GOSPODIN USKRSNU ALELUJA!

Iz života CrkvePAPIN SUSRET S PROFESORIMA TEOLOGIJE IZ TÜBINGENAPOMOĆI LJUDIMA ŽIVJETI -O ZADAĆAMA TEOLOGIJEdr. fra Tomislav PervanU srijedu, 21. ožujka, nakonredovite audijencije srijedom, Papase susreo s profesorima Teološkogafakulteta sveučilišta u Tübingenui uputio im prigodnu riječ. U svomenagovoru Papa je naglasio kakoi sveučilište, ali i društvo tecjelokupno čovječanstvo trebane samo pitanja nego i odgovore.“Gdje se više ne pita, pa sve dopitanja koja idu u sami korijen itemelj bitka, koji sežu onkraj svihspecijalizacija, ne možemo nitiočekivati niti ćemo dobiti ikakveodgovore. Samo ako pitamo te akosmo sa svojim pitanjima korjeniti,do te mjere korjeniti, kako to samateologija mora biti, onkraj svihspecijalizacija, možemo se nadatikako ćemo dobiti odgovore na tatemeljna pitanja koja se tiču svihnas.”22 • G l a s n i k m i ra // MeđugorjeDragi g. Biskupe, cijenjeni g. Dekanu,poštovana gospodo kolege, ako setako smijem izraziti!Zahvaljujem Vam na ovome pohodu iusuđujem se reći kako se ovomu zbilja odsvega srca radujem. S jedne strane susretsa samom vlastitom prošlošću nosi u sebiuvijek nešto lijepo jer ima u sebi nešto pomlađujuće.Međutim, to je ipak mnogoviše od nostalgična susreta. Vi ste, gospodineBiskupe, već i sami o tome govorilikako je ovo znak, s jedne strane znak kolikomi leži na srcu teologija - pa može li touopće i biti drukčije?! - jer sam i sâm zapravosvoj istinski poziv vidio u tome dabudem profesor, premda je to u mome slučajudragi Bog iznenada posve drukčije odlučio.Ali je ovo isto tako i obrnuto znak sVaše strane, da Vi uočavate nutarnje jedinstvoteološkog istraživanja, teološkog naukai djelovanja te pastirsku službu u Crkvite time i cjelinu crkvenog nastojanja i trudaoko čovjeka, svijeta i naše budućnosti.Imajući pred sobom u svome zrenikuovo dopodne, sinoć sam počeo prekapatipo svojim sjećanjima. I tu mi je pala na pametuspomena koja se vrlo dobro uklapau ono što ste Vi, gospodine Dekane, upravoizlagali. Naime, sjećanje na Veliki senatSveučilišta. Ne znam je li to tako i danas,da naime sva profesorska imenovanja morajuproći kroz Veliki senat Sveučilišta. Itada je bilo veoma zanimljivo, kad je trebalo,primjerice, popuniti profesorsku stolicuiz matematike, ili pak asirologije ili molekularnefizike, ili što mu ga drago. Prigovoriili primjedbe sa strane drugih fakultetabijahu veoma neznatni i cijela se stvar odvijalazapravo dosta brzo, jer se jedva tkousuđivao bilo što prigovoriti.Međutim, već kod filozofsko-misaonihstruka stvari su tekle drukčije. A kod teološkihprofesorskih stolica na oba fakultetastvar se odvijala tako da su zapravosvi imali pravo glasa i ljudi su osjećali kakosu se svi profesori na Sveučilištu smatralina neki način mjerodavni spram teologijete su imali osjećaj da mogu i moraju suodlučivati.Osjećalo se kako im je teologijaposebno ležala na srcu tako da se s jednestrane ćutjelo kako su kolege drugih fakultetasmatrali teologiju na neki način srcemi srčikom cjelokupnog Sveučilišta, a s drugestrane, da je teologija uprav nešto štose ticalo svih, čime su se svi osjećali pogođenii u čemu su se svi na neki način smatralimjerodavnima.Drugim riječima, kad to promišljam i sagledavam,onda bi trebalo značiti kako seupravo u raspri oko teoloških profesorskihstolica na sveučilištu sveučilište doživljavalokao sveučilište. Radujem se kad čujemda i danas postoje te kooptacije, snažnijenego dosada, premda se Tübingen oduvijekoko toga trudio. Ne znam je li još uvijekna životu Leibnizov kolegij u kome sam i jasudjelovao, ali je suvremeno sveučilište nastanovit način veoma ugroženo time štoono postaje nešto kao skup visokih stručnihškola koje su većma izvana institucionalnopovezani, nego što bi tvorile nutarnjejedinstvo jednoga sveučilišta.Teologija je očito bila nešto gdje je universitas,univerzitet bio nazočan i gdje seočitovalo kako sve stoji u jednome velikomsuodnosu i surječju, te da u temelju svegajest zajedničko pitanje i zajednička zadaća,zajedničko čemu i zašto. U tome se možesagledati s jedne strane - kako ja mislim - ivisoko priznanje samoj teologiji. U ovomevremenu u kome se - barem u latinskim (romanskim)zemljama do krajnosti naglašavalaička država te laicitet državnih institucijapa stoga gotovo i prinuda, kako mora ostatiizvana i po strani sve što ima bilo kakveveze s Crkvom, kršćanstvom, vjerom - to je,kako ja mislim, posebno važan proces kojičini vidljivim kako postoje učvorenja iz kojihnije moguće izdvojiti ovu tvorevinu kojunazivamo teologijom (koja ima bitno vezes Crkvom i vjerom u kršćanstvu), te utolikoonda postaje zornim ono biti-u i biti-sakršćanskog pitanja, mišljenja i odgovora utoj tvorevini naših europskih zbiljnosti - makoliko one htjele ili morale biti sa stanovitogastajališta i laičke.Htio bih reći, s jedne strane sami fenomenkako upravo teologija i nadalje na