Podbablje - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

GODINA XXIV. BOŽIĆ, 2009. BROJ 1(39)
-------------------------------------------------------------------------------- UVODNIK -------------------------------------------------------------------------------
Na Božić slavimo rođenje, rođenje božanskog
djeteta, ali i svoje vlastito rođenje.
Rođenje djeteta za ljude je oduvijek bila
tajna. S riječju rođenje srodne su i riječi “nosiljka”
i “teret”. Stoga rođenje i smrt spadaju skupa. Rađamo
se da umremo. A umiranje ujedno znači:
ponovno se roditi. Rođenje i trud (breme) ovise
jedno o drugome. To nam govori i sama Biblija
kad Bog ženi pri izgonu iz raja govori: “Trudnoći
tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati”
( Post 3, 16 ).
Mi u Isusovu rođenju slavimo put svoga vlastitog
rađanja. I u naš proces rađanja spadaju
osamljenost, tuđina, noć, boli. Kad god se u nama
rađa nešto novo, to najprije zadaje boli. Mi bismo
htjeli živjeti i dalje kao do sada. Htjeli bismo novo
zadržati u tijelu. Osjećamo doduše da smo “trudni”,
da se nešto novo primiče. Plašimo se da to novo
ne probije. Ne bismo ga shvatili. To novo moglo bi
dijeliti sudbinu božanskoga djeteta za koje nije bilo
mjesta u svratištu. Ne znamo kako opipati to novo.
Osjećamo jedino da to staro tako dalje neće ići.
Ali istodobno je u našemu rađanju i obećanje da
će u nama sve postati novo. Ostavljamo iza sebe
modele prošloga života U nama nastaje novi život.
On je pri rađanju još sasvim nježan. Ali u nama će
se snažno probiti kao i dijete u jaslama.
Dragi župljani!
Neke žene doživljavaju rađanje i kao radosno,
bez velikih boli. Isto iskustvo smijemo ponekad
imati i mi. Tu se u nama rađa nešto novo, a da to ne
doživljavamo bolno. To je kao neko čudo. U nama
je odjednom nastalo nešto novo, a da nismo svjesno
ni zamijetili proces rađanja. Rađanje kazuje da
ne moramo sve odraditi, da sam Bog čini u nama
nove stvari. Biblija nam govori da se moramo uvijek
iznova rađati, sve dok se u smrti ne rodimo zauvijek
u Bogu. Isus je rekao Nikodemu: “Tko se ne rodi
nanovo, o d o z g o , ne može vidjeti kraljevstva
Božjega” ( Iv 3, 3 ). Dakle, bez novog rađanja
nesposobni smo postati onaj za koga nas je Bog
pozvao. Ne možemo vidjeti kraljevstvo Božje, ne
možemo postati jedno s Bogom, ne možemo doći k
sebi. Božje kraljevstvo znači da u nama vlada Bog,
da smo sasvim slobodni od ljudske moći i da smo
potpuno mi. Na našemu duhovnom putu potrebno
je uvijek iznova novo rađanje, u kojemu će se slomiti
stari model i u nama se jasnije javiti izvorna Božja
slika. Ni Isus, Bog, ne bi se rađao u Belehemu da
istočni grijeh nije iznakazio čovjeka, tu sliku Božju.
Mistici govore ne samo o trajnom ponovnom
rađanju kao putu prema sebi samima, nego i o
rađanju Boga u ljudskoj duši. Na Božić slavimo u
Isusovu rođenju i rađanje Boga u svome srcu. Ako
se u nama ne rađa Bog, ostajemo stranci samima
1