kulturno-zabavne

Bilten kulturno-zabavne, sportske i ekološke udruge Kurenat, Župa dubrovačka | Prosinac 2008. | Broj 5, godina II.

BRZOJAVNO JAVLJENO 

Deseta godišnjica Kurenta 

SADRŽAJ 

U božićno vrijeme ljudi se prisjećaju protekle 

godine i stvaraju svojevrsnu inventuru 

svega učinjenog, bilo pozitivnog ili negativnog. 

Tako je i Kurenat još jednom odlučio 

organizirati zabavu na kojoj su se “proslavili” 

uspjesi postignuti 2008. godine (kros, 

Puntižela i bilten koji držite u ruci) i svih 

godina do sada, budući je ovo već deseta 

godišnjica postojanja udruge Kurenat, a 

članovi i njihovi gosti su uz ćakulu izmijenili 

ideje za nadolazeću godinu. Na slici je dio 

naše vrijedne redakcije. Bilo je još slika, ali 

su sve, nažalost, cenzurirane! 

Turistički sadržaji: 

Dragi naš Trapite...................... 3 

Auto kamp Kupari: 

Ulaganje u bolje sutra............... 4 

Božićni blagdani: 

Stari i zaboravljeni običaji......... 6 

Pčelarstvo: 

Župski med vrhunske 

kvalitete................................. 8 

Prosinac u Župi...................... 10 

Organski uzgoj: 

Priroda ili tehnologija?............ 12 

Arheološki ostatci: 

Križevi na nadgrobnim 

učelcima............................... 14 

Klapa “Libertas”: 

Kada vozači zapjevaju ............ 16 

Ronjenje: 

Ronilački klub 

“Župa dubrovačka”................. 17 

Vaterpolo: 

Župski internacionalci............. 18 

Izdavač: KULTURNO-ZABAVNA, 

SPORTSKA I EKOLOŠKA UDRUGA 

KURENAT, Župa dubrovačka 

E-mail: kurenat@du.t-com.hr 

Uredništvo: Matea Miloslavić 

(urednica), Paulina Kisić, Štefica 

Hazdovac, Julijana Raguž, Marita 

Srijemsi, Domagoj Perkić, Katarina 

Radić, Igor Konjevod, Marko Butigan, 

Nikša Duper. Lektor: Tanja Galjuf. 

Grafičko oblikovanje: Ivica Mezei. 

Tisak: Grafoprint, Dubrovnik 

Naslovnica: Postranjski badnjik. 

Foto: Perica Buić Jakobušić. 

Izborna skupština pčelarske 

udruge “Rusmarin” 

Na izbornoj skupštini Udruge Rusmarin, 

koja okuplja pčelare Župe dubrovačke, 

održanoj sredinom prosinca, 

ponovno je za predsjednika Udruge 

izabran Đuro Klokoč, za tajnika Ivo 

Vlašić, a za članove Izvršnog odbora; 

Antun Vojvodić, Marko Račić i Mato Miloslavić. 

Uz izbor novog vodstva udruge 

raspravljalo se i o zadacima i projektima 

koje bi trebalo ostvariti tijekom 

naredne godine, te o problemima oko 

održavanja pravilne ishrane, razvoja i 

zdravstvene zaštite pčela. Nakon službenog 

dijela, nastavljeno je druženje 

uz malu zakusku i razgovore pčelara o 

iskustvima u radu s pčelama. 

Izabrani su i članovi Nadzornog odbora 

i Časnog suda udruge. U Nadzorni 

odbor su izabrani; Miše Galjuf, Stijepo 

Handabaka i Niko Cvjetković, a u Časni 

sud; Miljenko Mišić, Mato Vlašić i Baro 

Račić. 

Filmska radionica 

u Župskoj školi 

Škola filma sa Šipana i njezin osnivač 

i voditelj Miro Bronzić, inače novi 

stanovnik Župe, pokrenula je u sklopu 

izvannastavnih aktivnosti Osnovne 

škole Župa dubrovačka, novi program 

za učenike - filmsku radionicu. Osnovna 

ideja Radionice je približiti mladima 

film kao jedan od medija za izražavanje 

kreativnog rada, posebno u današnje 

vrijeme kada se medijsko izražavanje, 

poslije čitanja, pisanja i računanja, već 

smatra četvrtim osnovnim stupnjem 

edukacije. Na taj način polaznici, učenici 

Osnovne škole Župa dubrovačka, 

jedni su od rijetkih koji na širem području 

imaju priliku kreativno učiti i 

stvarati u ovakvoj radionici. 

Radionica broji 16 polaznika, s radom 

je počela početkom studenoga, 

a s dinamikom dva sata tjedno trajat 

će sve do proljeća, kad će sve završiti 

projekcijom vlastita filma. Zbog velikog 

interesa, organizirana je za polaznike 

sedmih i osmih razreda. Teoretski dio 

uzajamno je popraćen praktičnim dijelom, 

a sve naučeno odmah se primjenjuje 

na praktičnim vježbama s kamerom 

i računalom. Dosadašnje susrete u 

učionici uskoro će zamijeniti pravi mali 

filmski setovi po Župi. 

Medena dolina pretijesna za 

sve veći broj ponija 

Medena dolina, pravi mali raj za djecu, 

postala je nažalost pretijesna za 

sve veći broj malih konjića - ponija, 

pa će jedan od njih uskoro napustiti 

ergelu ponija vlasnika gospara Antuna 

Vojvodića. Gospar Antun nam javlja da 

namjerava prodati malog ponija Gitu, 

kobilu staru tek osam mjeseci. Prodaja 

Gite je dobra prilika za ljubitelje životinja 

u ove dane blagdanskog darivanja, 

naravno za one koji imaju uvjete za držanje 

ove vrste životinja, jer je cijena 

je vrlo povoljna. 

KURENAT | br. 5 | str 2.

OPLEMENJIVANJE TURISTIČKIH I DRUGIH SADRŽAJA U ŽUPI 

Dragi naš Trapite 

U 

razgovoru s mladima iz Župe i 

okolice (te njihovim gostima), 

moglo se primijetiti kako su svi 

jednoglasni u mišljenju kako na našem 

području jednostavno nedostaje pravi 

prostor za noćni provod. Naime, sve 

čime se možemo “podičiti” par je kafića 

uz more čiji vlasnici ne žele, nemaju 

uvjete ili ne smiju raditi predugo. Naravno 

da treba misliti i na one koji su u 

Župu došli zbog mirnog odmora, ali što 

je s mladima kojima more i sunce nije 

ni približno dostatno. Tim je gostima 

(ali i domaćima koji u Župi obitavaju 

cijele godine) potrebno pružiti nešto 

malo više i malo drukčije, inače će se 

Župa dubrovačka pretvoriti u oazu za 

gerijatriju, a mladi će otići u Vodice, 

Primošten, Pag ili nama najbližu Crnu 

Goru koja je u zadnje vrijeme doživjela 

turistički procvat. 

No, budući je jako teško zadovoljiti 

sve; mlade kojima buke nikad dosta i 

stanare kojima ona smeta, udruga Kurenat 

je došla do ideje kako uspješno 

povezati ove dvije “zaraćene strane”, 

odnosno sjetila se koja je to lokacija 

koja ne bi smetala nikome, a svi bi 

profitirali. 

Da, Trapit! 

Radi se dakle o lokaciji kraj koje svi 

prolaze svakodnevno na putu za grad. 

Naime, to je skoro zaboravljeni Trapit. 

Da, Trapit! Ispod kapelice sv. Petra na 

blagim padinama prostire se prirodno 

“sedlo” koje je blago okrenuto k moru 

i samim time eventualna buka ne bi 

dopirala do stanara. Ne smije se zaboraviti 

da postoji čak i infrastruktura, te 

da se ceste neće dodatno opterećivati. 

Također treba napomenuti kako bi 

to postao prostor kojem bi gravitiralo 

puno više ljudi iz cijele okolice, a ne 

samo mladi iz Župe. 

Naime, ne zaboravimo da su neka od 

najpoznatijih, a samim time i najposjećenijih 

(posjećenost sa sobom nosi 

i popunjenost smještajnih kapaciteta) 

klubova u Dalmaciji (i uopće na obali) 

diskretno distancirana od okolnog stanovništva 

tako da se nitko ne buni na 

buku što je jedan od većih problema 

ovakvog tipa zabave. 

Župski Marjan 

Ovoj bi ideji trebalo dodati i plansko 

ozelenjavanje ove velike površine čime 

bi Župljani dobili svoj vlastiti Marjan. Tu 

bi naime mogli trenirati mnogi sportski 

klubovi i rekreativci, a nema pojedinca 

koji se ne bi volio prošetati takvim prostorom 

koji je kao stvoren za tjelesne 

aktivnosti. Stoga je najbolje zamisliti 

pogled s vrha takvog Trapita kojemu se 

s jedne strane nalazi Župa, a s druge 

more i zahvaliti na ovakvim blagodatima, 

te ih naravno i iskoristiti za boljitak 

svih nas koji živimo na ovom malom 

prostoru bogate povijesti i tradicije. 

Protupožarni put 

u rekreativne svrhe 

Zatim bi se cijelo to područje moglo 

prstenovati raznim protupožarnim putevima 

koji bi ujedno služili kao prekrasne 

šetnice i biciklističke staze. U 

korist ovoj ideji ide i činjenica kako je 

Trapit mnogo puta izgorio u požarima 

te bi mu se na taj način pomoglo jer bi 

se dobio lakši pristup, te ga se sljedeći 

put (ako do njega dođe) ne bi samo 

zabrinuto gledalo kako ponovno gori. 

Igor Konjevod 

Na našem području 

jednostavno nedostaje 

pravi prostor za noćni 

provod. Sve čime se 

možemo “podičiti” je 

par kafića uz more čiji 

vlasnici ne žele, nemaju 

uvjete ili ne smiju raditi 

predugo. Naravno da 

treba misliti i na one koji 

su u Župu došli zbog 

mirnog odmora, ali što je 

s mladima kojima more 

i sunce nije ni približno 

dostatno. Kurenat 

predlaže – Trapit! 


AUTOKAMP KUPARI 

AK KUPARI 

TRAPIT 

Ulaganje u bolje sutra 

Matea Miloslavić 

Autokamp Kupari je 

površinom dovoljno 

velik da bi mogao 

“ugostiti” sportskorekreacijski 

kompleks 

koji bi trebao poslužiti 

za produljenje 

turističke sezone na 

bar sedam ili osam 

(ako nije moguće i 

više) mjeseci. 

“ 

Jednoga dana kad turizam procvjeta 

i navale Švabe u rekordnom 

broju, cijela će zemlja samo od 

ljeta živjeti kao bubreg u loju...”. Većini 

su stihovi ove pjesme poznati, kao 

i činjenica kako je stanje u Hrvatskoj i 

Župi daleko od cvjetanja, a ova vesela 

pjesmica pomalo nalikuje znanstvenoj 

fantastici. 

Naime, u prijašnjem broju Kurenta 

spomenuti su neiskorišteni turistički 

potencijali Župe, a u ovom broju bi trebalo 

spomenuti Autokamp Kupare koji 

je također dio kuparskog kompleksa i 

koji čeka rješavanje imovinsko-pravnih 

odnosa, donošenje prostornog plana, a 

potom i privatizaciju. No, prije donošenja 

prostornog plana, trebalo bi dobro 

promisliti čemu kamp može poslužiti, 

jer jednom kada se konačna odluka 

donese povratka neće biti. 

Odličan geografski položaj 

Prije svega treba napomenuti kako 

je cjelokupna Župa (pa tako i Kupari) 

geografski smještena na odličnoj poziciji 

budući da nije opterećena gradskim 

gužvama, no ipak je dovoljno blizu da 

ne bi patila zbog udaljenosti. Tome treba 

pridodati i blizinu zračne luke (ipak 

je ova regija prvenstveno okrenuta 

zračnom prometu), potom blizinu mora 

i, naravno, nadasve ugodnu klimu. To 

sve pogoduje razvoju raznih vrsta turizma, 

a ne samo onog klasičnog “sun- 


ca i mora” koji su u očima posjetitelja 

pali u zaborav. Naime, oni već odavno 

traže nešto više i ne zadovoljavaju se 

mrvicama. Realno govoreći, i ti sadašnji 

“aduti”, a buduće mrvice, dobro će 

poslužiti jer će utjecati na cjelokupnu 

ponudu koju bi jednoga dana, kad turizam 

procvjeta, Župa trebala pružati. 

Sportsko-rekreacijski 

kompleks 

Dakle, autokamp Kupari je površinom 

dovoljno velik da bi mogao “ugostiti” 

sportsko-rekreacijski kompleks 

koji bi trebao poslužiti za produljenje 

turističke sezone na bar sedam ili 

osam (ako nije moguće i više) mjeseci. 

Kada bi takav kompleks postojao 

u Župi (a Kupari su savršeni za to), 

ne samo da bi se produljila sezona i 

nadopunila ponuda novim sadržajima, 

već bi isti mogao poslužiti i kao kamp 

za pripreme raznih reprezentacija i 

klubova iz Hrvatske i Europe. Naime, 

zašto bi hrvatski klubovi plaćali velike 

novce kako bi se pripremali recimo u 

Turskoj, kad u “lijepoj našoj” postoje 

mnogo bolja i ugodnija mjesta, a jedno 

od takvih je i zemljište na kojemu 

je danas smješten Autokamp Kupari. 

No, mora se shvatiti kako bi to samo 

nadopunilo ponudu novim sadržajem 

namijenjenim prije svega sportašima 

i njihovim pripremama, te da se samo 

na tome ne može i ne smije temeljiti 

budućnost župskog turizma. Dakle, 

ovim se putem apelira na one koji 

mogu utjecati na donošenje odluka da 

dobro promisle kojim bi putem Župa 

trebala i morala ići dalje. 

Potrebe turista su se posve promijenile, 

a ukoliko se želimo zvati turističkom 

destinacijom, moramo pratiti 

svjetske trendove. No, tradicija se 

mora slijediti i poštivati. Naime, stariji 

se vjerojatno sjećaju kako su u Kupare 

prije rata dolazili klubovi i reprezentacije 

koje su na taj način produljivale 

sezonu, donosile prihode Župi, 

ali i utjecale na to da se ime Župe dubrovačke 

daleko čuje. Dobra promocija 

je upravo ono što je ovom kraju 

nadasve potrebno pogotovo uzevši u 

obzir nadolazeću krizu koja Župu još 

uvijek nije uništila, no ukoliko se ne 

učini korak naprijed ta svjetska kriza 

“poharati” će Župu, a lokalnim ljudima 

neće preostati ništa drugo nego ići 

trbuhom za kruhom. 

Krajnje vrijeme 

za konkretne korake 

Upravo je stoga sada pravo vrijeme 

(ili je možda već kasno) da se nešto 

pokrene i da se donesu konkretne 

odluke koje će na duge staze donijeti 

prosperitet ovom kraju. Ako se to 

ne uradi, Župa dubrovačka će postati 

(zajedno s gradom Dubrovnikom) 

izletište turista koji odsjedaju u Crnoj 

Gori, a dubrovačka regija će izgubiti 

staru slavu. 

Naime, nedavno je objavljena knjiga 

Nika Kapetanića sa starim razglednicama 

Župe, nekima iz vremena 

kada je turizam zaista cvijetao, a o 

kojima danas možemo samo sanjati, 

ali da bi taj san ponovno postao java, 

treba se trgnuti, razmisliti trijezne 

glave i napraviti neke konkretne korake 

umjesto dosadašnjeg cupkanja u 

mraku koje nas je do sada dovelo ni 

do čega. Sad je dakle na nadležnima 

da poduzmu određene korake ne bi li 

se i u Župi napokon pokrenulo s nule 

i krenulo hrabro u bolje sutra. Jedino 

će tako Župa ponovno zasjati kao što 

je sjala na starim razglednicama i u 

sjećanjima mnogih. 


BOŽIĆNI BLAGDANI 

Stari i zaboravljeni običaji 

Paulina Kisić 

Živimo u vremenu kada 

se sve manje drži do 

onih iskonskih ljudskih 

vrijednost, a često se 

i sam Božić pretvori u 

pomahnitalo trčanje 

za skupim poklonima 

i raznim materijalnim 

dokazivanjima. Ono što 

je razveseljavalo naše 

pretke polako pada u 

zaborav, a mladi ni ne 

znaju koje vrijednosti 

gube. 

Bliži se vrijeme Božića i ono sa 

sobom uvijek donese radost te 

veseljem ispuni naše domove. 

Ipak, živimo u vremenu kada se sve 

manje drži do onih iskonskih ljudskih 

vrijednost, a često se i sam Božić pretvori 

u pomahnitalo trčanje za skupim 

poklonima i raznim materijalnim dokazivanjima. 

Ono što je razveseljavalo 

naše pretke polako pada u zaborav, a 

mladi ni ne znaju koje vrijednosti gube. 

No, da se običaji i tradicija ne bi u potpunosti 

zaboravili pomogla je devedesetogodišnja 

Ivka Kisić iz Makoša koja 

je svojim sjećanjima omogućila bar na 

kratko povratak u ta prošla (jednostavnija, 

a vjerojatno i ljepša) vremena. 

“Da rodilo i plodilo kako ove 

godine, tako i dogodine” 

Prisjetila se gospođa Ivka kako se 

domaćin kuće morao pobrinuti da na 

Badnji dan u kući ima badnjik (hrastovo 

drvo veličine do jednog metra, a moglo 

je biti i maslinovo), jer je upravo on bio 

u središtu svih događanja toga dana. 

Kako je riječ o posnom danu na Badnji 

dan, za objed su uvijek bili bakalar 

i riža. Nakon popodnevne ispovijedi, 

obitelj bi se sastala u kući, domaćin bi 

badnjik okitio ruzmarinom, lovorikom i 

maslinom, a na njegov vrh bi stavio jabuku. 

Badnjik bi se blagoslovio vinom, 

pšenicom i tamjanom u znaku križa, a 

zatim bi se uz zajedničku molitvu “Oče 

naš” pronio kroz sve prostorije kuće. U 

svakoj bi se prostoriji ostavila po jedna 

kitica lovorike, ruzmarina i masline 

i izgovarale riječi: “Da rodilo i plodilo 

kako ove godine, tako i dogodine”. 

Sam badnjik bi se nakon ovog obreda 

odnio na ognjište gdje bi se položio u 

vatru i trebao je do Vodokršta izgorjeti. 

I njegovi pougljenjeni ostatci smatrali 

su se blagoslovljenima te su se koristili 

pri liječenju domaćih životinja. 

Božić - obiteljski blagdan 

Nakon ovog obreda uslijedila bi skromna 

večera, prokule i prikle, a zatim 

bi domaćin kuće sa 

susjedima pošao čestitati 

Badnje veče 

od kuće do kuće, 

ali se nije pjevala 

kolenda nego putnički. 

Čestitari su 

čašćeni priklama, 

suhim smokvama, 

mantalom, kontonjatom 

i vinom, a 

tek bi im u posljednjoj 

kući domaćica 

pripremila kraut na 

ulju (također posnu 

hranu). Ponoćke 

nije bilo, ali se prva 

božićna misa slavila 

u četiri sata ujutro. 

Božićna trpeza bila 

je malo bogatija od 

one dan ranije, naj- 


češće je bilo svinjsko pečenje (lonza na 

ražnju iznad ognjišta), a krumpir i kruh 

ispod sača. Od slatkih delicija mogao 

se naći štrudel od jabuka (također pečen 

ispod sača) i prijesnac te mali suhi 

keksi. Obitelj bi obično na Božić ostajala 

u svojoj kući na okupu, a tek na Sv. 

Stjepana posjećivala rodbinu i susjede. 

Bor se počeo kititi nakon II. svjetskog 

rata, te s njim dolaze i sitni obiteljski 

pokloni (najčešće neke praktične i nužne 

stvari), a prvi ukrasi na boru bili su 

šareni ukrasni papirići u kojima su bili 

zamotani bomboni koji su se kasnije 

dijelili djeci. 

Kolenda 

Kolendavalo se samo na Silvestrovo i 

to samo odrasli. Obilazili bi od kuće do 

kuće i pjevali: “Dobra veče domaćice, 

kolendo, kolendo/ i u kući domaćine, 

veselo, veselo/ mi smo došli kolendati, 

kolendo kolendo/ vaše dvore posjetiti, 

veselo, veselo/ pred kućom vam bor 

zeleni, kolendo, kolendo/ i u njemu 

paun sjedi, veselo, veselo / kada paun 

krilom krene, kolendo, kolendo/ sve 

otrese zlatne rese, veselo, veselo…”. 

Kolendari su se primali u kuću i darivali 

smokvama i mjendulima, a 

samo rijetko narančama i jabukama 

jer je to voće bilo dragocjeno. 

U svim je kućama bilo otprilike 

isto, muške goste častilo se rakijom 

i vinom, a žene i djecu varenikom 

(ukuhani mošt). Materijalne 

razlike 

među ljudima 

bile su 

puno manje izražene 

i, kao što gospođa 

Ivka kaže, ljudi su 

bili nekako zadovoljniji 

i sretniji nego danas. 

Skromnost minulih vremena 

Ako usporedimo ove slike prošlosti 

s našim današnjim stanjem, moramo 

priznati da se uvelike razlikuju. Ima 

i naše vrijeme neke svoje čari, ali ne 

bi bilo loše naučiti ponešto iz minulih 

vremena. Skromnost koja je izvirala 

iz svakog njihovog dana mogla bi nam 

pomoći u preživljavanju globalne 

ekonomske krize kojom nam prijete, 

a svakako će nas učiniti zadovoljnijima 

i ispunjenijima. 


PČELARSTVO 

Župski med 

vrhunske kvalitete 

Nikša Duper 

Foto: Ivo Vlašić 

Pčele našeg podneblja 

ne donose obilne prinose 

meda, no zato daju 

med vrhunske kvalitete. 

Međutim, unatoč ljubavi 

prema pčelarstvu od tog 

se posla ne može živjeti, 

a mali je broj pčelara koji 

uspijevaju unovčiti svoj 

rad. Većini je to samo 

hobi, a med proizvode 

uglavnom za svoje 

potrebe. 

Još od davnih vremena žitelji Župe 

dubrovačke uzgajali su pčele i koristili 

se njihovim proizvodima o 

čemu postoje brojna pisana i materijalna 

svjedočanstva. Pčela je u Župi uzgajana 

s velikom ljubavlju i umijećem 

pčelara, a med s ovog područja bio je 

vrlo važan prehrambeni proizvod na trpezama 

dubrovačke vlastele i puka. 

Bolest pčela - Varoa 

Tadašnji su pčelari radili samostalno, 

kroz hobi, jer nije bilo bolesti pa 

ni puno posla niti potrebe za udruživanjem. 

Današnji se župski pčelari s ponosom 

sjećaju priča djedova o pčelama 

i medu iz tih vremena. Na žalost, tu 

slavnu tradiciju uzgoja pčela u našem 

kraju prekinula je strašna bolest koja 

je pogodila sve pčelinjake (ili uljanike 

kako su ih nekad naši žitelji zvali). Bila 

je to Varoa - destruktor koji je sedamdesetih 

godina prenesen iz azijskih zemalja 

odakle se širio dalje prema našim 

krajevima. Pčele i pčelari nisu bili 

spremni za pošast koja ih je pogodila 

što je rezultiralo pravom katastrofom 

na pčelinjim zajednicama te je dugo 

trebalo da se pčelari i pčele oporave 

od posljedica bolesti. Župski pčelari 

su poslije oporavka osjetili potrebu za 

udruživanjem u udrugu kako bi lakše 

izašli na kraj s opasnim bolestima i nametnicima, 

ali kako ih je ostalo samo 

nekoliko, udružili su se u Konavosko 

pčelarsko društvo. 

Udruga “Rusmarin” 

Nakon Domovinskog rata u Župi dolazi 

do povećanja broja pčelinjaka i 

pčelara pa je tako 1993. godine osnovana 

pčelarska udruga “Rusmarin” koja 

je u početku imala 12 članova, da bi s 

vremenom rasla, te danas broji preko 

20 članova. Organizirani rad u udruzi 

brzo je donio rezultate, pa su pčelari 

1994. godine dobili veliku pomoć kroz 

donaciju iz Francuske kada su im dodijeljene 

nove košnice i oprema što je 

značajno utjecalo na povećanje broja 

pčelinjih društava u udruzi. Prvi predsjednik 

udruge bio je Antun Vojvodić, 

a tajnik Martin Raguž. Potom je za 

predsjednika izabran Đuro Klokoč, a za 

tajnika ponovno Martin Raguž kojega 

je prerana smrt prekinula u obavljanju 

dužnosti te je Skupština za tajnika izabrala 

Iva Vlašića. 

U ljeto 2007. veliki požar koji je poharao 

dvije trećine Općine uništio je 

sve pčelinje pašnjake, izvor hrane i 

glavni čimbenik za održanje pčela na 

životu. Pčelari župske udruge našli su 

se u bezizlaznoj situaciji te su bili primorani 

potražiti pomoć od Općine Župa 

dubrovačka koja im je tada dodijelila 

sredstva za nabavku peludnih pogača 

i lijekova što je značajno pomoglo u 


održavanju na životu pčelinjeg fonda 

Župe dubrovačke kroz dugo bespašno 

razdoblje do proljeća 2008. godine. U 

tom požaru su izgorjela četiri kompletna 

pčelinjaka; Miha Anđelinića i Bara 

Račića u Solinama, Frana Skelaja na 

Smokovjencu i Nika Cvjetkovića u Platu. 

No, ne kaže se uzalud da nakon 

oluje dolazi sunce, te je tako ovim pčelarima 

Općina dodijelila pomoć u iznosu 

potrebnom za nabavu novih košnica 

i pčela koje su im bile potrebne za nastavak 

djelatnosti. 

Uz aktivnosti oko pčela, udruga “Rusmarin” 

organizira i predavanja o načinu 

borbe protiv Varoe, a na poziv Pčelarskog 

saveza Hrvatske uključila se u 

projekt stvaranja jedinstvenog registra 

pčelara i pčelinjaka Hrvatske te izradu 

katastra pčelinjih paša. Napravljen je 

popis pčelara i pčelinjaka, snimljene su 

GPS točke pčelinjaka dok je u sljedećoj 

godini potrebno izvršiti snimanja na terenu 

i izraditi katastar pčelinjih paša. 

Pčelarstvo je svakodnevni i ozbiljan 

posao. Kakvoća meda većim dijelom 

ovisi o prirodnom okruženju, ali je važno 

i umijeće pčelara. Pčele med proizvode 

na isti način od pamtivijeka, te 

je to jedina domaća životinja koja još 

nikad nije udomaćena. No, zbog poremećene 

prirode ugrožen je život i opstanak 

pčele pa je vrlo važno da pčelari 

uspiju u očuvanju svog pčelinjeg fonda, 

u čemu im je potrebna velika pomoć i 

podrška šire društvene zajednice. 

Za sada samo hobi 

Pčele našeg podneblja ne donose 

obilne prinose meda, no zato daju med 

vrhunske kvalitete. Međutim, unatoč 

ljubavi prema pčelarstvu od tog se posla 

ne može živjeti, a mali je broj pčelara 

koji uspijevaju unovčiti svoj rad. 

Većini je to samo hobi, a med proizvode 

uglavnom za svoje potrebe pa su 

u velikim problemima oko održavanja 

pravilne ishrane, razvoja i zdravstvene 

zaštite svojih pčela u bespašnim razdobljima 

budući su svi materijali i lijekovi 

vrlo skupi. No, usprkos svim problemima, 

zahvaljujući velikom entuzijazmu 

pčelara, u Župi se proizvodi med vrhunske 

kvalitete, a potvrda o tome je 

stigla i s XIII. natjecanja i ocjenjivanja 

meda na “Danima meda” u Osijeku u 

organizaciji Hrvatske gospodarske komore. 

Naime, pčelar Ivo Vlašić je tom 

prilikom dobio Zlatnu žlicu za kvalitetu 

meda. 

Dakle, na prostoru naše općine postoje 

kvalitetni uvjeti za razvoj pčelarstva 

kao ekonomski isplative gospodarske 

grane, a župska (još uvijek) očuvana 

priroda omogućava proizvodnju meda 

ljekovitih svojstava i vrhunske kvalitete. 

Naime, pčelinji se proizvodi nerijetko 

nazivaju darovima prirode, pa 

stoga, župski pčelari, neka vam bude 

MEDNO!!! 

Na prostoru naše općine 

postoje kvalitetni uvjeti 

za razvoj pčelarstva 

kao ekonomski isplative 

gospodarske grane, 

a župska (još uvijek) 

očuvana priroda 

omogućava proizvodnju 

meda ljekovitih svojstava 

i vrhunske kvalitete. 


Prosinac u Župi 

Pripremio: Nikša Duper 

Sveti Nikola, zaštitnik djece i pomoraca, sa svojim je 

anđelima posjetio učenike Osnovne škole i djecu Župskog 

vrtića. Ove su godine učenici razredne nastave i polaznici 

dječjeg vrtića bili dobri, pa je Sveti Nikola došao bez 

Krampusa i bez šiba. I u školi i u vrtiću su u čast Svetom 

Nikoli organizirali program dobrodošlice pjesmom, 

plesom i igrokazima. Ni Sv. Nikola nije ostao dužan, pa je 

djecu razveselio darovima. Foto: Marija Duper. 

Suradnja između lokalne 

trgovačke kuće i osnovne škole, 

rezultirala je kumovstvom 

Spione školi u sklopu projekta 

Eko-škole, a upotpunjena je 

i ovim prigodnim koncertom 

pred nadolazeće blagdane. Uz 

mandoline i zbor koji su izveli niz 

Božićnih i dalmatinskih pjesama, 

posjetitelji su vidjeli i renesansni 

ples učenika u kostimima toga 

vremena, nastup ritmičke grupe 

i samostalne instrumentalne 

izvedbe učenika. U sklopu 

priredbe je otvorena i izložba 

likovnih radova učenika. 

U sklopu Božićnih i Novogodišnjih 

priredbi koje Spiona otpočetka 

Prosinca organizira za svoje kupce 

i posjetitelje Spiona Landa, u 

prodajnom centru je održan tjedan 

slavonske kuhinje. Posjetitelji su mogli 

uživati u prezentaciji i degustaciji 

slavonskih delicija, a nastupili su i 

tamburaši iz Nove Gradiške. 


Tri grupe predškolaca Dječjeg vrtića Župa dubrovačka, 

zajedno sa svojim tetama i ravnateljicom Pericom, posjetile 

su Centar za radnu terapiju u Josipovcu. Djeca su štićenike 

doma razveselila izvođenjem prigodnih recitacija i Božićnih 

pjesama s kojima su im čestitali nadolazeće blagdane. 

Priredbi je nazočila i Županica gospođa 

Mira Buconić sa svojim dožupanima. 

Članovi Moto-kluba “Dvije rote” iz Konavala, uz pomoć domaćih “Nomada”, odjeveni u kostime Djeda Mraza posjetili su danas 

Dječji vrtić Župa dubrovačka. Zaljubljenici u motore su laganom vožnjom kroz Župu stigli do vrtića u Srebrenom gdje su 

ih dočekala djeca sa svojim tetama. Moto mrazovi su vrtićkoj djeci podijelili darove, slatke poklon pakete, koje je osiguralo 

Općinsko Poglavarstvo Župe. Foto: Katarina Radić. 


ORGANSKI UZGOJ 

Priroda ili tehnologija? 

Sanja tomšić 

“Nikad ne možemo 

znati odgovore na 

velika duhovna pitanja. 

Rodili smo se i živimo 

na Zemlji da bismo se 

neposredno suočili s 

realnošću življenja.” 

Masanobu Fukuoka 

Odmah na početku treba napomenuti 

kako se o krajnjim istinama 

i zabludama organskog 

uzgoja ili genetski modificiranih namirnica 

ne može govoriti s apsolutnom 

sigurnošću, mogu se iznijeti samo vlastiti 

pogledi. 

Svjedoci smo toga da se u posljednje 

vrijeme sve više govori o organskom ili 

eko uzgoju namirnica, ali što to točno 

znači? Jednostavno rečeno, organski 

uzgoj je sustav koji gleda 

opskrbiti potrošača 

sa svježom, ukusnom 

i izvornom hranom dok 

istovremeno poštuje 

zakonitosti u prirodi. 

Općenito pravilo organskog 

uzgoja jest da 

se svaki živi organizam 

smatra vrijednim, od 

najmanjih mikroorganizama 

koji nastanjuju 

tlo do gigantskih stabala 

koja caruju nad 

njim. Svi živi organizmi 

su povezani i ukoliko 

postoji ravnoteža unutar i između različitih 

skupina onda postoji uravnoteženi 

okoliš. Prema komadiću zemlje se postupa 

kao prema živom organizmu te 

mu se pruža posebna njega kako bi se 

zemlji vratile njene prirodne osobine. 

Posljedica je to drugačijeg pogleda na 

svijet, odnosno svojevrsnog otrježnjenja, 

s obzirom da smo naš planet do 

sada podređivali svom samoljublju, a 

cijenu tog našega ega smo već i počeli 

plaćati. Naime, vratila nam se kao bumerang, 

u vidu svih bolesti koje su stigle 

s tim lošim prehrambenim navikama 

i neadekvatnim tretiranjem zemlje 

i organizama. Vratilo nam se u obliku 

kolesterola i kravljeg ludila. 

Revolt ili potreba? 

Paralelno, kako se javlja potreba za 

cjelovitom zdravom hranom, jača i 

njena proizvodnja, a javljaju se i tehnologije 

organskog uzgoja. Je li početak 

organskog uzgoja hrane bio revolt 

ili potreba? Neki znalci smatraju da 

je organski uzgoj bio prirodan odgovor 

na nešto neprirodno, odnosno na 

industrijski bum. Potreba je, možemo 

reći, pokrenula sve mehanizme. Porast 

prodaje organskih proizvoda danas je 

20 do 30 posto godišnje, što ukazuje 

na globalni interes za takvim uzgojem, 

a to pak pruža optimističan pogled u 

budućnost. No, zašto su organski uzgojene 

namirnice skuplje, pitanje je, 

ali i prepreka zbog koje neki neće posegnuti 

za manjom, organski uzgojenom 

jabukom, nego odabrati veliku, 

crvenu, genetski modificiranu jabuku. 

Razloga za to je nekoliko. S obzirom da 

se ne koriste pesticidi, uklanjanje korova 

često se obavlja ručno, a pri pojavi 

insekata koriste se prirodna sredstva 

i načini koji djeluju sporije. Kako bi se 

zaštitila zemlja radi se rotacija kultura 

što smanjuje prinose za razliku od 

konvencionalnog uzgoja koji jednostavno 

»namače« zemlju pesticidima i 

iskorištava je za jednu kulturu sve dok 

se zemlja potpuno ne osiromaši. Cijena 

organskog uzgoja, mogli bismo to 

i tako reći, veća je zbog toga što plaćajući 

više za organski uzgojenu hranu 

ulažemo u svoje zdravlje, ali i u zdravlje 

okoliša. Cilj je organskog uzgoja 

očuvanje života, pa ako je to skuplje 

možete se utješiti da plaćate doista realnu 

cijenu uzgoja, a ne onu dogovorenu, 

kakvu recimo plaćate kada kupite 

odrezak od životinje čiji je jedini smisao 

života da postane odrezak i to u 

što bržem vremenskom roku. Odrezak 

bi imao astronomsku cijenu u mesnici 

kada bi se njome naplatilo zlo koje 

se nanosi prirodi, kada bismo recimo 

tražili naknadu za očuvanje tla, zraka i 

vode, a da ne govorimo o tome kako su 

rastezljivi troškovi transporta. 

Aktualnosti 

O ekološkoj poljoprivredi počelo se 

prvi put govoriti tridesetih godina prošlog 

stoljeća. Dostupnost tako uzgojene 


hrane u nas se svodi na visoko specijalizirane 

trgovine, u Zagrebu ih ima 

nekoliko a u Dubrovniku jedna u kojoj 

se rijetko nađe svježe voće i povrće 

jer nema lokalnih proizvođača. 

Pitala sam se, zar je moguće? Krenula 

sam se informirati. Mnogi stručnjaci 

su utvrdili da je organski ili ekološki 

poljoprivredni uzgoj jedna od 

najzanemarivanijih grana poljoprivrede 

u Hrvatskoj, iako je riječ o uzgoju 

koji ne uništava nijedan oblik života. 

Trenutno imamo 130 pojedinačnih 

osoba ili zadruga upisanih u upisnik 

ekoloških proizvođača, a što je jedan 

od preduvjeta za dobivanje ekološkog 

znaka. Odnosno, kod nas certifikat biološko-dinamičkog 

uzgoja ima svega 

2500 do 3000 hektara površine, od 

čega 500 hektara otpada na pašnjake 

i livade, a svega 50 hektara, primjerice, 

na voćnjake. Pojedini stručnjaci 

smatraju da je to poražavajuća istina 

koja nas treba potaknuti na promjenu 

svijesti te da bi se ekološka poljoprivreda 

pod hitno trebala uklopiti u 

sustave poljoprivrednog obrazovanja 

jer u vrijeme kada Hrvatska uđe u 

EU, malo što ćemo moći izvoziti osim 

vode i sirovine za eko-poljoprivredu. 

Čak postoji i zakon o ekološkoj proizvodnji 

koji je donesen prije šest godina 

isključivo zalaganjem ekoloških 

proizvođača koji su bili uporni u svojoj 

namjeri da dobiju zakonsku podlogu 

za ono što rade. Zakon je dijelom 

prepisan iz zakona EU-a, pa tako i mi 

imamo striktno propisana pravila ekouzgoja 

kod kojeg se zabranjuje upotreba 

bilo kakvih mineralnih i umjetnih 

gnojiva, pesticida i slično. 

Čak pet nadzornih stanica danas 

prate ekološki uzgoj u Hrvatskoj, njih 

je odobrilo resorno Ministarstvo poljoprivrede 

i šumarstva i oni kontroliraju 

onih 3000 hektara ekološki obradive 

površine. Pomalo je smiješno da kontrole 

postoje, a 

obrazovnoj i 

financijskoj 

strukturi ni 

traga. Treba 

napomenuti da 

je financijska 

pomoć prijeko 

potrebna ekološkim 

proizvođačima, 

čak i više 

nego onim konvencionalnim. 

Naime, europska 

agencija za obrazovanje 

u eko-proizvodnji 

tvrdi da za prelazak s konvencionalne 

na ekološku proizvodnju 

proizvođač mora računati da u razdoblju 

od prvih pet godina neće zaraditi 

ništa. Onda nije ni čudo da se uz nikakve 

naknade vrlo mali broj proizvođača 

odlučuje na taj korak. Na žalost, 

malo se dobrih rezultat postiglo. To 

najbolje pokazuje naš “elitni” turizam 

koji ne može ponuditi eko-proizvode 

unatoč tisućama neobrađenih hektara 

zemlje. Međutim, nije sve izgubljeno. 

Europa ulaže velike napore u ovom 

sektoru i mi kao zemlja pristupnica 

možemo tražiti sredstva iz fondova 

namijenjenih za proizvodnju zdrave 

hrane, a pogotovo je povoljan položaj 

sudjelovati u većim međunarodnim 

projektima kao zemlja partner. 

Dobar za prirodu, dobar za vas 

Na starom kontinentu, u ekološkoj 

proizvodnji prednjači Italija, a slijede 

je Austrija i Švicarska. Što se ekološke 

poljoprivrede tiče, Europa nam je 

nedostižna u smislu kvantitete, ali nije 

i u smislu kvalitete jer bismo zahvaljujući 

idealnoj klimi i drugim povoljnim 

uvjetima itekako mogli pokazati 

što možemo. Europska komisija je u 

srpnju ove godine pokrenula kampanju 

kojom se promovira ekološka 

proizvodnja hrane pod sloganom “Organski 

uzgoj. Dobar za prirodu, dobar 

za vas”. Cilj promotivne kampanje 

je informirati potrošače o značenju 

i koristima organske poljoprivrede i 

organske proizvodnje hrane. Kampanja 

se fokusira na povećanje svijesti 

potrošača i na priznavanje organskih 

Službene stranice na kojima 

se mogu naći informacije 

vezane uz provedbu 

predpristupnih fondova u 

Hrvatskoj nalaze se na web 

stranici www.entereurope. 

hr. Također postoji i knjiga, 

“Europski fondovi za 

Hrvatsku” autora Mate 

Granića, Ante Babića i Siniše 

Grgića koja pokriva sve 

o fondovima EU i opisuje 

proceduru izrade projekata. 

proizvoda, a posebno na mlade i djecu 

koji bi trebali prenijeti ideju organske 

hrane u budućnost. Komisija je pokrenula 

web stranicu s korisnim informacijama 

na više jezika (www.organicfarming.europa.eu.). 

Zahtjevi potrošača za organskim 

proizvodima rastu, što nudi povećane 

poslovne mogućnosti svim sektorima 

u lancu. Posljednjih nekoliko godina 

broj poljoprivrednika, proizvođača i 

uvoznika koji se bave organskom hranom 

značajno je porastao. S obzirom 

na dostupnost europskih predpristupnih 

fondova, nakon ispunjanja malo 

zahtjevnije papirologije, otvaraju se 

vrata prema financijskim okvirima za 

pokretanje projekta. 


ARHEOLOŠKI OSTATCI 

Križevi na nadgrobnim učelcima 

Na više mjesta u Župi 

dubrovačkoj možemo 

vidjeti kamene ploče 

na kojima su prikazani 

razni oblici križeva. U 

stručnoj terminologiji 

nazivaju se nadgrobni 

učelci, a nalazimo ih 

ugrađene u pročelja 

crkava, na ulazu ili 

prilazu grobljima i 

crkvama, u ogradnim 

zidovima groblja, 

ziđu pojedinih kuća, 

izdvojenim 

brežuljcima i sl. 

Pročelje Crkve sv. Đurđa, Petrača 

Tekst i foto: 

Domagoj Perkić, dipl. arheolog 

Nadgrobni učelci 

Kamene ploče koje se nalaze vertikalno 

položene iznad početka groba 

(iznad pokojnikove glave) nazivaju 

se nadgrobni učelci. Jednim su dijelom 

ukopani u zemlju, dok su većim 

dijelom iznad zemlje, u svrhu označavanja 

mjesta groba. U tom smislu 

imaju sličnu funkciju kao i većina 

nadgrobnih spomenika od antike do 

danas. Takvi učelci ponekad su bile 

jednostavne ploče bez ukrasa dok 

izvjestan broj na sebi ima prikaz 

križa. Oni bez ukrasa, ukoliko nisu 

nađeni u izvornom položaju, teško 

se mogu prepoznati kao takvi jer je 

riječ o običnoj kamenoj ploči, često 

rustične izrade. 

Većina nadgrobnih učelaka tijekom 

vremena izgubila je svoju primarnu 

funkciju označavanja groba, 

odnosno biva dislocirana i postavljena 

na raznim mjestima, ali najčešće 

ostaje u okviru crkava i groblja. 

Naime, prikaz križa na kamenoj 


1 2 3 4 

Foto 1: unutrašnji zid Crkve sv. Đurđa, Petrača. Foto 2: sutlazar, Grbavac. Foto 3: 

crkva sv. Spasa, Krstac. Foto 4: ogradni zid sv. Stjepana, Kupari. Foto 5: ogradni 

zid sv. Stjepana, Kupari. Foto 6: ogradni zid sv. Trojice, Petrača. 

5 

ploči predstavlja iskonski, tradicionalni i 

trajni simbol kršćanstva, pa ako se želi 

naglasiti kontinuitet groblja i crkve kao 

svetog mjesta, logično je da će se označiti 

takvim križem. Na žalost, danas se 

na području Župe dubrovačke niti jedan 

nadgrobni učelak ne nalazi na svom izvornom 

položaju, iznad groba, no vrlo često 

je ostao u blizini, te je sveukupno poznato 

18 primjeraka. 

Križ kao ukras 

Što se tiče prikaza križa, uglavnom je 

riječ o reljefnom ispupčenju na kamenoj 

ploči, dok je rjeđe uparan (urezan). Sam 

prikaz javlja se u raznim inačicama gdje 

haste (kraci) križa završavaju u obliku 

trolista, trokuta, ljiljana i sl., a ponekad 

u kombinaciji s prikazom zvijezde, rozete 

i polumjeseca. Vrlo često križ je postavljen 

na trokutasto ili stepeničasto postolje 

gdje takva kompozicija simbolizira križ s 

raspetim Kristom na Golgoti. Motiv golgotskog 

križa prisutan je i na raznim drugim 

prikazima u kršćanskoj ikonografiji, 

npr. na bizantskim novcima iz 10. i 11. st. 

U tom smislu posebno su zanimljivi nalazi 

na Sv. Đurđu u Petrači gdje su u ziđu 

crkve ugrađena dva nadgrobna učelka s 

prikazom križa na stepeničastom postolju, 

a u okviru istraživanja nađen je bizantski 

srebreni novac iz 10. st. s identičnim 

prikazom križa s postoljem na reversu 

novca. 

Osim na Sv. Đurđu, nadgrobne učelke 

nalazimo u ogradnom zidu kod Sv. Ane 

na Gornjem Brgatu, Sv. Stjepana u Kuparima, 

Maćelu u Čelopecima, te Sv. Trojice 

na Petrači. Jedan primjerak ugrađen 

je i u pročelje crkve sv. Spasa na Krstacu, 

dok se drugi smjestio uz prilaz crkvi 

pa se ponekad ovakvi križevi nazivaju i 

“krajputaši”. Nekada su se nalazili i oko 

crkve sv. Stjepana na Dupcu, no danas 

su uglavnom razneseni uokolo (ponekad 

za oznaku kasnijih grobova), dok su dva 

sačuvana u zbirci Macan. U međi doca na 

području Sutlazara iznad Grbavca također 

se nalazi jedan učelak, a vjerojatno je 

pripadao nekadašnjem groblju uz crkvu 

sv. Lazara koja se nalazila u neposrednoj 

blizini. Kod Sv. Nedjelje u Buićima, zajedno 

s još dva križa ugrađen je u podzidu 

ispod stare crkve. Jedini poznati primjerak 

ugrađen u stambeni objekt nalazi se u 

zidu kuće Kristović na Donjem Brgatu. 

Prisustvo na području 

Dubrovačke Republike 

Nadgrobni učelci s reljefnim prikazom 

križa najčešće se javljaju upravo na nekadašnjem 

području Dubrovačke Republike, 

a sporadično i ostalom dijelu priobalja i 

unutrašnjosti. Vremenski se smještaju 

u razdoblje gotike, odnosno 

13. do 15. st. Često su u jedinstvenom 

kulturnom kontekstu sa 

stećcima i nadgrobnim pločama 

koje su ukrašene motivima sa stećaka, 

pa u tom smislu predstavljaju 

karakteristične nadgrobne spomenike 

kasnog srednjeg vijeka. 

6 

Nadgrobni učelak i 

bizantski novac, sv. 

Đurđe, Petrača 


KLAPA “LIBERTAS” 

Kada vozači 

zapjevaju 

Marita Srijemsi 

tun Vujić, Antun Bijelić, Stijepo Pendo, 

Ivo Butrica i Pero Daničić, a cjelokupna 

djelatnost se odvija pod budnim 

okom voditeljice Maje Marušić koja 

je na ovo mjesto došla na poziv Miše 

Dupera i Pera Miloslavića. 

Jednom ne tako davno... 

Sada dakle slijedi priča o nastanku 

i razvoju “Libertasa”. Naime, sama 

ideja je potekla od Pera Miloslavića, 

prijatelja članova klape, kada je čuo 

neke od sadašnjih članova kako lijepo 

pjevaju. Upravo stoga se on smatra 

idejnim začetnikom ove klape koja je 

u vrlo kratkom periodu napredovala. 

Naime, osnovana je u studenome 

prošle godine, a do sada je nastupila 

u Revelinu 12. svibnja na promociji 

knjige i filma “Dubrovački tramvaj”, u 

zagrebačkom muzeju Mimara, te emisiji 

“Dobro jutro Hrvatska” u sklopu 

iste promocije. Ovome treba pridodati 

i nastupe u općini Župa dubrovačka, 

DDalmatinci su poznati kao 

muzikalni ljudi koji ne samo 

da vole, već i znaju pjevati. 

A budući su i Župljani Dalmatinci, ne 

čudi činjenica kako je i ovaj kraj bogat 

glazbenim talentima, pogotovo 

na području klapske pjesme. Stoga 

i u ovom broju nastavljamo s predstavljanjem 

glazbenih talenata i nada 

Župe dubrovačke. 

Jedni od njih su i klapa “Libertas” 

čiji naziv neke asocira na Dubrovačku 

Republiku, neke na pojam slobode, a 

neke na velike narančaste autobuse 

koji prometuju našim cestama. No, 

ovo posljednje i ima smisla budući 

je čak šest članova klape zaposleno 

upravo u toj tvrtci odakle je i potekao 

sam naziv klape. Da stvar bude još 

simboličnija, “potrudila” se i tradicija 

prema kojoj je pas (pojas oko struka) 

također narančaste boje. 

Dakle, članovi ove klape su Andrija 

Klečak, Lukša Novak, Miše Duper, Ankao 

i mnogobrojne druge tijekom ljeta. 

Među njima svakako treba spomenuti 

susret klapa u Cavtatu pod nazivom 

“Na me pogled svoj obrati” koji 

je već sada dobio kultni status među 

poklonicima ove vrste glazbe. 

Dobar glas daleko se čuje 

Međutim, za dobar glas je potrebno 

mnogo vježbe, a redovne probe je 

teško uskladiti s profesionalnim obvezama. 

Stoga su primorani na samo 

dvije probe tjedno do kojih ne bi bilo 

moguće doći da vozači Libertasa ne 

izađu u susret svojim talentiranim kolegama. 

No, ipak se ne kaže uzalud 

“koliko para, toliko muzike”. Ova konstatacija 

vrijedi i za novonastalu klapu 

“Libertas” koja je svog “mecenu” 

našla u poduzeću Libertas koje ih podržava 

od samog početka djelovanja, 

kako moralno, tako i financijski. Upravo 

stoga bi se članovi svakako željeli 

zahvaliti svima onima koji podržavaju 

i omogućavaju rad ove vesele skupine 

entuzijasta koji su radost života našli 

u nečemu drugom osim u poslu. Tu 

se prije svega misli na DVD Župa dubrovačka 

koji im je ustupio prostor za 

probe, Općinu Župa dubrovačka i naravno 

“Libertas”. 

Dakle, ukoliko ste radoznali i zaista 

želite vidjeti i čuti kako je to kada vozači 

zapjevaju, pričekajte ljeto i neke 

od nastupa ovih entuzijasta kojima 

želimo puno sreće i uspjeha u daljnjem 

radu. 


RONJENJE 

Tijekom ove godine u Župi je 

ponovno pokrenut rad ronilačkog 

kluba “Župa Dubrovačka”. 

Naime, klub je pod imenom “Astarea” 

osnovan još 2000., a današnji naziv 

dobiva 2004. Kroz prethodno razdoblje 

klub je višekratno sudjelovao u 

brojnim ekološkim akcijama organiziranim 

na području grada Dubrovnika, 

a tijekom svake godine organizira 

i ekološke akcije čišćenja podmorja 

na području akvatorija Župe Dubrovačke. 

Kvalitetna suradnja ostvarena 

je i s Ministarstvom kulture što je rezultiralo 

otkrićem do tada nepoznatog 

podmorskog arheološkog lokaliteta u 

Luci Srebreno koji predstavlja antičku 

lučku operativnu obalu iz 1. st. pr. Kr. 

do 4. st. posl. Kr. Dio nalaza prezentiran 

je u okviru izlože “Arheološka 

baština Župe Dubrovačke”, a oni su 

nađeni upravo u suradnji s ronilačkim 

klubom “Župa Dubrovačka”. 

Ronilački klub 

“Župa dubrovačka” 

Namjera je kluba 

popularizirati ronjenje 

kao sport, osobito među 

mladima, provoditi 

školovanje i ronilačko 

osposobljavanje novih 

članova kluba, te 

provesti razne aktivnosti 

u smislu ekološke i 

kulturne zaštite očuvanja 

mora, podmorja i obale. 

Tekst i foto: 

Domagoj Perkić 

Međutim, tek ove godine se odlučilo 

i pristupilo intenzivnijem radu kluba, 

napravljeni su programi rada, operativni 

i financijski planovi, održavaju se 

redoviti sastanci, odnosno bolje reći 

druženja članova kluba i sl. 

Sva ronilačka oprema u vlasništvu 

kluba, a riječ je o kompresoru za punjenje 

boca, ronilačkim bocama, odijelima, 

sigurnosnim prslucima i drugoj 

sitnoj ronilačkoj opremi (maske, 

peraje) poklonjena je od strane ronilačkog 

centra “Vodeni svijet”, odnosno 

tadašnjeg vlasnika, a današnjeg 

predsjednika kluba Đura Handabake. 

Iznajmljeni prostori kluba za sada 

se nalaze na plivalištu VK “Gusar” u 

Mlinima, gdje se nalazi sva klupska 

ronilačka oprema, odgovarajući sanitarni 

čvor i prostorija za tjedne sastanke 

članova kluba. Klub trenutno 

broji 25 članova, među kojima su neki 

i profesionalni ronioci, odnosno osobe 

koji su svojim stalnim poslom usko 

vezani za ronjenje i zaštitu mora. 

Namjera je kluba popularizirati ronjenje 

kao sport, osobito među mladima, 

provoditi školovanje i ronilačko 

osposobljavanje novih članova kluba, 

te provesti razne aktivnosti u smislu 

ekološke i kulturne zaštite očuvanja 

mora, podmorja i obale. Takve aktivnosti 

obuhvaćaju pretraživanje, kartiranje 

i dokumentiranje podmorske 

kulturne i prirodne baštine, ekpanzivnih 

i invazivnih vrsta koje negativno 

utječu na floru i faunu podmorja (caulerpa 

taksifolija i caulerparacemoza), 

endemskih vrsta (posejdonija, 

odnosno po domaći voga) i speleo- 

loških objekata. Naravno, nastavilo 

bi se s kontinuiranim čišćenjima podmorja 

i održavanjem stručnih predavanja 

o raznim aspektima ronjenja u 

OŠ “Župa Dubrovačka”. S obzirom da 

je podmorje jedan bitno drukčji, ali 

zanimljiv i privlačan, većini ljudi nedostupan 

medij, nastojat će se kroz 

izložbu fotografija prezentirat ljepote 

podmorja Župske vale. 

Ronilački klub “Župa Dubrovačka” u 

svom dosadašnjem radu surađivao je 

s brojnim stručnim i administrativnim 

institucijama, a posebno je izražena 

suradnja sa župskom Općinom i Turističkom 

zajednicom. Naravno, takva 

suradnja nastojat će se proširit i na 

ostale zainteresirane subjekte. 

Nadamo se da će svi zaljubljenici u 

more, kroz aktivnosti ronilačkog kluba 

“Župa Dubrovačka”, naći svoj način 

za ostvarivanje što bolje zaštite i 

očuvanja mora, te prezentacije ljepota 

i bogatstva našeg mora i obale. 


VATERPOLO 

Župski internacionalci 

Razgovarala: 

Matea Miloslavić 

Budući je Dubrovnik poznat u vaterpolskom svijetu kao “grad vaterpola” 

nije ni čudo što brojna župska djeca treniraju i sanjaju o blistavoj 

budućnosti upravo u tom sportu. Iako vjerojatno svih ne očekuje blistava 

karijera u reprezentaciji Hrvatske, mnogi će nastaviti igrati ovaj veoma 

težak sport, bilo u Juga, Gusara, u nekom od inozemnih klubova ili u Divljoj 

ligi. Upravo stoga smo stupili u kontakt sa župskim internacionalcima 

Nikolom Grbićem, Matom Miloslavićem i Hrvojem Sentićem 

koji su podijelili sa Župljanima svoja dosadašnja iskustva 

iz svijeta vaterpola, kao i iz stranih zemalja, klubova i 

bazena u kojima sada igraju. 

• Gdje ste započeli svoju karijeru 

i zašto ste se odlučili upravo za 

ovaj sport? 

Nikola: Moje sportsko “putovanje” 

započelo je u Gusaru, a razlog je jako 

jednostavan. Naime, imao sam problema 

s kralježnicom, te su mi doktori 

radi zdravlja preporučili ovaj sport. 

Mato: Svoju karijeru sportaša započeo 

sam kao dijete od tek šest godina 

i to u plivačkom klubu Jug. No, nakon 

provedene četiri godine u plivanju, zaključio 

sam kako sam više timski igrač 

kojemu odgovara timski sport, te sam 

prešao u vaterpolski klub Jug koji mi 

je bio drugi dom sve do prije par godina 

kada je moj 

matični klub 

postao Gusar. 

Brojni su faktori 

zašto sam 

odabrao upravo 

vaterpolo. 

Zdravlje i okolina 

su svakako 

imali svoj utjecaj, 

no prvenstveno je 

to bio moj otac koji mi 

je na neki način od rođenja 

usađivao ljubav prema 

sportu kojim se i sam svojevremeno 

bavio. 

Hrvoje: Moj sportski put je započeo 

plivanjem kojeg su mi doktori preporučili 

kao dobru terapiju radi slomljene 

noge. No, nakon nekog vremena sam 

uvidio kako je vaterpolo taj koji me 

interesirao puno više, te sam PK Jug 

zamijenio VK Jugom. Razlog? Dakle, 

vaterpolo mi je veoma zanimljiv sport 

koji je fizički naporan i traži maksimum 

od igrača, no ja sam se oduvijek 

u bazenu držeći loptu osjećao kao ribica 

u vodi. 

• Najvažniji uspjesi u karijeri? 

Hrvoje: Ne mogu se točno prisjetiti 

svih medalja i trofeja budući smo u 

mlađim kategorijama Juga uvijek bili 

u vrhu. No, meni najdraže su titule 

najboljeg i najbržeg igrača Hrvatske. 

Mato: I ja sam s mlađim kategorijama 

Juga osvojio nekoliko prvenstava 

i kupova Hrvatske. Osim toga, s Gusarom 

sam proslavio osvajanje prvog 

mjesta u drugoj ligi. 

Nikola: Najvažnije su mi osvojene 

titule prvaka i to s juniorima Juga u 

prvenstvu Hrvatske, te po jednom s 

Cavtatom i Gusarom koji su bili prvaci 

druge vaterpolske lige. 

• Tko su vam najdraži igrači ili 

možda uzori u svijetu vaterpola? 

Mato: Svi ljudi sanjaju o tome da 

uspiju i postanu najbolji u onome 

čime se bave, bio to neki konkretni 

posao ili kroz sport, pa je stoga tako i 

sa mnom. Međutim, uzora kao takvog 

nemam, no veoma cijenim Theodorosa 

Hatzitheodoroua koji mi je u biti 

najdraži igrač. 

Nikola: Uzora u svijetu vaterpola nemam, 

a kao najdražeg igrača bih svakako 

htio istaknuti Antonija Milata. 

Hrvoje: Najdraži sportaš? Uglavnom 

bi to bili Jugaši koji su prava ekipa i 

koji funkcioniraju po principu “svi za 

jednog, jedan za sve”, no pojedinca 

ne mogu nikako izdvojiti. 


Nikola Grbić 

Mato Miloslavić 

Hrvoje Sentić 

• Jeste li se ikada zapitali: “Je li 

ovo pravi izbor u mom životu?” 

Nikola: Zapitao se jesam, no mislim 

kako je za sada ovo zaista pravi izbor. 

Hrvoje: Mnogo puta sam se pitao i 

još uvijek se pitam je li ovo pravi izbor, 

no svaki put sam sve sigurniji i sigurniji 

da je vaterpolo ono što volim, što me 

zanima i u čemu sam dobar. 

Mato: Iako se jesam zapitao, uvijek 

dobijem isti odgovor budući je ovo 

sport kojeg volim i bez kojeg ne bih 

mogao. No, isto tako znam razvrstati 

prioritete u životu, te smatram kako 

mi je sada najbitnije posvetiti se upisu 

na fakultet i završetku istog. Stoga ću 

ovu sezonu odigrati najbolje što mogu, 

te ću potom odvagnuti što mi je najbitnije. 

No, jedno je sigurno, vaterpolo će 

na ovaj ili onaj način uvijek biti prisutan 

u mom životu. 

• Što vas je potaklo za odlazak 

u inozemstvo, te kakvi su uvjeti u 

europskim ligama? 

Hrvoje: U Dubrovniku ili bolje rečeno 

u Juga je jako teško uspjeti jer se 

mora biti zaista vrhunski igrač, stoga 

mnogi igrači odlaze u inozemstvo. 

Meni se također stvorila prilika, te sam 

je prihvatio. No, u Španjolskoj je također 

potrebno dokazivati se svakodnevno. 

Međutim, uvjeti su jako dobri, 

stranci uglavnom dobiju sve što im je 

potrebno. 

Mato: Inozemstvo sam odabrao budući 

mi je majka Grkinja, te i ja posjedujem 

grčku putovnicu. Također sam 

smatrao da će me kao “domaćeg” lakše 

primiti, što se i dogodilo. Uvjeti su u 

grčkom vaterpolu malo bolji nego kod 

nas, no zasigurno se ne može usporediti 

s ostalim sportovima koji su financijski 

bolje potkovani od vaterpola. 

Nikola: Igranje za inozemni klub 

sam odabrao prvenstveno zbog dobrih 

financijskih i ostalih uvjeta. 

• Kakav je život van doma, hvata 

li vas nostalgija? 

Mato: Život u Grčkoj je odličan, a ljudi 

hedonistički nastrojeni tako da vole 

izlaziti i uživati. Međutim, bez obitelji 

i prijatelja ništa nije isto tako da me 

ponekad zaista uhvati nostalgija, no 

pomaže što su sa mnom u klubu još tri 

Hrvata tako da imam s kim komunicirati 

na hrvatskom. 

Nikola: Životni standard u Francuskoj 

je puno bolji nego u Hrvatskoj, no 

to ne znači kako mi ne živimo ljepše 

i kvalitetnije. Nostalgija me naravno 

uhvati svako malo, no imam tu sreću 

da nas je u klubu četvero Hrvata, pa 

sve postaje lakše, a udaljenost podnošljivija. 

Hrvoje: Španjolci su simpatični ljudi, 

zemlja prekrasna, a vrijeme toliko 

lijepo da je čovjek odmah spremniji i 

raspoloženiji, no, ipak se uželim obitelji, 

prijatelja i kavica uz more u Srebrenom. 

Međutim, internet me je “spasio”, 

tako da se sa svima čujem redovito. 

• Kako provodite slobodno vrijeme? 

Nikola: Kada sam doma slobodno 

vrijeme provodim s prijateljima ili pomažući 

ocu u brizi oko loze i maslina. 

Posebnih interesa nemam, osim želje 

da budem dobar u bilo kojem poslu kojeg 

se uhvatim. 

Mato: Po prirodi sam sportski tip, 

tako da i slobodno vrijeme nastojim ispuniti 

igranjem raznoraznih sportova. 

No, također volim popiti kavicu i izići 

s prijateljima ili odgledati dobar film u 

kinu. 

Hrvoje: Slobodno vrijeme nastojim 

iskoristiti na najbolji mogući način, dakle 

provodeći ga s obitelji i prijateljima, 

te izlazeći i družeći se s meni dragim 

osobama. No, uvijek se nađe vremena 

i za podvodni ribolov koji me jako privlači 

i koji mi predstavlja relaksaciju. 

Igranje u inozemstvu ima dakle dobre 

i loše strane. Iako se smatra kako 

je najteže biti najbolji kod kuće, biti 

najbolji u inozemstvu također nije 

lak zadatak. Naime, osim talenta kojeg 

netko ima ili nema, potreban je i 

trud, a iza Nikole, Hrvoja i Mata stoje 

sati i sati treninga i odricanja koji su 

ih doveli do pozicija u kojima se sada 

nalaze. 


Detalj iz Župskog podmorja 

Žuta rožnjača (Eunicella cavolinii), dubina obitavanja: 10-150 m. Polipi ovoga koralja grade kolonije u obliku razgranatog stabla lepezastog oblika. Stablo 

je žute boje. Unutarnji dio mu je rožnat, a na površini se nalazi sluzava ovojnica sa malim bijelo-žutim polipima. Kolonija može narasti i do promjera od 

50 cm. Nalazi se na kamenim zidovima, na mjestima gdje su jače morske struje. Jadransko i Sredozemno more. Hrani se planktonom koji mu donosi 

morska struja. Foto: Domagoj Perkić

kulturno-zabavne

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?