RAMAZAN

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 8 AUGUST 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA : 3 KM 

VRIJEDNOSTI 

MJESECA 

RAMAZANA 

SULTAN 

FATIH 

BOJNO 

POLJE 

ODLIKE POSTAČA 

IZ OVOG UMMETA 

RAMAZAN 

MJESEC UMMETA

KAKO VOLJETI ALLAHA 

Autor: dr. Ahmed Çağil 

Format: A5, mehki povez, 106 str. 

Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! 

Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... 

Na stranicama ove knji ge saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., 

Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja. 

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE 

Autor: Muhammed Zekki Ibrahim 

Format: A5, tvrdi povez, 283 str. 

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno 

optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, 

Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. 

O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet? 

DžENNETSKE NAGRADE 

Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki 


Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. 

I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za 

aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako 

i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem 

broju, okititi.

KO MOŽE BITI ŠEJH? 

Autor: dr. Dilaver Selvi 


Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog 

vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij 

za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. 

zadovoljstva. 

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA 

Autor: Imam el-Gazali 

Format: A5, mehki povez 

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet 

imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet 

ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih 

lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika. 

SRETNA PORODICA 

Autor: S. Muhammed Saki Erol 


U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini 

postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je defi nisan osnovni cilj 

porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) 

koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u 

porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci 

i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo 

Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne 

oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni 

dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

KAKO VOLJETI ALLAHA 

Autor: dr. Ahmed Çağil 


Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! 

Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... 

Na stranicama ove knji ge saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., 

Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja. 

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE 

Autor: Muhammed Zekki Ibrahim 

Format: A5, tvrdi povez, 283 str. 

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno 

optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, 

Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. 

O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet? 

DžENNETSKE NAGRADE 

Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki 


Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. 

I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za 

aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako 

i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem 

broju, okititi.

KO MOŽE BITI ŠEJH? 

Autor: dr. Dilaver Selvi 


Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog 

vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij 

za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. 

zadovoljstva. 

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA 

Autor: Imam el-Gazali 

Format: A5, mehki povez 

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet 

imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet 

ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih 

lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika. 

SRETNA PORODICA 

Autor: S. Muhammed Saki Erol 


U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini 

postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je defi nisan osnovni cilj 

porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) 

koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u 

porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci 

i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo 

Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne 

oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni 

dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

04 

Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ 

Naša uzvišena vjera – islam utemeljena je na 

tri stvari: imanu, ibadetu i ahlaku. Nakon 

potpunog vjerovanja i predanosti u pogledu 

šest imanskih principa, te permanentnog ispunjavanja 

pet islamskih šarta, jedina stvar koja može upotpuniti 

našu vjeru jeste ahlak. To što se ahlak spominje tek 

poslije imana i islamskih dužnosti samo je slijed u govoru. 

Inače, iman, islamski propisi i ahlak su u tako 

tijesnoj vezi da se čak može reći da su jedna cjelina. 

Nije moguće biti musliman ako se zanemaruje jedna 

od ove tri stvari ili, pak, ako se smatra nepotrebnom. 

Naša uzvišena knjiga Kur’an časni upozorava i kritikuje 

mnoge muslimane zbog njihovog lošeg ahlaka, i 

pored toga što oni izvršavaju propisane ibadete. S druge 

strane, Kur’an pohvaljuje one koji imaju lijep ahlak. 

Naime, poznati ashab Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je 

Allahov Poslanik, ponos svijeta, s.a.v.s., upitan: „Šta će 

(po)najviše ljude uvesti u džennet?“ On, s.a.v.s., je odgovorio: 

„Bogobojaznost (takvaluk) i lijepo ponašanje 

(ahlak)!“ U ovom hadisu naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je 

uz bogobojaznost – robovanje uzvišenom Gospodaru 

i ostavljanje djêlâ nepokornosti prema Njemu – spomenuo 

i lijep ahlak, što je veoma značajna činjenica. 

Kao što je poznato, sve naše obaveze mogu se grupisati 

u dvije vrste: obaveze prema Allahu uzvišenom 

i obaveze prema stvorenjima. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je 

prvu vrstu obaveza definisao izrazom takvâ (bogobojaznost), 

a drugu ahlâk (lijepo ponašanje). 

U principu, ne smijemo zanemariti činjenicu da se 

ove dvije značajne stvari međusobno upotpunjavaju i 

U potrazi za 

istinskom 

ljepotom 

da jedna ne može postojati bez druge. Kako god se za 

onoga koji ne vodi računa o svom komšiji, ne poštuje 

starije, ne voli mlađe, nema samilosti prema siromahu 

i nevoljniku i ne poklanja svojoj braći čak ni osmijeh – 

ne može reći da posjeduje lijep ahlak, također se za 

njega ne može reći ni da je bogobojazan. 

Naši učenjaci su u lijep ahlak uvrstili sve lijepe i pohvalne 

osobine od kojih su: istinoljubivost, ispunjavanje 

obećanja, povjerljivost, zadovoljstvo onim što se 

ima, briga o drugima, ljubav i poštovanje, skromnost i 

uljudnost i mnoge druge. Sve te osobine i vrline oni su 

sakupili pod jednim imenom – „lijep ahlak“. To potvrđuje 

i mudrost sadržana u hadisu u kojem naš Vjerovjesnik, 

ponos svjetova, s.a.v.s., kaže: „Poslan sam da 

upotpunim lijep ahlak!“ 

Lijep ahlak je veoma značajna i veličanstvena osobina 

koja obuhvata svaku etapu života, uljepšava svaki 

posao i svaki trenutak u njemu, obezbjeđujući pri 

tome življenje i suživot dostojan čovjeka. U našoj prirodi 

duboko je uvriježeno stremljenje lijepom ahlaku. Loš 

ahlak uznemirava svog posjednika i njegovu okolinu, 

dok lijep ahlak donosi mir i spokoj. Sve to je veoma 

lahko razlučiti u svakodnevnom životu. 

Čovjekov najveći kapital pored imana jeste lijep 

ahlak. Zbog toga ga muslimani trebaju usvajati s velikom 

marljivošću i trudom. Ahlak je uvjet za postizanje 

njihovog jedinstva, bratstva i snage, a od koristi je i 

za ostale ljude. Naime, najdjelotvornija misija u pozivanju 

u islam jesu muslimani kojima se drugi dive i s 

ushićenjem gledaju na njih. Muslimani su zaduženi da

naređuju dobro i odvraćaju od zla, pa ukoliko ne budu 

usvojili lijep ahlak, neće moći ispunjavati tu obavezu 

na odgovarajući način. 

Tamo gdje nestane lijepog ahlaka, gdje se poremete 

međuljudski odnosi u svakodnevnom životu, kupoprodaji 

i društvenim aktivnostima, gdje se uskraćuju 

prava ljudi, povećava njihova nesigurnost i strahovi – 

prvo nestane blagoslov u duhovnom, a potom i u materijalnom 

smislu. Loš ahlak poništava mnoge ibadete, 

zikrove i virdove. Ostavljajući ono što je dozvoljeno – 

halal i zamjenjujući ga onim što je zabranjeno – haram, 

ljudi potpadaju pod šejtanove obmane pa smatraju i 

vjeruju da su i dalje na pravom putu. Poslije toga slijede 

mnoge nepravilnosti koje smjenjuju jedna drugu, 

tako da se haram uvuče u njihovu trgovinu, zaradu i 

ono čime se hrane ili odijevaju. A Vjerovjesnik, s.a.v.s., 

kaže: „O ljudi! Uistinu je Allah čist od svakog nedostatka 

i jedino prihvata od vas djela koja su čista od 

prljavštine i nedostatka. Allah je naredio poslanicima 

i vjernicima: ‘Poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima 

se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam ono 

što vi radite!’ (el-Mu’minun, 51) i: ‘Vjernici, jedite dozvoljena 

jela koja smo vam podarili!’ (el-Bekare, 172) 

Čovjek krene na dug put pa onda razbarušene kose i 

prašnjava lica podigne dlanove prema nebu, upućujući 

dovu: Gospodaru, moj Gospodaru!, dok su njegovi 

hrana, piće i odjeća – haram. Pa kako će mu se dova 

primiti? (Muslim) 

Priča se da je Serijj es-Sekati, k.s., jedan od Allahovih 

prijatelja, kupio jednu mjericu (četvrt kilograma) 

badema za 60 dinara. U svesci, u kojoj je vodio evidenciju 

o svojoj trgovini, zabilježio je da će istu mjericu 

prodati za 63 dinara, kako bi ostvario zaradu od 3 

dinara. Upravo u tom času cijena badema na tržnici 

poraste na 90 dinara, a jedan od dobrih trgovaca mu 

priđe i reče: „Želim kupiti bademe! Za koliko ćeš mi ih 

prodati?“ „Za 63 dinara!“, odgovori mu Serijj, k.s. Čovjek 

začuđeno reče: „Ali maloprije su bademi poskupili 

i sada koštaju 90 dinara!?“ „Neka su poskupili, ovo je 

moja cijena!“ Čovjek reče: „Ja sam se zakleo uzvišenim 

Allahom da neću nikoga prevariti, pa ako ćeš mi 

ih prodati za 90 dinara, kupit ću ih od tebe, a ako ne, 

onda neću!“ Serijj Sekati, k.s., mu reče: „E, ja ih neću 

prodati skuplje od 63 dinara!“ i tako se rastaše. Niti je 

Serijj prodao, a niti je onaj kupio. 

Dakle, ovakvu ispravnost, poštenje i zadovoljstvo 

onim što se posjeduje može obezbijediti samo lijep 

ahlak. Ovo je samo jedan primjer, a lijep ahlak nije 

samo ono što se tiče trgovine, nego je utjecaj svake 

vrste djelovanja koja prija čovjekovoj duši, oplemenjuje 

ga, jača i čini sigurnim u svakom domenu života. 

Čovjek u svom lijepom ponašanju, ali i u komunikaciji 

s ljudima, mora voditi računa o svom jeziku i 

namjeri (nijjetu), jer riječ je glasnik srca. Naš Vjerovjesnik, 

s.a.v.s., o tome kaže: „Iman jednog čovjeka neće 

biti ispravan sve dok ne bude ispravno njegovo srce, 

a njegovo srce neće biti ispravno sve dok ne bude 

ispravan i njegov jezik!“ 

Ukoliko ne shvatimo o kakvoj ispravnosti jezika je 

riječ u ovome hadisu, nećemo moći izvući ni pouku 

koju smo dužni usvojiti. Naime, to je jezik čovjeka čije 

je srce postalo tvrdo zbog njegove oholosti i ponosa, 

koji u svakom stanju i bez razmišljanja govori laži i koji 

se ne može obuzdati od ogovaranja i potvaranja drugih, 

prenošenja njihovih riječi i slično. Navedeni hadis 

se odnosi na ove i mnoge druge pokuđene osobine 

jezika. 

Pored jezika, sve naše organe smo dužni odvratiti 

od ružnog i ukrasiti lijepim ahlakom. Naša uzvišena 

vjera jasno nam ukazuje na ono šta trebamo činiti i 

usmjerava nas svojim naredbama i zabranama kako 

bi stekli lijep ahlak. Svi Allahovi vjerovjesnici, alejhimus-selam, 

i Njegovi prijatelji su uzor lijepog ahlaka 

cijelom čovječanstvu. 

Čovjek se ponekad može žaliti na svoje loše osobine 

koje primjećuje kod sebe, ali nije u stanju da ih se 

oslobodi. Biti svjestan svoga nedostatka i priznati ga 

kao takvog, Allahovom dozvolom, je polovica uspjeha. 

Praćenjem svoga ponašanja u određenim situacijama 

i prilikama možemo se preispitati, pozvati se na odgovornost 

i pronaći pravo rješenje. 

Na kraju, ne smijemo zaboraviti da u svakom vremenu 

postoje nasljednici Allahova Vjerovjesnika, s.a.v.s., 

koji su istinski vodiči u upotpunjavanju našega islama 

i lijepog ahlaka. Tragaocima su kapije uvijek otvorene. 

Rečeno je: „Allah je lijep i voli ljepotu!“ Najveća ljepota 

kod nas muslimana jeste lijep ahlak koji izvire iz 

lijepog srca. Postići takvo srce uvijek je moguće. 

S pomoći i uputom uzvišenog Gospodara... 

05

06 

Dr. Almir Fatić | TEMA

U mjesecu ramazanu počelo 

je objavljivanje Kur’ana, 

koji je putokaz ljudima i 

jasan dokaz pravog puta i 

razlikovanje dobra od zla. 

(el-Bekare, 185) 

07

08 

O 

mjesecu ramazanu moguće je govoriti sa različitih 

aspekata: duhovnog, kulturnog, književnog, 

sociološkog itd. To je stoga što su ramazanski 

darovi toliko veliki da ih je nemoguće sagledati i 

imaju takvu duhovnu snagu i utjecaj na život muslimana 

da se ne može mjeriti ni sa jednim drugim mjesecom. 

Jednostavno, dani mubarek ramazana su posebni, nesvakidašnji 

i jedinstveni. Oni donose posebno ozračje 

u muslimanske kuće, mahale, gradove... u duše i srca 

muslimana. Nur mubarek ramazana posebno se izlijeva 

na srca i duše mu’mina koji svoje zadovoljstvo nalaze u 

intenzivnom robovanju svome Gospodaru. O duhovnim 

vrijednostima i odlikama mjeseca ramazana mnogo 

toga je rečeno i napisano. Teško je reći ili dodati bilo šta 

novo u tom smislu. Ipak, u čast dolaska ovog veličanstvenog 

mubarek mjeseca i najdražeg gosta u kuće i 

srca muslimana, korisno je podsjetiti na neke njegove 

vrijednosti i odlike koje ga izdvajaju od ostalih mjeseci. 

Jer, riječ je o najčasnijem mjesecu i jedinom mjesecu 

čije se ime spominje u Kur’anu. U njemu je objavljena 

najčasnija Knjiga, najčasnijem Božijem robu. U njemu 

se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava 

našem Gospodaru. U njemu je najčasnija noć u godini. 

U njemu se spuštaju najčasniji meleci itd. 

Ramadan – ime 

Uzvišenog Allaha 

Prije nego što navedemo neke od vrijednosti i odlika 

mjeseca ramazana, koje ćemo ukratko objasniti, potrebno 

je ukazati na hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., 

u kome se kaže da je ramadan (ramazan) jedno od 

imena Allaha, dž.š. Taj hadis glasi: „Ne govorite: Došao 

je ramadan, jer je Ramadan jedno od imena Uzvišenog 

Allaha, nego recite – Došao je mjesec ramazan.“ (Bejheki, 

Sunenu’l-kubra, V/ 201) 

1. Mjesec u kome je objavljen Kur’an 

“U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje 

Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog 

puta i razlikovanje dobra od zla.” (el-Bekare, 185) 

Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec ramazan 

po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za 

objavljivanje Svoje Riječi – veličanstvenog Kur’ana. I 

upravo u ovome mjesecu, mjesecu u kome je započelo 

objavljivanje Kur’ana, Uzvišeni je propisao ibadet posta 

i time mu dao posebnu počast. Dakle, u ovome mjese- 

cu čovječanstvo je darovano veličanstvenim darom od 

svoga Stvoritelja – časnim Kur’anom, koji je „putokaz 

ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra 

od zla“. Taj dragocjeni dar prenio nam je najodabraniji 

Allahov rob, vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., koji je 

„pečat vjerovjesnika“ i čije poslanstvo traje do Sudnjega 

dana. Ibadetom posta mi iskazujemo svoju zahvalu 

Stvoritelju na daru Kur’ana i daru slanja Muhammeda, 

a.s., koji je „milost svim svjetovima“. To činimo i time 

što u mubarek ramazanu posebnu pažnju poklanjamo 

Kur’anu, svakodnevno se družimo s njime, učeći ga i 

razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su 

putokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem 

svijetu. Mubarek ramazan je izvanredna prilika da 

se iznova suočimo sa Kur’anom i da preispitamo svoj 

odnos prema Allahovoj Riječi. Je li nam ona samo na 

jeziku? Ima li Kur’ana u našim djelima i postupcima? 

2. Mjesec u kome se otvara džennet a zaključava 

džehennem 

U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov 

Poslanik, s.a.v.s., otkrio nam je sljedeću istinu: „Kad 

nastupi mjesec ramazan, otvore se vrata dženneta a 

zaključaju vrata džehennema, a šejtani se sputaju.“ 

(Buhari, 1898) 

Ove Vjerovjesnikove, a.s., riječi, kako vele islamski 

učenjaci, treba razumjeti na doslovan način, upravo onako 

kako je rečeno. Također, njima se ukazuje na bereket 

ramazana i veliko dobro koje s njime dolazi. Otvaranje 

džennetskih vrata a zatvaranje džehennemskih jeste 

znak dolaska mubarek ramazana i znak njegove velike 

vrijednosti, a sputavanje šejtana ukazuje na činjenicu 

da im se onemogućava uznemiravanje vjernika tokom 

mubarek ramazana. Imajući na umu spomenuti hadis 

Muhammeda, a.s., vjernik će u njemu voditi računa o 

svojim postupcima, više će voditi računa o dobrim djelima, 

imat će dodatnu motivaciju da ih čini, umanjit će 

griješenje svojim tjelesnim organima i svojim srcem. 

3. Mjesec ibadeta posta 

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan 

onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (el- 

Bekare, 183) 

Već smo ukazali na činjenicu da je mubarek ramazanu 

data posebna počast time što je u njemu propisan 

ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se 

rob najbrže približava svome Gospodaru. Jer, ibadetom

posta rob zadobiva poseban magfiret (oprost grijeha) 

kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ebu Hurejre 

nam također prenosi velike riječi našeg Resulullaha, a.s.: 

„Ko isposti mjesec ramazan, čvrsto vjerujući i želeći 

Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu 

oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari, 38) 

U hadisu je prvo spomenuta riječ imanen, tj. ko isposti 

mjesec ramazan čvrsto vjerujući da je ramazanski post 

strogi farz i da za njega slijedi nagrada kod Uzvišenog 

Allaha, a zatim ihtisaben, tj. ko računa na nagradu kod 

Uzvišenog Stvoritelja i posti zarad Allahovog zadovoljstva. 

Učenjak el-Munavi o ovom hadisu veli sljedeće: „U 

njemu je iskazana vrijednost ramazana i posta u njemu 

kojim se postiže magfiret. Iman označava čvrsto uvjerenje, 

a ihtisab pokornost koja je uvjet postizanja nagrade 

i magfireta u mjesecu ramazanu. S pokornošću dolazi 

čist nijet u potčinjavanju Njegovoj naredbi i oslanjanje na 

Njegovo obećanje.“ (Fejdu’l-kadir, 6/160) Prema tome, 

musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji 

mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili 

stida od drugih ljudi, i za svoj post očekuje nagradu kod 

Uzvišenog Allaha, a ne kod nekog drugog. 

4. Mjesec u kojem je noć „koja je bolja od 

hiljadu mjeseci“ 

“Mi smo ga (Kur’an) počeli objavljivati u noći Kadr 

– a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od 

hiljadu mjeseci (...)” (el-Kadr, 1–3) 

Uzvišeni Allah riječima: „a šta ti misliš šta je noć 

Kadr?“ – posebno skreće pažnju na vrijednost i značaj 

noći Kadr. Jer, kako vele komentatori Kur’ana, kad se 

Uzvišeni na taj način obraća ljudima u Kur’anu, time se 

ističe i ukazuje na nešto što je posebno važno i veliko. 

Odgovor na ovo retoričko pitanje uslijedio je u trećem 

ajetu: „Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci“. Ummet 

Muhammeda, a.s., počašćen je i odlikovan, između 

ostaloga, i time što mu je data jedna noć u kojoj je 

ibadet „bolji“ od ibadeta u periodu od hiljadu mjeseci 

– što iznosi osamdeset i tri godine i četiri mjeseca! Ta 

veličanstvena noć je Lejletu’l-kadr, čija duhovna velična 

i vrijednost nadilazi ljudsko razumijevanje. A da je ta 

noć u mjesecu ramazanu svjedoči nam sljedeći hadis: 

Ebu Hurejre, r.a., veli: „Kad je nastupio mjesec ramazan 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Došao vam 

je mjesec ramazan; mubarek mjesec. Allah vam je naredio 

da u njemu postite. U njemu se otvaraju vrata 

09

10 

dženneta a zatvaraju vrata džehennema. U njemu se 

šejtani pozatvaraju. U njemu je noć koja je bolja od 

hiljadu mjeseci. Ko bude uskraćen njezinog dobra, taj 

je, zaista, uskraćen.“ (Nesa’i, 2105) 

Molimo Uzvišenog Allaha da ne ostanemo uskraćeni 

za dobro kaderske noći! 

5. Mjesec u kome se primaju dove i oslobađa 

od Vatre 

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, 

blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. 

Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u 

Mene, da bi bili na pravom putu.” (el-Bekare, 186) 

Ovaj plemeniti kur’anski ajet dolazi nakon ajeta o 

postu i mjesecu ramazanu. Time se aludira na činjenicu 

da je mjesec ramazan jedno od blagoslovljenih 

vremena za upućivanje dova Allahu, dž.š. Inače, dova je 

veoma važna u životu jednog muslimana; ona je „oružje 

muslimana“ i „srž ibadeta“, kako nas je podučio naš 

Poslanik, a.s. 

Ebu Se’id, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., 

rekao: „Uzvišeni Allah svakog dana i noći (u mjesecu 

ramazanu) oslobađa (ljude od Vatre). I zaista, svakom 

muslimanu svakog dana i noći prima se dova.“ (el-Bezzar, 

Kešf, 962) 

U drugom hadisu, koga također prenosi Ebu Hurejre, 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao da se ‘’postaču dova 

ne odbija.“ (Musned, 9793) 

Uistinu, stanje postača u mubarek ramazanu je jedno 

od časnih stanja vjernika, kad je njegovo srce čisto i 

misli iskrene, i to je jedan od razloga da se postačeva 

dova ne odbija. A Allah najbolje zna! 

Zato, dok postimo mubarek dane mjeseca ramazana 

a njegove noći provodimo u nafilama i drugim ibadetima, 

upotrijebimo svoje „oružje“ – molimo i dovimo 

svome Gospodaru, Koji se odaziva kad se zamoli! 

6. Mjesec u kome je umra jednaka hadždžu 

“Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte!” (el-Bekare, 

196) 

Od Ibn ‘Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, 

s.a.v.s., rekao jednoj ženi ensarijki: “Šta te je 

omelo, pa nisi s nama obavila hadždž?“ Ona odgovori: 

„Imamo jednu devu (za natapanje) koju je uzjahao otac

toga i toga sa svojim sinom – tj. njezin muž i sin – a dru- 

gu devu je ostavio da s njome natapamo (palmovik).“ 

Poslanik, a.s., reče: „E, kad bude mjesec ramazan, u 

njemu obavi umru, jer je umra u ramazanu jednaka 

hadždžu.“ (Buhari, 1782) 

Komentarišući ovaj hadis, imam en-Nevevi, komentator 

Muslimova Sahiha, kaže da se ovdje misli da je 

umra obavljena u mjesecu ramazanu jednaka hadždžu 

u pogledu nagrade (sevapa), a nije jednaka po svemu, 

jer da je tako, onda bi onaj ko obavi umru u ramazanu, 

bio oslobođen dužnosti hadždža. (Šerhu Muslim, 9/2) 

7. Mjesec nafila 

Od Abdurrahmana, r.a., prenosi se da je Resulullah, 

s.a.v.s., jedanput, govoreći o mjesecu ramazanu, rekao: 

„To je mjesec u kome vam je Allah propisao post, a ja 

sam vam stavio u običaj da noću klanjate nafilu tokom 

tog mjeseca, pa ko posti i noću klanja u toku toga mjeseca, 

vjerujući i nadajući se da će za to biti nagrađen, 

bit će čist od grijeha kao da je tek od majke rođen.“ 

(Ibn Madže, 1328) 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., dakle, stavio nam je u običaj 

da u noćima mjeseca ramazana klanjamo nafilu 

namaz. Ovdje je riječ o teravih-namazu, koji je sunnet 

mu’ekkede (pritvrđeni sunnet) za muškarce i žene. Naime, 

poznato je da je Poslanik, a.s., klanjao nekoliko 

noći sa ashabima, a nije nastavio klanjati svaku noć 

zajedno s njima, samo iz bojazni da se taj namaz neće 

shvatiti kao obavezan. 

Teravih-namaz kao dobrovoljni namaz predstavlja 

svojevrsni ramazanski „profit“ koji dodatno uljepšava 

ramazanske noći, povećava duhovno zadovoljstvo 

vjernika u zajedničkom ibadetu, jača njihove džematske 

veze i podstiče na međusobnu ljubav. Kao takav, 

teravih-namaz jeste simbol ramazanskih noći i znak 

dobrovoljnog ibadeta muslimana koga oni stoljećima 

ljubomorno čuvaju i prenose s generacije na generaciju. 

8. Mjesec iskupa za sve grijehe 

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, 

s.a.v.s., običavao reći: „Obavljanje pet vakata namaza, 

stalno klanjanje džumme i ramazanski post svake 

godine – to je iskup za sve grijehe koji se počine između 

njih, ukoliko se čovjek odrekne činjenja velikih grijeha.“ 

(Musned, 552) 

O ovoj dimenziji mjeseca ramazana da se zaključiti i 

iz njegove etimologije. Naime, prema jednome mišljenju 

arapskih jezikoslovaca, arapska riječ ramadan (ramazan) 

izvedena je iz riječi remda’, kojom se označava 

proljetna kiša koja čisti zemlju od njezine prašine. Ovim 

se hoće kazati da, kao što kiša sapire i čisti zemlju, 

tako isto i mjesec ramazan sapire i čisti duše i srca 

muslimana od grijeha i nevaljalština. Također, veli se 

da je ramazan nazvan tim imenom zato što se njime, tj. 

njegovim bereketom, spaljuju (jermeda) ljudski grijesi. 

Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog Poslanika, 

s.a.v.s., u kome se kaže: „Ramadan je nazvan 

tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.“ (er-Razi, 

et-Tefsiru’l-kebir, V, 91) 

Prema tome, mjesec ramazan je jedinstvena prilika 

da bereketom njegova vremena očistimo svoje duše i 

svoja srca i da iz njih odstranimo zla i negativnosti koje 

su se u njima nataložile od prošlog ramazana. Uzvišeni 

Allah i Njegov Poslanik su obznanili istine o mubarek 

ramazanu – sad je na nama! 

Ramazan šerif mubarek olsun! 

11

12 

Dr. hfz. Džemail Ibranović 

Kao vid duhovne pripreme, ramazanu predhode 

mjeseci redžeb i ša’ban. Za njih 

Muhammed,a.s., kaže: „Redžeb je mjesec 

Uzvišenog Allaha, ša’ban je moj, a ramazan je mjesec 

mog ummeta. Allahu moj, spusti na nas bereket u redžebu 

i ša’banu i daruj nam da dočekamo ramazan.“ 

Sva tri ova mjeseca su posebni i po mubarek noćima. 

U redžebu se nalazi Lejletu’r-Regaib i Mi’radž, u ša’banu 

noć Berata, a u Ramazanu Lejletu’l-Kadr. Ovo su mjeseci 

duhovnog čišćenja i napredovanja. Zato se kaže: 

„Mjesec redžep je mjesec pokajanja, mjesec ša’ban 

mjesec ljubavi, a mjesec ramazan Allahove, dž.š., bli- 

Ramazan- 

mjesec 

žetve 

O vjernici! Propisuje vam se post, kao 

što je bio propisan onima prije vas da 

biste se grijeha klonili. (el-Bekare,183.) 

zine.“ I još se kaže i ovo: „Redžep je mjesec sijanja, 

ša’ban zalijevanja, a ramazan je mjesec žetve.“ I uistinu 

ovo su najpovoljniji mjeseci za mu’mine da odgajaju 

svoje nefsove što naročito ima posebnu težinu u vremenu 

opće materijalizacije, vremenu u kojem mi živimo. 

Blagodati 

ramazana 

Muhammed, a.s., kaže: „Mom ummetu je u ramazanu 

dato pet blagodati koje nisu date nijednom ummetu 

prije njega: zadah iz usta postača je Allahu draži, ljepši

i prijatniji od mirisa miska, meleki mole oprosta za postače 

sve dok se ne iftare, šejtani budu okovani i vezani 

u ramazanu, tako da ne mogu ostvariti nad ljudima ono 

što inače uspijevaju. Allah svaki dan ramazana ukrašava 

džennet i govori mu: „Moji dobri i čestiti robovi samo što 

se nisu riješili svoje nevolje i teškoća i došli tebi.“ I bude 

im oprošteno zadnju noć ramazana.“ Neko je upitao: 

„Allahov Poslaniče, da li je to Lejletu’l-Kadr?“ Poslanik, 

a.s., je rekao: „Ne, nego bi najamniku trebalo isplatiti 

njegovu najamninu po završetku posla.“ 

Prenosi se da je Omer ibn Hattab, r.a., govorio kad 

bi nastupao ramazan: „Dobro nam došao naš čistač. 

Čitav ramazan je dobro. Danju se posti, a noću klanja. 

Ono što se u njemu udijeli, je kao ono što se udijeli na 

Allahovom putu.“ 

Kao vrhunac blagodati ramazana bila bi poruka Allaha 

Uzvišenog : „Svako dobro djelo koje čovjek uradi 

umnogostručuje mu se od deset do sedamsto puta, 

osim posta, on je Moj i samo Ja mogu ocijeniti njegovu 

pravu vrijednost. Čovjek ostavlja svoje prohtjeve, hranu 

i piće radi Mene. Post je štit i postač ima dvije radosti : 

radost iftara i radost zbog susreta sa svojim Gospodarom 

na kijametskom danu.“ 

Nafila 

kao farz 

Držeći hutbu zadnji dan mjeseca ša’bana Poslanik, 

a.s., se obratio ashabima: „Ljudi, natkrilio vas je veličanstven 

i blagoslovljen mjesec : mjesec u kojem je 

Lejletu’l-Kadr, a ona je bolja od hiljadu mjeseci; mjesec u 

kojem vam je Allah propisao da postite i da dobrovoljno 

klanjate noću. 

Ko u ramazanu učini ikakvo dobro, dobrovoljno i drage 

volje, to mu se piše kao da je učinio neki farz izvan 

ramazana. 

Ko u njemu provede farz, piše mu se kao sedamdeset 

farzova izvan ramazana. To je mjesec sabura, a nagrada 

za sabur je Džennet. To je mjesec međusobnog pomaganja, 

mjesec u kojem se povećava opskrba vjerniku. 

Ko u ramazanu da iftar postaču, piše mu se kao da je 

oslobodio roba i praštaju mu se njegovi grijesi.“ Mi smo 

rekli :“Allahov Poslaniče, mi nismo svi u situaciji da pravimo 

iftar postaču, na šta on kaza: „Allah će tu nagradu 

dati i onome ko postaču ponudi gutljaj mlijeka, jednu 

hurmu ili gutljaj vode. Ko nahrani postača do sitosti bit 

će mu oprošteni zbog toga njegovi grijesi i Gospodar će 

ga napojiti sa mog izvora nakon čega nikada više neće 

žeđ osjetiti, i u Džennet će ga uvesti. Imat će nagradu 

za svoj post i nagradu posta onoga kojeg je nahranio, 

a da se tome ne umanji nimalo od njegove nagrade. 

To je mjesec čiji je početak milost, sredina je oprost, a 

kraj je oslobođenje od džehennemske vatre. Ko svojim 

uposlenicima olakša posao i zadatke u ramazanu Allah 

će ga osloboditi džehennema.“ 

Sve navedene aktivnosti vjernik će izvršavati sa punom 

skrušenošću i pokornosti Allahu. Imajući u vidu 

kolike su počasti u mjesecu ramazanu, vjernik će čuvati 

svoj jezik od laži, ogovaranja, besposlenog govora. 

Svoje udove će čuvati od griješenja, a srce od zavisti 

spram muslimana i to sve iz bojazni i straha da li će 

Allah primiti njegove ibadete. 

Aiša,r.a., je kazivala da je Poslanik,a.s., podsticao 

muslimane na noćni ibadet (teraviju) u ramazanu, mada 

ih nije time obavezivao. Tako je isto činio i Ebu Bekr, 

r.a., da bi Omer,r.a., uveo u praksu da se zajednički 

klanja teravih-namaz u džamiji, za to određujući Ubejj 

ibn Ka’ba kao imama. 

Poruke posta 

u mjesecu ramazanu 

Post (es-savm) jezički znači ustegnuti se od nečega. 

U vjerskom smislu znači suzdržavanje od jela, pića, 

spolnog odnosa i drugih stvari koje kvare post od zore 

do zalaska sunca. Post jača volju i suzbija prohtjeve 

tako da se kod vijernika razvija osjećaj bogobojaznosti 

što je i spomenuto u gore citiranom ajetu: „...da biste 

se grijeha klonili.“ 

U socijalnom pogledu post razvija osjećaj jedinstva, 

međusobne ljubavi i jednakosti među vjernicima kao i 

osjećaj samilosti među ljudima. 

Promatrano sa zdravstvenog aspekta, post pročišćava 

organizam, smanjuje gojaznost. Stoga Poslanik,a.s., 

kaže: „Postite, bićete zdravi.“ 

Allahov Poslanik, a.s., je također rekao: „Post i noćni 

namaz će se na Sudnjem danu zauzeti za roba, pa će 

post reći: „Gospodaru, po danu mu nisam dao da jede i 

pije“, a Kur’an će na to dodati: „A ja mu noću nisam dao 

da spava, pa nam dozvoli da se za njega zauzmemo.“ 

13

14 

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB 

Gaflet 1 (nemarnost srca prema Allahu) povećava 

jad i tugu. Gaflet odnosi blagodat i sprečava 

hizmet. Gaflet povećava zavist, a umanjuje samoprijekor 

i kajanje. 

Jedan od Allahovih dobrih robova je sanjao svog 

učitelja. Na snu ga je upitao: „Šta je kod vas (u berzahu, 

zagrobnom životu) najveći jad i tuga?“ „Jad i tuga 

gafleta!“, odgovorio je. 

Neko od dobrih ljudi je sanjao svog oca. Upitao ga 

je: „Babuka moj, kako si? Kakvo je tvoje stanje?“ Pa mu 

je odgovorio: „Na dunjaluku sam živio u gafletu (nemarnosti 

prema Allahu) i umro sam u gafletu!“ 

U djelu Zuher’ur-Rijâd je navedeno da se Jakub, a.s., 

pobratimio sa Melekom smrti. Tako ga je Melek smrti 

jedne prilike obišao, a Jakub, a.s., ga je upitao: „Meleku 

smrti, jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi 

uzmeš dušu?“ „Došao sam da te zijeretim“, odgovorio 

je. Jakub, a.s., reče: „Pitat ću te za jednu potrebu.“ 

„Koju?“, upita melek. „Da me obavjestiš kada se približi 

moj edžel, kad htjedneš da mi uzmeš dušu.“, reče 

Jakub, a.s. „Može, poslat ću ti dva ili tri izaslanika.“, 

odgovori Melek smrti. Pa kada mu se primakao edžel, 

došao mu je Melek smrti, a Jakub, a.s., ga upita: „Jesi 

li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“ 

„Da ti uzmem dušu!“, odgovori. „Zar mi nisi obećao da 

ćeš mi poslati dva ili tri izaslanika?“ „Jakube, već sam 

to uradio! Kosa ti je posjedila nakon što je bila crna. 

Tjelo ti je onemoćalo nakon što je bilo jako. Leđa su 

ti se povila nakon što su uspravna bila. Ovo su moji 

izaslanici ljudima prije smrti!“ 

1 Evo nekoliko ajeta koji govore o gafletu: “Ljudima se bliži 

čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare 

za to.” (el-Enbija, 1); “Ali mnogi ljudi su ravnodušni prema 

Našim poukama.” (Junus, 92); “Mi smo za džehennem mnoge 

džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne 

shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a 

njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista 

nemarni.” (el-Ea’raf, 179); “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru 

svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost 

Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za 

sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo 

srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi 

i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) 

Nemarnost 

srca 

(gaflet) 

Ebu Âli ed-Dekkak je rekao: „Ušao sam kod jednog 

dobrog čovjeka da ga obiđem u njegovoj bolesti. On 

je bio jedan od velikih šejhova. Oko njega su sjedili 

njegovi učenici, a on je plakao. Dosegao je duboku 

starost. Upitao sam ga: ‘Šejhu, zašto plačeš? Je li zato 

što napuštaš dunjaluk?’ ‘Plačem što sam propustio namaze!’, 

odgovorio je. Ponovo sam upitao: ‘Kako to, a 

ti si bio od onih koji su namaz redovno obavljali?’ Pa 

je objasnio sljedećim riječima: ‘Dočekao sam ovoliku 

starost, a svaka sedžda mi je bila s gafletom! Nisam 

podigao glavu (sa rukua niti sa sedžde) osim s gafletom! 

I evo umirem u gafletu!’“ (ovo je spomenuti šejh rekao 

iz skromnosti, op.prev.)

Ljudi govore… 

U djelu Ujûnu’l-Ahbâr se spominje da je Šekik el-Belhi 

rekao: „Ljudi govore troje, a njihova djela pokazuju suprotno. 

Govore: ‘Mi smo Allahovi robovi!’, a rade djela 

slobodnih ljudi! Govore: ‘Allah je jamac za našu nafaku!’, 

a njihova srca se ne smiruju osim sa skupljanjem dunjaluka. 

I govore: ‘Moramo umrijeti!’, a rade djela onih 

koji smatraju da nikada umrijeti neće. Pa pogledaj, moj 

brate, u svoj nefs: kakvim tijelom staješ pred Uzvišenog 

Allaha, kakvim mu se jezikom odazivaš i šta ćeš Mu reći 

kada te bude pitao za veliko i malo! Pa spremi odgovore 

za pitanja, a odgovori moraju biti tačni! ‘I Allaha se bojte 

jer On dobro zna šta radite.’ (el-Hašr, 18), to jest što 

radite od dobra i od zla.“ Potom je Šekik posavjetovao 

prisutne vjernike da ne ostavljaju Njegove zapovjedi i da 

iskazuju tevhid (Allahovu jednoću) tajno i javno. 

U hadisu je zabilježeno da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: 

„Na nosaču Arša je napisano: ‘Ja se pokoravam onome 

ko se Meni pokorava! Volim onoga ko Mene voli! Odazivam 

se onome ko Me zove! Opraštam onome ko od 

Mene oprosta traži!’“ 

Pa se pametan čovjek treba Allahu pokoravati: 

• strahom i iskrenošću u djelima pokornosti, 

• zadovoljstvom prema Njegovoj odredbi, 

• strpljivošću na Njegovim iskušenjima i belajima, 

• zahvalnošću na Njegovim blagodatima i 

• skromnošću prema Njegovim davanjima! 

Uzvišeni Allah kaže: „Ko nije zadovoljan Mojom 

odredbom i nije strpljiv na Mojim iskušenjima i nije 

zahvlan na Mojim blagodatima i nije skroman prema 

Mojim darovima, pa nek sebi traži gospodara mimo 

Mene!“ 

Neki čovjek se poželio Hasanu el-Basriju, Allah mu se 

smilovao, riječima: „Ne nalazim slasti u pokornostima (i 

ibadetima)!“ Pa mu je Hasan na to odgovorio: „Vjerovatno 

si gledao u lice nekog čovjeka koji se ne boji Allaha!“ 

Drugi čovjek se istom žalbom, to jest da u pokornostima 

ne nalazi slasti, požalio Ebu Jezidu el-Bistamiju, 

Allah mu se smilovao, na što mu je on rekao: „Zato što 

ti robuješ ibadetima, a ne robuješ Allahu. Robuj Allahu 

kako bi u ibadetima našao slasti!“ 

Prenosi se da je neki čovjek stao na namaz i kada 

je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, zamislio 

se o tome da li on stvarno samo robuje Allahu, pa je, u 

svojoj tajni (sirru), bio pozvan: „Lažeš, ti robuješ stvorenjima!“ 

Pa se pokajao i izolovao od svijeta. Ponovo je 

otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo 

se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti 

robuješ onome što od imetka posjeduješ!“ Potom je 

sve ono što je posjedovao podjelio kao sadaku. Onda 

je ponovo otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: 

„Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, 

nego ti robuješ svojoj odjeći!“ Pa je i odjeću podjelio 

kao sadaku osim onoga što je ostalo na njemu. Zatim je 

ponovo stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo 

se Tebi klanjamo“, bio je pozvan: „Sad si iskren! Ti se 

samo svome Rabbu klanjaš!“ 

U djelu Revneku’l-Medžâlis je zapisano da je jedan 

čovjek nekome posudio svoju vreću. Međutim, nije se 

mogao sjetiti kome ju je posudio. Pa kada je stao na 

namaz odmah se sjetio. Pošto je predao selam rekao je 

svome slugi da ode do tog i tog čovjeka i da od njega 

vrati vreću natrag. Sluga ga je upitao: „Kad si se sjetio?“ 

„Kad sam bio na namazu.“, odgovorio je. Sluga mu tada 

reče: „Moj gospodine, tražio si vreću, a ne Stvoritelja!“ 

Pa ga je vlasnik, zbog bereketa njegovog imana, pustio 

na slobodu. 

Zato pametan čovjek treba ostaviti dunjaluk, a robovati 

Allahu. Treba razmišljati o onome što ga čeka i 

téžiti ahiretu. Kao što Uzvišeni Allah kaže: „Onome ko 

bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručit 

ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom 

svijetu (tj. dunjalučka uživanja kao što su odjela, jela i 

pića) – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema 

udjela.“ (eš-Šura, 20), zato što mu je iz srca isčupana 

ljubav prema ahiretu. 

Zbog toga je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., radi Vjerovjesnika, 

a.s., tajno podjelio 40.000 zlatnika, a i javno 40.000 

zlatnika, tako da mu nije ništa ostalo. 

Poslanik, a.s., se okretao od dunjalučkih prohtjeva, 

kao i članovi njegovog ehl-i bejta (porodice). Zbog toga 

se djevojačko rùho sejjide Fatime ez-Zehre, r.a., kada 

ju je Poslanik, a.s., udao za hazreti Aliju, sastojalo od 

uštavljene ovčije kožice i kožnog jastuka koji je bio ispunjen 

palminim vlaknima. 

15

16 

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE 

Poslanikovi pozivi 

Poslanikov, a.s., 

poziv Ebi Kuhafi, r.a. 

Taberani bilježi od Esme, kćerke Ebu Bekra, r.a., da je 

rekla: „Kada je bilo Oslobođenje Mekke, Poslanik, a.s., 

je rekao Ebu Kuhafi: ‘Primi islam i bit ćeš spašen.’“ 1 

Ibn Sa’d (5/451) bilježi od hazreti Esme da je rekla: 

„Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Mekku, osigurao je 

i otišao u harem Kabe, došao je Ebu Bekr vodeći svog 

oca Ebu Kuhafu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., vidio, rekao 

je: ‘Ebu Bekre, zašto nisi ostavio starca da ja odem 

njemu?’ Ebu Bekr mu je rekao: ‘Allahov poslaniče, on 

je preči da dođe tebi, nego da ti odeš njemu.’ Poslanik, 

s.a.v.s., mu je postavio da sjedne pred njega, stavio je 

svoju ruku na njegova prsa i rekao: ‘Ebu Kuhafe, primi 

islam i bit ćeš spašen.’ Ebu Kuhafe je primio islam i 

posvjedočio. Ušao je kod njega a glava mu je bila bijela 

od starosti. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Promijenite ove 

sjedine i krajeve potamnite.’“ 

Poziv mušricima 

koji nisu primili islam 

Bejheki bilježi od Šu’beta ibn Mugire da je rekao: 

„Prvi dan u kojem sam upoznao Poslanika, s.a.v.s., bio 

je onda kada sam hodao sa Ebu Džehlom ibn Hišamom 

kroz jedan od mekanskih sokaka. Sreli smo se 

s Poslanikom, s.a.v.s., i on je rekao Ebu Džehlu: ‘Ebu 

Hakeme, pohitaj Allahu i Njegovom Poslaniku. Pozivam 

te Allahu.’ Ebu Džehl je rekao: ‘Muhammede, a hoćeš 

li se ti okaniti toga da vrijeđaš naša božanstva? Želiš li 

da posvjedočimo da si nas pozivao? Svjedočimo da si 

pozivao. Allaha mi, kada bih znao da je istina ono čemu 

pozivaš, slijedio bih te.’ Poslanik, s.a.v.s., je otišao, a 

Ebu Džehl se okrenuo meni i rekao: ‘Allaha mi, znam 

da je istina ono što on govori, ali me nešto sprječava. 

Benu Kusajj će govoriti – Od nas je zastor na Kabi. Mi 

im kažemo – Jeste. Oni kažu – Mi se brinemo o tome da 

pojimo hadžije. Mi kažemo – Brinete. Oni kažu – U nas 

1 Hejsemi (5/305) kaže: „Prenosioci su vjerodostojni.“ 

je Kuća dogovora i sporazuma. Mi kažemo da jeste. Oni 

kažu – Mi imamo ratnu zastavu. Mi kažemo da imaju. 

Onda oni hrane, a i mi hranimo gladne putnike i hadžije, 

pa kada se izmiješaju konjanici i ljudi da oni kažu – Od 

nas je Vjerovjesnik?! Allaha mi, to ne mogu podnijeti.’“ 2 

Ishak ibn Rahivejh bilježi od Ibn Abbasa da je Velid 

ibn Mugire došao Poslaniku i on, s.a.v.s, mu je učio nešto 

iz Kur’ana i kao da se Velidovo srce raznježilo. To je 

čuo Ebu Džehl pa je otišao do njega i rekao – Amidža, 

ljudi hoće da ti sakupe novca. On je pitao – A zašto? 

Ebu Džehl mu je rekao – Zato da bi ti ga dali. Otišao 

si Muhammedu kako bi izložio što imaš. Velid mu reče 

– Kurejšije znaju da sam jedan od najbogatijih među 

njima. Ebu Džehl mu je rekao – Reci o njemu (Muhammedu, 

s.a.v.s.) nešto čime ćeš potvrditi svoje neslaganje 

sa njim kako bi to bilo jasno tvojim sunarodnicima. 

On je pitao – A šta da kažem? Allaha mi, među vama 

nema čovjeka koji bolje poznaje poeziju od mene, niti 

stilove, niti iko od vas bolje poznaje džinsku poeziju od 

mene. Allaha mi, ono što on kazuje nije nalik ničemu od 

onog što sam spomenuo. Allaha mi, ono što on govori 

ima svoju slast, prijatno je za slušati. Plodonosno je 

vrhom a korijenom obilato. Ono što govori nadvisuje 

sve a nenadmašno je samo po sebi. Ono lomi sve što 

je pod njim. Ebu Džehl mu je rekao – Tvoj narod neće 

biti zadovoljan sve dok o njemu ne kažeš nešto hrđavo. 

On je rekao – Zastani malo da razmislim. Nakon što je 

razmislio, rekao je – Ovo je samo vradžbina kojom on 

utječe na ostale. Onda su objavljeni ajeti: “Meni ostavi 

onoga koga sam ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu 

ogromno dao i sinove koji su s njim i čast i ugled mu 

pružio – i još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi 

ajetima našim, – a naprtit ću Ja njemu teškoće, jer je 

smišljao i računao – i, proklet bio, kako je proračunao! 

i još jednom, proklet bio, kako je proračunao!” – Zatim 

je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se 

okrenuo i uzoholio, i rekao: „Ovo nije ništa drugo do 

vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove 

riječi!“ “U Sekar ću Ja njega baciti – a znaš li ti šta je 

2 Ovako je u: Bidaje, 3/64.

Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti.” 

(el-Muddessir, 11–29) 3 

Poslanikov, a.s., 

poziv dvojici 

Ibn Asakir bilježi od Muavije, r.a., da je rekao: „Ebu 

Sufjan je izašao u svoj ljetnjikovac, jašući zajedno sa 

Hindom. Ja sam išao ispred njih, jašući na svojoj magarici 

kada smo čuli Poslanika, s.a.v.s. Ebu Sufjan je rekao 

– Siđi, Muavija, neka Muhammed uzjaše. Ja sam sjahao 

sa magarice, a uzjahao je Poslanik, s.a.v.s. Išao je neko 

vrijeme ispred nas, a onda nam se okrenuo i rekao – Ebu 

Sufjane, sine Harbov. Hindo, kćeri Utbetova. Allaha mi, 

umrijet ćete, a onda ćete biti proživljeni, i zasigurno će 

dobar i čestit ući u džennet, a griješnik i nevjernik će 

ući u džehennem. Govorim vam istinu i vi ste prvi koje 

upozoravam. Onda je Poslanik, s.a.v.s., proučio: „Ha 

Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su 

ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude 

koji znaju, vijesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet 

većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. ‘Srca naša 

su’ – govore oni – ‘pod pokrivačima, daleka od onoga 

čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas 

i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.’ Reci: ‘Ja 

sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš 

Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte 

i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu 

druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj 

svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja 

čeka nagrada neprekidna.’ Reci: ‘Zar, zaista, nećete da 

vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja 

Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To 

je Gospodar svjetova!’ On je nepomična brda po njoj 

stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine 

na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja – 

ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim 

visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu 

i Zemlji rekao: ‘Pojavite se milom ili silom!’ – ‘Pojavljujemo 

se drage volje!’ – odgovorili su.“ (Fussilet, 1–11.) 

Ebu Sufjan mu je rekao – Jesi li završio, Muhammede? 

Poslanik, s.a.v.s., je rekao – Jesam. Poslanik, s.a.v.s., je 

sjahao sa magarice, a ja sam je ponovo uzjahao. Hind 

se okrenula Ebu Sufjanu i rekla – Zar si zbog ovog vješca 

3 Ovako bilježi Bejheki od Hakima, a on od Abdullaha ibn 

Muhammeda San’anija u Mekki, a on od Ishaka. 

natjerao moga sina da sjaše?! On je rekao – Nije, Allaha 

mi, nije on vještac, niti lažljivac.“ 4 

Ibn Sa’d (3/55) bilježi od Jezida ibn Rumana da je 

rekao: „Osman ibn Affan i Talha ibn Ubejdullah su išli za 

Zubejrom ibn Avvamom i došli su do Poslanika, s.a.v.s. 

On im je ponudio da prime islam i proučio im nešto iz 

Kur’ana. Kazao im je islamska načela i obećao im nagradu 

ako se pokore. Oni su povjerovali i potvrdili istinitost 

poslanice. Osman je rekao – Allahov poslaniče, skoro 

sam došao iz Šama. Kada smo bili između Me’ana i Zarke, 

bili smo kao uspavani. Odjednom smo čuli glas koji 

je pozivao – Uspavani! Požurite jer se Ahmed pojavio u 

Mekki. Kada smo došli u Mekku, čuli smo da si dobio 

poslanicu. Osman je primio islam u samom početku, 

prije nego je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Erkamovu kuću.“ 

Ibn Sa’d (3/347) bilježi od Ebu Ubejde ibn Muhammeda 

ibn Ammara da je rekao: „Ammar ibn Jasir je 

pričao – Sreo sam Suhejba ibn Sinana na vratima Erkamove 

kuće, a Poslanik, s.a.v.s., je bio unutra. Pitao 

sam ga – Šta želiš? On je rekao – A šta ti hoćeš? Rekao 

sam – Htio sam da uđem kod Muhammeda i čujem šta 

govori. On je rekao – I ja sam isto htio. Ušli smo kod 

Poslanika, s.a.v.s., i on nam je ponudio islam. Primili smo 

islam i čitav taj dan, do noći, smo ostali s njim. Zatim 

smo izašli iz kuće, krijući se. Ammar i Suhejb su primili 

islam nakon trideset i nekoliko muslimana prije njih, da 

je Allah njima zadovoljan.“ 

Ibn Sa’d (3/608) bilježi od Hubejba ibn Abdurrahmana 

da je rekao: „Es’ad ibn Zurare i Zekvan ibn Abdikajs su 

došli u Mekku kako bi dali podršku Utbetu ibn Rebi’atu. 

Čuli su za Poslanika, s.a.v.s., i otišli do njega. On im je 

ponudio islam i proučio im nešto iz Kur’ana. Oni su primili 

islam i nisu ni otišli Utbi. Vratili su se u Medinu. Oni 

su bili prvi koji su primili islam od stanovnika Medine. 

4 Ovako je u: Kenz, 7/94. Slično bilježi i Taberani. Hejsemi 

(6/20) kaže: „Humejd ibn Munhib mi je nepoznat, dok su 

ostali prenosioci pouzdani.“ 

17

18 

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE 

Odlike postača 

iz ovog ummeta 

Od odlika kojima je Uzvišeni Allah počastio ovaj 

ummet su i velike dobrote i darovi za njegove 

postače. Spomenut ću najvažnije od tih darova, 

sa dokazima. 

Allah je odlikovao postače posebnom kapijom dženneta 

na koja će ući na kijametskom danu, ukazujući 

time na njihov ugled i vrijednost. Glasnik će pred svima 

njima povikati: „Gdje su postači?!“ Pa će ih vidjeti i oni 

koji budu blizu njih, a i oni koji budu daleko. Upirat će 

svoje poglede prema njima, izdužujući svoje vratove, sa 

željom da su i oni u njihovoj sretnoj povorci i sa tugom 

zbog onoga što su propustili na dunjaluku, trošeći dragocijeno 

vrijeme u besposlicama. 

Poslanik, a.s., nam oslikava te trenutke, govoreći: 

„U džennetu ima kapija koja se zove Rejjan. Na nju će 

ući postači na kijametskom danu. Niko osim njih neće 

na nju ući. Reći će se: ‘Gdje su postači?’ Potom će 

postači ustati. Pa kad uđu kapija će se zaključati i više 

niko neće ući.“ (Ahmed, Šajhan) 

Uzvišeni Allah je također odlikovao postače time što 

je učinio da im njihov post bude neprobojnim štitom 

od vatre i zastorom koji će ih čuvati od neugodnosti 

prohtjeva. 

Poslanik, a.s., je rekao: „Post je neprobojni štit od 

vatre.“ (Ahmed, Bejheki u: Šuab) Ovdje se misli na 

postača koji svoj post sačuva od grijeha, bilo da su 

grijesi vezani za jezik ili djelo. Zbog toga Poslanik, a.s., 

podstiče postača da se drži lijepog ponašanja, a ostavi 

ono što ne valja, kako bi post zaista bio štitom, pa 

kaže: „Post je štit od vatre. Pa onaj ko zaposti neka ne 

bude neznalica. A ako neko prema njemu neljudskost 

pokaže, pa neka ga ne vrijeđa i neka ga ne psuje, neka 

samo kaže: ‘Ja postim!’“ (en-Nesai) 

Također je Allah odlikovao postače time što je učinio 

da je njihov zadah prijatniji, kod Njega, od mirisa miska. 

Poslanik, a.s., je rekao: „Zadah iz usta postača je 

kod Allaha prijatniji od mirisa miska.“ 

Allah je odlikovao postače time što im je dao dvije 

radosti. Jedna je pri iftaru, a druga pri susretu s Allahom

Uzvišenim. Radost pri iftaru je iskreni izraz potpune zahvale 

Gospodaru Koji je postača podržao da upotpuni 

post toga dana, Koji mu je podario zdravlje i snagu 

da može dnevni ibadet obaviti bez manjkavosti, pa je 

iftardžija u tom svom veselju zapravo u ibadetu. Jer, 

zahvalnost Allahu je ibadet i zikr. A veselje zbog susreta 

s Allahom je smirenost uz Allahovo obećanje i potpuno 

uvjerenje o primljenom djelu, gledajući u veliku nagradu 

koja se daje za post. 

Poslanik, a.s., je rekao: „Postač ima dvije radosti. 

Kada se iftari radostan je i kada sretne svoga Gospodara 

bit će radostan.“ (Muslim) 

Allah je odlikovao postače i time što im je u njihovom 

postu dao zdravlje i lijek za mnoge bolesti. 

U hadisu se navodi: „Postite bit ćete zdravi.“ (Ibn 

Sunni, Ebu Nuajm) A Bejheki bilježi preko Alije, r.a., da je 

Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah je objavio jednom 

od vjerovjesnika Benu Israila da obavijesti svoj narod 

da će svako onaj ko bude ispostio jedan dan, tražeći 

time Allahovo zadovoljstvo, biti nagrađen zdravljem za 

njegovo tijelo i uveličanom nagradom.“ Tajna toga je da 

post ima čudesan utjecaj na čuvanje vanjskih organa i 

osnaženje unutarnjih. Post sprečava ulazak pokvarenih 

elemenata, a izbacuje loše materije, a to je od najvećih 

pomoći za bogobojaznost. Kao što Uzvišeni veli: „O 

vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima 

prije vas, da biste se grijaha klonili.“ (el-Bekare, 183) 

Allah je odlikovao postače i time što će njihova lica 

udaljiti od vatre, tako da njihove oči neće vidjeti niti jedan 

prizor iz nje. 

Poslanik, a.s., je rekao: „Ko isposti jedan dan na 

Allahovom putu lice će mu biti udaljeno od vatre sedamdeset 

godina.“ (Ahmed, Šejhan, Nesai, Ibn Madže) 

A u Nesaijevoj predaji koju bilježi preko Ukbe ibn 

Amira stoji: „Allah će udaljiti od njega džehennem u 

razdaljini od sto godina.“ 

Od onoga čime je Uzvišeni Allah odlikovao postače je 

i ono što se navodi u Kur’anu od njihovih vrijednosti za 

koje većina učenjaka smatra da se odnose na postače. 

Tako se Njegove riječi, u 112. ajetu sure et-Tevbe, essaihun 

(oni koji putuju) tumače kao es-saimun (oni koji 

poste), jer postači putuju Allahu Uzvišenom i dolaze u 

Njegovu blizinu iz razloga što su izašli iz svojih navika i 

što podnose teškoće gladi i žeđi. 

Od toga je i ajet: „Samo oni koji budu strpljivi bit će 

bez računa nagrađeni.” (ez-Zumer, 10), pa je rečeno (u 

komentarima Kur’ana) da su strpljivi zapravo postači, 

jer je sabur jedno od imena za post. U tom slučaju, na 

postača se spuštaju darovi iz riznica dobrote i plemenitosti 

koje se ne mogu pobrojati i čiju veličinu zna samo 

apsolutni Gospodar. 

U isto spada i ajet: „I niko ne zna kakve ih, kao nagrada 

za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.“ 

(es-Sedžde, 17), pa je rečeno (u tefsirima) da je djelo za 

koje će biti nagrađeni nagradom kakvu oko nije vidjelo, 

uho nije čulo, niti je ikom naumpala zapravo post. 

Allah je odlikovao postača i time što je učinio da je 

svako njegovo djelo ibadet i pokornost. Pa, ako postač 

šuti, on je u pokornosti. Ako spava da bi ojačao za stajanje 

na namazima, on je također u pokornosti. 

Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Šutnja postača 

je tespih, san mu je ibadet, dova mu je uslišana, 

a djelo mu je uvećano.“ (Dejlemi, Ibn Minde) 

U drugom hadisu se navodi: „Postač ima pri svom 

iftaru uslišanu dovu.“ (Ibn Madže, Hakim, Ebu Davud 

et-Tajalisi, Bejheki) U tom trenutku (iftara) može ući i 

među sretnike koji se oslobađaju od vatre, kao što se 

navodi u hadisu: „Allah Uzvišeni ima pri svakom iftaru 

one koje oslobađa od vatre. I tako u svakoj (ramazanskoj) 

noći.“ (Ibn Madže, Ahmed, Taberani, Bejheki) A 

sehur je bereket za postača, kako se navodi u hadisu. 

Allah je odlikovao postača time što je dao veliku nagradu 

onome ko mu priredi iftar, tako da se postačeva 

nagrada, svakako, ništa ne umanjuje. Ovaj sevap se 

dobiva pa makar se iftar sastojao od zalogaja hljeba 

ili gutljaja vode. 

Poslanik, a.s., je rekao: „Onaj ko pripremi iftar postaču 

uz ramazan iz čiste zarade, meleki ga blagosiljaju 

tokom svih večeri ramazana i Džibril se rukuje sa njim 

u noći Kadr. A s kim se rukuje Džibril njegove suze liju i 

srce mu se smekša.“ Jedan čovjek (od prisutnih) upita: 

„Allahov Poslaniče, a šta kažeš za onoga ko nije ustanju 

prirediti iftar?“ Reče: „Pa zalogaj hljeba.“ Čovjek ponovo 

upita: „A ako ni to ne bude ustanju?“ Reče: „Pa šaku 

hrane.“ „A šta ako ni to ne bude bio ustanju?“, ponovo 

upita čovjek. Reče: „Pa zdjelicu mlijeka.“ „A šta veliš za 

onoga koji ni to ne nema?“, ponovo će čovjek. Reče: „Pa 

gutljaj vode.“ (Ebu Ja’la, Ashabus-sunen, Ibn Hibban) 

19

20 

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID 

Sura 

EL-KEVSER 

(mnogo dobro) 

Uzvišeni Hakk kaže: 

1. Mi smo ti, uistinu, Kevser (mnogo dobro) dali 

Kevser je mnogo dobro; čast poslanstva koja obuhvata 

dobro oba svijeta, općenito vođstvo, sreću dunjaluka 

i ahireta. 

Rečeno je i da je Kevser rijeka u džennetu, koja je 

slađa od meda, bjelja od mlijeka, studenija od snijega, 

čije su strane od bisera i smaragda, a korito od srebra. 

Ko se sa nje napije nikada neće ožednjeti. 

Prvi će do Kevsera doći siromašni muhadžiri koji su 

bili uprljane odjeće, prašnjavih kosa, koji nisu mogli 

ženiti lijepe djevojke, pred kim se nisu otvarala vrata 

vlastodržaca, jer su bili nepoznati. Umirali su, a njihove 

potrebe su ostajale u njihovim prsima. A kada bi se 

Allahom zaklinjali to bi im Allah i ispunio. 

I Ibn Abbas, r.a., je Kevser protumačio kao el-hajru’lkesir 

(mnogo dobro), pa mu je rečeno da ljudi kažu da 

je Kevser rijeka u džennetu, na što je rekao: „I rijeka 

spada u to (mnogo) dobro.“ 

Rečeno je i da Kevser označava Poslanikovu, 

a.s., mnogobrojnu porodicu (ehli bejt) i sljedbenike. 

Neki smatraju da se pod Kevserom podrazumijevaju 

učenjaci i njegov, a.s., ummet. A Kevser može označavati 

i Kur’an koji obuhvata dobro i dunjaluka i vjere. 

Moj miljenik 

Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Moj Gospodaru, 

uzeo si Ibrahima za prijatelja, Musaa za sagovornika, 

pa šta si za mene posvetio?“ Pa je objavljen 

ajet: „Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio.“ 

(ed-Duha, 6), ali se nije s tim zadovoljio. Pa je objavljeno: 

„Mi smo ti, uistinu, Kevser dali.“, ali se ni s tim nije 

zadovoljio. A tako mu i dolikuje – da se ne zadovoljava, 

jer zadovoljstvo uskraćuje (daljnja davanja). Oslanjanje 

na postojeće stanje presjeca povećanje (većih stanja). 

Pa je došao Džibril i rekao Vjerovjesniku, a.s.: „Uzvišeni 

Allah ti šalje selam i kaže ti: „Ako sam uzeo Ibrahima 

za prijatelja, Musaa za sagovornika, pa tebe sam uzeo 

za Svog miljenika! Tako mi Moje moći i veličanstvenosti 

svakako dajem prednost Mom miljeniku nad Mojim 

prijeteljem i sagovornikom.“ Pa se Vjerovjesnik, a.s., 

smirio. 

2. pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji 

Riječca fe, što znači „pa“ je radi ukazivanja redoslijeda. 

Davanje koje je Uzvišeni podario Poslaniku, a.s., 

je takvo nešto što niko prije nije dobio, niti će iko poslije 

njega dobiti. Ono zahtjeva da se ustraje na namazu 

zbog Gospodara (fe salli li Rabbike) Koji je podario ove 

veličanstvene blagodati kojima nema premca. Ustraj 

na namazu trežeći Njegovo zadovoljstvo, a ne poput 

onih koji su nemarni u namazu i koji se samo prevaraju

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog 

Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, 

pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji, 

onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati. 

u njemu, kako bi ispunio obaveze zahvale (šukra) na 

namzu. A namaz obuhvata sve vrste zahvale. 

... i kurban kolji 

Kolji deve, koje su najbolje blago arapa, pa njihovo 

meso podijeli onima kojima je pomoć potrebna, za 

razliku od onih koji potrebne odbijaju i nikome ništa u 

naručje ne daju. 

Atijje smatra da se pod namazom ovdje misli na sabah 

namaz u džematu, a klanje kurbana na Mini. Rečeno 

je da se pod namazom misli na kurbanski bajram 

namaz, ali i na namaz općenito. 

Neki komentatori naredbu ven’har tumače ko stavljanje 

desnice po lijevici ispod prsa (tahte nahrihi) ili da to 

označava podizanje ruku pri tekbiru do prsa. 

Ibn Abbas, r.a., opet veli: „Okreni se prema kibli svojim 

prsima (bi nahrike).“, tj. u namazu. Ovog mišljenja 

su i el-Ferra i el-Kilbi. 

3. onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati. 

Svako, bez obzira ko to bio, ko te mrzi će bez potomstva 

i lijepog spomena ostati. A što se tebe (Muhammede) 

tiče, pa tvoje potomstvo (ehli bejt), tvoj ugled i 

tragovi tvoje dobrote će sve do kijametskog dana ostati. 

Jer, svaki vjernik je od tvoje djece i tvojih potomaka. 

Tvoje ime se uzdiže sa munara, sa jezika učenjaka i 

zakira. Počinju sa spomenom Allaha, a zatim se tvoje 

ime spominje. A na ahiretu ćeš imati ono što se ne 

može ni objasniti. 

Takvom poput tebe se ne može reći da je bez pomena 

(ebter), nego je ebter onaj ko tebe mrzi, onaj ko će 

biti zaboravljen i na dunjaluku i na ahiretu. 

Rečeno je da je ovaj ajet objavljen u vezi s El-Asom 

ibn Vailom, koji je Vjerovjesnika, a.s., nazvao ebterom 

nakon što mu je umro sin Abdullah. 

Išaret: 

Poslanikovom, a.s., halifi (duhovnom nasljedniku, 

varisu, kamili mukemmilu) koji se okitio poslaničkim 

ahlakom, koji hodi njegovim stopama se kaže: „Mi smo 

ti uistinu mnogo dobro dali“, jer onaj ko dopre do spoznaje 

Allaha (ma’rifetullah) on je zadobio mnogo dobro. 

A „Šta je propustio onaj koji Te je našao?!“ „Pa zato se 

Gospodaru svome klanjaj“, namazom srca prisutnog. 

„I kurban kolji“, i zakolji svog nefsa i svoju strast. 

„Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati“, 

dok je tvoj pomen trajan. Tvoj život ne prestaje, s obzirom 

na to da je smrt posjednika takvaluka stvarni život 

kome nema kraja. 

A Džunejd je za ajet: „Onaj koji tebe mrzi sigurno će 

on bez pomena ostati“ rekao: „On će biti presječen po 

pitanju dosezanja svoje nade u vezi s tobom.“ 

Neka je Allahov salavat i selam na našeg sejjida Muhammeda 

i njegovu porodicu. 

21

22 

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR 

Potpuni iman 

Poslanik, a.s., je rekao: 

„Tri stvari ko bude imao zaslužuje nagradu i upotpunio je iman: ahlak – ćudoređe kojim će živjeti i sarađivati 

sa ljudima, vere’ (da izbjegava sumnjivo kako ne bi počinio zabranjeno) koji će ga priječiti od svega što je Allah 

Uzvišeni haramom učinio i razum koji će ga odvratiti od neznanja džahilovog.“ 

Komentar: 

(el-Džamiu’s-Sagir, 3423) 

Ko bude imao spomenuto troje zaslužuje nagradu od Allaha i upotpunit će iman u svom srcu. Ahlak: 

to je sarađivanje sa ljudima tako što će imati dovoljno kontrole, samosvijesti i sposobnosti da se s njima 

ophodi na lijep način i da priskrbi njihovu pažnju i simpatiju kako bi bio pošteđen njihova zla. 

Vere’: čuva čovjeka od toga da počini neki od harama i sumnjivih stvari. Razum: pomaže čovjeku da na uvredu 

nekog grubijana ili neznalice ne uzvrati istom mjerom, nego da mu uzvrati oprostom, podnošenjem uvrede i tome 

sličnim. 

Ovaj hadis bilježi i el-Bezzar u svom Musnedu od Enesa, r.a. 

Porodica Davudova 


„Tri stvari kome budu dane, dano mu je nešto što je imala Davudova porodica: pravednost u srdžbi i zadovoljstvu, 

umjerenost u siromaštvu i bogatstvu i strahopoštovanje spram Allaha i javno i tajno.“ 


Komentar: Onaj kome budu dane ove stvari, dana mu je zahvalnost (šukr). On je zahvalan, kao što je bila 

zahvalna porodica Davudova, kojoj je bilo naređeno: “Trudite se i budite zahvalni, o porodico Davudova!” (Sebe’, 

13) Pravednost u srdžbi i zadovoljstvu – kada je čovjek takav onda njegovo srce postane vaga istine i ne može 

ga uzdrmati srdžba, niti će se poljuljati u zadovoljstvu i postati naklonjeno nekome ili nečemu. On će govoriti 

istinu zbog istine i Allaha, a ne radi sebe. Ovo je vrlo rijetka osobina, jer većina ljudi, u srdžbi, ne pridaje pažnju 

onome što će reći ili počiniti. Iz tog razloga je Poslanikova, a.s., dova bila: „Molim Te da istinu govorim i u srdžbi 

i u zadovoljstvu.“ Umjerenost u siromaštvu i bogatstvu tako da ga bogatstvo ne natjera da ga troši u nečemu 

pokuđenom i na neispravan način, ali ni da ga njegovo siromaštvo ne učini takvim da iz njega ne izdvoji ono što 

je obavezan. Strahopoštovanje spram Allaha i tajno i javno, jer je strahopoštovanje ulazak srca na vrata Nebeskog 

carstva, Svevlasti (melekuta). Tada se kod čovjeka izjednačava ono što čini tajno i ono što čini javno. Kada se 

čovjeku da ovo troje, onda on bude u stanju ono što je bila u stanju Davudova porodica. 

U hadisu je naznaka pokuđenosti pokazivanja strahopoštovanja i poniznosti javno ako time istim nije ukrašena 

i nutrina. To je jedna od srčanih bolesti. Imam Gazali kaže: „Liječenje toga je da se čovjek posveti čuvanju svoje

nutrine i srca kako bi nakitio nutarnjim svjetlom svoja vanjska djela i postupke. Na taj način bi bio nakićen bez 

vidljivog nakita. Bio bi dostojanstven, a ne bi imao pratnje koja bi ukazivala na to dostojanstvo. Bio bi cijenjen, a 

ne mora imati i takvo porijeklo.“ 

Neko drugi je rekao: „Davud se uvjerio da ga ljudi ne uvažavaju osim oniliko koliko je Allah dao uvažavanja i 

poštovanja u njihovim srcima. Spoznao je da je njegovo srce mjesto u koje gleda Hakk.“ 

Temelj vjerovanja 


Ovaj hadis bilježi i el-Hakim et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a. 

„Tri su stvari temelj imana – vjerovanja: ustezanje od proglašavanja nevjernikom zbog nekog grijeha ili proglašavanja 

nemuslimanom zbog nekog postupka onoga ko kaže la ilahe illellah. I džihad je trajan otkako me Allah 

poslao pa sve dok se zadnji iz mog ummeta ne bude borio protiv Dedždžala i ne može ga obezvrijediti nepravda 

nepravednika, niti pravednost pravednika. A iman je u vjerovanju u određenje (kader).“ 


Komentar: Osnova nečega je njegov temelj kojeg ako zamisliš isčupanim i ta stvar će biti isčupana. Hoće se 

reći da su tri osobine osnova imana. Prvo, obavezno se ustegnuti od života i imetka onoga ko izgovori la ilahe illellah 

muhammedun resulullah. Treba svjedočiti da je on vjernik, javno. Drugo, takav se neće proglašavati nevjernikom 

zbog grijeha. I ovo je u svojstvu zabrane. Isto je i sa riječima: „niti zbog nekog počinjenog nedjela proglašavati 

ga nemuslimanom, bez obzira da li je počinio i veliki grijeh“. On se ostavlja Allahu da On s njim svede račun, za 

razliku od stava haridžija. Treće, džihad – ubjeđenje je da se džihad provodi otkako je Allah poslao Poslanika, a.s., 

naredio mu borbu. To je bilo poslije hidžre. Prvo što je naređeno Poslaniku, a.s., bilo je da upozorava, bez borbe, 

a onda mu je dozvoljeno da se bori ukoliko bi nevjernici prvi započinjali borbu. Zatim je dozvoljeno da započne 

džihad izvan svetih mjeseci, a na kraju mu je dana općenita dozvola za džihad, sve dok se zadnji iz njegovog 

ummeta ne budu borili protiv Dedždžala. Tada prestaje džihad. Kraj džihada je učinjen u pojavi Dedždžala, jer 

poslije njega dolaze Jedžudž i Medžudž i njima se neće moći oprijeti. Nakon što oni propadnu i budu uništeni, 

neće ostati nijednog nevjernika. Obavezu džihada ne može zanijekati napravedni vladar niti silnik svojim griješenjem. 

A niti se može vođa svrgavati na nepravedan i griješan način. 

A iman je u vjerovanju u određenje (kader). Treba vjerovati, dakle, da je Allah odredio sve stvari u ezelu – prapočetku 

i znao je da će se one dogoditi i ostvariti u vremenu koje je Njemu poznato. Na naročit način. One će se 

desiti onako kako je On odredio. Kaderije (nazvani ovako zbog svog nijekanja sudbine i određenja), pak, tvrde: 

Allah zna stvari nakon što se one dese. Dok u djelu Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedan od temeljnih osnova. A 

jedna od najvećih koristi je vjerovanje u određenje i potvrđivanje istinitosti svega onoga o čemu Vjerovjesnik, a.s., 

kazuje, a vezano je za gajb, jer on govori ono što Allah hoće i on sve što čini, čini radi Allaha.“ 

Ovaj hadis bilježi i Ebu Davud od Enesa, r.a. 

23

24 

Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU 

Zakletva 

melekima 

Meleki su duhovna bića iz svijeta gajba, našem 

oku nevidljiva. Stvoreni su prije čovjeka od 

nura – svjetlosti i dobili određenje da u svemu 

budu pokorni Allahu, dž.š. U Kur’anu se spominju 

na sedamdeset i pet mjesta, u različitim kontekstima: 

meleki su učinili sedždu Ademu, a.s.; donose radosne 

vijesti o roditeljstvu Ibrahimu, a.s., Zekerijjahu, a.s., i 

hazreti Merjemi; ima ih sa po dva, tri ili četiri krila; meleki 

se ne ohole; oni kruže oko Arša slaveći Allaha, dž.š.; 

spuštaju se na dunjalučko nebo u toku noći Kadra i 

tako dalje. 

Zbog njihove izuzetne važnosti, časti i visokog mjesta 

kod Allaha, dž.š, meleki su predmet zakletve na nekoliko 

mjesta u Kur’anu. Semerkand donosi riječi klasičnih 

mufesira o tim zakletvama. 

Tako Mi onih u redove poredanih (we-s-saffati saffa) 

i onih koji odvraćaju (fez-zadžirati zedžra) i onih koji 

opomenu čitaju (fet-talijati zikra) – vaš Bog je, uistinu, 

Jedan (...) (es-Saffat, 1–4) 

Većina mufesira smatra da se u ovim ajetima govori 

o melekima. Oni su na nebesima poredani u safove u 

kojima obavljaju ibadet. Šejh Ismail Hakki donosi još 

Oni u saffove poredani... 

Oni koji objavu dostavljaju... 

Oni koji čupaju grubo 

i oni koji vade blago... 

jedno tumačenje, a to je da se pod safovima misli na 

redove duša, jer su duše stajale u četiri reda prije nego 

je Allah, dž.š, stvorio tijela. U prvom redu su bile duše 

poslanika, u drugom evlija, u trećem duše muslimana, 

a u četvrtom redu su bile duše nevjernika i licemjera. 

Drugo svojstvo koje se spominje u zakletvi – „i oni 

kojih odvraćaju“ – znači da meleki odvraćaju srca ljudi 

od grijeha, ili odvraćaju šejtane od ljudi. 

Treće svojstvo – „i onih koji opomenu čitaju“ – opisuje 

meleke koji čitaju Kur’an. Ali, ako bismo sva svojstva 

posmatrali odjednom, safovi bi mogli biti aluzija na klanjanje 

namaza, odvraćanje bi značilo traženje zaštite od 

šejtana, a čitanje opomene učenje Kur’ana u namazu. 

Osim meleka, tefsiri navode i druga mišljenja o kome 

se to govori u spomenutim ajetima. Prema jednom mišljenju, 

radi se u učenjacima koji pozivaju Allahu, dž.š., 

stojeći u čvrstim safovima; koji odvaraćaju od lošeg i 

koji upućuju na islam i šerijat. 

Prema drugom mišljenju, radi se o kur’anskim ajetima 

koji imaju svoj ustaljeni red i tako podsjećaju na 

osobe koje stoje u safovima; ajeti odvraćaju od lošega 

i upućuju na važnost činjena dobra.

Tako mi onih koji se jedan za drugim šalju (wel-murslati 

‘urfa) pa kao vihor hite (fel-’asifati ‘asfa), i onih koji 

objavljuju (wen-naširati nešra) pa razdvajaju (fel-fariqati 

ferqa) i Objavu dostavljaju (fel-mulqijati zikra), opravdanje 

ili opomenu – sigurno će biti ono čime vam se 

prijeti! (el-Murselat, 1–7) 

Imam Razi u svome tefsiru donosi moguća značenja 

ovih ajeta, pa kaže da se radi o melekima koje Allah, 

dž.š, „jedne za drugima šalje“ da ljudima donesu blagodat 

ili pak kaznu. Oni „kao vihor hite“ kada žure da 

uzmu duše nevjernicima. „Oni objavljuju“ poslanicima 

objavu, te donose mudrost i znanje, „pa razdvajaju“ 

istinu od laži i „objavu dostavljaju“ poslanicima. 

Pored meleka, mufesiri spominju i mogućnost da se 

u ovim ajetima radi o vjetrovima, ajetima Kur’ana, ili pak 

poslanicima koji su bili „slani jedan poslije drugoga“, 

pa je u početku njihov poziv bio slab a zatim je ojačao 

i „širio se poput vihora“, oni su „objavljivali“ i širili pravu 

vjeru, „razdvajali“ istinu od laži, te pozivali ljude na „zikr 

Allaha, dž.š.“ 

Međutim, zanimljivo je i tumačenje koje navodi imam 

Razi, a to je da se u ajetima govori o čovjeku koji je zau- 

zet dunjalukom, pa u međuvremenu u svome srcu osjeti 

potrebu da se okrene ibadetu – ti pozivi u njegovom 

srcu su murselat i oni uklanjaju iz čovjekovog srca ljubav 

prema svemu osim prema Allahu (‘asifat). Ta posljedica 

postaje vidljiva u svim porama njegovog života, tako da 

on na kraju čuje samo Allaha, vidio samo Allaha i gleda 

samo u Njega – to je naširat. Tada mu se otkrivaju svjetla 

Božijeg Veličanstva, pa čovjek uvidi da samo On zbiljski 

postoji, i da samo On ima zbiljsko postojanje (farikat). 

U njegovom srcu i jeziku u tom trenutku ostaje samo 

spominjanje Allaha – zikr. 

Tako Mi onih koji čupaju grubo (wen-nazi’ati garqa), 

i onih koji vade blago (wen-našitati nešta), i onih koji 

plove brzo (wes-sabihati sebha) pa naređenja izvršavaju 

žurno (fes-sabiqati sebqa) i sređuju ono što nije 

sređeno (fel-mudebbirati emra) (...) (en-Nazi’at, 1–5) 

„Oni koji čupaju grubo“ su meleki koji na grub način 

uzimaju duše iz tijela nevjernika i licemjera, dok su „oni 

koji vade blago“ meleki koji nježno uzimaju duše vjernicima. 

„Oni koji plove brzo“ su smrti koje stižu svakog 

čovjeka ili meleki koji se brzo kreću ili pak zvijezde koje 

plove svemirom. „Naređenje žurno izvršavaju“ meleki 

koji žure sa odvođenjem duša nevjenika u vatru, a duša 

vjernika u džennet. „Oni koji sređuju ono što nije sređeno“ 

su također meleki zaokupljeni izvršavanjem svojih 

zadaća – Džibril dostavljanjem objava, Mikail brigom 

o kiši i rastinju, Israfil puhanjem u sur, a Melek smri 

uzimanjem duša. 

Imam Kušejri smatra da objekat, odnosno razlog ovih 

zakletvi dolazi tek u predzadnjem, to jest, četrdeset i 

petom ajetu sure, koji glasi: „Tvoja opomena će koristiti 

samo onome koji ga se bude bojao.“ Ovaj ajet slijedi 

nakon govora o teškoćama Smaka svijeta, uznemirenim 

srcima i oborenim pogledima, zatim o proživljavanju, 

faraonovoj oholosti, Božijem stvaranju, džehennemu 

i džennetu... 

Većina mufesira smatra da je razlog ovakvih zvučnih 

i stilski primamljivih načina zaklinjanja da se privuče 

čovjekova pažnja na ono zbog čega se Allah, dž.š., 

ustvari zaklinje: 

„Vaš Bog je, uistinu – Jedan (...)“ 

„(...) sigurno će biti ono čime vam se prijeti!“ 

„Tvoja opomena će koristiti samo onome ko se bude 

bojao.“ 

25

26 

HILJADU I JEDNA KAP 

Ebu Džehelovo 

vraćanje duga 

Čovjek po imenu Iraši je jednog dana sjeo na svoju devu 

i došao u Mekku. Kada je Ebu Džehel vidio devu, odmah ju 

je kupio. Ali, ne želeći je platiti, uporno je zamajavao jadnog 

čovjeka. 

Bespomoćni čovjek je otišao kod Kabe i tamo je ugledao 

grupu mušrika. Požalio im se na Ebu Džehela i zamolio ih 

je da mu pomognu oko naplate deve. Oni su ga, znajući 

surovo neprijateljstvo Ebu Džehela prema Resulullahu, a.s., 

iz zabave uputili njemu, koji je upravo tada sjedio nedaleko 

od njih. 

Rekoše mu: „Idi kod onog čovjeka što ondje sjedi. On će 

ti pomoći da uzmeš svoj dug.“ 

Ovaj čovjek kome je nanešena nepravda još nije postao 

musliman i nije poznavao Resulullaha, a.s. Nadajući se da 

će mu pomoći, prišao mu je i rekao: „O Allahov robe! Ja sam 

jedan siromah. Ebu’l-Hakem (Ebu Džehel) ne želi da mi plati 

dug. Pitao sam ove ljude za pomoć da naplatim dug. Oni su 

mi pokazali na tebe. Ti mi oduži moj dug!“ 

Pejgamber, a.s., je ustao i zajedno sa ovim čovjekom krenuo 

prema Ebu Džehelovoj kući. Mušrici Kurejša su to vidjeli, 

zainteresovali su se za ishod svega. Poslali su jednog od 

njih da vidi kraj i rekli mu: „Idi pratiti ove, vidi šta će uraditi.“ 

Kada naš Pejgamber, a.s., stiže pred kuću Ebu Džehela, 

pokuca mu na vrata. Ebu Džehel se oglasi: „Ko je?“ Dobio je 

odgovor: „Ja sam, Muhammed. Odmah izađi vani.“ 

Kada je Ebu Džehel otvorio vrata, počeo je mijenjati boje. 

Resulullah, a.s., mu naredi da odmah isplati dug. Ebu Džehel 

je bez imalo pogovora ušao u kuću i donio novac. Iraši, 

koji je naplatio svoju devu, udalji se sretan. Ugledavši Kurejšije, 

ispričao im je za učinjeno dobro. I čovjek koga su poslali 

je uzbudljivo potvrdio isto. 

Pitali su Ebu Džehela: „Šta je bilo s tobom? Nikada te 

nismo vidjeli takvog!“ On reče: „Vallahi, kada se javio iza vrata 

neki je strah ušao u mene. Kada sam izašao, vidio sam 

strašnu devu sa velikim zubima pored njega. Da nisam uradio 

što je tražio od mene, vallahi bi me ona deva pojela.“ 

Ensabu’l-Ešraf, 1/145; Delailu’n-Nubuvve/Bejheki, 2/193– 

194; el-Bidaje ve’n-Nihaje, 3/50–51.

Musab 

u Medini 

U dvanaestoj godini poslanstva dvanaest muslimana iz 

Medine je dalo Pejgamberu, a.s., zakletvu (bejat) na Akabi. 

Dali su riječ da će biti pokorni Allahu i Njegovom Resulu, a.s. 

Kada su tražili nekoga da ih poučava, Resulullah, a.s., je 

kao imama i učitelja u Medinu poslao Musab ibn Umejra, r.a. 

Uz jednog od najplemenitijih Medinjana Esada ibn Zurare, 

kod kojeg je Musab boravio, broj muslimana u Medini se 

popeo na četrdeset. 

Kada su Esad ibn Zurare i Musab ibn Umejr u jednoj bašti 

razgovarali sa drugim muslimanima, mušrik Usejd ibn Hudajr 

bezobrazno ih upita: „Zašto ste vi došli ovamo?! Hoćete 

da pokvarite našu vjeru?!“ Prelazeći svaku granicu odgoja, 

još je dodao da, ako ne napuste svoju misiju, njihovi životi 

će biti u opasnosti. 

Musab ibn Umejr ga zamoli da samo malo sjedne i sasluša 

ga i da onda uradi šta želi. Usejd ibn Hudajr prihvati 

ovaj ljubazni poziv i sjede s njima. Musab, r.a., mu je ispričao 

glavne poruke islama i proučio mu nekoliko ajeta iz časnog 

Kur’ana. Usejdovo stanje se promijenilo, te reče: „Kako je to 

lijep govor! Šta trebam uraditi da uđem u ovu vjeru?“ 

Musab, r.a., mu reče da se prvo mora okupati, zatim donijeti 

šehadet. On je, uradivši što se tražilo, postao musliman. 

Poslije je rekao: „Ja idem da vam pošaljem nekoga. Ako i on 

uzvjeruje, u ovom gradu neće ostati nevjernika.“ Otišao je i 

poslao Sa’d ibn Muaza. 

Sa’d ibn Muaz je došao stegnutih šaka i srdito je rekao: 

„O Esade! Jesi li doveo ovog stranca da pokvari ljudima vjeru?“ 

Musab, r.a., je od njega tražio da se smiri i da ga malo 

sasluša. Kada je Sa’d pristao da ga sasluša, ispričao mu 

je osnove islama i proučio mu je nešto iz Kur’ana. Sa’d je 

poput Usejda bio iznenađen i postao je musliman. Poslije se 

Musab vratio u kuću Esada ibn Zurare. 

Tako se islam počeo brzo širiti. U kratkom periodu se, 

osim nekoliko kuća, islam proširio na čitavu Medinu. 

Tarihu’t-Taberi, 2/356–359; et-Tabakatu’l-Kubra, 3/110; el- 

Kamil fi’t-Tarih, 2/95–98. 

Druga zakletva 

(bejat) na Akabi 

U trinaestoj godini poslanstva na Akabi je učinjena Druga 

zakletva (bejat) na Akabi između Pejgambera, s.a.v.s., i 

sedamdeset i pet muslimana iz Medine. Tada je pala odluka 

selidbe (hidžre) u Medinu. 

Uzevši prvu riječ, amidža Pejgambera, s.a.v.s., hazreti 

Abbas ovako reče: „O skupino iz Medine! Znate da je Muhammed 

jedan od nas, sin je moga brata, i meni najdraži čovjek. 

Ako tvrdite da ga želite uzeti kod sebe, dajte mi sigurnu 

riječ da ga nećete ostaviti bez pomoći i da ćete ga braniti 

od neprijatelja. Ako ćete ga uzeti, pa ga onda napustiti zbog 

straha od protivnika, sada odustanite, neka ostane među 

nama i bude časno čuvan. 

Esad ibn Zurare, koji je došao na čelu Medinjana, je ovako 

odgovorio: „Resulullah! Poziv koji si ti danas učinio je 

ljudima težak poziv. Ti si nas pozvao da se vežemo novoj 

vjeri, odvojivši nas od stare, i mi smo to prihvatili. Mi ćemo ti 

dati zakletvu (bejat) jer smo povjerovali u sve što donosiš od 

Allaha. Tebe ćemo čuvati i braniti onako kako čuvamo svoju 

djecu i imetak. Pod kakvim god uslovima bilo, ovo je naša 

zakletva na vezivanje za tebe. 

Allahov Poslanik ,s.a.v.s., im ovako reče: „Prvi uslov koji 

od vas tražim za Allaha je da Njemu ne pripisujete ništa ravnim 

i da samo Njemu ibadet činite. A uslov koji tražim za 

sebe je da pomažete meni i mojim ashabima i da nas prihvatite 

i smjestite. Da nas branite od svega od čega sebe 

branite.“ 

Prvi koji je dao zakletvu je bio Esad ibn Zurare. Zatim su 

redom svi dali bejat. Nakon što se završio događaj druge 

zakletve na Akabi, začuo se neki užasan šejtanski glas. Govorio 

je: „O Kurejšije! Zar niste obaviješteni o tome da oni 

kojima dajete zakletvu, kuju rat protiv vas.“ 

Naš Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: „Neka vas ovaj glas ne 

prepadne. Ovo je glas Allahovog neprijatelja, šejtana.“ 

Zatim je rekao svima da se vrate svojim kućama. Odatle 

su se razišli kada je pala noć. 

Ibn Hišam, 2/52–60; el-Vefa bi ahvali’l-Mustafa, 2/224– 

227; Subulu’l-Huda ve’r-Rešad, 3/203–206. 

27

28 

Mr. Nezir Krčalo 

Dvije 

pustinje

Moć izbora ima svaki čovjek, a kako se spasiti 

od zalutalosti i tumaranja po pustinji odgovor 

nam daje Mevlana Rumi, k.s.: „Sunnet je put 

kojim su hodale noge Poslanika, a.s. S desne strane tog 

puta leži pustinja Džebra, u kojoj džebrija smatra da on 

nema nikakve moći izbora, pa poriče naredbu i zabranu 

i koristi pogrešan te’vil; a iz poricanja naredbe i zabrane 

neumitno slijedi i poricanje dženneta, jer džennet je 

nagrada za one koji se pokoravaju naredbi, dok je džehennem 

nagrada za one koji joj se ne pokoravaju. Neću 

iznositi krajnju tačku do koje sve ovo vodi: mudrom je 

dovoljan išaret. S lijeve strane tog puta leži pustinja 

Kadera na kojoj čovjek smatra da je moć stvorenja jača 

od moći Stvoritelja; a odatle se pojavljuju pokvarenosti 

(...)“ (Mesnevija V, 330) 

Gdje moć izbora prebiva? Ona je u duši skrivena u 

vidu dvije naravi koje su duboko uspavane i moć izbora 

se pokreće onda kada dva pokazivača koja odgovaraju 

tim naravima počnu predočavati čovjeku želje radi njegova 

odabira: melek nadahnjuje na izabiranje dobroga 

a šejtan, l.a., na odabir zla. U potaji daju ponude i pokazuju 

stvari na zavjesi koja gajb zastire. Kada se jednog 

dana podigne zavjesa sa gajba, čovjek će ugledati lica 

ove dvojice posrednika i iz njihovih riječi će jasno razaznati 

šta mu je koji iz potaje govorio. 

Rumi, k.s., nas savjetuje kako bi još za života uzeli 

pouku, pa nam veli: „Šejtan, l.a., će reći: ‘O ti zatočeniče 

svoje naravi i tijela, ja sam ti samo pokazivao, ja te prisiljavao 

nisam.’ S druge strane, melek će reći: ‘Ja sam ti 

rekao da će ti se, zbog radosti čulne, povećati žalost...’“ 

Da bi nas potaknuo na razmišljanje, Rumi, k.s., veli 

da se naredba, zabrana, srdžba, davanje časti i grdnja 

tiču samo onog koji ima moć izbora, a dokaz za moć 

izbora jesu naši unutarnji poticaji, želje, osjećaji, koje 

čak i životinje poznaju, dodaje Rumi. Džebrije, ili oni koji 

poriču moć izbora, oni poriču i vlastiti unutarnji osjećaj, 

a na taj način poriču i djelo Gospodara Svemoćnoga, 

Koji se pokazuje preko tih znakova. Nadalje, Rumi, k.s., 

tvrdi da je učenje onih koji pripadaju pustinji Džebra pokuđenije 

od učenja onih koji pripadaju pustinji Kadera, 

jer ovi potonji ne negiraju unutarnje osjećaje i poticaje, 

te zaključuje: „(...) izgovor džebrije ne prihvata nijedna 

religijska sekta i nijedna religija, i da ga taj izgovor neće 

spasiti od propisnog kažnjavanja za loša djela, koja je 

on počinio, kao što ni džebrija Iblis nije bio spašen kad 

je rekao Allahu: ‘Jer si me Ti na grijeh naveo.’“ 

Stvari se mogu spoznati samo preko njihove suprotnosti, 

pa i naša svijest kada dobiva saznanja o vanjskom 

svijetu bez ikakve sumnje jasno razlučuje posredstvom 

kojeg čula joj je znanje dostavljeno: vidom, sluhom, 

mirisom... Rumi, k.s., napominje da osim pet tjelesnih, 

odnosno vanjskih čula čovjek posjeduje isto tako i pet 

unutarnjih. Budući da vanjska i unutarnja čula kreiraju 

čovjekovu svjesnost, a rekosmo da unutarnja čula 

našu moć izbora jasno opažaju, onda je i odgovornost 

za djela koja budu počinjena na osnovi jasnih unutarnjih 

poticaja neminovna. Potvrdu za rečeno imamo u 

Rumijevim riječima: „Unutarnja svijest posjedovanja 

moći izabiranja ili rada pod prisilom, srdžbe ili ustezanja, 

prejedanja ili gladi odgovara čulima koja poznaju 

ili razlikuju žuto od crvenog, malo od velikog, gorko od 

slatkog, mošus od izmeta, tvrdo od mehkog – čulom 

dodira – i vruće od hladnog, vrelo od mlakog, mokro 

od suhog, dodir zida od dodira drveta. Stoga onaj koji 

poriče unutarnju svijest, poriče i čula, a još je i gori, jer 

je unutarnja svijest očiglednija od čula, pošto čovjek 

može sputati čula i spriječiti njihovo djelovanje, dok je 

nemoguće prepriječiti put doživljaja unutarnje svijesti i 

zaustaviti ulazak tih doživljaja. A išaret je dovoljan za 

mudroga.“ (Mesnevija V, 336) 

Opravdano se postavlja pitanje kako se spasiti ovih 

dviju pustinja koje desno i lijevo zastranjuju od puta 

sunneta. Oni koji lutaju desnom pustinjom poriču unutarnja 

čula i unutarnju svijest, a tu istu unutarnju svijest u 

vidu neposluha realizuju napolju tako što krše naredbe 

i zabrane, s tim da ta djela pripisuju Allahu, kao da nisu 

potekla od njih. S druge strane, oni koji lutaju lijevom 

pustinjom ne poriču unutarnju svijest, ali ništa ne rade 

na pročišćenju iste. Kako postići savršenu čistoću unutarnje 

svijesti. Naravno, najbolji primjer imamo u poslaniku 

Muhammedu, a.s. Jednom prilikom savjetovao je 

ashaba Enesa Ibn Malika, te mu veli: „Enese, gledaj da 

zanoćiš a da u tebi nema nijedne loše misli ni prema 

kome ni prema čemu, i gledaj da osvaneš a da u tebi 

nema nijedne loše misli ni prema kome ni prema čemu. 

To je moj sunnet.“ . 

Literatura: 

Marsh, Colin J.: Kurikulum, Zagreb, 1994. 

Ajanović, Dževdeta: Odgojna funkcija srednje škole, Tešanj, 

1995. 

Rot, Nikola: Psihologija ličnosti, Beograd, 1976. 

Kukić, Slavo: Sociologija, Sarajevo, 2003 

29

30 

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU 

Lijepa 

imena 

(Ovo pismo je napisano 

Abdurrahimu, poznatijem 

kao Hani Hanan, kao odgovor 

na njegovo pismo. 

Govori o zabrani uzimanja 

tarikata od nepotpunog šejha 

i zabrani davanja imena 

kojima se oponašaju nevjernici.) 

Neka i nas i vas Allah Uzvišeni, hurmetom 

Sejjidi’l-bešera (prvaka čovječanstva), koji je 

poslan svim ljudima, sačuva od govora kojeg 

ne prati srčano stanje i od znanja kojeg ne prate djela! 

Neka su na njega i na njegovu porodicu najvrijedniji 

salavati i najpotpuniji selami. I neka se Allah smiluje 

robu koji na ovu dovu kaže – Amin! 

Brate koji si osposobljen da se na tebi pokazuju potpunosti 

(kemalat), neka Allah Uzvišeni pokaže snažnim 

tvoja djela. 

Ovaj svijet je ahiretska njiva. Pa teško onome ko na 

njoj ne sije, ko je zapostavio „zemlju“ sposobnosti i 

upropastio „sjeme“ djela. Ono što treba znati jeste da 

se „zemlja sposobnosti“ zapušta na način da se na njoj 

ništa ne sije ili na način da se na nju baca pokvareno i 

otrovno sjeme što je štetnije, kao što je svima poznato. 

Pokvareno i otrovno sjeme je i uzimanje tarikata od

nepotpunog duhovnog putnika (salik nakis) i slijeđenje 

njegovog puta, jer nepotpuni slijedi svoju strast (heva). 

Ono što je sa strašću pomiješano ne daje dobar utjecaj, 

a ako i utječe, onda samo potpomaže strast, pa se tako 

dodaje tmina na tminu. Nepotpuni ne razlikuje puteve 

koji vode do Uzvišenog Allaha od onih koji ne dovode 

do Njega, jer on sâm nije stigao do blizine Uzvišenog 

Allaha. On, također, ne razlikuje različite sposobnosti 

učenika (murida). Pa kada nije sposoban uočiti različite 

sposobnosti i nije sposoban razlikovati puteve džezbe 

(srčano privlačenje murida od strane Uzvišenog Hakka) 

od puteva suluka (muridova zaokupljenost duhovnim 

vježbama čišćenja nefsa), on će tako murida koji ima 

sposobnost slijeđenja puta džezbe a nema sposobnost 

slijeđenja puta suluka „voditi“ putem suluka i tako ga 

odvesti u zabludu, kao što je i sam zabludio. 

A kada šejh kamili mukemmil (vodič koga je Allah 

učinio potpunim i dao mu sposobnost da druge upotpunjava) 

želi odgojiti takvog učenika i voditi ga duhovnim 

putem, prvo mora odstraniti ono što je uradio nepotpuni 

vodič i popraviti ono što je on upropastio, a potom će 

baciti zdravo sjeme koje odgovara njegovoj sklonosti 

na „zemlju“ njegove sposobnosti. Tek tada će izniknuti 

zdravo bilje. „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – 

lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, 

a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba 

koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi 

primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno 

drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ 

(Ibrahim, 24–26) 

Druženje (sohbet) sa šejhom koji je kamili mukemmil 

je „crveno zlato“ (izuzetna vrijednost). Njegov pogled 

(nazar) je lijek, kao i njegove riječi. 

Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učvrsti na stazi muhammedanskog 

šerijata! I neka je na njenog posjednika 

najvrijedniji salat, selam i pozdrav. Jer, u slijeđenju 

njegovog šerijata je istina, spas i sreća! Svoje pismo 

završavam sa: neka Allah dodijeli Svoje salavate, selame, 

tehijjete i berekete na Sejjidi’l-murselina (prvaka 

svih poslanika). 

Dopuna pisma 

Veliko je čudo da mi moj iskreni brat prenosi kako 

je jedan od njegovih sabesjednika, a iz reda uglednih 

pjesnika, uzeo kafirski nadimak. Da stvar bude gora, 

on je jedan od poštovanih prvaka (sadat). Kamo sreće 

da nije izabrao to ružno ime, čija je ogavnost očita! 

Musliman treba bježati od takvih imena više nego što 

bježi od razjarenog lava i treba ih potpuno prezreti, jer su 

takva imena prezrena kod Uzvišenog Allaha i Njegovog 

Poslanika, alejhi’s-salatu ve’s-selam. 

Muslimanima je naređeno da kafire tretiraju neprijateljima 

i da prema njima budu oštri, pa je distanciranje 

od njihovih imena obaveza. 

A ono što su izrekli pojedini šejhovi, dok su bili savladani 

sukrom (duhovnim pijanstvom) kao što je hvaljenje 

kufra – poticanje na vezivanje kršćanskog konopčića i 

tome slično, to nije vezano za stvarno nego preneseno 

značenje. 

Govor duhovno opijenih se ne uzima po vanjskom 

značenju (jer taj govor ima svoju prenešenu poruku). 

Oni imaju opravdanje zbog takvih nedozvoljenih stvari, 

samo zbog toga što su savladani opijenošću. Mada, 

takvo što postojani prvaci ovog puta nikada ne govore. 

Oni koji oponašaju opijene nemaju nikakvog opravdanja 

u njihovom slijeđenju (jer sami nisu opijeni), ni po 

njima a niti po šerijatu. Svaka stvar ima svoje podesno 

vrijeme. Ista stvar u drugom, nepodesnom vremenu je 

pokuđena. 

Prenesite mu moje insistiranje na promijeni tog imena 

i na nadijevanju nekog hairli imena koje je u skladu 

s islamom. To hairli ime odgovara stanju muslimana, 

njegovom govoru i pripadnosti islamu, vjeri s kojom je 

zadovoljan Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, alejhi’ssalatu 

ve’s-selam. 

Potvore se izbjegavaju tako što ih se čuvamo. Riječi: 

„Čuvajte se mjesta potvore!“, su riječi onog koji istinu 

kazuje (Muhammeda, a.s.), na kojima nema nikakve 

„prašine“. A Uzvišeni kaže: „Uistinu je rob-vjernik bolji 

od mnogobošca.“ (el-Bekare, 221) 

Neka je selam na onoga koji slijedi Uputu! 

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, 

tom I, 23. pismo) 

31

32 

GOVOR STANJA 

Da želiš 

njima 

Selman el-Farisi, r.a., je rekao: 

„Pošto je Uzvišeni Allah stvorio 

Adema, a.s., rekao mu je: 

‘Ademe, jedno pripada Meni, 

jedno pripada tebi, jedno je 

između Mene i tebe, a jedno 

je između tebe i Mojih robova. 

Ono što pripada Meni jeste 

da Mi robuješ ne pripisujući 

mi sudruga, ono što pripada 

tebi jeste da te nagradim za 

tvoja djela i da ti oprostim, 

pa Ja sam Oprostivi i Milostivi. 

Ono što je između Mene i 

tebe – pa od tebe je traženje 

i dova, a od Mene je odziv i 

darivanje. Ono što je između 

tebe i Mojih robova je da želiš 

njima ono što želiš sebi!“ 

(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 

1112–1113) 

Pouči me 

Muhammed ibn Hamid je Ebu 

Bekra el-Verraka zamolio: „Pouči 

me onome što će me približiti ljudima!“ 

Pa je rekao: „Ono što će 

te približiti Allahu je da od Njega 

tražiš, a ono što će te približiti ljudima 

je da od njih ne tražiš.“ 

(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1098) 

Prijatelji 

Bilježi se od hazreti Alije da je, tumačeći ajet – „Tog Dana će oni koji su 

jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji 

su se Allaha bojali i grijeha klonuli.“ (ez-Zuhruf, 67) rekao: „Dvojica vjernika 

prijatelja, i dvojica nevjernika prijatelja. Jedan od dvojice vjernika 

će umrijeti i bit će obradovan džennetom. Tada će se prisjetiti svog 

prijatelja, pa će reći: ‘Allahu moj, moj prijatelj, taj i taj, preporučivao mi 

je da Ti robujem, da se pokoravam Tvom Poslaniku, a.s., preporučivao 

mi je dobro, a odvraćao me od hrđavog, rekao mi je da ću se sresti 

s Tobom. Allahu moj, ne dozvoli da on, poslije mene, zaluta. Obraduj 

ga i pokaži mu ono što si meni pokazao, budi zadovoljan njime kao 

što si zadovoljan sa mnom.’ Onda će umrijeti i drugi vjernik, pa će se 

sastati njihove duše i bit će rečeno: ‘Neka svaki kaže o onom drugom 

što ima.’ I jedan i drugi će kazati za svoga prijatelja: ‘Divan li je to brat, 

prijatelj i drug!’ Kada umre jedan od dvojice nevjernika, reći će mu se 

da će u džehennem. On će se, tada, sjetiti svog prijatelja i reći: ‘Allahu 

moj, moj prijatelj mi je preporučivao da Ti griješim i da budem neposlušan 

Tvom Poslaniku, a.s. Preporučivao mi je hrđavo, a odvraćao od 

dobrog. Govorio mi je da se neću sresti s Tobom. Allahu moj, nemoj 

ga uputiti na pravi put, poslije mene, prije nego mu daš da iskusi ono 

što sam ja iskusio i rasrdiš se na njega kao što si na mene.’ Onda će 

umrijeti i drugi. Sastavit će ih se dušama, pa će im se reći: ‘Recite šta 

imate jedan o drugom.’ I jedan i drugi će reći: ‘Grozan li je to brat i 

grozan li je prijatelj!’“ 


Hadis 


„Svaki musliman koji Allahu uputi dovu, a 

u kojoj nema grijeha niti presjecanja rodbinskih 

veza, Allah će mu dati jednu od tri stvari: 

ili će mu uslišati molbu, ili će mu, poput 

toga, otklonuti neko zlo, ili će mu, poput 

toga, odgoditi nagradu za sudnji dan.“

Pomozi nevoljniku 

Ishak ibn Ubbad el-Basri je ispričao: „Jedne noći sam usnio glasnika koji mi se obratio: ‘Pomozi nevoljniku!’ 

Pa sam se probudio i rekao (ukućanima): ‘Pogledajte da li neko od naših komšija ima nekakvu 

potrebu.’ Oni su (nakon provjere) rekli: ‘Ne znamo za takvog.’ Ponovo sam zaspao. Međutim, opet sam 

čuo istog glasnika: ‘Spavaš, a nisi pomogao nevoljniku?!’ Potom sam ustao i rekao slugi da mi osedla 

mazgu. Sa sobom sam uzeo tri stotine dirhema. Uzjahao sam mazgu i pustio uzde. Mazga je došla 

pred mesdžid ispred kojeg su se klanjale dženaze i zastala. Primjetio sam da unutra neko klanja. Kada 

me je primjetio, povukao se. Približio sam mu se i rekao: ‘Allahov robe, šta te izvelo u ovo vrijeme na 

ovo mjesto?’ Rekao je: ‘Ja sam prodavač palmova lišća. Imao sam glavnicu od stotinu dirhema, ali je 

otišla iz mojih ruku, a zadužio sam se sa dvije stotine.’ Izvadio sam dirheme i rekao mu: ‘Uzmi ovih tri 

stotine dirhema.’ Kad ih je uzeo, upitao sam ga: ‘Poznaješ li me?’ ‘Ne.’, odgovorio je. Rekoh: ‘Ja sam 

Ishak ibn Ubbad, pa ako te pogodi kakva nedaća, dođi mi! Moja kuća se nalazi na tom i tom mjestu.’ 

Na to mi je rekao: ‘Allah ti se smilovao, kada me pogodi nedaća usmjerim se Onome Koji te je izveo u 

ovo vrijeme, pa te doveo do mene!’“ 


Strah i nada 

Muavije ibn Kurre je ispričao da je bio prisutan dok 

su dvojica tabiina razgovarala, pa je jedan od njih 

rekao: „Nadam se (Allahovoj milosti) i strahujem (od 

Njegove kazne)!“ Pa mu je sabesjednik na to rekao: 

„Onaj ko se nečemu nada, to i traži, a onaj ko se nečega 

boji, od toga i bježi. Nije dovoljno da se čovjek 

nada nečemu, a da isto ne traži, niti je dovoljno da 

se čovjek nečega boji, a da od istog ne bježi!“ 


Lijepa naknada 

Ibn Abbas, r.a., je rekao: „Neće proći nijedna godina a da ljudi u njoj neće umrtviti jedan sunnet, a oživiti 

jednu novotariju, sve dok sunneti ne isčeznu, a ostanu novotarije. I neće ostati niko ko će raditi po 

sunnetu, a negirati i osuđivati novotariju, osim onaj kome je Allah učinio da bude ravnodušan prema bijesu 

ljudi. Oni će se ljutiti njegovom opiranju njihovoj želji i odvraćat će ih od onoga na što su se navikli. 

Onaj ko bude takav, njemu će Allah dati lijepu naknadu za to. Poslanik, a.s., kaže: ‘Ništa nećeš ostaviti 

(u ime Allaha) a da ti Allah neće to zamijeniti i nadoknaditi boljim od toga.’ I još je Poslanik, a.s., rekao: 

‘U ovom ummetu će stalno biti grupa ljudi koji će se boriti za Allahovu vjeru i njima neće nauditi ponižavanje 

i ismijavanje onih koji to rade, niti neprijateljstvo onih koji prema njima neprijateljstvo osjećaju.’“ 

(Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi: Et-Tezkire) 

Poznati glas 

Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Kada čovjek upućuje 

dove Allahu dok je u blagostanju, ako ga zadesi 

nevolja i dovu uputi, meleki kažu: ‘Poznati glas od 

slabašnog čovjeka. Činio je dove dok je u blagostanju 

bio!’ Pa se zauzmu za njega. A kada čovjek, koji 

ne upućuje dove dok je u blagostanju, uputi dovu u 

nevolji, meleki kažu: ‘Nepoznati glas od slabašnog 

čovjeka. Nije upućivao dove dok je u blagostanju 

bio.’ Pa se ne zauzmu za njega.“ 


33

34 

FOTO: Erol ZUBČEVIĆ 

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST 

Turska 

džamija 

Odlike turske 

džamije 

Nakon osvajanja Anadolije 

463/1071. hipostilni tip džamije, 

kako onaj sa masivnim potpornim 

stubovima za krovnu konstrukciju, 

tako i onaj sa tankim drvenim stubovima, 

je bio široko rasprostranjen. 

Dvije varijante bile su tipično turske: 

prva džamija sa jednom kupolom, 

građena na kvadratnoj osnovi i 

druga džamija građena prema modelu 

hrišćanske crkve sa uzdužno 

postavljenom srednjom lađom i sa 

bočnim lađama. Upadljiva upotreba 

kupole, kako ispred mihraba, tako 

i na drugim mjestima, zajednička 

je svim ovim džamijama. Ponekad 

može da se javi jedna kupola velikih 

dimenzija ili, umjesto toga, niz kupola 

u jednom redu. U VII/XIII vijeku 

dvorišta izvjesnog broja medresa 

bila su natkrivena velikim kupolama 

koje su postavljene u sredini zdanja. 

Kasnije, u osmansko doba u VIII/ XIV 

vijeku nastaje tip džamija građenih 

po šemi medresa koje su se razvile 

i u Bursi u prvoj polovini sljedećeg 

vijeka. Kupola natkriva kvadratno 

područje, a još jedna kupola vanjsko 

četvrtasto dvorište. 

Prvi podstrek za upotrebu kupole 

dolazi, naročito u tehničkom smislu, 

iz vizantijske arhitekture. Međutim, 

u okviru turske tradicije morala je 

postojati psihološka spremnost za 

prihvatanje ove forme. Kao što je 

slučaj i sa džamijama ostalih etničkih 

grupa, pretača turske džamije je 

privatna kuća, u ovom slučaju jutra, 

stari kupolasti šator. 

Nakon osmanskog osvajanja Kostatinopolisa 

(Istanbul) 857/1453. 

godine kupola dobija znatno na važnosti. 

Podstrek ovome bila je velika 

carska crkva Sveta Sofija. Kao što 

je bio običaj, odmah nakon pobjede 

ona je pretvorena u džamiju Aja Sofiju 

i snadbjevena je mihrabom i minaretima. 

Njena grandioznost, kupola 

koja se diže nebu pod oblake i dvije 

polukupole, kao i ljepota svih njenih 

dijelova zadivile su osvajače. Savremenik 

i pisac Tursun-beg bilježi: 

Ako žudiš za džennetom, oh, sufijo, 

Ljepšeg dženneta nema od Aja Sofije. 

A zatim objašnjava: 

Kakve li kupole! Može se takmičiti 

sa devet nebeskih sfera. Najbolji 

majstor je pokazao na ovom djelu 

svo znanje graditeljstva. Polukupole, 

koje nadvisuju jedna drugu, uglovi 

oštri i tupi, svodovi bez premca i 

bogati ornamenti! 

Prostranost ove džamije ne samo 

da je omogućavala okupljanje velikog 

broja vjernika (džamije u Kordobi 

i Samari su to već postigle), 

već je i enterijer bez stubova to 

omogućavao. U ovakvoj džamiji svi 

vjernici su mogli da budu okrenuti 

prema mihrabu, koji je kao i minber 

bio srazmjerno velik. 

Razvoj turske carske džamije od 

907/1501. do 983/1575. predstavlja 

samo varijaciju na temu moći. Cilj je 

sagraditi džamiju istu, ako ne i veću 

od Aja Sofije, čiji je prečnik 30,49 

metara i povezati bočne dijelove pod 

manjim kupolama i polukupolama 

sa središnjim prostorom u džamiji. 

Nastojalo se, ako je bilo moguće, 

da se umjesto vizantiskog tipa, kod 

kojeg je naglasak na dužini, načini 

zgrada tradicionalno muslimanska

po širini i da cijela građevina bude 

skladno zdanje nad kojim dominira 

visoka centralna kupola. Graditelj 

Sinan (preselio na Ahiret 996/1588. 

godine) pokušao je da ovo ostvari 

u velikim, ali još ne sasvim uspjelim 

džamijama Šehzade i Sulejmaniji iz 

955/1548. i 963/1556. da bi se konačno 

proslavio sa džamijom Selima 

II u Jedrenu (977–83/1569–75. godine). 

Ova otomanska zdanja od sivog 

kamena bez ukrasa upadaju u oči 

svojom masivnošću i kompleksnošću 

pojedinih djelova. Kupole, polukupole 

i potporni stubovi okružuju 

centralnu kupolu koja se suvereno 

ističe. Ovoj masi se suprostavljaju i 

vješto postižu ravnotežu tanki i šiljati 

minareti, koji poput strijela streme ka 

nebu. Osmanske džamije u Konji, 

Damasku i Kairu dominiraju nebom 

ovih gradova, a ne zgrade koje su 

građene po lokalnoj tradiciji, ma koliko 

da su raskošne i lijepe. 

Pri konstruisanju kupole turski 

graditelji su se ugledali na vizantiske 

modele. Zazirući od iranskog 

potpornog luka, oni se opredjeljuju 

za savinasti trouglasti potporni poluluk. 

Karakteristično je da ovaj način 

gradnje nisu slijedili Selđuci. Oni su 

ovaj dio konstrukcije razbijali na niz 

velikih trouglova koji se naslanjaju 

na krajnje tačke. Zbog ovih i drugih 

varijacija je turska arhitektura bila 

pravi izvor iznenađenja i uživanja. 

Dok je iranska džamija imala dvojaku 

namjenu, kao mesdžid i medresa 

(ponekad i kao prenoćište za 

musafire), srednjovjekovne medrese 

u Siriji i Anadoliji imale su još dvije 

namjene. Služile su kao mjesta za 

podučavanje kao i mjesto gdje su se 

nalazili kaburovi osnivača i njihovih 

porodica. Džamija Murata I Hudavendigara 

u Izniku izgrađena je sa 

trojakom funkcijom, kao mesdžid, 

medresa i prenočište ili isposnička 

35

36 

ćelija (zavija). Kao odgovor na ovo 

javlja se zajednički objekat kulije ili 

kompleks zajedničkih zgrada, čiji 

primjeri datiraju od ranog VII/XIV do 

XII/XVIII vijeka. Veoma velik, mada 

još neorganizovan, kompleks nastaje 

u Bursi 802/1399. pod Bajazitom 

I. Prostor između zidova obuhvatao 

je dvije kapije i džamiju, medresu, 

fontanu, kuhinju za siromašne (ima- 

ret), javno kupatilo (hamam), akvadukt 

i sultanovu palatu. U blizini je 

bila bolnica, tekija i karavan-saraj. 

Ova cjelina je predstavljala društveni 

šablon koji su sljedile sve velike

džamije u Istanbulu i Bursi. Od vremena 

Mehmeda II Fatiha kulije je simetrično 

organizovana. Osvajačeva 

džamija zauzimala je centar velikog 

trga a sa dvije strane nalazile su se 

po četri medrese. 

Selimija – pravo 

remek-djelo 

Selimija se gradila od 1569. do 

1579. godine. Najveće je dijelo najpoznatijeg 

osmanskog arhitekta i 

graditelja Mimara Sinana. 

Džamija koja je podignuta za Sulejmanovog 

sina Selima II, u prjestolnici 

pokrajine Edirine, završena 

je kada je Sinan zašao već u osamdesete 

godine. 

Njen klasični tlocrt nadahnut je 

Aja Sofijom, ali je Sinan isplanirao 

građavinu tako da je postavljanjem 

savršenog kruga na savršeni kvadrat 

dobio ozbiljno geometrisko remek-djelo 

u kojem ukrasi igraju sekundarnu 

ulogu. Sve je podređeno 

velikom enterijeru, koji je natkriven 

kupolama, i smislu za uređeni prostor 

koji on odaje. Za razliku od Aja 

Sofije, ispred džamjie se nalazi harem 

sa stubovima, a sama džamija 

je u žarištu grupe građevina u koju 

spadaju kaburovi, medresa, bolnica, 

kuhinja za siromašne i hamami. Ovaj 

arhitektonski kompleks bio je novost 

za islamski svjet i njegova harmoničnost 

bila je izvanredno obilježje 

turskog graditeljstva. 

Kako je podignuta na platformi 

na rubu grada, svojim okvirom vertikalnih 

linija četiri minareta dominira 

krajolikom. Minareti su visoki oko 

devedeset metara a široki samo črtiri 

metra. Samo su carske džamije 

smjele imati više minareta. Džamija 

je posebna jer je imala veću kupolu 

od Aja Sofije i iznutra izgleda kao da 

lebdi nepoduprta. Sinan je u Selimiji 

usavršio ideje i sredstva isprobane 

u starijim građevinama i postigao 

otomanski ideal – postavljanje savršenog 

kruga iznad savršenog 

kvadrata. Prozori sa svakog sprata 

osvjetljavaju unutrašnje zidove od 

kamena boje krema i dekoracije sjajnih 

tepiha. 

37

38 

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO 

Sultan 

Fatih 

U 

prethodnom broju našeg 

časopisa pisali smo o 

okolnostima pod kojima 

je sultan Mehmed Fatih stupio na 

prijestolje. Da bi se, barem približno, 

shvatila veličina njegovog djela, neophodno 

je vratiti se u dane njegovog 

djetinjstva i sagledati okolnosti 

pod kojima je ovaj veliki musliman 

odgajan i obrazovan. Nakon toga, 

preći ćemo na razjašnjavanja okolnosti 

pod kojima je sultan Fatih 

ostvario jednu od najvećih pobjeda 

islama – zauzimanje Istanbula. 

Sultan Fatihovo 

rođenje 

Čovjek koji je predodređen da zauzme 

Istanbul rođen je 1432. godine, 

deset godina nakon Muratovog 

opsjedanja grada. Prema osmanlijskim 

predajama, ta godina je bila 

puna raznih pozitivnih nagovještaja. 

Domaće životinje su davale mnogo 

blizanaca, voćke su neobično obilato 

rodile, kometa dugog repa se 

pojavila na podnevnom nebu iznad 

Istanbula. 

U noći 29. marta, u carskoj palati 

u Jedrenu, sultan Murat II je učio 

Kur’an i očekivao novosti o porodu 

svoje žene. Kad je stigao do sure 

Muhammed, došao je sluga i donio 

radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče 

je dobilo ime Mehmed, a 

tako se zvao i otac sultana Murata. 

Ovo ime je turska varijanta imena 

Muhammed. On će postati najveći 

Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih 

muslimana u historiji. Cijeli 

svijet će upoznati sultan Mehmeda 

II, poznatijeg kao el-Fatih – Osvajač. 

Osmanlije su izgradili sopstvena 

pravila u vezi sa svojim dvorom. Za 

razliku od Bizantijaca, sultana je 

mogao naslijediti isključivo njegov 

sin. Ako je bilo više sinova, vladajući 

sultan je pažljivo birao ko će ga 

naslijediti. Svaka sentimentalnost 

je bila potpuno isključena. Izbor je 

bio uslovljen isključivo brigom za 

sudbinu države. Prinčevi su brižljivo 

posmatrani i proučavani, konsultovana 

je najbolja ulema i ostali 

dokazani domoljubi. Strah od političkih 

intriga i građanskog rata bio 

je uvijek prisutan. Nije bila nikakva 

rijetkost da na čelo države dođe 

princ čija je majka bila žena sasvim 

nepoznatog porijekla, zarobljena u 

nekom od ratnih pohoda. Nakon što 

bi prešla na islam, sultan bi oženio 

takvu djevojku i ona bi, prema islamu, 

postala potpuno ravnopravna 

drugim ženama koje su oduvijek bile 

muslimanke. 

Iz ove činjenice skoro svi zapadni 

orijentalisti su na jedvite jade izgradili 

tezu da je majka sultana Fatiha 

možda bila kršćanka. Osmanlijski 

historičari su potpuno saglasni da 

se njgova majka zvala Hüma-Hatun i 

da je bila kći Ibrahim-bega Isfendija- 

ra. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova 

majka zaista bila po rođenju kršćanka, 

ta činjenica nimalo ne umanjuje 

njegovu vrijednost. Osmanlije nikada 

nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. 

U suprotnom, Mehmed-paša 

Sokolović, porijeklom Srbin, nikada 

ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj 

varoši, a kamoli veliki vezir.

Djetinjstvo i odgoj 

Mladi princ Mehmed je imao starijeg 

brata Ahmeda koji nije izabran 

za prijestolonasljednika. Izbor je pao 

na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva 

Mehmed je upućen u jednu 

od medresa u provinciji, kako bi 

očvrsnuo daleko od udobnosti car- 

skog dvora i zadobio odgoj i znanja 

o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to 

doba pokazivao znake snažne volje 

i čvrstine, na taj način što je odbijao 

učiti i pokoravati se disciplini, 

smatrajući da jedan princ ne mora 

slušati naređenja učitelja. Ipak, i za 

najljući čelik se nađe odgovarajući 

kovač. Kovač sultana Fatiha je bio 

molla Ahmed Gurani. Bio je jedan 

od naboljih učenjaka tog vremena, 

pa ga je sultan Murat II pozvao da 

preuzme ulogu učitelja mladog princa. 

Bio je porijeklom Kurd, poznat 

po učenosti i strogosti. Molla Ahmed 

se odazvao i doputovao u Manisu, 

gdje su već po tradiciji odgajani 

mladi prinčevi. 

Sultan Murat je poslao pismo 

molla Guraniju u kojem mu skreće 

pažnju da nimalo ne štedi mladog 

princa, koji je, kao i većina prinčeva, 

bio razmažen. Mehmed je ponovo 

pokušao sa isprobanim receptom 

i odbijao izvršavati zadatke koje je 

dobivao od molla Ahmeda, očekujući 

da se prema njemu odnosi kao 

prema princu. Međutim, učeni molla 

je postupio po uputstvima sultan 

Murata, pa je tako jednom prilikom 

išibao mladog princa. Mehmed se 

požalio ocu na postupak strogog 

molle, ali podrške nije bilo. Tako je 

uvidio da nema druge nego ostati u 

medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske 

predaje govore da sultan Fatih, koji 

je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., 

nazvan „divnim“, od tada više nikada 

nije propustio rani sabah. 

Pod budnom pažnjom molla 

Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija 

je izbrušena do visokog 

sjaja. Mladi princ se okitio visokim 

znanjima o islamu, historiji, geografiji, 

inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. 

Također je naučio i nekoliko 

jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski 

i italijanski. Osim molla Ahmeda, 

učitelji sultana Fatiha su bili i molla 

Yegan, molla Ayas i drugi. 

Kako god je vođeno računa o naobrazbi 

mladih prinčeva, ništa manje 

napora nije ulagano u njihov duhovni 

odgoj. Stav Osmanlija je bio 

da sama nauka, bez odgoja, malo 

koristi, a često i šteti. Duhovni odgajatelj 

sultana Fatiha bio je šejh Ak 

Šemseddin, učenik čuvenog šejha 

Bajrama Velija. Okićen velikim znanjem 

i prefinjenim odgojem, mladi 

princ je u četrnaestoj godini života 

vodio rasprave o suptilim temama 

iz islamskih znanosti sa najboljom 

ulemom tog vremena. 

Frustriranost 

kršćana 

Novi sultan je imao svega devetnaest 

godina. Još tada su se na 

njemu jasno razaznavali znakovi 

nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. 

Njegova natprosječna inteligencija, 

široko obrazovanje, iznimna pobožnost, 

čvrstina karaktera, ozbiljnost 

i odlučnost ulijevali su poštovanje 

svakom ko bi s njim razmijenio svega 

nekoliko rečenica. Zaogrnemo 

li sve te osobine plaštom stoljetnih 

iskustava, ukupnim ugledom i postignućima 

njegovih djedova, tad 

nimalo ne začuđuje činjenica da je 

tako mlada osoba ostvarila neviđeni 

uspjeh – osvojenje Istanbula. 

Uprkos njegovim neospornim 

kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj 

literaturi otkrit ćemo orkestrirane 

napade i sistematsko ocrnjivanje 

njegove ličnosti. Kad mu se već 

ne može osporiti genijalnost, onda 

mu se mogu pripisati neljudske osobine 

i tako obezvrijediti njegova po- 

39

40 

stignuća. Istraživati ličnost sultana 

Fatiha, oslanjajući se na bizantijske 

hroničare, isto je što i povjeriti gladnim 

vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci 

su višestoljetni mrzitelji islama. 

Briljantni muslimanski general 

Halid ibn Velid im je početkom VII 

stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je 

tada smatrana „džennetom na zemlji“. 

Bizantijski car pokreće čitavu 

imperijalnu armiju od 150.000 vojnika 

i pokušava protjerati muslimane. 

Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, 

Allahova Sablja, i sa svega 40.000 

vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, 

potpuno uništava bizantijsku 

armadu. Nikada više Bizantijac nije 

kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska 

osvajanja na kopnu i moru 

sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako 

bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja 

su zadala strašne muke 

Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci 

i osvajaju Anadoliju, poražavaju 

imperijalnu armiju kod Mancikerta, 

a bizantijski imperator je prisiljen 

kleknuti pred muslimanskog vojskovođu 

Alp Arslana i moliti za milost. 

Nikada više Bizantijac nije kročio u 

Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije 

koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju 

i bacaju ih u potpuno okruženje. 

Konačno, sultan Fatih im preotima 

Istanbul i posljednje teritorije čime 

Bizantija kao država prestaje postojati. 

Nikada više Bizantijac nije kročio 

u Istanbul. Kako je onda moguće 

očekivati da će bizantijski pisci reći 

išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji 

način predstavlja sve ono što 

oni neizmjerno mrze?! 

Evropa je opet posebna priča. 

Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog 

primitivizma i neprosvijećenosti. 

A onda je ugledala izvrsnu 

priliku za pljačku i pokrenula „svete“ 

krstaške ratove pod slabom maskom 

zaštitnika kršćanstva. Više od 

tri stoljeća kontinuirano je odašiljala 

svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala 

muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. 

Kada su svi napori propali 

i kada je shvatila svu svoju nemoć, 

mirno je posmatrala kako muslimani, 

kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul. 

Kada je riječ o karakteru sultana 

Fatiha, ne možemo se u potpunosti 

osloniti ni na osmanlijske izvore. 

Sasvim prirodno, Osmanlije su svog 

ponajboljeg sina predstavili u najboljem 

svjetlu. Jedino nam preostaje 

proučavanje ukupnog djela sultana 

Fatiha i formiranje vlastite slike o 

njemu. U narednim brojevima našeg 

časopisa vidjet ćemo svu njegovu 

veličinu sazdanu od nesvakidašnje 

pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih 

sposobnosti i dalekovidosti. 

Osvajač planira 

osvajanje 

Još od ranog djetinjstva sultan 

Fatih se počeo baviti pripremama 

za osvajanje Istanbula. Veliki vezir 

njegovog oca Čandarli Halil-paša 

nije bio sklon toj ideji. Želio je mir 

sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak 

ugledne porodice Čandarli, 

koja je već nekoliko generacija zaredom 

davala visoke funkcionere 

Osmanskoj državi. Oslonivši se na 

visoko porijeklo i snažan politički 

utjecaj, usuđivao se otvoreno protiviti 

mladom sultanu. Šihabettin-paša 

i Zaganos-paša, dvojica visokih 

funkcionera, podržavali su mladog 

Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja 

Istanbula. 

Mehmed je čitao djela u kojima 

se opisuje život Aleksandra Makedonskog 

i Julija Cezara. Godine 

1445., kad je imao svega trinaest 

godina, dok je sultan Murat još uvijek 

bio na vlasti, mladi Mehmed je 

sa dvojicom odanih paša isplanirao 

zauzimanje grada. Kada je Halil-paša 

saznao za te planove, odmah ih 

je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog 

kršćanstva. Halil-paša se, 

kao pripadnik stare plemićke porodice, 

pobojao za svoju sudbinu, jer 

je mladi Mehmed bez predrasuda 

za svoje najbliže saradnike uzimao 

bivše kršćane koji su primili islam. 

Prema nekim vjerovanjima, iskoristio 

je snažne porodične veze i iscenirao 

pobunu janjičara koji se, naime, nisu 

slagali sa politikom princa Mehmeda. 

Sultan Murat je ubrzo sredio 

nemire i poslao Mehmeda u Manisu. 

Tursun-beg bilježi da je mladi 

Mehmed to nerado učinio. Iako se 

povukao u Manisu, i dalje se smatrao 

jedinim legalnim sultanom, dok 

je Murat bio samo njegov opunomoćeni 

zastupnik. 

Diplomatske 

akcije 

Smrt sultana Murata je na zapadu 

primljena sa olakašanjem. U 

Mletačkoj republici, Rimu, Ðenovi 

i Parizu su vjerovali da je sultan 

Mehmed mlad, neiskusan i ukupno 

nedorastao svom položaju. Pomislili 

su da će uskoro doći vrijeme za 

potiskivanje Osmanlija s Balkana. 

Nezreo sultan na čelu osmanlijske 

države će im znatno olakšati ovaj 

zadatak. U to vrijeme Sfrancez, izaslanik 

posljednjeg bizantijskog cara 

Konstantina Paleologa, je bio u posjeti 

kod gruzijskog i trapezuntskog 

vladara, pokušavajući ih nagovoriti 

da neki od njih uda svoju kćer za 

Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila 

dobrog saveznika i omastila

k dobrim mirazom. U Gruziji mu 

je objašnjeno da je kod njih običaj 

da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez 

razočarao i otišao u Trapezunt. 

Tamo je srdačno dočekan i obradovan 

novostima o Muratovoj smrti i 

ustoličenju sultana Mehmeda: „Dobro 

došli gospodine. Imamo dobre 

vijesti za vas. Murat je umro, a mladi 

Mehmed je sada Sultan.“ Sfrancez 

je bio dobar poznavalac prilika pa je 

uzvratio: „Vaša visosti, bojim se da 

ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, 

vijest je vrlo žalosna.“ 

Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez 

je posjetio novog sultana, čestitao 

mu i zatražio uvjerenje da neće napadati 

Bizantiju. Bio je više nego 

iznenađen sultanovom ljubaznošću. 

Uvjeravao ga je da je voljan živjeti 

u miru sa Bizantijom. Kao dokaz 

tome, odrekao se prihoda iz grčkih 

gradova u Strumi u korist princa Orhana. 

Princ Orhan je bio potomak 

Sulejmana – jednog od sinova sultana 

Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog 

zarobljeništva kod Bizantijaca 

koji su njime često prijetili sultanu 

Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi 

mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, 

koji bi onda mogao potegnuti 

svoje navodno pravo na prijestolje 

i tako izazvati građanski rat. Sultan 

Mehmed je tada odredio visoku 

sumu za izdržavanje zarobljenog 

princa. 

Brzim diplomatskim akcijama 

sultan Mehmed je sklopio primirje 

sa Mađarskom i Mletačkom republikom, 

a umirio je i srpskog despota 

Ðurađa Brankovića. Time je obezbijedio 

njihovo nemiješanje u budućem 

sukobu s Bizantijom. Zatim 

je izvršio reorganizaciju janjičarskih 

trupa i na vodeća mjesta postavio 

ljude koji su mu bili beskrajno odani. 

Konstantinova 

nepromišljenost 

Uskoro je uslijedio jedan događaj 

koji će pokazivati Konstantinovu političku 

nezrelost. Njegov izaslanik je 

došao kod Čandarli Halil-paše, koji 

je tada sa sultanom boravio u Bursi, 

sa zahtjevom da se poveća svota 

za izdržavanje princa Orhana. Bila 

je to klasična ucjena. Halil-paša se 

snažno protivio pohodu na Istanbul. 

Bio je sklon miru sa kršćanima, a 

oni sada dolaze sa ucjenom i tako 

mu otežavaju položaj. Stari vezir je 

digao galamu na Konstantinovog 

izaslanika: „Vi glupi Grci, dosta mi 

je vaše neiskrenosti i okolišenja. 

Prethodni sultan vam je bio trpeljiv 

i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan 

ne misli tako. Ako se Konstantin 

izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog 

i nepromišljenog zahtjeva, 

to će biti samo zato što Bog i dalje 

prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih 

planova. Vi ste najobičnije 

budale ako mislite da ćemo se 

uplašiti zbog vaših fantazija, i to 

baš sada, kada se tinta na nedavnom 

sporazumu nije ni osušila. Mi 

nismo djeca bez snage i razuma. 

Ako mislite da nešto možete učiniti 

— samo izvolite. Proglasite Orhana 

za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare 

preko Dunava. Pokušajte vratiti 

gradove koje ste već odavno izgubili. 

Ali jedno znajte: nećemo vam 

dozvoliti da bilo šta od toga učinite. 

Na kraju ćete izgubiti i to malo što 

vam je ostalo.” 

Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev 

sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio 

je Konstantinovog izaslanika uz 

obećanje da će to razmotriti kad se 

vrati u Jedren. 

41

42 

Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VIII) 

Poslanička 

misija kao jedina 

autentična 

historija ljudi 

Jasno je da prvi trenutak opće opasnosti za planetu 

Zemlju može dovesti do brzog objedinjavanja čovječanstva. 

Naravno, ta opasnost treba da bude 

kosmičke naravi, mada svoje izvorište može imati i na 

samoj Planeti koja je i pod zemljom i vodom nakrcana 

mogućnostima da eksplodira za vrlo kratko vrijeme. U 

pretpostavljenoj općoj opasnosti splasnuli bi vještački 

baloni koji se prikazuju kao „veličine“ i „nezamjenjivi“ 

na ovoj planeti. Tada bi dominacije i jednih i drugih i 

trećih i inih bila stvar koja ne može promijeniti situaciju, 

jer od njih niko nije spreman niti moćan da sačini „niti 

živu mušicu, a ako bi mu mušica uzela nešto, on to ne 

bi mogao vratiti“. 

Danas, kada bi se donijela odluka da se sruše svi postavljeni 

spomenici, idoli, ikone, slike svetaca i poglavara 

svih vrsta iz cijele ljudske historije, sigurno je da se ne 

bi promijenio tok Nila, Misurija, Volge, niti bi se stvorila 

neka nova životinjska vrsta ili zvijezde promijenile svoj 

hod? Niti bi se za milimetar produbila ili smanjila voda u 

okeanima ili se planine srušile. Da li je čovjek uspio da 

išta promijeni od centralne scenografije izgleda Planete 

i ustrojstva svemira veličanstvenog? Čak će astronauti 

reći da se u nekoj određenoj, ne velikoj, visini ne vidi niti 

jedan grad koji se nama čini tako ogroman, i vječan, uz 

to. Mogu li ti, u suštini, muzejski eksponati išta uraditi, 

išta stvoriti, ikome promijeniti njegovu situaciju, donijeti 

mu čudo, a čudo svi očekuju na svim stranama svijeta? 

U obrazovnim emisijama i u udžbenicima iz kojih djeca 

uče širom svijeta o dostignućima moderne nauke govori 

se o otkrićima koje je čovjek ostvario u eri tehničke (i tehnološke) 

„revolucije“. Tako se kaže da su elektromagnetski 

talasi, koji su osnovica prenošenja i svjetlosti i zvuka, 

tekovina čovječanstva u posljednjem stoljeću. Međutim, 

od postanka svijeta ti zraci postoje (i šta još ne?), ali i 

savršeni njihovi prijemnici – oči i uši i kod ljudi i životinja. 

Pa, nije valjda da su elektromagnetski talasi, nuklearne 

eksplozije na suncu, udaljenost Zemlje od Sunca i slično 

ljudska tvorevina sa činom njihovog „pronalaženja“. To 

su samo fragmenti koji, uz sve ostalo, zahtijevaju odgovor 

na pitanje: Ko je to savršeno tako stvorio?, a ne: Koji 

je naučnik to „pronašao“ i razumno objasnio? I odakle 

naučniku razum i nadahnuće da to „pronađe“? Bez očiju 

i ušiju (i razuma) ne bi ni on odmakao dalje od mraka. 

Nezahvalnost Onome Koji je to savršeno stvorio uvodi 

mrak unatoč „pronalascima“. Zar nije najveći broj „pronalazaka“ 

iskorišten u dugoročne destruktivne ciljeve i 

unaprijeđenje ubijanja na ovoj Planeti. Tako se i odlazak

u svemir povezuje s koncepcijom „rata zvijezda“. Zar 

čovjek u takvoj situaciji može očekivati stvarni napredak 

i razvoj? I jedan i drugi izraz prati kvalitativno novi korak 

u skladu sa univerzalnim principima. Nažalost, čovjek 

nije usaglasio harmoničan odnos sa najbližim okruženjem 

– drugim čovjekom, biljnim i životinjskim svijetom 

te vazduhom, vodom i zemljištem kao blagodatima – a 

kamoli da može da spozna utjecaj svoje destruktivnosti i 

oholosti u svemirskim razmjerama. A i on, pojedinačno, 

i čitava carstva i „civilizacije“ su samo praška sa ograničenim, 

izuzetno kratkim, trajanjem. 

Gdje je Atlantida 

i faraon gdje je? 

Gdje su tragovi Atlantide, gradovi prije Velikog potopa, 

gdje su države i narodi koji se još samo kroz maglovite 

legende pominju, a bili su od sadašnjeg čovjeka sa 

mnogo većim mogućnostima? Ova jedna od prijelaznih 

faza ka konačnom Nestanku sadašnjeg scenografskog 

općeg uređenja (Kraj svijeta, Smak svijeta) treba biti 

jedna od odlučujućih, jer je prvi put u svojoj historiji čovječanstvo, 

putem burnog razvoja elektronskih medija 

i telekomunikacionih i informacijskih sistema, u situaciji 

da ima sliku Planete kao stvarnost. Razmjena informacija, 

internet i kompjuteri, još uvijek nisu postali svojina 

cijelog čovječanstva zbog ograničenih materijalnih i intelektualnih 

mogućnosti, ali imaju tu tendenciju nezaustavljivog 

širenja. Kada ta svijest dobije svoju „kritičnu masu“ 

onda će proces integracija biti nešto što je normalno i 

tada će biti suvisla rasprava o svim otvorenim pitanjima. 

Ta rasprava je danas opterećena sa brojnim predubjeđenjima 

nastalim iz političkog razmimoilaženja koje 

je opet ljudskog porijekla. 

Život kao 

igra i zabava 

Jedno od razmimoilaženja, koje se čini suštinskim, je 

odnos prema Bogu kao Stvoritelju svih svjetova. Upravo 

je tehnički napredak doprinio da se čovjek sve više osjeća 

gospodarem „prirode“ i da u tome vidi (samo) svoj 

doprinos. Istovremeno, svaki ozbiljan naučnik i čovjek 

prosječnih razumskih sposobnosti je itekako svjestan 

da je ljudski vijek – ma koliko ga medicina, način ishrane 

i viši standard života „produžavali“ – ograničen i da 

nema nijednog živog bića koje nije smrtno. Ovo vrijedi 

43

44 

bez obzira na to o kome se radi – prosjaku sa ulice ili 

vlasniku Mek-Donaldsa (koji je nedavno umro). Istovremeno, 

svaki naučnik zna da je i planeta Zemlja i cijeli 

svemir prolaznog karaktera. Dakle, čovjek ne poznaje 

nijednu kategoriju živog bića koja ima besmrtni karakter. 

Takva je situacija i sa civilizacijama, velikim carstvima, 

velikim idejama i filozofijskim sistemima, pokretima. To 

je ona konačnost koja je istina, u koju nema nikakve 

sumnje, bez obzira koliko se trudili pojedinci da dokažu 

„vječnost“ ovoga ili onoga. Zar nije do prije nekoliko 

godina zapad mislio da „crvena ateistička opasnost 

sa istoka“ ima dugotrajan karakter, a u socijalističkom 

lageru se govorilo da je samo komunizam „vječan“? 

Pametnim ljudima trebalo bi biti jasno da kategorija 

„vječno“ ni u kom slučaju ne pripada svijetu ljudi, ali ni 

Zemlji i svemiru, jer će svaki ozbiljan naučnik reći da 

su to prolazne kategorije, ma koliko (destina, stotina, 

hiljada ili miliona) godina trajali. 

„Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj 

svijet je, zaista, bolji za sve one koji se Allaha boje. 

ZAŠTO SE NE OPAMETITE?“ (en-Nisa, 32) 

Takav jedan stav je teško shvatljiv čovjeku koji je vrlo 

ozbiljno shvatio život i svoje vlastito mjesto na dunjaluku. 

I ta ozbiljnost, uistinu, proistječe iz zaista ozbiljnog položaja 

koji mu je dat mnogo ranije sa „prologom na nebu“. 

Naime, čovjek je preuzeo emanet da bude odgovorni 

halifa na Zemlji kao planeti. I Planeta je, upravo zbog te 

činjenice – ugovora, prilagođena od strane Stvoritelja 

na potpuno savršen način upravo tom jednom nejakom 

biću. Tom biću su se poklonili i meleci (anđeli), jer je 

čovjek naučen razumijevanju (suštini) imena svih stvari. 

Danas će svaki razuman čovjek, a o stručnjacima ne 

treba ni raspravljati, reći da je Zemlja prilagođena čovjekovoj 

konstituciji. U skladu s tim je i „atmosfera“, sastav 

zemljišta i drugi svjetovi koji služe i kao ljudska hrana, 

odjeća, obuća, izgradnja staništa. Nebo okićeno zvijezdama 

privlači pažnju čovjeka i mami ga nedodirljivom 

ljepotom. Sazdano u sedam nebesa, sa najbližim nama 

vidljivim i golim okom, iskićeno je sazviježđima, a svaka 

od tih zvjezda služi i kao orijentir ljudima i na kopnu i u 

moru, ali i zašto ne i u svemirskim istraživanjima: 

„O družine džîna i ljudi, ako možete da preko granica 

nebesa i Zemlje prodrete, prodirite, moći ćete prodrijeti 

jedino uz veliku moć.“ (er-Rahman, 33) 

I pošto je čovjek nejako biće koje se teško može 

oduprijeti strastima, a i šejtanovim spletkama, koji mu 

loše postupke njegove dobrim čini, pošto je čovjek sklon 

zaboravu, oholosti, vlastodržačkih je ambicija, pohlepan, 

dunjaluk ga brzo okupira, Bog kao najveću svoju 

milost upućuje poslanike koji donose Uputu za korekciju 

ponašanja. Bog Milostivi u svojoj savršenosti i dobroti 

koju je sebi propisao: „On je sebi propisao da bude 

milostiv“ (al-An’am, 12), upravo spram čovjeka je od 

samog početka davao Uputu, podsjećanje, znakove, i 

to za svako doba i u skladu sa napredovanjem čovječanstva. 

Napredovanje se u ovom smislu može shvatiti 

samo kao napredovanje u komunikaciji po određenim 

historijskim dobima. 

Jasno je i prema arheološkim istraživanjima, ostacima 

starih civilizacija da je čovječanstvo imalo puteve 

svog oblikovanog komunikacijskog napredovanja. Mnogi 

se teoretičari u svijetu bave propašću civilizacija koje 

su do sada postojale u svijetu, a za mnoge od civilizacija 

nema ni pomena u tragovima, ali ima nagovještaja u 

legendama „naroda drevnih“. U samom startu se ove 

rasprave spotiču u traženju (logičnih) razloga propasti, 

nalazeći veoma često razloge u poređenju sa vlastitim 

iskustvom i saznanjima koja njihovo doba ima. 

Pri tome se najčešće traže razlozi u ideološkoj sferi, 

kao što su klasne razlike, odnosi među ljudima, dolazak 

novih tehnika i tehnologija, upotreba radne snage, 

međunacionalni sukobi, svjetski ratovi, pa i vjerska 

razmimoilaženja. Čak nerijetko i teolozi, koji žele da se 

bave analizom historijskih zbivanja, zanemaruju osnovni 

razlog koji je doprinio ubrzanju propasti određene 

ljudske zajednice. 

U principu je propasti prethodilo upozorenje od strane 

odgovornih ljudi (ili odabranih pojedinaca) iz civilizacija 

tih doba o tome da se sva zahvalnost treba dugovati 

Jednom i Jedinom Bogu, Stvoritelju ljudi i svemira 

veličanstvenog, kao i svih vidljivih i nevidljivih svjetova. 

To bi se moglo nazvati islamsko poslanstvo koje traje, 

kako već rekosmo, od prvog čovjekovog koraka na 

zemlji i njegovog izbacivanja iz dženneta zajedno sa 

svojom družicom. I to poslanstvo je jedini istinski povijesni 

kontinuitet u trajanju ljudskog roda koji znači istinske 

prekretnice i usmjeravanje u pozitivnom smjeru.

Stara škola 

Nekada davno postojalo je pravilo da različita mjesta i 

prilike zahtjevaju adekvatnu odjeću. Tako, naprimjer, nije 

bilo zgodno da u pozorište ideš u kupaćem kostimu, ili 

da na izlet obučeš odijelo. Međutim, čini se da se kod 

nas to pravilo izgubilo. 

Nedavno sam posjetila jednu važnu državnu instituciju 

i na vratima kancelarije dočekao me mlađi, krupniji 

čovjek, „zavaljen“ u stolici, obučen u bermude i papuče. 

Mislila sam da je gospodin slučajni posjetilac, možda 

neki dostavljač pica, međutim, ispostavilo se da dotični 

tu radi. Drzak i nepristojan, ukratko mi je rekao da sačekam 

ispred. Kada sam došla na red, gospođa s kojom 

sam trebala razgovarati o svojoj potrebi me dočekala 

s cigaretom u ruci, pušući mi dim u lice, dok su neke 

dvije srednjovječne žene gledale u mene, odmjeravajući 

svaki detalj koji sam imala na sebi. Vjerovatno su i te 

dvije srednjovječne tu zaposlene, ali se baš ne „ubijaju“ 

od posla, pa koriste priliku za analizu gostiju i klijenata, 

kako bi onda mogle voditi duge i besmislene razgovore 

o ljudima koji ih se ne tiču. Elem, ja obavih posao kojim 

sam došla i ponesoh sa sobom gorak ukus. 

Moja Nana i dan danas, iako se jedva kreće, oblači 

lijepu garderobu kad ide u granap da kupi hljeb. Još 

uvijek ima poseban veš i odjeću „za doktora“ koja se 

ni po koju cijenu ne vadi iz ormara punog mirisnih sapuna. 

Ukoliko su joj se najavili gosti, ona, iz poštovanja 

prema njima, oblači svoju najljepšu kućnu haljinu, a 

ukoliko je moja mama izvodi u grad, ona se polahko 

i pažljivo sprema. Ukoliko joj nenajavljena „bahnem“ 

u kuću, moja Nana odlazi u kupatilo da se počešlja i 

stavi karmin, izvinjavajući se meni, njenoj unuci, što ne 

izgleda adekvatno. 

Možda je ovakav pristup nešto što više nema nikakvu 

vrijednost i što smatramo nekom prevaziđenom „starom“ 

školom, ali je u suštini naninog „vođenja računa o 

sebi“ utemeljeno ogromno poštovanje prema drugom 

čovjeku i prema samom sebi. 

Aida Begić-Zubčević 

Danas je poštovanja prema drugim ljudima sve manje, 

a samim tim i poštovanja ljudi prema samima sebi. 

Kao što me vrijeđa da mi jedna državna službenica puše 

dim cigarete u lice, tako me vrijeđa i taksista koji do 

daske pojačani turbo folk na radiju smatra lijepim dočekom, 

a to su samo „male“ stvari koje u nizu dovode do 

toga da mi jedan stariji čovjek psuje majku dok uredno 

čekam svoj red u pošti. Krajnji slijed događaja dovodi 

do toga da balavi siledžija pobije nedužne prolaznike na 

pješačkoj zoni. A sve je krenulo od bermuda... 

Zanemarivanje elementarnih, mada naizgled nebitnih 

stvari, kao što je kodeks u oblačenju, dovodi do ubistva. 

U ovom našem kratkom životu ne postoje nevažne 

stvari. Jer, onaj ko ne smatra nepristojnim da puši na 

radnom mjestu dok prima stranku, ne može imati svijest 

o bilo čemu važnijem za zajednicu kojoj pripada. Mladić 

koji u šorcu i papučama odlazi na sistematski pregled 

kod doktora, dozvolit će da starija žena dobije infarkt 

u punom tramvaju, jer joj neće ustupiti mjesto. Onaj 

ko ljudima psuje majku iz čista mira, sutra će autom 

pregaziti nedužne prolaznike. 

Period koji predstoji, a to je mjesec ramazan, te 

mubarek mjeseci koji su već tu, su fantastična prilika 

da čovjek preispita svoje ponašanje i uvjeri se koliko 

i sam spada u ovu kategoriju razularenih dvonožaca. 

Zastrašujuća je količina unutrašnje nervoze i napada 

potrebe da se nešto ružno kaže nekom, koje detektujemo 

tek kad postimo i u svakom trenutku pokušavamo 

kontrolirati te napade. Ono što je zastražujuće u tome 

je pomisao da bismo ružnu riječ sigurno izrekli, a da i 

ne primjetimo da nemamo svijest da smo na stepenu 

postača. 

Divan li je osjećaj barem na trenutak pobijediti hajvana 

u sebi, a ovi mubarek mjeseci i dani su idealna 

prilika da sebi priuštimo što više takvih pobjedničkih 

trenutaka. 

45

46 

ODABRANE ŽENE 

HAZRETI ASIJA 

su žene predvodnice 

svih žena u džennetu! 

„Četiri 

Merjem – majka Isaova, 

Hatidža – žena Muhammedova, 

Fatima – kćerka Muhammedova i 

Asija – kćerka Muzahimova, žena 

faraonova.“ (Mutefekun alejhi) 

Vrijeme u 

kome je živjela 

Društvene i političke prilike moćnog 

egipatskog carstva, okarakterisanog 

dominacijom faraona, sveštenstva 

i mađioničara utjecale su 

na izgradnju njene karizmatske ličnosti. 

Živjeti u vrijeme Musaa, a.s., 

Haruna, a.s., Juša, a.s., i Hidra, a.s., 

u vremenu izgradnje i učvršćivanja 

monoteizma zasigurno je tražilo velike 

žrtve i uzore. Jedna od njih bila 

je i Asija, kćer Muzahimova. 

Uz određena razilaženja, jevrejski, 

kršćanski i islamski izvori navode 

gotovo identične činjenice u vezi 

s njenim životom i svi se slažu da 

je hazreti Asija, pomajka Allahovog 

poslanika Musa, a.s., bila jedna od 

najboljih i najmarkantnijih žena u historiji 

čovječanstva. 

Njeno ime u arapskom jeziku je 

sa elifom i sinom (Asija – sjetna, 

tužna ), a ne s ajnom i sadom (Asi- 

ja – neposlušna) kako se ponekad 

pogrešno izgovara. 

Svako ko je vladao Egiptom 

zvao se faraon (egip. per-ao – velika 

kuća), onaj koji nastanjuje veliku 

kuću. Smatrao se božanstvom. Faraon 

Jusufovog vremena zvao se 

Rejjan ibn Velid. 

On je upravljanje zemljom prepustio 

Jusufu, a.s., iako nije bio od 

njegova naroda. Dao mu je veoma 

velike ovlasti i blagonaklono je gledao 

na njega i njegovu rodbinu. 

Tada su sinovi Israilovi živjeli životom 

kraljeva, sa svim počastima i 

ugodnostima. U ovom periodu dva

naroda su se u svakodnevnom životu 

miješala, razmjenjujući svoja 

znanja i iskustva. Nije bio rijedak 

slučaj da su se Benu Israil i Egipćani 

ženili i udavali među sobom. 

Postoje indicije da je ovaj faraon 

čak prihvatio Jusufovu vjeru. Utjecaj 

monoteizma, vjere Ibrahimove 

i Jakubove, postao je veoma jak 

u elitnim političkim i intelektualnim 

krugovima Egipta. Međutim, ipak 

se to radilo o manjem broju vjernika 

u usporedbi s ogromnom masom 

idolopokloničkog puka koji je slijepo 

slijedio svoju drevnu tradiciju 

ohrabren magijskim kultovima staroegipatskih 

svećenika. 

Nakon Rejjanove smrti vlast naslijedi 

Kabus ibn Musab. Naudio je 

žestoko Benu Israilu. Ponizio ih je i 

izdao naredbu da oni koji su živjeli 

kao kraljevi postanu njegovo roblje. 

Veoma mali broj je bio slobodan, 

bili su vješti zanatlije i trgovci, ali 

zasigurno su bili građani drugog 

reda. 

Ideja monoteizma se održala 

među Benu Israilom i među nekim 

Egipćanima i nakon toga. Potajno 

su ispovijedali vjeru u jednog Boga, 

Boga Ibrahimova i Jakubova, krijući 

to od faraona i njegovih uhoda. 

Imali su radosnu vjest u koju su se 

uzdali – da će doći dječak koji će 

ih izbaviti od zuluma – nasilja faraonova. 

Prisilna udaja 

Faraon Velid ibn Mus’ab živio je 

neobično dugo. On je još kao dijete 

uzet pod pokroviteljstvo male, 

ali veoma utjecajne, grupe najmudrijih 

i najodabranijih svećenika 

Egipta koji su ga podučili svim do 

tada čovjeku dostupnim znanjima i 

vještinama. To je izazvalo njegovu 

gordost , pa kada je veoma mlad 

zasjeo na prijestolje, naredio je podanicima 

da mu prinose žrtve, te 

da ga poštuju i obožavaju kao vrhovno 

božanstvo na zemlji. 

Na dvoru je rasla prelijepa Asija, 

djevojka plemenita porijekla, kćer 

Muzahimova, sina Ubejdova, čiji je 

otac bio Rejjan ibn Velid, egipatski 

vladar iz Jusufovog, a.s., doba. Velid 

poželje za ženu sebi uzeti Asiju, 

a ako ne pristane, onda je silom 

učiniti svojom robinjom. Njen otac 

se usprotivi tome, govoreći da je 

ona još vrlo mlada za brak, ali faraon 

ne odustade nego zaprijeti ocu 

– ili će dozvoliti njen brak, ili će i nju 

i cijelu njihovu porodicu uništiti. Asija 

nije imala puno izbora. 

Iako je od strane njene rodbine 

taj brak bio očekivan zbog njihovih 

47

48 

veza s kraljevskom porodicom, ona 

je duboko u sebi priželjkivala da je 

ta počast mimoiđe, jer je jako dobro 

poznavala narav svog daljnjeg 

rođaka, koji je odnedavno postao 

vladar a, eto, sada će biti i njen 

muž. 

Niko u Egiptu nije mogao odbiti 

faraona. Pogotovo ne ovog rođaka 

koji je već bio poznat kao tiranin i 

osvetoljubivi krvnik. Zbog svoje porodice, 

Asija prihvati brak, odbijajući 

da bude robinja. Udade se za 

faraona sa svim počastima i pravilegijama 

koje joj je taj brak nudio. 

Živjela je s njim iako je to mrzila. 

Islamski historičari tvrde da ona 

nije bila jedina supruga faraona, ali 

je zasigurno bila jedna od najutjecajnijih. 

Allah, dž.š., joj je dao takvu 

karizmu da je čak i sami faraon 

ponekad osjećao zebnju u njenom 

prisustvu. Ona je bila jedina između 

njegovih žena koja se usuđivala 

javno iznijeti svoj stav pred njim i 

pred njegovim ministrima. 

Pobuna 

Koristila je svoj autoritet kad god 

je imala priliku da zaštiti nejake. 

Jedne godine robovi i zemljoradici 

podigoše pobunu protiv faraona 

zbog nestašice hrane i nemogućih 

uslova rada. Zahtijevali su da budu 

oslobođeni ropstva, te da kao slobodni 

ljudi žive i rade, ispunjavajući 

svoje obaveze prema faraonu i carstvu. 

To je bio jedini uslov i nisu pristajali 

ni na kakve pregovore. Saznavši 

za to, faraon naredi da se pokrene 

moćna vojska i da uništi i pobije 

sve pobunjenike, njihove pomagače 

i porodice. Radilo se o trideset 

hiljada robova. Nakon trodnevnog 

sukobljavanja deset hiljada je pobijeno, 

što onih koji su se branili što 

onih koji su bili u svojim kućama. 

Ostalih dvadeset hiljada muškaraca 

i oko deset hiljada žena djece i 

staraca, okovano je u lance, osuđeno 

da se bez hrane i vode prži 

na pustinjskom suncu s naredbom 

da se tamo poubija, a zatim da im 

se tijela spale kako bi im se izgubio 

svaki trag. 

Kad je Asija saznala za taj faraonov 

plan, žurno je otišla u njegove 

odaje, želeći da ga odgovori od 

toga. Nije odustala sve dok joj nije 

poklonio živote tih robova. Tražila je 

da dokaže da ima veliko srce i da 

može pomilovati i kad je već rekao 

da se kazni. Potpomognuta Allahovom 

zaštitom spasila je trideset hiljada 

ljudskih života i kasnije su njoj 

u čast podigli tri velika spomenika u 

gradovima pobune. Uz stalni oprez 

i opasnosti, izrasla je u veoma mudru 

i odlučnu ženu. 

Asijin san 

Plodne godine donijele su blagostanje 

u Egiptu. Faraon, umjesto 

da bude zahvalan na blagostanju 

i dobroj sreći, sve više se odavao 

poroku. Priređivao bi slavlja 

uz mnoštvo bestidnih igračica i 

robinja. Proglasio se bogom. Ne 

mogavši slušati njegovo bogohuljenje, 

s gorčinom na licu, Asija 

bi se povlačila u odaje. Sjedala je 

u jedan kut, prekrivajući se crnim 

plaštom. Brižne služavke bi je obilazile, 

ali ona bi davala znak da je 

ostave samu, a onda bi se u potpunoj 

tišini svoje samoće obraćala 

jedinom i istinskom Bogu. Bogu 

Ibrahimovom i Israilovom, Bogu 

Jusufovom... Noćima je bdjela u 

molitvama, na podu svoje sobe, 

dok se u drugom kraju palate njen 

muž opijao sa svojim prijateljima i 

zavodljivim robinjama. Prolazili su 

dani i mjeseci. Jedne noći faraon 

je pijan naglo upao u Asijine odaje 

s namjerom da joj naredi da im se 

pridruži na zabavi. Tražio ju je po 

sobi. Ušao je u drugu, treću odaju. 

Na kraju, obišao je cijelu palatu, ali 

Asiju nije mogao naći. 

Vratio se svom društvu gdje su 

nastavili piti i bludničiti do zore, zaboravivši 

i da je tražio... Zapravo, 

te noći ona je sjedila u svojoj sobi 

prekrivena plaštom, moleći Boga 

Jedinoga da je zaštiti od faraona. 

Molila je da je on više ne dotiče i 

da ne zanese dijete s njim. I zaista, 

njenoj molbi je bilo udovoljeno. Nije 

imala dijete sa zlikovcem. 

Te noći kad je zaspala, ugledala 

je rijeku Nil kako je poplavila Egipat 

i kako je narod sa svojim građevinama, 

usjevima i faraonom ponešen 

ogromnom bujicom. Ugledala 

je sebe na toj vodi kako u naručju 

drži dijete, sigurna i zaštićena. Čula 

je glas koji je rekao da će tom dječaku 

biti pomajka. 

Ljubav 

prema Musau 

Ludački strah faraona da će se 

roditi dijete među Benu Israilom 

koje će mu srušiti kraljevstvo doveo 

je do ubistva hiljada tek novorođene 

muške djece, među kojima 

su mnogi bili prvorođeni sinovi. Ta 

opsjednutost dovela ga je do dna 

niskosti do koje čovjek može doći. 

Asija je izgubila svaku nadu da 

će se njen muž ikad promjeniti, da 

će se jednog dana pokajati i izmjeniti 

svoju zlu narav, da će ikad moći 

biti bilo kakav normalan odnos iz-

među njih dvoje. Potpuno se povukla 

u sebe i svoje odaje. Izlazila je 

samo sa svojim sluškinjama u vrtove, 

gledajući u rijeku i uživajući u laganoj 

svježini koju je ona donosila. 

Tog sudbonosnog dana Asija je 

odmarala sa svojim služavkama uz 

rijeku, kad je košara uplovila u jedan 

rukavac Nila koji je tekao kroz 

vrtove što su pripadali Asijinom 

dijelu palate. Ustala je sa svoga 

mjesta i naredila služavkama da joj 

donesu tu košaru. Neki unutarnji 

osjećaj govorio joj je da će ta košara 

donijeti nešto veoma krupno, nešto 

što će donijeti velike promjene 

u njenom životu. Pažljivo je otvorila 

košaru i snažan bljesak je prostrujao 

njenim umom. Sasvim jasno je 

vidjela kraj sebe dječaka kojeg je 

držala u snu. 

Neopisiva ljubav preplavila je cijelo 

njeno biće i ona osjeti ogromnu 

ljubav prema tom djetetu. 

Podiže ga iz košare, dignu 

uvis i s radošću na egipatskom 

jeziku reče svim prisutnim: 

„Moi-Sieh! Moi-Sieh!“, što je na staroegipatskom 

značilo – „moj sin“. 

Asija ga je ovako nazvala, odajući 

mu najveću počast. Svi su 

prihvatili to ime. Sluškinje na obali 

uskliknuše i sve se sabraše u neizmjernoj 

želji da ga dotaknu. S 

faraonom nije imala djece i zato to 

iskoristi kao priliku da ga posini i 

da svoju majčinsku ljubav upotpuni 

dobročinstvima prema njemu. 

Asija ustade odlučna da dijete 

pokaže faraonu, jer prema tadašnjem 

običaju bio joj je potreban 

njegov pristanak za to. Ako ga on 

uzme u ruke i poljubi, to bi značilo 

da ga priznaje za svoga sina. Sigurnim 

korakom ušla je s djetetom 

u faraonove odaje. Bio je sam. Dalek 

u nekim svojim promišljanjima. 

Širom je otvorio oči i gledao u Asiju 

s dječakom u naručju. 

Govori čije je to dijete, kojeg je 

roda i zašto mi ga donosiš. 

Dijete smo našli u rijeci. Ne znamo 

čije je niti odakle dolazi. Muško 

je. 

Ja se bojim da je to dijete Benu 

Israila, Asija! Zato ga baci u rijeku 

odakle je i došao, nek bude hrana 

krokodilima. 

Neću ga baciti, a nemoj ni ti! Ako 

ga baciš, baci i mene! Nil ga je donio. 

Ko zna možda ga tvoji bogovi 

šalju nama kao blagoslov. Možemo 

ga posiniti a može nam i radost 

naša biti. 

Faraon je šutio. Osjećao je Asijinu 

ljubav i potrebu da ima to dijete 

uz sebe. Znao je da već dugo ona 

u svojim odajama osamljena tuguje. 

Želio joj je udovoljiti. Faraon uze 

Musaa iz Asijinog naručja, podiže 

ga u vis i poljubi u čelo. 

Ti si ga našla pa ti reci kako da 

ga nazovemo! 

Već sam mu dala ime, zovem ga 

Moi-Sieh (Soj sin)! 

Moj sin, Moj sin – ponavljao je 

faraon, gledajući u dijete.Tako je 

Musa cijelog svog života nosio egipatsko, 

a ne hebrejsko ime. Časni 

Kur’an ga naziva Mu-Sa. Nađoše 

ga u rijeci kraj drveta, „Mu“ je voda, 

„Sa“ je drvo. 

Traženje dojilje 

Musa zaplaka pa on naredi da 

ga uzme sa sobom i nađe mu dojilju. 

Tad se desi prvi veliki problem. 

Dječak je odbijao sve dojilje. Poku- 

49

50 

šavali su na različite načine da ga 

nahrane, ali on je odbijao i njegov 

plač je postajao sve snažniji. Nemajući 

rješenja, Asija naredi da 

dojenče odneseu na pijacu, ne bi 

li našli nekoga da ga podoji. Ponuđena 

je i velika nagrada. 

I Allah, dž.š., odredi da sestra 

Musaova dovede sluškinje s dvora 

do majke njegove, čije grudi odmah 

prihvati i potpuno se smiri i nahrani. 

Muštulukdžije odmah vijest donesoše 

Asiji, a ona, želeći da dječaka 

odgaja u svojoj blizini, ponudi doilji 

smještaj i život na dvoru. Tu bi imala 

sve neophodno za zdrav i smiren 

život koji bi omogućio dovoljno mlijeka 

za odrastanje dječaka. 

Dojilja, Musaova majka, je to 

odbila, rekavši da ona ima muža 

i drugu djecu o kojoj nema ko brinuti. 

Međutim, dojit će dječaka radi 

milosti faraona i radi potrebe da opskrbi 

svoju porodicu, pa ili neka ga 

pošalju s njom ili nek’ joj ga svaki 

dan donose. 

Asija teško pristade na ovo odvajanje 

od djeteta ali, zato što je još 

bio nejak i mali, odredi da on boravi 

u njihovoj kući, s tim da joj ga svaki 

dan donose na dvor. Spremila je 

bogate darove dojilji i odredila da 

kuća bude redovno opskrbljivana, 

kako bi ona mogla samo da se posveti 

brizi i odgajanju dječaka. 

Od radosti što ga vidi, majka 

umalo da se ne odade pred faraonovim 

ljudima, ali Allah, dž.š., 

je učvrstio njeno srce pa nakon 

kraćeg razgovora utvrdi da će joj 

rizničar plaćati tovar žita i povrća 

mjesečno i jednu kravu godišnje u 

zamjenu za njen hizmet oko Musaa 

i njegovo dojenje. Tako će biti sve 

do treće godine, kad dijete treba da 

se vrati na dvor. Musaova majka je 

vjerovatno prva žena u historiji ljudskog 

roda koja je direktno plaćana 

za dojenje i brigu oko vlastitog djeteta. 

Allah, dž.š., prikri pravo srodstvo 

majke i dječaka i tako ih zaštiti od 

faraonova zuluma. Porodica Musaova 

živjela je u izobilju, a dječak je 

rastao okružen dvostrukom ljubavlju 

– ljubavlju rođene majke, kojoj 

ga je Uzvišeni Gospodar vratio i 

ljubavlju pomajke Asije, koja je činila 

razna dobročinstva da omogući 

njegovo što bolje odrastanje. 

Prema nekim islamskim historičarima 

ovaj period je zasigurno 

zbližio Asiju i Musaovu majku. Iako 

je bio mali kad je doveden na dvor 

– samo tri godine, jasno je da je poznavao 

svoju pravu porodicu, brata 

Haruna. Vjerovatno je da je Asija 

puno pomogla u tome. 

Odvajanje od 

Musaa 

Nakon ubistva u odbrani jednog 

od stanovnika grada – Kopta, 

Musa, a.s., je žurno napustio grad. 

Znao je da ga pred faraonom ne 

može odbraniti ništa, pa ni zaštita 

Asije. 

Ukazala se izvrsna prilika onima 

koji ga nisu voljeli da ga ocrne i da 

ga maknu s dvora. Asija je otugovala 

ovaj rastanak, danima se raspitivala 

i nudila nagradu onima koji 

joj donesu neki haber o Musau, 

ali nerednih deset godina njegovo 

boravljenje kod Šuajba, a.s., bit će 

prikriveno ljudima s dvora. Pa i Asiji. 

Nakon što se Musa vratio iz Medjena 

u Egipat kao poslanik, s misijom 

da izbavi narod Benu Israila

od faraonova izrabljivanja i zuluma, 

njena radost bila je ogromna. Tajno, 

da faraon ne sazna, susrela se 

s Musaom i uzvjerovala u njegovo 

poslanstvo. Vjerovala je u riječi djeteta 

kojeg je odgajala. Bila je ponosna 

na uzvišenu misiju koja mu je 

dodjeljana. I sama je puno činila da 

ublaži nepravdu prema Benu Israilu, 

ali znala je da s faraonom neće 

biti lahko. Zato je upozorila Musaa, 

bojeći se i strepeći za njega. 

Vjera i iskušenje 

Âsija, žena faraonova, krila je 

iman od svog muža. Kada je faraon 

za to saznao, odmah je naredio da 

je kazne, ne prezajući ni od čega. 

Mučili su je na razne načine. Faraon 

bi je ubjeđivao: „Odreci se svoje 

vjere!“ Međutim, ona je bila postojana 

u imanu. Donosili su velike kolčeve 

s kojim bi je tukli. 

Ponovo bi joj faraon govorio: 

„Odreci se svoje vjere!“ Ponosna 

i dostojanstvena , Âsija mu je odgovorila: 

„Imaš vlast nad mojim tjelom, 

ali moje srce je u zaštiti moga 

Gospodra! Da me u komadiće izrežeš, 

moja bi ljubav prema Njemu 

samo porasla!“ 

Potom je pored nje prošao Musa, 

a.s., koga Âsija zovnu: „Obavjesti 

me, Musa, je li moj Gospodar sa 

mnom zadovoljan, ili je na mene srdit!“ 

Musa, a.s., joj odgovori: „Âsija, 

meleki na nebesima te čekaju, 

čeznu za tobom. A Allah se tobom 

ponosi! Traži šta želiš, bit će ti udovoljeno!“ 

Ona reče: “Gospodaru 

moj, sagradi mi kod Sebe kuću u 

džennetu i spasi me od faraona i 

mučnja njegova, i izbavi me od naroda 

nepravednog!” (et-Tahrim, 11) 

Selman el-Farisi, r.a., je rekao: 

„Faraonovu ženu su kažnjavali na 

sunčevoj žegi. Kada bi se oni koji 

su je mučili od nje odmaknuli, meleki 

bi joj svojim krilima pravili hlad. 

Gledala bi svoju kuću u džennetu!“ 

Hasan el-Basri je za nju rekao: 

„Allah je Âsiju na najljepši način 

spasio i džennet joj podario. Ona 

tamo jede i pije!“ 

Asija je umrla prije izlaska iz 

egipta Benu Israila i faraonova potpunog 

uništenja. I danas u Egiptu 

postoje ostaci kamenja koje se 

naziva „Asijin mekam“. Brojna predanja 

i legende se vežu za čudotvorna 

svojstva tog kamenja. Mnogi 

su vidjeli zanimljiva snoviđenja ako 

bi zaspali na tom mjestu. Allah zna 

najbolje. 

Odlike Asije u hadisima 

Abdullah ibn Abass je rekao: „ Allahov 

Poslanik je jednom prilikom po 

zemlji povukao četiri linije i upitao: 

‘Znate li šta je ovo?’ ‘Allah i Njegov 

Poslanik najbolje znaju.’, odgovorili 

su, pa je Poslanik rekao: ‘Najodabranije 

žene koje će ući u džennet 

su: Hatidža, kćerka Huvejlidova; 

Fatima, kćerka Muhammedova; 

Merjema, kćerka Imranova i Asija, 

kćerka Muzahimova, žena faraonova.’“ 

Od žena su ti kao primjer dovoljne 

ove četiri odabrane žene. Svaka 

od njih brinula se o jednom poslaniku. 

Asija o Musau još dok je bio 

dijete, Merjem o svome sinu Isau, 

Hatidža se brinula o Muhamedu, 

a.s., petnaest godina prije objave i 

više od deset godina nakon početka 

objave. Štitila je Poslanika svojim 

imetkom, ugledom i životom, 

neka je Allah zadovoljan s njom a 

i ona s Njim. 

Abdulah ibn Omer je rekao: 

„Jednom prilikom je Džibril sišao 

Allahovom Poslaniku. Kad mu je 

počeo prenositi objavu, naišla je 

Hatidža te je Džibril upitao: ‘Ko je 

ovo, Muhammede?’ ‘Ovo je prva 

vjernica u mom ummetu.’, odgovori 

Poslanik. Na to je Džibril rekao: 

‘Imam za nju poruku od Uzvišenog 

Gospodara. On joj šalje selam i radosnu 

vijest o kući od dragulja u 

džennetu, koja je daleko od vatre 

i u kojoj neće biti nikakva zamora, 

niti buke.“ Ona je rekla: ‘Allah je 

Selam, od Njega je selam i neka je 

na vas dvojicu selam. Kakva je to 

kuća od dragulja?’, a Poslanik joj 

je odgovorio: ‘Od izdubljenog zrna 

bisera, između kuće Mejremine i 

kuće Asijine. I one će mi biti žene 

na Kijametskom danu.’“ 

Ebu Davud je rekao: „Dok je Hatidža 

bila u bolesti od koje će umrijeti, 

Allahov Poslanik je ušao kod 

nje i rekao joj: ‘Hatidža, teško mi 

te ovakvu gledati, ali je veliki hajr i 

u onome što je Allah teškim učinio. 

Znaš li da će mi Allah pored tebe 

u džennetu za ženu dati i Merjem, 

kćerku Imranovu; Kulsum, sestru 

Musaovu i Asiju, faraonovu ženu.’ 

Na to je ona rekla: ‘Čuo si da će 

ti Allah tako dati, Poslaniče?’ ‘Jesam.’, 

odgovorio je. Zatim je ona 

rekla: ‘Sa slogom i sinovima.’“ Svi 

znamo da je ona za svoga života 

bila jedina supruga Poslanika i da 

su sve ostale tek nakon njene smrti 

došle u Poslanikovu kuću. 

Bila je to Asija, velika žena vjernica. 

Svom mužu tiraninu je odbila 

sudjelovanje u nevjerovanju i nasilju. 

Uzvišeni Allah ju je učinio primjerom 

svakom vjerniku i vjernici 

sve do Sudnjeg dana. Pohvalio ju 

je u Svojoj knjizi. 

51

52 

Edin Topčić | PRIČA 

Bojno polje 

Skup će sigurno poražen biti i oni će se u bijeg dati! (el-Kamer, 45) 

On se prenu! Vrata su se naglo 

otvorila i kroz njih je ušao kurir. 

Stao je mirno pred njega 

i salutirao. Stajao je tako nepomično, 

čekajući da mu dadne znak kako bi 

nastavio sa svojim zadatakom. 

General, pomalo mutna pogleda, 

smušeno je gledao u kurira i pitao se 

šta hoće ovaj vojnik. To je trajalo svega 

nekoliko djelića sekunde, koliko mu je 

trebalo da se sjeti... 

Pokretom ruke dade mu znak da 

nastavi. 

„Evo, Generale, dostavljam vam 

uobičajene jutarnje izvještaje. Ima 

poneka dobra, ali tu je i pregršt loših. 

Inšallah, izdržat ćemo!“, završi kurir s 

pomalo zabrinutim tonom u glasu, ali 

i s nadom! 

Nije bilo puno dobrih vijesti. Zapravo, 

bila je samo jedna dobra vijest. 

„Pojačanja dolaze do mraka! Uz 

Allahovu pomoć, izdržite do tad!“, 

glasila je poruka. 

Treba izdržati! Mislio je General. 

Dušmani su se prema dojavama izviđača 

i špijuna grupisali cijelu noć. Kao 

da su znali za dolazak pojačanja. I ovaj 

dan bio je za njih presudan. 

Istina, neprijatelj ih drži pod opsadom, 

ali ako ne slome otpor branilaca 

do mraka, za pojačanja koja stižu bit 

će glineni golubovi. 

Generalovu pažnju zaokupi izvještaj 

o vremenu. 

Kiša je noćas padala po odbrambenim, 

ali i po redovima neprijateljskih 

vojski. 

Izvidnice su također javile da je 

među dušmanima bilo dosta sukoba 

i nemira i da su probdjeli prilično nemirnu 

noć. 

„Kakva je vama bila noć, vojniče?“ 

Kurir se malo zacrveni i reče: 

„Pa, Generale, desilo se nešto veoma 

čudno! Pozaspali smo svi u isto vrijeme, 

a tu je bila i kiša i vjetar... nekako 

smo se poslije probudili jači i hrabriji!“ 

General je dao kuriru znak da ode. 

Sada je mislio o jednoj davnoj bici u 

kojoj je zajednica malih i slabih pobijedila 

daleko veću i jaču skupinu. Ta kiša 

i spavanje su lijep išaret, ali njemu kao 

nekome kome je povjerena odbrana 

Vezira i Stožera išareti malo pomažu. 

Brinulo ga je što su ss zadnjom kapi 

kiše večeras i posljednjim pregrupisavanjem 

dušmana njegove manevarske 

mogućnosti iscrpljene. Brinulo ga je 

što ne može učiniti ništa više osim da 

se grčevito brani do posljednjeg vojnika 

kojeg ima na raspolaganju. 

Eh, čudno je ovo bojno polje, mislio 

je. Već je trideset i treća godina kako 

se dvije vojske bore. Jedna koja želi 

uništenje i propast, a druga koja želi 

konačni spas. Nekad pobijede ovi prvi i 

zarobe Vezira, pa ga tjeraju da čini ono 

što ne želi i što mu je zabranjeno, ponižavaju 

ga i tjeraju da proklinje samog 

sebe i samom sebi zlo čini. 

Nekad trijumfujemo mi pa je i Vezir 

takav da je Allah zadovoljan s njim. 

Bilo je i godina okupacije, ali je bilo 

i godina kad je skoro bio pa mir. Nikad 

nije bilo ovako – da je Stožer pod opsadom 

i da je ishod ove borbe toliko 

neizvjestan. 

General žustro ustade, popravi uniformu 

i krenu u ovaj dan. Dan velike 

pobjede ili teškog poraza. 

Sunce se polahko pripremalo da 

izađe. Izlazak sunca u oku posmatrača 

je divan, ali je u oku nekih slutnja 

na dvije vojske koje se spremaju da 

svojim oružjim zapale nebo i zemlju. 

Već odjekuje topovska paljba i među 

rovovima vojnici stežu svoje puške, 

neki uče molitve, a neki prokletstva. 

Dvije vojske spremaju se da se sukobe 

u najvećoj žestini i... krenulo je! 

S jedne strane čuše se zvjerski urlici, 

a na drugoj branioci uzvikivaše: 

„Allah je jedan! Allah je najveći, Allah 

je najveći!“ 

General ugleda redove kako se sukobljavaju 

i podiže ruke učeći: „Gospodaru 

moj, ispuni Svoje obećanje! 

Molim Te, Gospodaru moj! Ti nam 

pomozi, mi čvrsto vjerujemo u Tvoju 

riječ!“ 

Borbe su započele. Izvještaji su u 

počektu bili ohrabrujući. Branioci su 

odolijevali, bitka potraja nekoliko sahata, 

a linije se održaše. Nastupi predah, 

pa dušamani opet navališe.

Sunce je već bilo visoko na nebu 

kad kuriri počeše javljati da su neke 

linije pale. General osjeti zebnju u srcu. 

Redovi branilaca bili su preplavljenji 

vojskom dušmana kao što voda preplavi 

plodna polja kad probije nasipe. 

Sad je samo bilo pitanje vremena kad 

će doći do Stožera i kad će ga okupirati! 

Treba izdržati, mislio je General. 

Izdao je naređenje, svoje posljednje 

naređenje! On i još stotinu ostaju 

da brane Vezira. General u tom času 

pomisli na jednu staru izreku. 

„Ljudi kada su zdravi, imaju hiljadu 

želja, ali kada su bolesni, imaju samo 

jednu!“ 

Mislio je kako ova izreka nije sasvim 

tačna. Ljudi samo misle da su zdravi i 

žude za dunjalukom, a srce koje spozna 

da je bolesno, ono vapi za svojim 

Eh, čudno je ovo bojno 

polje, mislio je. Već je 

trideset i treća godina kako 

se dvije vojske bore. Jedna 

koja želi uništenje i propast, 

a druga koja želi konačni 

spas. Nekad pobijede ovi 

prvi i zarobe Vezira, pa ga 

tjeraju da čini ono što ne 

želi i što mu je zabranjeno, 

ponižavaju ga i tjeraju da 

proklinje samog sebe i 

samom sebi zlo čini. 

Rabbom i željom da bude zadovoljno 

sa Njim i On zadovoljan sa srcem. 

Čudno je ovo bojno polje, mislio je, 

dvije vojske se stalno bore za njega. 

Jedna želi da ga uništi i upropasti, a 

druga vojska žudi za tim da ga spasi 

i sačuva... 

Jedna vojska u sebi nosi hiljade praznih 

želja, a druga nastoji sve te želje 

zamijeniti za jednu. 

General je izdao svoju posljednju 

zapovijed, otkočio je pištoj i krenuo 

prema vezirskoj odaji. Uđe kod njega 

s još petericom i prouči: 

Gospodaru moj, ako strada ova 

skupina ljudi danas, neće Te drugi 

vjerovati. Gospodaru moj, Ti ako hoćeš 

od danas možeš učiniti da te niko 

nikad više ne vjeruje!!! 

Na Generala se spusti mehka ruka 

Vezira. 

On ugleda njegovo umorno lice, a 

Vezir reče: 

Polako, polahko Generale, ne navaljuj 

na svoga Gospodara! 

Znam da jesam kriv što smo u ovakvoj 

situaciji, moji grijesi i nemarnost 

doveli su me do ponora, ali osaburi, 

Allah će nas pomoći i sačuvati. On je 

zaista Milostivi Koji mnogo prašta! 

Prve puške odjeknuše u Stožeru, a 

zatim nekoliko eksplozija i nastupi intenzivno 

puškaranje. Nije prošlo dugo, 

puškaranje prestade! Svi branioci su 

pobijeđeni i čuje se topot koraka u 

hodniku. Malo zatim, začu se došaptavanje 

i riječi: 

„Mi samo želimo Vezira, vama nećemo 

učiniti nažao!“ 

„Mi smo ovdje da ga branimo do 

posljednjeg i tako će biti. Pokušajte 

učiniti ono što ste naumili, mi ćemo 

se boriti protiv vas do posljednjeg.“, 

uzviknu General! 

Nije prošao tren kad se Stožer zatrese 

od siline letjelica i oklopnih vozila, a 

malo zatim opet se začuše puškaranje 

i eksplozije. 

General pogleda na sat i vidje da je 

sunce zašlo. Dug dan je završen i pojačanja 

su stigla. Vani se začu ezan koji 

poziva ljude na akšam, a malo zatim i 

novi koraci i glas koji poziva: 

„Skup dušmanski je poražen i neprijatelj 

se dao u bijeg. Vezire i Generale 

vrijeme je za molitvu i vi se molitivi 

odazovite! 

Neka vam je mubarek ramazan! 

Allah pomaže one koji se na Njega 

oslanjaju i koji su strpljivi. Stigao je 

mjesec oprosta i sigurnosti... 

Čudno je ovo bojno polje, mislio je 

General. Dvije se vojske bore za njega. 

Jedni žele da ga upropaste i unište, a 

drugi da ga spase i sačuvaju. 

Jedna vojska je šejtanska i njegovih 

pomagača, a druge su Allahove, 

melekske, poslaničke i Allahovih Dobrih. 

Čudno je ovo bojno polje zvano 

čovjek. 

Čudan je ovo Stožer što se srcem 

zove i ko ima vlast nad njim, ima vlast 

nad cijelim čovjekom. 

Srce, kad je loše, obuhvata ga prljavština, 

a kad je dobro, Allah kaže da 

Njega to srce obuhvata. Allah je dao 

ramazan da se vjernička srca okrijepe 

i oporave jer je u njima spas, a srca 

drugih su zarobljena i u nadi da će ih 

neko osloboditi... 

Tako je razmišljao General i na kraju, 

sretan što je srce opet spašeno, 

okrenu svoje lice prema kibli i pade 

na sedždu suznim očima slaveći Onog 

Koji je Uzvišen... 

53

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA 

Italijanska autodizajnerska 

kompanija Pininfarina zajedno sa 

francuskim proizvođačem baterija 

Bollore je oficijelno potvrdila spremnost 

„Plavog automobila“ (Blue 

car) za industrijsku proizvodnju. 

Ovaj novi solarni automobil se 

očekuje na evropskim ulicama već 

u proljeće 2010. 

Predhodno prezentovan u Ženevi, 

Plavi automobil je u potpunosti 

električno vozilo sa pet vrata, 

opremljeno solarnim panelima na 

krovu. Vozilo je dimenzija: 3,65 

metara dužine, 1,6 metara visine 

i 1,72 metara širine. Pogon čini 

električni motor 50kW koji omogućuje 

ubrzanje od 0 do 60km/h u 

6,3 sekunde i maksimalnu brzinu 

od 130km/h. 

54 

Plavi solarni automobil stiže na ulice sljedeće godine 

Solarni paneli na krovu generišu dio potrebne energije za električne sisteme vozila, a revolucionarne LMP (Lithium Metal 

Polymer) baterije omogućavaju vožnju od preko 250km do narednog punjenja. Prema navodima proizvođača svi materijali 

korišteni za ovaj automobil imaju vrlo mali negativan utjecaj na okolinu, a očekivana proizvodnja iznosi 60.000 vozila godišnje.

Lista zemalja najodgovornijih za cyber (računarski) kriminal 

Jedna od najuglednijih kompanija u polju računarske sigurnosti Symantec željela je saznati koje zemlje su najviše odgovorne za 

cyber kriminal i počela studiozno analizirati mjesta gdje se kriminalna aktivnost uglavnom dešava i odakle su zlonamjerni kodovi 

potekli. 

Symantec je ubrzo uvidio da se zemlje sa najviše brzih internet konekcija plasiraju visoko na listu jer su konstantno povezani 

sistemi izuzetno atraktivan plijen cyber kriminalaca. Prema njihovoj listi prva tri mjesta su zauzeli Sjedinjena Aamerička Država, 

Kina i Njemačka – zemlje sa visokom koncentracijom brzih (broadband) konekcija. Samo u Sjedinjenoj Američkoj Državi se prošle 

godine manifestovalo 23% svijetskih kriminalnih cyber aktivnosti. 

Da bi napravio listu, Symantec je pobrojao maliciozne kodove i software koje ometa normalno funkcionisanje kompjutera, potom 

rangirao zemlje po prisutnosti ili kreaciji tzv. spam zombija 

koji su zapravo oteti računari sa kojima neko daljinski 

upravlja i koristi ih za distribuciju spama drugim ljudima. 

Njihov izvještaj je također uzeo u obzir količinu web stranica 

napravljenih da bi se na prevaru od korisnika dobili 

brojevi računa u bankama ili druge personalne informacije, 

te broj bot-inficiranih računara koji mogu biti kontrolisani 

od kriminalaca s drugih lokacija. I na kraju, Symantec je 

rangirao zemlje po tome gdje su napadi inicirani. 

10 najpogrešnijih tehnoloških predviđanja 

Lista izgleda ovako: 20. Izrael, 19. Australija, 18. Argentina, 

17. Meksiko, 16. Japan, 15. Tajvan, 14. Južna Koreja, 

13. Kanada, 12. Rusija, 11. Indija, 10. Poljska, 9. Turska, 

8. Francuska, 7. Italija, 6. Španija, 5. Brazil, 4. Britanija, 3. 

Njemačka, 2. Kina i 1. Sjedinjena Aamerička Država. 

1. „Ne postoji razlog zašto bi bilo ko želio računar kući.“ – Ken Olson, predsjednik i osnivač DEC-a 1977. 

2. „Nikada nećemo napraviti 32-bitni operativni sistem.“ – Bill Gates 

3. „Raketa nikada neće biti u stanju napustiti atmosferu Zemlje.“ – New York Times, 1936. 

4. „Let mašinama težim od zraka je nepraktičan i nebitan, ako ne i u potpunosti nemoguć.“ – Simon Newcomb; Wright braća 

su poletjela 18 mjeseci kasnije. 

5. „Nikada neće biti napravljen avion veći od ovoga.“ – inžinjer Boeinga poslije prvog leta modela 247 koji je imao dva motora 

i prevozio deset putnika. 

6. „Telefon ima previše nedostataka da bi se ikada mogao ozbiljno razmotriti kao sredstvo komunikacije. Taj uređaj nema 

nikakav značaj za nas.“ – Western Union, interni memo, 1878. 

7. „Televizija neće biti u stanju da održi bilo koje tržište duže od prvih šest 

mjeseci. Ljudima će brzo dosaditi buljenje u tu drvenu kutiju svaku večer.“ – 

Darryl Zanuck, filmski producent, 1946. 

8. „Ideja da će konjica biti zamjenjena ovim čeličnim kaučevima je apsurdna.“ 

– komentar savjetnika maršala Haiga nakon tenkovske demonstracije, 

1916. 

9. „Ne postoji ni najmanja indikacija da će se ikada moći generisati nuklearna 

energija.“ – Albert Einstein, 1932. 

10. „Praktično ne postoji nikakva šansa da komunikacioni sateliti u svemiru 

mogu biti korišteni radi postizanja boljih telefonskih, telegrafskih, televizijskih i 

radijskih servisa u Sjedinjenim Američkim Državama.“ – T. Craven, Povjerenik 

FCC, 1961. (prvi komercijalni satelit je počeo sa radom 1965) 

55

56 

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI 

je došlo – i u kalendaru 

i onako. Sunce sija 

Ljeto 

žestoko, vreline se usvakodnevnile, 

ulice obnažile... (Ulice, 

usput, odavna liče na epizode 

južnoameričkih sapunica: skoro pa 

koje god žensko biće hoda na dvije 

noge potrudilo se da obznani svoje 

tjelesne «znamenitosti», i kada jesu 

i kada nisu za toga.) 

Obnažena je i riječ, koja se u to 

doba svake godine popne na stupce, 

u eter, na velike papire velikih 

plakata. «Valja na odmor!», titra ponad 

asfaltiranih ugrijanih površina i 

plazi iz auspuha automobila. Kada 

se izgovori riječ «odmor», misli se 

otisnu u fantaziju vrele pješčane 

plaže, bistre morske vode ili egzotičnih 

redova palmi na nekoj pre- 

kookeanskoj ostrvskoj idili. Mašta 

se i dalje može razvijati, sve dok je 

ne zaustave lokalne vijesti na nekoj 

od mahalskih RTV-stanica: regres 

je, zbog globalne recesije, smanjen, 

topli obrok je smanjen, plaća 

je umanjena za onoliko procenata 

koliko zahtijevaju moćnici iz bijeloga 

finansijskog svijeta, a naši nemoćnici 

im poslušnički klimaju glavom, 

zaokupljeni razrađivanjem načina 

za namirivanje vlastitih «umanjenja». 

No, odmah po okončavanju «vijesti», 

zaredaju se reklame i oglasi. 

Zabrinutom slušaocu i gledaocu, 

kojem baš i nisu najjasniji pojmovi 

«recesija», «globalno» i sl., nude se 

brojne opcije za provođenje «godišnjeg 

odmora» negdje na nekoj 

«destinaciji». Nije mu najjasnije ni 

Godišnji 

odmor u 

zavičaju 

ono «već od» u cijenama «povoljnih 

aranžmana», sve dok mu se ne obznane 

mogućnosti vlastitog novčanika, 

u kojem nema «već od» nego 

«samo do». 

Glava porodice u tom pogledu 

je isti kao većina drugih glava porodica. 

Želja za odmorom i odmaranjem 

je velika i krajem proljeća 

se dodatno povećava. Valjda gonjen 

podsvjesnom željom za tim 

jedinstvenim ljudskim izumom koji 

omogućuje jednom godišnje da se 

insan zaustavi, predahne i obazre 

oko sebe (a i na sebe, vala), i umor 

se nekako intenzivnije javlja i on ga 

osjeti jačim no inače. 

Kada, bezbeli, i mnogi drugi, i 

njegov se porodični savjet sasta-

vi da vijeća o odmoru. Nije to baš 

uvijek doslovno vijećanje, jer katkada 

bude i usputni razgovor tokom 

neke usputne vožnje ili šetnje. Najprije 

se raspravlja o tome kuda na 

odmor. Djeca bi na more, supruga 

bi na more! I glava porodice bi na 

more, ali mu nekako ne ide uz njegov 

ukupni habitus i back ground 

to razgolićeno ležanje na suncu po 

cijeli dan, naročito u hrpi tjelesa u 

istom stanju. «Ma imaju plaže na kojima 

su muški kupači odvojeni od 

ženskih!», informira ga prijatelj, koji 

je prošle godine bio baš na takvom 

jednom odredištu. 

Glava kuće nema ništa protiv 

onih koji idu na takve odmore, ali 

bi više volio obučen šetati pored 

kakve vode, obići neke čuvene gra- 

dove, svoje skromne vidike uvećati 

jednim zalaskom sunca, okružen 

porodicom... 

A što fali i odmoru na planini? Ili u 

obilasku domovine? Ili u turističkom 

putovanju u drugu neku zemlju? Ili 

odlasku na vjersko putovanje? Ili 

provođenju ljeta u zavičaju? Jer, u 

suštini, sama «destinacija» je, uglavnom, 

mjesto koje se nalazi izvan 

mjesta življenja i rada, a na kojem 

se vrijeme provodi u ljenčarenju i trošenju 

ušteđenoga ili pozajmljenog 

novca. Glava porodice zato i misli 

da nije nešto posebno važno (mada 

nije nebitno) gdje će se provesti godišnji 

odmor, nego s koliko sredstava 

će se to učiniti, koliko će vremena 

imati na raspolaganju, hoće li biti još 

kakva društva, hoće li taj odmor proizvesti 

zbiljski odmor i oporavak insana 

ili će biti samo još jedan povod za 

malograđansko hvalisanje na poslu 

i na kurtoaznim sijelima. 

Na početku rečenog vijećanja sasma 

ozbiljno se raspravljalo o odmoru 

u inozemstvu. Malo daljem! No, 

vidi belaja, kako nemamo biometrijske 

pasoše, ta mogućnost otpada. 

«Što bi bilo lijepo da odemo na 

naše more», ushićena je bila supruga 

tokom jednoga zajedničkog 

povratka kući s posla. Imala je i razrađenu 

opciju: prijateljica joj se povjerila 

kako imaju tamo neki pojeftini 

apartmani, s toliko kreveta, šporeta, 

natkasni... A mogli bismo ponijeti od 

kuće povrća, voća, konzervi, sokova, 

kahve, ulja, šećera... jer je to sve 

tamo «užasno skupo». Sreća je što 

ne moraju nositi rešo ili kuhalo. 

Primamljivom se činila i opcija jezera 

u unutrašnjosti domovine. Nju 

je iznio jedan od mnogih dokonih 

prijatelja, koji barataju površnim in- 

formacijama. Obećao je da će ispitati 

uslove smještaja, cijene i sve 

ostalo što je važno u odlučivanju. I 

na tome i ostao. 

Kolega s posla je hvalisavo spominjao 

bungalovsko naselje u svome 

zavičaju. Istina, on sam nikada 

nije tamo odsjedao, ali je čuo da je 

lijepo. 

Drugi je, pak, hvalio šumska prostranstva 

i netom završenu žičaru u 

svome kraju. Crnogorični ozon i prostranstva 

bijele bukve su bili valjda 

elementi koji bi trebalo da privuku 

glavu porodice i njegovu porodicu 

na odmor. 

Onaj je opet pričao o jeftinim 

agencijskim aranžmanima na jadranskoj 

obali, o poznaniku koji je 

slučajno naletio na samu samcatu 

kuću u jednoj usamljenoj morskoj 

uvali i koja mu je zabadava bila na 

raspolaganju cijelu sedmicu... 

Helem, svašta se tu vrtjelo od ponuda 

i mogućnosti. 

A onda je došao i taj dan! Opterećen 

nepotpunim informacijama i 

neodređenim željama o tome kuda 

zbilja može krenuti na odmor, glava 

porodice je u preduzeću konačno 

dobio rješenje o korištenju godišnjeg 

odmora. Nije ga pratilo ono o 

tzv. naknadi za korištenje godišnjeg 

odmora, tj. regresu. Tada je sam 

odlučio: ima novaca taman onoliko 

da tih par sedmica svoga odmora 

provede u zavičaju. 

«Draga, to je jedinstvena prilika 

da obiđemo rodbinu, i tvoju i moju, 

koju nismo obilazili od lanjskog odmora!», 

sizifovski je pokušavao utješiti 

svoju neutješnu suprugu glava 

porodice, dok su se vozili u svome 

trošnom automobilu. 

57

58 

Mr. Merima Čamo | GRADOVI 

JAJCE 

U 

središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na ušću 

Plive u Vrbas, okružen šumovitim planinama, 

nalazi se grad Jajce. Smješten je na poplavljenom 

tlu i novim naslagama sedre od kojih se sastoji litica, 

visoka preko dvadeset metara, preko koje Pliva pravi 

poznati vodopad. Njegovi kristalni slapovi koji snažno 

sjeku korito Vrbasa tvore jedan od dvanaest najljepših 

vodopada u svijetu. Dosadašnji arheološki nalazi pokazuju 

da je ovaj teren bio naseljen još u predhistoriji, 

dok ostaci Mitrinog hrama sa kultnim reljefom perzijskog 

božanstva svjetlosti svjedoče da je u poznom antičkom 

dobu tu postojalo naselje. Kraj oko Plive poseban značaj 

dobiva početkom XV stoljeća, zahvaljujući splitskom 

hercegu i bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću 

(conte di Jajcze), koji je ovu lokaciju odabrao za jedno 

od svojih sjedišta. Tako u pismu svojoj budućoj ženi 

on napisa: „(...) gradim novi grad najljepši u Bosni (...)“ 

Gradnja novog grada na Plivi počela je 1396. godine od 

kada datira i prvi spomen na ovo urbano naselje. Grad 

je prvobitno bio osmišljen kao velelepni dvor po uzoru 

na venecijanske palače, ali je ćud ondašnjeg vremena 

promijenila tu nakanu preobrazivši ga u tvrđavu čija je 

primarna funkcija bila odbrambenog karaktera. To je 

umnogome olakšala već postojeća citadela koja se 

nadograđivala shodno potrebama onih koji su odlučivali 

o sudbini Jajca. Krajem XIV i početkom XV stoljeća 

grad proživljava svoj politički i kulturni uspon, a kasnije, 

pred kraj bosanske države, postaje stalna rezidencija 

posljednjih bosanskih kraljeva. Za pomenuto razdoblje 

veže se i formiranje Jajačke banovine sa sjedištem u 

Jajcu (sa županijama Vrbas, Sana i Dubica), koja je 

obuhvatala preko dvadeset onovremenih utvrđenih 

gradova (Banja Luku, Travnik, Kozarac, Jezero i tako 

dalje). Nakon pada pod osmansku vlast 1528. godine, 

grad je iznova utvrđivan (dograđuje se baruthana) 

i postaje važno vojno uporište pod čijim okriljem raste 

drugačiji urbani ambijent. U Jajcu se podižu džamije i 

tekije, razvijaju zanati, otvaraju medrese i mualimhane 

(Karađoz-begova mualimhana), grade karavan-saraji, 

hanovi, bezistani, mostovi, mlinovi i dućani. U šeheru 

su, pored navedenih zdanja, bile smještene i tabhane 

„To je Kadiluk u Bosanskom Ejaletu, 

u rangu Kadiluka od stotinu i pedeset 

aspri. Nahije su mu jako bogate... 

Grad se uzdiže do nebeskog svoda.” 

(E. Čelebi, Putopis)

za preradu sirove ovčije kože i kozije kože koja je bila 

unosan domaći artikl za izvoz. Iz osmanskog perioda 

sačuvano je nekoliko objekata među kojima su jedna 

tekija i musafirhana, džamija Esme sultanije sagrađena 

1753. godine (Čaršijska džamija), preuređena kula iz XIV 

stoljeća (sahat kula), te nekoliko privatnih kuća. Jedna 

od prvih jajačkih tekija (kadirijskog tarikata) nalazila se u 

blizini pomenute džamije a nestala je u velikom požaru 

koji je zahvatio grad. Nema podataka o tome da je tekija 

ponovo izgrađena, ali se pouzdanim čini izvor prema 

kojem je podignuta nova u selu Vrbica (Šehitluci) pored 

Jajca. U prvoj godini austrougarske uprave grad je imao 

3.229 stanovnika i 645 kuća. Uspješna realizacija ranije 

zacrtanih planova dvojne vlasti manifestirala se u nizu 

novih gradskih kompleksa kao što je općinska ambulanta, 

opća osnovna škola, zanatska škola, gradska 

čitaonica, moderan vodovod, električna hidrocentrala, 

hotel u tirolskom stilu itd. Pored toga, izgrađena je cesta 

Jajce – Banja Luka dolinom Vrbasa kao i željeznička pruga 

Jajce – Lašva i Jajce – Mliništa. U vrijeme Kraljevine 

Jugoslavije Jajce je bilo središte sreza u kojem je 1931. 

godine počeo sa radom Narodni univerzitet, dok je u 

Drugom svjetskom ratu, 1943. godine, u ovom gradu 

konstituirana nova Jugoslavija. Od 1945. godine Jajce 

stasava u politički, ekonomski i kulturni centar srednjobosanske 

regije. Veliki razvojni potencijal Jajce je imalo 

u oblasti turizma te se nerijetko u literaturi može pronaći 

interesantan atribut ovog naselja – „muzej pod vedrim 

nebom“. Taj biser Bosne, muzej u kojeg su priroda i prethodne 

generacije pohranile dvadeset i dva nacionalna 

spomenika, velikim dijelom je uništen tokom agresije 

na Bosnu i Hercegovinu. Poslije rata uslijedili su projekti 

obnove devastiranog kulturnog nasljeđa među kojima 

se kao primaran izdvaja restauriranje stare Čaršijske 

džamije (Esme sultanije), koja je u potpunosti srušena 

1993. godine. Postojećim vrijednosnim kompleksom 

grad Jajce je u postratnom periodu nominiran za listu 

svjetske baštine UNESKO-a. U posljednjih četrnaest 

godina Jajce ima status općine u Srednjobosanskom 

kantonu, koji objedinjuje još deset općina (Bugojno, 

Busovača, Donji Vakuf, Travnik, Kiseljak i tako dalje) što 

predstavlja 12% sveukupne površine Federacije Bosne 

i Hercegovine. 

Bilješke: 

1. Anđelić, Pavao: Doba srednjovjekovne bosanske 

države: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih 

vremena do pada ovih zemalja pod osmansku 

vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984. 

2. Čelebi, Evlija: Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967. 

3. Čehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim 

zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986. 

4. Grupa autora, Ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine 

(Monografije mjesta), NIP, Beograd, 1970. 

59

60 

Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE 

Holesterol 

Gdje svrstati priču o holesterolu? U bolesti jetre, ili 

možda bolesti krvožilnog sistema? Najispravnije 

bi bilo pisati o ljudskoj gramzivosti ili pisati o 

tome šta je to „glad očiju“ ili kao naslov staviti “Smišljeno 

samoubistvo na duge staze”. Zašto? Holesterol (kolesterol) 

najtiši je i najpodmukliji ubica na planeti. Stvaramo 

ga, ohrabrujemo da raste i razvija se, a on nam vraća 

podršku u obliku kojekakvih bolesti i poremećaja. 

Jednostavna čajna mješavina koja se može 

koristiti kod blago povišenih nivoa holesterola 

i triglicerida u krvi. 

Kopriva list (Urtica dioica) 20 grama 

Artičoka (Cynara scolymus) 15 grama 

Kantarion cvjet (Hyperici flos)20 grama 

Kunica cvijet (Millefolii flos) 15 grama 

Maslačak korijen (Taraxaci radix) 25 grama 

Tri supene kašike mješavine preliti sa 7dcl 

hladne vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon 

toga grijati do ključanja, ohladiti i procijediti. 

Piti tri puta na dan po 2dcl čaja. 

Tzv. savremeni čovjek svjesno i uporno živi, radi i 

misli na način koji pogoduje razvoju bilo koje bolesti, 

a pogotovo razvoju visokih koncentracija holesterola 

u krvi. Jednostavno je. Holesterol koristi ljudske slabosti 

kao što su želja za uživanjem u hrani, alkoholu, 

duhanu. On koristi glad ljudskih očiju, a na kraju i svijet 

zagađene, neprirodne hrane koja se upotrebljava u 

nerazumnim količinama. No, bez obzira na sve, treba 

priznati da bez holesterola ne bismo mogli živjeti, jer 

je jedan od glavnih učesnika u funkcijama koje su od 

životne važnosti. Bez njega ne bismo mogli misliti, pa 

čak ni disati. Svako nervno vlakno mozga i leđne (kičmene) 

moždine obloženo je masnom ovojnicom koja 

je, doslovno, natopljena holesterolom. Kada je ova masna 

ovojnica promijenjena, dolazi do bolesti kao što je 

M.S. (multipla skleroza). Holesterol igra važnu ulogu u 

žučnoj kesici, pomaže stvaranju D vitamina i učestvuje 

u stvaranju različitih hormona. Šta još reći? Ovaj naš 

masni prijatelj ubica se nalazi u omotaču svake ćelije 

našeg organizma, bez izostatka. Ko još ne zna da se 

mast ne topi u vodi? Upravo stoga teško je objasniti eliminaciju 

holesterola iz organizma. Jetra ima glavnu riječ 

kod regulacije nivoa holesterola u organizmu. Masnoće 

koje se unesu hranom, razgrađuju enzimi gušterače 

(pankreasa) i crijeva. Kada se pojavi višak holesterola 

u krvi (cirkulaciji), on počinje da se taloži na unutarnjim 

zidovima arterija i u jetri. Nauka dijeli holesterol na loši 

(LDL) i dobri (HDL). Ovaj tzv. dobri holesterol nalazi se u 

nezasićenim masnoćama, a loši u zasićenim masnoćama. 

U suštini, holesterol nije zao kada ga u organizmu 

nema previše. Šta stvarno utječe na nivo holesterola u 

krvi? To su dob, spol, ishrana, pojedine bolesti, navike, a 

u zadnje vrijeme javljaju se tvrdnje o naslijedstvu. Strah 

me je da ćemo, zbog vlastite nemoći, za sve probleme 

početi kriviti nasljedne faktore. 

Medicinska nauka kaže da u cirkulaciji čovjeka postoje 

četiri osnovna tipa, tzv. lipida: trigliceridi, slobodni 

holesterol, estri holesterola, fosfolipidi. 

Napravljena je podjela po tipovima povećanja masnoća 

u krvi. Generalna podjela je na: A – primarna 

genetska hiperlipopote-inemija, B – sekundarna hiperlipopoteinemija. 

Grupa A: tip l, tip IIA, tip IIB, tip III, tip IV, 

tip V. Objašnjenje za grupu A i njene tipove komplikovano 

je i nije mu mjesto u ovom kratkom pisanju. Grupa 

B može biti lakše objašnjena. To je trenutno povećanje 

nivoa masti u krvi uzrokovano nekontrolisanim dijabetesom, 

bolešću bubrega, bolešću štitne žlijezde ili jetre. 

Liječenje sekundarnog poremećaja sastoji se od liječenja 

bolesti koja može utjecati na povišenje masti, 

naravno, ako je to moguće. Nažalost, niti jedno farmakološko 

sredstvo nije dovoljno efikasno niti bezazleno. 

Naprotiv, komplikacije su brojne. Svi farmakološki lijekovi 

protiv povišenog holesterola u krvi metabolizuju se u jetri 

i ona prva strada kod duže upotrebe takvih sredstava. 

Nije ovo nikakvo huljenje na zvaničnu farmaciju, već 

čista i nepobitna istina. Pa, šta tačno činiti? Osnova je

ograničenje unosa masti, pa i onih koje nazivaju poluzasićenim; 

ograničenje, tj. prekid unosa alkohola i viška 

kalorija; prekidanje fizičke neaktivnosti i sl. U modi su 

visoko nezasićene masne kiseline iz Omega-3 porodice 

koje su jedinstven sastojak ribljih ulja. Tačnije radi se o 

EPA i DHA (eikosapentenoična i dokosaheksanoična 

kiselina) i ima mnogo toga u čemu mogu da pomognu. 

Usporavaju aterosklerozu, snižavaju nivo lošeg holesterola 

i nivo triglicerida u krvi, smanjuju viskoznost krvi i 

pomažu u prevenciji infarkta srca i moždanog udara, 

jačaju imunološki sistem, ublažavaju reumatoidni artritis. 

Da ne podlegnete kojekakvim komercijalnim trikovima, 

treba znati da samo Omega-3 masne kiseline smanjuju 

holesterol i trigliceride u krvi. NAPOMENA: Ne uzimajte 

Omega-3 ukoliko koristite antikoagulantna sredstva 

jer one mogu da ometaju i pojačaju dejstvo lijekova. 

Farmacija na ovom polju gubi bitku, jer su neki lijekovi 

čak zabranjeni za upotrebu zbog svog izuzetno lošeg 

dejstva na organizam. 

Najveći problem smo mi sami sebi. Ono smo što 

jedemo i pijemo. Ne vjeruju mnogi da puno mesa izaziva 

agresivnost, nervozu i na kraju probleme sa želucem, 

pankreasom ili debelim crijevom. Bolest koja ne boli za 

većinu ljudi nije bolest i ne shvataju je ozbiljno. Posljedice 

koje izaziva neliječeni povišeni holesterol u krvi mogu 

biti: masna jetra, angina pektoris, povišen krvni pritisak, 

ateroskleroza, srčani ili moždani udar. 

Za početak ćemo dati prijedlog kojeg bi trebali uvažiti 

svi oni koji se bore sa visokim koncentracijama holesterola 

i triglicerida u krvi. Nije teško pogoditi da se 

radi o smjernicama za ishranu. Termini „dozvoljeno“ i 

„nije dozvoljeno“ za one koji žele pobjediti u borbi sa 

holesterolom trebali bi biti shvaćeni doslovno. 

Nije dozvoljeno : 

Punomasni sirevi (gauda, trapist, sjenički sir, travnički 

sir i slično), punomasno mlijeko, pavlaka, kajmak, 

maslac, margarin, punomasni sirevi za mazanje, slatko 

vrhnje; Govedina, janjeće pečenje, suho meso, sudžuka, 

tačnije – svi suhomesnati proizvodi, salame, paštete, 

svinjetina, žumance jajeta, sva hrana pržena u ulju, 

pomfrit, restovani krompir, pohovana hrana, majoneza; 

Čokolada, kolači, bijeli šećer, gazirani sokovi, sokovi 

spravljeni sa šećerom, sladoled, alkohol; Bijelo brašno 

i svi proizvodi od bijelog brašna, uštipci, krofne, lisnata 

tijesta. Izbjegavajte proizvode koji sadrže „hidrogenisana“ 

ulja. Aditivi u hrani povećavaju nivo holesterola isto 

kao što to čine i kontraceptivne pilule. 

Na prvi pogled, lista onoga što ne treba konzumirati 

čini se kao zatvorska kazna i mučenje. 

U električnom mlinu za kafu pomješati i dobro samljeti: 

30 grama sjemenki susama 

30 grama mekinja (ovsene ili ječmene) 

40 grama sjemenki lana 

20 grama sjemena komorača 

Na ovo dodati 30 grama kurkume u prahu i 15 grama cimeta. Sve dobro izmješati. 

Uzimati ujutro i uvečer po jednu supenu kašiku. 

Može se uzimati sa malo jogurta. 

Eliminaciji „tihih ubica“ doprinosi uzimanje bjelog luka i medvjeđeg luka (srijemuš). 

Da bi terapija bila potpuna i uspješna, neophodni su i neki vitaminsko-mineralni dodaci. 

Najkorisniji od njih je vitamin E, koji je izuzetan antioksidans, štiti krvne žile i jača imunološki 

sistem, a uništava i opasne „slobodne radikale“. 

Kod onih težih i tvrdokornijih slučajeva preporučuje se uzimanje soja lecitina, koji uistinu pomaže 

sagorijevanju i eliminaciji lošeg holesterola. 

61

62 

Nije tako, jer sjetite se izreke da svaki užitak ima i 

svoju cijenu a kolika je ona to ne znamo. 

Dozvoljeno: 

Svo povrće i voće, proizvodi od raženog, ječmenog 

i heljdinog brašna, zobene pahuljice; Svježi kravlji sir, 

mlijeko sa malim procentom masnoće, mliječne kulture, 

kefir, surutka, bjelance jajeta; Riba, piletina, puretina, 

lešo teletina, riža, soja i prizvodi od soje, heljda, razni 

vegetarijanski proizvodi, maslinovo, sojino i susamovo 

ulje, keksi od integralnog brašna i bez šećera, med, 

razni začini, prirodni neslađeni sokovi, limunada slađena 

medom ili umjetnim sladilom, kisela voda i slično. 

U posljednje vrijeme proizvođači hrane nude tzv. light 

proizvode . 

Još jedna mala, slatka laž u službi dobre zarade, jer 

to vam je isto kao light cigareta. 

Evo i nekoliko originalnih receptura za spravljanje 

potpuno prirodnih lijekova za borbu sa povišenim ho- 

Za ovaj pripravak treba promješati i 

mikserom dobro umutiti: 

1 kg meda 

150 ml jabukovog sirćeta 

50 ml tinkture Artičoke 

30 gr Kurkume u prahu 

15 gr cimeta u prahu 

Uzimati ujutro i predvečer po jednu supenu 

kašiku sa malo vode. 

Izuzetno efikasan i kvalitetan lijek koji možete 

preporučiti svima koji imaju problema sa 

povišenim holesterolom. 

lesterolom i trigliceridima u krvi. Potrebno vam je samo 

malo dobre volje i želje da pomognete sebi. Uz malo 

truda napravite jedan od narednih lijekova i uvjerite se 

da je priroda istinsko čudo.

Ebu Hamid Muhammed el-Gazali 

El-Maqsad 

Prijevod i bilješke Dr. Almir Fatić 

Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014

KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND 

Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom 

zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom 

modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati 

mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način 

mladima rješenje njihovih problema. 

Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim 

novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. 

Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke. 

00

RAMAZAN

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?