Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije - UNDP Croatia

Poljoprivredna bioraznolikost 

Dalmacije 

Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) svjetska je mreža UN-a za razvoj koja zagovara promjene i 

povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se građanima omogućilo da izgrade bolji 

život. UNDP djeluje u 166 zemalja. 

Program UNDP-a u Hrvatskoj obuhvaća razvojne inicijative kao što su: lokalni razvoj i jačanje institucionalnih 

kapaciteta, zaštita okoliša i racionalno korištenje energije, podrška najranjivijim skupinama u društvu, 

uključivanje privatnog sektora u proces razvoja te jačanje hrvatskog pravosuđa i sigurnosti građana. 

Globalni fond za okoliš (GEF) osnovan je 1991. godine kako bi se pomoglo zemljama u razvoju i zemljama s 

ekonomijama u tranziciji da osiguraju sredstva za programe i projekte zaštite okoliša. 

Autorski tim: mr.sc. Roman Ozimec (koordinator), dr.sc. Jasminka Karoglan Kontić, dr.sc. 

Zdravko Matotan, dr.sc. Frane Strikić 

Autori fotografija na naslovnici: Roman Ozimec, Hrvatska turistička zajednica

Projekt COAST 

Očuvanje i održivo korištenje biološke i krajobrazne 

raznolikosti na dalmatinskoj obali putem održivog razvitka 

obalnog područja 

Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije 

Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje 

Lipanj 2009. godine

Sadržaj 

Sažetak.......................................................................................................................................... iii 

Executive Summary ................................................................................................................... xv 

Uvod (Mr. sc. Roman Ozimec)..................................................................................................... 1 

1. Maslina (Dr. sc. Frane Striki)............................................................................................... 5 

2. Vone vrste (Dr. sc. Frane Striki)....................................................................................... 27 

3. Vinova loza (Dr. sc. Jasminka Karoglan Konti) ............................................................... 56 

4. Povre (Dr. sc. Zdravko Matotan) ....................................................................................... 92 

5. Ratarske kulture (Mr. sc. Roman Ozimec) ....................................................................... 118 

6. Livade i pašnjaci (Mr. sc. Roman Ozimec) ....................................................................... 151 

7. Aromatino, zainsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i divlje jestivo bilje 

(Mr. sc. Roman Ozimec) ..................................................................................................... 169 

8. Domae životinje (Mr. sc. Roman Ozimec)....................................................................... 203 

Literatura................................................................................................................................... 238 

i

Sažetak 

Tradicijsko poljoprivredno bilje i domae životinje Dalmacije 

Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije, dijela Mediterana - kolijevke ovjeanstva, je iznimno 

izražena što ne udi jer je Dalmacija krajobrazno i biološki najraznolikije podruje Europe. Ona 

ima najvei udjel od ak 5835 km obalne linije Hrvatske, veinu od 1246 otoka i hridi, Adriatik - 

jadransku kršku platformu, kao i Dinarik, duboko okršenu geotektonsku dinarsku strukturu. 

Dalmacija se uzdiže na najviše hrvatske planine, Dinaru (1831 m) i Biokovo (1762 m), spušta u 

kanjone krških rijeka Cetine, Krke i Zrmanje, estuarije rijeka Zrmanje i Krke te deltu rijeke 

Neretve. Ima bezbroj krških izvora i rijeka ponornica, Omblu, najkrau rijeku na svijetu i Crveno 

jezero, duboko preko 500 metara. Dalmacija zaranja u Jadransko more, gdje i izvire kroz Vruju, 

najvei podmorski izvor Mediterana. Dalmacija posjeduje velik broj staništa uz raspon od vrue 

mediteranske do hladne planinske klime. 

Osim zbog ope bioraznolikosti, poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije izražena je i zbog 

biogeografskog položaja Dalmacije, koja se nalazi na podruju Balkana te na razmei srednje, 

južne i istone Europe, ali i burnih povijesnih i socijalno-ekonomskih imbenika. 

Veliki je doprinos COAST projekta u boljem poznavanju poljoprivredne bioraznolikosti u 

Dalmaciji. Zahvaljujui provedenim istraživanjema tradicijskog bilja i domaih životinja na 

podruju Dalmacije u okviru COAST projekta, po prvi puta je prepoznata poljoprivredna 

bioraznolikost kao važan dio cjelokupne bioraznolikosti te je napravljena prva sinteza svih 

dosadašnjih spoznaja o poljoprivrednoj bioraznolikosti Dalmacije. Uinjene su važne dopune 

postojeih kataloga sorti vinove loze, masline i ostalih voaka te sastavljeni prvi popisi 

tradicijskih kultivara pasmina, ratarskih i povrtnih kultura, aromatinog, zainskog, ljekovitog, 

medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja. Takoer, najvažniji kultivari su po prvi puta 

valorizirani sa stanovišta ekonomskog potencijala, ali i ugroženosti. 

Istraživanjem tradicijskog bilja i domaih životinja Dalmacije utvreno je ukupno 40 divljih 

vrsta s visokim potencijalom u poljoprivredi te 328 kultivara, odnosno sorti, pasmina i sojeva. 

Posebno se istie veliki broj izvornih lokalnih tradicijskih sorti masline s 37 sorti, vinove loze s 

82 sorte i drugih vonih vrsta s 94 sorte te brojnih aromatinih, zainskih, ljekovitih, 

medonosnih, ukrasnih i divljih jestivih biljaka. Ovaj broj bi vjerojatno bio daleko vei da je bilo 

mogue provesti detaljnija istraživanja za sve grupe kultura, prvenstveno za žitarice, mahunarke, 

povrtnice te voke. 

Uoeni problemi 

Uslijed novih trendova u poljoprivredi posljednjih pedesetak godina, prvenstveno 

industrijalizacije poljoprivrede, dominacije proizvodnje monokultura te uvoenju namjenskih 

hibrida, tradicijske sorte i pasmine postaju sve ugroženije i ubrzano nestaju. Poljoprivredna 

bioraznolikost Dalmacije nije dovoljno istražena, ouvana, zaštiena, promovirana i iskorištena u 

daljnjoj selekciji, niti prepoznata kao gospodarski važna u stvaranju izvornih i prepoznatljivih 

premijskih poljoprivrednih proizvoda Dalmacije te kao turistiki potencijal i važno orue za 

ouvanje postojeih dalmatinskih krajobraza. 

Zbog malog udjela poljoprivrednog zemljišta na podruju Dalmacije (oko 13 % površina), 

poljoprivreda Dalmacije ne može biti tržišno konkurentna kroz intenzivnu poljoprivredu, ve se 

prvenstveno treba oslanjati na manja poljoprivredna gospodarstva koja su u stanju proizvesti 

jedinstvene izvorne poljoprivredne proizvode visoke kvalitete i prepoznatljivosti. 

iii

Samo manji dio poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije je službeno prepoznat, a brojne 

autohtone sorte i pasmine Dalmacije se ne nalaze na službenoj Sortnoj listi Republike Hrvatske 

kao ni na službenom Popisu izvornih i zaštienih pasmina i sojeva domaih životinja. Nažalost, 

prema novom Zakonu o sjemenarstvu svaka sorta sa Sortne liste mora imati održivaa koji se 

brine o održavanju njenog genetskog identiteta i plaa godišnju pristojbu Zavodu za 

sjemenarstvo i rasadniarstvu za njen ostanak na listi. 

Budui da proizvodnja sjemena navedenih tradicijskih sorti ne postoji, velika je vjerojatnost da 

se zbog nepostojanja održivaa primjenom Zakona svi navedeni tradicijski kultivari 

automatizmom izbrišu sa sortne liste, što bi onemoguilo legalno prometovanje njihovim 

sjemenom i reprodukcijskim materijalom. 

Za tradicijske sorte i pasmine koje nisu na sortnoj listi i Popisu pasmina treba osmisliti model 

njihove registracije, pronai model održavanja izabranih, potencijalno vrijednih tradicijskih sorti 

i pasmina Dalmacije te oformiti upisnik održivaa sjemena i voditi sustavnu brigu o njihovom 

ouvanju. 

Preporuke za daljnje aktivnosti 

Stare, tradicijske sorte i pasmine potrebno je ouvati i/ili revitalizirati prvenstveno u svom 

izvornom, ouvanom okolišu, jer su samo tako one osnova i orue za ouvanje postojeih 

krajobraza, staništa i ukupne bioraznolikosti. 

Potrebno je provesti brojne aktivnosti za osnovna i dodatna istraživanja postojee bioraznolikosti 

u poljoprivredi, promociju, zaštitu, ouvanje i gospodarsku revitalizaciju tradicijskih sorti 

kulturnog bilja te pasmina i sojeva domaih životinja, kao i tradicijskih proizvoda na njihovoj 

osnovi. 

Na temelju izvještaja Tradicijsko poljoprivredno bilje i domae životinje Dalmacije i pripadajue 

baze podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije nastalih u okviru COAST projekta, 

proizašle su sljedee preporuke za daljnje aktivnosti: 

izrada državne strategije za ouvanje i revitalizaciju tradicijskih sorti i pasmina 

izmjena i dopuna zakonodavstva vezanog za službene sortne liste i popise tradicijskih 

pasmina domaih životinja; 

izrada Crvenih knjiga tradicijskih sorti i pasmina 

osmišljavanje i provedba istraživakih programa 

osmišljavanje i provedba edukativno promotivnih projekata 

osnivanje gen centara za uzgoj sorti i pasmina, in situ 

poticanje uzgoja sorti i pasmina 

poticanje osnivanja uzgojnih udruga 

izrada menadžment planova za svaku pojedinu sortu i pasminu 

uspostavljanje banke biljnih i životinjskih gena, prvenstveno kao rezervni sustav 

ouvanja postojee bioraznolikosti u poljoprivredi ex situ 

integraciju bioraznolikosti poljoprivrede i prateih poljoprivrednih proizvoda u turistiku 

ponudu, koja je trenutno najvažnija gospodarska grana Dalmacije. 

Prioritetni koraci koji e se poduzeti u okviru COAST projekta: 

Angažiranje grupe strunjaka za poljoprivrednu bioraznolikost za iniciranje i provedbu 

gore preporuenih aktivnosti u suradnji sa svim nadležnim institucijama, udrugama i 

proizvoaima. 

Edukacija i promocija: a) Izrada popularno-strune publikacije Tradicijsko 

poljoprivredno bilje i domae životinje Dalmacije, na temelju postojeeg istoimenog 

izvještaja. Ova publikacija e biti jedan od prvih sustavnih prikaza poljoprivredne 

iv

ioraznolikosti ne samo u Hrvatskoj ve i šire. b) Izrada Kataloga tradicijskih 

poljoprivrednih proizvoda Dalmacije uz prijedloge za daljnja istraživanja, poticanje 

proizvodnje, promociju i zaštitu. Katalog e ukljuivati najvažnije tradicijske 

prehrambene proizvode i pia: brašno, kruh, pogaa, beškot, jestivo ulje, vino, kvasina, 

žestoka pia, meso i mesne preraevine, mlijeko, sirevi, mlijene preraevine, proizvode 

od jaja, meda, preraevine voa i povra i drugo te neprehrambene biljne i životinjske 

proizvode kao što je ukrasno bilje, eterina ulja, ekstrakti, zaini, prirodni pesticidi, 

prirodne boje, duhan, odjea, obua te brojne druge proizvode tradicijske poljoprivrede. 

Katalog e imati ulogu svojevrsnog putokaza za poljoprivrednike i poduzetnike. Ovakav 

pristup se može primijeniti za ostala podruja Hrvatske (Istra, Primorje i Kvarner, Lika, 

Središnja Hrvatska, Slavonija), ali i širu regiju Mediterana i Europe. 

Poticanje uzgoja: aktivna podrška proizvoaima zainteresiranim za tradicijsku 

poljoprivrednu proizvodnju kroz Program poticanja Zelenog poduzetništva, odnosno 

pružanje financijske i strune tehnike podrške, prvenstveno kroz projekte i poduzetnike 

ideje u sektorima ekološke poljoprivrede i uzgoja autohtonih sorti i pasmina te eko i 

ruralnog turizma. 

1. Maslina 

Maslina je jedna od karakteristinih i najstarijih kultura Dalmacije, za koju edikt cara 

Dioklecijana iz 301. godine navodi da je u uzgoju više stoljea prije Krista. U brojnim 

poglavljima navodi se u statutima nekih primorskih gradova (Korulanski statut, 1214.; Poljiki 

statut, 1482.). Smatra se da je maslina na podruje Dalmacije donesena od strane grkih 

kolonista, ali najnovija arheološka istraživanja ukazuju da je prisutna na podruju Dalmacije 

daleko prije dolaska Grka. Maslina je najbrojnija vona vrsta koja se uzgaja na podruju 

Dalmacije, a o njenoj gospodarskoj vrijednosti govori i injenica da se u podruju hrvatske obale 

maslinarstvom bilo kao osnovnom ili dopunskom djelatnošu bavi 45 % obitelji, pri emu na 

otocima ak 93 % obitelji. Danas se na prostoru Dalmacije uzgaja oko 

3 500 000 stabala masline s tendencijom porasta. U isto vrijeme brojnost drugih vonih vrsta, uz 

izuzetak vinove loze je u stagnaciji ili opadanju. Masline se na podruju Dalmacije proizvode 

gotovo iskljuivo za ulje, dok su druge namjene manje prisutne. 

Na osnovi klimatskih i pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voarskomaslinarskih 

podregija: sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina 

Neretve. Okolišni uvjeti omoguuju uzgoj masline u svih pet podregija. 

Agrobioraznolikost maslina je s ak 37 izvornih i tradicijskih sorti iznimna. Dominantna sorta 

Dalmacije je oblica, koja zauzima preko 50 % udjela u sortimentu, a slijede lastovka i 

levantinka. Prema svojim gospodarskim, genetskim, selekcijskim, kulturno-povijesnim, 

krajobraznim, stanišnim vrijednostima, svojoj izvornosti, ugroženosti te po utjecaju na opu 

bioraznolikost, izdvojeno je sedam najvažnijih sorti: Oblica, Lastovka, Bjelica, Dužica, Paštrica, 

Levantinka i Drobnica. 

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja ima obavezu ouvanja starih tradicijskih 

sorti Dalmacije, zajedno s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, kroz projekte realizirane 

u okviru slijedeih institucija: Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split, Stanica za 

južne kulture Dubrovnik i Institut za poljoprivredu i turizam u Poreu. 

Trenutno stanje tradicijskih kultivara masline je daleko od zadovoljavajueg, iako je ouvanje 

tradicijskih kultivara masline znaajno poboljšano u zadnjih desetak godina. 

Od utvrenih 37 tradicijskih kultivara masline, jedna sorta je nestala, 12 ih je dramatino 

ugroženo i postoji još svega nekoliko stabala, 8 ima vrlo male populacije, manje od 1.000 

v

stabala, 7 ima populacije izmeu 1.000 i 10.000 stabala te samo 9 sorti ima zadovoljavajuu 

populaciju od preko 10.000 stabala. 

Prisutne su samo tri matine kolekcije za ouvanje tradicijskih kultivara masline u Poreu, Splitu 

i Dubrovniku uz odreeni broj manjih, privatnih kolekcija, kao i matinjaka maslina u 

komercijalnim rasadnicima. Ove su kolekcije u prilino lošem stanju i za njih je potrebno izraditi 

bazu podataka, provesti reprodukciju postojeeg genetskog fonda uz uvrštenje ugroženih sorti. 

Zbog ouvanja bioraznolikosti, sve tradicijske kultivare masline potrebno je što prije sakupiti i 

uvrstiti u kolekcije te gospodarski i komercijalno revitalizirati uz izradu menadžment planova. 

Potrebno je izraditi bazu podataka koja bi bila dostupna svim zainteresiranim. 

Potrebno je izraditi i primijeniti sustav podrške za vlastiti uzgoj (u osnovnim i srednjim školama 

te fakultetima) uz organizaciju radionica, seminara te promotivnih aktivnosti (putem knjige o 

tradicijskim poljoprivrednim kulturama Dalmacije, kataloga o tradicijskim proizvodima na bazi 

masline, radio i TV emisija itd.). Kroz ove aktivnosti vršila bi se edukacija o potrebi 

prepoznavanja izvornosti tradicijskih sorti maslina, oznaavanja zemljopisnog porijekla uz 

turistiku ponudu tradicijskih proizvoda na bazi maslina, u okviru hotela, restorana, a posebno 

dalmatinskih turistikih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava. 

2. Vone kulture 

Uzgoj vonih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih vremena, a u ediktu cara Dioklecijana iz 

301. godine spominje se uzgoj maslina više stoljea prije Krista. Car Dioklecijan je ujedno i prvi 

koji je uspostavio kolekciju vonih vrsta u Dalmaciji. U Statutu grada Nina iz 12. stoljea 

spominje se šesnaest službeno zaštienih kultura, izmeu kojih i smokva. Poetak uzgoja agruma 

na podruju južne Dalmacije datira u 15. stoljee. U svojem putopisu Put po Dalmaciji iz 1774. 

godine talijanski pisac Alberto Fortis spominje uzgoj višnje maraske, smokve i bajama. Mletaka 

vlast u Dalmaciji stimulira uzgoj vonih kultura, posebno na novom podruju dobivenom mirom 

u Sremskim Karlovcima te kroz poljoprivredni zakon poznat kao Grimanijev zakon. ak i kroz 

kratkotrajnu vladavinu Napoleonove administracije (1806-1809), poticalo se voarstvo. Zlatno 

doba maraske nastupa sedamdesetih godina 20. stoljea kad se je samo na podruju mjesta Selca 

na Brau bralo oko 60 vagona ploda. Trešnja kao vona kultura ima dugu tradiciju uzgoja u 

Dalmaciji, posebno oko Kaštela i Poljica u srednjoj Dalmaciji. Šezdesetih godina 20. stoljea 

plodovi rane sorte Tugarka zrakoplovom su prevožene na tržište Bavarske. Proizvodnja svih 

ostalih vonih kultura u Dalmaciji bila je na razini koja nije bila dostatna ni za vlastitu potrošnju. 

Na osnovi klimatskih i pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voarskomaslinarskih 

podregija: sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina 

Neretve. Bajam, trešnje, šipak i smokva se uzgajaju u svih pet podregija, a razlike su u sortnom 

sastavu pojedine podregije. Maraska je zastupljena u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji te u 

unutrašnjosti, roga se uzgaja samo na nekim pogodnim lokalitetima u podruju južne i srednje 

Dalmacije, agrumi su zastupljeni iskljuivo na podruju doline Neretve, nešpola se uzgaja 

sporadino uglavnom u okunicama, dok su centri trešnje u podruju srednje Dalmacije. 

U Dalmaciji se uzgaja 11 vonih kultura od kojih su, nakon masline, najznaajnije: trešnja (2 000 

000 stabala), mandarina (1 250 000 stabala), maraska (1 200 000 stabala), smokva (200 000 

stabala), bajam (150 000 stabala), dok se šipak, roga, narana, limun i nešpola uzgajaju 

sporadino, uglavnom na okunicama. 

Agrobioraznolikost voaka je iznimna s oko 130 tradicijskih sorti. Dominantna je maslina s 37 

tradicijskih sorti, slijedi smokva s 29, te šipak s 20. 

vi

Prema svojim gospodarskim, genetskim, selekcijskim, kulturno-povijesnim, krajobraznim, 

stanišnim vrijednostima, svojoj izvornosti, ugroženosti te po utjecaju na opu bioraznolikost 

izdvojene su dvije sorte smokve: Petrovaa bijela i Zamorica; dvije sorte bajama: arski kasni i 

Knez rnomir; tri sorte maraske (Bra-2, Bra-6 i Recta); jedna sorta mandarine (Zorica rana) i 

dvije sorte šipka (Konjski zub i Slatki barski). 

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja ima obavezu ouvanja starih tradicijskih 

sorti Dalmacije, zajedno s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, kroz projekte realizirane 

u okviru slijedeih institucija: Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split, Stanica za 

južne kulture Dubrovnik i Institut za poljoprivredu i turizam u Poreu. 

Trenutno stanje tradicijskih vonih kultivara je daleko od zadovoljavajueg, iako je ouvanje 

tradicijskih kultivara pojedinih vonih vrsta znaajno poboljšano u zadnjih desetak godina. Od 

130 prepoznatih tradicijskih vonih sorti, ukljuujui i maslinu, jedna je izgubljena, 31 je 

kritino ugrožena, a za 14 sorti nema podataka. 

Prisutne su samo tri matine kolekcije za ouvanje tradicijskih kultivara voaka u Poreu, Splitu 

i Dubrovniku uz odreeni broj manjih, privatnih kolekcija, kao i matinjaka voaka u 

komercijalnim rasadnicima. Ove su kolekcije u prilino lošem stanju i za njih je potrebno izraditi 

bazu podataka, provesti reprodukciju postojeeg genetskog fonda uz uvrštenje ugroženih sorti. 

Zbog ouvanja bioraznolikosti, sve tradicijske vone kultivare potrebno je što prije sakupiti i 

uvrstiti u kolekcije te gospodarski i komercijalno revitalizirati uz izradu menadžment planova. 

Potrebno je izraditi bazu podataka koja bi bila dostupna svim zainteresiranim. 

Potrebno je izraditi i primijeniti sustav podrške za vlastiti uzgoj (u osnovnim i srednjim školama 

te fakultetima) uz organizaciju radionica, seminara te promotivnih aktivnosti (publiciranjem 

knjige o tradicijskim poljoprivrednim kulturama Dalmacije i kataloga o tradicijskim proizvodima 

na bazi voaka, putem radio i TV emisija itd.). Kroz ove aktivnosti vršila bi se edukacija o 

potrebi prepoznavanja izvornosti tradicijskih sorti voaka, oznaavanja zemljopisnog porijekla 

uz turistiku ponudu tradicijskih proizvoda na bazi voaka, u okviru hotela, restorana, a posebno 

dalmatinskih turistikih poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava. 

3. Vinova loza 

Proizvodnja groža i vina i danas je strateška grana privrede Dalmacije, kao i u prošlosti. Vrlo 

povoljni okolišni uvjeti, raznolikost tala i specifini vinogradarski položaji ine Dalmaciju 

idealnom za uzgoj vinove loze. Bogatstvo autohtonih sorata i drevna tradicija proizvodnje vina, 

ipak nisu turistiki i gospodarski odgovarajue iskorišteni. Prosjena površina posjeda esto je 

manja od 1 ha, a svega treina proizvedenog vina se proda na tržištu. Kvaliteta vina esto je 

ispod realnog potencijala sorte i podneblja. Uz maslinu, jedino za uzgoj vinove loze interes i 

dalje raste, a poticajne mjere za podizanje vinograda doprinose laganom rastu površina. Tržišno 

orijentirani vinogradari sve više ulažu u tehnologiju proizvodnje, što rezultira i boljom 

kvalitetom vina. 

Tradicija uzgoja vinove loze seže na podruju Dalmacije u daleku prošlost, a dokazi o 

poznavanju tehnologije proizvodnje vina datiraju nekoliko stotina godina prije Krista. Ipak, 

smatra se da su ilirska plemena Liburni, Dalmati i Histri koji su bili vješti pomorci, ve ranije 

upoznali uzgoj vinove loze u susjednim podrujima i imali razvijeno vinogradarstvo. Bez obzira 

na društvene i gospodarske mijene, proizvodnja vina uvijek je imala veliku ekonomsku važnost 

za žitelje Dalmacije, o emu svjedoe propisi o vinogradima i trgovini vina u srednjovjekovnim 

gradovima poput Trogira, Korule ili Dubrovnika. U Dalmaciju 1894. dolazi filoksera te 

vii

vinogradi poinju propadati. Dolazi do velike krize te se stanovništvo Dalmacije masovno 

iseljava u prekomorske zemlje. 

Obalno podruje Dalmacije tipine je mediteranske klime, s vruim i sušnim ljetima i blagim, 

kišovitim zimama. Zbog obilja topline i sunca ovo podruje predstavlja idealno stanište za 

vinovu lozu. Blizina mora smanjuje temperaturna kolebanja i ublažava klimu ovog podruja, a 

položaji okrenuti moru uz obilje direktnog sunevog osvjetljenja dodatno su osvijetljeni zrakama 

koje se reflektiraju o morsku površinu. Dugi period vegetacije omoguava uzgoj razliitih sorata 

ukljuujui i onih kasne dobi dozrijevanja, koje u drugim podrujima ne bi mogle dozoriti. Tla 

su esto škrta i kamenita, što dodatno doprinosi kvaliteti vina iz ovog kraja. Regionalizacijom 

vinogradarskih podruja Dalmacija je svrstana u regiju Primorske Hrvatske, a njen obalni dio 

podijeljen je na dvije podregije: Sjeverna Dalmacija te Srednja i Južna Dalmacija. Unutar svake 

od podregija nalazi se više vinogorja koja se meusobno razlikuju po klimatskim i pedološkim 

prilikama, a pojedini lokaliteti, naješe oni na obroncima okrenutim moru, uveni su zbog 

vrhunske kakvoe svojih vina. 

Dugo razdoblje uzgoja vinove loze na ovom prostoru, specifini okolišni uvjeti, izoliranost 

pojedinih podruja, te pomorske veze sa ostatkom Mediterana utjecale su na razvoj bogatog 

sortimenta u Dalmaciji. Neke od sorta introducirane su iz okolnih zemalja, dok su brojne nastale 

na ovom prostoru spontanim križanjem. Za Dalmaciju je karakteristian razvoj velikog broja 

lokalnih sortimenata, specifinih samo za uža, izolirana, esto otona podruja, pa su tako i 

danas neke od sorte samo lokalno zastupljene. Krajem 19. stoljea u Dalmaciji se uzgajalo oko 

200 sorata, od kojih mnoge danas više ne nalazimo i smatramo ih trajno izgubljenim. Na 

znaajno smanjivanje broja sorata vinove loze utjecali su brojni razlozi, a meu njima su 

najvažniji dolazak gljivinih bolesti (plamenjae i pepelnice) te filoksere iz Amerike, kao i 

zahtjevi za visokim prinosima nakon 2. svjetskog rata, kada su brojne kvalitetne, ali 

niskoprinosne sorte zanemarene u proizvodnji. 

Danas su u Dalmaciji prisutne 82 sorte, od kojih je po svojim gospodarskim, genetskim, 

selekcijskim, kulturno-povijesnim, krajobraznim, stanišnim vrijednostima, svojoj izvornosti, 

ugroženosti te po utjecaju na opu bioraznolikost izdvojeno deset sorti: Crljenak kaštelanski, 

Dobrii, Glavinuša, Grk, Malvasija dubrovaka, Maraština, Muškat ruža, Ninuša, 

Plavac mali te Zlatarica blatska. Najraširenija je izvorna sorta plavac mali, koja dominira u 

sortimentu Dalmacije. 

Posljednjih desetak godina ulažu se znaajni napori kako bi se ouvao autohtoni sortiment 

Dalmacije. Vodea institucija je Agronomski fakultet u Zagrebu, gdje su u okviru razliitih 

istraživakih projekta nastoje prikupiti sve preostale autohtone sorte, te se permanentno 

popunjava osnovana „Nacionalna kolekcija sorata vinove loze“. Vei broj sorata je 

ampelografski i genetiki obraen, a za neke su utvreni sinonimi, homonimi ili pak roditelji. 

Istraživanje autohtonog sortimenata dovelo je do zakljuka da mnoge od sorata koje su danas u 

sortimentu vrlo rijetko zastupljene imaju visok gospodarski potencijal, pa su za neke od njih 

poput Malvasije dubrovake, Crljenka kaštelanskog i nekih sorata kaštelanskog podruja 

pokrenuti projekti gospodarske revitalizacije. Istraživanja autohtonog sortimenta provode i 

strunjaci iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, koji uz podizanje kolekcije 

autohtonih sorata, vode i projekte revitalizacije sorata Pr i Dobrii. 

Iako je vinova loza u usporedbi sa drugim kulturama dalmatinskog priobalja dosta istražena, 

ostalo je još puno posla na ouvanju, karakterizaciji, gospodarskoj evaluaciji i revitalizaciji. U 

tom smislu nužno je završiti inventarizaciju svih vinogradarskih podruja, dopuniti postojee 

kolekcije, te eventualno formirati repozitorije in vitro. Završiti genetiku i ampelografsku 

karakterizaciju svih sorata, unijeti podatke u elektronsku bazu, te ih usporediti sa podatcima 

sorata drugih europskih zemalja, a osobito susjednih. 

viii

Da bi se bogatstvo autohtonih sorata, tradicija proizvodnje vina i turistiki znaaj Dalmacije ipak 

odgovarajue gospodarski iskoristio, treba izvršiti gospodarsku evaluaciju sorata radi njihovog 

uvoenja u proizvodnju, te stvaranje sustava selekcije i proizvodnje sadnog materijala. 

Nastojanja na revitalizaciji autohtonih sorta treba pratiti i odgovarajua marketinška podrška, 

kao i osuvremenjivanje tehnologije proizvodnje vina u cilju popravka njihove kakvoe. 

Nadalje, treba unaprijediti sustav podrške vlastitog uzgoja kroz program radionica i seminara te 

promotivnih aktivnosti poput publiciranja knjige o tradicijskim kulturama Dalmacije, a posebno 

o autohtonim sortama vinove loze te kataloga o tradicijskim dalmatinskim proizvodima na bazi 

groža i vinskih vodia. Promocija treba ukljuivati dnevni i periodini tisak, radio i TV emisije 

te organiziranje raznih vinskih manifestacija. Takoer, treba istaknuti važnost prepoznavanja 

izvornosti tradicijskih sorti vinove loze, oznaavanja zemljopisnog porijekla uz turistiku 

ponudu tradicijskih proizvoda na bazi groža u okviru hotela, restorana i posebno na 

poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima. 

4. Povre 

Proizvodnja povra na podruju Dalmacije od velikog je gospodarskog znaenja i godišnje ga se 

proizvede oko 360 000 tona. U Dalmaciji se nalazi polovica ukupnih hrvatskih površina 

komercijalne proizvodnje povra namijenjenog potrošnji u svježem stanju i treina svih 

zaštienih objekata namijenjenih uzgoju povra. U strukturi proizvodnje na podruju Dalmacije 

u uzgoju na otvorenom najzastupljenije vrste povra su uz krumpir, kupusnjae, lubenice i dinje, 

rajica te luk, dok se u zaštienim objektima naviše uzgaja rajica, krastavac, paprika i salata. U 

komercijalnoj proizvodnji povra namijenjenoj tržištu gotovo iskljuivo se koriste strani hibridi i 

sorte povra meu kojima esto puta prevladava jedan ili manji broj kultivara ime je 

agrobioraznolikost povrtnica izuzetno smanjena. Tradicijske sorte i lokalne populacije povra 

gotovo iskljuivo su zastupljene samo u vrtovima i manjim okunicama te su namijenjene 

potrošnji u vlastitom domainstvu. Njihovo sjeme i reprodukcijski materijal iskljuivo se 

proizvode i održavaju na obiteljskim gospodarstvima te se šire prvenstveno razmjenom na užem 

podruju. Trgovina reprodukcijskim materijalom tradicionalnih sorti povra na podruju 

Dalmacije nikad nije bila razvijena, kao ni sustavna briga o ouvanju njihovog genetskog 

identiteta. Depopulacijom ruralnog prostora osobito otoka i dalmatinskog zalea te migracijama 

stanovništva koje je na podruju Dalmacije posebno bilo izraženo za Domovinskog rata, brojne 

tradicijske sorte brižno održavane kroz dugi vremenski period nepovratno su izgubljene, a 

malobrojnim preostalima prijeti velika opasnost da nestanu. 

Dalmacija, kao dio Mediterana, ima razvijenu kulturu potrošnje veih koliina povra u dnevnoj 

prehrani od kontinentalnih podruja. U prošlosti to su bile primitivnije selekcije poludivljih vrsta 

povra kojima je mediteransko podruje obilovalo, a meu kojima su se posebno isticale 

kupusnjae, mahunarke i lukovi. Introdukcijom drugih vrsta povra, dominantni u proizvodnji 

postaju krumpir, rajica i grah koji danas predstavljaju najznaajnije vrste povra u prehrani 

dalmatinskog puanstva. Povre je u povijesti bilo jedan od osnovnih izvora prehrane puanstva 

Dalmacije i u velikoj je mjeri ostalo i danas. 

Zahvaljujui blagodatima klime i razliitosti tla na podruju Dalmacije razvio se i udomaio 

uzgoj velikog broja povrtnih sorti. Neke su donesene iz drugih krajeva, ali su pod utjecajem 

specifinog uzgojnog okruženja i pažljivim odabirom uzgajivaa znatno promijenile svoja 

obilježja u odnosu na izvorni oblik pa su dobile izvorne nazive. Nazivlje autohtonih sorti i 

populacija uglavnom ima geografske oznake mjesta ili uže regije gdje se razvila ili naješe 

uzgajala ili se u nazivu dosta esto koristi pridjev domai. Tako na primjer sorta domaa ljutika 

obuhvaa više ekotipova luka kozjaka, koji se uzgaja na itavom podruju Dalmacije, hvarska 

artioka je autohtona ekopopulacija koja se uglavnom uzgajala na otoku Hvaru, a polaki 

ešnjak naziv je sorte ešnjaka koji se uzgaja samo na podruju Polae kod Knina. 

ix

Na podruju Dalmacije utvreno je postojanje 15 tradicijskih sorti povra od kojih je izdvojeno 

njih devet koje se posebno istiu po svojim gospodarskim, genetskim ili kulturno-povijesnim 

vrijednostima, ugroženosti odnosno svojoj izvornosti, a to su: hvarska artioka, domaa 

raštika, trogirska srednje rana cvjetaa, endivija dalmatinska kopica, salata dalmatinska 

ledenka, kozjak domaa ljutika, polaki ozimi ešnjak, domai bob i domaa sjekirica. 

Neke od ovih tradicijskih sorti ak niti nisu uvrštene na službenu sortnu listu Republike 

Hrvatske, što je potrebno hitno provesti. 

Sve te tradicijske sorte povra na podruju Dalmacije su visoko ugrožene, a neke su vjerojatno i 

trajno nestale. Prema novom Zakonu o sjemenarstvu svaka sorta sa Sortne liste mora imati 

održivaa koji se brine o održavanju njenog genetskog identiteta i plaa godišnju pristojbu 

Zavodu za sjemenarstvo i rasadniarstvu za njen ostanak na listi. Budui da nijedna sjemenska 

tvrtka nikad nije organizirala proizvodnju sjemena navedenih tradicijskih sorti niti ga stavljala u 

promet, postoji velika vjerojatnost da se zbog nepostojanja održivaa primjenom zakona svi 

navedeni kultivari automatizmom izbrišu sa sortne liste što bi u budunosti onemoguilo legalno 

prometovanje njihovim sjemenom i reprodukcijskim materijalom u Hrvatskoj. Za tradicijske 

sorte koje nisu na sortnoj listi, treba osmisliti model njihove registracije. Za sve tradicijske sorte 

treba pronai i financijski poduprijeti model održavanja izabranih, potencijalno vrijednih 

tradicijskih sorti Dalmacije, oformiti upisnik održivaa sjemena i voditi sustavnu brigu o 

njihovom ouvanju. 

Skrb o ouvanju i zaštiti biljnih genetskih resursa od nedavno preko Povjerenstva za biljne 

genetske resurse vodi Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja ime su dijelom 

obuhvaene i tradicijske sorte povra s podruja Dalmacije. Potrebno je hitno provesti projekte 

vezane uz daljnju inventarizaciju, prikupljanje, karakterizaciju i vrednovanje drugih postojeih 

tradicijskih sorti povra na podruju Dalmacije. Po definiranju pojedinih sorti potrebno ih je 

uvrstiti na službenu sortnu listu Republike Hrvatske, uz proizvodnju komercijalnog sjemena, 

održavanje kolekcija, pripremu i uvanje sjemena u bankama biljnih gena. Potrebno je obnoviti 

proizvodnju tradicijskih sorti povra te proizvoda na njihovoj bazi, a osobito je važna promocija 

izvornih sorti povra kroz razne publikacije o tradicijskim sortama i korištenju u kulinarstvu, 

sredstva javnog informiranja i brojne manifestacije kao što su Dan hvarske artioke ili Dan 

domae raštike te kontinuirana popularizacija njihove prehrambene i gastronomske vrijednosti. 

5. Ratarske kulture 

Ratarska proizvodnja je sve do polovice 20. stoljea usprkos relativno lošim uvjetima imala 

veliko znaenje za Dalmaciju, gdje je prisutna još od mlaeg kamenog doba (jeam). Ipak, 

opstanak relativno velikog broja ljudi na ratarski nepovoljnom podruju kao što je Dalmacija, 

nije mogao biti mogu bez oslonca u stoarstvu što se posebno odnosi na Dalmatinsku zagoru. 

Uz vinogradarstvo i maslinarstvo, stoarstvo je u kombinaciji s ratarstvom bilo osnova 

poljoprivrede Dalmacije kroz stoljea. Najvažnije ratarske kulture na podruju Dalmacije bile su 

žitarice (pšenice, kukuruz, jeam, raž, proso, sirak zrnaš), industrijske kulture (duhan, buha, 

sirak metlaš), škrobne i uljane kulture (krumpir, mak, sezam), predivo bilje (brnistra, lan, 

konoplja) i krmno bilje (lucerka, djeteline, stoni kelj, stoni bob, sjekirica). 

Žitarice su se uzgajale u Dalmaciji od pamtivijeka i bile su osnova prehrane stanovništva. U 

onim dijelovima Dalmacije gdje nije bilo uvjeta za proizvodnju pšenice i kukuruza ili 

proizvodnja tih žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili sol za brašno. Danas su se 

pšenica i druge žitarice s prostora Dalmacije izgubile u proizvodnji, iako su po cijeloj Dalmaciji 

bile prisutne i na najmanjim površinama i u gotovo nevjerojatnim uvjetima, na Dinari i Biokovu 

x

preko 1000 m nadmorske visine. Slina je situacija i s mlinicama za mljevenje žita, primjerice u 

Podgori pod Biokovom, gdje je na nevelikom potoku bilo preko 20 mlinica s pripadajuim 

akumulacijama vode. 

Industrijske kulture u Dalmaciji imaju veu ulogu tek od 18. stoljea kad se poinje u veoj mjeri 

uzgajati duhan koji se pojavio u uzgoju ve u 17. stoljeu. Uzgoj duhana u Dalmatinskoj zagori 

periodiki je jedna od osnova zarade i opstanka. Krumpir se u Dalmaciji gotovo nikad nije 

koristio za industrijske potrebe ve gotovo iskljuivo za ljudsku prehranu. 

Globalnim svjetskim promjenama na tržištu tekstila, a posebno pojavom vrlo jeftinih pamunih 

odjevnih predmeta iz zemalja treeg svijeta, predivo bilje je nestalo ne samo u Dalmaciji ve i u 

gotovo cijeloj Europi. Predivo bilje na podruju Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na veim 

površinama, ali je postojala izvorna proizvodnja tkanine i užadi iz vlakana brnistre koja se do 

danas nažalost nije ouvala. Nestankom stoke, krmno bilje se potpuno izgubilo iz proizvodnje i 

danas naješe sreemo ostatke trajnih kultura. 

Meutim, podruje Dalmacije obiluje ekotipovima ratarskog bilja nastalih prirodnom selekcijom 

pod ekološkim prilikama proizvodnog podruja i uslijed prirodne hibridizacije te oni 

predstavljaju izvor svojstava i gena za budue selekcije. No, ostaje nam pitanje koliko je od tog 

bogatstva ostalo ouvano do danas budui su znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih 

kultura zanemarena. Nestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo biološku 

raznolikost ratarskih kultura, ve i nestaju pratee biljke, životinje i gljive koje su vezane za ak 

pet biljnih pokrova (obraivana poljoprivredna podruja-žitarice, obraivana poljoprivredna 

podruja-izuzevši žitarice, usjevi-mješavina travnjaka i šikara, usjevi i urbana podruja te usjevi 

s vodenim površinama,ukljuujui navodnjavana podruja). 



izdvojeno je jedanaest kultura i sorti: dalmatinska tvrda brkulja, dalmatinska bijela brkulja, 

domaa raž, kukuruz brnda, dalmatinski buha, krumpir poiteljka, krumpir Škuljevac, 

duhan Ravnjak, divlji duhan Ruži, brnistra i mediteranska lucerka. 

Veina ovih odabranih dalmatinskih kultivara ratarskih kultura ne nalazi se na sortnoj listi 

Republike Hrvatske, a slina je situacija i s ostalim ratarskim kultivarima Dalmacije. Uz 

neophodna dodatna istraživanja i obnovu proizvodnje ovih tradicijskih sorti nužno je osmisliti 

model njihove registracije i propagacije. 

Kao i kod prethodnih kultivara, potrebno je provesti mjere za promociju, ouvanje i gospodarsku 

revitalizaciju tradicijskih sorti ratarskog bilja. Posebnu pažnju treba obratiti integraciji domaih 

ratarskih sorti u svom izvornom, ouvanom okolišu u turistiku ponudu Dalmacije kao i svih 

njihovih sekundarnih proizvoda: brašna, kruha, ulja, odjee itd. 

6. Livade i pašnjaci 

U floristikom bogatstvu Dalmacije posebno se istiu krški dalmatinski travnjaci koji su po 

bogatstvu vrsta najbogatije biljne zajednice Europe. Oni u gospodarskom smislu gotovo nikada 

nisu bili istraživani iako je pašarenje i kosidba ovih zajednica stoljeima bila osnova stoarstva 

Dalmacije. Istovremenim nestankom stoke i depopulacijom na ogromnim dalmatinskim 

prostranstvima, zapoeo je proces zarastanja (sukcesija) zbog ega dalmatinski krški travnjaci, 

odnosno livade i pašnjaci, postaju jedan od najugroženijih biljnih pokrova u Dalmaciji, a 

pripadajue biljne i druge pratee vrste takoer su ugrožene. 

Na podruju Dalmacije kroz povijest je postojalo oko 600.000 hektara pašnjaka i livada. Za 

Dalmaciju su tipine stoarske ljetne migracije na vee planine: Dinaru, Kamešnicu, Svilaju, 

Mosor i Biokovo. Na visokogorske pašnjake Dinare od pamtivijeka dalmatinski i bosanski 

xi

stoari izdižu svoja stada, a postojea državna granica izmeu Republike Hrvatske i BiH upravo 

je tradicionalna granica stoarskih razgranienja utvrena još u 18. stoljeu izmeu tadašnje 

Venecije i Turskog carstva. Osnovnu gospodarsku vrijednost livadama i pašnjacima daju biljke 

iz dvije porodice, mahunarki ili leguminoza (Fabaceae) i trava (Poaceae). Udjel ovih porodica u 

flori Hrvatske je visok, oko 9 % za mahunarke i 6 % za trave, odnosno najvei nakon glavoika 

(Compositae) koje su zastupljene s oko 12 %. 

Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vruine i suše, 

nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog podruja najvažniji su ograniavajui imbenici 

sveukupne poljoprivrede Dalmacije, pa tako i livada i pašnjaka. Službena rajonizacija livada i 

pašnjaka na podruju Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dvije zasebne zone: 

eumediteranska i submediteranska. 



izdvojeno je šest izvornih livadnih i pašnjakih vrsta: djetelina dalmatinska (Trifolium 

dalmaticum), djetelina rumena (Trifolium incarnatum molinerii), grahorica dalmatinska 

(Vicia dalmatica), kostrika perasta (Brachypodium pinnatum), kršin primorski 

(Chrysopogon gryllus) i vlasulja dalmatinska (Festuca dalmatica). 

Takoer, i ovdje je potrebno provesti istraživanja, promociju, ouvanje i gospodarsku 

revitalizaciju tradicijskih sorti livadnog i pašnjakog bilja. Pri tom treba naglasiti da 

revitalizacija livada i pašnjaka Dalmacije nije mogua bez istovremene revitalizacije tradicijskog 

stoarstva. 

7. Aromatino, zainsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i divlje jestivo bilje 

U Hrvatskoj je do sada utvreno 4275 biljnih vrsta odnosno s podvrstama 5347 biljnih svojti. Po 

broju vrsta Hrvatska se nalazi na sedmom mjestu u Europi, ali je po broju vrsta po jedinici 

državne površine na treem mjestu, iza Slovenije i Albanije. Ako bi izdvojili samo Dalmaciju, 

ona bi po broju vrsta na jedinici površine bila prva zemlja u Europi. U ovom floristikom 

bogatstvu, oko 6 % vrsta su endemi, meu kojima je veliki broj stenoendema, vrsta vrlo uske 

rasprostranjenosti. U isto vrijeme, oko 11 % biljnih vrsta Hrvatske je ugroženo, od kojih najvei 

broj na podruju Dalmacije. Dalmacija je podruje izrazitog biljnog bogatstva, a posebno 

aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja, pravi pelinji 

rajski vrt. Samo manji dio ovog bilja je kroz povijest kultiviran ili je bio predmet bilo kakvog 

opsežnijeg istraživanja i selekcije. U Dalmaciji je gotovo sve nažalost završavalo na sakupljanju 

(i uništavanju) samoniklih divljih populacija i njihovom izvozu kao sirovine u razvijene zemlje. 

Rijetki su primjeri gdje se išlo i do sekundarnih proizvoda (eterina ulja, medovi), a tercijarni 

kao što su izvorni ljekoviti, kozmetiki ili prehrambeni proizvodi gotovo da uope ne postoje. 

Takoer, ne postoji sustavni popis kultivara i divljih oblika ove skupine biljaka, nema opisa 

stanja njihovih populacija niti procjene njihove vrijednosti i ugroženosti, nema opisa 

tradicionalnog korištenja te nije donesen ni jedan strateški dokument vezan uz ovu problematiku. 

Kao posljedica navedenog, danas u Dalmaciji ne postoji proizvodnja sjemena i sadnica domaih 

kultivara aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja, 

osim rijetkih iznimaka, ve se kultivari uvoze iz inozemstva. 

Mnoge od ovih biljaka pripadaju gotovo svim navedenim kategorijama: aromatino, zainsko, 

ljekovito, medonosno, ukrasno i divlje jestivo bilje. Primjerice ružmarin i lavanda koriste se za 

dobivanje aromatskih eterinih ulja, odnosno kao aromatino bilje, ali i kao zain, ljekovito bilje, 

ujedno su medonosne biljke, a esto imaju i izraženi estetski karakter zbog ega imaju veliki 

potencijal kao ukrasno bilje te se u te namjene i (nedovoljno) koriste. Iz tih razloga, teško je za 

xii

veinu ovih biljaka odrediti njihovu pripadnost samo jednoj namjenskoj grupi kultura. Vrijednost 

i potencijal aromatinog i zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja 

Dalmacije je izniman i to u nekoliko glavnih pravaca: bioraznolikost, selekcijska vrijednost, 

gospodarska vrijednost, medonosna vrijednost, estetska vrijednost, prehrambena 

vrijednost, industrijska vrijednost i krajobrazna vrijednost. 

Uzgoj i korištenje aromatinog i zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja u 

Dalmaciji seže u davnu povijest civilizacije na ovom prostoru. Iz izvornih oblika divljeg bilja 

selekcionirane su brojne ratarske, predive, a posebno povrtne, aromatine, zainske i ljekovite 

biljke. Najvažnije aromatine kulture su ružmarin, kadulja i lavanda. Gospodarska proizvodnja 

ružmarinova ulja zapoinje u 17. stoljeu, a širi se u 18. stoljeu posebno na Hvaru i Šolti. 

Nepovoljni uvjeti poput plitkog pedološkog supstrata, okršenost, ekstremne vruine i suše, 

nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog podruja, najvažniji su ograniavajui imbenici 

poljoprivrede Dalmacije, pa tako i proizvodnje aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, 

ukrasnog i jestivog bilja. Ipak, treba istaknuti da su ovi imbenici daleko manje ograniavajui 

za mnoge od ovih vrsta, a esto su neke vrste kao npr. kadulja, jedine koje mogu opstati na 

golom krškom kamenjaru. 



izdvojeno je deset kultivara i vrsta: primorska kadulja (Salvia officinalis), budrovka 

(Lavandula hybrida), dalmatinski uspravni ružmarin (Rosmarinus officinalis), domai 

primorski vrisak (Satureja montana), obina agava (Agave americana), ukrasna iglica 

Biokovo (Geranium macrorrhizum), matar (Chritmum maritimum), mirta (Myrtus 

communis), planika (Arbutus unedo), divlja riga (Diplotaxis tenuifolia). 

Osim svega nekoliko vrsti i sorta, ostali ovdje obraeni dalmatinski kultivari aromatinog, 

zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja ne nalaze se na sortnoj listi 

RH. Osnovni razlog je nedostatno istraživanje ovih kultura na podruju Dalmacije iako postojei 

kultivari predstavljaju izvorište zanimljivih svojstava za oplemenjivaki rad, a neki imaju svoj 

centar razvoja upravo na Mediteranu. Meutim, ak i za kultivare koji se nalaze na sortnoj listi 

trenutno ne postoji službena proizvodnja sjemena, a sjeme kadulje, lavande i ružmarina koje se 

može kupiti na tržištu redovito dolazi iz izvoza i ne predstavlja ovdje obraene populacije. 

Iznimka je budrovka, ije se sadnice razmnožavaju u više rasadnika i mogu se kupiti. 

Tradicijske sorte aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog 

bilja trebaju daljnja istraživanja, ouvanje, promociju i gospodarske revitalizaciju u emu e 

izmeu ostalog pomoi izrada publikacije o tradicijskom korištenju bilja i njihovim proizvodima. 

8. Pasmine domaih životinja 

Domae životinje bile su kroz povijest vrlo znaajne za poljoprivredu Dalmacije, što se može 

vidjeti i u nazivu Dalmacija koji dolazi od stare ilirske rijei dalma (delma), a što znai ovca. 

Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od ega preko 

milijun ovaca i koza. U odnosu na broj stanovnika (250 000), Dalmacija je imala relativno 

najvei udjel stoke u Europi, ak pet po glavi stanovnika. Prema najnovijem popisu iz 2007. 

godine preostalo je svega oko 250 0000 grla stoke, oko pet puta manje nego prije 200 godina. 

Prema najstarijim nalazima paleontoloških ostataka domaih životinja u špiljama Dalmacije, 

utvreno je da su najstarije u uzgoju bile ovce, koze, goveda i psi. Od poetaka civilizacije 

dominiraju goveda, ali na prijelazu iz bronanog u bakreno doba (4 000 godina prije Krista) 

xiii

primat preuzimaju ovce, po kojima Dalmacija i dobiva ime. U rimsko doba zapoeo je uzgoj 

konja i magaraca, te pelarstvo, peradarstvo i golubarstvo, a kasnije poinje uzgoj svinja. 

Pokušaji sustavnog oplemenjivanja stoke zapoinju tek krajem Mletake republike, a 

intenzivnije tijekom razdoblje francuske vladavine, križanjem domaih ovaca s merino ovcama. 

Osobito se nastojanja merinizacije te ostale mjere unaprjeenja stoarstva pojaavaju za vrijeme 

Austrougarske, od 1808. godine. 

Za Dalmaciju su najvažnije domae životinje: ovce, koze, goveda, magarci s križancima, svinje, 

konji, pele, kokoši, pure, dudov prelac, kunii, golubovi i psi. Uzgoj slatkovodne ribe navodi se 

u prošlosti za privatne potrebe, ali u tržišnom smislu nije poznat do najnovijeg razdoblja. 

Prisutna su dva osnovna stoarska rajona, Primorski koji obuhvaa obalu i otoke te Zagorski, 

koji obuhvaa dalmatinsko zalee, odnosno Dalmatinsku zagoru. Okolišni uvjeti (pedološki, 

klimatski, biljni pokrov, vode) na podruju Dalmacije izuzetno su nepovoljni za razvoj krupnije 

stoke zbog ega se Dalmacija tradicijski oslanja na uzgoj ovaca i koza. 

Utvreno je 28 tradicijskih pasmina, kojima je pridodana jedna novostvorena, golub zadarski 

prevrta, te 8 izvornih divljih vrsta, salmonidnih riba s kojima je mogue ostvariti uzgoj. Meu 

tradicijskim pasminama dominiraju ovce s devet pasmina, što je posljedica dugotrajnog i 

dominantnog ovarstva na podruju Dalmacije, raznolikih križanja te izoliranosti populacija, 

posebno na otocima. 

Izdvojeno je deset najznaajnijih pasmina koje se istiu po svojim gospodarskim, genetskim, 

selekcijskim, kulturno-povijesnim, krajobraznim, stanišnim vrijednostima, svojoj izvornosti, 

ugroženosti te po utjecaju na opu bioraznolikost. To su: goveda dalmatinska buša i 

dalmatinsko sivo govedo; konj dalmatinski hladnokrvnjak (Bušak); drimorsko-dinarski 

magarac; dinarska šarena koza; ovce dubrovaka ruda i dalmatinska pramenka; 

dalmatinski pas i hrvatsko-bosanski planinski pas tornjak; Mediteranska siva pela; te 

salmonidna riba glavatica. 

Osnovnu skrb za tradicijske pasmine domaih životinja u Dalmaciji vodi Ministarstvo 

poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja kroz Hrvatski stoarski centar (HSC), osnovan 1994. 

godine. O tradicijskim pasminama kao dijelu tradicijske i kulturne baštine te dijelu 

bioraznolikosti Hrvatske, skrbi Ministarstvo kulture kroz Državni zavod za zaštitu prirode, 

osnovan 2003. godine, te Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog ureenja i graditeljstva 

(MZOPU) putem Uprave za gospodarenjem okoliša. 

Trenutno stanje tradicijskih pasmina u Dalmaciji je prilino loše, kao i ukupno stoarstvo ovog 

podruja, jer su danas ostali tek ostaci ostataka nekadašnjeg slavnog izvornog stonog fonda 

Dalmacije. Gotovo sve dalmatinske pasmine su ugrožene, neke kritino i njima ubrzano prijeti 

nestanak, a neke su ve izumrle. Kao posljedica, dolazi do ubrzane devastacije krajobraza i 

staništa te gubitka ope bioraznolikosti, posebno vidljivo kroz sukcesiju, odnosno zarastanja u 

makiju što znaajno doprinosi nastanku i razvoju požara. 

Trenutno na podruju Dalmacije ne postoje matina stada niti banke gena za tradicijske pasmine. 

Postoje brojni manji i srednji uzgajivai za koje je potrebno izraditi bazu podataka. Posebnu 

pažnju treba obratiti integraciji domaih pasmina u svom izvornom i ouvanom okolišu u 

turistiku ponudu Dalmacije, kao i njihovih sekundarnih proizvoda: mesa i mesnih preraevina, 

mlijeka, jaja, meda, sireva, odjevnih i drugih predmeta. Za tradicijske pasmine Dalmacije 

neophodna su daljnja istraživanja, poticanje uzgoja i razliite edukativno promotivne aktivnosti 

(poput publikacija o tradicijskim pasminama Dalmacije i njihovim proizvodima). 

xiv

Summary 

Traditional Agricultural Plants and Domestic Animals of the Dalmatia Region 

The agricultural biodiversity of the Dalmatia region – the part of the Mediterranean which one 

can describe as the cradle of mankind – represents quite a pronounced phenomenon, which is no 

wonder given the fact that Dalmatia is the most diverse part of Europe in terms of landscape and 

biology. This region covers as many as 5835 kilometers of the Croatian coastline, includes a 

substantial proportion of the total of 1246 islands and maritime rocks in the country, and it also 

encompasses the Adriatic karst platform, as well as the Dinarik geotectonic structure with a 

significant karst structure. Dalmatia extends to highest Croatian mountains – Dinara (1831 m) 

and Biokovo (1762 m); it includes the canyons of the karst rivers of Cetina, Krka and Zrmanja, 

estuaries of the rivers Zrmanja and Krka, as well as the delta of the Neretva river. Dalmatia also 

includes a number of karst water sources and underground rivers; the shortest river in the world 

Ombla, as well as Crveno jezero, the lake over 500 meters in depth. Dalmatia extends to the 

Adriatic Sea, including the well of Vruja, the biggest submerged well of the Mediterranean. 

Dalmatia covers a wide range of habitats, ranging from the hot Mediterranean climate to the cold 

mountain climate. In addition to its overall biodiversity, the Dalmatian region also displays a 

pronounced agricultural biodiversity, due to its biological-geographical position in the area of the 

Balkans, on the border connecting the Central, South and Eastern Europe, but also due to intense 

historical and socioeconomic factors. 

Major contribution of the COAST project can be seen in the fact that it has led to better 

knowledge on agricultural biodiversity of Dalmatia. Thanks to the research on traditional plants 

and domestic animals in the Dalmatia region, conducted within the COAST project, the 

agricultural biodiversity has been recognized as an important element of the overall biodiversity 

for the first time, and that also lead to the first synthesis of all current knowledge regarding the 

agricultural biodiversity of Dalmatia. Important additions were introduced into the existing 

catalogues of varieties of vines, olives and other types of fruit-trees. In addition, the first lists 

were made of the traditional cultivars of breeds, arable crops and vegetable varieties, as well as 

aromatic and ornamental plants, spices, medicinal herbs, plants important for the production of 

honey, and edible wild herbs. Furthermore, the most important cultivars were evaluated in terms 

of their economic potential for the first time, together with the extent to which they are 

endangered. 

The research on traditional plants and domestic animals of Dalmatia determined the total of 40 

wild varieties with a high potential in terms of agriculture, as well as 328 cultivars, or varieties, 

breeds and species. Particularly prominent among these is a significant number of traditional 

local olive varieties, with a total of 37 varieties; vine with 82 varieties; other fruit species with 94 

varieties, as well as a number of aromatic plants, spices, medicinal herbs, plants important for the 

production of honey, ornamental plants and edible wild herbs. In all probability, this number 

would have increased even further, had we been able to conduct a more detailed research for all 

groups of cultures, in particular when it comes to cereal crops, leguminous plants, vegetables and 

fruit varieties. 

Problems perceived 

Due to new trends arising in agriculture in the past fifty years, in particular the industrialization 

of agriculture, the domination of monocultures, and the introduction of specific-purpose hybrids, 

one can notice that the traditional varieties and breeds are becoming increasingly endangered, 

and are beginning to vanish at a rapid pace. The agricultural biodiversity of Dalmatia is not 

sufficiently explored, nor is it sufficiently preserved, surveyed, protected, promoted and used in 

xv

further selection. It is also obvious that the economic importance of agricultural biodiversity is 

not sufficiently recognized when it comes to the creation of authentic and recognizable premium 

agricultural products of Dalmatia, and there is, in addition, a noted lack of awareness regarding 

the tourist potential of biodiversity and the possibility to use it as an important tool for the 

preservation of existing landscapes of Dalmatia. 

Due to the low share of agricultural land in the area of Dalmatia (approx. 13 percent of the 

surface), the agriculture of Dalmatia cannot achieve the desired market competitiveness through 

intensive agriculture. Therefore, this sector should primarily focus on smaller agricultural 

establishments that are able to produce unique, original, high-quality agricultural products, 

which are highly recognizable. 

Only a minor share of the agricultural biodiversity of Dalmatia is officially recognized, and a 

number of autochthonous varieties and breeds of Dalmatia are not included in the official List of 

Varieties of the Republic of Croatia, nor are they part of the List of Native and Protected Breeds 

and Varieties of Domestic Animals. Unfortunately, due to the new Law on Seed, each variety 

from the List of Varieties must have an entity in charge of maintenance, which takes care of the 

preservation of its genetic identity, and, in addition, an annual fee must be paid to the Institute 

for Seed and Seedlings in order for the variety to remain on the list. 

Due to the fact that there is no production of seed for these traditional varieties, it is quite likely 

that, with the implementation of the Law, the lack of entities in charge of maintenance might 

lead to the automatic deletion of all the traditional cultivars from the list of varieties, which 

would make it impossible to engage in legal trading involving the seeds and reproduction 

material of these varieties. 

When it comes to the traditional varieties and breeds that are not part of the list of varieties and 

the List of Breeds, a model of their registration should be developed, together with the model 

aimed at the preservation of selected, potentially valuable traditional varieties and breeds of 

Dalmatia. The register of entities in charge of maintenance of seeds should also be created, and 

systematic care should be provided in terms of the preservation of these varieties and breeds. 

Recommendations for further activities 

Old, traditional varieties and breeds need to be preserved and/or revitalized, primarily in their 

original, well preserved environment, since it is only in such a way that these breeds and 

varieties can constitute a tool and a foundation for the preservation of existing landscapes, 

habitats and overall biodiversity. 

There is a need to implement a number of activities in the area of basic and additional research 

connected to the existing biodiversity in agriculture, as well as research involving the promotion, 

protection, preservation and economic revitalization of traditional varieties of cultivated plants; 

breeds and species of domestic animals; and traditional products made on the basis of these 

varieties and breeds. 

On the basis of the report on Traditional Agricultural Plants and Domestic Animals of Dalmatia, 

and the corresponding database on agricultural biodiversity of Dalmatia, created within the 

framework of the COAST project, the following recommendations for further activities were 

made: 

xvi 

Creation of the state strategy for the preservation and revitalization of traditional varieties 

and breeds; 

Changes and amendments to the legislation pertaining to the official lists of varieties and 

lists of traditional breeds of domestic animals; 

Development of Red Books of traditional varieties and breeds; 

Design and implementation of research programs;

Design and implementation of educational and promotional projects 

Establishment of gene centers for the cultivation of varieties and breeds, in situ; 

Support for the cultivation of varieties and breeds; 

Support for the establishment of cultivation organizations; 

Development of management plans for each individual variety and breed; 

Establishment of the bank of plant and animal genes, primarily as the reserve system for 

the preservation of existing agricultural biodiversity ex situ; 

Integration of agricultural biodiversity and the corresponding agricultural products into 

the tourist offer, given the fact that tourism currently constitutes the most important 

branch of the economy in Dalmatia. 

Priority steps to be undertaken within the COAST project: 

Engaging the group of experts on agricultural biodiversity to initiate and implement the 

activities recommended above, in cooperation with all the relevant institutions, 

associations and producers. 

Education and promotion: a) Development of an accessible expert publication Traditional 

Agricultural Plants and Domestic Animals of Dalmatia, on the basis of the report with the 

same title. This publication will be one of the first systematic overviews of agricultural 

biodiversity, not only in Croatia, but also beyond. b) Creation of the Catalogue of 

Traditional Agricultural Products of Dalmatia, with proposals for further research and 

support for the production, promotion and protection. The catalogue would include the 

most important traditional food products and beverages: flour; bread; unleavened round 

cake; zwieback "beškot"; edible oil; wine; vinegar; liquor; meat and meat products; milk; 

cheeses; dairy products; egg and honey products; fruit and vegetable products; and other 

animal and plant products, such as ornamental plants, eteric oils, extracts, spices, natural 

pesticides, natural colors, tobacco, clothes, footwear, as well as numerous other products 

in the sphere of traditional agriculture. The catalogue would constitute a compass of 

sorts, serving the agricultural workers and entrepreneurs. Such an approach could also be 

applied to other parts of Croatia (Istria, Kvarnerski zaljev bay, Lika, Central Croatia, 

Slavonia), but also to the wider region of the Mediterranean and Europe. 

Support for the cultivation: active support for producers interested in traditional 

agricultural production, through the Green Business Support Program; in other words, the 

provision of financial and technical expert assistance, primarily through projects and 

entrepreneurial ideas in sectors of ecological agriculture and the cultivation of 

autochthonous varieties and breeds, but also in the sector of eco-friendly and rural 

tourism. 

xvii

1. Olives 

Olive is one of the typical and oldest Dalmatian cultivars, and its cultivation began centuries 

before Christ, according to an edict of Emperor Diocletian of 301 AD. Olive is mentioned in a 

number of chapters of the statutes of some Mediterranean cities (Statute of Poljica, 1482; Statute 

of Korula, 1214). It is commonly held that olive was introduced in Dalmatia considerably 

before the arrival of the Greeks. Olive is also the dominant type of fruit cultivated in Dalmatia in 

terms of volume, and its economic value is proven by the fact that 45% of families living on the 

Croatian coast are cultivating olives as either their basic or additional working activity, rising to 

as many as 93% of families living on islands. There are approximately 3,500,000 olive trees 

cultivated in the region of Dalmatia today, with a marked tendency of growth. At the same time, 

other types of fruit exhibit either a tendency of stagnation or decrease, with the exception of wine 

grape. In the Dalmatian area, olives are produced almost exclusively for the purpose of obtaining 

olive oil, while other types of usage are less prominent. 

When it comes to the climate and soil requirements for olive growing, the area of Dalmatia is 

divided into five subregions in terms of their pedological and climatic conditions: southern 

Dalmatia, central Dalmatia, northern Dalmatia, the Dalmatian hinterland, and the Neretva valley. 

Environmental conditions allow for olive growing in all the five subregions. 

The agricultural and biological diversity of olives is extraordinary, with as many as 37 native 

varieties in the area of Dalmatia. The dominant variety in Dalmatia is the so-called Oblica, with 

over 50 percent of the sortiment, followed by Lastovka and Levantinka varieties. According to 

their economic, cultural, historical, genetic and selection value, their importance in the context of 

landscape and habitat, and based on the endemic nature of cultivars, the level of endangerment 

and the influence on overall biodiversity, seven distinct cultivars rise to particular prominence: 

Oblica, Lastovka, Bjelica, Dužica, Paštrica, Levantinka and Drobnica. 

The Ministry of Agriculture, Fisheries and Rural Development has the obligation to preserve the 

old, native varieties of Dalmatian tree fruits, which is a task it undertakes together with the 

Ministry of Science, Education and Sports, through the projects implemented by the Institute for 

the Adriatic Crops and Karst Reclamation in Split (IJKS), the Institute of Agriculture and 

Tourism in Pore (IPTP) and the Station for Southern Crops in Dubrovnik (SJKD). It has to be 

said that the present state of native cultivars of olive trees in Dalmatia is far from satisfactory, 

even though the preservation of traditional varieties has significantly improved in the course of 

the last ten years. 

Of the 37 recognized cultivars of olives in Dalmatia, one cultivar is lost; 12 cultivars are 

dramatically endangered, with only several trees remaining; 8 cultivars have very small 

populations with less than 1.000 trees; 7 cultivars have populations ranging between 1.000 and 

10.000 trees; and only 9 cultivars have satisfactory populations with over 10.000 trees. 

Only three rootstock collections for the preservation of native cultivars are currently available, in 

Pore, Split and Dubrovnik. There are also several smaller, private orchards or collections, as 

well as mother rootstocks in commercial nurseries. These collections are in a rather poor 

condition, which means that a data bank needs to be created for them, and the existing gene fund 

should be reproduced, along with the introduction of endangered varieties. 

In order to preserve the biodiversity, all traditional olive cultivars must be collected and 

introduced into the collections as soon as possible. These cultivars should also be commercially 

and economically revitalized with the help of management plans. Data bank must be created and 

made available to all the interested parties. 

xviii

The system of support for private cultivation should be developed and applied (involving 

elementary schools, high schools and colleges), along with the organization of workshops, 

seminars and other activities. That includes promotional activities (the publication of a book on 

traditional agricultural cultivars of Dalmatia, publications on traditional products made on the 

basis of olives, various TV programs, etc.). These activities would be used to improve the 

education on the need to recognize the importance of authenticity of traditional olive varieties; to 

mark the geographical origin in the sphere of tourist activities connected with traditional olivebased 

products in hotels, restaurants and other establishments, in particular the agricultural 

family-owned tourist establishments in Dalmatia. 

2. Fruit 

Tree fruit cultivation is an important aspect of the Dalmatian culture since the earliest days of 

civilization. The edict of Emperor Diocletian of 301 AD, for example, mentions that olive 

cultivation was present in Dalmatia for centuries before Christ. Emperor Diocletian also happens 

to be the first individual to establish the collection of fruit varieties in Dalmatia. The Statute of 

the City of Nin from the 12 th century, on the other hand, mentions sixteen officially protected 

fruit cultivars, including the fig. 

The beginning of citrus fruit cultivation in the area of southern Dalmatia dates back to the 15 th 

century. In his travelogue entitled The Voyage Through Dalmatia and published in 1774, the 

Italian writer Alberto Fortis mentions the cultivation of marasca sour cherry, fig and almond. 

The Venetian authorities in Dalmatia were stimulating the cultivation of fruit varieties, in 

particular on new territories gained through the peace treaty signed in Sremski Karlovci, and on 

the basis of the agricultural law known as the Grimani Law. Fruit cultivation was supported even 

during the fairly brief rule of the Napoleon's administration (1806 – 1809). The golden age of 

marasca occurred in the 1970s, at a time when, for example, the locality of Selca on the island of 

Bra achieved the yield of approximately 60 trucks of fruit. Cherry as a fruit cultivar has a long 

tradition of cultivation in Dalmatia, in particular around the towns of Kaštela and Poljice in the 

central part of Dalmatia. In the 1960s, fruits of the early variety of Tugarka were being 

dispatched by to the Bavarian market. The production of all other fruit species in Dalmatia was 

remaining at levels that were unable to cover even the local consumption needs. 

When it comes to the climate and soil requirements for fruit growing, the area of Dalmatia is 

divided into five subregions in terms of pedological and climatic conditions: southern Dalmatia, 

central Dalmatia, northern Dalmatia, the Dalmatian hinterland, and the Neretva valley. Almond, 

cherry, pomegranate and fig are cultivated in all the five subregions, although there are 

differences in the distribution of varieties at the level of individual subregions. Marasca is only 

present in the central and northern part of Dalmatia, and in the hinterland. Carob (St. John's 

bread) is cultivated only at some favorable locations in the area of southern and central Dalmatia. 

Citrus fruits are represented solely in the area of the Neretva valley; service-trees (nespola) are 

sporadically grown mostly in house lots, while the centers of cherry cultivation are located in the 

area of central Dalmatia. 

In total, 11 fruit cultures are grown in Dalmatia, and, after olives, the most relevant ones are: 

cherry (2,000,000 trees); tangerine (1,250,000 trees); marasca (1,200,000 trees); fig (200,000 

trees); almond (150,000 trees); while pomegranate, carob, orange, lemon and nespola are grown 

sporadically, mostly in house yards. The agricultural biodiversity of fruit trees is extraordinary, 

with approximately 130 traditional varieties. Olive is dominant with 37 traditional varieties, 

followed by fig with 29 and pomegranate with 20. 

xix

On the basis of values such as economic, genetic cultural-historical, landscape, habitat and 

selection value, the level of authenticity and endangerment, and on the basis of their impact on 

the overall biodiversity, some varieties are particularly relevant. Among these are two fig types 

(Petrovaa bijela, Zamorica), two pomegranate cultivars (Konjski zub – horse teeth, Slatki 

barski), two cultivars of almond (arski kasni, Knez rnomir), three marasca cultivars (Bra- 

2, Bra-6 i Recta), one tangerine cultivar (Zorica rana) and a single cultivar of home big 

nespola. 

The Ministry of Agriculture, Fisheries and Rural Development has the obligation to preserve the 

old native varieties of Dalmatian tree fruits, together with the Ministry of Science, Education and 

Sports, through the projects implemented by the Institute for the Adriatic Crops and Karst 

Reclamation in Split (IJKS), Institute of Agriculture and Tourism in Pore (IPTP) and Station for 

Southern Crops in Dubrovnik (SJKD). 

The present state of native cultivars of tree fruits in Dalmatia is far from satisfactory, although 

the preservation of traditional varieties has improved significantly in the course of the last ten 

years. Of the total of 130 recognized cultivars of fruit trees in Dalmatia, including olives, one 

cultivar is lost, 31 cultivars are dramatically endangered, and there is no data on 14 cultivars. 

Only three rootstock collections for protection of native fruit tree cultivars are currently 

available, in Pore, Split and Dubrovnik. There are several smaller private orchards or 

collections, as well as mother rootstocks in commercial nurseries. These collections are in a 

rather poor condition, which is why a data bank needs to be created, and reproduction of the 

existing gene fond needs to be undertaken, along with the inclusion of endangered varieties. 

For the purpose of preserving the biodiversity, all traditional fruit cultivars need to be collected 

and introduced into the collections as soon as possible. They also need to be revitalized in 

economic and commercial terms, along with the development of management plans. Database 

needs to be created, and it needs to be available to all the interested parties. 

The system of support for private cultivation should be developed and applied (involving 

elementary schools, high schools and colleges), along with the organization of workshops, 

seminars and other activities. That includes promotional activities (the publication of a book on 

traditional agricultural cultivars of Dalmatia, publications on traditional products made on the 

basis of fruits, various TV programs, etc.). These activities would be used to improve the 

education on the need to recognize the importance of authenticity of traditional olive varieties; to 

mark the geographical origin in the sphere of tourist activities focusing on traditional fruit-based 

products in hotels, restaurants and other establishments, in particular the agricultural familyowned 

tourist establishments in Dalmatia. 

3. Grapevine 

The production of grape and wine constitutes a strategic branch of the Dalmatian economy 

today, same as in the past. Most favorable environmental factors, the diversity of soil and 

specific wine-growing location make Dalmatia an ideal location for the cultivation of grape. 

Nevertheless, the wealth of autochthonous varieties and ancient traditions of winemaking are not 

used appropriately in tourism and the overall economy. The average size of agricultural land 

plots is frequently smaller than 1 ha, and only a third of the wine that is produced is ultimately 

sold on the market. The quality of wine frequently does not match the realistic potential of 

varieties and the climate. In addition to olives, grape is the only fruit which sees an increasing 

interest in terms of cultivation, and incentives for the cultivation of vineyards are contributing to 

xx

a moderate growth of cultivated land. Market-oriented wine-growers are increasingly investing 

in the technology of production, which results in better quality of wine. 

The tradition of grape growing and evidence of wine production in Dalmatia dates back to 

ancient history, and there is evidence that the technology of wine production can be dated to 

several centuries BC. However, it seems that the Illyrian tribes of Dalmats, Liburns and Histers, 

as skilled seafarers, became acquainted with wine-growing even earlier, and developed their own 

wine-growing tradition, having learnt about it in neighboring areas. Regardless of social and 

economic changes, viticulture has always had a significant economic importance for the 

inhabitants of Dalmatia. This can be seen in official rules on vineyards and wine commerce in 

medieval cities such as Trogir, Korula or Dubrovnik. Phylloxera occurred in Dalmatia in 1894, 

with a corresponding decline of vineyards. Major crisis resulted, and the substantial part of the 

population of Dalmatia was forced to emigrate overseas. 

The coastal part of Dalmatia has a typical Mediterranean climate, with hot and dry summers and 

mild, rainy winters. Due to an abundance of heat and sunlight, this area constitutes an ideal 

environment for grapevine. Proximity of the sea leads to the decrease of temperature oscillations 

and a milder climate in the area, while the sea-facing slopes enjoy additional exposure to sun 

rays reflecting from the water surface, in addition to direct sunlight. The long vegetation period 

enables the growth of different cultivars, including those cultivars that ripe at a later stage and 

that would therefore be unable to ripe properly in other winegrowing areas. Soils in the area are 

typically sparing and stony, which provides an additional contribution to the quality of 

Dalmatian wines. 

According to the regional structuring of viticulture area in Croatia, Dalmatia is classified as the 

Coastal Croatia region, while its coastline is divided into two subregions: North Dalmatia on the 

one hand, and Middle and south Dalmatia on the other. Each of the subregions contains several 

winegrowing localities that are diverse in terms of prevalent climatic and pedological 

circumstances. Several specific localities, typically those on slopes facing the sea, are famous for 

the superb quality of produced wines. 

The long history of winegrowing, specific climatic conditions, the isolation of certain areas, and 

maritime connection with the rest of the Mediterranean are factors that have influenced the 

development of a large number of cultivars in Dalmatia. Some of them were introduced into this 

area from neighboring countries, while others have arisen through spontaneous crossing. 

Characteristic for Dalmatia is the development of a number of local sortiments, specific only for 

narrow, isolated areas, frequently located of islands, which leads to the fact that some varieties 

are only locally represented even in current times. 

At the end of the 19 th century, around 200 cultivars were grown in Dalmatia. Today, a lot of 

them are considered lost and can no longer be found even in very old vineyards. Various reasons 

are to blame for this significant decrease of grapevine cultivars in Dalmatia, and the most 

important ones include the introduction of philloxera (pest), powdery and downy mildew (fungal 

diseases) from America, as well as strong demand for high grape yields after World War II, 

which led to the fact that a number of high-quality but low-yield cultivars became neglected. 

A total of 82 varieties are present in Dalmatia today. Of these varieties, the following ten 

varieties are particularly important due to their economic, genetic, selection-based, cultural and 

historical, landscape and habitat values, as well as due to their authentic nature and the level of 

endangerment posed to them, and their impact on the overall biodiversity: Crljenak kaštelanski, 

Dobrii, Glavinuša, Grk, Malvasija dubrovaka, Maraština, Muškat ruža, Ninuša, 

Plavac mali, and Zlatarica blatska. The most widespread of these is plavac mali variety, 

dominating the scope of varieties in Dalmatia. 

xxi

Significant efforts have been invested in the course of the last decade in order to preserve 

autochthonous Dalmatian grapevine cultivars. The leading institution in that respect is the 

Faculty of Agriculture at the University of Zagreb, where attempts are made to collect all the 

remaining autochthonous cultivars within the scope of various research projects, and the 

“National collection of grapevine cultivars” is being continuously developed and enlarged (now 

consisting of 120 accessions). A number of cultivars were processed in ampelographic and 

genetical terms, and synonyms, homonyms or even pedigree were successfully determined for 

some cultivars. The research on autochthonous cultivars leads to the conclusion that a number of 

rare cultivars, which are now neglected in production, have a high-quality potential in terms of 

their economic value. In accordance with that, several projects were started with the aim to 

commercially revive some of these cultivars, such as Malvasija dubrovaka and Crljenak 

kaštelanski. The Institute for Adriatic Crops and Carts Reclamation in Split is also included in 

research efforts and the preservation of autochthonous grapevine cultivars. In addition to 

intensifying the collection efforts for autochthonous varieties, the Institute is also leading the 

projects aimed at revitalizing Pr and Dobrii varieties. 

Although grape is a fairly well researched type of fruit in comparison with other species present 

in the coastal Dalmatian region, a lot remains to be done when it comes to its preservation, 

characterization, economic evaluation and revitalization. It is necessary to complete the 

inventory of all Dalmatian winegrowing areas, to complete the collections; to finish the 

ampelografic and genetic characterization of remaining cultivars, to fill the electronic database 

with additional data, and to compare it with the data on grapevine cultivars from other European 

countries, especially neighboring ones. 

In order to use the wealth of autochthonous cultivars in Dalmatia, its winemaking tradition and 

tourist potential to the benefit of the economy, efforts should be invested to evaluate the 

commercial aspects of varieties, with the possibility to improve the production, and to create the 

system of selection and production of plant material. Efforts aimed at reviving the autochthonous 

varieties must be complemented by an appropriate marketing support, as well as modernization 

of the winemaking technology, with the ultimate aim of improving the quality of wines. 

4. Vegetables 

The production of vegetables in Dalmatia is of great economic significance, and its annual 

production stands at approx. 360,000 tons. Dalmatia includes one half of the total Croatian 

acreage for the commercial production of fresh vegetables for consumption, and one third of all 

protected facilities with the purpose of vegetable cultivation. In the production structure in the 

area of Dalmatia, the most prominent types of vegetables in open-field cultivation are potato, 

cabbages, watermelon and melon, tomato and onion. The key vegetable cultures cultivated in 

shielded facilities, are tomato, cucumber, pepper and lettuce. When it comes to the commercial 

production of vegetables for the market, biodiversity is strongly reduced by the almost exclusive 

usage of foreign hybrids and vegetable varieties, whereby only one cultivar or a fairly small 

number of cultivars are dominating. Traditional varieties and local eco populations of vegetables 

are almost exclusively represented only in gardens and smaller house yards, and are intended for 

consumption in own households. Their seed and reproduction material are exclusively produced 

and preserved on family farms, and are spreading primarily through direct exchange in a fairly 

narrow area. The commerce involving the reproduction material of traditional vegetable varieties 

in the Dalmatian area has never developed to a significant degree, and systematic care for the 

preservation of their genetic identity is also missing. With the depopulation of rural areas, 

especially the islands and the Dalmatian hinterland, and with the population migrations in 

Dalmatia that were especially pronounced during the Homeland war, many traditional varieties 

xxii

and eco populations that were carefully maintained and preserved through many generations 

ended up being lost forever, and the few remaining traditional varieties are significantly 

endangered. 

As part of the Mediterranean, Dalmatia has a well developed culture of consumption of relatively 

high quantities of vegetables in daily nutrition, compared to continental areas. In the past, these 

were mostly rather primitive selections of semi-wild vegetable types, which were abundant in the 

Mediterranean area. Among these, particularly prominent were cabbages, leguminous plants and 

onions. With the introduction of other types of vegetables, potato, tomato and beans became 

dominant varieties in the cultivation, and these types of vegetables are the most important 

vegetables in the current nutrition of the population of Dalmatia. Historically speaking, 

vegetables were one of the fundamental sources of food for the Dalmatian population, and that is 

largely the case today as well. 

Due to the favorable climate and the variety of soils, a considerable number of vegetable 

varieties found their home in Dalmatia and developed in this area. Some vegetable varieties, 

which were initially introduced to Dalmatia from other regions, eventually changed their 

characteristics considerably in relation to their original form. This process took place under the 

impact of specific cultivation surroundings, and the careful choice of growers, eventually leading 

to new names arising for such varieties. The terminology of autochthonous varieties and eco 

population names frequently includes the geographical characteristics of the narrower region or 

location where a particular variety was most commonly cultivated; the name frequently contains 

the adjective "domestic". For example, the eco population of Domaa ljutika ("domestic" ljutika) 

includes many ecotypes of shallot, which is cultivated throughout Dalmatia. On the other hand, 

Hvarska artioka ("the artichoke of the island of Hvar") is an autochthonous artichoke ecopopulation 

which was mostly cultivated on the island of Hvar, and the example of Polaki 

ešnjak ("the garlic of Polaa") tells us how a particular garlic ecotype used to be cultivated only 

in the area of Polaa, near the town of Knin. 

Fifteen traditional vegetable varieties were determined in the Dalmatian area, with the nine 

following varieties particularly standing out due to their economic, genetic, cultural and historic 

values, due to the level of endangerment, or their authenticity: artichoke Hvarska artioka, kale 

Domaa raštika, cauliflower Trogirska srednje rana cvjetaa, endive Dalmatinska kopica, 

latuce Dalmatinska ledenka, shallot Domaa ljutika, garlic Polaki ozimi ešnjak, fava bean 

Domai bob and grasspea Domaa sjekirica. Some of these traditional varieties are not even 

introduced into the official list of varieties of the Republic of Croatia, which ought to change 

urgently. 

All these traditional vegetable varieties are facing a high danger of extinction, and some have 

likely already gone extinct. According to the new Law on Seeds, each variety from the List of 

Varieties must have an entity in charge of maintenance, which is taking care of the preservation 

of the genetic identity of a particular variety, and which is paying the annual fee to the Institute 

for Seed and Seedlings in order for the variety to remain on the list. Given the fact that not a 

single company dealing with seeds has ever organized the production of seeds of these 

traditional varieties, nor engaged in the selling of these seeds, there is a high likelihood that the 

lack of entities in charge of maintenance might lead to these cultivars' deletion from the list of 

varieties, with the automatic implementation of the law. If that were to happen, legal commerce 

involving the seed and reproduction material of these varieties in Croatia would become 

impossible. The registration model must be developed for traditional varieties that are not part of 

the list of varieties. In case of all traditional varieties, there is a need to develop and financially 

support the model of preservation of select, potentially valuable traditional varieties of Dalmatia, 

xxiii

to create the registry of entities in charge of seed maintenance, and systematic care should be in 

place to ensure the preservation of these varieties. 

As of recently, the Commission for Genetic Plant Resources of the Ministry of Agriculture, 

Fisheries and Rural Development is the entity caring for the preservation and protection of 

genetic plant resources, which is a process that partly covers some of the traditional Dalmatian 

vegetable varieties as well. There is a clear need to urgently implement projects aimed at further 

developing the inventory, and gathering, describing and evaluating other existing traditional 

vegetable varieties in the area of Dalmatia. Upon the definition of individual varieties, they need 

to be included in the official list of varieties of the Republic of Croatia, along with the 

production of commercial seeds, the preservation of collections, the preparation and storage of 

seeds in plant gene banks. One should also restore the production of traditional vegetable 

varieties and products made on that basis, and particular importance should be attached to the 

promotion of authentic vegetable varieties through different publications on traditional varieties 

and their use in cuisine; through the media and various events, such as the Day of the Artichoke 

of Hvar, or the Day of Domestic Raštika) as well as through the continuous popularization of the 

nutritional and gastronomic value of authentic vegetable varieties. 

5. Arable crops 

Until the beginning of the 20th century, crop farming, which was present in Dalmatia since the 

early stone age (barley), had major importance for the area, despite the relatively poor 

conditions. Nevertheless, the survival of a relatively high number of inhabitants would have been 

impossible on an area as unfavorable for crop farming as Dalmatia, without relying on cattle 

farming, which is particularly true for the hinterland area of Dalmatinska zagora. 

In addition to wine growing and olive growing, the foundation of the Dalmatian agriculture over 

the centuries was cattle farming in combination with crop farming. The most important arable 

cultures in the area of Dalmatia were cereal crops (wheat, corn, barley, rye, millet, sirak zrnaš), 

industrial cultures (tobacco, pyrethrum, sirak metlaš), starch and oil cultures (potato, poppy, 

sesame), spinnable plants (Spanish broom, flax, hemp) and animal feed plants (alfalfa, clover, 

cattle borecole, cattle green beans, goat pea). 

Cereal crops have been cultivated in Dalmatia since ancient times, constituting the essential 

staple food for the inhabitants. In those parts of Dalmatia where no conditions existed for the 

production of wheat and corn, or where the production of these crops was insufficient, a frequent 

practice among inhabitants was to exchange oil, wine or salt for flour. Wheat and other crops in 

the area of Dalmatia are no longer produced, despite the fact that they used to be present 

throughout Dalmatia, even on smallest surfaces and under most unlikely circumstances, 

including the hills of Dinara and Biokovo mountains at altitudes of over 1000 meters above sea 

level. The similar situation existed when it comes to flour mills, for example those in Podgora, 

on the foothills of the Biokovo mountain, where a tiny creek saw over 20 flour mills with 

corresponding water accumulations. 

Industrial cultures in Dalmatia did not gain a more prominent role until the 18 th century, when 

tobacco became a more pronounced culture, although it was initially cultivated as early as in the 

17 th century. The tobacco cultivation in the hinterland area of Dalmatinska zagora constituted, 

from time to time, one of the fundamental sources of earnings and survival. Potato was almost 

never used for industrial purposes in Dalmatia, but almost solely for human consumption. 

With the global changes in the textile markets, in particular the arrival of very cheap cotton 

clothes from third world countries, spinnable plants disappeared not only from Dalmatia, but also 

from almost all parts of Europe. Spinnable plants were never cultivated on larger surfaces; 

xxiv

however, there existed the original production of fabric and ropes made from Spanish broom 

fibers, although such production, unfortunately, did not survive till the present day. With the 

disappearance of cattle, fodder plants disappeared from production as well, and today one can 

only come across the remains of such practices involving permanent cultures. 

However, the area of Dalmatia has an abundance of eco-types of arable crops, created through 

natural selection under the ecological circumstances of the production area and due to natural 

hybridization, and these types represent the source of characteristics and genes for future 

selections. However, there remains a question of how much of that wealth remains preserved 

until today, given the fact that the scientific research of Dalmatian arable crops is neglected. 

With the disappearance of arable crop production in Dalmatia, not only have we lost the 

biological diversity of arable cultures, but we can also witness the disappearance of 

corresponding plants, animals and fungi connected to as many as five plant communities 

(cultivated agricultural areas – cereal crops; cultivated agricultural areas – excluding cereal 

crops; crops – mixture of grasslands and coppice; crops and urban areas; and crops with water 

surfaces, including irrigated areas). 

According to the characteristics such as the economic value, genetic and selection value, cultural 

and historical value, habitat and landscape value, the originality, level of endangerment, and 

impact upon the overall biodiversity, one can emphasize eleven cultures and varieties in 

particular: wheat- Dalmatian tvrda brkulja and Dalmatian bijela brkulja, domestic rye, mais 

Brnda, pyrethrum Dalmatinski buha, potatoes: Poiteljka, Škuljevac, Ravnjak, and Ruži, 

Spanish broom Brnistra and Mediterranean alfa-alfa. 

Most of these selected Dalmatian cultivars of crop cultures are not included in the list of varieties 

of the Republic of Croatia, and the similar situation exists with other arable crop cultivars of 

Dalmatia. It is necessary to undertake additional research and the restoration of production of 

these traditional varieties, but in addition to that, it is also necessary to develop a model of their 

registration and propagation. 

As in the case of previous cultivars, measures need to be implemented in relation to the 

promotion, preservation and economic revitalization of the traditional varieties of arable crop 

plants. Particular attention should be given to the integration of domestic arable crop varieties in 

their original, preserved habitat into the tourist offer of Dalmatia, together with all the 

corresponding secondary products: flour, bread, oil, clothes, etc. 

6. Grasslands and meadows 

In the extraordinary richness of the flora of Dalmatia, karst Dalmatian pastures are particularly 

prominent. In terms of the number of plant species, these are the richest plant communities in 

Europe. They were almost never investigated in terms of the economy, however, despite the fact 

that grazing and mowing of these plant communities constituted the foundation of cattle farming 

in Dalmatia. With the simultaneous disappearance of cattle and the depopulation of vast 

expanses of Dalmatia, the process of succession began, which is why the Dalmatian karst 

pastures, or meadows and grasslands, are gradually becoming one of the most endangered types 

of plant communities in Dalmatia, and why the corresponding plant and other species are also 

endangered. 

Throughout history, there were approx. 600.000 ha of pastures and meadows in the Dalmatian 

area. A typical phenomenon in Dalmatia is the summer cattle migration onto the higher 

mountains: Dinara, Kamešnica, Svilaja, Mosor and Biokovo. From times immemorial, the 

elevated pastures of Dinara have been used by the Dalmatian and Bosnian cattle farmers for "the 

xxv

elevation" of their cattle, and the existing state border between the Republic of Croatia and 

Bosnia and Herzegovina is actually the traditional cattle-farming border, determined in the 18 th 

century between the then Venetian government and the Turkish Empire. The basic economic 

value of pastures and meadows comes from the plants belonging to two families: clovers 

(Fabaceae) and grass (Poaceae). The share of these families in the flora of Croatia is quite high 

– approx. 8 percent for leguminous plants, and 6 percent for grass varieties – which is, in fact, 

the highest share after Compositae, which are represented with approx. 12 percent. 

Extreme karst nature of the terrain, lack of water, quite shallow pedological substrate, extreme 

heat and draughts, lack of precipitation, and the salinity of the coastal area constitute the most 

important limiting factors of the overall agriculture, including pastures and meadows. The 

official plot division of pastures and meadows in the area of Dalmatia has not been undertaken, 

but we can nevertheless determine two separate zones: eumediterranean and submediterranean. 

On the basis of various values, including those that belong to the sphere of the economy, culture, 

history, genetic value, selection value, landscape value, habitat value, and having in mind the 

endemic nature, the level of endangerment and the influence on the overall biodiversity, six 

meadow and pasture species have been analyzed: Dalmatian clover (Trifolium dalmaticum), 

redish clover (Trifolium incarnatum molinerii), Grahorica dalmatinska (Vicia dalmatica), 

Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum), Kršin primorski (Chrysopogon gryllus) and 

Vlasulja dalmatinska (Festuca dalmatica). 

As in the previous examples, there is a need for further research in this particular category, as 

well as the need to engage in promotion, preservation and economic revitalization of the 

traditional varieties of meadow and pasture plants. In respect to that, one must point out that the 

revitalization of meadows and pastures of Dalmatia is impossible without the simultaneous 

revitalization of the traditional cattle farming. 

7. Aromatic plants, spices, medicinal herbs, honey plants, ornamental and 

wild edible plants 

There are 4275 plant species determined in Croatia so far, or 5347 plant taxa with subspecies. In 

terms of the number of species, Croatia is currently on the seventh position in Europe, but in 

terms of the number of species per unit of state surface it lies in the third place, following 

Slovenia and Albania. If we were to extract Dalmatia alone, it would actually occupy the first 

position in Europe in terms of the number of species per unit of surface. In this floral wealth, 

approximately 6 percent of species are endemic, including a substantial number of stenoendemic 

species, with a very narrow distribution. At the same time, approx. 11 percent of plant species of 

Croatia are endangerend, most of which are located in Dalmatia. 

Dalmatia is a territory of extremely richness of aromatic plants, spices, medicinal and honey 

plants, ornamental and wild edible plants. It is a genuine paradise for bees. Only a small part of 

this richness has been cultivated in the course of history, and the same can be said of scientific 

research and selection. In Dalmatia, unfortunately, almost all the activities in this sphere tended 

to end in the collection (and destruction) of wild plant populations, and the export of raw 

materials collected in such a way to other counties. It rarely happened that secondary products 

would develop (eteric oils, honeys), and there were almost no tertiary products, such as original 

medicinal, cosmetic or edible products. In addition to that, there is no systematic list of cultivars 

and wild plants of aromatic plants, herbs, healthy and honey plants, ornamental and wild edible 

plants. There is no description of the status of their populations, the estimate of their value and 

the level of endangerment, the description of traditional usage, nor is there a single strategic 

document that would cover these issues. As a consequence, there is no relevant production of 

xxvi

domestic seeds or young plants of domestic cultivars from the sphere of aromatic plants, herbs, 

healthy and honey plants, ornamental and wild edible plants, with only some rare exceptions. 

That is the reason why cultivars are typically imported. 

Many of these plants belong to virtually all the listed plant groups: aromatic plants, spices, 

medicinal herbs, honey plants, ornamental and wild edible plants. For example, Rosemary and 

Lavender are used in the production of aromatic herbs, but they also serve as spices and 

medicinal herbs. On top of that, they are also used in the production of honey, and their esthetic 

character is also pronounced, which is why they have a substantial potential as ornamental 

plants, and they are actually used (insufficiently) for such purposes. Due to this fact, it would be 

difficult to limit most of these plants to one single group of cultures, on the basis of a single 

purpose. The value and the potential of aromatic herbs and spices, medicinal herbs, honey plants, 

decorative and wild edible plants of Dalmatia is quite extraordinary. That has to do with several 

key factors: biodiversity, selection value, honey-production value, esthetic value, nutritional 

value, industrial value and landscape value. 

The cultivation and use of aromatic herbs, spices, medicinal herbs, honey plants, decorative and 

edible plants in Dalmatia ranges back to the early days of civilization in this area. Original forms 

of wild herbs were used as a foundation from which a number of plant cultures were selected – 

those belonging to arable crops, spinnable plants, and, in particular, vegetable cultivation plants, 

aromatic plants, spices and medicinal herbs. The most important aromatic cultures are rosemary, 

sage and lavender. Economic production of rosemary oil began in the 17 th century and expanded 

in the 18 th century, in particular on the islands of Hvar and Šolta. 

Unfavorable conditions, such as the shallow pedological substrate, significant karst aspect, 

extreme heat and draughts, lack of precipitation, and the salinity of the coastal area constitute the 

most important limiting factors of the agriculture in Dalmatia, including the production of 

aromatic plants, spices, medicinal herbs, honey plants, ornamental and edible plants. However, 

we should point out that these factors tend to be far less limiting for a number of species 

belonging to these categories, and some species, such as, for example, sage, are actually the only 

ones that can survive in the rocky karst environment. 

On the basis of the defined criteria, including issues such as the economy, culture, history, 

genetic value, selection value, landscape value, habitat value, the level of endemism, 

endangerment and influence on the general biodiversity, ten cultivars and species were analyzed: 

sage - Primorska kadulja (Salvia officinalis), lavander - Budrovka (Lavandula hybrida), 

rosemary - Dalmatinski uspravni ružmarin (Rosmarinus officinalis), winter savory - 

Domai primorski vrisak (Satureja montana), century plant - Obina agava (Agave 

americana), bigroot geranium - ukrasna iglica Biokovo (Geranium macrorrhizum), 

samphire - Matar (Chritmum maritimum), myrte - Mirta (Myrtus communis), strawberry 

tree - Planika (Arbutus unedo), wild rucola - divlja riga (Diplotaxis tenuifolia). 

With the exception of only several species and varieties, all the remaining Dalmatian cultivars 

covered here (aromatic herbs, spices, medicinal herbs, honey plants, ornamental and wild edible 

plants) are not included in the list of varieties of the Republic of Croatia. The basic reason for 

that is the lack of research on these cultures in the area of Dalmatia, despite the fact that the 

existing cultivars represent a source of some interesting characteristics for cultivation efforts, and 

despite the fact that the Mediterranean is actually the focal point of development of some of the 

varieties. However, even when it comes to cultivars that are currently included in the list of 

varieties, there is no official production of seeds, and the seed of sage, lavender and rosemary 

that can be purchased on the market is regularly imported and does not represent the local 

xxvii

populations. The exception is Lavandula hybrida, the seedlings of which are being multiplied in 

a number of nurseries, and can be bought. 

The traditional varieties of aromatic plants, spices, medicinal herbs, honey plants, ornamental 

and wild edible plants require further research, as well as preservation, promotion and economic 

revitalization, which can be helped by the creation of the publication on the traditional use of 

plants and their products. 

8. Domestic animal breeds 

Domestic animals were extremely important in the history of the Dalmatian agriculture, which 

can even be seen in the very name Dalmatia, which is derived from an old Illyrian word dalma 

(delma), which means "sheep". According to the inventory of 1781, Dalmatia had a total of about 

1.2 million livestock, including over one million sheep and goats. In relation to the human 

population (250.000), Dalmatia had the biggest share of livestock in Europe in relative terms – as 

many as five per capita. According to latest livestock inventory of 2007, only 250.000 livestock 

remain, which is approximately five time less compared to 200 years ago. 

According to the oldest paleontological remains of domestic animals found in the caves of 

Dalmatia, it was concluded that the oldest species in terms of breeding were sheep, goats, cattle 

and dogs. Since the beginning of civilization, the cattle was dominating, but the sheep eventually 

became the most prominent species with the transfer from the Bronze Age to the Copper Age 

(4.000 BC), even borrowing their name to Dalmatia. In Roman times, the breeding of horses and 

donkeys began, together with bee-keeping, poultry farming and pigeon farming, with pig 

farming developing later on. 

The attempts to systematically improve the cattle through breeding began only towards the end 

of the Venetian rule, and these attempts became more intensive in the course of the French rule, 

when the domestic sheep were cross bred with merino sheep. Efforts to improve the merino 

qualities, together with other measures of improving the cattle farming, became more intensive 

during the Austro-Hungarian times, since 1808. 

The most important domestic animals in Dalmatia are: sheep, goats, cattle, donkeys with 

bastards, pigs, horses, bees, hens, turkeys, silk worm, rabbits, pigeons and dogs. The importance 

of freshwater fish farming was not recognized until the most recent times, although there are 

historical records on freshwater fish farming being done in previous times, for private purposes. 

There are two main livestock regions in Dalmatia: the littoral region, which covers the coastline 

and the islands; and the Dalmatian hinterland, or Dalmatinska zagora. The environmental factors 

(pedological, climatic, vegetable covertures, water) in Dalmatia are extremely unpropitious for 

intensive cattle breeding, which is why the Dalmatia has traditionally been relying on the 

breeding of sheep and goats. 

In total, 28 traditional cultivars (breeds) have been recognized, with the addition of one recently 

produced breed, the pigeon zadarski prevrta, and there are eight endemic wild species of 

salmonid fishes, which can be used in fish farming. Among the traditional cultivars (breeds), the 

most dominant are sheep with nine cultivars, which is the result of long-term, dominant sheep 

breeding in the area of Dalmatia, different cross breeding approaches, but also the isolation of 

populations, especially on the Adriatic islands. 

Ten breeds are particularly important in terms of their economic, cultural, historical, genetic and 

selection value, landscape value, habitat value, their endemic nature, the level of endangerment, 

and the influence on general biodiversity. These breeds are: cattle - Dalmatinska buša and 

Dalmatinsko sivo govedo; horse - Dalmatinski hladnokrvnjak (Bušak); donkey - 

xxviii

Primorsko-dinarski magarac; goat - Dinarska šarena koza; sheep -Dubrovaka ruda and 

Dalmatinska pramenka; dog - Dalmatinski pas and Hrvatsko-bosanski planinski pas 

tornjak; honey bee - Mediteranska siva pela; and salmonid fish Glavatica. 

The basic care for traditional domestic breeds in Dalmatia is under the auspices of the Ministry 

of Agriculture, Fisheries and Rural Development, covered through the Croatian Livestock 

Centre, established in 1994. Traditional domestic breeds, as part of traditional and cultural 

heritage, and the overall biodiversity of Croatia, are covered by the Ministry of Culture, through 

the State Institute for Nature Protection, established in 2003, and the Ministry of Environmental 

protection, Physical Planning and Construction, through the Directorate for Environmental 

Management. 

The present status of traditional domestic breeds in Dalmatia is quite bad, as well as the status of 

cattle breeding in this region in general, because there are only the remains of the remains left of 

what used to be glorious, autochthonous Dalmatian cattle heritage. Almost all the Dalmatian 

breeds are endangered, some even critically and with a genuine threat of disappearance, and 

some breeds have already gone extinct. As a consequence, the devastation of landscapes, habitats 

and general biodiversity is in progress, especially through succession and the development of 

bushes (makija), which is also a significant contributing factor in terms of the threat and 

frequency of forest fires. 

There are currently no base herds in the area of Dalmatia, nor are there gene banks for traditional 

breeds. There are a number of smaller and medium-sized breeders, for whom a database ought to 

be created. Particular attention should be provided to the integration of domestic breeds in their 

original and preserved environment into the tourist offer of Dalmatia, together with their 

secondary products: meat and meat products; milk; eggs; honey; cheeses; clothes and other 

products. Further research is necessary for the traditional breeds of Dalmatia, as well as the 

support for breeding, and various educational and promotional activities (such as publications on 

the traditional breeds of Dalmatia and related products). 

xxix

xxx

UVOD 

Zašto je poljoprivreda važna za biološku raznolikost Dalmacije i Europe 

Dalmacija je krajobrazno i biološki najraznolikije podruje Europe, što ne udi jer ima najvei 

dio od ak 5835 km obalne linije Hrvatske, veinu od 1246 otoka i hridi, jadransku kršku 

platformu, Adriatik, kao i Dinarik, duboko okršenu geotektonsku dinarsku strukturu. Dalmacija 

se uzdiže na najviše hrvatske planine, Dinaru (1831 m) i Biokovo (1762 m), spušta u kanjone 

krških rijeka, estuarije rijeka Zrmanje i Krke, deltu rijeke Neretve i u Crveno jezero, te zaranja u 

Jadransko more, uz raspon od eumediteranske do hladne planinske klime. 

Poljoprivreda je u Dalmaciji bila presudna za opstanak ljudi, a vinova loza, maslina, voe, 

povre, žitarice te ovce, koze i goveda njen su temelj. Stari maslinici, vinogradi, livade, pašnjaci, 

oranice, vrtovi, vrtae te izvorne sorte i pasmine kljune su za nastanak krajobraza i ouvanje 

biološke raznolikosti Dalmacije. Za njihov uzgoj ovjek mora osigurati zemljište i objekte, te 

dodatnu hranu i vodu. Graeni su suhozidi i torovi, lokve i bunari osebujni elementi dalmatinskih 

krajobraza. Staništa lokvi su posebno znaajna, jer uz njih raste movarno bilje, domain 

gusjenicama leptira i drugim biljojednim kukcima, a lokve su dom za kornjae, zmije, 

vodenjake, žabe, vodene kornjae, vretenca, vodencvjetove, tulare, puževe i druge vrste koje na 

tom podruju ne mogu opstati bez vode. Na podruju Dalmacije prirodne lokve koriste se još od 

neolitika, dok se u željezno doba poinju graditi na pogodnim lokacijama te se tako u 

kontinuitetu koriste i više tisua godina. 

Iznimno važni za krajobraze i biološku raznolikost Dalmacije su krški travnjaci, odnosno 

pašnjaci za napasivanje stoke i livade košanice za sijeno. Stvaranjem i održanjem travnjaka 

opstaju brojne gljive, biljke i životinje, ak cijele biljne zajednice iznimno bogate vrstama. Tako 

zajednica krškog travnjaka ima nekoliko puta vei broj vrsta nego šumska zajednica istog 

podruja. Danas travnjaci nestaju uslijed prirodne sukcesije odnosno obrastanja, ali i sveprisutne 

izgradnje i urbanizacije. Napasanje stoke sprjeava sukcesiju, održava staništa travnjaka te 

stalnim išenjem prizemne vegetacije potie podizanje šume. Nestankom stoke makija se širi i 

buja do neprohodnosti, što pogoduje širenju požara i nestanku brojnih biljnih vrsta koje ne 

podnose zasjenjenost. 

Stoka je dio prehrambenog lanca naših najveih predatora u Dalmaciji, vuka. Janjad, kozlad, 

perad, kunii i golubovi, plijen su manjih predatora: aglja, divlje make, lisice, tvora, kune, 

lasice, orla i drugih. U tradicijskom sustavu držanja domaih životinja ostaci plijena predatora 

kao i jedinke uginule uslijed bolesti, pri okotu, zbog pada s litica, ugriza zmije i drugih uzroka, 

hrana su za lešinarske vrste. Naš ornitološki ponos, bjeloglavi sup ne može opstati bez stada 

ovaca, pa su nestankom stada, nestali i supovi u Dalmaciji. I drugi lešinari Dalmacije: crkavica, 

kostoberina i sup starješina, takoer su nestali. Strvinama se hrane kukci, kornjaši iz obitelji 

strvinara (Silphidae), osobito rod grobara (Necrophorus) te muhe zujare (Calliphoridae) i 

mesaruše (Sarcophagidae), koje u njih polažu jaja. 

Domae životinje su domaini brojnih parazita: metilja, trakavice, glista, buha, uši, krpelja, 

štrkova, te napasnika: muha, komaraca, obada, pijavica. Biljni kultivari su domaini brojnih 

parazitskih i saprofitskih gljiva, virusa, bakterija, paunjaka, kukaca, a njihovi plodovi i drugi 

dijelovi biljaka su osnova ili važan dio prehrane brojnih viših vrsta životinja, prvenstveno ptica i 

sisavaca. Iako se, osobito uzgajivaima, ini da bi ovu štetnu bioraznolikost vezanu uz domae 

životinje i poljoprivredno bilje trebalo trajno istrijebiti, i ove su vrste dio biološke raznolikosti 

Dalmacije i hrana drugim parazitskim i predatorskim vrstama gljiva, virusa, protista, kukaca, 

ptica i sisavaca, posebno šišmišima. 

1

Za biljke je balega domaih životinja najbolje gnojivo, a neke životinje i gljive bez njega ne 

mogu opstati. Rod kornjaša zujaka (Geotrupes) kopa podzemne hodnike koje puni balegom i u 

nju polaže jaja. uveni sveti kotrljan (Scarabeus sacer), obožavan u drevnom Egiptu, iz izmeta 

formira kuglicu koju kotrlja stražnjim nogama do pripremljene rupe, zakapa i u nju polaže jaja. 

Konkurencija su im muhe balegarke (Scatophagidae) koje u izmet polažu jaja, u skladu s 

poslovicom ko muhe na balegu. Na izmetu rastu neke zanimljive vrste gljiva, primjerice rijetka 

vrsta Poronia punctata i halucinogena gnojištarka Panaeolus sphinctrinus. 

Domae životinje prenose sjeme ili dijelove biljke, te ih razmnažaju i proširuju, što zovemo 

zoohorija. Neke sjemenke se kukicama hvataju za krzno, dok druge životinje pojedu s plodovima 

te se šire njihovom balegom. Od kad se ovce ne odvoze na izolirani vulkanski otoi Brusnik s 

njega je nestalo 17 vrsta višeg bilja! 

Medna pela, po kojoj je Dalmacija bila uvena u razdoblju Antike, osim što sakuplja nektar i 

proizvodi med, ujedno oprašuje biljke, a korist od oprašivanja višestruko je vea od vrijednosti 

svih pelinjih proizvoda: meda, voska, peluda, matine mlijei i drugog. 

Bogatstvo poljoprivrednih kultura Dalmacije 

Dalmacija je domovina iznimno velikog broja sorti kulturnog bilja i pasmina domaih životinja 

iji se broj penje na više stotina, što zahvaljujemo kako krajobraznoj raznovrsnosti, tako i 

burnom povijesnom razvoju na prijelazu srednje i južne, te razmei zapadne i istone Europe. 

Posebno je znaajan položaj Dalmacije na istonom Mediteranu te utjecaj Dinarida, odnosno 

krška osnova. 

Za posebno zahtjevno podruje Dalmacije interakcijom genetske osnove domaih kultivara, želja 

i potreba ovjeka i utjecaja okoliša nastale su neke jedinstvene, izvrsno prilagoene sorte i 

pasmine. Tako je naš plavac mali, jedna od najboljih sorti vinove loze za proizvodnju crnog vina, 

prilagoen na krška podruja. Dalmatinski magarac najmanja je pasmina magarca na svijetu, ali 

s najtvrim kopitima, razmjerno najjai i najizdržljiviji za prijenos tereta. Sorta masline oblica je 

prilagoena na udare bure i ekstremne klimatske uvjete. Sve naše ovce pramenke imaju runo 

koje ne upija vodu, ve se hladna kiša slijeva niz grube pramenove. Upravo je nevjerojatno u 

kakvim lošim edafskim uvjetima i u sušnim uvjetima, mjesecima bez oborina, uspijeva rasti i 

dati odline prinose dalmatinska raštika. Naša dalmatinska buša najmanje je govedo na svijetu, 

ali sposobna opstati i na najvišim velebitskim, dinarskim i biokovskim vrhovima. Tvrde, durum 

pšenice centar svoje bioraznolikosti imaju upravo na podruju istonog Mediterana. Za držanje i 

zaštitu stada, uvanje granica ili lov nastali su: dalmatinski pas i tornjak. Maraska je vjerojatno 

najkvalitetnija višnja na svijetu, možda i zasebna vrsta, što e trebati dokazati daljnjim genetskim 

istraživanjem, a dalmatinska medna pela stvara možda najkvalitetniji svjetski med. 

Bogatstvo sorti kulturnog bilja i pasmina domaih životinja dio je naše povijesne tradicije i 

kulturne baštine, koje ini i poveava biološku raznolikost Dalmacije, ali je ujedno i jedno 

od naših najvažnijih orua za ouvanje postojeih krajobraza, staništa i biološke 

raznolikosti Dalmacije. 

Stare sorte kulturnog bilja i pasmine domaih životinja sastavni su dio krajobraza i staništa 

Dalmacije, ak kao strne žitarice i tvore zasebna dalmatinska staništa, ali su ujedno i njen 

simbol. Slavu Dalmacije još je pred više stoljea pronio pjegavi ljepotan dalmatinski pas, te 

najstariji golub na svijetu, zlatna dalmatinska zimovka. Zadar je u svijetu bio poznat kao grad u 

kojem se proizvodi maraskino, uveni liker na bazi ploda i listova višnje maraske. Simbol 

Dalmacije, ustrajan, inteligentan i nesalomiv dalmatinski tovar danas je ugrožena vrsta kojoj 

prijeti nestanak. Pomalo pogrdno, Dalmatinci se nazivaju blitvarima, po omiljenoj povrtnici. 

2

Dubrovnik je u Domovinskom ratu gotovo izgubio svoju izvornu ovcu dubrovaku rudu, za koju 

HITNO treba provesti revitalizaciju populacije i mjere zaštite, ali sreom još nije izvornu župsku 

crvenu brokulu. 

Ouvanje postojeih sorti kulturnog bilja i pasmina domaih životinja je naša HITNA obaveza 

prema meunarodnoj zajednici, koja je definirana brojnim zakonima iji smo potpisnici, meu 

kojima trebamo istaknuti Konvenciju o biološkoj raznolikosti proglašenu 1992. godine u Rio de 

Janeiru, a koju je Hrvatska potpisala 1996. godine. 

Prema Konvenciji, biološku raznolikost ne ini samo divlja flora i fauna, ve i priroda koju je 

ovjek kroz svoju povijest na bilo koji nain promijenio, te uzgojem i odabirom odreenih 

svojstava prilagodio svojim potrebama, odnosno pasmine i sorte kultiviranih domaih životinja i 

biljaka. Dužnost svake potpisnice je inventarizacija vlastite biološke raznolikosti te njeno 

ouvanje. 

Genetska osnova u poljoprivredi 

Sveukupnu genetsku osnovu koju u okviru poljoprivredne bioraznolikosti nekog podruja 

analiziramo kao dio cjelokupne bioraznolikosti, možemo podijeliti na dvije osnovne grupe, 

kultivirane i divlje gljivlje, biljne i životinjske vrste, s više podgrupa: 

1. Kultivirane vrste i njihove populacije 

1.a. Komercijalni i zastarjeli komercijalni kultivari (domai i introducirani) 

1.b. Lokalni tradicijski kultivari (sorte, pasmine i populacije) 

1.c. Oplemenjivaki materijali 

2. Divlje vrste i njihove populacije, koje se koriste ili imaju potencijalno uporabnu 

vrijednost 

2.a. Direktno uporabna divlja vrsta (divlje vrste koje ovjek direktno koristi, ali ih ne 

uzgaja) 

2.b. Indirektno uporabna divlja vrsta (divlje vrste koje ovjek ne koristi direktno, ni ne 

uzgaja, ali se kao bliski srodnici kultivara koriste ili se mogu koristiti kod 

oplemenjivanja) 

2.c. Potencijalno uporabna divlja vrsta (divlje vrste koje ovjek ne koristi direktno, ni ne 

uzgaja, ali se zbog svojih potencijalnih uporabnih vrijednosti mogu poeti 

kultivirati u budunosti). 

Kod naših istraživanja za potrebe ovog Elaborata smo obuhvatili sve navedene kategorije 

genetske osnove u poljoprivredi, ali smo naroito obratili pažnju na lokalne tradicijske kultivare i 

pokušali obuhvatiti što širu genetsku osnovu u poljoprivredi Dalmacije. 

Lokalni tradicijski kultivari su osnova poljoprivredne bioraznolikosti nekog podruja. Oni su 

nastali na tom podruju ili su u prošlosti doneseni, pa su prvenstveno selekcijom 

poljoprivrednika, poprimili posebne odlike razliite od ishodišnog kultivara. 

Sigurno je da neki od navedenih kultivara u stvari nisu lokalni tradicijski kultivari, ve zastarjeli 

domai ili introducirani komercijalni kultivari, ali je isto tako sigurno da su mnogi lokalni 

tradicijski kultivari ve izumrli ili još postoje, ali nikada nisu bili predmet istraživanja. To se 

posebno odnosi na ratarske i povrtne kulture kao što su žitarice, mahunarke i kupusnjae. Tako 

e se baza podataka lokalnih tradicijskih kultivara Dalmacije, ali i cijele Hrvatske daljnjim 

terenskim, ali i kabinetskim radom, stalno korigirati i dopunjavati. 

3

Na podruju Dalmacije, koja je kao dio Mediteranskog bazena kolijevka ovjeanstva, esto nije 

lako razluiti da li je neka vrsta tu izvorna (autohtona) ili je kroz povijest unesena te pogotovo 

utvrditi da li se, i kada, od kada i u kojem razdoblju u povijesti kultivirala. 

Suradnjom znanstvenika raznih profila, prvenstveno agronoma, biologa ekologa i genetiara, ali 

i povijesniara i arheologa, doi emo u budunosti sigurno do daljnjih važnih spoznaja. Pitanje 

je hoemo li ih znati prikladno koristiti. 

Kako ouvati domae kultivare kroz projekt COAST 

Možemo zakljuiti da su domae sorte i pasmine te utjecaj ovjeka-poljodjelca na okoliš, ne 

samo genetska osnova u poljoprivredi, gospodarski potencijal i element izvornih i 

prepoznatljivih proizvoda, ve da i poveavaju i održavaju postojeu biološku raznolikost, 

stvaraju nova staništa i atraktivni su dio dalmatinskih krajobraza. Ipak, danas svjedoimo 

ubrzanom nestanku dalmatinskih sorti i pasmina, a još nismo sve ni upoznali! 

Lokalni tradicijski kultivari i staništa tradicionalnih maslinika, vinograda, vrtova, 

vonjaka i oranica sve su ugroženiji i nestaju, jer moderna, industrijska poljoprivreda traži 

namjenske hibridne kultivare i velike proizvodne cjeline kod kojih nema mjesta za zajednice 

koje se razvijaju uz manje, mozaiki rasporeene površine, travnjake, šumarke, mee, poljske 

putove, pašnjake i lokve. Intenzivna primjena pesticida koju traže moderne sorte i hibridi bitno 

smanjuje korovnu i ruderalnu floru, ali i SVU prateu faunu. 

Površine s tradicionalnim krmnim kulturama uslijed smanjenja stonog fonda u Dalmaciji 

nestaju. Tako su kukuruz, jeam, zob, lucerka, djeteline, sirak, sikirica, lupina, stona mrkva, 

kelj, repa i rotkva praktiki nestali iz Dalmacije, a još je gora situacija s industrijskim kulturama 

kao što su duhan, buha, brnistra, lan i konoplja. 

Gotovo sve tradicijske sorte Dalmacije su u neravnopravnoj, ali i neodgovornoj tržnoj utakmici s 

industrijskim sortama i hibridima, ne samo nestale s proizvodnih površina, ve su izbrisane i iz 

naše kolektivne memorije pa danas potpuno nepoznato zvue sorte krumpira bila, ruževac, 

škuljevac; kukuruz brnda, inkvatin, morac; jeam spasitelj i goli ili raznoliki drevni pirevi, 

prethodnici plemenitih pšenica. 

Elaborat o tradicijskom poljoprivrednom bilju i domaim životinjama Dalmacije zajedno s 

pripadajuom Bazom podataka, zamišljen je kao najširi popis s istaknutim najvažnijim 

kultivarima. Slijede daljnja istraživanja, korekcije i dopune popisa, uz analizu stanja populacija 

pasmina i sorti te informiranje javnosti, prezentaciju i popularizaciju poljoprivredne 

bioraznolikosti kroz radionice, predavanja, izložbe te tiskanje popularno-strunih publikacija. U 

okviru COAST projekta angažirat e se potrebni strunjaci kako bi se pokrenule aktivnosti i na 

nacionalnom nivou koje se odnose prvenstveno na izradu strategije za ouvanje sorti i pasmina, 

izradu Crvenih knjiga te na unošenje promjena u zakonodavstvu i provedbu daljnjih potrebnih 

istraživanja. Program poticanja Zelenog poduzetništva unutar COAST projekta e omoguiti 

financijsku i strunu tehniku podršku projektima i poduzetnikim idejama u sektorima ekološke 

poljoprivrede i uzgoja autohtonih sorti i pasmina povezano s razvojem eko i ruralnog turizma u 

Dalmaciji. 

4

1. MASLINA 

1.1 UVOD 

1.1.1 Gospodarsko znaenje za Dalmaciju 

Maslina je najbrojnija vona vrsta koja se uzgaja u podruju Dalmacije. Ona je bila vjerni 

pratilac ljudi na ovim prostorima od samog postanka ovjeka. Povijest ovog kraja vezana je za 

maslinarstvo, a isto tako maslina je bila jedna od glavnih odrednica gospodarskih, kulturnih, 

demografskih i inih drugih dogaanja u ovom podruju. 

O gospodarskoj važnosti masline govori i injenica da se maslina spominje u statutima nekih 

primorskih gradova (Poljiki statut, 1482.; Korulanski statut, 1214. i drugi). Naime odredbama 

imenovanih statuta bio je ozakonjen uzgoj masline. Kroz povijest uzgoja broj stabala je varirao u 

skladu s gospodarskim i društvenim kretanjima u danom razdoblju. 

Druge vone vrste (bajam, trešnja, roga, smokva, agrumi, maraska, nešpola i šipak) ni danas niti 

kroz povijest uzgoja nisu u usporedbi s maslinom imali vei ekonomski znaaj za Dalmaciju. 

Danas se na prostoru Dalmacije uzgaja oko 3.500.000 stabala masline s tendencijom porasta. 

Brojnost drugih vonih vrsta u Dalmaciji je u stagnaciji ili opadanju. Sadašnje brojno stanje 

masline i ostalih vonih vrsta prikazuje Tablica 1. 

Tablica 1. Broj stabala vonih vrsta u Dalmaciji 

Vona vrsta Broj stabala 

Maslina 3.500.000 

Smokva 200.000 

Bajam 150.000 

Roga 30.000 

Trešnja 2.000.000 

Maraska 1.200.000 

Mandarina 1.250.000 

Šipak 100.000 

Narana 32.000 

etrun 2.000 

Nešpola 3.000 

Najvažnija vona kultura u Dalmaciji je maslina, a o njenoj gospodarskoj vrijednosti govori i 

injenica da se u podruju hrvatske obale maslinarstvom bilo kao osnovnom ili dopunskom 

djelatnošu bavi 45 % obitelji, a u podruju hrvatskih otoka 93 % obitelji bavi se maslinarstvom. 

Maslina je glavna uljarica koja se koristi u dalmatinskoj kuhinji, a poznata je izreka dalmatinskih 

ribara koja kaže: «Riba pliva tri puta, prvi put u moru, drugi put u maslininom ulju, a trei put u 

vinu». 

Važnost masline vidljiva je i u njenoj kompatibilnosti s turizmom, a izmeu ostalog ima i svoju 

krajobraznu vrijednost, o emu govori naš književnik Vladimir Nazor koji kaže: «Vinograd 

moga oca ovjenan je vijencem zlatnih maslina». 

Pored gospodarske maslina u ovim prostorima ima svoju duhovnu vrijednost. Duhovna 

vrijednost masline vidljiva je korištenju masline i maslinovog ulja u veem broju crkvenih 

obreda, a izmeu ostalih najvažniji je blagoslov maslinovih granica na blagdan Cvjetnice koje 

se poslije blagoslova postavljaju u polja za uspješan urod u tekuoj godini. Blagoslovljene 

granice masline spaljuju se slijedee godine, a njihov pepeo sveenik koristi za posipanje 

vjernika u obredu pepeljavanja uz izgovaranje rijei «Sjeti se ovjee da si prah i da eš se u 

prah pretvoriti». Ovaj obred se obavlja na blagdan Pepelnice. Maslinovo ulje koristi se u veem 

5

oju crkvenih obreda, a meu najznaajnijima je kod podjele Svete potvrde, Sveenikog 

reenja i Bolesnikog pomazanja. 

1.1.2 Povijest uzgoja u Dalmaciji 

Uzgoj vonih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih vremena. Najviše je prouena povijest 

masline koju su prema nekim istraživaima u naše prostore donijeli stari Grci prilikom 

kolonizacije Dalmacije. Najnovijim arheološkim iskopinama u podruju naselja Vranjic pored 

Splita otkrivena je koštica masline koja je analizirana metodom karbonske analize (pomou 

radioaktivnog ugljika C 14 ). Ovom analizom je utvrena da ova koštica datira iz vremena od oko 

2880. godine prije Krista te se time ruši teorija o tome da su maslinu u Dalmaciju donijeli stari 

Grci. Najviše sauvanih arheoloških nalaza o uzgoju masline u Dalmaciji potjee iz doba 

Rimskog carstva. Iz ovog razdoblja sauvani su pogoni za preradu poljoprivrednih proizvoda 

koji su se nazivali «vila rustica», a najbolje su sauvane one u Mulinama na otoku Ugljanu, 

Bijai kod Solina, Mogorjelu kod apljine, Bosna i Hercegovina, Piramatovci i Graac kod 

Skradina. 

Doseljavanjem Hrvata u ove prostore o maslini se veoma malo zna, a pretpostavlja se kako 

Hrvati kao nomadski i ratniki narod nisu poznavali niti cijenili kulturu masline. Nešto više o 

maslini imamo tek iz razdoblja feudalizma kada je uzgoj masline kao i ostalih poljoprivrednih 

kultura bio reguliran odnosom veleposjednik-kmet. 

Zanimljivo je kako se maslina u šesnaestom stoljeu nije uzgajala u podruju otoka Braa ve se 

maslinovo ulje uvozilo iz podruja Puglije-Italija. O ovome nam svjedoi izvješe mletakog 

senatora Ivana Krstitelja Giustiniania koje datira iz sredine XV stoljea. Na osnovu ovog 

izvješa mletaki dužd Jeronim Priolus, (27. rujna 1565.) je brakom knezu Frani Dandoli uputio 

dukal (duždevo pismo). U ovom pismu izmeu ostalog se nalaže knezu da svu neobraenu 

zemlju na otoku dodijeli razumnim težacima koji se obvežu posaditi masline i divlje masline 

prenavrnuti. Krajem osamnaestog stoljea u podruju Dalmacije uzgaja se nepoznat broj stabala 

masline, a neki autori navode ak 20-30 milijuna stabala. Ovome podatku treba pristupiti veoma 

oprezno jer nije znanstveno utemeljen. Naime poznato je da su površine za proizvodnju bile 

ograniene. Na nagnutim terenima i terasama pored masline uzgajalo se i drugo voe (smokva, 

roga, šipak, višnja i drugo) te vinova loza. Škrta polja i tereni sa zemljištima boljeg boniteta 

koristili su se za proizvodnju žitarica, a prvenstveno za pšenicu. Dolaskom jugoslavenske vlasti u 

Dalmaciju maslinarstvo sustavno nazaduje kao i sve ostale poljoprivredne kulture, a rezultat toga 

je masovno iseljavanje stanovništva iz sela u grad ili iz Dalmacije u druge, a naješe 

prekomorske zemlje. 

Uspostavom samostalne hrvatske mijenja se agrarna politika te se maslinarstvo smatra 

strateškom odrednicom poljoprivrede i poklanja mu se zaslužena pažnja. Rezultat ovoga je 

poveanje površina pod maslinom i obnova starih i zapuštenih maslinika. 

1.1.3 Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije 

Dalmacija ima povoljne klimatske uvjete za uzgoj masline. Klima i oborine su klimatski 

elementi koji u znaajnom utjeu na proizvodnju masline u Dalmaciji. Na osnovi klimatskih i 

pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voarsko-maslinarskih podregija: 

sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina Neretve. Svaka od 

imenovanih podregija odlikuje se odreenim klimatskim karakteristikama koje su uvjetovale 

vrstu voarske proizvodnje. Maslina se uzgaja u svih pet podregija, a razlike su u sortnom 

sastavu pojedine podregije. 

Od okolišnih uvjeta treba istaknuti oborine kao važan element proizvodnje masline kojih u 

podruju Dalmacije ima dovoljno ali nisu pravilno rasporeene. Naime poveana koliina 

oborina potrebna je u ljetnom razdoblju, a tada u ovom podruju pada najmanje kiše, uslijed ega 

dolazi do negativnih posljedica po maslinu, pa je za sigurne prinose potrebno organizirati 

natapanje. 

6

1.2 TRADICIJSKI KULTIVARI DALMACIJE 

1.2.1 Pregledni popis kultura i kultivara: 

Tradicijski kultivari masline u Dalmaciji: 

Bjelica, 

Brindianka, 

Buharica, 

Crnica, 

esvinka, 

Divljaka, 

Drobnica, 

Dubravka, 

Dužica, 

Grozdaa, 

Jeruzalemka, 

Kalamata, 

Kamasa, 

Karbunela, 

Kosmaa, 

Krivulja, 

Krvavica, 

Lastovka, 

Levantinka, 

Lituša, 

Lumbardeška, 

Mezanica šipanska, 

Mezanica, 

Murgulja, 

Oblica, 

Oštrica, 

Paštrica, 

Piculja, 

Pujizica, 

Puljka, 

Sitnica, 

Sitnica, 

Sitnjaka velika, 

Šljivaa, 

Uljarica, 

Velika lastovka, 

Zuzorka, 

Žabarka, 

Želudarica. 

Napomena: Boldom su otisnute sorte koje su detaljnije obraene 

7

1.2.2 Pregled najznaajnijih kultivara Dalmacije: 

1.2.2.1 OBLICA 

SISTEMATIKA MASLINE 

red: OLEALES (LIGUSTRALES) 

porodica: OLEACEAE 

rod: OLEA 

vrsta: Olea europaea var. communis, Pitoma maslina 

sorta: Oblica 

PODRIJETLO 

Podrijetlo Oblice nije u potpunosti razjašnjeno. Ona se smatra domaom-autohtonom sortom 

masline jer je u veoj mjeri proširena samo u našem uzgojnom podruju. Prema prof. Miljkoviu 

Oblica se u našem prostoru uzgaja više od 2000 godina, a donesena je iz Izraela dok je prve 

opise ove sorte dao starorimski putopisac Collumela. Upotrebom molekularnih biljega baziranih 

na DNA utvreno je da je Oblica veoma srodna sa sortom Chetoui koja se uzgaja u Tunisu. 

SINONIMI 

U podruju Cavtata i Mihania-Balunjaa, u mjestu Postire-Braka, otok Bra i podruje 

Benkovca-Velika, podruje Istre-Debela maslina, otok Krk-Debeljuša ili Lušinjka, podruje 

Makarske, Igrana, Podgore i Puiša-Krupnica, okolica Bara u Crnoj Gori-Krupnica trka, 

Podruje Boke Kotorske–Lumbardeška ili Grumaa, podruje Braa, Kaštela, Brusja, Trogira, 

Klisa, Splita i Šibenika-Maslina ili Maslina obina ili Maslina domaa, podruje Stona-Makura 

ili Mekura, podruje Šibenika, Splita, Postira, Hvara i Makarske- Naša, podruje Igrana, 

Podgore, Makarska i Puiša-Našinka, podruje Skradina-Sladunica, polutok Pelješac i otok 

Korula-Orgula ili Orbula, podruje Kune-Orbulaa, podruje Šibenika, Murtera, Preka, 

Biograda, Zadra, Iža, Paga, Raba, Skradina, Makarske, Benkovca, Knina i Imotskog-Orkula, 

podruje Mljeta, Stona i Slanoga-Trgonja ili Trgulja, podruje Krka i Crikvenice-Torkuljica, 

Torkula debela ili Debela, podruje Janjine-Srkulaa, podruje Brijesta-Sorbulaa, podruje 

Budve u Crnoj Gori-Puljka ili Puljiška. 

SLUŽBENI STATUS 

Uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske, te je na popisu svjetskih sorta masline koji se vodi 

pri Meunarodnom vijeu za maslinovo ulje (COI) u Madridu. Prema strunoj literaturi 

preporua se kao vodea sorta za proizvodne nasade. Kao ishodni materijal uva se u dva 

kolekcijska nasada (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne 

kulture Dubrovnik). Pored ovog sorta se uva u Svjetskoj kolekciji genofonda masline «Alameda 

del Obispo» pri Sveuilištu u Cordobi, Španjolska te u svjetskoj kolekciji genofonda masline 

Instituta u Sfaksu, Tunis. Od 2007. godine uva se i u svjetskoj kolekciji masline pri Institute 

National «Marrakech», Maroko. U Hrvatskoj postoji 711 matinih stabala ove sorte u šesnaest 

rasadnika. 

RASPROSTRANJENJE 

Ovo je naša najrasprostranjenija sorta masline. U starim maslinicima bila je jedina sorta u 

uzgoju. Kroz prošlost obino se sadila po rubovima polja kao vijenac o emu je pisao i naš 

poznati književnik Vladimir Nazor «Vinograd moga oca ovjenan je vijencem zelenih maslina». 

Uzgaja se u svim podregijama uzgoja, a njena zastupljenost u starim nasadima je slijedea: 

Podruje Zadra oko 20 %, Preko i Biograd oko 60 %, Šibenik 75-90 %, podruje Splita oko 98 

%, otok Bra i podruje Makarske oko 95 %, otoci Hvar i Vis oko 90 % te podruje Vala Luke 

oko 35 %, otok Korula 80 %, poluotok Pelješac 70-80 %, Dubrovako primorje 60-75 %, otok 

Lopud oko 95 %, podruje Cavtata oko 80 %, podruje Metkovia oko 90 % i u unutrašnjosti 

8

Dalmacije 60-90 %. Razlog ovako velike raširenosti ove sorte je njena adaptabilnost. Naime 

Oblica dobro uspijeva i na lošijim, skeletnim i plitkim tlima, dobro je otporna na jake udare 

vjetra. Pored ostalog, Oblica ima i dobru otpornost na hladnou radi ega se preporua za uzgoj 

u unutrašnjosti Dalmacije i u hladnijim podrujima otoka i obale. 

Osim u Hrvatskoj Oblica se uzgaja još u Kaliforniji gdje se je donijeli naši iseljenici, zatim u 

Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Posebno je interesantno za Oblicu da je 1908. 

godine uvezena u Japan iz Kalifornije. 

BIOLOŠKI OPIS 

Stablo: Oblica razvija srednje bujno stablo, prirodno stvara krošnju okruglog oblika-tipa 

kišobrana. Deblo je srednje razvijeno, tamnosive boje s obilnom korom na površini koja se lako 

ljušti. Razvija grane koje rastu pod kosim kutom, mladi izbojci su uspravnog rasta s dugim 

internodijima. 

List: Oblica razvija veoma veliki broj listova. Listovi su izrazito sivo-maslinaste boje. List je 

eliptinog oblika s valovitom površinom. U vrijeme suše Oblica spiralno uvija listove radi 

smanjivanja gubitka vode transpiracijom. Listovi Oblice su u kategoriji srednje krupnih listova. 

Cvat: Cvat ili resa razvija se od ožujka do svibnja mjeseca. Prosjena dužina cvjetne rese je oko 

3.5 cm i njoj se može nai od 10 do 35 cvjetova koji imaju blijedo-žukastu boju u doba pred 

otvaranje. 

Plod: Plod Oblice je okruglastog oblika prosjene mase oko 5 grama. Masa ploda varira u 

rasponu od 2.5 do 14.5 grama. Radi svije krupnoe ova sorta se može koristit za zeleno i crno 

konzerviranje, a može se preraivati u ulje. Sadržaj ulja u plodu varira od 18-21 % u zavisnosti 

od uzgojnog podruja i uvjeta uzgoja. 

Nedostatci: Oblica je stranooplodna sorta masline te su za uspješan rod u maslinike pored Oblice 

treba saditi i sorte oprašivae. Dobri oprašivai za Oblicu su sorte Picholine, Ascolana Tenera, 

Drobnica, Lastovka i Levantinka. Veliki nedostatak Oblice je neredovita rodnost. 

STUPANJ UGROŽENOSTI I POSTOJEI TREND 

U posljednje vrijeme bilježi se poveani interes za podizanja nasada masline s Oblicom kao 

glavnom sortom u nasadu. Više od polovine proizvedenog sadnog materijala masline u RH je 

sorta Oblica. Struna ocjena o ugroženosti: nije ugrožena. 

GOSPODARSKA VRIJEDNOST I BUSINES PLAN 

Oblica je gospodarski veoma vrijedna sorta masline bilo za konzerviranje ili za proizvodnju ulja. 

U budunosti bi trebalo raditi na razvoju proizvodnje sortnog maslinovog ulja sa zaštitom 

izvornosti i geografskog podrijetla te na planu oplemenjivanja ove sorte s ciljem dobivanja 

kultivara otpornijih na niske temperature. Nadalje treba zapoeti rad na klonskoj selekciji ove 

sorte. 

PRIJEDLOG ELEMENATA I PLAN UPRAVLJANJA 

Oblica je sorta s dobrom perspektivom, a u skoroj budunosti bi trebalo napraviti reprodukciju 

postojeih domaih kolekcija radi ouvanja izvorne sorte. 

9

1.2.2.2 LASTOVKA 




rod: OLEA 


sorta: Lastovka 

PODRIJETLO 

Lastovka je autohtona sorta masline koja vodi porijeklo s otoka Korule gdje je i najviše proširen 

uzgoj ove sorte. Postoji više teorija o porijeklu Lastovke, a jedna od njih je da je ona prirodni 

križanac izmeu sorta Oblice i Drobnice dok druga teorija kaže da je ona prirodni križanac 

izmeu neke pitome i divlje masline radi ega se ova sorta naziva i pitomi olivaster. Ime 

Lastovka dobila je po izgledu granice i ploda koji podsjeaju na krila lastavice. Iako ime sorte 

asocira na otok Lastovo znakovito je da se ova sorta uope ne uzgaja na otoku Lastovu. Prema 

vlastitom istraživanju najstarija stabla ove sorte mogu se procijeniti na starost od 250-300 

godina. Lastovka je sorta namijenjena za proizvodnju ulja. 

SINONIMI 

Lastovka nema sinonima. 




preporua se kao vodea sorta za proizvodne nasade. Kao ishodni materijal uva se u dva 

kolekcijska nasada (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne 

kulture Dubrovnik). Pored ovog sorta se uva u Svjetskoj kolekciji genofonda masline «Alameda 

del Obispo» pri Sveuilištu u Cordobi, Španjolska te u svjetskoj kolekciji genofonda masline 

Instituta u Sfaksu, Tunis. Od 2007. godine uva se i u svjetskoj kolekciji masline pri Institute 

National «Marrakech», Maroko. Nadalje u Hrvatskoj je registrirano 269 matinih stabala ove 

sorte u osam matinih nasada. Prema broju matinih stabala ova sorta je na drugom mjestu 

odmah poslije Oblice. 


Uzgoj Lastovke ogranien je na podruje južne i srednje Dalmacije. Najvea populacija ove 

sorte je u podruju otoka Korule, a posebno u podruju mjesta Vela Luka gdje predstavlja ak 

80 % od ukupnog broja stabala masline. Pored Korule Lastovka je proširena u uzgoju na 

podruju poluotoka Pelješca, otoka Mljeta i Šipana, Dubrovakom primorju i Konavlima, 

otocima Brau, Šolti, Hvaru, Makarskom primorju i podruju Kaštela. Poveani interes za 

sadnjom ove sorte vidljiv je posljednjih dvadesetak godina zahvaljujui spoznajama o 

gospodarskoj, agronomskoj i biološkoj vrijednosti ove sorte. Areal rasprostranjena ogranien je 

na podruju južno od Trogira, a najsjevernija toka uzgoja je podruje mjesta Otri kod Vrgorca 

gdje ima jedna manja populacija sorte Lastovke. Pored uzgoja u Hrvatskoj, Lastovka se u 

znaajnom broju uzgaja i na podruju Crne Gore. 

11


Stablo: Lastovka razvija srednje bujno stablo s piramidalnom krošnjom koja je posljedica 

uspravnog rasta grana. U prirodnim formama Lastovka ima kratko i veoma ravasto deblo. Kut 

grananja je oštar, a mladi izbojci su uspravnog i bujnog rasta s kratkim internodijima radi ega 

ovi izgledaju veoma gusto. 

List: List Lastovke je malen i tamnozelene boje, kopljastog izgleda. Prema meunarodnoj 

klasifikaciji, Lastovka ima sitni list. Obod lista je ravan kao i sami list. 

Cvat: Lastovka cvjeta u treoj dekadi mjeseca svibnja u zavisnosti od uzgojnog podruja. Cvate 

obilno, a u jednoj resi ima od 20-25 cvjetova. 

Plod: Plod Lastovke je eliptino izdužen, a neki ga autori nazivaju bavastim plodom. Plod je 

srednje krupan, prosjene mase oko 3.0 g, a ako je manji rod plod može postii masu od oko 5.5 

grama. Plod je intenzivno zelene boje, a što je bliže puna zrioba, poprima blijedozelenu boju 

koja u konanici prelazi u crnu. Sadržaj ulja u plodu kree se oko 24 % te se ova sorta smatra 

najuljevitijom domaom sortom masline. Ulje je izrazito zelene boje i gorkastog okusa, a razlog 

tome je u velikom sadržaju klorofila u plodu osobito ako se beru nezreli plodovi. 

Nedostatci: Lastovka je veoma osjetljiva na niske temperature te zbog toga ima ogranien areal 

rasprostranjenja, takoer veoma je osjetljiva na napad raka masline. 

Prednosti: Ova sorta ima veliki postotak hermafroditnih cvjetova, radi ega ima redovitu i obilnu 

rodnost. Otporna je na napad maslinine muhe i paunovog oka. Veoma važno je istaknuti da je 

ova sorta izuzetno otporna na dugotrajnu sušu, radi ega je pogodna za podruja gdje nije 

mogue organizirati natapanje. 


U posljednje vrijeme bilježi se poveani interes za podizanja nasada masline sa sortom Lastovka. 

U proizvodnji sadnog materijala sadnice ove sorte sudjeluju s oko 15 %. Struna ocjena o 

ugroženosti: nije ugrožena. 


Lastovka je gospodarski veoma vrijedna sorta masline iskljuivo za proizvodnju ulja. U iduem 

razdoblju bi trebalo raditi na proizvodnji sortnog maslinovog ulja sorte Lastovka te na 

kupažiranom maslinovom ulju sorta Lastovka, Drobnica i Oblica koje se pokazalo veoma 

kvalitetnim. Nadalje treba izraditi planove za zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla ulja od 

ove sorte s razliitih uzgojnih podruja. U agronomskom smislu trebalo bi usmjeriti istraživanja 

na selekciju s ciljem dobivanja genotipova otpornijih i rak masline, a ime bi se stvorili uvjeti za 

poticanje veeg korištenja sorte u proizvodnji te stvaranje genotipova otpornijih na rak masline. 


Lastovka je sorta s dobrom perspektivom, ali bi trebalo ubrzati rad na selekciji i oplemenjivanju 

putem istraživanja njenog podrijetla putem DNA biljega. Nadalje bilo bi potrebno poraditi na 

ozdravljenju ove sorte od napada raka masline te stvoriti bazni matini materijal koji je 

osloboen od virusa i viroida. 

12

1.2.2.3 BJELICA 




rod: OLEA 


sorta: Bjelica 

PODRIJETLO 

Bjelica je autohtona sorta južne Dalmacije. Podrijetlo ove sorte nije razjašnjeno, a ime je dobila 

po bjelkastoj boji nalija lista. Kada puše vjetar liše se njiše i stvara privid bijele boje lista. 

Bjelica se smatra jednom od najstarijih maslina južne Dalmacije, a prvi put se spominje prilikom 

popisu stabala maslina 1842. godine u mjestu Slano gdje je zauzimala oko 1/3 od ukupnog broja 

stabala. 

Ime Mesnica dobila je radi velike zastupljenosti mesa ploda u odnosu na košticu dok je ime 

Žutica dobila zbog blijedožute boje nedozrelog ploda. 

SINONIMI 

esvinka (Janjina), Krvavica (Janjina), Paštrica (Orebi, Trpanj, Janjina, Kuna, Potomje, 

Trstenik, Metkovi, Ston), Mesnica (Brseine), Vrtunšica, Vrtušnica (Vela Luka i Blato na 

Koruli), Bijela maslina (Karlobag) i Žutica (Crnogorsko primorje, Mihanii, Koloep). 




preporua se za komercijalni uzgoj ali samo u južnim podrujima. Kao ishodni materijal uva se 

u dva kolekcijska nasada (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne 

kulture Dubrovnik). Od 2007. godine uva se i u svjetskoj kolekciji masline pri Institute National 

«Marrakech», Maroko. Danas u Hrvatskoj ima 15 matinih stabala ove sorte u tri registrirana 

rasadnika. 


Najviše je raširena u podruju Dubrovakog primorja, Konavala, poluotoku Pelješca, Elafitskih 

otoka, Koloepa i Korule. Pored uzgoja u Hrvatskoj ovo je vodea sorta masline u Crnoj Gori. 

Prema Zecu, (1951) ova sorta se uzgaja i u podvelebitskom primorju. Sorta je osjetljiva na niske 

temperature radi ega je uzgoj ogranien na južnu Dalmaciju. Prema Bakariu, (2002) ova sorta 

zauzima oko 18 % fonda stabala u podruju Dubrovakog primorja. 


Stablo: Razvija bujna stabla s malim kutom grananja radi ega stvara kuglastu krošnju. Deblo je 

visoko, vrsto i veoma bujno s izraženom ornamentikom. Naime na mjestu izbijanja grana i 

granica stvaraju se udubljenja-rupe u deblu i osnovnim granama radi ega je ovu sortu lako 

prepoznati od drugih. Bjelica stvara mali panj. 

List: Bjelica stvara veliku koliinu listova na izbojcima. List je kopljast, dug i uzak. List je po 

cijeloj dužini ravan i po obodu, a ne uvija se po dužini. List je sivo maslinaste boje s lica dok je 

sivo bjeliast s nalija lista. 

Cvat: Bjelica cvjeta u drugoj polovini svibnja, a u zavisnosti od uzgojnog podruja. Cvjetovi su 

smješteni u cvat ija je prosjena dužina oko 18 mm, a u jednom cvatu ima oko 9 cvjetova. Ova 

sorta ima dobar postotak samooplodnih cvjetova. 

Plod: Plod Bjelice je eliptinog oblika, svjetlo-zelene boje u poetku zrenja koja postupno 

prelazi u žuto zelenu da bi u fazi pune zrelosti dobio ljubiastu boju kožice ploda. Ova sorta ima 

14

sitne plodove, prosjena masa ploda je oko 3.0 grama, a koštica je prosjene mase 0.5 grama. 

Sadržaj ulja u plodu 24.5 % i ulje je dobre kvalitete. 

Nedostatci: Bjelica je osjetljiva na niske temperature radi ega je ogranien areal uzgoja, nadalje 

osjetljiva je napad paunovog oka i sklona je alternativnoj rodnosti. Iako stvara veliki broj guka 

na deblu i panju ova sorta se slabo i sporo regenerira poslije obnove radi ega i danas imamo 

veoma starih stabala ove sorte. 

Prednosti: Otporna je na rak masline. 


Brojno stanje ove sorte je u stagnaciji. Godišnje se proizvodi oko 10.000 novih sadnica masline 

sorte Bjelica što može u znaajnom pomoi ouvanju ove sorte. Struna ocjena o ugroženosti: 

nije ugrožena. 


Bjelica je gospodarski veoma vrijedna sorta iskljuivo za proizvodnju ulja. U budunosti bi 

trebalo raditi na razvoju proizvodnje sortnog maslinovog ulja sa zaštitom izvornosti i 

geografskog podrijetla te na planu oplemenjivanja ove sorte s ciljem dobivanja klonova 

otpornijih na niske temperature. Nadalje potrebno je poraditi na istraživanju tržišta sortnog 

maslinovog ulja ove sorte te izraditi planove za kvalitetniju marketinšku obradu ulja ove sorte. 


Bjelica je sorta s dobrom perspektivom za ogranieni areal uzgoja (južnu Dalmaciju). U 

budunosti bi trebalo obaviti reprodukciju postojeih kolekcija te poraditi na programima 

ozdravljenja ove sorte od virusa i viroida s ciljem dobivanja sadnog materijala kategorije 

osnovni. 

15

1.2.2.4 DUŽICA 




rod: OLEA 


sorta: Dužica 

PODRIJETLO 

Ova sorta je od oko 250 godina ranije uvezena iz Italije, pokrajina Puglia gdje se naziva Oliva di 

Cerignola (Bakari, 2002), a u Italiju je uvezena iz Španjolske gdje joj je ime Grossa di Spagna. 

Ime Dužica je dobila po dugakom plodu koji je najduži od svih domaih sorta masline. Naziv 

Velika Lastovka dobila je po obliku i boji lista koji u velikom podsjea na list Velike Lastovke. 

SINONIMI 

Barakokula (Lumbarda, Korula), Duška (Murter), Krfkinja (Reževi), Krivaja (Šipan), 

Lastovka (Cavtat, Mihanii), Lastovka velika (Makarska, Vrisnik), Talijanka (Sutivan, 

Makarska), Mašjun ili Muška maslina(Korula, Pelješac), Orgula (Žuljan), Puljiška ili Puljizica 

(Hvar, Brusje, Starigrad), Samorest (Blato), Španjolka (Zadar), Španjolica (Zadar, Žman, Sali, 

Šipan, Koloep, Lopud, Zaton, Mljet), Talijanka (Makarska, Bra), Kaprijeska (Bra), Ladrunka 

(Sali), Mudara (Konavle), Kalamata ili Murgaa (Crna Gora) i Barkinja (Crna Gora). 



pri Meunarodnom vijeu za maslinovo ulje (COI) u Madridu. Kao ishodni materijal uva 

kolekcijskim nasadima (Stanica za južne kulture Dubrovnik i Instituta za jadranske kulture u 

Splitu). U evidenciji Zavoda za sjemenarstvo i rasadniarstvo evidentirano je samo jedno 

matino stablo ove sorte u RH. 


Uzgaja se na cijelom uzgojnom podruju Hrvatske ali u malim koliinama. Uzgoj je ogranien 

uglavnom na okunice i vrtove i to jedno ili dva stabla. Prema Bakariu, (2002) ova sorta je u 

Dubrovakom primorju zastupljena s oko 0.01 % od ukupnog broja stabala masline. 

Pored uzgoja u Hrvatskoj, Dužica se u manjoj mjeri uzgaja i u podruju Crne Gore. 


Stablo: Dužica razvija srednje bujna stabla, srednje visokog debla i kuglaste krošnje. Kut 

grananja je dosta oštar. Razvija veliki broj dugih izbojaka koji se lako savijaju prema tlu te ima 

pendulasti izgled. 

List: Ima srednje veliki broj listova koji su blijedo–zelene boje, dugi i kopljastog izgleda. Listovi 

se ponekad uzdužno savijaju prema licu lista. Prema meunarodnoj klasifikaciji list Dužice 

svrstan je u kategoriju velikih listova. 

Cvat: Cvat se razvija od ožujka do svibnja mjeseca, cvjeta krajem svibnja i poetkom lipnja u 

zavisnosti od uzgojnog podruja. Prosjena dužina cvata je oko 30.0 mm i na njoj prosjeno ima 

oko 22 cvjeta. Ovo je djelomino samooplodna sorta masline. 

Plod: Plod je duguljast blago uvijen prema vrhu. Oblikom, plod podsjea na plod šljive. Plod ima 

zelenkastu boju u poetku zrenja koja postupno prelazi u crvenkasto-ljubiasti da bi u fazi pune 

zrelosti bila crveno-vinske boje. Prosjena masa plod je oko 9.0 grama koja radi ega se plodovi 

mogu konzervirati. Sadržaj ulja u plodu je mali, a ulje je slabije kvalitete. 

16

Nedostatci: Ovo je djelomino samooplodna sorta i za dobar rod potrebni su joj oprašivai 

(Drobnica, Levantinka, Uljarica). Dužica je osjetljiva na napad paunovog oka i raka masline. U 

nasadima gdje nema oprašivaa slabo i neredovito raa, a ima i slabu otpornost na sušu. 

Prednosti: Dužica je veoma otporna na napad maslinine mušice i maslininog moljca što je 

svrstava u veoma kvalitetne stolne sorte masline. Ima veoma krupan plod i vrstu kožicu te je 

pogodna za manipulaciju tijekom procesa konzerviranja. 


U posljednje vrijeme bilježi blago opadanje broja stabala ove sorte. Naime prema Zecu, (1951) 

ova sorta je bila zastupljena s oko 5 % u ukupnom broju stabala. Proizvodnja sadnica je veoma 

niska (svega nekoliko sadnica godišnje). Struna ocjena o ugroženosti: ugrožena. 


Dužica je gospodarski veoma vrijedna stolna sorta masline. Bilo bi potrebno analizirati 

proizvodni prostor za uzgoj ove sorte te izraditi planove za komercijalne nasade u odgovarajuim 

agrotehnikim uvjetima. U dobrim agrotehnikim uvjetima ova sorta bi bila veoma dobro 

iskorištena, a mogla bi se koristiti i u programima oplemenjivanja s ciljem dobivanja genotipova 

krupnijeg ploda. 


Dužicu je potrebno staviti u nacionalnu kolekciju genofonda masline te obaviti njeno 

agronomsko, biološko i gospodarsko vrednovanje. I na kraju je potrebno obaviti molekularnu 

identifikaciju radi potvrde teorije o njenom talijanskom odnosno španjolskom podrijetlu. 

17

1.2.2.5 PAŠTRICA 




rod: OLEA 


sorta: Paštrica 

PODRIJETLO 

Ovo je vjerojatno najstarija domaa sorta masline, koja je nastala na podruju poluotoka 

Pelješca. Ime joj potjee od talijanske rijei «astrigente» (stezati, stiskati), a ovo ima veze sa 

sadržajem tanina u zelenim plodovima radi ega ulje ove sorte malo steže nepce prilikom 

konzumiranja. Drugi mogui korijen imena Paštrica veže se za izraz «paštriti» koji se ranije 

koristio u podruju Pelješca, a oznaavao je crvenkasto-ljubiastu boju koja se javlja na plodu 

ove sorte u doba promjene boje kod zrenja. 

SINONIMI 

Pastrica, Grozdanka, Grozdenjaa, Grozdaa, Bjelica i esvinka 


Uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal uva se u Institutu za 

jadranske kulture i melioraciju krša Split i to samo jedan primjerak. 


Ova sorta raširena je samo na podruju poluotoka Pelješca i to veim dijelom na njegovoj 

sjevernoj strani. Prema Bakariu, (2005) Paštrica ini oko 15 % fonda stabala maslina poluotoka 

Pelješca. Najvee populacije Paštrice nalaze se oko naselja Brijesta, Ston, Janjina, Oskorušno, 

Trpanj i Trpanjska Duba dok su veoma rijetka stabla naena zapadno od Orebia. 


Stablo: Razvija srednje bujno stablo, koje se pod teretom ploda savija pa cijelo stablo ima visei 

izgled. Razvija krošnju u obliku kugle koja se može jednostavno oblikovati. Deblo je uspravno i 

srednje visoko. 

List: Ima srednje veliki broj listova koji su na dugim i tankim izbojcima. List je dugaak, uzak i 

kopljast, svjetlo-zelene boje lica i sivo-zelenog nalija lista. 

Cvat: Cvat se razvija od ožujka do svibnja, cvatnja Paštrice poinje krajem svibnja i u prvoj 

polovini lipnja. Cvat je prosjene dužine oko 27 mm, a u jednoj resi ima prosjeno oko 16 

cvjetova. Paštrica ima dobar postotak samooplodnih cvjetova. 

Plod: Razvoja plod okruglastog oblika, prosjene mase 3.0 g ljubiasto crne boje. Ova sorta raa 

u grozdovima, a što može biti i jedan od razloga njenog sinonima «Grozdaa». Sadržaj uljanu 

plodu kree se oko 19.5 % i ulje je dobre kvalitete. 

Nedostatci: Paštrica ima dugo razdoblje od zametanja do zriobe ploda (200-210 dana) pa se esto 

beru i zeleni plodovi, sklonost alternativnoj rodnosti. 

Prednosti: Kasna cvatnja, rodnost velika, velikim dijelom samooplodna sorta, otporna na rak, 

paunovo oko, niske temperature i sušu. 


U posljednje vrijeme bilježi se poveani interes za podizanja nasada masline sa sortom Paštricom 

u podruju Pelješca (15 ha udruga branitelja Ston). Struna ocjena o ugroženosti: ugrožena. 

19


Paštrica je gospodarski veoma vrijedna sorta masline radi dobrog sadržaja ulja u plodu, dobre 

otpornosti na biljne bolesti i štetnike te visokog stupnja samooplodnje i velike produkcije polena 

dobre klijavosti. U budunosti bi trebalo izraditi planove za poticanje veeg korištenja sorte u 

proizvodnji i oplemenjivanje. Nadalje potrebno je provesti istraživanja tržišta za prihvat sortnog 

maslinovog ulja ove sorte. 


Paštrica je sorta s dobrom perspektivom s tim da treba ubrzati rad na selekciji. Naime ova sorta 

se tijekom povijesti razmnožavala gukama (vegetativno) ili esto puta sjemenom (generativno). 

Ovaj drugi nain razmnožavanja rezultirao je postojanjem veeg broja klonova ove sorte koje bi 

trebalo ocijeniti s agronomskog, biološkog i gospodarskog aspekta. Potrebno je ovu sortu 

postaviti u banke gena na više lokacija i zapoeti s komercijalnom proizvodnjom sadnog 

materijala. 

1.2.2.6 LEVANTINKA 




rod: OLEA 


sorta: Levantinka 

PODRIJETLO 

Podrijetlo Levantinke nije razjašnjeno, a smatra se domaom sortom masline. Ime Levantinka 

podsjea na njeno podrijetlo «Levant» kako se nekada nazivalo podruje Grke. 

SINONIMI 

Levantinka, Šoltanka. 




preporua se kao vodea sorta za proizvodne nasade na podrujima s tlima boljeg boniteta te na 

terenima gdje je mogue natapanje. Kao ishodni materijal uva se u dva kolekcijska nasada 

(Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne kulture Dubrovnik). Pored 

ovog sorta se uva u Svjetskoj kolekciji genofonda masline «Alameda del Obispo» pri 

Sveuilištu u Cordobi, Španjolska te u svjetskoj kolekciji genofonda masline Instituta u Sfaksu, 

Tunis. Od 2007. godine uva se i u svjetskoj kolekciji masline pri Institute National 

«Marrakech», Maroko. Nadalje u Hrvatskoj je registrirano 179 matinih stabala ove sorte u šest 

matinih nasada. Prema broju matinih stabala ova sorta je na treem mjestu iza Oblice i 

Lastovke. 


Uzgoj Levantinke ogranien je na podruje južne i srednje Dalmacije. Najvea populacija ove 

sorte je u podruju otoka Šolte. Poveani interes za sadnjom ove sorte vidljiv je posljednjih 

dvadesetak godina zahvaljujui spoznajama o gospodarskoj, agronomskoj i biološkoj vrijednosti 

ove sorte. Naime ova sorta ima veliki postotak samooplodnje, radi ega Levantinka redovito i 

obilno raa. 

20


Stablo: Levantinka razvija veoma bujno stablo. Deblo je visoko i glatko, a krošnja je kuglasta. 

Izbojci su veoma bujni s dugim internodijima. Kora grana je glatka. 

List: List Levantinke je velik, širok i dugaak. Po dužini je blago uvijen. S lica je tamnozelene 

boje dok je s nalija blago bjelkaste boje. Obod lista je blago nazubljen. 

Cvat: Levantinka razvija cvat od ožujka do svibnja. Cvatnja se odvija od sredine do kraja 

mjeseca svibnja. Cvatnja je obilna, a udio hermafroditnih cvjetova je dosta velik. Cvat je 

dugaak u prosjeku 25 mm s prosjeno 20 cvjetova u cvatu. 

Plod: Plod je srednje krupan, eliptino izdužen i blago uvijen prema vrhu. Ova sorta raa u 

grozdovima, a u jednom grozu ima izmeu tri i pet plodova. Prosjena masa ploda je oko 4.5 

grama. Pred poetak zriobe plod je zelene boje koja postupno prelazi u crveno-ljubiasti i na 

kraju je crne boje. Sadržaj ulja u plodu kree se oko 20 %, a ulje je dobre kvalitete. 

Nedostatci: Levantinka je veoma osjetljiva na sušu te za njen uzgoj treba birati tla dubljeg profila 

ili osigurati natapanje. Srednje je osjetljiva na napad raka masline i paunovo oko. Ima slabu 

sposobnost rizogeneze. 

Prednosti: Levantinka redovito i obilno raa, ima veliki postotak autofertilnosti te joj za uzgoj 

nisu potrebni oprašivai. Srednje je otporna na napad maslinine muhe. 


U posljednje vrijeme bilježi se poveani interes za podizanja nasada masline sa sortom 

Levantinkom. Proizvodnja sadnog materijala bilježi stalni rast. Struna ocjena o ugroženosti: nije 

ugrožena. 


Levantinka je gospodarski veoma vrijedna sorta masline namijenjena iskljuivo za proizvodnju 

ulja. U iduem razdoblju bi trebalo raditi na proizvodnji sortnog maslinovog ulja kupažiranom 

maslinovom ulju iji bi glavni sastojak bilo ulje Levantinke. Nadalje treba izraditi planove za 

zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla ulja od ove sorte s razliitih uzgojnih podruja. U 

agronomskom smislu trebalo bi usmjeriti istraživanja na oplemenjivanje ove sorte putem 

križanja s ciljem dobivanja ploda vrše konzistencije koji bi se mogao koristit za konzerviranje. 


Levantinka je sorta s dobrom perspektivom, a u buduem razdoblju trebalo bi pronalazit nove 

metode umnažanja ove sorte. 

21

1.2.2.7 DROBNICA 




rod: OLEA 


sorta: Drobnica 

PODRIJETLO 

Drobnica je autohtona hrvatska sorta masline. Uzgaja se na cijelom uzgojnom podruju. 

Na podruju otoka Korule postoje veoma stara stabla i smatra se najstarijom sortom masline u 

ovim prostorima. Ime je dobila po plodu koji je sitan. 

SINONIMI 

Drobnica (Benkovac, Biograd, Zadar, Preko, Šibenik, Murter, Rab, Krk, Senj, Crikvenica, 

Korula, Dubrovnik), Drobinka (Krk, Biograd), Drobnjaa (Zadar, Preko), Sitnica (Zadar, Preko, 

Biograd, Benkovac, Rab, Trpanj, Crikvenica, Kaštel Lukši), Sitna (Hrvatsko primorje), 

Jadrnjaa i Uljarica (Iž), Mastrinka (Bra i Kaštela), Perišieva mastrinka (Kaštela), Orkulica 

(Primošten), Piculja (Krk, Senj, Rab), Žutka (Tisno, Knin), Naša maslina ili Domaa ili Modrulja 

(Krk), Ciculja (Krk i Pag). 




preporua se kao vodea sorta za proizvodne nasade. Kao ishodni materijal uva se u 

kolekcijskom nasadu Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split. Od 2007. godine uva 

se i u svjetskoj kolekciji masline pri Institute National «Marrakech», Maroko. Nadalje u 

Hrvatskoj je registrirano 43 matina stabla ove sorte. 


Uzgaja se na cijelom uzgojnom podruju masline u Hrvatskoj s tim da je nama južnije od otoka 

Korule. Najvei uzgojni centri su otok Korula i Zadarsko podruje. Ova sorta je redoviti 

pratilac sorte Oblice. 

O njenoj rasprostranjenosti govori Zec (1951) te navodi kako je ova sorta u podruju Raba 

zastupljena sa 60 % , u podruju Zadra sa 70 % te u podruju Korule s oko 10 % . 


Stablo: Razvija veoma snažna stabla s velikim deblom. Krošnja je veoma bujna i uspravna. 

Drobnica ima uspravan rast. Deblo je veoma visoko. Izbojci su dugake, a listovi rijetki. 

List: Razvija kratke, uske i na vrhu zaoštrene listove. Listovi su veoma vrsti zagasito zelene 

boje lica dok je nalije svjetlo-zelenkaste boje. 

Cvat: Drobnica razvija cvjetove od ožujka do svibnja, a s cvatnjom poinje krajem svibnja i 

poetkom lipnja mjeseca. Cvatna resa je kratka, prosjene dužine 12 mm s prosjeno 12 cvjetova 

u cvatu. Ova sorta ima veliku produkciju polena koji je dobre vijabilnosti radi ega se može 

koristiti kao dobar oprašiva za neke druge sorte. 

Plod: Plod je sitan, prosjene mase oko 2.5 grama. Pred zriobu je zelene boje koja postupno 

prelazi u ljubiastu i na kraju u crnu boju. Plod ima tanku kožicu koja se teško odvaja od mesa 

ploda. Sadržaj ulja u plodu kree se oko 23 % u ovisnosti od uzgojnog podruja i niza drugih 

imbenika. Ulje je izuzetno dobre kvalitete, s dobro izraženim pikantnim okusom i finom 

gorinom. 

23

Nedostatci: Bujan rast i sitni plodovi otežavaju berbu, osobito kada se radi i runoj berbi. Ova 

sorta je osjetljiva na napad paunovog oka. Drobnica je slabo otporna na jae udare vjetra. 

Prednosti: Drobnica je samooplodna sorta, ima dosta vijabilnog polena te se može koristit kao 

dabar oprašiva za neke druge sorte masline, otporna je na rak masline i napad maslinine muhe 

te na sušu. 


U posljednje vrijeme bilježi se lagani porast broja stabala ove sorte u podruju Korule i okolici 

Zadra. Godišnja proizvodnja sadnica ove sorte u RH kree se na razini od oko 10.000 kom. 

Struna ocjena o ugroženosti: nije ugrožena. 


Drobnica je gospodarski vrijedna sorta iako do sada nije zauzimala znaajnije mjesto u 

komercijalnim nasadima. Njena vrijednost vidljiva je u tome što daje ulje dobre kvalitete, može 

služiti kao dobar oprašiva za druge sorte, ima dobru otpornost na sušu i neke bolesti masline te 

se može koristiti kao dobar materijal za programe oplemenjivanja. 


Izraditi planove za zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla ulja ove sorte. Nadalje treba izraditi 

ocjenu proizvodnih podruja za uzgoj ove sorte kako bi se ona mogla više komercijalizirati, a 

osobito je postaviti u podruja gdje natapanje nije mogue. 

Izraditi planove oplemenjivanja kroz programe križanja s ciljem dobivanja genotipova s veim 

stupnjem samooplodnja. 

24

1.3 STANJE TRADICIJSKIH KULTIVARA 

1.3.1. Postojee stanje, zakonski okviri i prijedlozi za poboljšanje 

1.3.2. Elementi istraženosti i ouvanja tradicijskih kultivara 

1.3.2.1. Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda masline: 

dr. sc. Slavko Perica 

dr. sc. Frane Striki 

dr. sc. Barbara Sladonja 

prof. dr. sc. Zlatko Šatovi 

prof. dr. sc. ani Beni 

mr. sc. Gabriela Vuletin Selak 

mr. sc. Mirella Žaneti 

1.3.2.2. Trenutni projekti vezani uz maslinu: 

Vrednovanje, zaštita i upotreba genetskih resursa masline. 

Osnivanje kolekcije i matinjaka udomaenih sorta masline u donjoj Neretvi 

Osnivanje kolekcije i matinjaka udomaenih sorta masline u Vodnjanu. 

1.3.2.3. Institucije koji se bave ouvanjem genofonda masline: 

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split 

Stanica za južne kulture Dubrovnik 

Institut za poljoprivredu i turizam u Poreu 

25

1.4 MJERE ZA UPRAVLJANJE TRADICIJSKIM KULTIVARIMA 

1.4.1 Prijedlog mjera za promociju, ouvanje i gospodarsku revitalizaciju tradicijskih 

kultivara: 

terenska istraživanja, 

detaljni opisi formi zanimljivih za kultiviranje, 

sakupljanje sjemenskog i sadnog materijala, 

formiranje i dopuna kolekcija, 

daljnja selekcija, 

oplemenjivaki rad, 

razrada bussines planova, 

poboljšanje državne strategije, 

predavanja, 

izložbe, 

promotivni materijal, 

publikacije. 

26

2. VONE VRSTE 

2.1 UVOD 


U odnosu na maslinu druge vone vrste (bajam, trešnja, roga, smokva, agrumi, maraska, 

nešpola i šipak) ni danas niti kroz povijest uzgoja nisu imali vei ekonomski znaaj za 

Dalmaciju. 

Danas se na prostoru Dalmacije uzgaja oko 3.500.000 stabala masline s tendencijom porasta, dok 

je brojnost drugih vonih vrsta u Dalmaciji u stagnaciji ili opadanju. Sadašnje brojno stanje 

vonih vrsta prikazuje Tablica 1. 

Tablica 1. Broj stabala voa u Dalmaciji 

Vona vrsta Broj stabala 

Maslina 3.500.000 

Smokva 200.000 

Bajam 150.000 

Roga 30.000 

Trešnja 2.000.000 

Maraska 1.200.000 

Mandarina 1.250.000 

Šipak 100.000 

Narana 32.000 

etrun 2.000 

Nešpola 3.000 

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljea bilo je zlatno doba maraske. Tada je bila velika 

ekspanzija ovog vrijednog voa, a o razmjerima proizvodnje govori injenica da se samo na 

podruju mjesta Selca na Brau bralo oko 60 vagona ploda maraske. 

Trešnja kao vona kultura ima dugu tradiciju uzgoja u Dalmaciji, a poznata uzgojna podruja su 

Kaštela i Poljica u srednjoj Dalmaciji. Šezdesetih godina dvadesetog stoljea plodovi rane sorte 

Tugarka zrakoplovom su prevožene na tržište Bavarske. 

Proizvodnja svih ostalih vonih kultura u Dalmaciji bila je na razini koja nije bila dostatna ni za 

vlastitu potrošnju. 


Uzgoj vonih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih vremena. Od vonih kultura najznaajnije 

su smokva, bajam, maraska i trešnja dok se nešpola, šipak, i roga uzgajaju sporadino, 

uglavnom u okunicama, uzgoj maraske datira od sredine XVI stoljea, a zlatno doba nastupilo 

je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljea, poslije obavljene selekcije. Agrumi su voe 

novijeg doba u ovim prostorima, a komercijalni uzgoj datira od sredine prošlog stoljea od kada 

je meliorirana dolina Neretve. Na nagnutim terenima i terasama pored masline uzgajalo se i 

drugo voe (smokva, roga, šipak, višnja i drugo) te vinova loza. Škrta polja i tereni sa 

zemljištima boljeg boniteta koristili su se za proizvodnju žitarica, a prvenstveno za pšenicu. 

Dolaskom jugoslavenske vlasti u Dalmaciju voarstvo sustavno nazaduje kao i sve ostale 

poljoprivredne kulture, a rezultat toga je masovno iseljavanje stanovništva iz sela u grad ili iz 

Dalmacije u druge, a naješe prekomorske zemlje. 

Uspostavom samostalne Hrvatske mijenja se agrarna politika te se voarstvo smatra strateškom 

odrednicom poljoprivrede i poklanja mu se zaslužena pažnja. Rezultat ovoga je poveanje 

27

površina pod maslinom i obnova starih i zapuštenih maslinika, ali sporije poveanje uzgoja 

drugih vonih vrsta. 


Dalmacija ima povoljne klimatske uvjete za uzgoj gotovo svih vonih kultura. Klima i oborine 

su klimatski elementi koji u znaajnom utjeu na proizvodnju voa u Dalmaciji. Na osnovi 

klimatskih i pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voarsko-maslinarskih 

podregija: sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina Neretve. Svaka od 

imenovanih podregija odlikuje se odreenim klimatskim karakteristikama koje su uvjetovale 

vrstu voarske proizvodnje. Maslina, bajam, trešnje, šipak i smokva se uzgajaju u svih pet 

podregija, a razlike su u sortnom sastavu pojedine podregije, maraska je zastupljena u sjeverno i 

srednjoj Dalmaciji te u unutrašnjosti, roga se uzgaja samo na nekim pogodnim lokalitetima u 

podruju južne i srednje Dalmacije, agrumi su zastupljeni iskljuivo u podruju doline Neretve, 

nešpola se uzgaja sporadino uglavnom u okunicama dok su centri trešnje u podruju srednje 

Dalmacije. Od okolišnih uvjeta treba istaknuti oborine kao važan element voarske proizvodnje 

kojih u podruju Dalmacije ima dovoljno ali nisu pravilno rasporeene. Naime poveana 

koliina oborina potrebna je u ljetnom razdoblju, a tada u ovom podruju pada najmanje kiše, 

radi ega je potrebno organizirati natapanje poljoprivrednih kultura. 

28



Tradicijski kultivari vonih vrsta u Dalmaciji*: 

*Napomena: 

detaljnije 

Tradicijski kultivari smokve u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivari bajama u Dalmaciji: 

Boldom su otisnute sorte koje su u Elaboratu 

obraene. 

Petrovaa bijela, 

Bjelica, 

Vodenjaa, 

Tremenjaa, 

Zamorica, 

Zimica, 

Zemnjica, 

Petrovaa crna, 

Bujaka, 

Bujaka crna, 

Cigulica, 

Crna patlidžanka, 

Crna rezavica, 

Karginja, 

Lopudka, 

Modrulja, 

Padovanka bijela, 

Vladimirska krupna bijela, 

Vladimirska krupna crna, 

Bijela sultanija, 

Carigradska rezavica, 

Crna smirnska, 

Crna sušilica, 

Sultanija crna, 

Zlatulja crna, 

Zlatulja, 

Bružetka crna, 

Bružetka, 

Šaraguja. 

arski kasni, 

Knez rnomir, 

Priceza smokvika, 

Princeza korulanska, 

Talijanski kasni, 

Sutivanski, 

Smokviki polumekiš, 

Župski, 

Dubrovaki, 

Lješnjak, 

Marina, 

Debelokori krupni. 

29

Tradicijski kultivari maraske u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivari rogaa u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivari trešnje u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivar mandarine u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivar etruna u Dalmaciji 

Tradicijski kultivari narane u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivari šipka u Dalmaciji: 

Bra-2, 

Bra-6, 

Recta, 

Sokoluša, 

Visulja, 

Pendula, 

Poljika, 

Bra-1, 

Vodica, 

8R, 

23R, 

27R, 

14O, 

14L. 

Šipanski, 

Puljiški, 

Komiški, 

Medunac, 

Bogliev, 

Mekiš, 

Široko korulanski. 

Tugarka, 

Stonska, 

Gomilika, 

Stonska kratke peteljke. 

Zorica rana. 

Domai etrun. 

Domaa narana, 

Kuparka, 

Katarinka, 

Žuta narana. 

Konjski zub, 

Slatki barski, 

Mojdeški krupnozrni, 

Slatki tankokorac, 

Dubrovaki kasni, 

Dubrovaki sitnozrni, 

Šerbetaš, 

Glavaš, 

Sladun krupnozrni, 

Dividiš, 

Karaderviš, 

Slatki sitnozrni, 

Barski, 

Ciparski, 

Crni zub, 

30

Dubrovaki rani, 

Medun, 

Sladun, 

Šipak crnog zrna, 

Zamorski. 

Tradicijski kultivar nešpole u Dalmaciji: 

Tradicijski kultivar oskoruše u Dalmaciji: 

Domaa krupna nešpola. 

Domaa oskoruša. 

31

2.2.2 Pregled najznaajnijih kultivara Dalmacije: 

2.2.2.1 SMOKVA: PETROVAA BIJELA 

SISTEMATIKA SMOKVE 

red: ROSALES 

porodica: MORACEAE 

rod: FICUS 

vrsta: Ficus carica, Pitoma smokva 

sorta: Petrovaa bijela 

PODRIJETLO 

Podrijetlo ove sorte nije razjašnjeno, a smatra se domaom sortom smokve. Njen uzgoj proširen 

je na podruje srednje i južne Dalmacije dok je u sjevernoj Dalmaciji ima veoma malo. 

SINONIMI 

Sinonimi su: Petrovka (Dubrovnik, Korula, Hvar, Split, Benkovac, Šolta, Zadar, Šibenik), 

Balunjaa (Dubrovnik), Trkva (Split), Mljetkinja (Dubrovnik, Korula, Hvar, Split), Bonboni, 

Cukerini - Zuccherini (Istra), Bletkinja, Mletkinja (cijelo uzgojno podruje). 


Uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal uva se u tri kolekcijska 

nasada (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne kulture Dubrovnik 

i Institut za poljoprivredu i turizam u Poreu). U Hrvatskoj je registrirano 9 matinih stabala ove 

sorte u tri rasadnika. Godišnja proizvodnja sadnica je na razini od oko 20.000 komada. 


Petrovaa bijela se najviše uzgaja u srednjoj i južnoj Dalmaciji, dok je uz obalu i na otocima 

sjevernog Jadrana ima malo. 


Stabla su bujnog rasta, a listovi tamno zeleni dlanasti peteroprstaste plojke. 

Cvat i plod: U tijeku vegetacije razvija dva puta cvat, pa je tipina dvorotka. Prvi proljetni cvat 

sadrži samo degenerirane ženske cvjetove. Iz ovog se cvata nakon što omesnati razvije veliki 

soni, jestivi plod, takozvani „plod cviak“, težine do 170 grama. Prosjena masa ploda iznosi od 

60 do 100 grama. 

Drugi to jest ljetni cvat ima samo ženske cvjetove sa potpuno razvijenom plodnicama. Ovaj se 

cvat razvije u plod prosjene mase od 50 grama. Prosjena masa plodova ljetnog cvata je 40-50 

grama. 

Plod je tipinog smokvasta oblika s kožicom svijetlo zelene boje, koja se lagano odvaja od 

potkožnog gotovo bijelog mesa. Unutrašnji dio mesa je blijedo-medeno-ružiaste boje, vrlo 

soan i ugodno slatkasta okusa. 

Za oplodnju je veoma potrebna kaprifikacija, to jest polen iz cvata divlje smokve (caprificusa), 

koji prenosi smokvina osica (Blastophaga grossorum, B. undulata, B. vulgaris). 

Nedostatci: Plodovi zbog velike sonosti slabo podnose transport i manipulaciju, pa sortiranje 

treba obaviti ve pri berbi u vonjaku. 

Prednosti: Veoma kvalitetna rana sorta smokve koja se može dobro plasirati u doba turistike 

sezone. 

32

STUPANJ UGROŽENOSTI I POSTOJEĆI TREND 

U posljednje vrijeme bilježi se porast broja stabala ove sorte. Trenutno u Hrvatskoj ne postoji 

niti jedan projekt vezan za ouvanje genofonda smokve niti razvoj smokvarstva uope. Struna 

ocjena o ugroženosti: nije ugrožena. 


Petrovaa bijela ima veliki gospodarski potencijal zbog kvalitetnih plodova i rane zriobe. Napose 

treba istaknuti njenu sposobnost da dva puta plodonosi tijekom godine, a za proizvodnju je u 

znaajnijem važniji prvi rod ove smokve. Za ovu sortu bi trebalo istražiti tržište i kvalitetnije je 

obraditi marketinški. 


Potrebno je izraditi plan za njeno ouvanje i zaštitu. Potrebno je stvoriti kolekciju smokve u 

kojoj e se izmeu ostalog uvati i stabla Petrovae bijele te obaviti molekularnu identifikaciju te 

potvrditi njenu autohtonost. Putem raznih edukativnih aktivnosti (predavanja, radionice, 

radionice u osnovnim i srednjim školama, dani smokve i drugo) poveati razinu svijesti o 

vrijednosti upotrebe smokve u prehrani i openito o važnosti ouvanja biološke raznolikosti u 

Hrvatskoj i svijetu. 

33

2.2.2.2 SMOKVA: ZAMORICA 

SISTEMATIKA SMOKVE 

red: ROSALES 

porodica: MORACEAE 

rod: FICUS 

vrsta: Ficus carica, Pitoma smokva 

sorta: Zamorica 

PODRIJETLO 

Zamorica je domaa sorta koja se uzgaja na cijelom uzgojnom podruju, a najviše u prostoru od 

Makarske do Metkovia. Osim u Hrvatskoj Zamorica se dosta uzgaja u Bosni i Hercegovini, a 

osobito u dolini Neretve te u Crnoj gori. 

Nadalje za ovu je sortu veoma interesantno da se uzgaja u Kaliforniji gdje su je najvjerojatnije 

donijeli naši iseljenici te na Krimu u Rusiji. U Kaliforniji se ova sorta naziva Adriatica, dok se na 

Krimu naziva Dalmatskaja, a što ukazuje na njeno podrijetlo. 

SINONIMI 

Zamojica, Barsanica, Dobra smokva, Visilica (Hvaru), Suševka (Koruli), Sušeoka 

(Dubrovako primorje i Konavli), Sušelica, Hvarska smokva (u literaturi), Sušeljka (Sinj i 

Dalmatinska zalee), Poljarica (okolica Splita), Bilica (Makarsko primorje i otok Krk), 

Manjukva (Hrvatsko primorje), Tenica (Hercegovina), Tjenica (neretvanski kraj), Adriatic 

(Kalifonija), Dalmatskaja (Krim). 


Uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal uva se u tri kolekcijska 

nasada (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split i Stanica za južne kulture Dubrovnik 

i Institut za poljoprivredu i turizam Pore). U Hrvatskoj je registrirano 15 matinih stabala ove 

sorte u tri rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini od oko 15.000 komada. 


Uzgoj Zamorice raširen je na cijelo uzgojno podruje, a posebno na podruje otoka Krka, Hvara 

i Korule. Najviše se uzgaja u dolini Neretve sve do Mostara. 


Stablo: Stabla su srednje bujna do vrlo bujna i vrlo rodna. List je srednje veliine, a plojka je 

dlanasta i obino petoprstasta. 

Cvat i plod: Tipina je jednorotka jer razvija cvat samo jednom godišnje, a u njemu dolaze samo 

degenerirani ženski cvjetovi. 

Plod je izrazito kruškolika oblika. Razlikujemo plodove s duguljastim i kratkim mesnatim 

vratom. Ako je mesnat vrat duži, tada je držak krai i obratno. 

Kožica je svijetlozelene boje s laganim prijelazom u žukasto-zelenu u vrijeme dozrelosti. Inae 

je tanka, a lagano se odvaja od mesa, koje je ispod kože bijelo-žukasto, a u sredini medenoružiasto, 

vrlo sono i slatko, ugodne arome. Osobito su cijenjeni suhi plodovi ove sorte, zbog 

nježne tanke kožice i dobre kvalitete, odnosno, mekoe i finog okusa. 

Poinje dozrijevati u prvoj dekadi kolovoza, a dozrijevanje traje oko mjesec dana. To je povoljno 

jer se za vrijeme ljeta, dok ima dosta topline i sunca, mogu sušiti plodovi. Zbog finoe i nježnosti 

kožice suhe smokve na veoj vlazi lako potamne. 

Nedostatci: Jedina je mana ovoj sorti što su joj plodovi manji od plodova drugih u svijetu 

cijenjenih sorti. 

35

Prednosti: Glavni razlozi njena velikog uzgoja su slijedei: dobra bujnost i rodnost, otpornost na 

sušu i niže temperature, odlina kvaliteta plodova openito, a posebno za sušenje. 


U posljednje vrijeme bilježi se lagani porast broja stabla ove sorte u uzgoju. Struna ocjena o 

ugroženosti: nije ugrožena. 


Preporuuje se za uzgoj kao naša gospodarski najvrednija sorta. Premda ova sorta dobro uspijeva 

i na pliim tlima, ipak prednost treba dati dubljim plodnim tlima. Na dubljim tlima, koja dobro 

gospodare vlagom, vea je bujnost i rodnost, a takoer je vea i prosjena masa plodova, koji s 

takvih terena imaju odlinu kvalitetu. 


Izraditi planove za zaštitu ove sorte. Obaviti molekularnu karakterizaciju te unaprijediti 

tehnologiju sušenja s ciljem dobivanja vrhunske kvalitete suhe smokve. Putem raznih 

edukativnih aktivnosti (predavanja, radionice, radionice u osnovnim i srednjim školama, dani 

smokve i drugo) poveati razinu svijesti o vrijednosti upotrebe smokve u prehrani i openito o 

važnosti ouvanja biološke raznolikosti u Hrvatskoj i svijetu. 

36

2.2.2.3 BAJAM: ARSKI KASNI 

SISTEMATIKA BAJAMA 

red: ROSALES 

porodica: ROSACEAE 

rod: PRUNUS 

vrsta: Amygdalus communis Spock. (Prunus amygdalus); Bajam 

sorta: arski kasni 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta bajama porijeklom s otoka Korule, mjesto ara. Ime je dobio po kasnom 

dobu cvjetanja i mjestu selekcije. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Sorta arski kasni je uvrštena na sortnu listu RH. Kao ishodni materijal uva se u jednom 

kolekcijskom nasadu bajama pri Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša Split te u 

nekoliko komercijalnih rasadnika na obali. U Hrvatskoj trenutno nije registrirano niti jedno 

matino stablo ove sorte. Godišnja proizvodnja sadnica bajama ove sorte je na razini od 2-3.000 

sadnica. 


Ova sorta se uzgaja na cijelom uzgojnom podruju Hrvatske. Posebno brojne populacije nalaze 

se u podruju otoka Korule gdje je ova sorta i izdvojena. 


Stablo: Razvija srednje bujna i veoma rodna stabla, visokog debla. Krošnja je kuglastog oblika, a 

list je zelene boje, dug i kopljast. 

Plod: Ova sorta cvjeta veoma kasno, a dozrijeva srednje rano. Zreli plod je ovalnog oblika, 

prosjene mase oko 4.6 grama s randmanom jezgre od oko 50 % . Ljuska ploda je polumekana. 

Jezgra je takoer ovalnog oblika s prosjenom masom od oko 2.2 grama. Dobro svojstvo ovog 

bajama je da ima mali postotak (oko 4 % ) dvostrukih jezgri. 

Nedostatci: Ovo je u velikom postotku stranooplodna sorta bajama te bi trebalo istražiti 

najprikladnije oprašivae za ovu sortu. 

Prednosti: Kasna cvatnja, otpornost na sušu i bolesti bajama. 


U posljednje vrijeme bilježi se porast broja stabala ove sorte. Trenutno u Hrvatskoj ne postoji 

niti jedan projekt vezan za ouvanje genofonda bajama. Struna ocjena o ugroženosti: nije 

ugrožena. 


arski kasni ima dosta kasnu cvatnju po emu je izdvojen kao gospodarski vrijedna sorta. Pored 

kasne cvatnje ova sorta ima polumekanu ljusku te dobar randman jezgre (50 %). Sorta je veoma 

otporna na sušu i bolesti bajama redi ega ima dobru perspektivu za vee korištenje u 

proizvodnji. 

S obzirom na svoja dobra gospodarska svojstva ova sorta je pogodan materijal za oplemenjivanje 

bajama putem križanja i klonske selekcije s ciljem dobivanja genotipova kasnije cvatnje i boljeg 

randmana jezgre. 

38


Potrebno je u najkraem vremenu od postojeih kolekcioniranih stabala napraviti reprodukciju te 

zasnovati nacionalnu kolekciju genofonda bajama na više lokacija. Nadalje potrebno je istražiti 

najprikladnije sorte oprašivae za ovu vrijednu sortu s ciljem poveanja rodnosti te obaviti 

molekularnu identifikaciju radi potvrde autohtonosti. 

39

2.2.2.4 BAJAM: KNEZ RNOMIR 

SISTEMATIKA BAJAMA 

red: ROSALES 


rod: PRUNUS 

vrsta: Amygdalus communis Spock. (Prunus amygdalus); Bajam 

sorta: Knez rnomir 

PODRIJETLO 

Knez rnomir je domaa sorta bajama koja je selekcionirana na otoku Korula u podruju 

mjesta ara. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Sorta Knez rnomir uvrštena je na sortnu listu RH. Kao ishodni materijal uva se u jedinoj 

kolekciji genofonda bajama pri Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša Split te u jednom 

komercijalnom rasadniku. U RH danas nema registrirano niti jedno matino stablo ove sorte 

bajama, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini od 2-3.000 sadnica. 


Ova sorta bajama raširena je u proizvodnim nasadima na cijelom uzgojnom podruju. Najvea 

ekspanzija ove sorte bila je prije tridesetak godina kada se u znaajnijoj mjeri proširio na cijelo 

uzgojno podruje. Najvee populacije ove sorte nalaze se u podruju otoka Korule. 


Stablo: Razvija veoma bujna stabla, visokog debla i razgranate krošnje tipa vaze. List je dug i 

uzak. Ovo je srednje rodna sorta bajama. 

Plod: Razvija duguljaste plodove prosjene mase oko 3.2 grama s randmanom jezgre od oko 43 

% . Plod ima polutvrdu ljusku, a jezgra je takoer duguljasta, lijepog izgleda i prosjene mase od 

oko 1.4 grama. Sorta Knez rnomir nema dvostrukih jezgri. 

Nedostatci: Manja rodnost. 

Prednosti: Polumekana ljuska, otporna na sušu, kasna cvatnja, dobar randman jezgre, nema 

dvostrukih jezgri u plodu. 


U posljednje vrijeme bilježi se lagani porast broje stabala ove sorte. Struna ocjena o 

ugroženosti: ugrožena. 


Gospodarska vrijednost ove sorte je velika zbog kasne cvatnje i polumekane ljuske te dobrog 

randmana jezgre. Kako bi se poveala rodnost ove sorte potrebno je obaviti istraživanja izbora 

najprikladnijih oprašivaa ove sorte te bi bilo potrebno poraditi na istraživanju tržišta za prihvat 

ove sorte bajama. Napose treba istražiti mogunost korištenje jezgre ovog bajama u 

preraivakoj industriji. Koristiti ovu sortu u programima oplemenjivanja bajama. 


U najskorije vrijeme treba obaviti reprodukciju ove sorte iz postojee kolekcije te podizanje 

novih kolekcija genofonda bajama na najmanje dvije odvojene lokacije u zemlji. Poveati 

40

proizvodnju sadnog materijala kroz program ocjene proizvodnog podruja za uzgoj ove sorte. 

Pokretanje projekta prikupljanja i kolekcioniranja genofonda bajama. 

41

2.2.2.5 MARASKA: BRA-2 

SISTEMATIKA MARASKE 

red: ROSALES 


rod: PRUNUS 

vrsta: Prunus cerasus L. var. marasca (Cerasus vulgaris Mill. var. marasca) - 

Maraska 

sorta: Bra-2 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta maraske porijeklom s otoka Braa, mjesto Selca. Ova je sorta izdvojena iz 

populacije 1975. godine te se od tada vodi kao sorta maraske. Ime je dobila po otoku na kojem je 

izdvojena. Tijekom ove primarne selekcije izdvojen je vei broj tipova koji su nosili radne 

nazive Bra-1 do Bra-8, a nakon agronomskog i ekonomskog vrednovanja znaajnije mjesto i 

naziv sorta ili tip maraske dobili su Bra-2 i Bra-6. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Sorta Bra-2 uvrštena je na sortnu listu RH, a danas u Hrvatskoj postoji samo jedan kolekcijski 

nasad višnje maraske pri Institutu za jadranske kulture u Splitu te vei broj matinih nasada u 

komercijalnim rasadnicima. Danas je u Hrvatskoj registrirano 49 matinih stabala ove sorte, a 

godišnja proizvodnja sadnog materijala kree se na razini od oko 20-25.000 sadnica. 


Ova sorta od 1975. godine kada je izdvojena na podruju Braa ušla je u sve komercijalne 

vonjake na cijelom uzgojnom podruju od Zadra do Ploa. 


Stablo: Razvija srednje bujna stabla s niskom deblom. Krošnja je veoma gusta i kotlaste forme 

rasta. Izbojci su veoma bujni s dugim internodijima. 

Plod: Plod maraske zrije od druge dekade lipnja do polovine srpnja. Plod je srednje krupan, 

sitniji od kontinentalne višnje, srcolikog oblika, prosjene mase oko 3 grama. Koštica je sitna, 

prosjene mase 0.8 grama. Sok ploda je zagasito crvene boje, veoma gust i aromatian. U 

odreenom uzgojnom podruju daje vrhunsku kvalitetu i prepoznatljivost. 


U posljednje vrijeme bilježi se porast broja stabala ove sorte. Najvei pomak u ouvanju ove 

sorte kao i openito maraske u Hrvatskoj napravljen je podizanjem plantaže od 250 ha maraske u 

podruju «Vlaine» u zadarskom zaleu prije 3 godine. Struna ocjena o ugroženosti: nije 

ugrožena. 


Ova sorta ima veliki gospodarski potencijal jer daje visoke i redovite prinose, sadržaj suhe tvari 

kree se oko 24 % , visok sadržaj aromatskih tvari i tvari arome. Potrebno je izraditi plan 

korištenje ove sorte kroz preradu u sokove, sirupe, likere i marmelade. Naime od davnine je 

poznata proizvodnja likera «Maraskino» ija je baza plod višnje maraske. Kvalitetnijom 

marketinškom obradom i pravilnom analizom tržišta treba stvoriti brend «Maraska Dalmatina» 

Danas u Hrvatskoj egzistira i projekt «Maraska Dalmatina» koji ima za cilja izradu specifikacije 

42

prehrambenog proizvoda višnje maraske za zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla proizvoda. 

Kroz turistiku ponudu na domaem turistikom tržištu obaviti valorizaciju ovog jedinstvenog 

proizvoda u svijetu. 


U iduem razdoblju potrebno je obaviti reprodukciju postojee kolekcije te zasnovati dvije nove 

kolekcije genofonda višnje maraske na razliitim lokalitetima (Split i Zadar). Nadalje potrebno je 

poveati proizvodnju sadnog materijala maraske i to prvenstveno perspektivnih sorta te raditi na 

oplemenjivanju ove sorte s ciljem dobivanja genotipova s boljim svojstvima. Izraditi planove za 

zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla proizvoda od višnje maraske (sokova, likera, 

marmelada i sl.). Potrebno je provesti DNA identifikaciju ove biljne vrste te potvrditi njenu 

izvornost, a što je preduvjet za izradu geografske zaštite. 

43

2.2.2.6 MARASKA-SORTA: BRA-6 


red: ROSALES 


rod: PRUNUS 


Maraska 

sorta: Bra-6 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta-tip višnje maraske koja je selekcionirana u podruju Selaca-otok Bra 

1975. godine. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Sorta Bra-6 uvrštena je na sortnu listu RH. Danas u Hrvatskoj ima registrirano 322 matina 

stabla ove sorte u etiri registrirana komercijalna rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na 

razini od 30-40.000 sadnica. Pored ovog ishodni materijal se uva u jedinoj kolekciji pri Institutu 

za jadranske kulture i melioraciju krša Split. 


Bra-6 se uzgaja na cijelom uzgojnom podruju maraske od Zadra do Ploa. U posljednje 

vrijeme znaajan napredak u broju stabla bilježi se u podruju zadarskog zalea, zahvaljujui 

novopodignutoj plantaži maraske površine 250 ha i privatnim manjim vonjacima u tome 

podruju. U drugim uzgojnim podrujima kao što su unutrašnjost Dalmacije, Makarsko primorje 

i izvorno podruje otok Bra, maraska je praktiki nestala. 


Stablo: Razvija srednje bujna stabla, uspravnih grana. Izbojci su bujni i uspravni. Razvija 

kuglastu krošnju. 

Plod: Plod zrije od kraja lipnja do sredine srpnja mjeseca. Plod je pravilnog srcolikog oblika, 

tamnocrvene boje kožice i gustog soka ploda, prosjena masa ploda je oko 3.5 grama. Sok ploda 

je aromatian i sadrži oko 23 % suhe tvari u zavisnosti od uzgojnog podruja i stupnja zrelosti, a 

može varirati i do 28 %. Koštica je pravilnog oblika prosjene mase oko 0.7 grama. 

Nedostatci: Osjetljiva je na niske temperature pa za uzgoj treba birati zaštienije položaje. 

Prednosti: U velikom stupnju je samooplodna sorta maraske. Redovito i obilno raa. 


U posljednje vrijeme bilježi nagli porast broja stabla, a osobito u podruju zadarskog zalea i 

podruju Šibenika (Vodice i Tribunj). U ostalom prostoru uzgoja maraska bilježi stalno 

nazadovanje broja stabala, a razlog tomu je napuštanje poljoprivrednih prostora i orijentacija u 

turizam. Struna ocjena o ugroženosti: nije ugrožena. 

44


Ova sorta je veoma vrijedna radi obilne rodnosti, visokog stupnja samooplodnje, otpornosti na 

sušu i visokog sadržaja suhe tvari u soku ploda. Za ovu sortu bi trebalo izraditi marketinške 

planove te istražiti tržište soka i likera od ove sorte i openito od maraske. Bilo bi potrebno 

organizirati manifestaciju «Berba višnje maraske» u vrijeme turistike sezone te tako napraviti 

promidžbu ove vrste i njenih preraevina. Izraditi planove oplemenjivanja. 


Treba obaviti reprodukciju postojee kolekcije te zasnovati dvije nove kolekcije na odvojenim 

lokalitetima (Zadar i Split). U skoroj budunosti treba razraditi planove za kvalitetniji nastup na 

tržištu, a prvenstveno na domaem turistikom tržištu. Potrebno je provesti DNA identifikaciju 

ove biljne vrste te potvrditi njenu izvornost, a što je preduvjet za izradu geografske zaštite. 

45

2.2.2.7 MARASKA: RECTA 


red: ROSALES 


rod: PRUNUS 


Maraska 

sorta: Recta 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta maraske. Izdvojena je selekcijskim radom 1976. godine u podruju Poljica. 

Ime je dobila po tipu rasta, naime ova sorta raste dosta uspravno, a taj tip rasta se zove recta rast. 

SINONIMI 

Nema sinonima. 


Ova sorta je uvrštena na sortnu listu RH. Ishodni materijal uva se u kolekciji genofonda 

maraske pri Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša Split. Pored ove kolekcije u 

Hrvatskoj postoji 9 registriranih matinih stabala ove sorte u tri komercijalna rasadnika, a 

godišnja proizvodnja sadnica je na razini od 10-20.000 sadnica. 


Uzgaja se na cijelom uzgojnom podruju maraske (podruje od Zadra do Ploa). Posebno treba 

istaknuti u posljednje vrijeme poveani interes za uzgoj ove sorte na podruju Zadra i Visa. 


Stablo: Razvija srednje bujna stabla s niskim deblom. Krošnja je kuglastog oblika, a grane imaju 

uspravan rast. 

Plod: Plod je pravilnog srcolikog oblika, prosjene mase oko 2.9 grama. Boja pokožice ploda je 

tamnocrvena kao i soka ploda. Sok ploda je aromatian, a sadržaj suhe tvari varira od 23-29 % 

ovisno od stupnja zrelosti, uzgojnog podruja i agrotehnikih prilika date godine. 

Nedostatci: U nešto veem postotku je samoneoplodna sorta te su joj za uspješan rod potrebne 

sorte oprašivai. 

Prednosti: Otporna je na niske temperature, sušu i moniliju. Dobar sadržaj suhe tvari u soku. 


U posljednje vrijeme bilježi se znaajan porast broja stabla ove sorte, a osobito nakon sadnje 

nasada 15 ha u podruju otoka Visa te na nekoliko manjih nasada u podruju Zadra. Struna 



Ova sorta ima dobar gospodarski potencijal iz razloga dobre otpornosti na niske temperature, 

sušu i visok sadržaj suhe tvari. Potrebno je izraditi zaštitu izvornosti i geografskog podrijetla 

višnje maraske. Od preraevina (sok, sirup, likeri i slino) napraviti brend «Maraska Dalmatina» 

i zaštitit cijelo uzgojno podruje ove vone vrste. Kvalitetnijim marketinškim pristupom i veim 

promidžbenim aktivnostima u znaajnom bi se pomoglo ouvanju i razvoju ove vone vrste. 

Promidžbene aktivnosti trebale bi biti usmjerene na domae turistiko tržište. (npr. organizirati 

akciju u nekoliko hotela na obali da se u vrijeme doruka, ruka i veere od sokova nudi na 

prvom mjestu sok višnje maraske kao hrvatski brend, a kao aperitiv liker maraskino). Koristiti 

ovu sortu u programima oplemenjivanja. 

46


Treba obaviti reprodukciju postojee kolekcije te zasnovati dvije nove kolekcije na odvojenim 

lokalitetima (Zadar i Split). U skoroj budunosti treba razraditi planove za kvalitetniji nastup na 

tržištu, a prvenstveno na domaem turistikom tržištu. Potrebno je ocijeniti proizvodni prostor za 

uzgoj ove sorte kako bi se ona u budunosti sadila na lokalitete koji osiguravaju maksimalnu 

kvalitetu. Potrebno je provesti DNA identifikaciju ove biljne vrste te potvrditi njenu izvornost, a 

što je preduvjet za izradu geografske zaštite. 

47

2.2.2.8 ŠIPAK: KONJSKI ZUB 

SISTEMATIKA ŠIPKA 

red: MYRTALES 

porodica: LYTHRACEAE 

rod: PUNICA 

vrsta: Punica granatum, Šipak 

sorta: Konjski zub 

PODRIJETLO 

Konjski zub je domaa sorta šipka koja je prema navodima Redžia, (1952) uvezena iz Italije. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Ova sorta je uvrštena na sortnu listu RH. U Hrvatskoj je registrirano 45 matinih stabala ove 

sorte u pet komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal se uva u kolekciji Stanice za južne kulture 

u Dubrovniku. Godišnja proizvodnja sadnog materijala ove sorte je na razini od 4-5.000 sadnica. 


Konjski zub je najviše proširen u uzgoju u okolici Dubrovnika i južnoj Dalmaciji. Osim uzgoj u 

Hrvatskoj ova se sorta u znaajnoj mjeri uzgaja u podruju Hercegovine i crnogorskom primorju. 


Stablo: Razvija srednje velika stabla, grmolikog izgleda. Na granama su izraženi trnovi. 

Plod: Razvija veoma velike plodove, prosjena masa ploda je oko 600 grama. Plod je pravilnog 

okruglog oblika, s malo plosnatim vrhom i bazom ploda. Debljina kore je 3-4 mm koje je lijepe 

ružiasto crvenkaste boje s izraženim uzdužnim rebrima. U plodu je krupno zrnje, poliedrinog 

oblika, jarko crvene boje. Zrnje je veoma sono i lagano puca pod zubima slatkog okusa i 

ugodne arome. 


U posljednje vrijeme ova sorta bilježi poveanje broja stabla, a osobito u podruju doline 

Neretve i Dubrovakom primorju. Najviše se sadi u okunicama i kunim vrtovima. Struna 



Konjski zub je gospodarski veoma vrijedna sorta šipka zbog krupnoe ploda, kvalitete zrnja i 

otpornosti na sušu. Bilo bi potrebno izraditi kvalitetne marketinške planove za ovu sortu te 

obaviti analizu tržišta za prihvat ove sorte u usporedbi sa slinim sortama šipka istog vremena 

dozrijevanja. Treba obaviti ocjenu proizvodnog prostora za uzgoj šipka kako bi se areal 

rasprostranjenja eventualno proširio. 


Postojeu kolekciju potrebno je reproducirati i zasnovati najmanje dvije nove kolekcije 

genofonda šipka (Dubrovnik i Split). Nadalje potrebno je obaviti agronomsko i gospodarsko 

vrednovanje ove sorte koja još nije dovoljno istražena, a ima perspektivu širenja. 

48

2.2.2.9 ŠIPAK: SLATKI BARSKI 

SISTEMATIKA ŠIPKA 

red: MYRTALES 

porodica: LYTHRACEAE 

rod: PUNICA 

vrsta: Punica granatum, Šipak 

sorta: Slatki barski 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta šipka koja se najviše uzgaja u okolici Bara (Crna Gora) odakle je i dobio 

ime. 

SINONIMI 

Nema sinonima 


Ova sorta je uvrštena na sortnu listu RH. U Hrvatskoj su registrirana 33 matina stabla ove sorte 

u šest komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal ove sorte se uva u kolekcijskom nasadu 

Stanice za južne kulture u Dubrovniku, a godišnja razina proizvodnje sadnog materijala ove sorte 

je 3-4.000 komada. 


Najviše se uzgaja u južnoj Dalmaciji i na otocima Koruli, Lopudu, Mljetu i Lastovu. Pored 

ovog znaajniji centri uzgoja su dolina Neretve i podruje otoka Visa. Osim uzgoja u Hrvatskoj 

ova se sorta najviše uzgaja u podruju Bara i na cijelom crnogorskom primorju te u Hercegovini. 


Stablo: Razvija bujna stabla grmolikog izgleda. 

Plod: Slatki barski zrije poetkom listopada radi ega je svrstan u grupu ranih sorta šipka. Plod je 

srednje velik, prosjene mase oko 500 grama. Oblik ploda je okruglasti s jasno izraženim 

rebrima. Kora ploda je srednje debljine (3-4 mm), a zrno je veliko, tamnocrvene boje, vrlo sono 

i slatko. Randman zrna iznosi oko 65 %, a u zrnu ima oko 80 % soka. 


Ova sorta u posljednje vrijeme bilježi porast broja stabala. Struna ocjena o ugroženosti: nije 

ugrožena. 


Gospodarski potencijal ove sorte vidljiv je u njenoj ranoj zriobi radi ega na tržištu može postii 

visoku cijenu, nadalje Slatki barski ima dobar randman zrna i dobar randman soka. Sorta je 

otporna na sušu. Potrebno je obaviti analizu tržišta za prihvat ove sorte šipka te izraditi kvalitetan 

marketinški plan za ovu sortu. 


Postojeu kolekciju potrebno je reproducirati i zasnovati barem dvije nove kolekcije (Dubrovnik 

i Split). S obzirom da ova sorta nije dovoljno istražena potrebno je obaviti njeno gospodarsko i 

agronomsko vrednovanje. 

50

2.2.2.10 MANDARINA: ZORICA RANA 

SISTEMATIKA MANDARINE 

red: SAPINDALES 

porodica: RUTACEAE 

rod: CITRUS 

vrsta: Citrus reticulata, Mandarina 

sorta: Zorica rana 

PODRIJETLO 

Ovo je domaa sorta Mandarine Unshiu. Izdvojena je iz populacije mandarina koje su uvezene iz 

Japana sredinom šezdesetih godina prošlog stoljea. Izdvojena je kao sorta mjesec dana ranijeg 

dozrijevanja od standardne sorte koja je bila deklarirana. Ime je dobila po gosp. Zorici Velagi, 

dipl. inž. koja je bila jedina žena lan istraživakog tima, a nastavak rana zbog vremena 

dozrijevanja. 

SINONIMI 

Nema sinonima. 


Zorica rana je uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske. Danas u Hrvatskoj postoji 12 

matinih stabala ove sorte u tri komercijala rasadnika. Ishodni materijal uva se u kolekcijskom 

nasadu Stanice za južne kulture Dubrovnik. U Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u 

Splitu u tijeku je program proizvodnje zdravih matinih biljaka ove sorte mandarine. Godišnja 

proizvodnja sadnica je na razini od oko 20-30.000 komada. 


Od vremena primarne selekcije do danas Zorica rana je zauzela znaajno mjesto u agrumarstvu 

Hrvatske. Ona se uzgaja na cijelom uzgojnom podruju s posebnim naglaskom na podruje 

doline Neretve, Kaštelansko podruje, podruje Trogira i otok Bra. 


Stablo: Razvija srednje bujna stabla, kuglaste krošnje i uspravnog rasta. Rodnost je velika i 

redovita. 

Plod: Plod je srednje krupan, žuto zlatne boje kožice. Ispod kožice je meso ploda koje je zlatno 

žute boje, slatko kiselog okusa i dobre arome. Kožica ploda je prilino tanka. 

Prednosti: Ova sorta ima izuzetnu prednost u ranom dozrijevanju ime se stvara mogunost 

ranijeg izlaska na tržište. Osim ovog ranije dozrijevanje omoguava izbjegavanje šteta od ranih 

jesenskih mrazeva koji u našem podruju esto puta priinjavaju znaajne štete na agrumima 

uslijed izmrzavanja nezrelih plodova na stablu. 


Zbog svojih dobrih osobina ova sorta mandarine u posljednje vrijeme bilježi znaajan porast 

broja stabla. Ovo se osobito vidi u podruju Kaštelanskog bazena i trogirskom podruju. Struna 


51


Zorica rana je gospodarski veoma vrijedna sorta mandarine zbog izuzetno ranog vremena 

dozrijevanja i kvalitete ploda. Ranijim dozrijevanjem ova sorta postiže dobar ekonomski uspjeh 

na tržištu. Pored ovog ova sorta je manje osjetljiva na napad fitoftore. Za ovu sortu treba izraditi 

kvalitetne marketinška planove te je bolje prezentirati u strunoj, znanstvenoj i široj društvenoj 

javnosti. Nadalje potrebno je obaviti istraživanje tržišta s ciljem potrošakog vrednovanja ove 

sorte mandarine u odnosu na druge sorte. 


S obzirom da su agrumi skloni mutacijama na razini pupa potrebno je obaviti klonsku selekciju 

populacija sorte Zorica rana te izdvojiti eventualne bolje genotipove. Postojei genofond ove 

sorte potrebno je ozdraviti te na taj nain proizvesti sadni materijal kategorije osnovni za 

podizanje komercijalnih matinih nasada. 

52


1.3.1. Postojee stanje, zakonski okviri i prijedlozi za poboljšanje 

1.3.2. Elementi istraženosti i ouvanja tradicijskih kultivara 

a. Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda vonih kultura: 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda smokve: 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda bajama: 


dr. sc. Slavko Perica 

dr. sc. Katja Žani 


Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda višnje maraske: 


mr. sc. Mira Raduni 

prof. dr. sc. Zlatko melik 

mr. sc. Jasmina Druži 

prof. dr. sc. Branka Levaj 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda šipka: 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda trešnje: 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda agruma: 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda nešpole: 

vrstom 

Strunjaci koji se bave ouvanjem genofonda rogaa: 


mr. sc. Mira Raduni 

prof. dr. sc. Zlatko melik 

mr. sc. Jasmina Druži 

mr. sc. Jakša Rošin 

mr. sc. Katarina Hanevi 

dr. sc. Živko Gatin 

Mate Kaleb, dipl. inž. 

dr. sc. Tomislav Radi 

nitko se ne bavi ovom vonom 


b. Trenutni projekti vezani uz vone kulture: 

Trenutni projekti koji se bave ouvanjem genofonda smokve: 

Trenutni projekti o ouvanju genofonda bajama: 

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda višnje maraske: 

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda šipka: 

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda trešnje: 

SEE ERA Net 

SEED Net projekt 

SEED Net-projekt 

Maraska Dalmatina 

nema projekata 

SEED Net-projekt 

53

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda agruma: 

Eliminacija patogena agruma i vinove loze metodama in vitro. 

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda nešpole: 

Trenutni projekti u RH vezani za ouvanje genofonda rogaa: 



c. Institucije koji se bave ouvanjem genofonda vonih kultura: 

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split 

Stanica za južne kulture Dubrovnik 

Institut za poljoprivredu i turizam u Poreu 

54



kultivara: 









predavanja, 

izložbe, 


publikacije. 

55

3. VINOVA LOZA 

3.1 UVOD 


Proizvodnja groža i vina i danas u Dalmaciji ima strateško mjesto kao što je imala i u prošlosti. 

Vrlo povoljni okolišni uvjeti, raznolikost tala i specifini vinogradarski položaji ine Dalmaciju 

idealnim staništem za uzgoj vinove loze. Bogatstvo autohtonih sorata, tradicija proizvodnje vina 

i turistiki znaaj ovog podruja ipak nisu u gospodarskom smislu odgovarajue iskorišteni. 

Prosjena površina posjeda mala je, esto manja od 1 ha, a iako vinograd u Dalmaciji ima veliki 

broj gospodarstava svega 1/3 proizvedenog vina se proda na tržištu. Kvaliteta vina koje turisti 

kušaju na obiteljskim gospodarstvima esto je ispod realnog potencijala sorte i podneblja. 

Unato tome, interes za uzgoj vinove loze raste, poticajne mjere za podizanje vinograda 

doprinose laganom rastu površina pod vinovom lozom, tržišno orijentirani vinogradari ulažu u 

tehnologiju proizvodnje u vinogradu i podrumu, što rezultira i boljom kvalitetom vina. 


Vinova loza, Vitis vinifera ssp. sativa, razvila se od svog divljeg pretka, šumske loze, Vitis 

vinifera ssp. sylvestris. Šumska je loza bila dio prirodne vegetacija mediteranskih šuma, 

rasprostranjena na podruju itavog Mediterana, pa tako i na podruju današnje Dalmacije. 

Obzirom na veliku rasprostranjenost teško je tono utvrditi kad je i gdje došlo do njene 

domestikacije. Najstariji nalazi o proizvodnji vina vezani su uz podruje današnjeg Irana i 

datiraju oko 5 400 godina prije Krista. Iako je nekada prevladavalo mišljenje da je kultura uzgoja 

nastala na podruju velikih civilizacija istonog Mediterana odakle je kolonizacijom prenesena u 

ostatak Europe, danas je sve više dokaza da su ljudi poeli uzgajati lozu na razliitim podrujima 

u isto vrijeme. Pa tako, iako postoje vrsti dokazi da se vinogradarstvo u Dalmaciji poelo 

razvijati u vrijeme osnivanja grkih kolonija poput Isse, Korkyrae, Traguriona, Pharos, 

Epidaurus na Jadranu u 4. stoljeu prije Krista, mnogi smatraju da su ilirska plemena Liburni, 

Dalmati i Histri koji su bili vješti pomorci, ve upoznali uzgoj vinove loze u susjednim 

podrujima i imali razvijeno vinogradarstvo. 

Kako su okolišni uvjeti na podruju Dalmacije vrlo povoljni za vinovu lozu, vinogradarstvo je u 

povijesti ovog prostora imalo veliko znaenje. Brojni arheološki nalazi, poput novia, 

uporabnih predmeta ili reljefa govore o razvijenom vinogradarstvu u vrijeme Rimskog carstva, a 

propisi u statutu vezani za zakup vinograda ili trgovanje i formiranje cijene vina svjedoe o 

gospodarskoj važnosti proizvodnje vina u srednjovjekovnim gradovima poput Trogira, Korule 

ili Dubrovnika. 

U vrijeme turskih osvajanja vinogradarstvo na podruju današnje Hrvatske stagniralo je. Turskih 

razaranja nisu bili pošteeni ni dalmatinski gradovi, koji su u to vrijeme bili pod vlašu Mletake 

Republike. U razdoblju mletako-turskih ratova, turske su ete esto upadale na mletako 

podruje i nemilice uništavale vinograde u okolici Splita, Šibenika, Trogira i Zadra.... 

Vinogradarstvo je ostalo razmjerno zaštieno tek na prometno izoliranim, udaljenim 

dalmatinskim otocima. 

U glasovitim putopisima Alberta Fortisa, Viaggio in Dalmazia I i II (1774), navodi se da je 

najvažnija poljoprivredna kultura tadašnje Dalmacije bila vinova loza. Viškovi vina su se 

naješe prodavali, te se za njih kupovalo žito i ostali proizvodi koji se ovdje nisu proizvodili. 

Povoljnih uvjeta za uzgoj vinove loze bile su svjesne i Francuska i Austijska vlast koje su se 

nakon Venecije smjenjivale na ovom prostoru. Smatrali su, meutim, da je neprimjeren 

tehnologija prerade, njege i uvanja vina razlog njihove lošije kakvoe. 

Krajem 19. stoljea u Europu iz Amerike dolazi filoksera, štetnik koji napada korijen europske 

loze, te uzrokuje masovno propadanje vinograda i veliku gospodarsku i demografsku krizu. Na 

podruju Dalmacije filoksera dolazi kasnije negoli u zapadnoeuropske zemlje pa raste potražnja, 

56

izvoz i cijena ovdašnjim vinima. Uslijed velike potražnje masovno se sade novi vinogradi, esto 

na raun drugih poljoprivrednih kultura (žitarice, masline…), te u to vrijeme površine pod 

vinogradima dosežu ak 90 000 ha. Obnovom vinograda u europskim zemljama dolazi do pada 

potražnje za hrvatskim vinima, a nepovoljnim ugovorom izmeu Austro-Ugarske i Italije, tzv. 

Vinska klauzula, o povlaštenom uvozu talijanskih vina, dalmatinsko vinogradarstvo dolazi u 

nepovoljan položaj, cijene padaju, a zalihe vina rastu. Konano i u Dalmaciju 1894. dolazi 

filoksera što zadaje konani udarac vinogradarstvu. Vinogradi poinju propadati, dolazi do 

velike krize jer je veina stanovništva vezana uz ovu djelatnost, te se stanovništvo masovnog 

iseljavanja u prekomorske zemlje. 

Vinogradi se poinju obnavljati cijepljenjem na otporne amerike podloge. Obnova ide dosta 

sporo, napuštaju se kvalitetni vinogradarski položaji, dolazi do erozije autohtonog sortimenta, a 

površine nikada više nee dosei one iz predfiloksernog razdoblja. 

Prva polovica 20. stoljea sa dva velika svjetska rata ne pogoduje razvoju vinogradarstva koje u 

to vrijeme i dalje stagnira. Nakon 2. svjetskog rata i promjene društveno-ekonomskog poretka, 

osnivaju se veliki poljoprivredni kombinati s plantažnim vinogradima, no pažnja se posveuje 

uglavnom visokim prinosima, zanemarujui kakvou vina. 

Dugi razdoblje uzgoja vinove loze na ovim prostorima, specifini okolinski uvjeti, izoliranost 

pojedinih podruja, te pomorske veze sa ostatkom Mediterana utjecale su na razvoj bogatog 

sortimenta u Dalmaciji. Neke od sorta introducirane su iz okolnih zemalja (vjerojatno je da su i 

neke naše sorte introducirane u okolna podruja), dok su preostale nastale na ovom prostoru 

spontanim križanjem. Sjemenjake koji bi pokazivali povoljna gospodarska svojstava vinogradari 

bi vegetativno razmnožavali te su tako nastajale nove sorte. Za Dalmaciju je karakteristian 

razvoj velikog broja lokalnih sortimenata, specifinih samo za uža, izolirana, esto otona 

podruja, pa su tako i danas neke od sorte samo lokalno zastupljene. 

Krajem 19. stoljea, u vrijeme prije dolaska filoksere u Dalmacij, prema nalazu Stjepana Bulia, 

najpoznatijeg dalmatinskog ampelografa, uzgajalo oko 200 sorta. Mnoge od sorta koje on navodi 

u svom uvenom djelu „Dalmatinska ampelografija“ danas više ne nalazimo i smatramo ih trajno 

izgubljenim. Na razvoj sortimenta, kao i na smanjivanje broja sorta utjecali su brojni razlozi, a 

meu njima se smatra vrlo znaajnim dolazak gljivinih bolesti (plamenjae i pepelnice), te 

filoksere iz Amerike. Pepelnica se pojavila u Dlamciji oko 1851., a plamenjaa 1885. i 

prouzroila velike štete u vinogradima, te su vinogradari polako poeli iz uzgoja izuzimati vrlo 

osjetljive sorte, meu kojima je bilo i sorata vrhunske kakvoe (Malvasija dubrovaka, 

Vugava…). Dolaskom filoksere u Europu i poetkom intenzivnog izvoza vina porasla je 

potražnja za alkoholinim i jako obojenim vinima, pa su se u vinogradima sve više širile sorte 

takvih karakteristika, poput Dobriia ili Ninuše. Dolaskom filoksere u Dalmaciju, 

propadanjem velikih površina vinograda i njihovom obnovom cijepljenjem na otporne podloge 

dolazi u konanici do trajnog gubitka mnogih sorata, dok su druge gospodarski zanemarene i 

njihova populacija postaje vrlo ugrožena. U vrijeme planske privrede nakon 2. svjetskog rata, 

želja za visokim prinosima dodatno utjee na sortiment Dalmacije dajui prednost 

visokoprinosnim sortama, a zanemarujui kvalitetne sorte nižeg rodnog potencijala. 


Obalno podruje Dalmacije tipine je mediteranske klime, s vruim i sušnim ljetima i blagim, 

kišovitim zimama. Zbog obilja topline i sunca ovo podruje predstavlja idealno stanište za 

vinovu lozu. Reljef je tipino krški, pa su vinogradi smješteni u krškim poljima, na obroncima 

planina, kao i na pristrancima uz more. Blizina mora smanjuje temperaturna kolebanja i ublažava 

klimu ovog podruja, a položaji okrenuti moru uz obilje direktnog sunevog osvjetljenja dodatno 

su osvijetljeni zrakama koje se reflektiraju o morsku površinu. Dugi period vegetacije 

omoguava uzgoj razliitih sorata ukljuujui i onih kasne dobi dozrijevanja koje u drugim 

podrujima ne bi mogle kvalitetno dozoriti. Tla su esto škrta i skeletna, što dodatno doprinosi 

kvaliteti vina iz ovog kraja. No, u krškim poljima nalazimo i plodna aluvijalna tla, pa su tu 

57

vinogradi u pravilu rodniji, skloniji zarazi gljivinim bolestima, a nerijetko na takvim položajima 

dolazi do ošteenja od kasnih proljetnih mrazova. 

Regionalizacijom vinogradarskih podruja (Pravilnik o vinogradarskim podrujima, 

NN159/04) Republika Hrvatska podijeljena je na dvije regije: Kontinentalna Hrvatska i 

Primorska Hrvatska. Podruje Dalmacije spada u regiju Primorske Hrvatske, a njen obalni dio 

podijeljen je na dvije podregije: - Sjeverna Dalmacija, 

- Srednja i južna Dalmacija. 

Podregija Sjeverna Dalmacija obuhvaa podruje Zadra i Šibenika s pripadajuim otocima, 

Ravnih Kotara, Knina, Drniša i Benkovca. 

Klimatski se podruja uz obalu ponešto razlikuju od dijelova u unutrašnjosti gdje su 

temperaturna kolebanja vea, a srednja godišnja temperatura (Drniš 13,1 °C; Zadar16,4 °C), kao 

i sume temperatura (Drniš 1700 °C; Zadar >2000 °C) u vegetaciji niže. Broj sati sijanja sunca 

redovito je velik i prelazi 2500 sati. Koliina oborina kree se od oko 800 mm (u priobalju) do 

1100 mm (u unutrašnjosti). Najvei dio oborine padne u tijeku zime, dok se u periodu srpanjkolovoz 

javlja sušni period. 

Vinogradi ove podregije smješteni su na tlima razvijenim na matinom supstratu vapnenaca, a 

naješi tipovi tala su smee tlo na vapnencu i crvenice. Reljefno je ovo podruje razmjerno 

nisko, te su najvee površine vinograda u podruju Ravnih Kotara. Prikladni vinogradarski 

položaji u unutrašnjosti su i obronci planina Svilaje i Promine, a najkvalitetniji su položaji ove 

podregije smješteni su uz more, poput onih u okolici Primoštena. 

Podregija Sjeverna Dalmacija podijeljena je na osam vinogorja: 

Vinogorje Zadar – Biograd 

Vinogorje Benkovac – Stankovci 

Vinogorje Pirovac – Skradin 

Vinogorje Knin 

Vinogorje Promina 

Vinogorje Drniš 

Vinogorje Šibenik 

Vinogorje Primošten 

58

Podregija Srednja i južna Dalmacija 

Podregija Srednja i Južna Dalmacija obuhvaa uski priobalni dio od Marine (kod Trogira) na 

sjeveru, pa do krajnjeg juga Hrvatske, Konavala. Podregiji pripadaju takoer i srednje i južno 

dalmatinski otoci, Veliki i Mali Drvenik, Šolta, Bra, Hvar, Vis, Mljet, Lastovo, Korula, i dr., te 

poluotok Pelješac. 

Ova je podregija najtopliji dio Dalmacije, sa srednjom godišnjom temperaturom od 16 °C i 

sumama temperatura u tijeku vegetacije od 2200 do 2300 °C, zbog ega je prikladna za uzgoj 

sorata dugog vegetacijskog ciklusa i kasnog dozrijevanja. Obilje topline uz dugotrajnu insolaciju 

utjee na nakupljanje visokog sadržaja šeera u grožu uz istovremenu degradaciju grožanih 

kiselina, što omoguava proizvodnju visokokvalitenih i vrhunskih vina naglašene alkoholinosti, 

intenzivne boje i niske ukupne kiselost. 

Reljef je tipino krški, a vinograde nalazimo u krškim poljima, na brežuljcima i pristrancima od 

kojih su neki okrenuti moru i uveni su položaji ove podregije (Dinga i Postup - poluotok 

Pelješac; Ivan Dolac, Sv. Nedjelja – otok Hvar…). 

Od tipova tla pogodnih za vinogradarsku proizvodnju i u ovoj podregiji naješe susreemo 

smee tlo na vapnencu i crvenice, a u krškim poljima aluvijalna i koluvijalna tla. 

Podregija Srednja i južna Dalmacija dijeli se na 12 vinogorja: 

Vinogorje Kaštela – Trogir 

Vinogorje Split – Omiš – Makarska 

Vinogorje Neretva 

Vinogorje Konavle 

Vinogorje Mljet 

Vinogorje Pelješac 

Vinogorje Korula 

Vinogorje Lastovo 

Vinogorje Vis 

Vinogorje Hvar 

Vinogorje Bra 

Vinogorje Šolta 

59



Tradicijski kultivari vinove loze u Dalmaciji: 

60 

Babica 

Babi 

Bak 

Balbut 

Barjanka 

Bena 

Beretinjok bijeli 

Biloliska bijela 

Blatina 

Bljuzgavac 

Bodul 

Bogdanuša 

Bratkovina bijela 

Bratkovina crvena 

Cetinka 

Cibib 

Cipar 

Crljenak kaštelanski 

Crljenak viški 

Crnka 

ihovac 

Debit 

Divjaka 

Dobrii 

Drnekuša vela 

Frmentun 

Galac 

Gegi 

Glavinuša 

Grgievica 

Grk 

Gustopupica 

Kadarun 

Krivaja crvena 

Krkošija 

Kujundžuša 

Kurtelaška 

Lasina 

Lelekuša 

Ljutun 

Malvasija dubrovaka 

Maraština 

Marinkovia grozje 

Medna 

Mekuja 

Mijajuša 

Mladenka

Muškat ruža 

Muškatel 

Ninuša 

Pagadebit bijeli 

Palagružanka bijela 

Palaruša 

Pavici 

Petovka 

Plavac mali 

Plavac mali sivi 

Plavac runjavac 

Plavac sobotovac 

Plavina 

Pošip bijeli 

Pošip crni 

Pošipica 

Pr 

Prošip 

Pršljivka 

Rudežuša 

Silbijanac 

Siložder crni 

Svrdlovina crna 

Trišnjavica 

Tanetova loza 

Vela pergola 

Vlaška 

Vlaški crljenak 

Vranac 

Vugava crvena 

Vugava bijela 

Zadarka 

Zlatarica blatska 

Zlatarica vrgorska 

Žilavka 

Napomena: Boldom su otisnute sorte koje su detaljnije obraene 

61

3.2.2 Pregled najznaajnijih kultivara vinove loze Dalmacije: 

3.2.2.1 CRLJENAK KAŠTELANSKI 

Kultura: vinova loza 

Taksonomija: 

Red - Rahmnales 

Porodica - Vitaceae 

Latinsko ime - Vitis vinifera ssp. sativa 

Sinonimi: Pribidrag, Tribidrag?, Zinfandel, Primitivo 

Službeni status: 

Sorta se nalazi na sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove 

loze kao preporuena za podregiju Srednja i južna Dalmacija. 

Rasprostranjenost: 

Do prije nekoliko godina ova sorta je bila praktino nestala iz hrvatskih vinograda, utvrivanjem 

njezine istovjetnosti sa Zinfandelom i Primitivom, te otkriem da je jedan od roditelja Plavcu 

malom zanimanje za ovom sortom je poveano i ponovo se širi na podruju južne Dalmacije. 

Sorta se pod imenom Zinfandel i Primitivo uzgaja u Americi i Italiji kao gospodarski vrlo 

znaajna. 

Botaniki opis: 

Trs srednje bujan. 

List srednje velik, pentagonalan, duboko urezanih, otvorenih postranih sinusa. Sinus peteljke 

blago otvoren u obliku lire. Lice glatko, na naliju srdnje guste pauinaste dlaice, a na žilama 

rijetke ekinjaste. 

Cvijet hermafroditan. 

Grozd srednje velik, srednje zbijen do zbijen, konusan ili piramidalan, esto s krilcima. 

Bobica srednje velika, okrugla. Kožica tamno modra, meso sono, neutralno. 

Dozrijeva srednje kasno, ranije u odnosu na Plavac mali. Rodnost joj je srednje velika i redovita. 

Kakvoa iznad prosjena, redovito nakuplja visok sadržaj šeera u grožu, uz nisku ukupnu 

kiselost. Daje vina intenzivne boje. 

Izražena je osjetljivost prema gljivinim bolestima, osobito prema Botrytisu. 

Povijest nastanka i korištenja 

Smatra se da je sorta Crljenak kaštelanski, odnosno Pribidrag, kako ga zovu u okolici Omiša, 

jedna od vrlo starih sorata koja je bila vrlo cijenjena i rasprostranjena još u srednjem vijeku pod 

imenom Tribidrag. Naime iz povijesnih izvora saznajemo da je Tribidrag uzgajao i Marko 

Maruli, te da je svoje vino prodavao u Veneciju, a postojanje toponima Tribidrag na Visu i 

Hvaru svjedoi o važnosti ove sorte u to vrijeme, kao i kvaliteti njenog vina po kom su ti 

lokaliteti dobili ime. Pretpostavlja se da se sorta poela zapostavljati u vrijeme nakon dolaska 

plamenjae, pepelnice i filoksere iz Amerike te se na njeno mjesto širio Plavac mali, njen 

potomak. Razlog nestanku ove sorte treba tražiti u prvom redu u njenoj osjetljivosti na bolesti i 

nešto veim uzgojnim zahtjevima u odnosu na Plavac mali. Zanimanje za ovu sortu ponovno je 

potaklo otkrie da se pod sinonimom Zinfandel uzgaja u Americi, gdje je jedna od 

najpopularnijih sorata, a pod imenom Primitivo u Italiji. injenica da je jedan od roditelja Plavca 

malog, te bliski srodnik (na razini roditelj-potomak) dalmatinskim sortama Plavini, Grku, 

Crljenku viškom i Vrancu govori u prilog tvrdnji da je to naša autohtona sorta. 

62

Posljednjih godina više je tržišnih proizvoaa vina posadilo ovu sortu s nakanom proizvodnje 

vina. 

Stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: 

Na prijelazu stoljea populacija Crljenka kaštelanskog u Dalmaciji bila je toliko mala da su 

nakon otkria da su roditeljski par Plavca malog Dobrii i Zinfandel, te logine pretpostavke da 

se ova sorta morala nekad uzgajati i u nas, prošle tri godine dok napokon 2001. godine nije 

pronaeno nekoliko trsova u Kaštelima, a nakon toga i u okolici Omiša i utvrdilo se da se u tim 

podrujima sorta naziva Crljenak kaštelanski odnosno Pribidrag. 

Ovo je otkrie dobilo veliki publicitet te je zanimanje za ovu sortu iznimno poraslo. No, kako je 

u Dalmaciji pronaeno svega 20-ak trsova i nije bilo mogue nabaviti, niti tako brzo proizvesti 

dovoljnu koliinu sadnog materijala, proizvoai su za sadnju vinograda nabavili cijepove 

Primitiva iz Italije, a neki ak i Zinfandela iz Kalifornije. Populacija dalmatinskog biotipa 

Crljenka kaštelanskog nastoji se što je mogue više poveati razmnožavanjem nekoliko 

pronaenih matinih trsova. 

Gospodarska vrijednost i koncept bussines plana: 

injenica da je sorta gospodarski znaajna i omiljena u Kaliforniji, kao i u Italiji, te da je bila 

jedna od najvažnijih sorta u Dalmaciji prije petstotinjak godina govori o gospodarskoj vrijednosti 

ove sorte, a svjetski odjek otkria podrijetla Zinfandela (koji je dugo bio misteriozan, pa su 

Amerikanci ak htjeli sortu proglasiti svojom, iako vinova loza nije autohtona vrsta tog 

kontinenta, ve su je sa sobom donijeli europski doseljenici) daje znaajnu marketinšku prednost 

ovoj sorti. 

Sorta je prikladna za proizvodnju vrhunskih crnih vina dobe obojenosti, a obzirom na raniju dob 

dozrijevanja i visok sadržaj sladora prikladna je i za proizvodnju desertnih vina. 

Kako se sorta u Dalmaciji ve dugo ne uzgaja, napore treba uložiti u prilagoavanju tehnologije 

uzgoja u vinogradu, a napose utvrivanju optimalnog roka berbe i zaštiti od gljivinih bolesti. 

Bez obzira što se cijepovi sorte mogu nabaviti u susjednoj Italiji, ne smije se zanemariti 

dalmatinska populacija Crljenka kaštelanskog jer se ona vjerojatno, zbog duge izoliranosti, 

ponešto razlikuje od populacija u druge dvije zemlje. 

Prijedlog elemenata plana upravljanja: 

Primke ove sorte uvaju se u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze u Zagrebu, kao i u 

kolekciji Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu. S matinih trsova Crljenka 

kaštelanskog uzete su reznice za razmnožavanje, a njihovo je klonsko potomstvo posaeno u 

pokusni nasad na otoku Hvaru zajedno sa nekoliko klonova Primitiva i Zinfandela radi ouvanja 

i prouavanja unutarsortne raznolikosti. Vjerujemo da je budunost sorte osigurana kroz njeno 

iznimno brzo širenje u proizvodnji, te da populacija ove sorte u Dalmaciji nikad više nee biti 

dovedena na rub izumiranja. 

63

3.2.2.2 DOBRII 


Taksonomija: 




Sinonimi: Šoltanski plavac, Šoltanac, Slatinjanac, Slatinjac, Dobrovoljac, Okruanac, Crljenak 

slatinski 

Službeni status: Sorta je uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu 

priznatih sorata vinove loze, kao preporuena za podregiju Srednja i južna Dalmacija. 


Vrlo je slabo rasprostranjena te ju nalazimo najviše na otoku Šolti, ponešto na otoku iovu, a 

vrlo ju rijetko nalazimo na Brau i susjednom priobalju (podruje od Splita do Trogira). 

Nalazimo je najviše u starim nasadima, zajedno sa drugim sortama, te se od nje ne proizvode 

sortna vina. 



List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan, na naliju gol, s izraženim zupcima na obodu. 

Cvijet morfološki i funkcionalno hermafroditan. 

Grozd srednje velik, srednje zbijen, konian, esto s krilcima. Bobica mala, okrugla, srednje 

vrstog mesa i neobojenog soka. Kožica tamnoplavo-crna. 

Rodi redovito, prinosi srednje visoki. Dozrijeva srednje kasno. 

Kakvoa visoka, sadržaj šeera u moštu je srednje visok do visok, niske do srednje kiselosti. 

Daje intenzivno obojena vina. 

Osjetljiva prema plamenjai, a prema ostalim bolestima prosjeno. 

Povijest nastanka i korištenja: 

Nije poznato njezino podrijetlo, ali se smatra vrlo starom autohtonom sortom (Buli, 1949). U 

prilog njezinoj autohtonosti na ovom podruju govore i najnovija istraživanja, koja su utvrdila da 

je Dobrii, zajedno sa sortom Crljenak kaštelanski roditelj Plavcu malom. (Maleti i sur., 2004). 

U prošlosti je bila vrlo cijenjena sorta, poglavito zbog svoje izrazite boje. Prema literaturnim 

navodima služila je uglavnom za „križanje“ (kupažiranje) s drugim crnim sortama za popravak 

boje. Ovo je svojstvo bilo osobito znaajno u vrijeme intenzivnog izvoza dalmatinskih vina u 

zapadnoeuropske zemlje krajem 19. i poetkom 20. stoljea kada su njihovi vinogradi propali od 

filoksere. 


Smatramo da je sorta vrlo ugrožena, jer ju nalazimo na vrlo uskom prostoru, a i tamo sporadino, 

uglavnom u starim nasadima. Novih nasada ove sorte nema, pa je trend populacije silazan. 


Prema literaturnim navodima i osobnim iskustvima, smatramo da sorta ima znaajan gospodarski 

potencijal. Zbog izražene trpkosti i intenzivne obojenosti i danas bi mogla doprinijeti kakvoi 

crnih 

vina srednje Dalmacije, a vjerojatno bi mogla dati i kvalitetna sortna vina. 

65

Da bi se ovaj gospodarski potencijal mogao iskoristiti nužno je stvoriti preduvjete za njenu 

gospodarsku revitalizaciju - provesti sustavna istraživanja njezinih bioloških i gospodarskih 

svojstava, radi davanja preporuke o prikladnoj tehnologiji proizvodnje; provesti inventarizaciju 

uzgojnog podruja, te proizvesti inicijalnu koliinu sadnog materijala za podizanje matinog 

nasada za potrebe daljnje reprodukcije. 


Obzirom na pretpostavljeni gospodarski potencijal napore valja usmjeriti ka gospodarskoj 

revitalizaciji, kao najboljem nainu za trajno ouvanje ugroženih sorata. Sorta se nalazi u 

Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze, kao i u kolekciji Instituta za jadranske kulture i 

melioraciju krša u Splitu. 

66

3.2.2.3 GLAVINUŠA 


Taksonomija: 




Sinonimi: Okatac, Glavinka, Slakarinac 



Sorta je vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo ju samo sporadino na podruju Kaštela, u okolici 

Omiša, na Šolti. Nema je u istim nasadima ve samo u manjem udjelu zajedno s drugim 

sortama tog podruja. 


Trs bujan. 

List srednje velik, srcolik, peterodijelan, plitko urezanih postranih sinusa. Lice glatko, na žilama 

na naliju rijetke ekinjaste dlaice, a u internervalnim prostorima srednje guste pauinaste 

dlaice. 

Cvijet hermafroditan. Grozd srednje velik, piramidalan, blago rastresit. 

Bobica srednje velika ili velika, eliptina. Kožica crvenkasto-plava, u zrelosti blago posuta 

maškom. Meso vrsto, hrskavo, užitno. 

Dozrijeva ranije u odnosu na druge dalmatinske sorte. Rodnost joj osrednja ali redovita. Kakvoa 

iznad prosjena, redovito nakuplja visok sadržaj šeera u grožu uz ugodnu sortnu aromu. 

Izražena osjetljivost prema pepelnici, a u lošijim godinama esta je zaraza i s ostalim gljivinim 

bolestima. 


Prema literaturnim podacima sorta se odavna uzgaja u Dalmaciji pa se smatra autohtonom i 

vjerojatno je nastala spontanim križanjem na ovom prostoru. Zbog visoke kakvoe uvijek je bila 

cijenjena, te se redovito sadila u proizvodnim nasadima za popravak kakvoe vina koja su se u 

Dalmaciji naješe proizvodila od mješavine sorata. Zbog rastresitog grozda, velikih bobica i 

hrskavog mesa koristila se i kao zobatica, a zbog tanke kožice i visokog sladora prikladna je i za 

sušenje, pa se od nje proizvodio i uveni prošek. 


Populacija joj nikad nije bila velika, ali se nakon II svjetskog rata drastino smanjila zbog 

protežiranja visoko rodnih sorata u uzgoju. Ugroženosti populacije dodatno doprinosi i uski areal 

uzgoja. U novije vrijeme kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorata nastoji se na njezinom 

ponovnom širenju u proizvodne nasade, sadnjom manje koliine za tu svrhu proizvedenih 

cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Zbog toga interes meu proizvoaima raste, te se 

populacija blago poveava i ima uzlazni trend, no zbog male ishodišne populacije to ide vrlo 

sporo pa ju i dalje smatramo vrlo ugroženom. 

67


Glavinuša je nesumnjivo sorta visokog gospodarskog potencijala, te zbog toga ima opravdanja za 

provoenje njene revitalizacije. U tu svrhu nužno je evaluirati gospodarske karakteristike sorte, 

te prilagoditi tehnologiju proizvodnje zahtjevima ove sorte. Preduvjet veem širenju u 

proizvodne nasade je i proizvodnja dostatnih koliina sadnog materijala za što je potrebno podii 

matini nasad za daljnju reprodukciju. U do sada provedenim istraživanjima na podruju Kaštela 

utvreno je da je gotovo itava populacija sorte zaražena virusima, pa e za proizvodnju zdravog 

sadnog materijala vjerojatno trebat provesti odzdravljivanje kulturom tkiva in vitro. 


Unato do sada uinjenim naporima Glavinušu još uvijek smatramo jednom od ugroženijih 

sorata. Primke ove sorte uvaju se i u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze u Zagrebu, kao i u 

kolekciji Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, no budunost ove sorte može 

se trajno osigurati tek kroz njeno gospodarsko korištenje. 

68

3.2.2.4 GRK 


Taksonomija: 




Sinonimi: Korulanac, Grk korulanski, Grk lumbarajski 


priznatih sorata vinove loze, kao preporuena za podregiju Srednja i južnua Dalmacija. 


Grk je sorta vrlo uskog areala rasprostranjenosti. Uzgaja se gostovo iskljuivo na otoku Koruli, 

a najvažnije uzgojno podruje su pjeskoviti položaji u okolici Lumbarde. Izvan otoka Korule 

nalazimo ga rijetko i nema gospodarsku važnost. 


Trs bujan. Mladice bujne, karakteristinog uspravnog rasta. 

List srednje velik do velik, pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboko, a donji 

postrani sinusi srednje duboko urezani, naješe otvoreni. Sinus peteljke otvoren u obliku slova 

U. Plojka kožasta, karakteristino povijenih rubova prema dolje, pa se esto stjee pogrešan 

dojam da je to simptom zaraze virusima ili fitoplazmama. Lice glatko, nalije dlakavo s rijetkim 

ekinjastim dlaicama na nervaturi. 

Cvijet morfološki hermafroditan ali funkcionalno ženski. 

Grozd srednje velik do velik, dug, piramidalan, ponekad s jednim krilcem. 

Bobica okrugle, kožica debela i vrsta, zlatno žute boje, a na osunanoj strani jantarno žute. 

Meso je vrsto i sono, ugodne sortne arome. U grozdu nalazimo bobice razliite veliine, što je 

posljedica nejednolike oplodnje. Uz bobice nastale oplodnjom grozd redovito sadrži i bobice 

nastale partenokarpijom, koje su znaajno manje i ne sadrže sjemenke. 

Dozrijeva srednje kasno. Rodnost ovisi o oplodnji, no i u uvjetima dobre oplodnje prinosi nikada 

nisu visoki. Sorta je nesumnjivo visokog kvalitativnog potencijala, nakuplja visoku koliinu 

šeera, no udio neoploenih bobica u grozdu ima utjecaj i na kakvou, jer partenokarpne bobice 

nakupljaju manje šeera, a zadržavaju višu kiselost što se odražava i na svojstva vina. 


Sorta je vrlo stara i smatramo je autohtonom sortom otoka Korule. U prilog njezinoj 

autohtonosti govori i injenica da je genetiki vrlo srodan sa sortom Crljenak kaštelanski (u 

odnosu su roditelj potomak), za koju se zna da je srodna sa više drugih dalmatinskih sorata. 

Postoji i teorija o njezinom grkom podrijetlu, a kao najvei argument ovoj teoriji navodi se 

upravo njeno ime. No ime može takoer dolaziti i od karakteristine gorine njezinih vina 

(grk=gorak). 

Sorta se nikad nije uzgajala u znaajnoj mjeri izvan otoka Korule. Slaboj rasprostranjenosti, 

unato visokoj kakvoi sorte, glavni je uzrok neredovita rodnost uslijed problema u oplodnji, 

odnosno morfološke grae cvijeta. Vina sorte Grk oduvijek su bila vrlo cijenjena, osobito ona sa 

lumbardskih pijesaka, a poznato po svojoj iznimnoj kakvoi bio je desertno vino – prošek, koje 

se smatralo jednim od najkvalitetnijih dalmatinskih vina. 

69


Iako je se sorta komercijalno uzgaja, usko podruje uzgoja i slabi porast površina pod ovom 

sortom doprinose ranjivosti populacije ove sorte. Stvaranjem uvjeta za reprodukciju, a i 

poveanim zanimanje za uzgoj Grka oekuje se rast populacije ove sorte, no za vee korištenje 

sorte u proizvodnji bilo bi znaajno bolje istražiti probleme u oplodnji. 


Sorta je sa visokim gospodarskim potencijalom koji nije odgovarajue iskorišten. Glavni razlog 

za to treba tražiti u nesigurnoj rodnosti. Stoga je kod ove sorte nužno posvetiti pozornost 

prilagodbi tehnologije vinogradarske proizvodnje, te istraživanju morfologije cvijeta i 

fenonofaze cvatnje i oplodnje. Naroitu pozornost treba posvetiti odabiru prikladnih sorata 

oprašivaa, koji se u vremenu cvatnje najbolje poklapaju sa Grkom, te utvrivanju njihovog 

udjela u vinogradu koji bi osiguravao dobru i redovitu oplodnju. 

Sorta je kod koje je zapoela masovna klonska selekcija, te su zdravi trsovi posaeni u predbazni 

matini nasad. Klonsku selekciju potrebno je nastaviti, te na taj nain osigurati proizvodnju 

certificiranog materijala za podizanje novih proizvodnih nasada. 

Uz proizvodnju vina redovite berbe trebalo bi potaknuti i proizvodnju prošeka po kojima je u 

prošlosti sorta bila uvena. 


Sorta se uzgaja u proizvodnim nasadima, te se uva u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze u 

Zagrebu, kao i u kolekciji Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, a posaen je i 

mali predbazni matini nasad. Daljnje ouvanje ove sorte treba svakako provoditi kroz njezino 

bolje gospodarsko iskorištenje. 

70

3.2.2.5 MALVASIJA DUBROVAKA 


Taksonomija: 




Sinonimi: Malvasia di Lipari, Malvasia di Sardegna (Italija), Malvasia de Sitges, Malvasia de 

Lanzarote (Španjolska) 

Veliki je broj sorata u svijetu koje u svom imenu nose rije Malvazija ili Malvasija pa se one 

esto pogrešno dovode u vezu. Ova grupa sorata genetiki je vrlo raznolika, odnosno kod veine 

nije utvrena srodnost, pa je takav sluaj primjerice i izmeu Malvasije dubrovake i Malvazije 

istarske (najznaajnije bijele sorte na podruju Istre). 


Malvasija dubrovaka uvrštena je na sortnu listu Republike Hrvatske, a na Nacionalnoj listi 

priznatih kultivara preporuena je za podruje podregije Srednja i južna Dalmacija. Na sortnoj 

listi navodi se pod pogrešnim imenom Malvazija dubrovaka. 


Sorta se od davnina uzgaja na uskom podruju Dubrovakog primorja, gdje ju nalazimo i danas. 

Nedavno je otkriveno da se pod gore navedenim sinonimima uzgaja na još nekoliko izoliranih 

toaka na Mediteranu (Sicilija, Sardinija, Baleari…), te na Kanarskim otocima. Na svim tim 

podrujima vrlo je uskog areala rasprostranjenosti, a njezina desertna vina vrlo su cijenjena. 

Opis: 


List mali do srednje velik, pentagonalan, peterodijelan s duboko urezanim sinusima. Plojka 

glatka, tamnozelena, nalije golo s rijetkim ekinjastim dlaicama po nervaturi. 


Grozd srednje velik, dug, cilindrian, esto s krilcima. Mogu biti izrazito rastresiti ali i zbijeni. 

Bobice okrugle ili blago jajolike, male do srednje velike (veliina bobice znaajno varira). Meso 

je vrsto, sok sladak i specifine sortne arome. 

Rodi osrednje i neredovito. 

Kakvoa visoka. Redovito nakuplja visok sadržaj šeera uz zadovoljavajuu kiselost obzirom na 

podruje uzgoja. Vrlo je fine i karakteristine sortne arome. 


Dugo se smatrala autohtonom sortom Dubrovakog primorja i vjerovalo se da se izvan tog uskog 

podruja nigdje ne uzgaja. Nedavno je meutim otkriveno da je Malvasija dubrovaka istovjetna 

sortama Malvasia di Lipari odnosno Malvasia di Sardegna u Italiji te Malvasia de Sitges odnosno 

Malvasia de Lanzarote koja se uzgajaju u Španjolskoj. Sorta se i tamo uzgaja od davnina i to 

samo na uskim vrlo ogranienim podrujima dajui uvena vina visoke kakvoe. Nije mogue 

utvrditi na kom od tih mjesta je sorta nastala, a vrlo je vjerojatna i hipoteza da su sortu donijeli 

Grci u vrijeme kolonizacije Mediterana (smatra se da ime Malvasija potjee od imena grkog 

otoka Monemvasija na kom je bila važna trgovaka luka). Zanimljivo je da se ova sorte spominje 

u dokumentima Državnog arhiva još u 14 stoljeu, kada se naješe sorte ne navode imenom ve 

samo kao crne i bijele, iz vremena kada datira i najstariji spomen neke sorte vinove loze uope 

(Pinot i Rizling). 

71

U vrijeme Dubrovake republike sorta je imala istaknuto mjesto meu svim ostalim sortama 

vinove loze. Dok je ostalim vinima cijena bila strogo odreena, Malvasiji je bilo slobodno 

odrediti cijenu po volji, ali je njezin izvoz izvan Dubrovake republike bio ogranien. Vino 

Malvasije tretiralo se kao lijek, a Dubravani su njome astili „najbolje prijatelje“, kao i 

„najljue neprijatelje“. Vina ove sorte oduvijek su bila iznimno cijenjena, pila su se i uvala za 

iznimne zgode, a predaja kaže da sina nije mogao ženiti onaj koji na svojoj odrini nije imao 

posaenu Malvasiju dubrovaku. 

Krajem 19. stoljea kada pepelnica dolazi iz Amerike u Europu populacija sorte postepeno se 

poinje smanjivati zbog izuzetne osjetljivosti prema ovoj bolesti, te je sredinom 20. stoljea 

svedena na svega nekoliko trsova na jednoj odrini. Zbog toga je prije pedesetak godina gotovo 

potpuno nestala, te je populacija svedena na svega nekoliko trsova na jednoj „odrini“. Pred 

Domovinski rat je uspješno revitalizirana, da bi za vrijeme rat populacija ponovno pala na 

nekoliko stotina trsova. Posljednjih nekoliko godina ponovno se radi na njenoj evaluaciji i 

revitalizaciji. 


Nastojanjima na revitalizaciji sorte posljednjih je godina populacija porasla na gotovo 40 000 

trsova na podruju Vinogorja Konavle. Ugroženosti populacije doprinosi usku areal 

rasprostranjenosti, no obzirom na druga uzgojna podruja u svijetu ne smatramo je više vitalno 

ugroženom. Kako se populacija Malvasije dubrovake razvijala izolirano smatramo da je s 

vremenom došlo do nakupljanja mutacija u populaciji, odnosno do razvoja unutarsortne 

varijabilnosti zbog ega se ona u manjoj mjeri može razlikovati od populacije sorte u Italiji ili 

Španjolskoj, te ne bi bilo dobro daljnji uzgoj sorte bazirati na uvezenom sadnom materijalu i na 

taj nain izgubiti specifinosti domaeg biotipa. 


Sorta je vrlo visokog kvalitativnog potencijala i jedna od gospodarski najinteresantnijih bijelih 

sorata Dalmacije. Može dati jaka, ekstraktna vina s naglašenom sortnom aromom i razmjerno 

visokom kiselošu, što ju izdvaja od veine sorata koje se uzgajaju u Dalmaciji. Zbog rastresitog 

grozda i sitnih bobica iznimno je prikladna za sušenje, te se od nje tradicionalno proizvodio 

prošek, odnosno u drugim uzgojnim podrujima desertna vina tehnologijom passito. 

Posljednjih je godina puno napravljeno na evaluaciji ove sorte, te proizvodnji bazine koliine 

sadnog materijala od kojeg je podignut i jedan proizvodni nasad, te su se na tržištu po prvi puta u 

novije vrijeme našli vino i prošek ove sorte. Ovim vinima izvrsne kakvoe nedostaje meutim 

odgovarajua tržišna promocija, te bi trebalo razraditi odgovarajuu marketinšku strategiju. 

Smatramo da sorta ima potencijal širenja i na druga uzgojna podruja izvan vinogorja Konavle. 

Kako s uzgojem ove sorte nema iskustva u drugim podrujima potrebno je podignuti manje pilot 

nasade te utvrditi gospodarska i tehnološka svojstva u tim podrujima i eventualno dati 

preporuku za unošenje sorte kao preporuene i za ta podruja. 


Sorta se nalazi u Nacionalnoj listi kultivara vinove loze, kao i u kolekciji Instituta za jadranske 

kulture i melioraciju krša. Obzirom na visok gospodarski potencijal i napore koji se ulažu u 

gospodarskoj revitalizaciju, daljnje ouvanje sorte osigurat e se kroz njeno komercijalno 

korištenje. 

72

3.2.2.6 MARAŠTINA 


Taksonomija: 




Sinonimi: Rukatac, Maraškin, Maraskin, Krizol, Višana, Malvasia del Chianti, Malvasia bianca 

lunga, Pavlos 


priznatih sorata vinove loze, kao preporuena za podregiju Sjeverna i Srednja i južna Dalmacija. 


Marštinu nalazimo na itavom priobalju, od Kvarnera do Dubrovakog primorja. U veoj mjeri 

nalazimo je na poluotoku Pelješcu i Lastovu, naješe u mješovitim nasadima. U Italiji je 

gospodarski znaajna sorta. 



List srednje velik do velik, okrugao ili srcolik, peterodijelan. Gornji postrani sinusi su zatvoreni i 

duboko urezani, donji plitki i otvoreni. Sinus peteljke zatvoren. Lice mjehurasto naborano, 

nalije vunasto dlakavo. Cvijet morfološki i funkcionalno hermafroditan. 

Grozd srednje velik do velik, cilindrian, esto s dva duga krilca (odatle sinonim Rukatac - 

ruke), dug, rastresit do srednje zbijen. 

Bobice okrugle, sitne, kožica posuta tokicama, zlatno žuta, kod grozdova izloženih suncu 

jantarna. Dozrijeva srednje kasno do kasno, srednje, ali redovite rodnosti. Visokog kvalitativnog 

potencijala koji se oituje na dobrim položajima. U uvjetima plodnih tala i obilne gnojidbe zbog 

višeg prinosa kakvoa je osrednja. U zrelosti mošt se odlikuje nižom ukupnom kiselošu. Jako 

osjetljiva prema pepelnici. Prema Botrytisu nije osobito osjetljiva zbog rastresitog grozda i 

vrše kožice. 


U Dalmaciji se uzgaja od davnina pa je smatrana hrvatskom autohtonom sortom. No bilo je i 

mišljenja (Buli, 1949) da je sorta došla sa zapadne obale Jadranskog mora, iz Italije, te da je 

istovjetna sa sortom Malvasia del Chianti. Usporedbom SSR profila utvreno je da su Maraština, 

Malvasia del Chianti, Malvasia bianca lunga (Italija) i Pavlos (Grka) sinonimi za istu sortu 

(Šimon i sur., 2007.). Ovim meutim nije razriješeno pitanje njezinog podrijetla, odnosno gdje je 

sorta nastala, a otkrie otvara mogunost i za grko podrijetlo sorte. 

Sorta je u prošlosti bila vrlo cijenjena, no i tada je uglavnom korištena kao „zain“ drugim 

sortama. Koristila se i za proizvodnju prošeka, a u starijim zapisima navodi se da se prošek od 

Maraštine prodavao u ljekarnama. 


Sorta u Dalmaciji ima, u usporedbi s drugim dalmatinskim sortama, prilino veliku populaciju 

koja je uz to i raštrkana na velikom podruju. Zbog toga ju ne smatramo osobito ugroženom. 

Meutim, upravo zbog velike populacije i rasprostranjenosti u populaciji Maraštine uoljiva je 

unutarsortna raznolikost, odnosno nazonost razliitih tipova s obzirom na veliinu, rastresitost i 

oblik grozda, te dob dozrijevanja. Stoga pri daljnjem razmnožavanju Maraštine treba nastojati 

sauvati tu unutarsortnu varijabilnost. Populacija sorte uglavnom stagnira, nema znaajnog 

poveanja proizvodnih površina. 

74


Jedna od sorata koja ima nesumnjiv gospodarski potencijal no unato tome vrlo je slabo 

iskorištena. Zbog toga je potrebno provesti detaljnu gospodarsku evaluaciju sorte, s posebnim 

naglaskom na prilagoavanju tehnologije uzgoja i proizvodnje vina karakteristikama sorte. 

Pozornost napose treba posvetiti tehnologiji proizvodnje desertnih vina koja je u novije vrijeme 

potpuno zanemaren, a nedostaju na tržištu. 

Da bi se omoguilo vee korištenje sorte u proizvodnim nasadima, nužno je stvoriti preduvjete 

za proizvodnju kvalitetnog loznog sadnog materijala. Obzirom na veliku populaciju sorte i 

uoenu unutarsortnu raznolikost Maraština je jedna od sorata za koju ima opravdanja provesti 

postupak klonske i sanitarne selekcije radi izdvajanja i priznavanja klonova povoljnih 

proizvodnih svojstava, prilagoenih na specifine okolišne uvjete. 


Sorta se uzgaja u proizvodnim nasadima, te se uva u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze u 

Zagrebu, kao i u kolekciji Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu. Sortu treba 

gospodarski bolje iskoristiti, a da bi se ouvala unutarsortna raznolikost bilo bi poželjno provesti 

masovnu pozitivnu selekciju na itavom podruju uzgoja, prikupiti sve uoene „tipove“, te 

posaditi i sauvati u kolekciju klonskih linija. Ovaj nasad poslužit e i za daljnju evaluaciju 

klonskih kandidata odnosno utvrivanje stabilnosti uoenih razlika u gospodarski važnim 

svojstvima kao idui korak u postupku klonske selekcije. 

75

3.2.2.7 MUŠKAT RUŽA 


Taksonomija: 




Sinonimi: Muškat ruža omiški, Muškat ruža poreki, Rosenmuskateller, Moscato rosa 


priznatih sorata vinove loze, kao preporuena za Srednju i južnu Dalmaciju. 


Muškat ruža u Dalmaciji je gotovo izumrla sorta te ju je u vinogradima vrlo teško nai. Sorta se 

u manjoj mjeri uzgaja na podruju Istre, gdje se danas poduzimaju napori na gospodarskoj 

revitalizaciji, te ponešto u susjednoj Italiji i Austriji. 


Trs je slabije bujnosti. List srednje velik, okrugao, trodijelan ili peterodijelan. Postrani sinusi 

plitki ili srednje duboki, sinus peteljke usko izrezan i naješe zatvoren. Lice tamnozeleno, 

nalije golo s rijetkim ekinjastim dlaicama po žilama.Cvijet morfološki hermafroditan ali 

funkcionalno ženski. 

Grozd je srednje velik, dug, piramidalan, naješe rastresit. 

Bobice okrugle i nejednolike veliine i dozrelosti, što je posljedica problema u oplodnji. Kožica 

debela, crveno plava, meso sono, karakteristine muškatne arome. 

Dozrijeva rano. Rodnost je niska i neredovita. 

Visoke je kakvoe, nakuplja puno šeera, a ima izuzetnu aromu koja podsjea na divlje ruže. 

Jako je osjetljiva prema pepelnici, a prema ostalim bolestima osrednje. 


Njezino podrijetlo nije sa sigurnošu utvreno, no sigurno je potvreno da su Muškat ruža 

poreki, Rosenmuskateller i Moscato rosa sinonimi ove sorte (Maleti, 1999). U jednoj staroj 

njemakoj ampelografiji navodi se da je sorta Rosenmuskateller u Tirol donesena iz Hrvatske, pa 

je mogue da je ona hrvatska autohtona sorta koja se proširila u okolne zemlje. 

Sorte je oduvijek bila uvena po visokoj kakvoi svojih vina, a napose po iznimnom mirisu i 

aromi koja podsjea na divlje ruže, po emu je dobila i ime. Od nje su se proizvodila naješe 

desertna vina s visokim sadržajem alkohola i ostatkom neprovrela šeera. Buli (1949.) navodi 

da se Muškat ruža u Dalmaciji koristio iskljuivo za dobivanje crnog desertnog vina koje se 

prodavalo u trgovinama pod nazivom Muškat ruža omiški. Da bi se ublažila vrlo intenzivna 

muškatna arome esto se vinificirao zajedno sa sortom Glavinuša koja je takoer prikladna za 

proizvodnju prošeka. 


Zbog niske i neredovite rodnosti, uzrokovane lošom oplodnjom uslijed morfološke grae cvijeta, 

te osjetljivosti na pepelnicu populacija sorte se u Dalmaciji sve više smanjivala, pa je sorta danas 

praktino dovedena na rub izumiranja i gotovo ju je nemogue nai u vinogradima. Populacija 

sorte 

je mala i u ostalim podrujima gdje se uzgaja. 

77


Sorta je nesumnjive gospodarske vrijednosti, ima visoku reputaciju iz prošlosti, te kapacitet 

proizvodnje desertnih vina vrhunske kakvoe, zbog ega, unato nekim „manama“, zaslužuje 

revitalizaciju na prostoru Dalmacije. 

Kod ove sorte je nužno uz uobiajene postupke pri revitalizaciji, kao što je utvrivanje 

gospodarskih karakteristika i osiguravanje preduvjeta za proizvodnju sadnog materijala, detaljno 

istražiti reproduktivnu anatomiju, te pronai odgovarajua tehnološka rješenja u vinogradarskoj 

proizvodnji, koja svakako ukljuuju i pronalaženje sorte „oprašivaa“ (koja cvate u isto vrijeme 

kad i Muškat ruža ali ima hermafroditan cvijet). 


Sorta se uva samo u kolekciji Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, a 

obzirom na gotovo izumrlu populaciju u Dalmaciji svakako bi trebalo duplikat posaditi i u 

Nacionalnu kolekciju u Zagrebu. Premda manje populacije ove sorte postoje u Istri, Italiji i 

Austriji smatramo vrijednim sauvati i dalmatinsku populaciju, jer je za oekivati da je kod nje, 

uslijed izoliranog uzgoja, vjerojatno došlo do pojave nekih unutarsortnih razlika koje mogu biti 

znaajne i za proizvodnju. S obzirom na sve navedena pozitivna svojstva sortu bi svakako 

trebalo revitalizirati i na taj nain osigurati njen trajni opstanak na ovom prostoru. 

78

3.2.2.8 NINUŠA 


Taksonomija: 




Sinonimi: Ninevac, Vinuša, Linuša, Linevac. 


Sorata se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove 

loze, kao preporuena za podregiju Srednja i južna Dalmacija. 


Sorta je danas vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo je ponešto u Kaštelima, okolici Omiša i na 

otoku Brau. 



List velik, pentagonalan, peterodijelan, srednje dubokih, zatvorenih postranih sinusa. Sinus 

peteljke naješe otvoren u obliku lire. Lice glatko, tamno zeleno, nalije vunasto dlakavo s 

izraženim ekinjastim dlaicama na žilama. 

Cvijet hermafroditan. 

Grozd srednje velik do velik, srednje zbijen, piramidalan, esto s krilcem. 

Bobica okrugla, srednje velika do velika, no u grozdu nalazimo i manje bobice ali sve jednako 

dozrele. Kožica tanka, tamnoplava, u zrelosti posuta maškom. Meso mekano, sono i slatko, a 

sok bezbojan. 

Dozrijeva srednje rano, prinosi srednje visoki ali redoviti. Kakvoa vrlo dobra. U zrelosti mošt 

sadrži veliku koliinu sladora, ali malu koliinu kiselina groža, vina ove sorte odlikuje vrlo 

intenzivna boja. 

Prikladna za uzgoj na razliitim tipovima tala i položajima. Prema bolestima nije osobito 

osjetljiva. 


Podrijetlo joj nije poznato, ali ju smatramo autohtonom sortom Dalmacije. Prema predaji sorta je 

samonikla, te ju je izvjesni „Ninevi“, po kome je dobila ime, pronašao u okolici Solina. Buli, 

opisujui u svojoj ampelografiji stanje sortimenta Dalmacije na poetku 20. stoljea navodi da je 

Ninuša glavna sorta u istonom dijelu Splitskog kotara, te u okolici Sinja. Rasprostranjenosti 

ove sorte u to vrijeme zasigurno je doprinijela upravo intenzivna boja njenih vina, što je bila vrlo 

cijenjena karakteristika u vrijeme velike potražnje i izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske 

zemlje koje je poharala filoksera. Ninuša se vinificirala ista, no esto se dodavala ostalim 

sortama radi popravka boje, te se u mješovitim vinogradima uvijek sadila u odreenom udjelu. S 

obzirom na veliki, rastresitiji grozd i krupnije bobice koristila se i kao zobatica. 


Populacija ove sorte u 20. stoljeu drastino se smanjila te je od najvažnije sorte splitskog kotara 

danas postala rijetka sorta. Može se pretpostaviti da je sorta zapostavljena u vrijeme kad je 

mjerilo uspjeha proizvodnje bila koliina, a ne kakvoa vina, jer u usporedbi s drugim sortama 

koje se danas uzgajaju ima niže prinose. Nema gospodarsko znaenje, ne nalazimo ju u istim 

nasadima. U novije vrijeme kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorata nastoji se na njezinom 

79

ponovnom širenju u proizvodne nasade sadnjom manje koliine za tu svrhu proizvedenih 

cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Populacija sorte time se malo poveala, no još 

uvijek ju možemo smatrati vrlo ranjivom. 


Ninuša je u dosadašnjim istraživanjima pokazala visok gospodarski potencijal i opravdala 

reputaciju koju je imala u prošlosti, te je jedna od sorata koja zaslužuje gospodarsku 

revitalizaciju. Uz napore na popularizaciji sorte kod proizvoaa, evaluaciju gospodarskih 

svojstava i prilagoavanje tehnologije proizvodnje, napore treba uložiti i u stvaranje preduvjeta 

za njenu reprodukciju podizanjem manjeg matinog nasada. U populaciji Ninuše, kao ni ostalih 

sorata koja se uzgajaju pretežito na podruju Kaštela, do sada nismo uspjeli pronai zdrave 

matine trsove (Karoglan Konti, 2006), pa e ozdravljivanje u kulturi tkiva in vitro biti jedina 

mogunost za dobivanje zdravih biljaka. 


Sorta se uva u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze u Zagrebu, kao i u kolekciji Instituta za 

jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, no budunost ove sorte treba trajno osigurati kroz 

njeno gospodarsko korištenje. 

80

3.2.2.9 PLAVAC MALI 


Taksonomija: 




Sinonimi: Crljenak mali, Crvenak, Pagadebit crni, Zelenak, Zelenac, Greštavac, Šarac 


Sorta je uvrštena na sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih sorata vinove 

loze, kao preporuena za podregiju Srednja i južna Dalmacija. Na Nacionalnoj listi priznatih 

kultivara vinove loze navodi se samo kao Plavac, što može dovesti do zabune jer uz Plavac mali 

postoje i neke druge sorte koje u svom imenu sadrže rije „plavac“. 


Plavac mali je, zbog kasnog dozrijevanja, tipina sorta toplog juga. Najznaajnija je sorta 

podregije Srednja i južna Dalmacija, gdje ju nalazimo u veini vinogorja, a osobito na 

vinogorjima Bra, Hvar, Pelješac i Korula, na kojima su i neki od uvenih položaja za uzgoj 

ove sorte (Dinga, Postup, Sv. Nedjelja, Ivan Dolac…). Plavac mali raširen je i u priobalju, na 

podruju Kaštela, Konavala i u makarskom primorju. 


Trs srednje bujan do bujan. 

List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboki i preklopljeni, a 

donji plii i otvoreni. Sinus peteljke u obliku slova U ili lire, esto preklopljen. Lice lista 

mjehurasto naborana, tamnozeleno, a nalije vunasto dlakavo, izraženih žila, posutih rijetkim 

ekinjastim dlaicama i crvenkastih uz peteljkinu toku. 


Grozd malen do srednje velik, srednje zbijen, piramidalan, esto s krilcem. Bobica srednje 

velika, okrugla, mekog, sonog mesa i neobojenog soka. Kožica tamnoplavo-crna, vrsta, 

oprašena maškom. U zrelosti bobice esto nejednoliko obojene i dozrele. 

Rodi redovito i dobro, na plodnim tlima i u krškim poljima obilno, što se odražava na lošiju 

kakvou. Dozrijeva vrlo kasno i zbog toga traži dobre položaje gdje se u vegetaciji nakupi velika 

suma efektivnih temperatura i sati sijanja sunca. 

Potencijal kakvoe je visok, no jako varira u odnosu na položaj. Na škrtim tlima i položajima 

povoljne ekspozicije, a osobito ako su okrenuti moru, prinosi su niži, no sadržaj šeera, 

obojenost i aromatski profil groža omoguava proizvodnju vrhunskih vina. U uvjetima plodnih 

tala i krških polja esto preobilno rodi, pa se od njega dobivaju vina prosjene kakvoe. 

Prema gljivinim bolestima nije osobito osjetljiv. 


Plavac mali oduvijek se smatrao hrvatskom autohtonom sortom, što je u novije vrijeme i 

nedvojbeno potvreno. Genetikom analizom pomou SSR markera utvreno je da je Plavac 

mali nastao spontanim križanjem sorata Crljenak kaštelanski (Zinfandel, Primitivo) i Dobrii 

(Maleti i sur., 2004). S obzirom na to smatra se da je, u usporedbi sa drugim dalmatinskim 

sortama, relativno mlada sorta, te da se zbog svojih dobrih karakteristika, prvenstveno dobre i 

redovite rodnosti, malih uzgojnih zahtjeva i manje osjetljivosti prema gljivinim bolestima, 

proširio u uzgoju na raun svog roditelja Crljanka kaštelanskog, koji je u vremenu prije filoksere, 

po sadašnjim saznanjima, bio jedna od najvažnijih sorata u Dalmaciji. 

81

Buli (1949), pišui svoju ampelografiju poetkom 20. stoljea navodi da je ve tada Plavac mali 

bio glavna sorta za dobivanje „vatrenih“ crnih vina, te da se sadila na krševitim i suhim 

položajima po itavoj Srednjoj i južnoj Dalmaciji. „Ona je prekrila sve, ili gotovo sve vinograde, 

i podloga je svemu, ili gotovo svemu vinu…“ 

Uz crna vina od Plavca malog nerijetko su se proizvodili opoli, vina dobivena brzom preradom 

crnog groža, a u nekim podrujima od prosušenog groža proizvodio se i prošek. 

Vino Plavca malog prvo je vino sa zaštitom zemljopisnog podrijetla u Republici Hrvatskoj. 


Jedna je od dalmatinskih sorata ija populacija nije ugrožena, jer se i danas najvažnija crna sorta 

podregije Srednja i južna Dalmacija, a prema upisniku proizvoaa groža i vina na treem je 

mjestu po zastupljenosti u sortimentu Republike Hrvatske (iza Graševine i Malvazije istarske). 

Sorta je znaajno zastupljena i u mladim nasadima, pa je trend populacije uzlazan. 


Sorta je dokazanog gospodarskog potencijala. Prikladan za dobivanje vrhunskih vina pri emu 

treba voditi rauna o izboru prikladnih položaja. Jedna je od sorta koja je poznata i izvan 

Hrvatske, pa joj je i pozicija na tržištu vrlo povoljna. Obzirom na starije literaturne navode, a i 

novija iskustva, Plavac mali vrlo je prikladna sorta za proizvodnju prošeka, pa bi trebalo 

potaknuti vee korištenje sorte u proizvodnji. Pri plasmanu ovih desertnih vina vrhunska 

reputacija sorte bit e velika prednost. 

Najvei problem za daljnje poticanje korištenja sorte u proizvodnji, nesumnjivo predstavlja 

nedostatak certificiranog sadnog materijala. Kod Plavaca malog zapoeta je masovna pozitivna 

selekcija u svim znaajnijim podrujima uzgoja. Uoena je velika raznolikost u populaciji sorte, 

što govori u prilog nastavka individualne klonske selekcije radi dobivanja priznatih klonova koji 

se u nekom gospodarski važnom svojstvu istiu od prosjeka populacije. Nažalost, testiranje na 

zakonom propisane viruse pokazalo je da je vrlo mali postotak trsova „bezvirusno“, pa ako se 

daljnje razmnožavanje sorte nastavi samo od zdravih trsova realna je opasnost od gubitka 

unutarsortne raznolikosti. Ako se u daljnjim istraživanjima ne pronae dovoljno zdravih trsova, 

vjerojatno e se morati pribjei i ozdravljivanju nekih gospodarski interesantnih tipova. 


Sorta se nalazi u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze, kao i u kolekciji Instituta za jadranske 

kulture i melioraciju krša. U kolekciji u Splitu sakupljen je i vei broj divergentnih genotipova 

prikupljenih iz raznih podruja Dalmacije sa nakanom ouvanja unutarsortne varijabilnosti. 

Obzirom na gospodarski znaaj i raširenost u proizvodnji za ovu sortu nije potrebno poduzimati 

dodatne mjere za ouvanje. 

82

3.2.2.10 ZLATARICA BLATSKA BIJELA 


Taksonomija: 




Sinomimi: nisu poznati. Zlatarica blatska nije istovjetna sa sortom Zlatarica koja se uzgaja u 

podruju Vrgorca i Dubrovnika. 


Od 2002. godine uvrštena je na sortnu listu Republike Hrvatske, a nalazi se i na Nacionalnoj listi 

priznatih kultivara vinove loze kao preporuena sorta za podregiju Srednja i južna Dalmacija, 

gdje se navodi pod imenom Zlatarica. Pod istim imenom nalazimo je kao preporuenu za 

Podregiju Dalmatinska zagora, meutim za pretpostaviti je da se ovdje misli na drugu sortu – 

Zlataricu vrgorsku, koja se uzgaja u tom podruju. 

Rasprostranjenost: Nalazimo je gotovo iskljuivo na otoku Koruli. 

Opis: 

Trs srednje bujan do bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodjelan. Postrani sinusi srednje 

duboki i potpuno preklopljenih isjeaka. Lice glatko, nalije golo s rijetkim ekinjastim 

dlaicama na nervaturi. Cvijet morfološki hermafroditan, a funkcionalno ženski. 

Bobice srednje velike do velike, obrnuto jajolike. Kožica tanka, prozirna, žuta. 

Grozd malen do srednje velik, dug, piramidalan, esto s dobro razvijenim krilcima, rastresit. 

Peteljka duga i krhka, zbog ega u zrelosti može doi do otkidanja bobica pri jaem vjetru. 

Rodi redovito, prinosi niski do srednje visoki, kakvoa izuzetna. Redovito nakuplja visok sadržaj 

šeera, a karakterizira ju fina, sortna aroma. Osjetljiva prema plamenjai, zbog ega su pri 

neprilagoenoj zaštiti od bolesti este štete u vrijeme cvatnje. 


Podrijetlo sorte nije mogue tono utvrditi, no vjerojatno je nastala spontanim križanjem, te su je 

kasnije vinogradari zbog dobrih svojstava uoili i dalje vegetativno razmnožavali. Pouzdano se 

zna da je sorta, uz Bratkovinu bijelu, roditelj sorte Pošip. Kako su Bratkovina bijela i Pošip sorte 

vrlo uskog areala rasprostranjenosti i nalazimo ih gotovo iskljuivo na otoku Koruli, Zlataricu 

blatsku s pravom smatramo autohtonom sortom otoka Korule. 

O sorti i njezinom uzgoju vrlo je malo podataka. Pretpostavlja se da nikad nije bila jako raširena, 

te da se u vinogradima sadila u manjem postotku, kao „zain“, odnosno za popravak kakvoe 

drugim sortama. S vremenom je potpuno zapostavljena, vjerojatno zbog nižeg prinosa i 

osjetljivosti ka plamenjai. 


Populacija Zlatarice blatske izrazito je mala i vezana gotovo iskljuivo uz otok Koruli. Prije 10- 

ak godina bila je svedena na doslovno nekoliko trsova, interesom i zalaganjem nekih lokalnih 

proizvoaa uz pomo Agronomskog fakulteta sorta je razmnožena, ali i danas populacija broji 

jedva nekoliko stotina trsova. Nema proizvodnih nasada ove sorte, niti sustavnog rada na njenoj 

gospodarskoj revitalizaciji. Zbog toga smatramo da je sorta vrlo ugrožena i ranjiva. 


Prema iskustvima starijih vinogradara i oskudnim literaturnim podacima gospodarski potencijal 

Zlatarice blatske vrlo je visok, te smatramo da može stati uz bok najkvalitetnijih bijelih 

84

dalmatinskih sorata. Vina ove sorte mogu biti izvrsne kakvoe, naglašene sortne arome, svježa, 

harmonina, jaka, puna, ekstraktna. Prikladna su i za duže uvanje, pa vjerojatno ima i potencijal 

za proizvodnju desertnih vina. Zbog toga smatramo da je vrijedno uložiti napore u ravitalizaciju 

ove sorte, te na taj nain proširiti paletu vrhunskih vina od autohtonih sorata vinove loze. 

Kod sorata poput Zlatarice blatske u ovom trenutku ne postoje preduvjeti za komercijalno 

korištenje. Da bi se moglo pristupiti gospodarskoj revitalizaciji nužno je provesti sustavna 

istraživanja radi tonog utvrivanja njezinih gospodarskih svojstava, te davanja preporuke o 

prikladnosti za proizvodnju razliitih tipova vina, odgovarajuim uzgojnim mjerama u vinogradu 

i enološkim postupcima. Druga znaajna zapreka za komercijalni uzgoj je nemogunost nabave 

sadnog materijala za podizanje vinograda koji, zbog injenice da sorta trenutno nema 

gospodarsko znaenje, ne proizvodi niti jedan rasadnik u Hrvatskoj. Stoga napore treba uložiti i 

u stvaranje preduvjeta za proizvodnju loznog sadnog materijala, kao i u popularizaciju i 

prezentaciju sorte. 


Kako se radi o vrlo zanimljivoj sorti za uvoenje u proizvodnju, njezina gospodarska 

revitalizacija najsigurniji je nain za trajno ouvanje i sprjeavanje opasnosti od njezinog 

izumiranja, što bi se obzirom na malu populaciju i vrlo usko podruje uzgoja, u protivnom moglo 

dogoditi. Sorta se sada nalazi u Nacionalnoj kolekciji sorata vinove loze na Agronomskom 

fakultetu, kao i u kolekciji sorata vinove loze pri Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša 

u Splitu. 

85


3.3.1 Postojee stanje, zakonski okviri i prijedlozi za poboljšanje: 

Vinova loza, kao gospodarski znaajna kultura, uvrštena je na sortnu listu Republike Hrvatske. 

Sortnom listom obuhvaen je i vei broj autohtonih sorta vinove loze, ime je dozvoljena 

proizvodnja i promet njihovog sadnog materijala. Osim sortnom listom, sorte vinove loze 

obuhvaene su i nacionalnom listom priznatih kultivara vinove loze koja je utvrena 

Pravilnikom o nacionalnoj listi priznatih kultivara (NN 159/04). Na podruju Republike 

Hrvatske dozvoljeno je uzgajati sve kultivare vinove loze obuhvaene ovim dvjema listama. 

Unutar nacionalne liste sorata vinove loze definirana je skupina preporuenih sorata za svaku od 

vinogradarskih podregija Republike Hrvatske. Prema Zakonu o vinu Republike Hrvatske samo 

vina od ovih sorata mogu nositi oznaku zaštite zemljopisnog podrijetla, odnosno od njih se mogu 

proizvoditi vrhunska i kvalitetna vina na odreenoj podregiji. 

U skupini preporuenih sorata za podruje obalnog dijela Dalmacije uvrštene su slijedee sorte 

koje smatramo autohtonima: 

86 

- Podregija Sjeverna Dalmacija: Maraština, Debit, Pošip bijeli, Plavina, Lasina, Babi, 

Zadarka i Svrdlovina crna 

- Podregija Srednja i južna Dalmacija: Maraština, Debit, Plavac, Okatac crni, Babi, Ninuša, 

Zlatarica, Vigava, Malvasija dubrovaka bijela, Grk, Pošip 

bijeli, Cetinka, Bratkovina, Debit, Bogdanuša, Pr, 

Drnekuša, Kurtelaška bijela, Plavina, Dobrii, Crljenak, 

Vlaška, Mladenka, Muškat ruža crni. 

Obje ove liste vrlo su esto neprecizne u pogledu nazivlja i sinonima. Tako se primjerice kao 

deklarirano ime Plavca malog na nacionalnoj listi priznatih kultivara navodi samo naziv Plavac, 

a slian je sluaj i sa sortom Crljenak kaštelanski, kojem se kao deklarirani naziv koristi samo 

ime Crljenak. Za sortu Babi ne navodi se primjerice potvreni sinonim Rogoznika, dok se za 

sortu Bogdanuša navodi sinonim Mladenka iako je nedvojbeno dokazano da se radi o dvije 

razliite sorte. Takoer ovim listama nisu obuhvaene sve sorte za koje smatramo da imaju 

gospodarski potencijal, pa je nužna ažurnija izmjena podataka u ovim službenim dokumentim u 

skladu s rezultatima istraživanja i gospodarske evaluacije autohtonog sortimenta radi lakšeg 

uvrštavanja u proizvodnju i promet vina zanemarenih i zaboravljenih autohtonih sorata visokog 

kvalitativnog potencijala. 

Za autohtone sorte vinove loze ne postoje posebni reprodukcijski matini nasadi, ve se reznice 

za proizvodnju sadnog materijala uzimaju iz proizvodnih nasada. U sustavu reprodukcije nalazi 

se manji broj gospodarski znaajnih sorata, dok za one lokalne važnosti, kao i vrlo malih i 

ugroženih populacija nije mogue kupiti gotove cjepove. Stariji vinogradari još uvijek znaju 

razmnožavati lozu cijepljenjem na stalno mjesto i na taj nain razmnožavati sorte iz starijih 

nasada, neke lokalno specifine i rijetke sorte na taj su nain ouvane do danas. 

Hrvatske autohtone sorte nisu do sada bile u sustavu genetike i sanitarne selekcije, te se i za one 

iji se cijepovi proizvode može kupiti samo sadni materijal najniže kvalitetne kategorije 

„standard“. To znai da kod njih nije provedena klonska selekcija, te da nisu testirane na 

gospodarski važne viruse. Na pragu ulaska u Europsku uniju, gdje je u prometu gotovo 

iskljuivo „certificirani“ sadni materijal (razmnožavan od trsova koji su prošli sustav klonske 

selekcije te su garantirano „bezvirusni“) ovo može predstavljati dodatnu prepreku za ouvanje, a 

posebice za revitalizaciju i gospodarsko korištenje tradicijskih sorata vinove loze. 

Stoga je nužno pokrenuti sustavnu selekciju gospodarski znaajnih sorata, podii sanitarno 

provjerene, predbazne matine nasade za proizvodnju certificiranog sadnog materijala. Za sorte

vrlo malih populacija i lokalne važnost nužno bi bilo posaditi barem manje, sortno iste 

vinograde (ne nužno bezvirusne) za proizvodnju standardnog sadnog materijala. 

3.3.2 Elementi istraženosti i ouvanja tradicijskih kultivara 

3.3.2.1 Institucije i strunjaci koji se bave autohtonim sortama vinove loze 

Vodea institucija u istraživanjima i ouvanjem autohtonih sorta vinove loze je Agronomski 

fakultet Sveuilišta u Zagrebu. Tim istraživaa ine znanstvenici iz Zavoda za vinogradarstvo i 

vinarstvo: 

prof.dr. sc. Edi Maleti, 

prof.dr. sc. Jasminka Karoglan Konti, 

prof. dr. sc. Nikola Miroševi 

Darko Preiner, dipl. ing, 

te znanstvenici iz Zavoda za genetiku, biometriku i oplemenjivanje: 

prof. dr. sc. Ivan Peji 

Silvio Šimon, dipl.ing. 

Istraživanjima u ovom podruju bave se još i strunjaci iz Instituta za jadranske kulture i 

melioraciju krša: 

mr. sc. Goran Zduni 

dr.sc. Ivan Pezo. 

3.3.2.2 Projekti inventarizacije, karakterizacije i ouvanja tradicijskih kultivara 

Poeci rada na ouvanju autohtonog sortimenta vinove loze sežu još u vrijeme prije 

Domovinskog rata kad se na Agronomskom fakultetu na Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo u 

okviru projekta Ministarstva znanosti „Banka gena Vitis sp,“ zapoelo kolekcionirati i 

karakterizirati sorte vinove loze u Hrvatskoj. Nažalost, ova nastojanja ubrzo je prekinuo rat, a 

prikupljenim materijal uništen je uslijed ratnih razaranja. Krajem 90-tih svjesni važnosti ovog 

posla isti tim strunjaka u suradnji sa kolegama sa Zavoda za genetiku, biometriku i 

oplemenjivanje pokree novi projekt inventarizacije, ampelografske i genetike karakterizacije 

autohtonih sorata vinove loze. Cilj je ovog i nekoliko drugih projekata, koji su uz potporu 

Ministarstva znanosti, Ministarstva poljoprivrede, lokalne uprave i nekih meunarodnih 

institucija, provedeni ili su još u tijeku, provesti detaljnu inventarizaciju vinogradarskih podruja 

Hrvatske, s posebnim naglaskom na podruje Dalmacije, koje je osobito bogato autohtonim 

sortama. Sve pronaene sorte kolekcionirati, te izvršiti njihov detaljan ampelografski opis i 

genetiku karakterizaciju. Kao rezultat ovih nastojanja podignut je kolekcijski nasad, te su 

napravljeni genetiki profili (pomou SSR markera), ampelografski opisi i foto-dokumentacija 

veeg broja sorata. Metode korištene u ampelografskoj i genetikoj karakterizacije meunarodno 

su dogovorene u okviru projekta GENRES 081 “European Network for Grapevine Genetic 

Resources Conservation and Characterization”, kojem se 1998. pridružio i Agronomski fakultet 

u Zagrebu, a meunarodna suradnja na izradi baze podataka i karakterizaciji svih sorata vinove 

loze nastavlja se i danas u okviru tekueg europskog projekta GrapeGen 06. Kao rezultat ovih 

projekata utvreno je identian genetiki profil nekih sorata, odnosno potvreno je da su razliita 

imena u razliitim podrujima Dalmacije ili pak u nekim susjednim zemljama tek sinonimi za 

istu sortu (Brajdica crna=Plavina=Plavka, Maleti et al. 1999; Malvasija dubrovaka=Malvasia 

delle Lipari=Malvasia di Sardegna=Malvasia de Sitges (E), Crespan et al. 2006; Crljenak 

kaštelanski=Pribidrag=Tribidrag=Primitivo (I)=Zinfandel (USA), Maleti et al. 2004; 

Babi=Rogoznika, Zduni et al. 2008…), a za neke sorte utvreni su roditelji, te je dokazana 

njihova autohtonost (Plavac mali=Zinfandel x Dobrii, Maleti i sur., 2004; Pošip 

bijeli=Zlatarica blatska bijela x Bratkovina bijela, Piljac i sur., 2002). 

87

Istraživanje autohtonog sortimenata dovelo je do zakljuka da mnoge od sorata koje su danas u 

sortimentu vrlo rijetko zastupljene imaju visok gospodarski potencijal, pa su za neke od njih 

poput Malvasije dubrovake, Crljenka kaštelanskog i nekih sorata kaštelanskog podruja 

pokrenuti projekti gospodarske revitalizacije. Uz Agronomski fakultet u Zagrebu istraživanja 

autohtonog sortimenta provode i strunjaci iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, 

koji uz evaluaciju nekih autohtonih sorata (Pezo i sur., 2006.; Zduni i sur., 2008.) i podizanje 

kolekcije autohtonih sorata, vode i projekte revitalizacije sorata Pr i Dobrii. 

3.3.2.3 Kolekcijski nasadi vinove loze 

Nacionalna kolekcija sorata vinove loze nalazi se na znanstveno-nastavnom pokušalištu 

„Jazbina“ Agronomskog fakulteta Sveuilišta u Zagrebu. Utemeljena je 2001. godine s nakanom 

kolekcioniranja i ouvanja svih sorta vinove loze za koje se smatra da su autohtone na podruju 

Republike Hrvatske. Posao na uspostavi kolekcije pokrenut je paralelno s inventarizacijom 

vinogradarskih podruja kojoj je bio cilj prikupiti i sauvati sve preostale genotipove, s 

posebnim naglaskom na one najugroženije ija je populacija nerijetko bila svedena na nekoliko 

trsova u starim i zapuštenim vinogradima i koje su na taj nain spašene od izumiranja u 

posljednjem trenutku. 

Kolekcija je najveim dijelom podignuta cijepljenjem na stalno mjesto na podlozi Berlandieri x 

Riparia SO4, a pri njenom podizanju poštovao se princip da svih pet trsova jedne primke potiu 

od istog matinog trsa. Kolekcija danas broji 120 genotipova, a broj primki i dalje se svake 

godine poveava paralelno sa terenskim istraživanjima. Primke se popunjavaju cijepljenjem na 

stalno mjesto, a u nekim sluajevima proizvode se gotovi cijepovi za sadnju. U kolekciji se 

provodi ampelografska i genetika evaluacija primki, a prijavljena je i u meunarodnu bazu 

kolekcija vinove loze osnovane u okviru meunarodnog projekta GENRES 081, a opisi i 

genetika karakterizacija primki nastavljaju se i u okviru tekueg meunarodnog projekta 

GrapeGen 06. 

Pri Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu zapoeto je 2005. godine podizanje 

kolekcije sorata vinove loze. U kolekciji su sakupljene ponajprije sorte s podruja Dalmacije, te 

se u mnogim sluajevima ovdje uvaju istovjetni genotipovi kao u kolekciji u Zagrebu (u 

velikom broju sluajeva plemke su i uzete iz kolekcije u Zagrebu), te na taj nain predstavljaju 

siguran duplikat pojedinih sorata. Kolekcija je podignuta cijepljenjem na stalno mjesto unaprijed 

posaenih loznih podloga, a manji dio primki posaen je gotovim cijepovima. Kolekcija sadrži 

90 primki razliitih genotipova od kojih se pretpostavlja da je 60 razliitih sorata, te vei broj 

genotipova Crljenka kaštelanskog i Plavca malog prikupljenih sa razliitih uzgojnih podruja 

radi evaluacije i ouvanja unutarsortne varijabilnosti. Veina primki zastupljena je sa 5 do 10 

trsova, dok je nekolicina rijetkih sorata zastupljena sa manjim brojem trsova. 

Za podizanju kolekcije u Splitu, kao i za održavanje kolekcije u Zagrebu dio sredstava osigurala 

je Švedska agencija za razvoj (SIDA) i Nordijska banka gena (NGB) u okviru projekta 

SEEDNet. 

88



kultivara 

Rad na ouvanju i gospodarskoj revitalizaciji autohtonih sorata vinove loze posljednjih desetak 

godina znaajno je pridonio njihovoj promociji, popularizaciji i razvoju svijesti o potrebi 

ouvanja biološke raznolikosti sorata vinove loze. Brojna predavanja, lanci u strunim 

asopisima kao i u dnevnom tisku potakli su zanimanje proizvoaa groža i vina za uzgojem 

autohtonih sorata, a porasla je i njihova potražnja na tržištu. Uz zanimanje domaih potrošaa, i 

turisti koji dolaze u Hrvatsku žele kušati naše autohtone proizvode, meu kojima vina od 

autohtonih, lokalno specifinih sorata imaju istaknuto mjesto. 

Ovako povoljno „klimu“ nije meutim mogue iskoristiti na odgovarajui nain jer za mnoge 

sorte ne postoje preduvjeti za gospodarsko korištenje. U ovom smislu autohtone sorte vinove 

loze možemo podijeliti u tri kategorije: 

3.4.1.1 Sorte koje imaju komercijalni znaaj, no za vee korištenje u proizvodnji nedostaje 

sadni materijal odgovarajue kvalitetne kategorije. Kod ovih sorata, kao i kod ostalih, u naelu 

nedostaje i odgovarajua marketinška strategija koja bi pomogla njihovom plasmanu na tržištu. 

Stvaranje preduvjeta za proizvodnju certificiranog loznog sadnog materijala 

Za komercijalno važne sorte vinove loze iji se cijepovi proizvode u loznim rasadnicima nužno 

je zapoeti sa genetikom i zdravstvenom selekcijom, radi podizanja predosnovnih matinih 

nasada za proizvodnju certificiranog sadnog materijala. Za niti jednu od autohtonih sorata vinove 

loze nije proveden postupak selekcije, niti u Republici Hrvatskoj, za razliku od ostalih 

vinogradarskih zemalja Europe, postoji institucija koja je zadužena za ovaj poslao. Klonska 

selekcija vinove loze dugotrajan je i skup posao i veina loznih rasadnika nema dovoljnu 

ekonomsku snagu da bi ga financirala. Zbog toga je nužno da nadležno Ministarstvo 

poljoprivrede pronae mogunost za dugorono financiranje programa klonske selekcije 

autohtonih sorata vinove loze. Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu zapoeta je masovna 

pozitivna selekcija za nekoliko gospodarski važnih autohtonih sorata (Plavac mali, Vugava, Grk, 

Maraština, Plavina, Debit, Malvasija dubrovaka, Pošip). U uzgojnim podrujima ovih sorata 

obilježeni su sortno tipini matini trsovi i trsovi koji pokazuju neku pozitivno gospodarski 

važno svojstvo (npr. razlika u dobi dozrijevanja, prinosu, aromi, sadržaju šeera, obojenosti 

kožice i sl. u odnosu na prosjek sorte). Svi matini trsovi testirani su na prisutnost etiri 

ekonomski najštetnija virusa (Zakonom o sjemenu i sadnom materijalu utvreno je da 

certificirani sadni materijal ne smije biti zaražen virusom lepezastog lista GFLV, virusom 

mozaika gušarke ArMV, te virusima uvijanja liše LRV-tip1 i LRV-tip3). Utvreno je da je u 

prosjeku preko 85 % trsova u populaciji sorata u Dalmaciji zaraženo barem s jednim od tih 

virusa, a naješi je LRV-tip3 (Karoglan Konti i sur., 2006). Od zdravih matinih trsova 

proizveden je sadni materijal cijepljenjem na bezvirusnu podlogu, te je ovog proljea podignut 

matini nasad u okolici Zadra. Masovna pozitivna selekcija ovih sorata financirana je iz nekih 

znanstvenoistraživakih projekata, no daljnje održavanje matinog nasada i nastavak 

individualne klonske selekcije nije mogue financirati iz tih izvora. Ovdje se radi o vrlo 

vrijednom materijalu (jer je to jedini predbazni matini nasad autohtonih dalmatinskih sorata) iz 

kojega e se moi uzimati reznice za proizvodnju bezvirusnog sadnog materijala. 

Za održavanje ovog matinog nasada, te za provoenje selekcije ostalih sorata i podizanje novih 

nasada neophodno je osigurati siguran izvor financiranja. Kako bi proizvodnja certificiranog 

sadnog materijala trebao biti jedan od strateških ciljeva hrvatskog vinogradarstva na pragu 

ulaska u europsku uniju, jer osigurava ouvanje i vee korištenje u proizvodnji naših autohtonih 

sorata, država bi i u okviru mjera poticaja trebala dodatno stimulirati rasadniare da se ukljue u 

89

selekciju vinove loze, ali i proizvoae da sade sortimentske matine nasade za koje bi poticaji 

trebali biti vei nego za proizvodne nasade. 

3.4.1.2 Sorte koje su u dosadašnjim istraživanjima pokazale gospodarski potencijal ili 

postoje literaturni navodi o njihovom gospodarskim znaenju u prošlosti. Danas ih ne nalazimo u 

proizvodnim nasadima, o njihovim gospodarskim svojstvima nedovoljno se zna, a nema uvjeta 

niti za proizvodnju sadnog materijala. Poneke od tih sorata ak su i kritino ugrožene. Kod ovih 

sorata trebalo bi poduzeti slijedee aktivnosti: 

Gospodarska evaluacija sorte 

Gospodarsku evaluaciju mora provesti znanstveno-istraživaka institucija pri emu jepotrebno: 

Provesti inventarizaciju sorte u uzgojnom podruju i obilježavanje matinih trsova za 

daljnju 

reprodukciju i evaluaciju 

Ampelografskim i molekularno-genetikim metodama odrediti „standard sorte“ - 

ampelografski opis i genetiki profil (molekularnim SSR markerima), radi olakšavanja 

pouzdane identifikacije sorte 

 

 

Utvrditi gospodarski potencijal sorte. Gospodarsku evaluaciju najbolje bi bilo raditi u 

pokusnom nasadu, no radi bržeg dobivanja rezultata može se zapoeti ve na matinim 

trsovima na kojima bi se kroz trogodišnji period utvrdile agrobiološke karakteristike 

(bujnost, rodnost, otpornost prema gljivinim bolestima, fenološke karakteristike…), te 

gospodarsko-tehnološke karakteristike (mehanika analiza grozda i bobice, kakvoa 

mošta…) 

Utvrditi enološki potencijal sorte. Provesti mikrovinifikaciju sorte, te fizikalno-kemijsku 

analizu i organoleptinu ocjenu vina. 

Stvaranje preduvjeta za proizvodnju loznog sadnog materijala 

U ovaj posao potrebno je uz instituciju koja provodi gospodarsku evaluaciju ukljuiti i neki od 

vinogradarskih rasadnika, po mogunosti onaj koji proizvodi sorte namijenjene ovom uzgojnom 

podruju. Kako za poetak proizvodnja sadnog materijala ovakvih sorata nee biti ekonomski 

isplativa bilo bi dobro ovakav napor rasadniara financijski poduprijeti iz nekog drugog izvora. 

 

 

Sa oznaenih matinih trsova uzeti reznice, od kojih e se u rasadniku proizvesti cijepovi 

S proizvedenim cjepovima podii manji matini nasad, koji e poslužiti kao matini nasad 

za daljnju reprodukciju sorte, odnosno proizvodnju vee koliine cijepova za podizanje 

proizvodnih nasada. 

Uvoenje sorte u proizvodnju i marketinške aktivnosti 

Ovaj inicijalni matini nasad treba posaditi kod proizvoaa (vinogradara i vinara) koji bi 

pokazao interes za uzgoj ove sorte i održavanje matinog nasada. 

U ovom nasadu provodit e se, u suradnji sa znanstvenom institucijom, daljnja evaluacija sorte 

na trsovima posaenim u istim okolišnim uvjetima. Na temelju toga dati e se preporuka o 

prikladnim tehnološkim rješenjima za uzgoj ove sorte. Na gospodarstvu se mogu takoer 

organizirati radionice, na kojim e se educirati i ostale zainteresirane proizvoae. Proizvedeno 

vino poslužit e za provoenje marketinških aktivnosti s ciljem upoznavanja zainteresiranih 

potrošaa (ugostiteljski i turistiki djelatnici, šira javnost). 

90

3.4.1.3 Vrlo rijetke i ugrožene sorte iji gospodarski potencijal nije poznat. 

Za osnovnu zaštitu ovih sorata nužno ih je prije svega posaditi u kolekcijske nasade. U okviru 

istraživakih projekata važno je izvršiti njihovu pouzdanu determinaciju i identifikaciju 

ampelografskim i molekularno genetikim metodama, da bi se utvrdilo da li se radi o unikatnom 

genotipu ili je ta sorta samo sinonim neke ve poznate i prouene sorte. Utvrivanjem njihovih 

osnovnih gospodarskih svojstava procijeniti gospodarski potencijal, te ako se pokažu 

zanimljivim zapoeti s njihovom revitalizacijom. 

Stvaranje kolekcija sorata in vitro 

Premda postoje dva kolekcijska nasada dalmatinskih sorata vinove loze njihovo je održavanje 

skupo, zahtjeva stalnu brigu o nadopunjavanju primki, a izloženo je i štetnim djelovanjima 

biotskih i abiotskih imbenika (gljivine bolesti, virusi, mraz, tua…). Zbog toga je, osobito za 

drvenaste kulture poput vinove loze, svrhovito razmišljati o osnivanju repozitorija za uvanje 

sorta in vitro. Prema dosadašnjim iskustvima ovakav nain uvanja genotipova jeftiniji je i 

sigurniji, a uvoenjem novih metoda, poput krioprezervacije, presaivanja kultura može se 

znatno prorijediti, u cilju smanjivanja troškova i posla oko održavanja kolekcije. U Hrvatskoj 

nije razvijen ovakav nain uvanja genotipova vinove loze, no s obzirom na iznimno bogatstvo 

autohtonih sorata vinove loze, ali i drugih vonih vrsta, bilo bi korisno potaknuti ovakva 

nastojanja. Prije praktine primjene ove metode bilo bi nužno u okviru znanstveno istraživakih 

projekata optimizirati tehniku uvanja vinove loze in vitro, jer je poznato da se kod loze, za 

razliku od nekih drugih biljnih vrsta, javlja više problema pri razmnožavanju, krioprezervaciji i 

uvanju. 

Zakljuak: 

Iako je vinova loza u usporedbi sa drugim vrstama koje rastu u dalmatinskom priobalju dosta 

istražena, ostalo je još puno posla na ouvanju, karakterizaciji, gospodarskoj evaluaciji i 

revitalizaciji. U tom smislu nužno je završiti inventarizaciju svih vinogradarskih podruja, 

dopuniti postojee kolekcije, te eventualno formirati repozitorije in vitro. Završiti genetiku i 

ampelografsku karakterizaciju svih sorata, unijeti podatke u elektronsku bazu, te ih usporediti sa 

podatcima sorata drugih europskih zemalja, a osobito susjednih.Velike napore napose treba 

uložiti u sustav selekcije i proizvodnje sadnog materijala, te gospodarsku evaluaciju sorata radi 

njihovog uvoenja u proizvodnju. Nastojanja na revitalizaciji autohtonih sorta treba pratiti i 

odgovarajua marketinška podrška. 

Napomena: Procjenu stanja populacije tradicijskih sorta vinove loze u Dalmaciji, kao i njihove 

fotografije izradio prof. dr. sc Edi Maleti (EM). 

91

4. POVRE 

4.1 UVOD 


Proizvodnja povra na podruju Dalmacije od velikog je gospodarskog znaenja. U Dalmaciji se 

nalazi polovica ukupnih hrvatskih površina komercijalne proizvodnje povra namijenjenog 

potrošnji u svježem stanju i godišnje ga se proizvede oko 360.000 tona. Takoer treina svih 

zaštienih objekata namijenjenih uzgoju povra u Hrvatskoj nalazi se na podruju Dalmacije. 

Veina proizvodnje povra namijenjena je lokalnom tržištu, a manji dio posebice proizveden 

tijekom hladnijeg dijela godine prodaje se i na tržištima kontinentalnih podruja. U strukturi 

proizvodnje na podruju Dalmacije u uzgoju na otvorenom najzastupljenije vrste povra izuzev 

krumpira su kupusnjae, lubenice i dinje, rajica te luk, dok se u zaštienim objektima naviše 

uzgaja rajica, krastavac, paprika i salata. U komercijalnoj proizvodnji povra namijenjenoj 

tržištu gotovo iskljuivo se koriste strani hibridi i sorte povra meu kojima esto puta 

prevladava jedan ili manji broj kultivara ime je bioraznolikost izuzetno smanjena. Tradicijske 

sorte i lokalne ekopopulacije povra gotovo iskljuivo su zastupljene samo u vrtovima i manjim 

okunicama i namijenjene su potrošnji u vlastitom domainstvu tako da im je gospodarska 

vrijednost izuzetno mala. Samo neznatni dio povra tradicijskih sorti prodaje se na lokalnim 

tržnicama. Njihovo sjeme i reprodukcijski materijal iskljuivo su se proizvodili i održavali na 

obiteljskim gospodarstvima te širili prvenstveno razmjenom na užem podruju. Trgovina 

reprodukcijskim materijalom tradicionalnih sorti povra na podruju Dalmacije nikad nije bila 

razvijena kao i sustavna briga o ouvanju njihovog genetskog identiteta. Depopulacijom ruralnog 

prostora osobito otoka i dalmatinskog zalea te migracijama stanovništva koje je na podruju 

Dalmacije posebno bilo izraženo za Domovinskog rata brojne tradicijske sorte i ekopopulacije 

brižno održavane kroz više ljudskih generacija nepovratno su izgubljene, a malobrojnim 

preostalima prijeti velika opasnost da to postanu. Gospodarsku vrijednost tradicionalnih sorti 

povra mogue je poveati sustavnom brigom o njihovom ouvanju, popularizacijom uzgoja i 

promocijom njihovih prehrambenih i gastronomskih vrijednosti, pokretanjem ekološke 

proizvodnje te objavom strunih i popularnih lanka o biološkoj raznolikosti, uzgoju i njihovoj 

prehrambenoj i zdravstvenoj vrijednosti. 


Dalmacija kao dio Mediterana ima razvijenu kulturu potrošnje veih koliina povra u dnevnoj 

prehrani nego što je to u kontinentalnim podrujima. U dalekoj prošlosti to su uglavnom bile 

primitivnije selekcije poludivljih vrsta povra kojima je mediteransko podruje obilovalo, a 

meu kojima su se posebno isticale kupusnjae, mahunarke i lukovi. Introdukcijom vrsta s 

novootkrivenog kontinenta kasnije su dominantni u proizvodnji postali krumpir, rajica i grah 

koje danas predstavljaju najznaajnije vrste povra u prehrani dalmatinskog puanstva. Povre je 

u povijesti bilo jedan od osnovnih izvora prehrane puanstva Dalmacije i u velikoj je mjeri ostalo 

i danas. 

Zahvaljujui blagodatima klime na podruju Dalmacije razvio se i udomaio uzgoj velikog broja 

povrtnih vrsta. Brojni povijesni izvori navode podatke o uzgoju povra i njegovom kultiviranju 

na podruju Dalmacije od prvih grkih kolonizacija, rimske uprave pa do današnjih dana. Neke 

povrtne vrste donesene i iz drugih krajeva pod utjecajem specifinog uzgojnog okruženja i 

pažljivim odabirom uzgajivaa znatno su promijenile svoja obilježja u odnosu na izvorni oblik 

pa su im i izvorni nazivi bili mijenjani. Nazivlje autohtonih sorti i ekopopulacija uglavnom ima 

geografske oznake mjesta ili uže regije gdje se razvila ili naješe uzgajala ili se u nazivu dosta 

esto koristi pridjev domai. Tako na primjer ekopopulacija Domaa ljutika obuhvaa više 

ekotipova luka kozjaka koji se uzgaja na itavom podruju Dalmacije, dok je Hvarska artioka 

autohtona ekopopulacija koja se uglavnom uzgajala na otoku Hvaru, a primjerom Polaki 

ešnjak naziv je ekotipa ešnjaka iji je uzgoj bio proširen samo na podruju Polae kod Knina. 

92

Spomenute kao i mnoge druge tradicijske sorte povra u prošlosti su imale veliko znaenje u 

prehrani lokalnog stanovništva dok su danas potpuno išezle ili se samo simbolino uzgajaju na 

neznatnim površinama. 


Podruje Dalmacije sa stanovišta okolišnih uvjeta prikladnih za uzgoj povra ima tri razliite 

agroekološke zone. 

Prva od njih su nizinska obalna podruja oblikovana vodenim nanosima potoka i rijeka gdje je 

zbog kvalitete tla i mogunosti navodnjavanja mogua i dijelom je razvijena intenzivna 

povrarska proizvodnja prvenstveno na otvorenom, a isto tako i u zaštienim prostorima. 

Klimatski to podruje izuzetno je pogodno za razvoj proizvodnje kupusnjaa i korjenastog i 

lisnatog povra tijekom hladnijeg dijela godine kao i prema toplini zahtjevnog plodovitog povra 

tijekom toplog dijela godine. Zbog intenzivne komercijalne proizvodnje na tim podrujima u 

proizvodnji gotovo i nama tradicijskih sorti ve prevladavaju uglavnom strane sorte i hibridi. 

Drugo proizvodno podruje je zalee u kojem uz pretežiti utjecaj mediteranske klime znaajan 

utjecaj na izbor povrtnih vrsta za uzgoj ima ovisno o položaju i nadmorskoj visini i utjecaj 

planinske klime. Tu se povre uzgaja na zaravnima, te manjim i veim poljima. U strukturi 

proizvodnje prevladavaju prema toplini manje zahtjevne povrtne kulture kao što su lukovi i 

mahunasto povre ali se u manjem obimu uzgaja i sve ostalo. Na manjim prostorno izoliranim 

podrujima u proizvodnji prisutne su i neke tradicijske sorte. 

Tree proizvodno podruje su dalmatinski otoci. Obilježja tog prostora s aspekta povrarske 

proizvodnje su uglavnom manje površine skeletnog i skeletoidnog tla, vrtae i rjee manja polja. 

Proizvodnja povra osim prikladnim tlom limitirana je deficitom oborina i nemogunošu 

navodnjavanja tijekom toplog dijela godine. Izrazita mediteranska klima na otocima omoguuje 

uzgoj tipinih mediteranskih povrtnih kultura kao što je artioka i raštika kod kojih su u uzgoju 

zbog izoliranosti prostora prisutne i tradicijske sorte. 

93


4.2.1 Pregledni popis kultura i kultivara 

Raštika (Brassica oleracea var. acephala) 

Cvjetaa (Brassica oleracea var. botritys) 

ešnjak (Allium sativum) 

Luk (Allium cepa) 

Kozjak (Allium ascalonicum) 

Artioka (Cynara scolymus) 

Bob (Vicia faba) 

Sjekirica (Lathyrus sativus) 

Slanutak (Cicer arietinum) 

Kapari (Capparis spinosa) 

Salata (Lactuca sativa) 

Endivija (Cichorium endivia) 

Domaa raštika 

Trogirska srednje rana 

Brgudski ozimi 

Polaki ozimi 

Ljubitovaki 

Konavljanski 

Domaa ljutika 

Hvarska artioka 

Domai 

Domaa 

Domai krupnozrni 

Dubrovaka kapara 

Palagruška kapara 

Dalmatinska ledenka 

Dalmatinska kopica 

94

4.2.2 Pregled najznaajnijih kultivara Dalmacije 

4.2.2.1 HVARSKA ARTIOKA 

Kultura: 

Artioka 

Taksonomija: red: Asterales 

porodica: Asteraceae 

latinsko ime: Cynara scolymus L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Hvarska artioka 

Venecijanska artioka 

Službeni status: Lokalni uzgoj, nije na Hrvatskoj sortnoj listi 

Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: 

Ukupna populacija Hvarske tamnoljubiaste artioke nije vea od nekoliko stotina primjeraka 

biljaka koje se uzgajaju uglavnom u vrtovima i okunicama otoka Hvara, okolnim otocima i 

bližem kopnenom priobalju. Populacija je izuzetno ugrožena od nestajanja, a trend populacije je 

stagnirajui do silazni. 


Hvarska tamnoljubiasta artioka uglavnom se uzgaja u populaciji od nekoliko do nekoliko 

desetaka biljaka u vrtovima i okunicama otoka Hvara, okolnim otocima i bližem kopnenom 

priobalju. 

Sažeti opis: 

Hvarska artioka je višegodišnja povrtna vrsta iji uzgoj traje naješe do 5 godina. Razmnožava 

se prvenstveno vegetativno pomou korijenovih reznica iako ju je mogue reproducirati i 

sjemenom. Odlikuje se bujnom, uspravnom, uzdužno izbrazdanom razgranatom stabljikom 

visine oko 1 m i velikim perasto urezanim listovima srebrnasto blijedo zelene boje. Cvjetne 

glavice su dosta krupne, ovalno izduženog su oblika i u tehnološkoj su zrelosti promjera oko 12 

cm. Cvjetnu glavicu ine okruglasti do blago izduženi relativno mekani krupni listii zelene boje 

sa znatnim prisustvom antocijana uslijed ega cijela glavica poprima ljubiasti izgled. Na jednoj 

se biljci oblikuje naješe 5 – 8 cvjetnih glavica. Po dospijevanju pripada ranim sortama. 


Kultivirana artioka vodi porijeklo od divljih srodnika koji su i danas prisutni u spontanoj 

vegetaciji Sredozemlja. Njena kultivacija bila je poznata još u starom Egiptu, a kultura njene 

potrošnje kao delikatesnog povra u staroj Grkoj i u Rimu. Vjerojatno iz tog razdoblja potjee i 

njen uzgoj na podruju Dalmacije. Na otoku Hvaru uzgoj i korištenje za jelo artioke ima 

izrazito dugu tradiciju. Vjerojatno potjee od prvih grkih kolonizacija otoka i opstao je sve do 

danas. Kako je nastala tradicijska sorta Hvarska artioka zasigurno nije utvreno no kako se za 

nju koristi i sinonim Venecijanska ljubiasta vjerojatno joj porijeklo potjee s podruja Italije 

gdje se ve u 15. stoljeu poinje razvijati proizvodnja kultivirane artioke. 

95

Gospodarska i druga vrijednost te koncept bussines plana 

Sadašnja gospodarska vrijednost uzgoja artioke na itavom dalmatinskom prostoru, a time i 

tradicijske sorte Hvarska artioka na otoku Hvaru izuzetno je mala. Uzgaja se gotovo iskljuivo 

za potrebe naturalne potrošnje u obiteljskim gospodarstvima, a samo u neznatnim se koliinama 

komercijalizira. Pokušaji djelatnika Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša od prije 

desetak godina da se popularizira i tehnološki unaprijedi proizvodnja artioke na podruju 

Dalmacije nisu rezultirali znaajnijim proširenjem njene proizvodnje. Kao delikatesno povre 

specifine namjene i dokazanih zdravstveno visoko vrijednih svojstava zaslužuje znatno veu 

pozornost u promociji kulinarstva Dalmacije. Pojedina dalmatinska podruja, primjer zadarska 

na tom su podruju i nešto pokrenula. U cilju promocije na poetku turistike sezone pripremaju 

artioke s jajima u velikoj tavi na glavnom trgu i dijele ih prisutnim turistima i graanima. Takve 

bi aktivnosti zasigurno dobro bilo proširiti i na druga podruja i ugostiteljske objekte u kojima bi 

se pripremala jela od artioka korištenjem autohtone domae tradicijske sorte Hvarska artioka. 

Prijedlog elemenata plana upravljanja 

Kao polazište nužna je identifikacija i inventarizacija postojeih nasada artioke posebice na 

podruju otoka Hvara s ciljem pronalaženja ekotipova koji su po svojim obilježjima najbliži 

opisanoj tradicijskoj sorti Hvarska artioka. Nakon identifikacije izabrani izvorni materijal u 

kontroliranim je uvjetima nužno razmnožiti i u komparativnim istraživanjima utvrditi njegove 

specifinosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare. Ishodišni materijal matinih biljaka 

Hvarske artioke dalje koristiti za poveanje proizvodnje do komercijalnih koliina dostatnih za 

opskrbu lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije proizvodnje tradicijskih sorti i jela 

od artioke organizirati Dan artioke na kojem bi se artioka, a posebno tradicijska sorta Hvarska 

artioka obradila sa svih aspekata od održavanja strunog skupa i rasprave o razvoju proizvodnje 

do promocije raznih jela. 

96

4.2.2.2 DOMAA RAŠTIKA 

Kultura: 

Raštika 

Taksonomija: red: Capparales 

porodica: Brassicaceae 

latinsko ime: Brassica oleracea L. var. acephala D. C. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Domaa raštika 

raštan, lisnati kelj, zeleni kupus 


Na sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi se upisana u skupinu starih domaih sorti povra. Pod 

nazivom kultivara Domaa raštika podrazumijevaju se ekopopulacije razliitih morfoloških i 

bioloških obilježja dok komercijalne sorte ne postoje. Na raštici se nikada institucionalno nije 

radila selekcija i oplemenjivanje te se njeno sjeme nikada nije moglo kupiti pakirano u 

vreicama u trgovinama. Biološka raznolikost koja je u izuzetnoj mjeri prisutna kod raštike 

uvjetovana je tradicionalnim održavanjem lokalnih populacija tako da na itavom zaobalju, 

obalnom i otonom podruju Dalmacije svako uže uzgojno podruje, zaselak ili ak obitelj ima 

svoju populaciju raštiku ije su izvorne osobine sauvane kroz više ljudskih generacija. 


Na podruju Dalmacije raštika se uzgaja u vrtovima zajedno s drugim povrem ili kao 

podkultura u nasadima voa ili maslina naješe do nekoliko desetaka biljaka što zadovoljava 

potrebe jedne obitelji. Procjenjuje se da ukupne površine pod raštikom na podruju Dalmacije 

nisu vee od 40 hektara. 


Domaa raštika rasprostranjena je na itavom dalmatinskom podruju. Ima je na veini 

nastanjenih otoka, obalnom podruju i zaleu. Zastupljenija je više u južnijem dijelu Dalmacije 

nego u sjevernom. 

Sažeti opis: 

Raštika koja se uzgaja u Dalmaciji dvogodišnja je zeljasta biljka dobro razvijenog vretenastog 

korijena koji se jako grana. Stabljika u prvoj godini vegetacije naraste od 60 – 120 cm. Visina 

stabljike ovisi o ekopopulaciji, podruju uzgoja, vremenu sadnje, intenzitetu gnojidbe i 

navodnjavanju. Internodiji stabljike od baze prema vrhu se skrauju tako da listovi koji na 

donjem i srednjem dijelu stabljike spiralno obavijaju stabljiku u vršnom dijelu ine rozetu. 

Listovi se sastoje od relativno duge peteljke i zelene do sivo zelene dobro razvijene plojke. 

Plojka je naborana, posebice na rubovima listova i ima jako izražene žile. Za jelo se koristi liše 

koje se bere sukcesivno od baze biljke prema vrhu tijekom itave zime do ranog proljea. U 

drugoj godini vegetacije iz pazuha listova gornjeg dijela stabljike izbijaju cvjetne grane sa rahlim 

grozdastim cvatovima. Cvjetovi su tetramerni, karakteristine grae za kupusnjae. Sastoje se od 

etiri eliptina lapa, etiri sumporasto žute latice, 6 prašnika od kojih su dva srasla i nešto su 

kraih prašnikih niti, te jedne nadrasle dvogradne plodnice s više sjemenih zametaka. Plod je do 

12 cm dugaka cilindrina komuška u kojoj se u dva reda nalazi poredano sjeme. Sjeme je 

jajasto-okruglastog oblika, crvenkasto do plaviasto smee boje, promjera do 3 mm. Masa 1000 

sjemenki je naješe 3-4 grama, a u jednom gramu ima 250-350 sjemenki. Uz pravilno uvanje 

sjeme može zadržati klijavost 

do 5 godina. 

98


Gencentar raštike je istono podruje Sredozemlja od kud potjeu i ostale kupusnjae. Raštiku su 

na podruje Dalmacije donijeli Rimljani koji su i razvili njen uzgoj. Prema povijenim zapisima 

nakon povlaenja s vlasti 305 godine i rimski car Dioklecijan se poeo uz svoju palau u Splitu 

baviti vrtlarstvom. Od povra kojeg je uzgajao osobito se ponosio kupusom kojeg je veoma rado 

pokazivao prijateljima. To je zapravo bila raštika jer glavati kupus u to vrijeme još nije bio 

poznat. Raštika je zasigurno jedna od najstarijih kupusnjaa koja se na podruju Dalmacije 

uzgaja gotovo dva milenija. Sve do poetka 20. stoljea bila je i najuzgajivanija kupusnjaa na 

podruju Dalmacije. Tip raštike koji se uzgaja na podruju Dalmacije jedinstven je po 

morfološkim i biološkim obilježjima. Za raštiku je karakteristino da kod nje ne postoje 

komercijalne sorte, da se nikada na njoj institucionalno nije radila selekcija i oplemenjivanje ta 

da se njeno sjeme nikada nije moglo kupiti pakirano u vreicama u trgovinama. Biološka 

raznolikost koja je u izuzetnoj mjeri prisutna kod raštike uvjetovana je tradicionalnim 

održavanjem lokalnih populacija tako da na itavom obalnom i otonom podruju te u zaleu 

Dalmacije svako uže uzgojno podruje, zaselak ili ak obitelj ima ekopopulaciju raštike ije su 

izvorne osobine sauvane kroz više ljudskih generacija. Raštika je vjekovima predstavljala 

sigurnu i nezaobilaznu namirnicu u zimskoj prehrani obalnog i otonog stanovništva. Danas se 

raštika iskljuivo uzgaja u obiteljskim vrtovima za vlastitu potrošnju. Uzgaja se zbog liša koje 

se bere sukcesivno od baze biljke prema vrhu tijekom itave zime do ranog proljea. Listovi su 

najukusniji nakon prvih zahlaenja kada se u njima poveava sadržaj šeera i organskih kiselina, 

a smanjuje gorina uvjetovana glikozinolatima. Naješe se priprema na lešo zajedno s povrem 

kao što je bob, slanutak ili krumpir. Posebnog je okusa tradicionalno pripremljena sa sušenom 

bravetinom ili pancetom. 

Gospodarska i druga vrijednost te koncept bussines plana: 

Gospodarska vrijednost raštike kao povrtne vrste manja je od komercijalno uzgajanih i široko 

korištenih drugih vrsta povra no zasigurno se može poveati ponudom raznih autohtonih jela 

ime se znaajno može upotpuniti gastronomska ponuda dalmatinskih turistikih destinacija 

posebice u post sezoni. Od njene trenutane gospodarske vrijednosti kao namirnice možda je 

znaajnija njena biološka vrijednost. Kako je raštika vrsta kupusnjaa izuzetno prilagoena vrlo 

skromnim uvjetima uzgoja, a u njenoj se proizvodnji gotovo nikad nisu koristili pesticidi u zaštiti 

od bolesti i štetnika, velika je vjerojatnost da sadrži genetsku osnovu dobre tolerantnosti i 

otpornosti na pojedine stresne uvjete i biljne patogene kojih druge kupusnjae nemaju. Kako je 

veina komercijalno uzgajanih kupusnjaa genetski srodna, pozitivna svojstva koja posjeduje 

raštika mogue je konvencijalnim metodama oplemenjivanja prenijeti u ekonomski znaajnije 

vrste kao što su kupus, kelj ili cvjetaa i na taj nain postii znaajan selekcijski napredak. U 

svrhu ouvanja i zaštite od trajnog nestajanja postojeih ekopopulacija raštike s podruja 

Dalmacije neophodno je provesti inventarizaciju postojeeg genfonda, prikupiti uzorke sjemena, 

izvršiti opis morfoloških osobina prikupljenog materijala te sjeme trajno pohraniti u banci biljnih 

gena. U svrhu poveanja gospodarske vrijednosti marketinški bi trebalo znaajnije poduprijeti 

aktivnosti na promociji autohtonih jela od raštike, organizirati dane raštike na kojima bi se 

promovirao uzgoj, priprema jela te visoka prehrambena i gastronomska vrijednost raštike. 


- Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genfonda raštike na 

podruju Dalmacije. 

- Zasnivanje kolekcijskog polja. 

- Genetske analize odabranih ekopopulacija radi utvrivanja stupnja razliitosti meu njima. 

- Regeneracija izabranih ekopopulacija i deponiranje sjemena u gen banci. 

- Zasnivanje demonstracijskog polja s reprezentativnim ekopopulacijama. 

- Popularizacija prehrambenih i gastronomskih vrijednosti raštike kroz medije. 

99

100

4.2.2.3 TROGIRSKA SREDNJE RANA CVJETAA 

Kultura: 

Cvjetaa 

Taksonomija: red: Capparales 

porodica: Brassicaceae 

latinsko ime: Brassica oleracea L. var. botrytis L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Trogirska srednje rana cvjetaa 

Karfiol, kupus cvitati 


Na sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi se upisana u skupinu starih domaih sorti povra. 

Organizirana proizvodnja sjemena ne postoji. 


Tijekom inventarizacije starih domaih sorti povra na širem trogirskom podruju populacija 

Trogirske srednje rane cvjetae identificirana je kod svega nekoliko proizvoaa koji cvjetau 

uzgajaju za vlastite potrebe koristei vlastito proizvedeno sjeme. Ukupan broj identificiranih 

jedinki bio je svega stotinjak i u velikom su stupnju ugroženosti od potpunog nestajanja. 

Populacija ima jako izražen negativni trend brojnosti. 


Uzgoj Trogirske srednje rane cvjetae zadržan je kod svega nekoliko proizvoaa u Segetu 

Donjem nedaleko Trogira gdje je 2007. godine identificirana populacija od svega stotinjak 

jedinki kod dva uzgajivaa koji više desetaka godina cvjetau reproduciraju iz vlastito uzgojenog 

sjemena. 

Sažeti opis: 

Trogirska srednje rana cvjetaa je tip cvjetae namijenjen za uzgoj u priobalnom podruju 

sadnjom u drugoj polovici kolovoza iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca. Oblikuje 

relativno visoke biljke uspravnog položaja listova. Listovi su eliptino prošireni, plavkasto su 

zelene boje gornje strane, a sivkasto zelene donje. Po površini su slabo mjehurasti sa srednje 

izraženim glavnim rebrom i pravilnom nervaturom. Potpuno razvijena cvjetna glavica je 

promjera dvadesetak centimetara i težine oko 1,8 kg. Površina cvata je zražene zrnate strukture i 

žukasto bijele boje. Ovojni listovi samo djelomino zatvaraju cvjetnu glavicu. 


Trogirska srednje rana cvjetaa najvjerojatnije je talijanskog porijekla. Tijekom dugogodišnjeg 

uzgoja na širem trogirskom podruju te pojedinanim izborom i za daljnju reprodukciju 

korištenjem vlastito proizvedenog sjemena ekotipova koji su pod utjecajem specifinih ekoloških 

uvjeta posebno izdvajali po poželjnim svojstvima stvorena je ekopopulacija Trogirske srednje 

rane cvjetae. Trogirska srednje rana cvjetaa najviše se uzgajala tijekom pedesetih i šezdesetih 

godina prošlog stoljea kada je na njoj i zapoet u Institutu za jadranske kulture u Splitu 

selekcijski rad u svrhu uniformiranja populacije i organizirane proizvodnje njenog sjemena. 

Introdukcijom novih stranih sorti, a kasnije i hibrida poetkom sedamdesetih godina prošlog 

stoljea Trogirska srednje rana cvjetaa gubi svoj ekonomski znaaj u proizvodnji te se do danas 

održala kod svega nekoliko proizvoaa. 

101


Gospodarska vrijednost tradicijske sorte Trogirska srednje rana cvjetaa zbog introdukcije novih 

stranih sorti i hibrida znatno boljih performansi je izuzetno mala i njeno ponovo uvoenje u širu 

proizvodnju proizvoae ne bi inilo konkurentnima. Zbog tradicijskog znaenja kojeg je imala 

u proizvodnji pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljee kao tradicijsku sortu potrebno ju je 

ouvati od potpunog nestajanja prikupljanjem još eventualno preostale populacije na trogirskom 

podruju, njenom regeneracijom i pohranom sjemena u banci biljnih gena. 


- Inventarizacija i prikupljanje eventualno preostale populacije Trogirske srednje rane cvjetae 

- Reproduciranje izabranih biljaka i deponiranje sjemena u banci biljnih gena 

102

4.2.2.4 DALMATINSKA KOPICA 

Kultura: 

Endivija 



latinsko ime: Cichorium endivia L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Dalmatinska kopica 

Trogirska kopica 


Na sortnoj listi Republike Hrvatske. Do prije desetak godina u programu prodaje vodeih 

hrvatskih sjemenskih kua koje su se bavile proizvodnjom i distribucijom sjemena povra. 

Desetak godina nema organizirane proizvodnje sjemena u Hrvatskoj niti je sjeme mogue 

nabaviti na tržištu. 


Populacija Dalmatinske kopice izuzetno je mala. Tijekom inventarizacije 2007. godine 

evidentiran je uzgoj kod svega nekoliko obiteljskih gospodarstava na podruju Kaštela. 

Populacija je izuzetno ugrožena od nestajanja, a trend populacije je izrazito silazni. 


Dalmatinska kopica, jedna od najraširenijih sorti endivije u uzgoju šezdesetih i sedamdesetih 

godina prošlog stoljea jednako u priobalnim i kontinentalnim podrujima Hrvatske 

introdukcijom i uvoenjem u proizvodnju stranih sorti danas je potpuno istisnuta iz 

komercijalnog uzgoja. U neznatnom se obimu uzgaja na kaštelanskom podruju u nekoliko 

obiteljskih gospodarstava iskljuivo za vlastite potrebe koja za svoje potrebe održavaju i njeno 

sjeme. 

Sažeti opis: 

Dalmatinska kopica pripada skupini srednje kasnih sorti endivije ija rozeta u punoj razvijenosti 

dostiže promjer 25–30 cm. Ovojni su listovi uspravnog položaja, dugaki su i u gornjem dijelu 

prošireni s blago naboranom plojkom. Rub lista je valovit i nazubljen, a glavno rebro prošireno, 

bjelkasto srebrnaste boje. Vanjsku rozetu ini petnaestak listova zeleno žute boje, dok je 

dvadesetak unutarnjih listova žuto bijele boje i ini izduženu glavicu srcolikog oblika. U 

tehnološkoj zrelosti glavica je težine 300–350 grama. Zbog nježnog središnjeg liša glavice 

izuzetno je ukusna za jelo i veoma je visoke kvalitete. U priobalnom podruju uzgaja se sadnjom 

poetkom rujna iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca, dok se u kontinentalnim podrujima 

presauje poetkom kolovoza da bi za berbu dospjela tijekom listopada. Veoma je dobre 

otpornosti na niske temperature. Bez ošteenja podnosi krae periode s temperaturama do -3 °C. 


Izvorna populacija endivije iz koje je selekcionirana Dalmatinska kopica najvjerojatnije potjee 

iz Italije. Iz populacije uzgajane na trogirskom podruju pojedinanim izborom i individualnom 

selekcijom koju su ranih šezdesetih godina prošlog stoljea proveli djelatnici Instituta za 

jadranske kulture iz Splita stvorena je sorta Dalmatinska kopica. Sredinom šezdesetih i tijekom 

sedamdesetih godina prošlog stoljea bila je jedna od najraširenijih sorti endivije kako u 

priobalnim tako i u kontinentalnim podrujima Hrvatske. Introdukcijom novih stranih sorti 

poetkom osamdesetih godina prošlog stoljea proizvodnja Dalmatinske kopice gubi svoj 

103

ekonomski znaaj, prestaje organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena tako da se do 

danas održala kod svega nekoliko proizvoaa koji je proizvode za vlastite potrebe. 


Gospodarska vrijednost sorte endivije Dalmatinska kopica zbog introdukcije novih stranih sorti 

boljih gospodarskih svojstava je neznatna. Zbog tradicijskog znaenja kojeg je imala u 

proizvodnji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljee kao najraširenija hrvatska sorta 

endivije potrebno ju je ouvati od potpunog nestajanja prikupljanjem populacija koje još 

eventualno egzistiraju i reproducirati sjeme za trajno uvanje u banci biljnih gena. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija preostale populacije Dalmatinske kopice 

- Reproduciranje izabranih biljaka i deponiranje sjemena u banci biljnih gena. 

104

4.2.2.5 DALMATINSKA LEDENKA 

Kultura: 

Salata 



latinsko ime: Lactuca sativa L. 

Kultivar: 

Dalmatinska ledenka 

Sinonimi: - 


Na sortnoj listi Republike Hrvatske. Do prije desetak godina u programu prodaje vodeih 

hrvatskih sjemenskih kua koje su se bavile proizvodnjom i distribucijom sjemena povra. 

Desetak godina nema organizirane proizvodnje sjemena u Hrvatskoj niti je sjeme mogue 

nabaviti na tržištu. 


Tijekom provedene inventarizacije 2007. godine uzgoj Dalmatinske ledenke je zabilježen na 

nekoliko obiteljskih gospodarstava na podruju Kaštela od kojih su dobiveni uzorci sjemena. 

Populacija je izuzetno ugrožena od nestajanja, a trend populacije je izrazito silazni. U uzgoju je 

evidentirana populacija ne vea od tisuu biljaka. 


Dalmatinska ledenka do prije dvadesetak godina bila je jedna od raširenijih sorti salate tipa 

kristalki veinom u priobalnim podrujima Hrvatske i Slovenije. Introdukcijom i uvoenjem u 

proizvodnju stranih sorti danas je potpuno istisnuta iz komercijalnog uzgoja, a u neznatnom se 

obimu uzgaja na podruju Kaštela na nekoliko obiteljskih gospodarstava gdje su i prikupljeni 

uzorci sjemena za determinaciju. 

Sažeti opis: 

Dalmatinska ledenka je sorta salate tipa kristalki izuzetno otporna na cvatnju pa se uglavnom 

uzgajala za ljetnu potrošnju. Rozeta joj je srednje bujna, poluuspravnog do ležeeg položaja. U 

punoj razvijenosti promjera je tridesetak centimetara i težine oko 200 grama. Listovi su zelene 

boje bez izražene pigmentacije. Ovalno okruglog su oblika, srednje veliine s blago izraženom 

mjehurasti uz glavno rebro. Rubovi listova su blago nazubljeni i valoviti. Glavica je srednje 

veliine, zelene je boje, dosta je vrsta i zbijena ali relativno grube koezistencije. 


Ishodišni materijal iz kojeg je nastala Dalmatinska ledenka najvjerojatnije je talijanskog 

porijekla. Iz populacija koje su se uzgajale duž obalnog podruja Dalmacije izdvojeni su 

ekotipovi manje skloni ranom proraštanju cvjetne stabljike tijekom ljetnog uzgoja. S kraja 

šezdesetih do poetka osamdesetih godina prošlog stoljea bila je jedna od najraširenijih sorti 

salate kristalke uzgajane u mnogim vrtovima itavog priobalnog podruja Hrvatske i Slovenije. 

U programu proizvodnje i prodaje sjemena imale su je tada vodee hrvatske i slovenske 

sjemenske tvrtke. Introdukcijom novih stranih sorti poetkom osamdesetih godina prošlog 

stoljea proširenost u proizvodnji joj znaajno opada, a sredinom devedesetih prestaje 

organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena, tako da se do danas održala kod svega 

nekoliko obiteljskih gospodarstava koji je uzgajaju iz vlastito reproduciranog sjemena na malim 

površinama svojih vrtova. 

105


Gospodarska vrijednost sorte salate Dalmatinska ledenka zbog introdukcije novih stranih sorti 

boljih gospodarskih svojstava je neznatna. Zbog tradicijskog znaenja kojeg je imala u 

proizvodnji potrebno ju je ouvati od potpunog nestajanja prikupljanjem populacija koje još 

eventualno egzistiraju, utvrivanjem njenog genetskog identiteta i pripremom sjemena za 

pohranu u banci biljnih gena. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija preostale populacije na dalmatinskom podruju 

- Reproduciranje izabranih biljaka i deponiranje sjemena u banci biljnih gena. 

106

4.2.2.6 DOMAA LJUTIKA 

Kultura: 

Kozjak 

Taksonomija: red: Liliales 

porodica: Liliaceae 

latinsko ime: Allium ascalonicum L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Domaa ljutika 

Šalotka, škanjula 


Na sortnoj listi Republike Hrvatske. Uzgaja se u vrtovima na manjim površinama prvenstveno 

priobalnog podruja, ali i pojedinim kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Razmnožava se 

vegetativno vlastitim materijalom uzgojenim prethodne godine. Nema organizirane i 

kontrolirane proizvodnje reprodukcijskog materijala pa se ne može nabaviti na tržištu. 


Domaa ljutika prisutna je u uzgoju u mnogim vrtovima i okunicama Dalmacije. U proizvodnji 

su prisutni razliiti ekotipovi koji se meusobno razlikuju po morfološkim i biološkim 

svojstvima. Procjenjuje se da su ukupne površine pod Domaom ljutikom na podruju Dalmacije 

oko tridesetak hektara. Cjelokupna populacija nije toliko ugrožena kao neke druge vrste ali 

pojedini se ekotipovi kontinuirano gube. Trend populacije je stagnirajui do blago opadajui. 


Domaa se ljutika uzgaja na itavom podruju Dalmacije iskljuivo u vrtovima i na manjim 

površinama okunica. Uzgoj je prvenstveno namijenjen za osobne potrebe obiteljskih 

gospodarstava, a samo manje koliine prodaju se na mjesnim tržnicama kao mladi luk tijekom 

ranog proljea. 

Sažeti opis: 

Domaa ljutika je dosta heterogena populacija sastavljena od velikog broja ekotipova koji se 

meusobno više ili manje razlikuju. Svi se razmnožavaju vegetativno, ne tjeraju cvjetnu stabljiku 

i ne daju sjeme. Nakon sadnje luice diferenciraju postrane pupove koji obrazuju novu lažnu 

stabljiku i listove iz kojih se kroz osam do deset tjedana formiraju nove lukovice. Sadnjom jedne 

lukovice promjera 2–2,5 cm formira se naješe 5–10 novih lukovica koje su zajedniki 

povezane glavnim strukom. Lukovice su ovalno izduženog oblika. Nakon vaenja veoma se 

dobro uvaju tijekom cijele godine. Izraženog su ljutog okusa. Na podruju Dalmacije sadi se 

tijekom jeseni i koristi kao mladi luk od ranog proljea. Potpuno razvijene lukovice koriste se 

tijekom cijele godine u pripremi raznih jela ili se mariniraju i takove koriste kao prilog. 


Kultura uzgoja luka na podruju Dalmacije stara je zasigurno dva milenija i najvjerojatnije su je 

na podruje Dalmacije donijeli Rimljani. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem specifinih 

ekoloških uvjeta izdiferencirale su se vrste i ekotipovi lukova izrazito prilagoeni klimi i 

zemljišnim uvjetima Dalmacije. Meu njima jedna od raširenijih populacija je i populacija luka 

kozjaka poznata kao Domaa ljutika. Zbog iskljuivo vegetativnog razmnožavanja populacija da 

bi opstala morala je biti reproducirana svake godine. Obitelj koja ju je uzgajala sama je ostavljala 

reprodukcijski materijal za narednu vegetaciju pa je tako stvoreno mnoštvo ekotipova od kojih se 

znaajan broj održao i do danas. 

107


Gospodarska vrijednost populacije luka kozjaka Domaa ljutika nije velika u usporedbi s 

vrijednošu proizvodnje drugih vrsta lukova kao što su crveni luk ili ešnjak ali zbog raširenosti i 

tradicije uzgoja na podruju Dalmacije vrijedno ju je održati. Korisno bi bilo prikupiti i istražiti 

pojedine ekotipove koji ine populaciju jer je meu njima zasigurno prisutno jedno ogromno 

biološko bogatstvo. Marinirana ljutika kao finalni proizvod kojeg se povremeno može nai na 

tržištu, uz dodatnu promociju i marketing kao autohtonog proizvoda Dalmacije proizvedenog iz 

populacije Domaa ljutika mogla bi poveati njegovu gospodarsku vrijednost. Kao populacija 

izuzetno tolerantna na stresne uvjete, bolesti i štetnike veoma je prikladna za ekološki nain 

uzgoja pa bi je dobro bilo iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija ekotipova postojee populacije, 

- Zasnivanje kolekcijskog polja i kontinuirano održavanje najznaajnijih ekotipova, 

- Pokretanje ekološke proizvodnje i prerade. 

108

4.2.2.7 POLAKI OZIMI 

Kultura: 

ešnjak 

Taksonomija: red: Liliales 

porodica: Liliaceae 

latinsko ime: Allium sativum L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Polaki ozimi 

Bili luk 


Ekopopulacija ozimog ešnjaka Polaki ozimi upisana je na sortnu listu Republike Hrvatske u 

skupini Starih domaih sorti. Uzgojno joj je podruje bilo mjesto Polaa kod Knina i bliža 

okolica gdje su se do Domovinskog rata uzgajale znaajne koliine. Tijekom Domovinskog rata 

prestao je komercijalni uzgoj te lokalne populacije tako da se sa sigurnošu ne zna da li još 

populacija postoji. 


Inventarizacijom starih domaih sorti povra provedenom tijekom 2007. godine na podruju 

Polae kod Knina nisu pronaeni uzorci ešnjaka koji bi po svojstvima odgovarali ekotipu 

ešnjaka koji je do poetka devedesetih godina bio uzgajan na tom podruju. Mala je vjerojatnost 

da je možda biološki materijal sauvan na nekom drugom podruju što bi svakako bilo dobro 

istražiti. 


Ekopopulacija ešnjaka Polaki ozimi do poetka devedesetih godina prošlog stoljea kao 

lokalna populacija uzgajala se na podruju Polae kraj Knina i bližih susjednih mjesta. 

Zahvaljujui povoljnim agroekološkim uvjetima i specifinom mikroklimatu na tom su se 

podruju postizali relativno dobri prinosi i kvaliteta po kojoj je Polaki ešnjak bio poznat. 

Danas komercijalna proizvodnja ešnjaka na tom podruju ne postoji, a ono što se uzgaja u 

vrtovima i okunicama za vlastite potrebe prema informacijama mještana ne vodi porijeklo od 

materijala uzgajanog na tom podruju do prije petnaestak godina. 

Sažeti opis: 

Polaki ozimi je lokalna ekopopulacija jesenskog ešnjaka srednje krupnih glavica težine 30 – 40 

grama. Glavica se sastoji od 6–10 ešnjeva obavijenih relativno vrstom svjetloljubiastom 

zaštitnom ljuskom. Glavica je relativno rahla i ešnjevi se dosta lagano odvajaju. Sklon je 

tjeranju cvjetne stabljike koja naraste do 70 cm i završava cvatom sastavljenim od sterilnih 

cvjetova i malih zranih lukovica. Cvat je u poetku obavijenim ovojnim listom. Polaki ozimi 

ešnjak dobro podnosi niske temperature tijekom zime. Na podruju Polae gdje mu je bila 

razvijena proizvodnja sadio se sredinom listopada da bi za vaenje dospijevao poetkom srpnja. 

Nakon prosušivanja pleo se u pletenice i u takvom obliku prodavao. Skladišna mu sposobnost 

nije naroita jer ve za ranog proljea poinje tjerati. 


ešnjak kao jedna od najstarijih povrtnih kultura na podruju izmeu Kozjaka i Dinare zasigurno 

se uzgaja s prvim kolonizacijama tog podruja. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem 

specifinih, dosta povoljnih ekoloških uvjeta izdiferencirali su se ekotipovi izrazito prilagoeni 

klimi i zemljišnim uvjetima ovog podruja pa je vjerojatno tako nastao i Polaki ozimi ešnjak. 

Zbog iskljuivo vegetativnog razmnožavanja da bi se održala, populacija je morala biti 

109

eproducirana svake godine. Zbog ratnih zbivanja na tom podruju tijekom devedesetih godina 

prošlog stoljea koja su uzrokova migracije stanovništva došlo je do prekida u kontinuitetu 

regeneracije tako da je populacija najvjerojatnije izgubljena što bi svakako bilo znaajno istražiti. 


Gospodarska vrijednost populacije ešnjaka Polaki ozimi u prošlosti za proizvodno podruje 

gdje se uzgajao i proizvoae koji su se njegovom proizvodnjom bavili bila je relativno velika, 

no više od desetak godina ta proizvodnja ne egzistira. Korisno bi bilo istražiti da li se još negdje 

zadržao možda njegov uzgoj, prikupiti eventualno zateene pojedine ekotipove koji su inili 

populaciju, pokušati je spasiti od trajnog nestajanja i eventualno u budunosti ponovo razviti 

njegovu komercijalnu proizvodnju. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija zateenih ekotipova još eventualno postojee 

populacije, 

- Zasnivanje kolekcijskog polja i kontinuirano održavanje eventualno prikupljenih ekotipova, 

- Pokretanje ponovne komercijalne proizvodnje. 

110

4.2.2.8 DOMAI BOB 

Kultura: 

Bob 

Taksonomija: red: Fabales 

porodica: Fabaceae 

latinsko ime: Vicia faba L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Domai bob 

Bobica 


Kao populacija Domai bob nije upisan na sortnu listu Republike Hrvatske iako se uzgaja u 

brojnim vrtovima prvenstveno Dalmacije i priobalnog podruja, ali i pojedinim kontinentalnim 

dijelovima Hrvatske. Razmnožava se vlastito proizvedenim sjemenom uzgojenim prethodne 

godine. Nema organizirane i kontrolirane proizvodnje sjemena pa se ne može nabaviti na tržištu. 


Domai se bob uzgoja na manjim površinama u mnogim vrtovima i okunicama Dalmacije kao 

zaseban usjev ili podusjev u mladim maslinicima i vonjacima. U proizvodnji su prisutni razliiti 

ekotipovi koji se meusobno razlikuju po morfološkim i biološkim svojstvima. Ukupne površine 

pod Domaim bobom na podruju Dalmacije su oko petnaestak hektara. Populacija je dosta 

ugrožena i pojedini se ekotipovi kontinuirano gube. Trend populacije je opadajui. 


Domai se bob uzgaja na itavom podruju Dalmacije iskljuivo u vrtovima i na manjim 

površinama okunica. Uzgoj je prvenstveno namijenjen za osobne potrebe obiteljskih 

gospodarstava, a samo manje koliine prodaju se na mjesnim tržnicama kao mlado zrno ili u 

mahunama tijekom proljea. 

Sažeti opis: 

Domai bob je dosta heterogena populacija sastavljena od velikog broja ekotipova koji se 

meusobno više ili manje razlikuju po morfološkim i biološkim obilježjima. U uzgoju uglavnom 

prevladavaju ekotipovi šuplje stabljike etverouglastog presjeka koja se prizemno grana 

formirajui naješe 3–5 bonih grana što biljkama daje grmolik izgled. Visina biljaka je 

naješe 80–100 cm. Listovi su parno perasti s naješe do etiri para ovalnih liski sivozelene 

boje. Po nekoliko cvjetova naješe se nalazi u skupinama tvorei malu grozdastu cvat. Cvjetovi 

su leptiraste grae, bijele su boje s karakteristinim crnim pjegama na krilcima. Plod je mahuna 

okruglog presjeka, dužine 15–20 cm s naješe razvijenih 5–8 sjemenki izmeu kojih se nalazi 

bijelo spužvasto tkivo. Na podruju Dalmacije sije se tijekom kasnije jeseni, a za berbu 

dospijeva tijekom travnja. 


Bob je veoma stara mahunarka porijeklom s podruja istonog dijela Sredozemnog mora gdje se 

od davnina uzgaja, a na šire podruje Europe uzgoj je proširen tijekom srednjeg vijeka. Od tada 

se vjerojatno uzgaja i na podruju Dalmacije. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem 

specifinih ekoloških uvjeta i pažljivim odabirom uzgajivaa razvili su se ekotipovi prilagoeni 

klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije iji se uzgoj do danas zadržao. Za jelo se koristi mlado 

zrno, samo ili zajedno se drugim vrstama mediteranskog povra koje za korištenje dospijeva 

tijekom ranog proljea. 

111


Današnja gospodarska vrijednost Domaeg boba neusporedivo je manje od drugih uzgajanih 

mahunarki kao što je grah, grah mahunar ili grašak, ali zbog nekadašnjeg znaenja u prehrani, 

raširenosti i tradicije uzgoja na podruju Dalmacije vrijedno bi je bilo održati. Korisno bi bilo 

prikupiti i istražiti pojedine ekotipove koji ine populaciju jer je meu njima zasigurno prisutna 

velika biološka raznolikost koju bi trebalo svakako sauvati. Dodatnom promocijom i 

znaajnijim ukljuivanjem u gastro ponudu kao tipinog proizvoda Dalmacije, gospodarska 

vrijednost, a time i sama proizvodnja mogla bi se znaajnije poveati. Kao mahunarka 

zahvaljujui kvržinim bakterijama na korijenu bob ima sposobnost fiksacije atmosferskog 

dušika ime je veoma prikladan za ekološki nain uzgoja, posebice kao pretkultura pa bi ga 

dobro bilo iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija ekotipova postojee populacije, 

- Zasnivanje kolekcijskog polja i kontinuirano održavanje najznaajnijih ekotipova, 

- Razvoj proizvodnje i promocija gastro ponude, 

- Pokretanje ekološke proizvodnje. 

112

4.2.2.9 DOMAA SJEKIRICA 

Kultura: 

Sjekirica 

Taksonomija: red: Fabales 

porodica: Fabaceae 

latinsko ime: Lathyrus sativus L. 

Kultivar: 

Sinonimi: 

Domaa sjekirica 

Sikirica, jari grah 


Nije upisana na sortnu listu Republike Hrvatske. Uzgaja na manjim površinama sjevernog dijela 

Dalmacije prije svega u zadarskom zaleu. Reproducira se vlastito proizvedenim sjemenom 

uzgojenim prethodne godine. Nema organizirane i kontrolirane proizvodnje sjemena pa se ne 

može nabaviti na tržištu. 


Sjekirica se uzgoja na manjim površinama prvenstveno u ruralnim podrujima zadarskog zalea. 

Svojstva populacije koja se uzgaja nedovoljno su istražena. Ukupne površine pod sjekiricom na 

podruju Dalmacije su oko pet hektara. Zahvaljujui medijskoj promociji zadnjih nekoliko 

godina popularnost uzgoja, a time i površine pod uzgojem su poveane tako da je jedna od 

rijetkih tradicionalnih vrsta povra ija populacija trenutno nije toliko ugrožena i trend joj je 

rastui. 


Domaa se sjekirica uzgaja na uskom podruju sjeverne Dalmacije u okolici Zadra. Uzgaja se na 

površini od oko pet hektara. Uz uzgoj za osobne potrebe obiteljskih gospodarstava, dio 

proizvedenih se koliina, zahvaljujui medijskoj pozornosti posljednjih godina dobro prodaje na 

mjesnim tržnicama kao suho zrno. 

Sažeti opis: 

Populacije sjekirice koja se uzgaja na podruju Dalmacije prilagoena je veoma skromnim 

proizvodnim uvjetima. Izuzetno je tolerantna na sušu i visoke temperature te teška glinovita, 

zaslanjena tla niske plodnosti. Skromnost u zahtjevima prema proizvodnim uvjetima razlogom je 

njena opstanka u uzgoju posebice na tlima gdje uzgoj drugih poljoprivrednih kultura nije bio 

mogu niti ekonomski isplativ. Prilagodljivost ekstremnim uvjetima proizvodnje uvjetovana je 

izuzetno dobro razvijenim korijenom koji duboko prodire u tlo. Stabljika joj je šuplja, u presjeku 

uglasta i razgranata. Naješe naraste šezdesetak centimetara. Listovi su parno perasti, sastoje se 

naješe od dva para lancetastih liski i razgranate vitice. Cvjetovi se razvijaju iz pazuha listova, 

leptiraste su grae, bijele su boje s modro–ljubiastim pjegama na krilcima. Plod sjekirice je 

povijena plosnata mahuna dužine 3–4 cm s naješe razvijenih 3–5 sjemenki. Sjeme je 

etvrtastog oblika, spljošteno, sivosmee boje oblika slinog sjekiri po emu je i dobila naziv. 

Na podruju Dalmacije sjekirica se sije tijekom proljea, a za berbu dospijeva sredinom ljeta. 


Sjekirica je porijeklom s podruja zapadnog dijela Azije i južnih dijelova Europe. Od kad se 

uzgaja na podruju Dalmacije nije utvreno ali kao mahunarka izuzetno skromnih zahtjeva imala 

je u prošlosti znaajno mjesto u ishrani stanovništva posebice Dalmatinske Zagore. Uvoenjem u 

proizvodnju znatno produktivnijih mahunarki njeno znaenje u ishrani opada, da bi se zadnjih 

113

nekoliko godina zahvaljujui medijskoj promociji njenih zdravstvenih svojstava povealo. 

Tradicionalno za jelo se koristi suho zrno koje se kuha samo ili s drugim mahunarkama. 


Gospodarska vrijednost Domae sjekirice je relativno mala, ali se zadnjih nekoliko godina 

postepeno poveava. Sama vrsta, a posebice populacija koja se nalazi u uzgoju na zadarskom 

podruju potpuno je neistražena. Korisno bi bilo prikupiti i istražiti populaciju te je trajno 

sauvati od mogueg nestanka. Takoer mogue ju je znaajnije ukljuiti u ponudu kao tipian 

proizvod Dalmacije ime bi se proizvodnja i njena gospodarska vrijednost mogla poveati. Kao 

veoma skromna mahunarka prikladna je za ekološki nain uzgoja kojeg bi se takoer na 

podruju Dalmacije moglo znaajnije razviti. 


- Inventarizacija, prikupljanje i identifikacija postojee populacije, 

- Trajno održavanje populacije, 

- Razvoj proizvodnje i promocija gastronomske ponude, 

- Pokretanje ekološke proizvodnje. 

114



Dio navedenih za podruje Dalmacije s raznih stanovišta interesantnih tradicijskih sorti povra 

kao što su Domaa raštika, Trogirska rana cvjetaa, Palagruška kapara ili Konavljanski luk 

upisani su na Sortnu listu Republike Hrvatske u skupinu Starih domaih sorti, a neke kao 

Hvarska artioka, Ljubitovaki ešnjak ili Domai bob nisu, ali su pod tim nazivom bili poznati 

u proizvodnji. Prema novom zakonu o sjemenu i prateim pravilnicima svaka sorta sa Sortne 

liste mora imati održivaa koji se brine o održavanju njenog genetskog identiteta i plaa godišnju 

pristojbu Zavodu za sjemenarstvo i rasadniarstvu za njen ostanak na listi. Budui nijedna 

sjemenska tvrtka nikad nije organizirala proizvodnju sjemena navedenih tradicijskih sorti niti ga 

stavljala u promet, postoji velika vjerojatnost da se zbog nepostojanja održivaa primjenom 

zakona svi navedeni kultivari automatizmom izbrišu sa sortne liste što bi u budunosti, ako se 

ukaže potreba i stvore uvjeti onemoguilo legalno prometovanje njihovim sjemenom i 

reprodukcijskim materijalom u Hrvatskoj. Isto tako za sorte koje nisu na sortnoj listi, a 

potencijalno su znaajne treba iznai model kako provesti njihovu registraciju. I za jednu i za 

drugu skupinu tradicijskih sorti treba pronai i financijski poduprijeti instituciju koja e se baviti 

održavanjem izabranih, potencijalno vrijednih tradicijskih sorti dalmatinskog podruja, upisati se 

u upisnik održivaa sjemena i voditi sustavnu brigu o njihovom ouvanju. 


4.3.2.1 Strunjaci koji se bave tradicijskim kultivarima: 

Prof. dr. sc. Zdravko Matotan, 

Dr. sc. Smiljana Goreta, 

Dr. sc. Dean Ban, 

Prof. dr. sc. Josip Boroši, 

Prof. dr. sc. Nada Paraikovi, 

Dr. sc. Vesna Samobor 

Mr. sc. Jasenka Lovokovi-Milinovi 

4.3.2.2 Projekti inventarizacije, karakterizacije i ouvanja tradicijskih kultivara: 

Projekt inventarizacije, karakterizacije i ouvanja postojeih biljnih genetskih izvora u Republici 

Hrvatskoj koji obuhvaa i povrne vrste, a meu njima i dio onih koje se uzgajaju na podruju 

Dalmacije potaknula je Švedska agencija za meunarodni razvoj (SIDA) preko projekta 

SEEDNet 2006. godine. Inicijalnim sredstvima tog projekta tijekom 2007. godine s podruja 

Dalmacije sakupljeno je 19 ekopopulacija raštike koje su posaene u kolekcijskom polju 

Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu gdje je napravljena deskripcija i 

regeneracija dijela izabranih primki od kojih e se sjeme pripremiti za dugorono uvanje u 

Hrvatskoj banci biljnih gena. 

Od 2008. godine preko Povjerenstva za biljne genetske izvore Ministarstva poljoprivrede, 

ribarstva i ruralnog razvoja Republike Hrvatske podržava se projekt inventarizacije, 

karakterizacije i ouvanja postojeih biljnih genetskih izvora povrtnih kultura u koji su ukljuene 

115

sve relevantne institucije koje imaju znanstvenike koji se bave povrarstvom. Agronomski 

fakultet iz Zagreba, Poljoprivredni fakultet iz Osijeka, Visoko gospodarsko uilište iz Križevaca, 

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, Institut za poljoprivredu i turizam iz 

Porea, Povrtlarski centar iz Zagreba i Podravka iz Koprivnice. 

4.3.2.3 Institucije, udruge i pojedinci koje se bave ouvanjem tradicijskih kultivara: 

Agronomski fakultet iz Zagreba, 

Poljoprivredni fakultet iz Osijeka, 

Visoko gospodarsko uilište iz Križevaca, 

Institut za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, 

Institut za poljoprivredu i turizam iz Porea, 

Povrtlarski centar iz Zagreba, 

Podravka iz Koprivnice. 

4.3.2.4 Kolekcijski nasadi, rasadnici, matina stada, banke gena, uzgajivai i drugi centri 

održanja i propagacije: 

Tijekom 2007. godine kolekcijski nasad s 19 ekopopulacija raštike prikupljenih s podruja 

Dalmacije zasnovan je u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, dok se 

kolekcijsko polje ostalih povrtnih kultura meu kojima je i dio tradicijskih sorti obraen i ovome 

materijalu (Trogirska srednje rana cvjetaa, Dalmatinska ledenka i Dalmatinska kopica) nalazi 

pri Visokom gospodarskom uilištu u Križevcima. 

116



kultivara: 

Nastaviti s inventarizacijom i prikupljanjem što veeg broja postojeih ekopopulacija i 

tradicijskih sorti povra s itavog podruja Dalmacije te napraviti karakterizaciju i vrednovanje 

prikupljenog genfonda. Prikupljenim materijalom zasnovati kolekcijsko polje te genetskim 

analizama utvrditi stupanj meusobne razliitosti. Regenerirati najvrednije ekopopulacije i 

deponirati proizvedeno sjeme u gen banci. Zasnovati demonstracijska polja s reprezentativnim 

ekopopulacijama pojedinih vrsta, organizirati dane pojedinih tradicijskih povrtnih sorti uz 

popularizaciju njihovog uzgoja te prehrambenih i gastronomskih vrijednosti. Pokrenuti ekološku 

proizvodnju pojedinih vrsta povra temeljenu na izvornim tradicijskim sortama. U tiskanim i 

elektronskim medijima objaviti strune i popularne lanke o biološkoj raznolikosti, uzgoju i 

njihovoj prehrambenoj i zdravstvenoj vrijednosti. 

117

5. RATARSKO BILJE 

5.1 UVOD 


Ratarska proizvodnja je sve do polovice 20. stoljea, usprkos relativno lošim uvjetima imala 

iznimno znaenje za Dalmaciju gdje je prisutna još od mlaeg kamenog doba (jeam). Ipak, 

opstanak na ratarski nepovoljnom podruju, kao što je Dalmacija, relativno velikoj populaciji 

ljudi uope nije mogao biti mogu bez oslonca u stoarstvu, što se posebno odnosi na 

Dalmatinsku Zagoru. Dakle, uz vinogradarstvo i maslinarstvo, stoarstvo je u kombinaciji sa 

ratarstvom bilo osnova poljoprivrede Dalmacije kroz stoljea. 

Ratarske kulture Dalmacije su: 

Žitarice: 

Industrijske kulture: 

Škrobne i uljane kulture: 

Predivo bilje: 

Krmno bilje: 

pšenice, kukuruz, jeam, raž, proso, sirak zrnaš 

duhan, buha, sirak metlaš, akalj, šafranika, šafran, bro 

krumpir, ioka, mak, sezam 

brnistra, lan, konoplja, pamuk 

lucerka, djeteline, stoni kelj, stoni bob, sjekirica, stona repa, 

grahorica, sirak 

Pšenice i druge žitarice su se prostora Dalmacije izgubile u proizvodnji, iako su po cijeloj 

Dalmaciji bile prisutne i na najmanjim površinama i u gotovo i u nevjerojatnim uvjetima, na 

Dinari i Biokovu i na preko 1.000 m visine. Slina je situacija i s mlinicama za mljevenje žita, 

primjerice u Podgori pod Biokovom, gdje je na nevelikom potoku bilo preko 20 mlinica s 

pripadajuim akumulacijama vode. Posebnost Dalmacije i Hercegovine su i mlinice postavljene 

na ponorima, koje koriste stalne ili periodike ponorne vode. Proizvodnja kukuruza bila je 

stoljeima kljuna za opstanak u Dalmaciji, a cijele generacije odrasle su na tek malo 

zamašenoj puri. Danas se kukuruz, ali prvenstveno za krmu uzgaja još na dijelu Ravnih kotara, 

te veih krških polja (Sinjsko, Vrgorako), dok je proizvodnja za ljudsku hranu gotovo u 

potpunosti zanemarena, izuzev u novije doba proizvodnja kukuruza šeerca. 

Industrijske kulture bile su periodiki jedna od osnova zarade dalmatinskog ovjeka, što se 

posebno odnosi na duhan u Dalmatinskoj zagori. Kolika je bila njegova važnost danas ne 

možemo ni zamisliti, kao ni stoljetno krijumarenje duhanom. U obalnom dijelu Dalmacije 

slinu je važnost imao buha, a daleko manje, prvenstveno lokalno ostale industrijske kulture. 

Globalnim svjetskim promjenama na tržištu tekstila, a posebno pojavom vrlo jeftinih pamunih 

odjevnih predmeta iz zemalja treeg svijeta, predivo bilje je nestalo ne samo u Dalmaciji, ve iz 

gotovo cijele Europe. U Dalmaciji je postojala vrlo specifina proizvodnja tkanine i užadi iz 

vlakana izvorne biljke brnistre koja se do danas nažalost nije ouvala. 

Nestankom stoke krmno bilje se potpuno izgubilo iz proizvodnje i danas naješe sreemo 

ostatke trajnih kultura kao što su: lucerka, djeteline, grahorice, sjekirica (sikirica) ili se ove 

kulture iz sjemena kao podivljale obnavljaju. 

Slino kao i kod stoarstva, danas, kad je oslonac ekonomije Dalmacije u sasvim drugim 

granama privrede i poljoprivrede, Dalmacija je postala ratarski iznimno slabo razvijena regija, 

koja gotovo sve ratarske proizvode uvozi, odnosno doprema iz drugih dijelova Hrvatske. 

Meutim, podruje Dalmacije obiluje ekotipovima ratarskog bilja formiranog prirodnom 

selekcijom pod ekološkim prilikama proizvodnog podruja te uslijed prirodne hibridizacije 

i predstavlja izvor svojstava i gena za budue selekcije. Pitanje je samo koliko je od tog 

118

ogatstva ostalo ouvano do danas, pošto su znanstvena istraživanja dalmatinskih 

ratarskih kultura zanemarena. 

Nestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo biološku raznolikost 

ratarskih kultura, ve i nestaju pratee biljke, životinje i gljive, vezane za ak pet biljnih 

pokrova: obraivana poljoprivredna podruja-žitarice, obraivana poljoprivredna 

podruja-izuzevši žitarice, usjevi-mješavina travnjaka i šikara, usjevi i urbana podruja te 

usjevi s vodenim površinama (ukljuujui navodnjavana podruja). 


Iako tradicija ratarske proizvodnje u Dalmaciji datira još u mlae kameno doba, na što upuuju 

nalazi sjemena jema na arheološkim lokalitetima, ratarstvo Dalmacije je sve do poetka 20. 

stoljea bilo na vrlo primitivnoj razini. Zemlja se obraivala plugom zvanim uznaac, ralom i tek 

kod najnaprednijih ratara plugom koje su vukli volovi ili konji, rjee magarci, a poneka i sami 

ljudi! S tim u vezi postoji dalmatinska narodna poslovica: Gdje je ralo-kruha malo, gdje je 

uznaac, zlo i naopaac, a gdje je plug i brana, tu je hrana. Žetva žitarica se vršila srpom, a 

vršidba runo mlaenjem cijepcima ili pomou stoke. I danas se u Dalmaciji uz stara, 

neurbanizirana sela mogu vidjeti kamena gumna na kojima se obavljala vršidba, a mlaenje 

cijepcima nude danas neka etno sela Dalmacije kao turistiku atrakciju (Kokorii). Kao jedan od 

osnovnih problema poljoprivredni strunjaci istiu iznimno slabu obrazovanost stanovništva koje 

naprosto ne zna koristiti naprednu tehnologiju, plemenite pasmine i nove sorte zbog nepostojanja 

sustavne edukacije. 

Kao primjer nerazvijenosti ratarske proizvodnje Dalmacije navodim podatke iz 1900. godine 

(Tablica 1), kad je na ukupno oko 110.000 hektara pod žitaricama proizvedeno svega oko 85.000 

tona zrna, odnosno niti 800 kg zrna po hektaru, što je u rangu današnjih najsiromašnijih afrikih 

država! 

Tablica 1: Proizvodnja žitarica na podruju Dalmacije 1900. godine 

Pšenica 1 Kukuruz Jeam Zob Raž Proso Napolica 2 Sirak 

zrnaš 

Površina (ha) 27.980 37.207 20.443 3.358 7.441 3.540 8.337 1.000 3 

Prinosi (t/ha) 0,7 1,01 0,62 0,28 0,55 1,0 0,6 0,9 3 

UKUPNO (t) 19.586 37.579 12.675 940 4.093 3.540 5.002 900 

1 U pšenicu je ubrojen i pir 

2 Kombinacija pšenice ili jema s raži 

3 Procjena autora 

119

Tablica 2: Proizvodnja ostalih važnijih ratarskih kultura na podruju Dalmacije 1910. godine 

Duhan 1 Krumpir Buha Lucerka Krmna Djeteline 

repa 

Površina (ha) 1.231 5.533 1.359 3.583 186 500 2 

Prinosi (t/ha) 1,77 8 2 0,6 14,6 

UKUPNO (t) 2.181 44.264 815 2.716 

1 

Za 1908. godinu; broj sadnica 81, milijun 

2 Procjena autora 

Plodored je u Dalmaciji bio vrlo zbijen, zbog malih obradivih površina uzgajao se dvoredni 

plodored kukuruz-pšenica-kukuruz. Tek od kraja 19. stoljea poljoprivredni strunjaci uspjeli su 

educirati proizvoae i postii znaajnije ukljuenje lucerke koja je od jedva kojeg hektara u 19. 

stoljeu ve 1910. bila sijana na preko 3.500 ha. 

Žitarice su se u Dalmaciji uzgajale od pamtivijeka i bile osnova prehrane stanovništva. U onim 

dijelovima Dalmacije gdje nije bilo uvjeta za proizvodnju pšenice i kukuruza ili proizvodnja ovih 

žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili sol za brašno. 

U okviru velike skupine pšenica u Dalmaciji su se uzgajali: pir obini (Triticum spelta), pir 

jednoredac (Triticum monococcum), pir dvoredac (Triticum dicoccum), tvrda pšenica (Triticum 

durum), bijela pšenica (Triticum turgidum) te obina pšenica (Triticum aestivum). Svaka od ovih 

vrsta imala je veliki broj podvrsta, varijeteta i kulturnih formi esto meusobno vrlo razliitih. 

Ipak, sve pšenice Dalmacije možemo svesti na dvije grupe: pireve (obini, jednoredac i 

dvoredac) te pšenice (tvrda, bijela i obina). Kroz povijest se mijenjala važnost pojedinih pšenica 

i s vremenom se smanjivao udjel pireva na raun tvrde i bijele pšenice, koje su dominirale sve do 

prestanka proizvodnje polovicom 20. stoljea. Obina pšenica nikada nije preuzela primat u 

proizvodnji kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, prije svega jer je proizvodnja bila 

ekstenzivna, a u takvim okolišnim i proizvodnim uvjetima stare sorte tvrdih i bijelih pšenica 

pokazale su se bolje. 

U narodu je postojalo bezbroj naziva za ove vrste pšenica te pojedine sorte. Pirevi se generalno 

nazivaju krupnik, jednozrni pir je šilj, šuljak, a dvozrni dvozrnac, pleaš; tvrda i bijela pšenica se 

zbog velike slinosti u narodu isto nazivala, naješe rogosija, velja pšenica, starinsko ili 

misirsko žito, ali naješe brkulja s oblicima brkaa i brkuša. Za bijelu pšenicu postoje i posebni 

nazivi belija te u narodnoj pjesmi opjevana pšenica bjelica. Ova ogromna populacija domaih 

pšenica nikada nije bila predmet opsežnijih znantvenih istraživanja, iako ima iznimno zanimljiva 

i vrijedna obilježja, vrlo zanimljiva za daljnju selekciju: otpornost na bolesti, tolerantnost na 

sušu, plastinost, vrlo snažne i vrste biljke, velike klasove, krupno i vrlo kvalitetno zrno za 

daljnju preradu. 

Dolaskom kukuruza u 16. stoljeu on postupno preuzima primat u proizvodnji i prehrana 

Dalmatinaca, posebno Zagoraca, se sve veim udjelom oslanja na kukuruzno brašno od kojeg se 

radi kruh i pura. Gotovo iskljuivo se uzgajao tvrdunac, prvenstveno domai tvrdunac iz skupine 

mediteranskih tvrdunaca. U ovoj skupini bilo je sigurno više sorti od kojih samo po imenu 

znamo za stare domae sorte brnda i morac. Manje su se uzgajali tvrdunci sitnog zrna, 

prvenstveno talijanski inkvantin i kvarantin, te nešto osmorednih tvrdunaca osmaka. Kasnije su 

se u proizvodnji pojavili i ameriki kukuruzi u tipu zubana, prvenstveno na veim krškim 

poljima za stonu hranu. 

Za njima je slijedio jeam, prvenstveno kao stona krma, ali se kao jemena kaša (prga) koristila 

posebno na podruju Zagore. Raž se uzgajala za brašno, ali i slamu koja se kao i manjim dijelom 

pšenina slama koristila za prekrivanje kua i drugih objekata te zob prvenstveno kao stona 

hrana. Za istu namjenu sijala se i napolica. Konano proso i sirak zrnaš koji su se uzgajali 

prvenstveno za stoku, ali i za ljudsku hranu. 

120

Industrijske kulture u Dalmaciji imaju veu ulogu tek od 18. stoljea kad se poinje u veoj 

mjeri uzgajati duhan koji se pojavio u uzgoju ve u 17. stoljeu. Gotovo potpuno slobodan uzgoj 

duhana trajao je preko 100 godina dok 1798. godine Austrougarska ne uvodi državni monopol. 

Uz krae razdoblje za vrijeme vladavine Napoleona, ovaj monopol vrijedio je kroz sve sustave 

vlasti sve do danas. Vrhunac uzgoja duhana bio je od poetka do tridesetih godina 20. stoljea 

kad se na podruju Dalmacije sadilo ak do 90 milijuna sadnica duhana što je dosizalo 

proizvodnju od preko 350 vagona suhog lista duhana. Posebno se po uzgoju istiu Imotska 

krajina, Vrgorac i Poljica. 

Buha je, za razliku od duhana koji je daleko više bio proširen na kontinentalnom dijelu 

Dalmacije, bio daleko više u proizvodnji uz obalu i na otocima. Korištenje traje daleko duže, ali 

uzgoj buhaa zapoinje polovicom 19. stoljea u okolici Dubrovnika, širi se na Hvar pa drugdje 

po Dalmaciji. Proizvodne površine znatno variraju, ovisno o potražnji i cijeni na tržištu, a svoj 

maksimum dosiže tridesetih godina 20. stoljea kad se uzgaja ak na 6.000 ha. 

Ostale industrijske kulture sadile su se u znatno manjoj mjeri. 

Krumpir se u Dalmaciji gotovo nikad nije koristio za industrijske potrebe ve gotovo iskljuivo 

za ljudsku prehranu. Zabilježeni su brojni sluajevi da su Dalmatinci, posebno u gladnim 

godinama, za jelo koristili dobiveni stoni, ak i sjemenski krumpir. Proizvodne površine se 

kontinuirano poveavaju od pojave krumpira 1767. godine te krajem tridesetih godina 20. 

stoljea premašuju 8.000 ha. Danas se krumpir iskljuivo proizvodi kao unosna kultura u ranoj 

proljetnoj proizvodnji te za vlastite potrebe uz okunice, ali i u planinskim dolovima (Biokovo). 

Ostale škrobne i uljane ratarske kulture uzgajale su se u zanemarivoj mjeri. 

Predivo bilje na podruju Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na veim površinama. Pokusi s 

uzgojem pamuka postavljani su od polovice 19. stoljea s relativno dobrim rezultatima, ali 

nikada nije zapoela ozbiljnija proizvodnja. Lan i konoplja, uzgajani od davnina u Dalmaciji, 

nisu imali uvjete za ozbiljniju proizvodnju i uglavnom su nestali do poetka 20. stoljea. Najvea 

proizvodnja ostvarena je s izvornom dalmatinskom biljkom brnistrom, korištenjem divljih, 

neuzgojenih populacija, ali postoje podaci i da se sijala i uzgajala na podruju Poljica. 

Krmno bilje na podruju Dalmacije nije imalo važnost kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, jer 

se stoarstvo prvenstveno oslanjalo na pašu i brst. Uzgajale su se: lucerka, crvena i bijela 

djetelina, stoni kelj, stoni bob, sjekirica, stona repa, grahorica i sirak. 




sveukupne poljoprivrede Dalmacije, pa tako i ratarstva. 

Službena rajonizacija livada i pašnjaka na podruju Dalmacije nije provedena, ali možemo 

utvrditi dvije zasebne zone: eumediteransku i submediteransku. 

Eumediteranska zona obuhvaa dalmatinsku obalu i otoke i karakterizirana je izrazitom ljetnom 

sušom i blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom podruju. Kako se 

visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, 

Kozjak, Mosor, Biokovo, Rili) obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu ne postoje dobri uvjeti 

za razvoj ratarstva, osim u manjem dijelu. 

121

Submediteranska zona obuhvaa dalmatinsko zalee, odnosno Dalmatinsku Zagoru u širem 

smislu. Ovo je podruje izrazito krajobrazno raznoliko i sastoji se od poplavnih depresija, krških 

polja, krških zaravni i uzvisina te konano od visokih dinarskih vrhova, pa se tako i izmjenjuje 

klima od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, ak snježne planinske klime. Na 

ovom podruju ratarstvo je bilo tradicionalno prisutno, prvenstveno na plodnim velikim krškim 

poljima: dio Ravnih kotara, Vrana, Sinjsko, Imotsko, Vrgorako polje, dolina Neretve i Konavle. 

Nestankom stoke i izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora ratarstvo je polovicom 

20. stoljea bitno smanjeno, dijelom u potpunosti nestalo. 

122



Žitarice 

Pirevi: Pir pravi (Triticum spelta) 

Pir jednozrni (Triticum monococcum) 

Pir dvozrni (Triticum dicoccon) 

Pšenice: Pšenica obina (Triticum aestivum) 

Pšenica tvrda (Triticum durum) 

Pšenica bijela (Triticum turgidum) 

Jeam: Jeam obini (Hordeum vulgare) 

Jeam dvoredni (Hordeum distichon) 

Raž (Secale cereale) 

Zob (Avena sativa) 

Kukuruz (Zea mays) 

Proso (Panicum miliaceum) 

Talijansko proso (Setaria italica maxima) 

Sirak zrnaš (Sorghum vulgare) 

Industrijsko bilje 

Buha (Chrisanthemum cinerariaefolium) 

Krumpir (Solanum tuberosum) 

Duhan: Duhan (Nicotiana tabacum) 

Duhan stari (Nicotiana rustica) 

Sirak metlaš (Sorghum saccharatum) 

kalj (Cnicus benedictus) 

Domai pir 

Domai jednozrni pir 

Domai dvozrni pir 

Domaa pšenica 

Domaa pšenica golica 

Dalmatinska tvrda brkulja 

Dalmatinska bijela brkulja 

Domai višeredni jeam 

Jeam spasitelj 

Jeam goli 

Domai jeam dvoredac 

Domaa raž 

Domaa zob 

Domai zuban 

Domai tvrdunac 

Brnda 

inkvantin 

Bijelo strnišno proso 

Bar 

Domai sirak zrnaš 

Dalmatinski buha 

Bila 

Ruževac 

Poiteljka 

Škuljevac 

Dubrovaka bjelka 

Ravnjak 

Bubalovac 

Dalmatinac 

Tance 

Ruži 

Domai sirak metlaš 

Domai kalj 

123

Silina (Isatis tinctoria) 

Šafranika (Carthamus tinctorius) 

Šafran (Crocus sativus) 

Bro (Rubus tinctorum) 

Predivo bilje 

Konoplja (Cannabis sativa) 

Lan (Linum usitatissimum) 

Brnistra (Spartium junceum) 

Domaa silina 

Domaa šafranika 

Domai šafran 

Domai bro 

Južna konoplja 

Domai lan 

Brnistra 

Krmno bilje 

Djetelina bijela (Trifolium repens) 

Djetelina crvena (Trifolium pratense) 

Djetelina perzijska (Trifolium resupinatum) 

Sastrica (Lathyrus sativus) 

Kanarska trava (Phalaris canariensis) 

Lucerka (Medicago sativa) 

Sjekirica (Securigera securidaca) 

Stona repa (Beta vulgaris vulgaris crassa) 

Stoni bob (Vicia faba minor) 

Stoni grašak (Pisum sativum arvense) 

Vuika bijela (Lupinus albus) 

Domaa bijela djetelina 

Domaa crvena djetelina 

Domaa perzijska djetelina 

Domaa sastrica 

Domaa kanarska trava 

Mediteranska lucerka 

Sredozemna sjekirica 

Domaa stona repa 

Bobica 

Domai stoni grašak 

Domaa bijela vuika 

124

5.2.2 Pregled najznaajnijih sorti Dalmacije 

5.2.2.1 DALMATINSKA TVRDA BRKULJA 

a) Kultura: Pšenica 

b) Red: Poales 

c) Porodica: Poaceae 

d) Svojta: Triticum durum expansum Vavilov, 1931 

e) Naziv sorte: Dalmatinska tvrda brkulja 

f) Sinonimi: rogosija, velja pšenica, starinsko žito, misirska pšenica, brkaa, brkuša 

g) Status: 0 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, EX/CR, 0 

i) Rasprostranjenost: cijela Dalmacija, Hercegovina, primorska Crna gora 

j) Sažeti opis 

Dalmatinska tvrda brkulja je danas u potpunosti nestala iz proizvodnje u Dalmaciji i eventualno 

se ouvala u nekim ekstenzivnijim brdskim podrujima Dalmacije, tako da je bez dodatnih 

terenskih istraživanja nemogue dati njen najprecizniji opis. Sigurno je pripadala grupi starih 

mediteranskih jarih tvrdih (durum) pšenica koje se odlikuju slijedeim osobinama. 

Vrlo snažne, robustne biljke vrstih i visokih stabljika i izraženih nodija bez dlaica, uz srednje 

busanje s naješe 2-3 vlati, meu kojima praktino nema neplodnih vlati. Vlat je vrlo visoka, od 

130-150 cm s 5-6 internodija. Iako visoka, vlat je izuzetno vrsta i otporna na polijeganje. List je 

izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom na vlati, listovima i klasu. Vršni 

listovi dužine do 28 cm, širine 15-18 mm. Klas je krupan, dobro ozrnjen, ujednaen, cilindrian, 

dugaak, do 10 cm s vrlo vrstim i dugakim osjem, ak do 18 cm. U zriobi su klas i osje smee 

do svjetlosmee boje, ali postoje brojne populacije drugaije obojenosti. U klasu ima 22 do 26 

klasia, a u jednom klasiu naješe 5 cvjetova, od kojih su 2 do 3 cvijeta, rijetko 4 plodna. 

Prosjeno se po klasiu dobije nešto manje od 3 zrna. 

Zrno je vrlo krupno i dugako, bijele boje, dugako oko 8 mm, široko do 3,5 mm i debljine do 

3,5 mm. Caklavost zrna je gotovo potpuna. Vrlo visok udjel bjelanevina i lijepka. Težina 1.000 

zrna varira od 65 sve do ak 75 gr, hektolitarska oko 80 kg. Izvanredna za lošije okolišne uvjete i 

slabiju agrotehniku. Daje solidan prinos i na najlošijim tlima. 

Srednje kasna do kasna sorta, vrlo prilagodljiva na lošije uvjete. Odline otpornosti na lisne re, 

te znatno otporna na snijeti (Ustilago, Tilletia), zbog gotovo zatvorenih pljevica. 

k) Povijest nastanka i korištenja 

Tvrde pšenice najvjerojatnije potjeu s podruja istonog Mediterana, gdje su nastale 

najvjerojatnije mutacijom engleske pšenice u prvom tisuljeu prije Krista. Dakle vrlo je velika 

mogunost da je dalmatinska tvrda brkulja izvorno nastala na podruju Dalmacije te je jedna od 

najstarijih izvornih naših sorti. Pšenica se na podruju Dalmacije poela uzgajati dolaskom 

Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica, pa tako i pšenice zapoela tek dolaskom 

Slavena u 7. stoljeu. Oni uzgajaju: pšenicu, jeam, zob, raž i proso. U najstarije doba uzgajale 

su se tri vrste pira ili krupnika, u više tipova, a koji se u manjoj mjeri održao sve do polovice 20. 

stoljea u proizvodnji. Postupno pirove zamjenjuju tvrde i engleske pšenice, zajedno zvane 

rogosija, meu kojima je najproširenija bila dalmatinska tvrda brkulja. Poznato je da brkate tvrde 

pšenice daju krupnije zrno boljeg kvaliteta od obinih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog 

njihove popularnosti u Dalmaciji. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja tisuljeima. dalmatinska tvrda brkulja nikada nije bila 

predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje dalmatinska tvrda brkulja 

postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje je li uope postoji ili je izumrla, za što je 

potrebno provesti terenska istraživanja. 

l) Gospodarska i druga vrijednost te koncept bussines plana 

125

Sasvim je sigurno da pšenica nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u proizvodnji koje 

je imala u prošlosti. Meutim, dalmatinska tvrda brkulja ima izvanrednu genetsku osnovu, 

znaajnu za oplemenjivanje, koja ima brojne odlike važne za daljnju selekciju pšenica. To su 

prvenstveno otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoa i kvaliteta zrna. 

Proizvodnja ove tisugodišnje sorte žitarice nužna je za održanje biodiverziteta Dalmacije, kako 

domaeg izvornog kultivara, tako i staništa strnih žitarica s prateom florom i faunom (kukolj, 

makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive), uz proizvodnju izvornih tradicijskih 

proizvoda (pogaa, domai kruh, domaa tjestenina, domai poprženac-brgatski beškot), 

posebno na zaštienim podrujima (NP Krka, PP Biokovo), uz eko sela i drugdje. Uz 

proizvodnju domae brkulje potrebno je izvršiti obnovu mlinica na kojima bi se mljelo brašno na 

tradicionalni nain, s kamenima pokretanim vodom. Proizvodi dalmatinske tvrde brkulje zbog 

izvanredne kvalitete zrna postaju premijski proizvodi, kako brašno, tako i pekarski proizvodi. 

Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost manjih polja i vrtaa s 

domaom brkuljom u krajobrazu. 

m) Prijedlog elemenata plana upravljanja 

1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda domaih 

pšenica na podruju Dalmacije. 

2. Proizvodne i genetske analize odabranih ekopopulacija radi utvrivanja vrijednosti i 

stupnja razliitosti meu njima. 

3. Odabir najprikladnijih ekopopulacija i deponiranje sjemena u gen banci. 

4. Zasnivanje demonstracijskog pokusnog polja s reprezentativnim ekopopulacijama. 

5. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku tvrdu brkulju. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, prehrambenih i 

gastronomskih vrijednosti dalmatinske tvrde brkulje kroz publikacije, kušaonice, 

predavanja, medije. 

7. Propagacija dalmatinske tvrde brkulje u Dalmaciji, najprije na zaštienim podrujima. 

8. Poticanje veeg korištenja dalmatinske tvrde brkulje u proizvodnji širom Dalmacije. 

126

5.2.2.2. DALMATINSKA BIJELA BRKULJA 

a) Kultura: Pšenica 



d) Svojta: Triticum turgidum mediterraneum Flaksberger, 1917 

e) Naziv sorte: Dalmatinska bijela brkulja 

f) Sinonimi: rogosija, velja pšenica, starinsko žito, misirska pšenica, brkaa, brkuša, 

belija, pšenica bjelica 

g) Status: 0 




Dalmatinska bijela brkulja je danas u potpunosti nestala iz proizvodnje u Dalmaciji i eventualno 

se ouvala u nekim ekstenzivnijim brdskim podrujima Dalmacije, tako da je bez dodatnih 

terenskih istraživanja nemogue dati njen toan opis. Sigurno je pripadala grupi starih ozimih 

mediteranskih bijelih (engleskih) pšenica koje se odlikuju slijedeim osobinama. 

Vrlo snažne, robustne biljke vrstih i visokih stabljika i izraženih nodija bez dlaica, uz srednje 

busanje s naješe 2-3 vlati, meu kojima praktino nema neplodnih vlati. Vlat je izuzetno 

visoka, od 150-170 cm s 6-7 internodija. Iako iznimno visoka, vlat je izuzetno vrsta i otporna na 

polijeganje. List je izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom na vlati, 

listovima i klasu. Vršni listovi dužine do 28 cm, širine 15-18 mm. Klas je krupan, dobro ozrnjen, 

ujednaen, cilindrian, dugaak od 8 do 11 cm s vrlo vrstim i dugakim osjem, koje gotovo 

nikad nije krae od 15 cm, a dosiže ak i 20 cm. U zriobi su klas i osje zatvorenosmee boje, ali 

postoji populacija crvenkaste boje. U klasu ima do 29 klasia, a u jednom klasiu naješe 5-6 

cvjetova, od kojih su 3 do 4 cvijeta 4 plodna. Prosjeno se po klasiu dobije nešto manje od 4 

zrna, a u cijelom klasu ak preko 90 zrna. 

Zrno je vrlo krupno, ovalno, bijele boje, dugako oko 8 mm, široko do 3,8 mm i debljine oko 3,5 

mm. Postoje populacije bijele pšenice žuto-naranaste i crvene boje. Caklavost zrna nije 

izražena. Vrlo visok udjel bjelanevina i lijepka. Težina 1.000 zrna varira od 60 sve do preko 70 

gr, hektolitarska oko 70 kg. Izvanredna za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku. Daje 

solidan prinos i na najlošijim tlima. 

Srednje kasna do kasna sorta, vrlo prilagodljiva na lošije uvjete. Odlino otporna na lisne re, te 

znatno otporna na snijeti (Ustilago, Tilletia), zbog gotovo zatvorenih pljevica. 


Bijele (engleske) pšenice sigurno potjeu s podruja istonog Mediterana, gdje su nastale 

odabirom još u zaecima civilizacije. Dakle vrlo je velika mogunost da je dalmatinska bijela 

brkulja izvorno nastala na podruju Dalmacije te je jedna od najstarijih izvornih naših sorti. 

Pšenica se na podruju Dalmacije poela uzgajati dolaskom Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska 

proizvodnja žitarica, pa tako i pšenice zapoela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeu. Oni uzgajaju: 

pšenicu, jeam, zob, raž i proso. U najstarije doba uzgajale su se tri vrste pira ili krupnika, u više 

tipova, a koji se u manjoj mjeri održao sve do polovice 20. stoljea u proizvodnji. Na boljim 

tlima umjesto pirova uzgajaju se tvrde i bijele pšenice, zajedno zvane rogosija, meu kojima je 

uz tvrdu brkulju najproširenija bila dalmatinska bijela brkulja. Poznato je da brkate tvrde pšenice 

daju krupnije zrno boljeg kvaliteta od obinih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog njihove 

popularnosti u Dalmaciji. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja od samih zaetaka civilizacije, dalmatinska bijela brkulja 

nikada nije bila predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje dalmatinska 

bijela brkulja postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje je li uope postoji ili je izumrla, 

za što je potrebno provesti terenska istraživanja. 

127


Sasvim je sigurno da pšenica nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u proizvodnji koje 

je imala u prošlosti. Meutim, dalmatinska bijela brkulja ima izvanrednu genetsku osnovu, 

znaajnu za oplemenjivanje, koja ima brojne odlike važne za daljnju selekciju pšenica. To su 

prvenstveno otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoa i kvaliteta zrna, a posebno se 

istie izniman broj cvjetova i zrna u klasu. 

Proizvodnja ove drevne sorte žitarice nužna je za održanje biodiverziteta Dalmacije, kako 

domaeg izvornog kultivara, tako i staništa strnih žitarica s prateom florom i faunom (kukolj, 

makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive), uz proizvodnju izvornih tradicijskih 

proizvoda (pogaa, domai kruh), posebno na zaštienim podrujima (NP Krka, PP Biokovo), uz 

eko sela i drugdje. Uz proizvodnju domae bijele brkulje potrebno je izvršiti obnovu mlinica na 

kojima bi se mljelo brašno na tradicionalni nain, s kamenima pokretanim vodom. Proizvodi 

dalmatinske tvrde brkulje zbog izvanredne kvalitete zrna postaju premijski proizvodi, kako 

brašno, tako i pekarski proizvodi. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku 

atraktivnost manjih polja i vrtaa s domaom bijelom brkuljom u krajobrazu. 


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda 

domaih pšenica na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku bijelu brkulju. 


gastronomskih vrijednosti dalmatinske bijele brkulje kroz publikacije, kušaonice, 

predavanja, medije. 

7. Propagacija dalmatinske bijele brkulje u Dalmaciji, najprije na zaštienim podrujima. 

8. Poticanje veeg korištenja domae brkulje u ekstenzivnoj proizvodnji širom Dalmacije. 

128

129

5.2.2.3. DOMAA RAŽ 

a) Kultura: Raž 



d) Svojta: Secale cereale Linnaeus, 1767 

e) Naziv sorte: Domaa raž 

f) Sinonimi: - 

g) Status: 


i) Rasprostranjenost: dinarsko podruje Hrvatske 


Domaa raž je danas u potpunosti nestala iz proizvodnje u Dalmaciji, tako da je nemogue dati 

njen toan opis. Sigurno je pripadala grupi starih europskih ranozrelih raži, slijedeih 

karakteristika. 

Uspravnog do poluuspravnog rasta, srednjeg do jakog busanja s više od 4 vlati u busu. Visina 

vlati iznosi oko 150 cm, nerijetko i više, a debljina je manja nego kod plemenitih sorti. Listovi su 

kratki i uski. Vlat i listovi slabo prekriveni voštanom prevlakom. Klas je vretenast, rjee 

prizmatian. kratak, do 8 cm, te uzak i rijedak s 22-28 klasia. Osje 1-4 cm, krae nego kod 

oplemenjenih sorti. 

Izuzetno otporne na sušu, ali podložne napadu ražene glavnice. Imaju visoku sterilnost, ak do 

40 %, a zrno u punoj zriobi lako ispada iz pljeve. Vegetacija vrlo rana, ranija od svih 

oplemenjenih sorti. Zrno dugo, usko, na kraju zašiljeno, glatko. Boja zrna izuzetno varijabilna, 

sivkasta, žukasta, zelenkasta, smea. Dužina 7 do 8,5 mm, širina 2,2-2,5 mm, debljina do 2,5 

mm. Težina 1.000 zrna 20 do 28 gr, hektolitarska težina 69 do 73 kg. 

Izvanredna za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku. Daje solidan prinos i na najlošijim, 

suhim, kamenitim i pjeskovitim tlima. 


Raž se na podruju Dalmacije poela uzgajati dolaskom Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska 

proizvodnja žitarica, pa tako i raži zapoela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeu. Oni uzgajaju: 

pšenicu, jeam, zob, raž i proso. U najstarije doba udjel raži je bio znatno vei, ali je s vremenom 

opadao. Sijala se pomalo po cijeloj Dalmaciji, a najviše u Dalmatinskoj Zagori na podruju 

Benkovca. Raž se tradicionalno koristila sama ili miješana s pšeninim brašnom za proizvodnju 

kruha, a dugaka slama za pokrivanje kua, štala i drugih gospodarskih objekata. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja tisuljeima domaa raž nikada nije bila predmet 

istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje domaa raž postupno nestaje iz 

proizvodnje i danas je pitanje je li uope postoji ili je izumrla. 


Sasvim je sigurno da raž nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u proizvodnji koje je 

imala u prošlosti. Meutim proizvodnja ove drevne žitarice nužna je za održanje biodiverziteta 

Dalmacije, kako domaih kultivara, tako i pratee flore i faune (ražena glavnica, kukolj, makovi, 

žitne stjenice, poljski miševi), uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (ražena pogaa, 

domai raženi kruh), posebno na zaštienim podrujima (NP Krka, PP Biokovo), uz eko sela i 

drugdje. Uz proizvodnju domae raži potrebno je izvršiti obnovu mlinica na kojim a bi se mljelo 

brašno na tradicionalni nain, s kamenima pokretanim vodom, ali i obnovu gospodarskih 

objekata pokrivenih slamom. Proizvodi domae raži zbog izvanredne kvalitete zrna postaju 

premijski proizvodi, kako brašno, tako i pekarski proizvodi. 


domaom raži u krajobrazu. 


130


domaih pšenica na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za domau raž. 


gastronomskih vrijednosti domae raži kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija domae raži na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim podrujima. 

8. Poticanje veeg korištenja domae raži u proizvodnji širom Dalmacije. 

131

5.2.2.4. BRNDA 

a) Kultura: Kukuruz 



d) Svojta: Zea mais indurata Sturtevant, 1899 

e) Naziv sorte: Brnda 

f) Sinonimi: ? Morac 

g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: Dalmacija 


Stari sortni kukuruzi tvrdunci danas su u potpunosti nestali iz proizvodnje u Hrvatskoj, pa tako i 

u Dalmaciji, tako da je nemogue dati toan opis dalmatinskog domaeg krupnozrnog tvrdunca 

zvanog brnda. Sigurno je da pripada grupi starih mediteranskih tvrdunaca, koji porijeklo vuku od 

prvih linija kukuruza donesenih iz Amerike u Europu, koji imaju slijedee generalne 

karakteristike. 

Srednje razvijena, relativno vrsta stabljika visine 170-190 cm na kojoj se zametnu 2-3 klipa. 

Klip je obavijen dugom i vrstom komušinom na ijem su vrhu 2-4 zelena listia izmeu kojih 

izbija svjetlozelenkasta svila. Metlica srednje razvijena. 

Klip izduljen, dužine 17-20 cm s 10-16 redova. Oklasak jak, vrst i bijele boje. Srednjerane je 

vegetacije od 130-140 dana. Podnosi gušu sjetvu, do 40.000 biljaka na hektar. 

Zrno okruglo, srednje krupno do krupno, žute boje s preko 11 % bjelanevina, 5 % ulja, do 60 % 

škroba, preko 3 % šeera, do 2 % celuloze i 1,3 % pepela. Težinski udjel zrna u odnosu na klip 

oko 80 %. Težina 1000 zrna iznad 330 gr, a hektolitarska težina oko 75 kg. 

Brnda ima vrlo kvalitetno zrno, odlino za ljudsku hranu, prvenstveno za kukuruzno brašno, ali i 

kao klip u mlijenoj zriobi za kuhanje i peenje. 


Kukuruz je na podruju Dalmacije donesen od strane španjolskih trgovaca preko Italije 

vjerojatno ve poetkom 16. stoljea, a sigurno 1572. godine. Vrlo se brzo poeo masovnije 

uzgajati, ve u 17. stoljeu postaje zbog sigurnih i viših prinosa od pšenice omiljen u narodu i 

jedan od oslonaca u prehrani stanovništva. 

Koristio se prvenstveno za prehranu ljudi i to kao pura te rjee kao kukuruzni ili miješani kruh 

od pšeninog i kukuruznog, eventualno i raženog brašna. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja tisuljeima brnda nikada nije bila predmet istraživanja ili 

selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje brnda postupno nestaje iz proizvodnje i danas je 

pitanje je li uope postoji ili je izumrla. 


Kukuruz nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u proizvodnji koje je imao u prošlosti. 

Meutim proizvodnja brnde nužna je za održanje biodiverziteta Dalmacije, kako domaih 

kultivara, tako i pratee flore i faune (okopavinski korovi, hrak, jazavac), uz proizvodnju 

izvornih tradicijskih proizvoda (domai kukuruzni kruh, pura), posebno na zaštienim 

podrujima (NP Krka, PP Biokovo), uz eko sela i drugdje. Uz proizvodnju brnde, kao i kod 

ostalih žitarica potrebno je izvršiti obnovu mlinica na kojima bi se mljelo brašno na tradicionalni 

nain, s kamenima pokretanim vodom. Proizvodi brnde zbog izvanredne kvalitete zrna postaju 

premijski proizvodi, kako brašno, tako i pekarski proizvodi i jela s njom. 

Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost manjih polja i vrtaa u 

krajobrazu, u kojima raste stari kukuruz tvrdunac brnda. 

132


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda brnde i 

drugih sortnih tvrdunaca na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za brndu. 


gastronomskih vrijednosti brnde kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija brnde na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim podrujima. 

8. Poticanje veeg korištenja brnde u proizvodnji širom Dalmacije. 

133

5.2.2.5 DALMATINSKI BUHA 

a) Kultura: Buha 

b) Red: Asterales 

c) Porodica: Asteraceae 

d) Svojta: Tanacetum cinerariifolium (Treviranus, 1844) Schultz 

e) Naziv sorte: Dalmatinski buha 

f) Sinonimi: buharica, brmljina, peljen 

g) Status: 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, VU, 0 

i) Rasprostranjenost: mediteransko podruje Hrvatske, Crne gore i Albanije 


Buha je višegodišnja zeljasta biljka koja raste u obliku polugrma visine od 30 do 70 cm, 

iznimno i do 100 cm, obino 6-12 godina. U polugrmu može biti ak do 400 pojedinih stabljika. 

Stabljika je brazdasta prekrivena sivozelenim dlaicama. Tamnozeleni perasti listovi nalaze se u 

donjoj treini stabljike i stvaraju gusti zeleni polugrm. Iznad ovog gustog lisnog dijela polugrma 

uzdižu se stabljike sa cvjetovima. Cvjetovi buhaa su graeni od žutih, cjevastih plodnih cvjetia 

koji se nalaze u centru cvijeta i neplodnih bijelih jeziastih cvjetova koji okružuju plodne u 1-2 

reda. Po grai i izgledu cvjetovi podsjeaju na cvijet ivanice odnosno krizanteme, pa od tuda 

potjeu nazivi dalmatinska krizantema, dalmatinska ivanica. Promjer cvijeta iznosi 2-5 cm, od 

ega je promjer žutih plodnih cvjetova 1-2 cm. Na jednom višegodišnjem grmu može se 

formirati ak do 1.000 cvjetova koji poinju cvasti u svibnju i cvatu sve do kraja lipnja. U prirodi 

se mogu nai i jednogodišnje biljke u cvatu i u srpnju. Za proizvodnju kilograma suhog cvijeta 

potrebno je oko 4 kg svježeg. Plod buhaa je sivožuta ahenija, a sjeme izrazito sitno, mase 1.000 

sjemenki 0,8-1,1 grama. 


Buha je izvorna biljka Dalmacije, opisana sa stijena Omiške dinare iznad Omiša. Na podruju 

Dalmacije buha se od davnina koristio kao insekticidni prašak za kuanstvo koji se prodavao 

pod nazivom Flores Chrisanthemi. Posipale su se pukotine u podu, zidovi, postelje. Ljeti su se u 

sumrak na žaru palio buhaev prah (lizike) ili koristile buhaeve svijee kao repelent protiv 

komaraca, a praškom se posipala i stoka. S alkoholom i eterinim uljima radila se tinktura kojem 

se mazalo tijelo Osim u kuanstvu koristio se prah buhaa u kožarama i suknarama za posipanje 

koža i tkanina te u poljoprivredi za zaštitu bilja kao otopina, kaša i buhaev sapun. Zanimljivo da 

se buha koristio i u narodnoj medicini kao istilo protiv crijevnih nametnika te za lijeenje rana 

na domaim životinjama. Poeci uzgoja buhaa datiraju u polovicu 19. stoljea kad u okolici 

Dubrovnika zapoinje njivski uzgoj. Braa Bartul i Andrija Petri Škontre iz Selaca kod 

Starigrada na otoku Hvaru prvi su poznati proizvoai buhaa. Proizvodnja se širi obalnim i 

otonim dijelom Dalmacije gdje buha daje najbolju kvalitetu. Svoj vrhunac proizvodnja dosiže 

u prvom dijelu 20. stoljea kad se godišnje sadi 1.000 do ak 6.000 ha buhaa, uz prinose od 400 

do 800 kg suhog cvijeta po hektaru. U rekordnoj 1926. godini proizvedeno je i izvezeno ak 

1.350 tona suhog cvijeta buhaa u USA i zemlje zapadne Europe. Spominju se razne populacije 

buhaa koje su po svojoj kvaliteti bile raspoznatljive. Tako imamo: crnogorski, starigradski, 

šibenski, arbanaski, kaštelanski i trogirski, šoltanski, drveniki te dubrovaki buha. 

Dalmatinski buha je danas u potpunosti nestao iz proizvodnje u Dalmaciji, ali kako je to izvorna 

dalmatinska biljna vrsta, sreemo ga esto divljeg i podivljalog iz nekadašnje kulture širom 

srednje i južne Dalmacije. Iako je bio jedna od najvažnijih kultura Dalmacije buha nikada nije 

bio predmet znanstvenog istraživanja ili selekcije, ve su sami proizvoai birali produktivnije 

populacije. 

134


Buha je iznimno znaajan prirodni izvor insekticida piretrina koji se sintetizira u cvijetu i 

sjemenu, dok ga u ostalim dijelovima biljke ima vrlo malo. Kako je piretrin prirodni insekticid 

izvrsne uinkovitosti i brze razgradnje te uz to neotrovan za toplokrvne organizme, a koji se 

može koristiti u organskoj i ekološkoj poljoprivredi, buha je svakako biljka budunosti. Za 

važnost ove naše izvorne kulture je zaslužan hrvatski nobelovac Lavoslav Ružika, koji je 1920. 

otkrio i objelodanio insekticidno svojstvo buhaa. Cvijet i sjeme buhaa sadrže od 0.4-0,8 % 

piretrina. Danas se u svijetu buha prerauje u industriji pesticida, kao prašak (Piretrin, Pyrozin), 

tekuine (Solutax, Pyrotot) i aerosoli (Pyrotox, Chemotox). Ovih dana na televiziji možemo 

vidjeti reklamu u kojoj njemaki farmaceutski div Bayer uz rascvjetala polja buhaa reklamira 

repelentne tablete na bazi piretrina (Baygon protector), koje ukljuene u struju oslobaaju 

mirisna eterina ulja bogata piretrinom koji odbija komarce i druge napasnike. Uz današnju 

agrotehnologiju mogue je proizvesti u punoj proizvodnji ak 700-1.400 kg suhog cvijeta po 

hektaru. 

Ne manje zanemariva vrijednost buhaa je njegova estetska, ukrasna vrijednost o emu govori 

injenica da se od sedam vrsta roda Tanacetum koje se komercijalno uzgajaju, njih ak šest, 

odnosno svi osim dalmatinskog buhaa koriste kao ukrasne biljke. Potrebno je provesti pokusnu 

proizvodnju buhaa u teglama, ali i proizvodnju sadnica za sadnju u dalmatinskim vrtovima. 

Konano, kao završnu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost polja obalne Dalmacije s 

rascvjetanim cvjetovima buhaa u krajobrazu. 



dalmatinskog buhaa na podruju Dalmacije 





5. Izrada marketinškog plana za dalmatinski buha. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, estetskih vrijednosti 

dalmatinskog buhaa kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija dalmatinskog buhaa na podruju cijele Dalmacije. 

8. Osmišljavanje proizvoda od buhaa i poticanje industrije prerade prvenstveno u obliku 

lokalnih manjih obiteljskih pogona. 

9. Poticanje proizvodnje buhaa i preraevina širom Dalmacije. 

135

136

5.2.2.6 POITELJKA 

a) Kultura: Krumpir 

b) Red: Scrophulariales 

c) Porodica: Solanaceae 

d) Svojta: Solanum tuberosum Linnaeus, 1767 

e) Naziv sorte: Poiteljka 


g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: južna Dalmacija, Hercegovina 


Poiteljka razvija grm tamnozelenih listova s brojnim jakim, uspravnim stabljikama. Cvat je na 

vrlo kratkoj peteljci koja se ne uzdiže iznad grma. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet 

je srednje veliine, ljubiaste boje. 

Gomolji Poiteljke su jajasto-dugoljasti, okrugli u presjeku s gustim ispupenim okcima. 

Pokožica je žukaste boje, a meso gomolja je bijelo. Mogu biti vrlo krupni, posebno u prvoj 

berbi, ak preko 1 kg. Klice su nježno ružiaste boje. 

Vegetacija je vrlo rana i Poiteljka se koristila kao najraniji krumpir. 


Krumpir se pojavio u Dalmaciji vjerojatno još u 17. stoljeu, ali zbog otpora, u uzgoju tek od 

1767. godine, a u veoj proizvodnji tek poetkom 19. stoljea. Brzo je postao sastavni dio jela 

Dalmacije, pa se danas gotovo ne može zamisliti blitva ili raštika bez krumpira. Poiteljka je 

stara sorta krumpira ije je porijeklo nepoznato, najvjerojatnije je nastala na podruju doline 

Neretve, prema imenu u okolici Poitelja u Hercegovini. Poiteljka je raširena uz Neretvu u 

donjoj Hercegovini te u Hrvatskoj. Sadila se vrlo rano, ve u veljai, a vadila u srpnju. Za sjeme 

su se koristili vrlo sitni gomolji, veliine oraha. Uvoenjem holandskih i njemakih namjenskih 

sorti u proizvodnju poiteljka postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje je li uope 

postoji ili je izumrla. 


Poiteljka je vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja 

krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost nedostaju podaci o njenim 

detaljnijim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, kvaliteti i drugom. 

Sasvim je sigurno da stare sorte krumpira nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u 

proizvodnji koje je imala u prošlosti. Meutim proizvodnja domaih sorti nužna je za održanje 

biodiverziteta Dalmacije, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda, jela od domaeg 

krumpira, posebno na zaštienim podrujima (PP Biokovo, budui PP Donja Neretva), uz eko 

sela i drugdje. 


domaom sortom krumpira poiteljke u krajobrazu šireg podruja Donje Neretve. Konano 

2008. godina proglašena Meunarodnom godinom krumpira i vrijeme je da ponovo otkrijemo 

naše domae sorte krumpira. 



poiteljke na podruju Dalmacije. 





137

138 

5. Izrada proizvodnog i marketinškog plana za poiteljku. 


gastronomskih vrijednosti poiteljke kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija poiteljku na podruju Dalmacije. 

8. Poticanje veeg korištenja poiteljke u proizvodnji širom Dalmacije

5.2.2.7 ŠKULJEVAC 

a) Kultura: Krumpir 



d) Svojta: Solanum tuberosum Linnaeus, 1767 

e) Naziv sorte: Škuljevac 


g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: srednja Dalmacija, zapadna Hercegovina 


Škuljevac razvija snažan grm tamnozelenih listova s brojnim jakim, uspravnim i visokim 

stabljikama. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci koja se ne uzdiže iznad grma. Cvate vrlo slabo i ne 

razvija plodove, a cvijet je srednje veliine, ljubiaste boje. Neoploeni masovno otpadaju. 

Gomolji škuljevca su dugoljasti, uglatog presjeka s jakim vrlo dubokim okcima. Po tim dubokim 

okcima, škuljama, škuljevac je dobio ime. Pokožica je žukaste boje, a meso gomolja je bijelo. 

Klice su nježno ružiaste boje. 

Rane je vegetacije i Škuljevac se koristio kao rani krumpir. 


Krumpir se pojavio u Dalmaciji vjerojatno još u 17. stoljeu, ali zbog otpora, u uzgoju tek od 

1767. godine, a u veoj proizvodnji tek poetkom 19. stoljea. Brzo je postao sastavni dio jela 

Dalmacije, pa se danas gotovo ne može zamisliti blitva ili raštika bez krumpira. Poiteljka je 

stara sorta krumpira ije je porijeklo nepoznato, najvjerojatnije je nastala na podruju doline 

Neretve, prema imenu u okolici Poitelja u Hercegovini. Poiteljka je raširena uz Neretvu u 

donjoj Hercegovini te u Hrvatskoj. Sadila se vrlo rano, ve u veljai, a vadila u srpnju. Za sjeme 

su se koristili vrlo sitni gomolji, veliine oraha. Uvoenjem holandskih i njemakih namjenskih 

sorti u proizvodnju poiteljka postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje je li uope 

postoji ili je izumrla. 


Škuljevac je kao i poiteljka vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je 

proizvodnja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost nedostaju 

podaci o njegovim detaljnijim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, kvaliteti i 

drugom. 

Sasvim je sigurno da stare sorte krumpira nikada više nee u Dalmaciji imati ono znaenje u 

proizvodnji koje je imala u prošlosti. Meutim proizvodnja domaih sorti nužna je za održanje 

biodiverziteta Dalmacije, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda, jela od domaeg 

krumpira, posebno na zaštienim podrujima (PP Biokovo, budui PP Donja Neretva), uz eko 

sela i drugdje. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost manjih polja i 

vrtaa s domaom sortom krumpira poiteljke u krajobrazu srednje Dalmacije. 



škuljevca na podruju Dalmacije. 





5. Izrada proizvodnog i marketinškog plana za škuljevac. 

139

140 


gastronomskih vrijednosti škuljevca kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija škuljevca na podruju srednje Dalmacije. 

8. Poticanje veeg korištenja škuljevca u proizvodnji širom srednje Dalmacije.

5.2.2.8 RUŽI 

a) Kultura: Duhan 



d) Svojta: Nicotiana rustica Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Ruži 


g) Status: 


i) Rasprostranjenost: mediteransko podruje Hrvatske 


Ruži duhan je stari dalmatinski naziv za škiju (Nicotiana rustica). Stabljika je niža od obinog 

duhana, obino visine 60 do 100 cm i jako se grana. Listovi su jajasti, glatki i tanki, zaobljeni 

kod peteljke koja je gruba i jako izdužena s izraženim centralnim nervom. Cvijet je zelenkastožut, 

okruglog vjenia. Vrlo je otporan na nepogode i odlino podnosi sušu. 


Rijetko koja kultura se tako brzo proširila Dalmacijom kao duhan. Pojavio se polovicom 17. 

stoljea i ve je 1665. godine postojala ozbiljna proizvodnja i trgovina duhanom. Uzgajale su se 

tri vrste: ruži duhan (Nicotiana rustica), bjelušina (Nicotiana macrophylla) te pravi duhan 

(Nicotiana tabacum). Proizvodnja je bila prisutna u cijeloj Dalmaciji, ali su prednjaile opine: 

Poljica, Vrgorac, Slivno, Runovi, Podbablje, Vinjani, Imotski, Glavina, Podstranje, Riice, 

Lokvii i Imotska Poljica te Ston, Dubrovnik i Cavtat. U poetku je bio više proširen ruži, a 

potom je primat preuzeo pravi duhan. Ruži se koristio u Dalmaciji iskljuivo za pušenje. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja stotinama godina ruži nikada nije bio predmet 

istraživanja ili selekcije. Napuštanjem duhana, ruži postupno nestaje iz proizvodnje i danas je 

pitanje da li još uope postoji ili je izumro. 


Duhan ima prvenstveno gospodarsku vrijednost kao industrijska kultura koja se koristi za 

proizvodnju lista koji se suši, reže i priprema na razne naine za pušenje. Danas, kad je ukus 

potrošaa skroz prešao na stranu blagih, virginija duhana, nekadašnjih punila, teško je oekivati 

vei zamah aromatinih duhana. Ipak u manjoj mjeri bila bi zanimljiva obnova proizvodnje ruži 

duhana kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ruži duhan). 

Ne treba zanemariti ni vrlo slabo istraženo insekticidno i repelentno svojstvo ružia, az što je 

potrebno provesti dodatna istraživanja. 

Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti održanje bioraznolikosti domaih kultivara Dalmacije 

te turistiku atraktivnost manjih polja i vrtaa s ružiem u krajobrazu. 


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda ružia 

na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za ruži duhan. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, vrijednosti ružia kroz 

publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija ružia na ogranienom podruju Dalmacije. 

8. Proizvodnja ružia u proizvodnji i preradi. 

141

142

5.2.2.9 RAVNJAK 

a) Kultura: Duhan 



d) Svojta: Nicotiana tabacum Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Ravnjak 

f) Sinonimi: hercegovaki ravnjak 

g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: Dalmacija i Hercegovina 


Ravnjak je stara domaa sorta Hercegovine i Dalmacije. Pripada skupini sorti poluorijentalnog 

aromatinog cigaretnog tipa i pripada grupi hercegovako-dalmatinskih duhana. Cvijet je 

izduljen i valjkast, crvene boje. Biljka je košastog izgleda, visoka 70-80 cm s 18-25 listova. 

Listovi su privršeni za stabljiku pod oštrim uglom, nježnog su tkiva i finih žilica. Dugaki su 

preko 40 cm, široki oko 20 cm, na vrhu zašiljeni i vrlo krupni. Osušeno liše je zlatnožute do 

naranaste boje, prijatnog okusa i specifine arome. 


Rijetko koja kultura se tako brzo proširila Dalmacijom kao duhan. Pojavio se polovicom 17. 

stoljea i ve je 1665. godine postojala ozbiljna proizvodnja i trgovina duhanom. Uzgajale su se 

najviše tri vrste: ruži duhan (Nicotiana rustica), bjelušina (Nicotiana macrophylla) te pravi 

duhan (Nicotiana tabacum). Proizvodnja je bila prisutna u cijeloj Dalmaciji, ali su prednjaile 

opine: Poljica, Vrgorac, Slivno, Runovi, Podbablje, Vinjani, Imotski, Glavina, Podstranje, 

Riice, Lokvii i Imotska Poljica te Ston, Dubrovnik i Cavtat. U poetku je bio više proširen 

ruži, a potom je primat preuzeo pravi duhan. Ravnjak je prvenstveno bio uzgajan u Dalmaciji u 

opinama Dalmatinske Zagore uz hercegovaku granicu. Ravnjak je na cijeni kao odlian duhan 

i služio je za popravak okusa cigareta virginija duhana. 

Iako se na podruju Dalmacije uzgaja stotinama godina ravnjak nikada nije bila predmet 

istraživanja ili selekcije. Napuštanjem duhana ravnjak postupno nestaje iz proizvodnje i danas je 

proizvodnja u minimalnoj mjeri, za osobne potrebe prisutna još samo u Hercegovini. 

n) Gospodarska i druga vrijednost te koncept bussines plana 

Duhan ima prvenstveno gospodarsku vrijednost kao industrijska kultura koja se koristi za 

proizvodnju lista koji se suši, reže i priprema na razne naine za pušenje. Danas, kad je ukus 

potrošaa skroz prešao na stranu blagih, virginija duhana, nekadašnjih punila, teško je oekivati 

vei zamah aromatinih duhana. Ipak u manjoj mjeri bila bi zanimljiva obnova proizvodnje 

ravnjaka kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ravnjak). 

Ne treba zanemariti ni vrlo slabo istraženo insekticidno i repelentno svojstvo ravnjaka za što je 

potrebno provesti dodatna istraživanja. 

Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti održanje bioraznolikosti domaih kultivara Dalmacije 

te turistiku atraktivnost manjih polja i vrtaa s ravnjakom u krajobrazu. 

o) Prijedlog elemenata plana upravljanja 


ravnjaka na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za ravnjak. 

143

144 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, vrijednosti ravnjaka kroz 


7. Propagacija ravnjaka na ogranienom podruju Dalmacije. 

8. Proizvodnja ravnjaka u proizvodnji i preradi.

5.2.2.10 BRNISTRA 

a) Kultura: Brnistra 

b) Red: Fabales 

c) Porodica: Fabaceae 

d) Svojta: Spartium junceum Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Brnistra 

f) Sinonimi: žuka, žilj žuti 

g) Status: 0 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: LC, 0 

i) Rasprostranjenost: cijela Dalmacija i Mediteran 


Brnistra je grm do 1,5 m visine ili rjee manje stablo do 6 m visine, promjera do 20 cm. Grm je 

graen od brojnih tamnozelenih okruglih i vrlo savitljivih stabljika koje su ispunjene srikom. 

Na stabljikama su nasuprotno smješteni rijetki dlakavi listii. Brnistra cvate od sredine svibnja 

do kraja srpnja žutim cvjetovima graenim od uzdignute lastavice i dva donja krila koja tvore 

laicu, tipinim za porodicu Fabaceae. Cvjetovi su izrazito žute boje, smješteni na kratkim 

peteljkama u skupine nalik na grozdove na vrhu granica. Imaju izrazit slatkast miris, slian 

mirisu bagrema u cvatu i pele ga rado posjeuju. Plod je mahuna, dugaka do 8 cm i široka do 6 

mm s 6 do 9 sjemenki kestenaste boje. Fotosintezu uglavnom vrši stabljika, a cvjetovi i listii u 

nepovoljnim uvjetima otpadaju. Brnistra je izrazita kserofilna biljka koja raste po kamenjaru i na 

najlošijim tlima. 


Brnistra ili žuka je autohtona biljka Dalmacije, ije je porijeklo vezano za Mediteran gdje raste 

ponegdje i na preko 1.300 m nadmorske visine. Iz Mediterana je prenesena u Novi svijet, osobito 

u Kaliforniju, Meksiko, Brazil i Boliviju. Korištenje brnistre kao predive biljke zapoinje još u 

zaetku civilizacije. Spominju je stari grki filozofi koji istiu vrijednost njenih vlakana za 

izradu užeta, stabljika za vezanje loze, sjemena kao lijeka i cvjetova kao pelinju pašu. Uz lan i 

pamuk spominje se i u Bibliji. U Grkoj, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj služi za pokrivanje 

kua, a u sjevernoj Africi zidovi kua se grade od blata pomiješanog s brnistrom. U 19. stoljeu 

u Italiji se od brnistre izraivao papir i platno. 

Kod nas na obali raste cijelom dužinom ali vrlo neujednaeno. Koristila se od davnina za brojne 

namjene: važno krmivo za koze, vezanje loze i svežnjeva drva, izradu brodskih konopa, izradu 

odjevnih predmeta, iz brnistre se izrauju metle, pletu ograde oko imanja, košare, cjedila za 

maslinovo ulje i sušila za smokve. Stabljikom se kao iglom krpaju vree, a na stabljiku brnistre 

nizale su se suhe smokve. Konano brnistra je važna pelinja paša. U statutu grada Korule iz 

1214. godine spominje se namakanje brnistre za izradu vlakana, a u statutu otoka Braa iz 1656. 

godine zabranjuje se strancima branje brnistre, koja je oito bila zanimljiva za preradu. Putopisac 

Fortis spominje 1774. godine da se Betinjani na Murteru bave tkanjem platna brnistre te da za te 

potrebe beru brnistru ak i po Istri i Kvarneru. Za razliku od Francuske i Italije kod nas nikada 

nisu zasnovane vee plantaže za uzgoj brnistre ve se koristila divlja populacija. Meutim u 

Omišu je 1919. godine osnovana tvornica za preradu, koja je ubrzo propala, a prema povijesnim 

podacima sijala se i uzgajala na podruju Poljica krajem 19. stoljea. 

Nakon 2. svjetskog rata raste interes za brnistru koja je bila jedan od elemenata budueg razvoja 

Dalmacije, pa je kao važnu buduu kulturu posebno apostrofira Tito u govoru 1946. godine u 

Splitu. 

Podignuto je više pogona za preradu i zapoeo otkup, ali je ubrzo sve propalo. Brnistra polako 

pada u zaborav i danas više nema proizvodnje za vlakno. U svakom sluaju brnistra nikada nije 

kod nas bila predmet istraživanja ili selekcije. 


145

Sasvim je sigurno da brnistra nikada nee u Dalmaciji imati ono znaenje u proizvodnji koje je 

za nju bilo predviano poslije 2. svjetskog rata. Meutim, ona je biljka iznimne tradicije utkana u 

narodnu povijest i brojne toponime, od kojih je jedan i grad Split. Proizvodnja izvornih 

tradicijskih proizvoda (užadi, odjevnih predmeta, obue), posebno na zaštienim podrujima (NP 

Krka, PP Biokovo), uz eko sela i drugdje sigurno ima perspektivu za obiteljska gospodarstva. 

Proizvodi brnistre postaju premijski proizvodi, koji imaju posebnu cijenu i vrijednost. 

Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti vrijednost brnistre kao elementa krajobrazne estetike 

te vrijedne pelinje paše. Kako je za proizvodnju vjerojatno dovoljna prirodna populacija, 

potrebno je samo optimalno gospodarenje postojeim sastojinama. 


1. Evidentiranja brnistrišta pogodnih za korištenje i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa 

2. Ureenje brnistrišta za eksploataciju i održavanje 

3. Izrada marketinškog plana za brnistru. 

4. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, i drugih vrijednosti brnistre 

kroz publikacije, predavanja, medije. 

5. Poticanje proizvodnje i prerade brnistre. 

6. Poticanje proizvodnje odjevnih i drugih predmeta od brnistre u manjoj mjeri širom 

Dalmacije. 

146

5.2.2.11 MEDITERANSKA LUCERKA 

a) Kultura: Lucerka 



d) Svojta: Medicago sativa Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Mediteranska lucerka 

f) Sinonimi: Lucerna 

g) Status: 




Mediteranska lucerka je višegodišnja mahunarka koja formira snažan busen visine do 100 cm. 

Ima izrazit vretenast korijen koji ve u drugoj godini razvoja dosegne dužinu od 2,5 m, a u 

punom razvoju nakon 6-7 godina nevjerojatnih 5 metara dubine i raspon od 15-20 metara, kao 

nijedna druga biljka. Ovakav korijen je osnova izvanredne otpornosti lucerne na sušu. Korijenov 

vrat smješten je u tlu i tako zaštien od mraza. Na njemu se stvaraju pupoljci iz kojih se razvijaju 

stabljike. Listovi se nalaze na dugim peteljkama i graeni su od tri liske i prekriveni finim 

dlaicama. Cvijet je tipine grae mahunarki, plavo-ljubiaste boje formiran u izduljeni cvat na 

vrhovima stabljika i njihovih ogranaka. Plod je mahuna tamno smee boje u kojoj nastaju 

bubrežaste sjemenke tamnožute boje. U odnosu na lucerne zapadnoeuropskog i 

istonoeuropskog tipa, mediteranska ima brži poetni porast, manje je otporna na hladnou, ali 

više na sušu. 


Lucerka je u kulturi ve barem 3.000 godina, jer se zna da su je uzgajali još u staroj Perziji, 

odakle je prenesena u Grku. Za vrijeme Rimskog carstva, a možda i prije preko grkih kolonija 

prenesena je po cijelom Mediteranu. Smatra se najstarijom krmnom kulturom, a i najvažnijom 

zbog ega je dobila naziv alfalfa. Lucerka je izuzetno vrijedna krmna biljka, koja obogauje tlo 

dušikom uslijed simbioze s dušinim bakterijama koja se nalaze u korijenovim kvržicama. 

Koristi se za napasivanje, pokošena svježa, osušena ili samljevena u brašno. Lucerka ima dugu 

povijest primjene i u medicinske svrhe. Neka istraživanja pokazala su da dodatak lucerne u 

prehrani snižava razinu kolesterola i glukoze u krvi. Isto tako lucerka je vrijedna medonosna 

biljka. 

Iako se na podruju Dalmacije vjerojatno uzgaja tisuljeima i predstavlja potpuno drugu grupu 

lucerni u odnosu na kontinentalne, naša mediteranska lucerka nikada nije bila predmet 

istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje lucerka postupno nestaje iz 

proizvodnje i danas je sreemo podivljalu iz nekadašnje proizvodnje, kao dio travnjake flore. 


Mediteranska lucerka je vjerojatno najkvalitetnija i najzahvalnija višegodišnja krmna kultura 

Dalmacije. ak i u najlošijim godinama od nje možemo oekivati nekakav prinos, a u 

uobiajenim godinama i do pet otkosa. Vrlo je pogodna za napasivanje goveda, ovaca i druge 

stoke, tako da je reintrodukcija stoke u stvari teško ostvariva bez reintrodukcije lucerišta, barem 

u manjoj mjeri kao prihrana za stoku. 

Mediteranska lucerka je izvanredan izvor svojstava i gene poželjnih za buduu selekciju, 

posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. 

Ne treba zanemariti ouvanje bioraznolikosti, kako ove kulture na podruju Dalmacije, tako i 

nekih prateih kukaca, posebno divljih pela koji oplouju cvjetove (Medachile, Andrena, 

Eucora) štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke (lucerkina pipa, lucerkina buba mara i 

dr.), ali i korovskih te parazitskih biljaka, kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). 

147

Konano, treba istaknuti turistiku atraktivnost manjih polja i vrtaa s mediteranskom lucernom i 

stadima u paši u krajobrazu. 



mediteranskih lucerni na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za mediteransku lucernu. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, i ljekovitih vrijednosti 

mediteranske lucerne kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija mediteranske lucerne na podruju Dalmacije, na podrujima uzgoja stoke. 

148



Osim dalmatinskog buhaa te duhana ravnjak ostali obraeni dalmatinski kultivari ratarskih 

kultura ne nalaze se na sortnoj listi RH, a slina je situacija i s ostalim ratarskim kultivarima 

Dalmacije. Osnovni razlog je nedostatna istraživanja ratarskih kultura na podruju Dalmacije, 

iako postojei kultivari predstavljaju izvorište zanimljivih svojstava vrlo zanimljivih za 

oplemenjivaki rad, a neki ak i svoj centar razvoja upravo imaju na Mediteranu. 

Meutim, ak i za kultivare koji se nalaze na sortnoj listi trenutno ne postoji službena 

proizvodnja sjemena niti se sjeme može kupiti na tržištu. 


5.3.2.1 Strunjaci koji se bave tradicijskim kultivarima 

Trenutno se nijedan strunjak ne bavi ratarskim biljem na podruju Dalmacije, uz izuzetak koji 

predstavljaju dalmatinski buha i brnistra: 

Dr. sc. Ivan Kolak 

Agronomski fakultet Zagreb 

Svetošimunska 25 

10 000 Zagreb 

Dr. sc. Franjo Šatovi 



10 000 Zagreb 

Boris Filipaj dipl. ing. 

Bioaromatica d.o.o. 

Vlaška 7 

10 000 Zagreb 

Mr. sc. Roman Ozimec 

Orehoveki ogranak 37 

10 040 Zagreb 


Projekt revitalizacije uzgoja dalmatinskog buhaa u Hrvatskoj, nositelj Bioaromatica d.o.o. 

5.3.2.3 Institucije, udruge i pojedinci koje se bave ouvanjem tradicijskih kultivara 

Trenutno ne postoje institucije, udruge i pojedinci koje se bave ouvanjem tradicijskih kultivara 

ratarskog bilja na podruju Dalmacije. 


održanja i propagacije: održava, lokacija, kulture/kultivari, populacije, nain uvanja, broj 

primki… 

Trenutno ne postoje kolekcijski nasadi, rasadnici, banke gena, uzgajivai i drugi centri održanja i 

propagacije ratarskih kultura na podruju Dalmacije. 

149


5.4.1. Prijedlog mjera za promociju, ouvanje i gospodarsku revitalizaciju tradicijskih 

kultivara: 









predavanja, 

izložbe, 


publikacije. 

150

6. LIVADE I PAŠNJACI 

6.1 UVOD 


U Hrvatskoj je do sada utvreno 4275 biljnih vrsta, odnosno s podvrstama, 5347 biljnih svojti. 

Po broju vrsta nalazi se na sedmom mjestu u Europi, ali je po broju vrsta po jedinici državne 

površine na treem mjestu, iza Slovenije i Albanije. Ako bi izdvojili samo Dalmaciju ona bi po 

broju vrsta na jedinici površine bila prva zemlja u Europi. U ovom floristikom bogatstvu oko 6 

% vrsta su endemi, meu kojima je veliki broj stenoendema, vrsta vrlo uske rasprostranjenosti. U 

isto vrijeme, oko 11 % biljnih vrsta Hrvatske je ugroženo, od kojih najvei broj na podruju 


U ovom floristikom bogatstvu Dalmacije posebno se istiu krški dalmatinski travnjaci, koji su 

po bogatstvu vrsta najbogatije biljne zajednice Europe. Osim u botanikom smislu, ove biljne 

zajednice u gospodarskom smislu gotovo da nikada nisu istraživane, iako je pašarenje i kosidba 

ovih zajednica stoljeima bila osnova stoarstva Dalmacije. U isto vrijeme nestankom stoke i 

ovjeka na kontinentalnom dijelu Dalmacije zapoeo je proces zarastanja (sukcesija) i nestajanja 

ovog pokrova. Tako dalmatinski krški travnjaci, odnosno livade i pašnjaci, postaju jedan od 

najugroženijih biljnih pokrova u Dalmaciji, a pripadajue biljne i druge vrste ugrožene. 

Osnovnu gospodarsku vrijednost livadama i pašnjacima daju biljke iz dvije porodice, mahunarki 

ili leguminoza (Fabaceae) i trava (Poaceae). Udjel ovih porodica u flori Hrvatske je iznimno 

visok, oko 9 % za mahunarke i 6 % za trave, odnosno najvei nakon glavoika (Compositae) 

koje su zastupljene s oko 12 %. 

Najvažnije biljne vrste dalmatinskih livada i pašnjaka su: 

Mahunarke (Fabaceae): lucerka, crvena djetelina, bijela djetelina, dalmatinska 

djetelina, dunjica, domaa grahorica, dlakava grahorica, 

dalmatinska grahorica, bijeli kokotac, domaa vuika, 

svinuša rogata, djeteljnjak 

Trave (Poaceae): 

perasta kostrika, granata kostrika, tvrda vlasulja, sitna 

vlasulja, dalmatinska vlasulja, svijetla smilica, opora tvrdika, 

jesenska šašika, španjolska oštrica 

One koje su u Dalmaciji bile i u poljskoj, ratarskoj proizvodnji, obraene su u okviru krmnih, 

ratarskih kultura. 

6.1.2. Povijest uzgoja u Dalmaciji 

Krajem 18. stoljea, za vrijeme Mletake republike u Dalmaciji su zabilježeno 5.772 hektara 

livada, dok je pašnjaka bilo ak 594.000 hektara. Sto godina kasnije za vrijeme Austrougarske 

bilo oko 10.500 ha livada. Oito je da se udjel livada poveavao u odnosu na pašnjake, ali 

neznatno te su ipak pašnjaci predstavljali osnovu stoarstva Dalmacije. Procjenjuje se da su 

prinosi livada u najboljim godinama iznosili do 2 tone po hektaru. Ozbiljnije unaprjeenje 

livadarstva zapoinje krajem 19. stoljea kad se za popravak krmne vrijednosti livada uvodi 

lucerna, u Dalmaciji zvana ljekarica. Ve do 1910. bilo je 3.583 ha lucerišta, livada s pretežnim 

udjelom lucerne. Prinosi ovih livada drastino su porasli, 1910. godine ak na 6,28 tona po 

hektaru. 

Pašnjaci su se krajem sezone veim dijelom kosili, uz prinos dosta lošeg sijena od svega oko 400 

kg po hektaru. Organizacija pašarenja je bila vrlo loša i neorganizirana, pa su brojni pašnjaci bili 

pod prevelikim optereenjem. Za Dalmaciju su tipine stoarske ljetne migracije na vee 

151

planine: Dinaru, Kamešnicu, Svilaju, Mosor, Biokovo. Na visokogorske pašnjake Dinare od 

pamtivijeka dalmatinski i bosanski stoari izdižu svoja stada, a postojea državna granica izmeu 

Republike Hrvatske i BIH upravo je tradicionalna granica stoarskih razgranienja utvrena još 

u 18. stoljeu izmeu tadašnje Venecije i Turskog carstva. 

Krajem 19. stoljea na podruju Sinja zasnovani su pokusi za popravak prirodnih pašnjaka na 

izrazito okršenoj površini od 5 hektara. Ne baš povoljni rezultati pokusa, obustavili su daljnje 

pokušaje, a osnovni problem bilo je korištenje alohtonih biljnih vrsta, odnosno kultivara 

nepodesnih za travnjaku proizvodnju u Dalmaciji. Nažalost, problem odabira najkvalitetnijih 

izvornih travnjakih vrsta Dalmacije te proizvodnje njihovog sjemena ostaje do danas. 

Za vrijeme Banovine Hrvatske imenovan je poseban strunjak za pašnjake koji je utvrdio da 

Dalmacija u odnosu na broj stoke i površinu ima stalan manjak krmiva od oko 800.000 tona. 

Do tada se taj manjak nadoknaivao izgonom stoke u planinska podruja tadašnje Turske, uz 

plaanje pristojbe te uvozom sijena iz Italije i Albanije. Ideja je bila da se dio pašnjakih 

površina prenamjeni za ratarsku proizvodnju krmnih kultura. Vršeni su pokusi i sa sjeckanom 

vinovom lozom, kominom maslina i groža, a siliranje sijena zapoelo je 1931. godine kod 

Knina i Sinja. 

Konano, prestankom stoarenja i nestankom stoke na podruju Dalmacije livade i pašnjaci u 

potpunosti su zapušteni i prijeti im zarastanje (sukcesija) te prijelaz u makiju. 

6.1.3. Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije 



sveukupne poljoprivrede Dalmacije, pa tako i livada i pašnjaka. 

Službena rajonizacija livada i pašnjaka na podruju Dalmacije nije provedena, ali možemo 

utvrditi dvije zasebne zone: eumediteransku i submediteransku. 

Eumediteranska zona obuhvaa dalmatinsku obalu i otoke i karakterizirana je izrazitom ljetnom 



Kozjak, Mosor, Biokovo, Rili) obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu gotovo da uope ne 

postoje uvjeti za opsežnije livadarstvo i pašnjarstvo, ve se stoarstvo dijelom mora oslanjati na 

zalee, odnosno planinske travnjake. 

Submediteranska zona obuhvaa dalmatinsko zalee, odnosno Dalmatinsku Zagoru u širem 

smislu. Ovo je podruje izrazito krajobrazno raznoliko i sastoji se od poplavnih depresija, krških 

polja, krških zaravni i uzvisina te konano od visokih dinarskih vrhova, pa se tako i izmjenjuje 

klima od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, ak snježne planinske klime. Na 

ovom podruju livadarstvo i pašnjarstvo je bilo tradicionalno prisutno, prvenstveno uz rubove 

velikih krških polja: dio Ravnih kotara, Vrana, Sinjsko, Imotsko, Vrgorako polje, dolina 

Neretve i Konavle, manjih brda te planinskih obronaka i visokoplaninskih pašnjaka. Nestankom 

stoke i izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora ratarstvo je polovicom 20. stoljea 

bitno smanjeno. 

152


6.2.1 Pregledni popis vrsta 

6.2.1.1 Mahunarke (Leguminoze) 

Djetelina bijela (Trifolium repens) 

Djetelina crvena livadna (Trifolium pratense perenne) 

Djetelina dalmatinska (Trifolium dalmaticum) 

Djetelina rumena (Trifolium incarnatum molinerii) 

Djetelina srednja (Trifolium medium) 

Djetelina perzijska (Trifolium resupinatum) 

Djetelina žutozelena (Trifolium ochroleucum) 

Djeteljnjak (Bituminaria bituminosa) 

Dunjica (Medicago lupulina) 

Kozlinac ilirski (Astragalus illyricus) 

Graholika sitna (Lathyrus inconspicuus) 

Grahorica jara (Vicia sativa) 

Grahorica dlakava (Vicia villosa) 

Grahorica dalmatinska (Vicia dalmatica) 

Grahorica dinarska (Vicia dinara) 

Grahorica nježna (Vicia gracilis) 

Grahorka visianijeva (Onobrychis ocellata) 

Kokotac bijeli (Melilotus albus) 

Lucerka (Medicago sativa) 

Svinuša rogata (Lotus corniculatus) 

Vuika rutava (Lupinus hirsutus) 

153

6.2.1.2 Trave (Poaceae, Gramineae) 

Kostrika razgranjena (Brachypodium ramosum) 

Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum) 

Kršin primorski (Chrysopogon gryllus) 

Ljulj sušni (Lolium sicculum) 

Ljulj stegnuti (Lolium strictum) 

Muhar zeleni (Setaria viridis) 

Oštrica primorska (Robrada) (Dactylis hispanica) (nekad su od korijenja robrade izraivali etke za ribanje podova) 

Ovsik polumeki (Bromus molliformis) 

Ovsik sredozemni (Bromus madritensis) 

Ovsik uspravni (Bromus erectus) 

Ovsik zbijeni (Bromus scoparius) 

Pirika primorska (Agropyrum litorale) 

Pirika priobalna (Agropyrum elongatum) 

Pirika srednja (Agropyrum intermedium) 

Repak mješinasti (Alopecurus utriculatus) 

Sirak alepski (Sorghum halepense) 

Smilica sjajna (Koeleria splendens) 

Smilica tvrda (Koeleria phleoides) 

Šašika jesenska (Sesleria autumnalis) 

Tvrdika opora (Desmazeria rigida) 

Vlasulja dalmatinska (Festuca dalmatica) 

Vlasulja sitna (Festuca valesiaca) 

Vlasulja tvrda (Festuca duriuscula) 

Vlasulja brazdiasta (Festuca sulcata) 

Tvrdulja kruta (Scleropoa rigida) 

154

6.2.2 Pregled najznaajnijih izvornih livadnih i pašnjakih vrsta Dalmacije 

6.2.2.1 DJETELINA DALMATINSKA 

a) Kultura: Djetelina dalmatinska 



d) Svojta: Trifolium dalmaticum Visiani, 1829 

e) Naziv sorte: Djetelina dalmatinska 

f) Sinonimi: Trifolium filicaule 

g) Status: - 




Dalmatinska djetelina je jedno ili dvogodišnja travnjaka mahunarka visine do 30 cm. Listovi 

jajoliko izduženi, izmjenini, na postranim ograncima stabljike ima više cvjetnih glavica. Žile 

lista su prema rubu u luku svinute i odebljale. Cvjetne glavice su ružiaste boje, sjedee ili na 

vrlo kratkim stapkama, esto omotane najvišim listovima. Vjeni cvijeta dvostruko duži od 

aške koja za vrijeme cvatnje nema u ždrijelu odebljani prsten. 


Dalmatinska djetelina je endemina biljka dalmatinskih travnjaka. Nije nikada selekcionirana niti 

korištena u kulturi. 


Dalmatinska djetelina je jedna od karakteristinih travnjakih djetelina Dalmacije. Predstavlja 

važnu biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. Zajedno s 

lucernom, crvenom i bijelom djetelinom predstavlja jednu od najvažnijih mahunarki 

dalmatinskih livada i pašnjaka. 

Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna 

svojstva. 

Dalmatinska djetelina je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduu 

selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i 

drugo. 

Ne treba zanemariti ouvanje bioraznolikosti nekih prateih kukaca, posebno divljih pela koji 

oplouju cvjetove (Megachile, Andrena, Eucera) štetnika koji koriste cvjetove, mahune i 

sjemenke, ali i parazitskih biljaka, kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). 



dalmatinske djeteline na podruju Dalmacije 





5. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku djetelinu. 

6. Popularizacija ekoloških i gospodarskih vrijednosti dalmatinske djeteline kroz 


7. Propagacija dalmatinske djeteline na podruju Dalmacije, na podrujima uzgoja stoke. 

8. Promocija nove kulture na svjetskoj razini. 

155

Napomena: Fotografija preuzeta iz Flora Croatica Database, autor M. Milovi 

156

6.2.1.2. DJETELINA RUMENA 

a) Kultura: Djetelina rumena 



d) Svojta: Trifolium incarnatum molinerii (Balb. ex Hornem.) Syme, 1864 

e) Naziv sorte: Djetelina rumena 


g) Status: - 


i) Rasprostranjenost: cijeli svijet 


Rumena djetelina je jednogodišnja djetelina koja naraste do 70 cm visoko. List je trodijelan, 

jajoliko izdužen, izmjenino postavljeni na stabljici. Cvijetovi su skupljeni u duguljastu glavicu, 

lijepe intenzivno crvenkaste boje. Cvate u svibnju ili lipnju. 


Rumena djetelina ili inkarnatka je biljka mediteranskih travnjaka odakle je odavno 

selekcionirana za proizvodnju krmiva. Danas je proširena po cijelom svijetu, osobito u USA, 

Francuskoj, Italiji, Njemakoj i Španjolskoj. 

Koristi se kao monokulturni jednogodišnji krmni usjev ili u raznim jednogodišnjim krmnim 

smjesama, vrlo skromnih zahtjeva i zato posebno omiljena kod individualnih proizvoaa. 

Pokazala se odlina i za sideraciju (zelenu gnojidbu) u nasadima voaka, maslina i vinove loze, 

posebno na slabijim tlima i okolišnim uvjetima. 


Rumena djetelina je jedna od karakteristinih travnjakih djetelina Dalmacije. Predstavlja važnu 

biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. 

Rumena djetelina je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduu selekciju, 



oplouju cvjetove (Megachile, Andrena, Eucera) štetnika koji koriste cvjetove, mahune i 

sjemenke, ali i parazitskih biljaka, kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). 


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda rumene 

djeteline na podruju Dalmacije 





5. Stvaranje sorte dalmatinske rumene djeteline. 

6. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku rumenu djetelinu. 

7. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, i ljekovitih vrijednosti 

rumene djeteline kroz publikacije, predavanja, medije. 


9. Promocija novog kultivara na svjetskoj razini. 

157

158

6.2.1.3. GRAHORICA DALMATINSKA 

a) Kultura: Grahorica dalmatinska 



d) Svojta: Vicia dalmatica Kern. 

e) Naziv sorte: Grahorica dalmatinska 


g) Status: - 




Grahorica dalmatinska je višegodišnja mahunarka koja formira dugake vitke stabljike s 

viticama koje se ovijaju oko druge vegetacije. Može dosei dužinu preko 1 metra. Listovi 

sastavljeni od 16 usko linearnih 1-2 mm širokih lisaka. Cvjetovi veliki, ljubiasti, dugi do 2 cm, 

visei, smješteni na dugom dršku. Na jednoj stabljici razvija se od 5 do 15 cvjetova. 


Grahorica dalmatinska je endemina biljka dalmatinskih travnjaka. Nije nikada selekcionirana 

niti korištena u kulturi. 


Grahorica dalmatinska je jedna od karakteristinih travnjakih mahunarki Dalmacije. Predstavlja 

važnu biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. Potrebno je 

obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva. 

Grahorica dalmatinska je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduu 

selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i 

drugo. 


oplouju cvjetove (Megachile, Andrena, Eucera) te štetnika koji koriste cvjetove, mahune i 

sjemenke. 



dalmatinske grahorice na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku grahorice. 

6. Popularizacija ekoloških i gospodarskih vrijednosti dalmatinske grahorice kroz 




159

160

6.2.1.4. KOSTRIKA PERASTA 

n) Kultura: Kostrika perasta 

o) Red: Poales 

p) Porodica: Poaceae 

q) Svojta: Brachypodium pinnatum (L.) P. Beauv 

r) Naziv sorte: - 

s) Sinonimi: Goštica perasta, 

t) Status: - 

u) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, LC, 0 

v) Rasprostranjenost: Afrika, Azija, Europa 

w) Sažeti opis 

Kostrika perasta je trava koja naraste od 60 do 120 cm visoko i razvija dugake vriježe. Rukavci 

su mekani i dlakavi, a lisne plojke vrste, ravne ili žljebaste. Jeziac je kratak, tup i rascjepkan. 

Raste na prisojnim, osunanim padinama, u svijetlim bukovim i borovim šumama, nasipima i 

brežuljcima, planinskim livadama i toilima. Kostrika perasta je vrlo otporna na sušu i loše 

proizvodne uvjete. 

x) Povijest nastanka i korištenja 

Kostrika perasta je autohtona biljka dalmatinskih travnjaka. Nije nikada selekcionirana niti 


y) Gospodarska i druga vrijednost te koncept bussines plana 

Kostrika perasta je jedna od karakteristinih travnjakih trava Dalmacije. Predstavlja važnu 

biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. Stoka je vrlo rado 

pase dok ne otvrdne liše. esto dolazi zajedno s uspravnim ovsikom (Bromus erectus) i 

vrijeskom (Erica sp.). 

Predstavlja iznimno prilagoenu vrstu na loše okolišne uvjete Dalmacije. 

Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te utvrditi njihova proizvodna 

svojstva Kostrika perasta s podruja Dalmacije je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena 

poželjnih za buduu selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, 

visoku tolerantnost na sušu i drugo. 

n) Prijedlog elemenata plana upravljanja 

1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda kostrike 

peraste na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za kostriku perastu. 

6. Popularizacija ekoloških i gospodarskih vrijednosti kostrike peraste kroz publikacije, 

kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija kostrike peraste na podruju Dalmacije, na podrujima uzgoja stoke. 


161

162

6.2.1.5. KRŠIN PRIMORSKI 

a) Kultura: Kršin primorski 



d) Svojta: Chrysopogon gryllus (Torn.) Trin. 

e) Naziv sorte: - 

f) Sinonimi: Hrobrada, brkaš 

g) Status: - 


i) Rasprostranjenost: 


Kršin primorski je trava koja naraste od 50 do 100 cm visoko i razvija kratak, gusti bus. Listovi 

su uski, obrasli dugim dlakama, posebno njihovi rukavci. Metlica velika, izdužena, pojedine 

pljeve s vrlo dugakim, vijugavim osjem. 


Kršin primorski je autohtona biljka dalmatinskih travnjaka. Nije nikada selekcionirana niti 



Kršin primorski je jedna od karakteristinih travnjakih trava Dalmacije. Predstavlja važnu 

biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. Na dalmatinskim 

otocima na nezaslanjenim, suhim podrujima tvori sa uspravnim ovsikom (Bromus erectus) 

zajednicu Brometo-Chrysopogonetum grylli. Ova zajednica sadrži brojne biljne vrste kserofilnog 

karaktera i prekriva velike površine dalmatinskog krša. esto predstavlja jedinu pašu otonih 

ovaca. S vriskom tvori svezu Chrysopogoneto-Satureion subspicate koja je isto vrlo 

rasprostranjena na otocima i dalmatinskom kršu. 

Kršin primorski je po svemu jedna od najprilagoenijih trava na ekstremne dalmatinske uvjete. 

Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna 

svojstva. 

Kršin primorski je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduu selekciju, 



1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda kršina 

primorskog na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za oplemenjene kultivare kršina primorskog. 

6. Popularizacija ekoloških i gospodarskih vrijednosti kultivara kršina primorskog kroz 

publikacije, predavanja, medije. 

7. Propagacija kultivara kršina primorskog na podruju Dalmacije, na podrujima uzgoja 

stoke. 


163

164

6.2.1.6. VLASULJA DALMATINSKA 

a) Kultura: Vlasulja dalmatinska 



d) Svojta: Festuca dalmatica (Hackel) Richter, 1890 

e) Naziv sorte: - 

f) Sinonimi: Festuca ovina L. subsp. sulcata Hack. var. dalmatica Hack. 

g) Status: - 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, LC, 0 



Vlasulja dalmatinska je višegodišnja, snažna trava koja naraste od 20 do 50 cm visine. Tankih je 

vlasti i zbijenog busa. 


Vlasulja dalmatinska je endemina biljka dalmatinskih travnjaka. Nije nikada selekcionirana niti 



Vlasulja dalmatinska je jedna od karakteristinih travnjakih trava Dalmacije. Predstavlja važnu 

biljku travnjake flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjaka biljka. Potrebno je obaviti 

odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva. 

Vlasulja dalmatinska je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduu selekciju, 


Prijedlog elemenata plana upravljanja 

1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda vlasulje 

dalmatinske na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za vlasulju dalmatinsku. 

6. Popularizacija ekoloških i gospodarskih vrijednosti vlasulje dalmatinske kroz publikacije, 

kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija vlasulje dalmatinske na podruju Dalmacije, na podrujima uzgoja stoke. 


165

166


6.3.1 Postojee stanje, zakonski okviri i prijedlozi za poboljšanje 

Osim rumene djeteline, ostali obraeni dalmatinski kultivari livadskih i pašnjakih kultura ne 

nalaze se na sortnoj listi RH, a slina je situacija i s ostalim navedenim livadskim i pašnjakim 

kultivarima Dalmacije. Osnovni razlog su nedostatna istraživanja livadskih i pašnjakih kultura 

na podruju Dalmacije, iako postojei kultivari predstavljaju izvorište zanimljivih svojstava vrlo 

zanimljivih za oplemenjivaki rad, a neki ak i svoj centar razvoja upravo imaju na Mediteranu. 


proizvodnja sjemena izvornih populacija, niti se sjeme može kupiti na tržištu. 



Trenutno se nijedan strunjak ne bavi livadnim i pašnjakim biljem na podruju Dalmacije. 


Trenutno ne postoji ni jedan Projekti inventarizacije, karakterizacije i ouvanja tradicijskih 

kultivara vezan uz livadno i pašnjako bilje na podruju Dalmacije. 


Trenutno ne postoje institucije, udruge i pojedinci koje se bave ouvanjem tradicijskih kultivara 

livadnog i pašnjakog bilja na podruju Dalmacije. 



primki… 


propagacije livadnog i pašnjakog bilja na podruju Dalmacije. 

167


6.4.1. Prijedlog mjera za promociju, ouvanje i gospodarsku revitalizaciju tradicijskih 

kultivara: 








poboljšanje državne strategije 

predavanja, 

izložbe, 


publikacije. 

168

7. AROMATINO, ZAINSKO, LJEKOVITO, MEDONOSNO, 

UKRASNO I DIVLJE JESTIVO BILJE 

7.1 UVOD 


U Hrvatskoj je do sada utvreno 4275 biljnih vrsta, odnosno s podvrstama 5347 svojti. Po broju 

vrsta nalazi se na sedmom mjestu u Europi, ali je po broju vrsta po jedinici državne površine na 

treem mjestu, iza Slovenije i Albanije. Ako bi izdvojili samo Dalmaciju ona bi po broju vrsta na 

jedinici površine bila prva zemlja u Europi. U ovom floristikom bogatstvu oko 6 % vrsta je 

endemino, meu kojima je veliki broj stenoendema, vrsta vrlo uske rasprostranjenosti, a oko 11 

% vrsta je ugroženo. 

S druge strane, u Dalmaciju je kroz povijest introduciran veliki broj biljnih vrsta i sorti, koje su 

korištene u poljoprivredi i šumarstvu, a od kojih su danas neke sastavni dio krajobraza i biljnog 

pokrova Dalmacije. Tako je danas gotovo nezamislivo da maslina, vinova loza, alepski bor, 

palme ili empres, vrste koji daju osnovni peat Dalmacije, nisu izvorne dalmatinske vrste. Uz 

njih introducirane su gotovo sve kulturne biljke: ratarske, industrijske, vone, povrtne i ukrasne, 

s rijetkim iznimkama. 

Dalmacija je i domovina posebno aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i 

divljeg jestivog bilja, pravi pelinji rajski vrt. Samo manji dio ovog bilja je kroz povijest 

kultiviran ili je bio predmet bilo kakvog opsežnijeg istraživanja i selekcije. Sve razvijene 

mediteranske države (Italija, Francuska, Španjolska, Grka) su na državnoj razini poticale 

gospodarski razvoj ove proizvodnje raznim sustavima subvencija. U Dalmaciji je gotovo sve 

nažalost završavalo na sakupljanju (i uništavanju) samoniklih divljih populacija i njihovom 

izvozu kao sirovinu u razvijene zemlje. Rijetki su primjeri gdje se išlo i do sekundarnih 

proizvoda (eterina ulja, medovi), a tercijarni kao što su izvorni ljekoviti, kozmetiki ili 

prehrambeni proizvodi gotovo da uope ne postoje. Uz to nikada nije sainjen sustavni popis 

kultivara i divljih oblika ove skupine biljaka, stanje njihovih populacija, procjena njihove 

vrijednosti, procjena ugroženosti i oblici tradicionalnog korištenja, niti je donesen ni jedan 

strateški dokument vezan uz ovu problematiku. Kao posljedica, danas ne postoji proizvodnja 

sjemena i sadnica domaih kultivara aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog 

i divljeg jestivog bilja, uz poneku rijetku iznimku, ve se kultivari uvoze iz inozemstva, ponekad 

doslovno naši vlastiti. 

Mnoge od ovih biljaka pripadaju gotovo svim navedenim kategorijama, primjerice ružmarin i 

lavanda koriste se za dobivanje aromatskih eterinih ulja, odnosno kao aromatino bilje, kao 

zain, kao ljekovito bilje, medonosne su biljke a esto imaju i izraženi estetski karakter, odnosno 

imaju veliki potencijal kao ukrasno bilje te se u te namjene i (nedovoljno) koriste. Zbog toga je 

teško za veinu ovih biljaka odrediti njihovu pripadnost samo jednoj namjenskoj grupi kultura, 

pa istiemo njihovu uporabnu vrijednost u okviru pojedine skupine bilja: 

Aromatino i zainsko: 

Ljekovito: 

ružmarin, lavanda, kadulja, bosiljak, ubar, mravinac, 

komora, rutvica, matinjak, metvica, pelin, lovor, kim, kleka, 

ružmarin, lavanda, kadulja, majina dušica, neven, 

Medonosno: kadulje, vrisovi, ružmarin, lavanda, vrijesovi, planika, 

brnistra, divlja riga 

Ukrasno: 

ružmarin, lavanda, kadulja, bijeli, žuti i ostali sunovrati, šeboj, 

kane, zvonca, iglice, agave, opuncija, zumbuli, mirta, šparoga 

169

Divlje jestivo bilje: 

šparoga, kapari, planika, mirta, matar, košela. 

Za gotovo sve ove biljke teško bi se kod nas moglo rei da pripadaju skupini kulturnog bilja, jer 

njihovog gospodarskog uzgoja u Dalmaciji nema, s izuzetkom otoka Hvara, koji je upravo po 

uzgoju ružmarina, lavande, a u manjoj mjeri i kadulje te proizvodnji njihovih eterinih ulja 

postao uven i van granica Hrvatske. 

Vrijednost i potencijal aromatinog i zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg 

jestivog bilja Dalmacije je izniman i to u nekoliko glavnih pravaca. 

Ponajprije treba istaknuti izraženu bioraznolikost dalmatinskog aromatinog i zainskog, 

ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja. Podruje Dalmacije, kao i šire 

podruje Mediterana, jedno je od najraznolikijih regija ovog bilja na svijetu s brojnim 

endeminim, ak stenoendeminim vrstama te jedan od svjetskih centara razvoja kulturnog bilja. 

Neke od ovih vrsta osnova su iz koje su selekcijom dobivene slijedee kulture: durum pšenice, 

kupus, repe, repice, gorušica, blitva, šparoga, riga, maslaak-radi, pastrnjak, grašak, lupine, 

bijela djetelina, djetelina inkarnatka, lan, celer, salata, endivija, kim, anis, majina dušica, 

metvica, maslina, hmelj i drugo. Ovo bogatstvo postoji velikim dijelom i danas i predstavlja 

pravo skladište gena, odnosno ljudima korisnih svojstava bilja, koje selekcijom razvijamo i 

stvaramo nove kultivare. 

Prema tome, selekcijska vrijednost dalmatinskog aromatinog i zainskog, ljekovitog, 

medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja je izvanredna i do sada nedovoljno korištena. To je 

donekle razumljivo, jer selekcija ovog bilja ima smisla tek u razvijenom gospodarskom 

okruženju, što se za Dalmaciju nikada nije moglo rei, dapae stoljeima je gospodarski izrazito 

nerazvijeno podruje. Vjerojatno tek slijedi prava valorizacija nativnog bilja, rad na selekciji i 

korištenje pojedinih vrsta, kultivara ili svojstava u daljnjoj poljoprivrednoj proizvodnji. 

Gospodarska vrijednost ovog bilja je sve znaajnija. Svjetsko tržište ima veliki i sve vei interes 

za svježim i sušenim aromatinim, zainskim i ljekovitim biljem, a pogotovo za destiliranim 

eterinim uljima koja se sve više koriste u farmaceutskoj, ali i prehrambenoj industriji. Posebno 

se traži u okviru sve popularnije aromaterapije. Iako prinosi ovih kultura u Dalmaciji ne dosižu 

prinose ostvarene u kontinentalnoj europskoj proizvodnji, kvaliteta i udjel aromatskih, ljekovitih 

i aktivnih tvari u biljkama ubranim ili uzgojenim u Dalmaciji je izvanredna. Kvaliteta 

dalmatinskog aromatinog i zainskog te ljekovitog bilja bila je prepoznata kroz povijest i sva 

proizvodnja je otkupljivana za inozemne kupce, što se za današnje stanje situaciju ne može rei. 

Izvanrednu gospodarsku vrijednost imaju i sekundarni proizvodi ovog bilja, medovi Dalmacije, 

najcjenjeniji i najskuplji svjetski medovi. I gospodarska vrijednost ukrasnog bilja u Dalmaciji 

postupno raste, iako je još zanemariva. Tradicija ekonomske proizvodnje ukrasnog bilja postoji 

gotovo iskljuivo za sunovrate na širem podruju Dubrovnika te u manjoj mjeri mimoze, 

bugenvilije i drugo importirano bilje u eumediteranskom pojasu. 

Usporedno s gospodarskom, dalmatinsko aromatino i zainsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i 

divlje jestivo bilje ima iznimno veliku medonosnu vrijednost, odnosno vrijednost za pelinju 

pašu. 

Postoji vrlo veliki broj medonosnih biljaka na podruju Dalmacije, ali se istiu brojne 

medonosne vrste 5. i 6. kategorije, koje imaju prinose od 200 do 500 kg meda po hektaru, 

odnosno preko 500 kg. Od njih je na podruju Dalmacije prošireno preko 250 vrsta, a najbrojni 

su predstavnici porodice usnjaa (Lamiaceae), slijede Fabaceae, Rosaecae i Asteraceae, dok su 

ostale porodice manje zastupljene. Po važnosti se posebno istiu: ružmarin, lavanda, kadulja, 

vrisovi i vrijesovi. Kvaliteta medova ovih biljaka s izuzetkom vrijesova (Erica sp.) spada u sam 

svjetski vrh, a medovi postižu najviše cijene na svjetskom tržištu. Nažalost, potencijal 

170

medonošenja dalmatinskih biljaka, koji doduše znatno varira, ovisno o sezonskoj suši, koristimo 

tek vrlo malim dijelom, po nekim procjenama, manje od 5 %, tako da godišnje gubimo tisue 

tona najkvalitetnijih svjetskih medova. 

Estetska vrijednost dalmatinskog bilja je opet izvanredna i gotovo u potpunosti neiskorištena. 

Osim odreenog broja importiranih ukrasnih biljaka za koje možemo rei da se u manjoj mjeri 

gospodarski ili hobistiki uzgajaju (sunovrati, mimoze, agave, opuncije, bugenvilija, pitospora i 

dr.), ogroman je broj autohtonih biljnih vrsta koje imaju veliki potencijal kao ukrasno bilje. Ovaj 

potencijal u novije doba sve više prepoznaju stranci koji ga skupljaju u prirodi i selekcioniraju, 

tako da se danas ve mogu kupiti kultivari dalmatinske iglice Biokovo, kleke Velebit i drugi, a 

još vei broj ih slijedi. Važnost uzgoja u kulturi autohtonih, ak stenoendeminih vrsta 

Dalmacije te njihovo poticanje u proizvodnji danas dobiva i dodatnu dimenziju. Kultiviranje 

divljih rijetkih i ugroženih divljih populacija, odnosno komercijalni uzgoj u smislu njihovog 

ouvanja ex situ, preporuka je svjetske organizacije za ouvanje i zaštitu živog svijeta IUCN. 

Prehrambena vrijednost divljeg bilja u Dalmaciji ima svoju posebnu dimenziju, jer se za hranu 

od pamtivjeka koristi možda i najvei broj biljaka na svijetu. Samo u okviru popularne mišance u 

Dalmaciji se bere i koristi kao salata, prilog i varivo preko 100 vrsta biljaka. Meu njima, neke 

su ve odavno selekcionirane i ukljuene u kulturu (kupusi, repe i repice, šparoga, riga, 

maslaak-radi, pastrnjak i druge). Izniman potencijal imaju i neke uvjetno vone vrste, posebno 

planika i mirta, za koje je potrebno istraživanje divljih populacija te daljnja selekcija. Zanimljivo 

je da prehrambenu vrijednost imaju i neke importirane ukrasne biljke, kao što je opuncija ili 

indijska smokva. Prehrambena vrijednost ovog bilja dolazi do punog izražaja tek za vrijeme 

ratova, kad se iz nužde vade stare recepture i provode poluzaboravljeni postupci prerade i 

pripreme hrane. 

Industrijska vrijednost postoji kod nekog autohtonog bilja koje se ve i koristilo, kao što je 

brnistra. U ovu grupu spadali bi i dalmatinski crni i bijeli bor, korišteni za dobivanje smole, 

odnosno terpentina. Treba istaknuti i industrijsku vrijednost nekih uvezenih ukrasnih biljaka. Od 

agave, koja je prvenstveno kod nas ukrasna biljka, dobija se konac za izradu uvenih ipki, 

paške, hvarske i viške. Ovdje bi trebalo pridodati i emprese ije se drvo se koristilo u graevini, 

a dijelom i brojne aromatine biljke ije se eterino ulje koristi u industriji. 

Krajobrazna vrijednost dalmatinskog aromatinog i zainskog, ljekovitog, medonosnog, 

ukrasnog i jestivog bilja je van svake sumnje posebna za Dalmaciju. Mnogi je upravo i 

prepoznaju po gore navedenim, karakteristinim biljnim vrstama koje tvore miris i okus 

Dalmacije. Split je dobio ime po gustoj brnistri koja je oko njega rasla. Kadulja i vrisovi 

prekrivaju nepregledna kamena prostranstva Dalmacije, a planika, lovor i mirta daju posebnu 

estetsku i olfaktornu dimenziju eumediteranskoj makiji. Hvar je danas u svjetskim razmjerima 

prepoznatljiv po krajobrazima racvjetalih grmova ružmarina i lavande. Danas uznapredovalu 

promjenu krajobraza Dalmacije u betonske površine treba hitno zaustaviti, a krajobraze 

oplemeniti nasadima izvornog aromatinog i zainskog, ljekovitog i medonosnog bilja. 

171

7.1.2 Povijest uzgoja i korištenja u Dalmaciji 

Uzgoj i korištenje aromatinog i zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja u 

Dalmaciji zasigurno seže u najdavniju povijest civilizacije na ovom prostoru. Iz izvornih oblika 

divljeg bilja selekcionirane su brojne ratarske, predive, a posebno povrtne, aromatine, zainske i 

ljekovite biljke. 

Ljekarništvo (farmacija) na podruju Dalmacije ima izrazito dugu i slavnu tradiciju i seže još u 

13. stoljee. Ljekarne su osnovane u Trogiru (1271.), Dubrovniku (1272.), Zadru (1289.), Splitu 

(1345.). Najstarija samostanska ljekarna u Samostanu Male brae u Dubrovniku osnovana je 

1318. godine, a najstarija bolnika ljekarna na svijetu je dubrovaka Domus Christi, osnovana u 

16. stoljeu. 

Ružmarin se od pamtivjeka koristio kao zainska, aromatina i ljekovita biljka. Stara narodna 

uzreica kaže da jela zainjena ružmarinom pomažu boljem pamenju, a moderna medicina 

dokazuje ovu postavku. Kako bilo, peena riba u Dalmaciji ne može se zamisliti bez ružmarina, 

kao ni razni umaci i marinade. Tradicija branja i korištenja ružmarina za destilaciju eterinog 

ulja seže u 1462. godinu kad je na Hvaru utvren prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji e 

brinuti o opskrbi apoteka ovim proizvodom. Gospodarska proizvodnja ružmarinova ulja 

zapoinje u 17. stoljeu, a širi se u 18. stoljeu posebno na Hvaru i Šolti. Posebno se intenzivira 

od 1740. godine, kad poinju masovne sjee divljeg ružmarina za destilaciju, emu se protive 

pelari, a proizvodnja se širi i na Vis te Šibenik. Tek krajem 19. stoljea zapoinje uzgoj 

ružmarina, a u Grablju na otoku Hvaru osnovana je 1902. godine i prva ružmarinska zadruga. 

Proizvodnja se širi i na otoku Hvaru i tridesetih godina 20. stoljea procijenjena je na 20.000 kg. 

Danas je ova proizvodnja minimalna, gotovo zanemariva, a domae potrebe zadovoljavaju se 

uvozom ružmarinovog ulja iz Španjolske. 

Lavanda se poela uzgajati 1928. godine u Velom Grablju na otoku Hvaru, kad je Bartol Tomi 

na polju u uvali Sv. Ante, potaknut predavanjem kojeg je na otoku održao agronom Franjo 

Tabain s otoka Korule, rasadio tri grma koja su tamo rasla i koristila se za blagoslov za Sv. 

Antuna Padovanskog. Dok su još 1939. godine površine pod lavandom na Hvaru bile svega 4 ha, 

a proizvodnja ulja neznatna, ve 1956. ima gotovo 80 ha pod lavandom, a 1973. ak 720 ha uz 

proizvodnju i do 70 tona ulja godišnje. 

Kadulja nikada nije bila u tržišnom uzgoju. Uz ružmarin i lavandu, na Hvaru se poetkom 20. 

stoljea u manjoj mjeri proizvodilo eterino kaduljino ulje, ali iskljuivo sabiranjem divljih 

populacija. Stara rimska poslovica kaže: Ne može biti bolestan ovjek u ijem vrtu raste kadulja. 

Ona nam govori da se u rimsko doba izuzetno cijenila ljekovitost kadulje, ali i da se ve u to 

doba uzgajala u vrtovima! 

Ostalo ukrasno bilje zapoinje se uzgajati ve naseljavanjem Dalmacije za osobne i obiteljske 

potrebe, ali tržni uzgoj spominje se tek od polovice 19. stoljea u vidu proizvodnje sadnica ruža 

u zadarskim rasadnicima. U vrtu Poljodjelskog dubrovakog društva od 1887. je postojala 

proizvodnja sadnica ukrasnog bilja, prvenstveno empresa, oleandra, palma te voa. Proizvodnja 

sadnica limuna i narani ovdje je uspostavljena po prvi puta u Hrvatskoj. 

Na širem dubrovakom podruju, posebno u rasadniku ibaa i u Župi, od poetka 20. stoljea 

tradicionalan gospodarski uzgoj ukrasnog bilja, prvenstveno sunovrata, zumbula, ljubiica, ruža, 

karanfila, šeboja, asparagusa, mimoza i kala. Od osnutka Sokolarsko povrarsko-voarskocvjearske 

zadruge u ibai 16. srpnja 1933., a posebno Povrtlarsko-voarsko-cvjearske 

zadruge u Mlinima 09. svibnja 1937., do pred drugi svjetski rat, u zlatno doba cvjearstva Župe, 

90 zadrugara proizvodilo je do 400 000 kitica cvijea koje su se plasirale u preko 30 gradova 

tadašnje države. Treba istaknuti da je u Šibeniku 1888. godine Petar Biankini objavio jedno od u 

svijetu prvih monografskih djela o ukrasnom bilju, O uzgoju i njegovanju cviea, uresnog grmlja 

172

i drvea. Djelo je izazvalo oduševljenje u strunim krugovima u Hrvatskoj te veliki interes širom 

svijeta. 




sveukupne poljoprivrede Dalmacije, pa tako i proizvodnje aromatinog, zainskog, ljekovitog, 

medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja. Ipak, treba istaknuti da su ovi faktori daleko manje 

ograniavajui za mnoge od ovih vrsta. 

Službena rajonizacija aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja 

na podruju Dalmacije nije provedena, ali možemo, kao i kod drugog bilja utvrditi dva zasebna 

rajona. Prvi obuhvaa dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom sušom i 

blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom podruju. Kako se visoki 

planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, 

Kozjak, Mosor, Biokovo, Rili) obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu zbog eumediteranske 

klime i zaštienosti postoje dobri uvjeti za proizvodnju posebno aromatinog, zainskog, 

ljekovitog, medonosnog i ukrasnog te divljeg jestivog bilja. 

Drugi rajon obuhvaa dalmatinsko zalee, odnosno Dalmatinsku Zagoru u širem smislu. Ovo je 

podruje izrazito krajobrazno raznoliko i obuhvaa poplavne depresije, krška polja, krške zaravni 

i uzvisine te konano visoke dinarske vrhove, pa se tako i izmjenjuje klima od eumediteranske 

preko kontinentalne sve do hladne, ak snježne planinske klime. Na ovom podruju u nižim 

dijelovima prisutna je submediteranska klima i postoje ak uvjeti za masovniju proizvodnju 

dijela vrsta aromatinog, zainskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja, 

prvenstveno na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, Vrana, Sinjsko, Imotsko, 

Vrgorako polje, dolina Neretve i Konavle. 

Ovi potencijali gotovo uope nisu iskorišteni i iz ove grupe bilja još se koriste divlje populacije u 

vrlo maloj mjeri. 

Za uzgoj osjetljivog ukrasnog bilja postoje gotovo idealni uvjeti na podruju Dubrovakoneretvanske 

županije, a posebno u Župi dubrovakoj, klimarskom dragulju, kako navodi 

upravitelj botanikog vrta u Beu, R. Wettstein 1906. godine. Zato ne udi da je stanica za južne 

kulture uspostavljena upravo na podruju Župe u ibai, a da je cijelo podruje Župe bilo 

uveno po tržišnoj proizvodnji cvijea. 

173



Brojne vrste navedene u preglednom popisu tradicijskih kultura Dalmacije pripadaju u više 

navedenih skupina bilja, ali su svrstane u skupinu prema svojem dominantnom svojstvu. 

Aromatino, zainsko i ljekovito bilje 

Anis (Pimpinella anisum) 

Bora (Borago officinalis) 

Bosiljak (Occimum basilicum) 

Dubaac (Teucrium chamaedrys) 

Dubaac planinski (Teucrium montanum) 

Estragon (Artemisia dracunculus) 

Gorska metvica (Calamintha officinalis) 

Kadulja (Salvia officinalis minor) 

Kadulja muškatna (Salvia sclarea) 

Kim (Carum carvi) 

Kleka (Juniperus communis) 

Komora (Foeniculum vulgare) 

Konopljika (Vitex agnus-castus rosea) 

Korijandar (Coriandrum sativum microcarpum) 

(Coriandrum sativum vulgare) 

Lavandin (Lavandula hibrida) 

Lavanda (Lavandula angustifolia) 

Lovor (Laurus nobilis) 

Majina dušica obina (Thymus pulegioides) 

Majina dušica tankolisna (Thymus longicaulis) 

Marulja (Marrubium vulgare lanatum) 

Matinjak (Melissa officinalis) 

Mažuran (Majorana hortensis) 

Miloduh (Hyssopus officinalis) 

Mravinac (Origanum vulgare) 

Neven (Calendulla officinalis) 

Pelin (Artemisia absinthium) 

Rutvica (Ruta graveolens) 

Ružmarin (Rosmarinus officinalis officinalis) 

Timijan (Thymus vulgaris) 

Vrisak (Satureja hortensis) 

Vrisak primorski (Satureja montana) 

Domai anis 

Domai bora 

Domai sitnolisni bosiljak 

Domai krupnolisni bosiljak 

Dalmatinski dubaac 

Iva trava 

Domai zeleni estragon 

Dalmatinska obina marulja 

Primorska kadulja 

Kadulja krstašica 

Paška ušarica 

Domaa mirisna muškatna kadulja 

Domai rani kim 

Dalmatinski smri 

Dalmatinski komora 

Ružiasta konopljika 

Domai sitnozrni korijandar 

Domai krupnozrni korijandar 

Budrovka 

Primorska lavanda 

Dalmatinski lovor 

Dalmatinska obina majina dušica 

Dalmatinska tankolisna majina dušica 

Dalmatinska marulja 

Dalmatinski matinjak 

Domai mažuran 

Domai ljubiasti miloduh 

Domai mravinac 

Domai neven 

Domai pelin 

Domaa sedefasta rutvica 

Dalmatinski uspravni ružmarin 

Dalmatinski bjelocvjetni ružmarin 

Dalmatinski puzavi ružmarin 

Domai timijan 

Vrtni ubar 

Domai primorski vrisak 

174

Medonosno bilje 

Bilu (Marrubium incanum) 

Divlja metvica (Calamintha nepeta) 

Draa (Paliurus spina-christi) 

Grohotuša (Pucalina) (Colutea arborescens) 

Lemprika (Viburnum tinus) 

Sikavica krugloglava (Echinops sphaerocephalus) 

Sjeruša (Salvia verticillata) 

Tilovina (Cytisus ramentaceus) 

Vrisak planinski (Satureja subspicata) 

Vrisak pelješki (Satureja visianii) 

Vrijes drveni (Erica arborea) 

Vrijes mnogocvjetni (Erica multiflorea) 

Vrijes pršljenasti (Erica verticillata) 

Vrijes sredozemni (Erica mediterranea) 

Ukrasno bilje 

Agava (Agave americana) 

Dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum) 

(G. dalmaticum x G. macrorrhizum) 

Sunovrat bijeli (Narcissus poëticus) 

Sunovrat žuti (Narcissus pseudonarcissus) 

Sunovrat žuti (Narcissus sp.) 

Hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius) 

Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio) 

Zumbul (Hyacinthus sp.) 

Obina agava 

Viška pjegava agava 

Album 

Bressingham Pink 

Bridal Bouquet 

Biokovo 

Župski bijeli sunovrat 

Župski žuti sunovrat 

Bobaraš 

Domai plavi zumbul 

Rijeki zumbul 

Divlje jestivo bilje 

Kapar (Capparis spinosa) 

U okviru ovog Elaborata obraen je u skupini povrtnica 

Kostriš primorski (Sonchus maritimus) 

Košela (Celtis australis) 

Kupina (Rubus sp.) 

Maslina divlja (Olea sativa oleaster) 

Matar (Critmum maritimum) 

Mirta (Myrtus communis) 

Morska blitva (Beta maritma) 

Omaga (Salicornia herbacea) 

Opuncija (Opuntia ficus indica) 

Pinjol (Pinus pinea) 

Planika (Arbutus unedo) 

Rašeljka (Prunus mahaleb) 

Riga divlja (Diplotaxis tenuifolia) 

Solnjaa (Salsola kali) 

Šparoga (Asparagus officinalis) 

Tetivika (Smilax aspera) 

175

7.2.2 Pregled najznaajnijih kultivara (vrsta/sorata/ pasmina) Dalmacije 

7.2.2.1 DALMATINSKI USPRAVNI RUŽMARIN 

a) Kultura: Ružmarin 

b) Red: Lamiales 

c) Porodica: Lamiaceae 

d) Svojta: Rosmarinus officinalis Linnaeus, 1767 

e) Naziv sorte: Dalmatinski uspravni ružmarin 

f) Sinonimi: ruzmarin, rusmarin, lužmarin, zimrad, zimorad, žmurod, ruzman 

g) Status: 0 




Dalmatinski ružmarin je mali zimzeleni grm, visok do 2 m, graen od brojnih šibastih ogranaka, 

gusto prekrivenih listovima. Listovi su mu vrlo uski, zadebljali tamnozelene boje na licu i 

svjetlije na naliju, malo svinuti na rubovima. U pršljenima izmeu listova nalaze se cvjetovi 

plave do ljubiaste boje. Ružmarin cvate gotovo cijele godine od rujna do svibnja, a cijela biljka 

ima vrlo ugodan miris. Dalmatinski ružmarin je autohtona biljna vrsta Dalmacije. 


Ružmarin je kao kulturna biljka poznat još davno prije Krista, kad je prvenstveno služio kao 

zain, dok u srednjem vijeku raste njegov znaaj kao ljekovite biljke. 

Tradicija branja i korištenja ružmarina za proizvodnju ružmarinovog suhog lista (Rosmarini 

folium) i destilaciju ružmarinovog eterinog ulja (Rosmarini aetheroleum) u Dalmaciji seže u 

1462. godinu kad je na Hvaru utvren prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji e brinuti o 

opskrbi apoteka ovim proizvodima. Gospodarska proizvodnja ružmarinova lista i ulja zapoinje 

u 17. stoljeu, a širi se u 18. stoljeu posebno na Hvaru i Šolti. Posebno se intenzivira od 1740. 

godine, kad poinju masovne sjee divljeg ružmarina za proizvodnju suhog lista i destilaciju, 

emu se protive pelari, a proizvodnja ulja se širi i na otoke Korulu, Vis i Bra te u okolicu 

Šibenika. Tek krajem 19. stoljea zapoinje uzgoj ružmarina na otocima Hvaru, Visu i Šolti, a u 

Grablju na otoku Hvaru osnovana je 1902. godine i prva ružmarinska zadruga. Proizvodnja se 

širi i na otoku Hvaru doseže 20 tona ružmarinovog ulja. Danas u Dalmaciji ne postoji 

proizvodnja suhog lista i eterinog ružmarinovog ulja, osim na otoku Hvaru gdje je proizvodnja 

minimalna. 


Dalmatinski ružmarin je biljka izvanredne važnosti i potencijala za Dalmaciju, kao važna 

aromatina, zainska, ljekovita, medonosna, ukrasna i krajobrazna vrsta. 

Osnovi koncepta bussines plana trebaju se bazirati na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih 

populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika dalmatinskog ružmarina. Vei dio 

rasada koristio bi za zasnivanje plantaža dalmatinskog ružmarina, dio za prodaju kao zain u 

svježem stanju, a dio za sadnju u vrtovima širom Dalmacije. Uz plantažnu proizvodnju potrebno 

je integrirati pelarstvo, preradu liša i turizam te tako ostvariti dodatnu gospodarsku vrijednost. 

Primarni proizvodi su suho liše, destilirano eterino ružmarinovo ulje te med, sekundarni razni 

farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi ružmarina, pekarski proizvodi 

(ružmarinove kifle, ružmarinovi medenjaci), a tercijarni turistiki obilasci proizvodnih plantaža u 

cvatu, destilerija, sušara, pogona za proizvodnju farmacutskih pripravaka i drugih proizvoda, ali i 

turistiki obilasci ouvanih znaajnijih prirodnih sastojina. 

Proizvodi dalmatinskog ružmarina, kako primarni, tako i sekundarni, zbog izvanredne kvalitete 

trebaju postati premijski proizvodi. Kao iznimnu krajobraznu vrijednost treba istaknuti turistiku 

atraktivnost prirodnih sastojina i plantaža racvjetalih grmova ružmarina u krajobrazu, što treba 

iskoristiti za organizaciju turistikih posjeta i prodaju in situ domaih proizvoda od ružmarina. 

176



dalmatinskog ružmarina na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za dalmatinski ružmarin. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, farmaceutskih, 

prehrambenih i gastronomskih vrijednosti dalmatinskog ružmarina kroz publikacije, 

kušaonice, predavanja, edukativne i turistike obilaske, medije. 

7. Propagacija dalmatinskog ružmarina u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju. 

9. Poticanje zasnivanja pogona za sušenje i preradu ružmarina 

10. Poticanje zasnivanja pogona za izradu sekundarnih premijskih tradicijskih proizvoda na 

bazi ružmarina. 

11. Ukljuenje plantaža, pogona i proizvoda u turistiku ponudu Dalmacije. 

177

7.2.2.2 BUDROVKA (HVARSKI LAVANDIN) 

a) Kultura: Lavandin 



d) Svojta: Lavandula hybrida Reverchon II 

e) Naziv sorte: Budrovka 

f) Sinonimi: lavandin, lavandula, despik, lavendl, lefendel 

g) Status: 0 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, LC, uzlazni 

i) Rasprostranjenost: Dalmacija (otok Hvar), danas Istra i kontinentalna Hrvatska 


Budrovka je izvorni hvarski hibrid lavande (Lavandula hybrida Reverchon II) nastala spontanim 

križanjem uskolisne, francuske lavande ili prave lavande Lavandula angustifolia Mill. (L. 

officinalis, L. vera) s lavandinom Lavandula hybrida (L. vera DC x L. latifolia Vill.). 

Razvija se u obliku niskog polugrma s mnoštvom uspravnih izdanaka prekrivenih uskim 

listovima, svjetloplave boje. Ljubiasti cvjetovi se razvijaju u cvatovima koji su smješteni na 

vrhu produženih cvjetnih stabljika. U odnosu na pravu lavandu lavandin Budrovka je otporni 

kultivar, pogodan za uzgoj u kontinentalnim podrujima jer podnosi temperature i do -20ºC. 

Listovi su mu izrazito tamnozelene boje, a cvjetovi vei i intenzivne modre boje. Cijela biljka 

ima vrlo ugodan miris. 


Lavanda potjee s podruja sunanih kamenjara zapadnog dijela Sredozemlja. Ve u srednjem 

vijeku bile su poznate vrste lavandi koje se i danas uzgajaju. Od 13. stoljea lavanda se širi po 

cijeloj Europi, a u 16. stoljeu poinje uzgoj hibrida lavande (L. intermedia). 

Rod lavanda ima preko 48 poznatih vrsta od kojih je najstarija i najpoznatija uzgojena vrsta 

uskolisna, francuska Lavandula angustifolia Mill. (L. officinalis, L. vera) ili prava lavanda. U 

Europi je uzgojena i širokolisna muška lavanda (Lavandula latifolia Med.). Gospodarski je vrlo 

znaajna i hibridna lavanda Lavandula hybrida (L. vera DC x L. latifolia Vill.) poznatija kao 

lavandin. Danas je na tržištu je sve prisutnija, L. stoechas, poznata još iz starog vijeka, razliitih 

sorti i izrazito atraktivnog cvijeta, te L. dentata. 

U Europi su najvei i najpoznatiji proizvoai lavande, ali i lavandina: Francuska (Provansa), 

Španjolska, Italija, Bugarska, Maarska, Ukrajina, Grka i Engleska (Norfolk), a na drugim 

kontinentima SAD, Alžir, Argentina i Tasmanija. 

Lavanda se u Dalmaciji poela uzgajati poslije Prvog svjetskog rata u vrijeme poznate vinske 

krize. Postojale su kulture prave lavande, ali i križanaca na otocima Hvaru, Brau i Visu te u 

Zagori. Danas je glavno podruje uzgoja otok Hvar, a uzgaja se najviše domaa lavanda, 

odnosno lavandin, tamnozelenih listova i izrazito plavih cvjetova koji se morfološki razlikuje od 

L. hybrida, a i ulje mu je kvalitetnije. Otkriven je 1948. godine u vrtu Budrovia s Hvara i 

nazvan Lavandula hybrida Reverchon II ili plava lavanda - modrulja, a danas na tržištu poznatiji 

kao Lavandula budrovka. U Hrvatskoj se godišnje proizvede svega oko 2 t eterinog ulja ove 

lavande. Podataka o znaajnijem uzgoju drugih vrsta i sorti lavande nema. 

Požari su 1999. godine na otoku Hvaru uništili treinu nasada lavande. 

Uzgoj lavande, temeljem znaajnih državnih poticaja, dans se razmahao u kontinentalnoj 

Hrvatskoj te u Istri. 

178


Budrovka je kultivar izvanredne važnosti i potencijala kakao za Dalmaciju, tako i za 

kontinentalnu Hrvatsku, kao važna aromatina, zainska, ljekovita, medonosna, ukrasna i 

krajobrazna vrsta. 

Osnovi koncepta bussines plana trebaju se bazirati na istraživanju i odabiru najboljih populacija 

budrovke, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika. Vei dio rasada koristio bi za 

zasnivanje plantaža budrovke, dio za prodaju u svježem stanju, a dio za sadnju u vrtovima širom 

Hrvatske. Uz plantažnu proizvodnju potrebno je integrirati pelarstvo, preradu liša i turizam te 

tako ostvariti dodatnu gospodarsku vrijednost. Primarni proizvodi su suho liše (Flores 

Lavandulae), destilirano eterino lavandino ulje (Oleum lavandulae) te med. Koliko budrovka 

može biti medonosna govori podatak da j 1974. godine na Hvaru proizvedeno oko 200 tona 

lavandinog meda. Sekundarni proizvodi su razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) 

na bazi lavande, a tercijarni turistiki obilasci proizvodnih plantaža u cvatu, destilerija, sušara, 

pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka i drugih proizvoda. Lavandini su jaeg mirisa, 

ali nemaju tako izražena ljekovita svojstva kao prava lavanda. Stoga imaju i drugaiju primjenu, 

a Budrovka se pokazala kao odlian analgetik. Svi lavandini koriste se u industriji deterdženata i 

sredstava za išenje, a suhi cvijet lavandina, u prigodnoj vreici, koristi se za zaštitu od moljaca. 

Od 2000. godine budrovka se masovno širi po Istri i kontinentalnoj Hrvatskoj. Proizvodi 

budrovke trebaju dobiti oznaku izvornosti i postati prepoznatljiv hrvatski proizvod. Kao iznimnu 

krajobraznu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost plantaža racvjetalih grmova 

budrovke u krajobrazu, što treba iskoristiti za organizaciju turistikih posjeta i prodaju in situ 

domaih proizvoda. 



prehrambenih i gastronomskih vrijednosti budrovke kroz publikacije, kušaonice, 

predavanja, edukativne i turistike obilaske, medije. 

2. Daljnje poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju. 

3. Poticanje zasnivanja pogona za sušenje i preradu budrovke. 


bazi budrovke. 


179

180

7.2.2.3 PRIMORSKA KADULJA 

a) Kultura: Kadulja 



d) Svojta: Salvia officinalis Linnaeus, 1767 

e) Naziv sorte: Primorska kadulja 

f) Sinonimi: ljekovita kadulja, žalfija, slavulja, kuš, pelin 

g) Status: SLRH 




Primorska kadulja je mali zbijeni grmi visok do 70 cm s drvenastom stabljikom i snažnim 

korijenom, koji izuzetno duboko prodire u zemlju. Stabljika je obrasla brojnim ovalnim, vrstim 

listovima koji su s lica i nalija obrasli gustim dlaicama, pa djeluju sive boje. U gornjem dijelu 

stabljike razvijaju se relativno veliki ljubiasti cvjetovi. Kadulja cvate od kraja travnja do 

polovice lipnja, što ovisi prvenstveno o nadmorskoj visini. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris. 

Primorska kadulja je autohtona biljna vrsta Dalmacije, proširena na podruju Mediterana, duž 

cijele naše obale. 


Kadulja je prvenstveno ljekovita biljka, ali se koristi i kao zain. Ljekovitost kadulje spoznali su 

još antiki Grci, koji su je vjerojatno uveli u kulturu, a posebno su je cijenili Stari Rimljani. Još 

prije njih, u faraonskim grobnicama u Egiptu, jedan od glavnih sastojaka smjese za balzamiranje 

bila je upravo kadulja. U srednjem vijeku spravljao se ljubavni napitak od listova kadulje i rute te 

latica ruže. U Dalmaciji se kadulja koristi još davno prije antike. Sakupljalo se liše kadulje 

(Folia Salviae) neposredno prije cvatnje jer tada ima najviše aktivnih tvari. Poznati centri 

sabiranja i otkupa su bili: Trogir, Ston, Slano, Malinska na Krku, te Boka Kotorska. Destilacijom 

listova i cvjetova dobivalo se eterino kaduljino ulje (Oleum Salviae). Kako je kadulja na 

podruju Dalmacija izuzetno proširena uglavnom se koristila divlja kadulja, a poeci uzgoja 

datiraju na poetak 20. stoljea na otoku Hvaru. 

Danas u Dalmaciji ne postoji proizvodnja suhog lista i eterinog kaduljinog ulja, osim možda u 

manjoj mjeri, za osobne potrebe na otoku Hvaru. 


Primorska kadulja je možda najvažnija divlja biljka Dalmacije. Prekriva ogromne površine 

najljueg krša, gdje je esto pionirska i jedina biljka, koja daje osnovno obilježju krajobrazu 

gologa krša. Izvanredna je aromatina, zainska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu 

medonosnost, jer je za Dalmaciju najvažnija pelinja paša. 


populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika primorske kadulje. Vei dio rasada 

koristio bi za zasnivanje plantaža, dio za prodaju kao zain u svježem stanju, a dio za sadnju u 

vrtovima širom Dalmacije. Uz plantažnu proizvodnju potrebno je integrirati pelarstvo, preradu 

liša i turizam te tako ostvariti dodatnu gospodarsku vrijednost. Primarni proizvodi su suho liše, 

destilirano eterino kaduljino ulje te izvanredan med, sekundarni razni farmaceutski pripravci 

(kreme, vodice, sapuni) na bazi kadulje, a tercijarni turistiki obilasci proizvodnih plantaža u 

cvatu, destilerija, sušara, pogona za proizvodnju farmacutskih pripravaka i drugih proizvoda, ali i 

turistiki obilasci ouvanih znaajnijih prirodnih sastojina kadulje, osobito u razdoblju cvatnje. 

Proizvodi primorske kadulje, kako primarni, tako i sekundarni, zbog izvanredne kvalitete trebaju 

postati premijski proizvodi. Kao iznimnu krajobraznu vrijednost treba istaknuti turistiku 

atraktivnost prirodnih sastojina i plantaža racvjetalih grmia kadulje u krajobrazu, što treba 

iskoristiti za organizaciju turistikih posjeta i prodaju in situ domaih proizvoda na bazi kadulje. 

181



primorske kadulje na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za primorsku kadulju. 


prehrambenih i gastronomskih vrijednosti primorske kadulje kroz publikacije, kušaonice, 


7. Propagacija primorske kadulje u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju 

9. Poticanje zasnivanja pogona za sušenje i preradu primorske kadulje 


bazi primorske kadulje. 


182

7.2.2.4 DOMAI PRIMORSKI VRISAK 

a) Kultura: Vrisak 



d) Svojta: Satureia montana variegata (Host) P. W. Ball 

e) Naziv sorte: Domai primorski vrisak 

f) Sinonimi: primorski vrijesak, primorski ubar, osoguz, bresina 

g) Status: SLRH 


i) Rasprostranjenost: cijeli Mediteran, a Dalmacija, Hercegovina, primorska Crna gora 


Domai primorski vrisak je trajan, gusto razgranan polugrm, visok 20-40 cm. Stabljika i ogranci 

su okrugli, obrasli finim kratkim dlakama. Listovi su mali, uski, zašiljeni, cijelog ruba, istokanižlijezde 

s eterinim uljima, a rastu po dva ukriženi nasuprotno. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima 

gornjih listova, bijele su boje i ljubiasto istokani. Domai primorski vrisak cvate od kolovoza 

do listopada, što ovisi prvenstveno o nadmorskoj visini. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris. 

Domaa primorska kadulja je autohtona biljna vrsta Dalmacije, proširena na podruju 

Mediterana, duž cijele naše obale. 


Domai primorski vrisak je prvenstveno medonosna biljka, ali se koristi i kao ljekovita biljka. 

Ljekovitost vriska spoznali su još antiki Grci, koji su uveli u kulturu srodnu vrstu Satureja 

hortensis, a posebno su je cijenili Stari Rimljani. U Dalmaciji se vrisak koristi još davno prije 

antike. Sakupljalo se liše vriska (Folia Saturejae) za vrijeme cvatnje jer tada ima najviše 

aktivnih tvari. Kako na podruju Dalmacija ima izuzetno mnogo primorskog vriska i drugih 

divljih vrsta roda Satureja, iskljuivo se koristila divlja populacija i nije poznat uzgoj. Listovi su 

se koristili za lijeenje, ali i kao aromatino bilje za sireve, zain mesu, ribama, a za pice je 

možda i bolji od origana. Danas u Dalmaciji ne postoji gospodarska proizvodnja suhog lista. 


Domai primorski vrisak u Dalmaciji prekriva ogromne površine najljueg krša, gdje je esto 

pionirska i jedina biljka, koja daje osnovno obilježju krajobrazu gologa krša. Izvanredna je 

aromatina, zainska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu medonosnost, jer je za 

Dalmaciju nakon kadulje, najvažnija pelinja paša. 


populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika domaeg primorskog vriska. Vei dio 

rasada koristio bi za zasnivanje plantaža, dio za prodaju kao zain u svježem stanju. Uz 

plantažnu proizvodnju potrebno je integrirati pelarstvo, preradu liša i turizam te tako ostvariti 

dodatnu gospodarsku vrijednost. Primarni proizvodi su suho liše, te izvanredan med, sekundarni 

razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi domaeg primorskog vriska, a 

tercijarni turistiki obilasci proizvodnih plantaža u cvatu, destilerija, sušara, pogona za 

proizvodnju farmacutskih pripravaka i drugih proizvoda, ali i turistiki obilasci ouvanih 

znaajnijih prirodnih sastojina vriska, osobito u razdoblju cvatnje. 

Proizvodi domaeg primorskog vriska, kako primarni, tako i sekundarni, zbog izvanredne 

kvalitete trebaju postati premijski proizvodi. Kao iznimnu krajobraznu vrijednost treba istaknuti 

turistiku atraktivnost prirodnih sastojina i plantaža racvjetalih grmia vriska u krajobrazu, što 

treba iskoristiti za organizaciju turistikih posjeta i prodaju in situ domaih proizvoda na bazi 

vriska. 

183



domaeg primorskog vriska na podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za primorski vrisak. 


prehrambenih i gastronomskih vrijednosti primorskog vriska kroz publikacije, kušaonice, 


7. Propagacija domaeg primorskog vriska u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju 

9. Poticanje zasnivanja pogona za sušenje i preradu primorskog vriska. 


bazi primorskog vriska. 


184

7.2.2.5 OBINA AGAVA 

a) Kultura: Agava 

b) Red: Liliales 

c) Porodica: Agavaceae 

d) Svojta: Agave americana Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Obina agava 

f) Sinonimi: aloj, smokva glušica, loparina, primorski netres 

g) Status: 0 




Agava je sukulentna biljka lako prepoznatljiva po ogromnim, mesnatim, sonim listovima sivozelene 

boje, dugakim preko metra, koji su na rubu i vrhu bodljikavi. Agava prvi put cvjeta tek 

nakon nekoliko desetaka godina, ponekad punih 40. Stabljika koja nosi cvat visoka je i preko 6 

metara i na vrhu nosi velike cvatove s brojnim svijetložutim cvjetovima koji poinju cvasti u 

lipnju i cvatu cijelo ljeto. Pred jesen, po cvatnji cijela biljka ugiba. 


Obina ili amerika agava potjee iz Meksika i Južne Amerike odakle su je španjolski i 

portugalski pomorci prenijeli zajedno s kukuruzom, krumpirom i drugim kulturama na jug 

Europe. Kod nas su je donijeli Španjolci 1561. godine iz istonog Meksika. Odavno se proširila, 

podivljala iz kulture i sada raste samonikla uz obale Sredozemlja. U Dalmaciji zabilježena još 

prije više stoljea, pa ak Visiani poetkom 19. stoljea dvoji da li je za Dalmaciju alohtona ili se 

ve treba ubrojiti u autohtone biljke Dalmacije. Nikada u Dalmaciji nije uzgajana, osim lokalno 

razmnožavana i saena kao ukrasna biljka. 

Agava je zanimljiva biljka koja kod nas prvenstveno služi kao ukrasna biljka, meutim ima 

karakteristike ljekovite, aromatine, industrijske, medonosne i krajobrazne vrste. Podzemni dio 

biljke se nekad upotrebljavao kao lijek protiv sifilisa, mesnati soni dijelovi lista služe protiv 

reume, kao diuretik, ali i kao insekticid. Lisni pupoljci sirovina su za aromatiziranje tekile i 

drugih domaih meksikih rakija. Lisna vlakna služe za proizvodnju vlakna od kojih se i kod nas 

izraivao konop, a u Italiji i neke grublje vrste papira. Kod nas su se koristila vlakna agava i kao 

sirovina za izradu tradicionalnih dalmatinskih ipki, od kojih su najpoznatije: paška, hvarska i 

viška. Cvjetovi agave iznimna su pelinja paša. U novije doba pokušava se iz agave u 

gospodarskim koliinama ekstrahirati ugljikohidrat inulin kojeg u listovima ima u velikim 

koliinama. 


Agava je vrlo zahvalna biljka koja raste doslovno na svim terenima. Iznimno je pogodna za 

svježe nasute, strme terene gdje svojim gustim korijenom sprjeava eroziju. Na podruju 

Dalmacije daje karakter brojnim krajobrazima, osobito uz more. Nakon više stoljea postala je 

naša tradicijska kultura za koju se vežu tradicijski proizvodi, dalmatinske ipke. 

Agava je biljka izuzetno dobro prilagoena na uvjete Dalmacije, gdje je odavno pobjegla iz 

kulture te raste kao divlja, dajui karakter brojnim dalmatinskim krajobrazima, pri emu dobro 

podnosi zaslanjenje. Potrebno je izvršiti dodatna istraživanja populacija te odabrati najpogodnije 

za korištenja prvenstveno za sanacije smetlišta i drugih devastiranih podruja. U manjoj mjeri 

mogue je zasnovati nasade za proizvodnju vlakana za tradicijske dalmatinske ipke te isprobati 

mogunost proizvodnje novog proizvoda – dalmatinske tekile. 

185


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda agave 






5. Izrada marketinškog plana za agavu. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, farmaceutskih, vrijednosti 

agave kroz publikacije, kušaonice, predavanja, edukativne i turistike obilaske, medije. 

7. Propagacija agave u Dalmaciji, posebno za sanaciju svježe nasutih tala. 

8. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju. 

9. Poticanje zasnivanja ipkarskog obrta u okviru obiteljskih gospodarstava. 

10. Ukljuenje ipkarskih proizvoda u turistiku ponudu Dalmacije. 

186

7.2.2.6 BIOKOVO 

a) Kultura: Velika iglica 

b) Red: Geraniales 

c) Porodica: Geraniaceae 

d) Svojta: Geranium dalmaticum x Geranium macrorrhizum 

e) Naziv sorte: Biokovo 

f) Sinonimi: () 

g) Status: 0 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, 0, 0 

i) Rasprostranjenost: proizvedena kao ukrasna kultura u Njemakoj 


Biokovo je relativno nedavno selekcioniran kultivar hibrida dalmatinske iglice na bazi 

primjeraka sakupljenih na podruju Biokova. Tvori niski do poluvisoki grm s zelenim listovima 

prošaranim crvenim prugama. Cvate s brojnim cvjetovima bijele boje s ljubiastim centrom, 

promjera oko 2 cm. Cvjeta od kasnog proljea do sredine ljeta. Vrlo tolerantan na vruinu i 

vlagu. 


Biokovo je hibrid dalmatinske iglice nastao prirodnom mutacijom na Biokovu, gdje je sakupljen 

te naknadno selekcioniran od strane njemakih selekcionera. Danas se proizvodi u brojnim 

rasadnicima širom svijeta i nudi na prodaju ak i na internetu. 

Biokovo je sve popularnije u Europi i ubrzano se širi po cijelom svijetu. 


Biokovo je jedan od primjera korištenja izvornih, endeminih biljnih vrsta u selekciji za ukrasno 

bilje. Vrlo je teško dati sud koje naše bilje ima ovaj potencijal, ali sigurno je da na podruju 

Dalmacije rastu brojni endemi izražene estetske vrijednosti. 

Trenutno se kod nas nudi samo u jednom rasadniku u Istri. Nije poznato da li postoji u prirodi, 

na Biokovu. 

Koncept bussines plana vrijedi za sve naše estetski vrijedne endemine biljke. Potrebno je na 

osnovi dosadašnjih istraživanja odabrati endemine vrste koje imaju visoku estetsku vrijednost, 

te organizirati pokusno polje. Analizom vrsta u procesu kultiviranja odabrati najoptimalnije vrste 

za daljnju selekciju, te zapoeti s pokusnom proizvodnjom. Usporedo s ovom aktivnosti raditi na 

promociji ove proizvodnje te informirati javnost o djelatnosti. Završni kultivari trebaju imati 

poseban status meu našim ukrasnim biljem te ih promovirati kroz sve turistike aktivnosti, kao i 

na meunarodnim sajmovima u inozemstvo. 



izvornog endeminog estetski vrijednog bilja na podruju Dalmacije. 



4. Izrada marketinškog plana za najperspektivnije biljne vrste. 

5. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, estetskih i drugih 

vrijednosti kroz publikacije, predavanja, edukativne i turistike obilaske, medije. 

6. Propagacija najperspektivnijih estetskih biljnih vrsta u Dalmaciji, 

7. Poticanje zasnivanja proizvodnje sadnica u rasadnicima. 

8. Poticanje prodaje i promocije izvornih endeminih ukrasnih biljaka Dalmacije. 

9. Ukljuenje u turistiku ponudu Dalmacije. 

10. Izlazak na svjetsko tržište ukrasnog bilja 

187

188

7.2.2.7 DALMATINSKA PLANIKA 

a) Kultura: Planika 

b) Red: Ericales 

c) Porodica: Ericaceae 

d) Svojta: Arbutus unedo Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Dalmatinska planika 

f) Sinonimi: maginja, planiac, prpak, jagodinica, jagodnjak, jagodica 

g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: cijeli Mediteran, kod nas od Istre do Dalmacije, te primorja Crne gore 


Dalmatinska planika je zimzeleno drvo koje može narasti do 6 metara visine. Listovi su izduženo 

jajasti, kožasti i na rubovima pilasto nazubljeni, dugi 6–9 cm, 2–3 cm široki, na 3–10 mm dugoj 

peteljci. Zvonoliki bijeli cvjetovi nalaze se u cvatovima. Cvate od listopada do kraja prosinca. 

Plodovi planike, maginje su okrugli, debljine oko 2 cm, naranasto crveni, a crvenkasta kora im 

je bradaviasta, tokasta slina vrtnoj jagodi ili kori na plodu liija. Plodovi dozrijevaju u 

listopadu, kada poinju mijenjati boju iz zelene u žutu, naranastu i žarko crvenu. Taj se proces 

odvija postupno, tako da se plodovi poinju bojiti u razliito vrijeme. U isto vrijeme postupno se 

razvija cvat, pa se iz bijelih grozdova razvijaju cvjetovi slini cvijetu vrijesa. Kod planike je vrlo 

zanimljivo da ima istovremeno zrijue plodove, nezrele plodove i bijele cvjetove, koji e u 

razdoblju od jedne godine dozrijeti. Crveni zreli plodovi su vrlo ukusni i sadrže veliku koliinu 

vitamina C, do 300 mg u 100 grama ploda. 

Dalmatinska planika pripada biljnoj zajednici makiji somine (Juniperus phoenicea) koja pripada 

asocijaciji Pistacio-Juniperetum phoeniceae. 


Dalmatinska planika izvorna je mediteranska vrsta, sastavni dio mediteranske makije. Njezina 

jestivost je poznata od davnina, ali se ne preporuuje u veim koliinama, o emu govori njeno 

latinsko ime unedo, što znai da je jestiv samo jedan plod. Kod nas ne postoji tradicija 

kultiviranja planike, ali postoji tradicija korištenja plodova za proizvodnju vina, peenje rakije, 

preradu u marmeladu. Za ratnih godina plodovi su se sušili i mljeli u brašno, a u Italiji, južnoj 

Francuskoj i sjevernoj Africi plodovi se prodaju na tržnicama i jedu se sirove sa šeerom, a 

postoji i tradicija ušeeravanja zrelih plodova. Listovi planike su se kod nas koristili i kao zain, 

zamjena za listove lovora. Cvjetovi planike iznimna su pelinja paša, kad nijedna druga biljka ne 

cvate, samo dolaze kasno, kad je obino ve prehladno za pele i med rijetko dozrije. 

U kozmetici se plodovi planike upotrebljavaju kao dodatak kremi za njegu lica (omoguuje 

jednakomjerno tamnjenje kože), jer sprjeava nastajanje smeih pjega na obrazima. Krema je 

preporuljiva protiv starenja kože, raznih izraslina, nejednolike puti, pjega nastalih od izlaganja 

suncu, hormonskih poremeaja i sl. 

U novije doba dolazi do izražaja estetska vrijednost planike koja se formirana u manja stabla sadi 

sve više po Mediteranu, ali i dublje u kontinentu, jer se pokazalo da izdrže hladnou i do -15 ºC. 


Dalmatinska planika ima veliku potencijalnu gospodarsku vrijednost kao vona vrsta, 

industrijska kultura, dekorativna ili ukrasna vrsta te kao medonosna vrsta. Posebna je vrijednost 

planike što ona cijele godine ima dekorativne plodove koji postupno dozrijevaju, što dozriju 

krajem kalendarske godine kad nema drugog svježeg voa te što cvate u kasnu jesen, kad ne 

cvate praktiki ni jedna druga autohtona vrsta. 

Potrebno je izvršiti selekciju populacije planike kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju 

selekciju na osnovi vremena cvatnje i dozrijevanja, veliine i ukusnosti ploda, rodnosti, 

otpornosti na hladnou i sušu, dekorativnih elemenata i drugog. Oplemenjene kulture planike 

189

treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Plodovi se mogu ponuditi kao svježe voe i to u 

vrijeme kad nema drugog svježeg voa, mogu se sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. 

Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska sirovina za proizvodnju vina ili peenje 

rakije. Kultivari selekcionirani 

Na niže temperature mogu se saditi i dublje u kontinentu, a kao ukrasna parkovna i vrtna kultura, 

vjerojatno po cijeloj Hrvatskoj. Proizvodi, plodovi i preraevine, trebaju se marketinški obraditi i 

ponuditi ponajprije kroz turistike aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije. 


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda planike 






5. Izrada marketinškog plana za planiku. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, farmaceutskih i 

dekorativnih vrijednosti planike kroz publikacije, kušaonice, predavanja, edukativne i 

turistike obilaske, medije. 

7. Propagacija planike u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja rasadnika za proizvodnju sadnica planike. 

9. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju planike. 

10. Poticanje zasnivanja pogona za pakiranje svježih plodova, sušenje i preradu u okviru 

obiteljskih gospodarstava. 

11. Ukljuenje proizvoda planike u turistiku ponudu Dalmacije. 

12. Ukljuenje prirodnih sastojina, plantaža, pogona za preradu i kušaonica u turistiku 

ponudu Dalmacije. 

190

191

7.2.2.8 DALMATINSKA MIRTA 

a) Kultura: Mirta 

b) Red: Myrtales 

c) Porodica: Myrtaceae 

d) Svojta: Myrtus communis Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Dalmatinska mirta 

f) Sinonimi: mra 

g) Status: 0 




Dalmatinska mirta je zimzeleni grm do malo drvce koje može narasti do 5 metara visine. Listovi 

su na granama smješteni nasuprotno, na kratkoj peteljci, usko jajasti, kožasti, prema vrhu suženi 

i sjajni, dugaki do 3 cm. Bijeli, mirisavi cvjetovi nalaze se pojedinano u pazušcima listova na 

dugakim peteljkama. Cvate od lipnja do polovice kolovoza. Plodovi mirte su okrugle, 

tamnomodre, mesnate bobe, veliine graška odnosno 5-7 mm u promjeru, s ostacima aške na 

vrhu. Plodovi dozrijevaju od kraja listopada do kraja studenog, kada poinju mijenjati boju iz 

zelene u tamno modru. Zreli plodovi su ugodnog, slatkastog i pomalo smolastog okusa. 

Dalmatinska mirta pripada biljnoj zajednici makiji somine (Juniperus phoenicea) koja pripada 

asocijaciji Pistacio-Juniperetum phoeniceae. 


Dalmatinska mirta potjee iz podruja Male Azije, odakle je prenesena na Mediteran još u 

prethistoriji. Koristili su je ve stari Grci , ali je osobito cijenjena, ak kultno štovana za vrijeme 

Rimskog carstva, slino kao i lovor. Uzgoj su zapoeli stari Grci koji su jeli svježe plodove kao 

ukusno i ljekovito voe. Iz listova se u manjoj mjeri destilira eterino ulje. U Italiji se bobe 

koriste kao zain, a u Francuskoj se od boba proizvodi alkoholno pie nazvano eau d'Agnes. U 

Dalmaciji se plodovi mirte tradicionalno koriste konzervirani u soli ili slanoj otopini, a za 

vrijeme ratova su se sušili i mljeli u brašno. Na našim otocima tradicionalno se dodaju u 

lozovau za proizvodnju posebne crne rakije, vjerojatno jedne od najboljih u Dalmaciji. Mirta je 

važna mediteranska medonosna biljka. 


Dalmatinska mirta ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao vona vrsta, industrijska kultura, 

dekorativna ili ukrasna vrsta te kao medonosna vrsta. Potrebno je izvršiti selekciju populacije 

planike kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi vremena cvatnje i 

dozrijevanja, veliine i ukusnosti ploda, rodnosti, otpornosti na hladnou i sušu, dekorativnih 

elemenata i drugog. Oplemenjene kulture mirte treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. 

Plodovi se mogu ponuditi kao svježe voe i to u vrijeme kad nema drugog svježeg voa, mogu se 

sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska 

sirovina za proizvodnju crne rakije. Kultivari selekcionirani na niže temperature mogu se saditi i 

dublje u kontinentu, ali ne preduboko jer je mirta prilino osjetljivija na hladnou. 

Proizvodi, plodovi i preraevine, trebaju se marketinški obraditi i ponuditi ponajprije kroz 

turistike aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije. 

192


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda mirte na 

podruju Dalmacije. 





5. Izrada marketinškog plana za mirtu. 


dekorativnih vrijednosti mirte kroz publikacije, kušaonice, predavanja, edukativne i 


7. Propagacija mirte u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja rasadnika za proizvodnju sadnica mirte. 

9. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju mirte. 

10. Poticanje zasnivanja pogona za pakiranje svježih plodova, sušenje i preradu u okviru 

obiteljskih gospodarstava. 

11. Ukljuenje proizvoda mirte u turistiku ponudu Dalmacije. 


ponudu Dalmacije. 

193

194

7.2.2.9 DALMATINSKI MATAR 

a) Kultura: Matar 

b) Red: Capparales 

c) Porodica: Brassicaceae 

d) Svojta: Crithmum maritmum Linnaeus, 1753 

e) Naziv sorte: Dalmatinski matar 

f) Sinonimi: motar, motrika, petrovo zelje, petrovac, šulac, obalac, omaalj, 

sirotinjska šparoga, divlji koroma 

g) Status: 0 




Dalmatinski matar je trajna i snažna, razgranata u gornjem dijelu, a pri dnu odvenjela halofitna 

biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), visoka do 50 cm. Listovi su rasperani, plavozeleni, izrazito 

mesnati do 5 cm dugi i oko 6 mm široki. Na vrhu biljke razvijaju se štitasti cvatovi sastavljeni od 

brojnih zelenkasto žutih cvjetia koji cvatu od kolovoza do kraja rujna. Raste neposredno uz 

more, naješe u pukotinama vapnenakih stijena. esto prekriva cijele komplekse obalnih 

ploastih vapnenaca. 


Dalmatinski matar je izvorna biljka Europe, proširena gotovo svim europskim obalama, ali sve 

rjea. Koristi se još od pretpovijesnog doba, po grkoj mitologiji božica Hekata ga je pripremila 

Tezeju. Mesnati i vrsti listovi imaju slan i aromatian okus. Pomorci su listove matara u 

prošlosti nosili uložene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta. Svježe ubrani 

listovi su zapravo relativno siromašni vitaminom C. Sušenjem listova dio eterinog ulja (kojemu 

je glavni sastojak dilapiol) ispari, pa se mogu prirediti jela s blažim mirisom. Upotrebljava se u 

prehrani, za salate, ukiseljena i za umake, ali i u medicini kao antiskorbutno sredstvo i diuretik. 

Kao povrtnicu posebno su je cijenili i koristili Englezi za brojne salate i umake, a Shakespeare je 

spominje u drami Kralj Lear. 

U Dalmaciji se tradicionalno koristi na otocima, kao prilog jelima u octu ili u ulju, posebno 

Hvaru, Brau, iovu, Visu. Smatra se specijalitetom kao i kapari, s kojima se esto zajedno 

konzervira. 

Jedan dalmatinski gurman kaže za matar: „njegova visost matar...bar ga ja tako zoven...beren ga 

na južnoj strani otoka iova...delicija da ne more bit vea...raste i na sjeveru...u engleskoj je na 

dvoru uvik bila cijenjena, sad je u EU zaštiena biljka...prije se u Dalmaciji puno duperela, a ja 

u njoj guštan ve godinan...na salatu oli sa par maslin i kapari sa dobrin ovjin siren, a more i 

koja fetica pršuta.“ 


Dalmatinski matar ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska povrtnica i 

zainska biljka. Potrebno je izvršiti selekciju populacije matra kako bi se odabrali kultivari 

pogodni za daljnju selekciju na osnovi veliine i ukusnosti listova, koliine eterinih ulja, 

mogunosti uzgoja na nezaslanjenom tlu, otpornosti na hladnou i sušu i drugog. Oplemenjene 

selekcije matra treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. 

Selekcionirani dalmatinski matar s manjim udjelom eterinog ulja može se koristiti kao svježa 

mediteranska salata ili kao konzervirani listovi u domaoj kvasini ili maslinovom ulju. Ove 

proizvode treba marketinški obraditi i ponuditi ponajprije kroz turistike aktivnosti kao izvorni 

tradicionalni proizvod Dalmacije. Nije zanemariva ni turistika atraktivnost ouvanih sastojina 

matra uz obalu Jadrana. 


195

196 

1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda matra 






5. Izrada marketinškog plana za matar. 


dekorativnih vrijednosti matra kroz publikacije, kušaonice, predavanja, edukativne i 


7. Propagacija matra u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja rasadnika za proizvodnju sadnica matra. 

9. Poticanje zasnivanja plantaža za proizvodnju matra. 

10. Poticanje zasnivanja pogona za pakiranje svježih listova i preradu u okviru obiteljskih 

gospodarstava. 

11. Ukljuenje proizvoda matra u turistiku ponudu Dalmacije. 


ponudu Dalmacije.

197

7.2.2.10 DIVLJA RIGA 

a) Kultura: Divlja riga 

b) Red: Capparales 

c) Porodica: Brassicaceae 

d) Svojta: Diplotaxis tenuifolia (L.)DC. 

e) Naziv sorte: Divlja riga 

f) Sinonimi: dvoredac, uskolisni dvoredac, razgranjeni dvoredac, divlja rikula, rigula, 

divlji kupus, divlja salata, nadimaa 

g) Status: 0 


i) Rasprostranjenost: od Bliskog istoka do južne Europe; kod nas u obalnom dijelu, od Istre 

do primorja Crne gore, posebno u Dalmaciji; kao korov proširena u 

USA 


Divlja riga je do 60 cm visoka trajnica snažnog korijena, pri dnu odvenjela biljka iz porodice 

vrzina (Capparaceae). Listovi su debeli i soni, plavozeleni, do 12 cm dugi i duboko perasto 

urezani na 3-5 nasuprotna režnja. Na vrhu biljke razvija se visoka stabljika s grozdastim cvatom 

sastavljenim od mirišljavih žutih cvjetova koji cvatu od svibnja do kraja listopada. Po cvatnji 

razvijaju se 3 cm dugake komuške pune sitnih, u dva reda složenih sjemenki, odakle dolazi 

latinsko ime diplotaxis (dvoredac). Svježi listovi imaju tipian miris na rigu odnosno peeno 

svinjsko meso. Naješe raste na aridnim kamenitim strminama. 


Divlja riga sastavni je dio svih dalmatinskih mišancija u sklopu kojih se redovito prodavao na 

dalmatinskim tržnicama. Koriste se mladi listovi koji se razvijaju od travnja sve do kraja srpnja. 

Na isti nain koristi se i u Italiji i Francuskoj. 

Poznata je i ljekovitost divlje rige. Koristi se kao sredstvo za išenje krvi, za iskašljavanje, kao 

diuretik i antiskorbutik. Sjeme koje je ljutog okusa od glikozida sinergina, se u srednjem vijeku 

mljelo za izradu senfa, a smatralo se da biljka ima afrodizijaka svojstva. 


Divlja riga ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska povrtnica. Ona je 

nutricionistiki vrjednija od rige, ima dvostruko više C vitamina i oko 20 % više karotena. Biljka 

je vrlo vrijedna pelinja paša, posebno oko Postira na otoku Brau gdje daje redovito jedno 

vrcanje. 

Potrebno je izvršiti selekciju populacije divlje rige kako bi se odabrali kultivari pogodni za 

daljnju selekciju na osnovi veliine, tvrdoe i ukusnosti listova, mogunosti uzgoja, otpornosti na 

hladnou i sušu i drugog. Oplemenjene selekcije divlje rige treba razmnožiti i zasnovati 

sjemensku proizvodnju i nasade. 

Selekcionirana divlja riga može se koristiti kao svježa mediteranska salata, na identian nain 

kao i poznatija riga, od koje je nutricionistiki vrjednija. Ovaj proizvod treba marketinški 

obraditi i ponuditi ponajprije kroz turistike aktivnosti kao izvorni, tradicionalni proizvod 



1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genofonda divlje 

rige na podruju Dalmacije. 





198

5. Izrada marketinškog plana za divlju rigu. 

6. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, i prehrambenih vrijednosti divlje rige 

kroz publikacije, kušaonice, predavanja, medije. 

7. Propagacija divlje rige u Dalmaciji. 

8. Poticanje zasnivanja proizvodnje sjemena odabranih kultivara divlje rige. 

9. Poticanje zasnivanja proizvodnje divlje rige. 

10. Poticanje zasnivanja pogona za pakiranje svježih listova u okviru obiteljskih 

gospodarstava. 

11. Ukljuenje proizvoda divlje rige u turistiku ponudu Dalmacije. 

199



Osim svega nekoliko vrsti i sorta ostali obraeni dalmatinski kultivari aromatinog, zainskog, 

ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i divljeg jestivog bilja ne nalaze se na sortnoj listi RH. 

Osnovni razlog je nedostatna istraživanja ratarskih kultura na podruju Dalmacije, iako postojei 

kultivari predstavljaju izvorište zanimljivih svojstava vrlo zanimljivih za oplemenjivaki rad, a 

neki ak i svoj centar razvoja upravo imaju na Mediteranu. 


proizvodnja sjemena, a sjeme kadulje, lavande i ružmarina koje se može kupiti na tržištu 

redovito dolazi iz izvoza i ne predstavlja ovdje obraene populacije. Iznimka je budrovka, ije se 

sadnice razmnožavaju u više rasadnika i mogu se kupiti. 



200 

Dr. sc. Ivan Kolak 



10 000 Zagreb 

Dr. sc. Franjo Šatovi 



10 000 Zagreb 

Mr. sc. Ines Vršek 



10 000 Zagreb 

Mr. sc. Mihaela Kurtela 



10 000 Zagreb 

Mr. sc. Vesna Židovec 



10 000 Zagreb 

Mr. sc. Ksenija Karlovi 



10 000 Zagreb 

Mr. sc. Roman Ozimec 

Orehoveki ogranak 37 

10 040 Zagreb


Državni poticaji za zasnivanje plantaža lavandina budrovke 




10 000 Zagreb 

Milan i Vesna Vojinovi 

Anemona d.o.o. 

Kovaki prolaz bb 

20 260Korula 

Ratko Kovaevi 

Kapar d.o.o. 

Kvaternikova 12 

21 000 Split 



primki… 


propagacije. 

201



kultivara: 


opisi kultivara, 






poboljšanje državne strategije 

predavanja, 

izložbe, 


publikacije. 

202

8. DOMAE ŽIVOTINJE 

8.1 UVOD 


Prvi poznati stanovnici Dalmacije bili su pripadnici ilirskog plemena Dalmati, od kojeg je 

izveden naziv regije – Dalmacija. Obje rijei etimološki potjeu od stare ilirske rijei dalma 

(delma), što znai ovca, dakle Dalmacija je zemlja ovaca, odnosno ovara. Tako ve samo ime 

Dalmacije ukazuje na iznimnu važnost stoarstva i uzgoja domaih životinja na ovom podruju. 

Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od ega preko 

milijun ovaca i koza, što je u odnosu na broj stanovnika (250.000) inilo Dalmaciju 

najstoarskijom zemljom tadašnje Europe, jer je na jednog Dalmatinca bilo 5 grla stoke! 

Ova iznimno velika zastupljenost stoke za Dalmaciju ne udi ako se zna da opstanak na ratarski 

nepovoljnom podruju, kao što je Dalmacija, relativno velikoj populaciji ljudi uope nije mogao 

biti mogu bez oslonca u stoarstvu, što se posebno odnosi na Dalmatinsku Zagoru. Za Zagoru je 

stoka bila gotovo jedini izvor prihoda, uvjet i oslonac opstanka zagorskog puanstva. 

Danas, kad je oslonac ekonomije Dalmacije u sasvim drugim granama privrede, a Zagora 

izrazito depopulizirano podruje, Dalmacija je postala stoarski iznimno slabo razvijena regija, 

koje prema najnovijim popisima iz 2007. godine ima svega oko 250 0000 grla stoke (bez peradi i 

pela), što je dakle oko pet puta manje nego prije 200 godina (Tablica 1). 

Tablica 1: Službeno evidentirane domae životinje na podruju Dalmacije 2007. godine 

Županija Konji Magarci Goveda Ovce Koze Svinje* Perad Pele*** 

Zadarska 18 134 2.166 105.261 13.473 0 ? 7.738 

Šibenskokninska 

28 125 1.571 70.207 5.264 52 ? 6.820 

Splitskodalmatinska 

413 213 351 48.809 7.793 360 ? 29.950 

Dubrovakoneretvanska 

72 28 668 3.729 1.176 0 ? 9.026 

UKUPNO u 531 500 4.756 228.006 27.706 412 ? 53.534 

Dalmaciji 

**8.000 

U Hrvatskoj 12.938 1.348 179.627 538.827 50.238 167.131 700.000 313.978 

U Hrvatskoj 

procjena 

15.000 1.500 235.000 600.000 70.000 650.000 1.200.000 320.000 

* Broj rasplodnih krmaa 

**Procijenjen broj svinja u uzgoju 

***Broj košnica, broj pelara 684/2007 

203


Za Dalmaciju najvažnije vrste stoke i ostalih domaih životinja bile su, po redu važnosti za 

gospodarstvo: ovce, koze, goveda, magarci s križancima, svinje, konji, pele, kokoši, pure, 

dudov prelac, kunii, golubovi, psi. Uzgoj ribe nije poznat do najrecentnijeg razdoblja. 

Prema najstarijim nalazima paleontoloških ostataka domaih životinja u špiljama Dalmacije, 

utvreno je da su najstarije u uzgoju bile ovce, koze, goveda i psi. Od poetaka civilizacije 

dominiraju goveda, ali na prijelazu iz bronanog u bakreno doba (4000 godina prije Krista) 

primat preuzimaju ovce, po kojima Dalmacija i dobiva ime. U rimsko doba zapoeo je uzgoj 

konja i magaraca, te pelarstvo, peradarstvo i golubarstvo, a kasnije poinje uzgoj svinja. 

Pokušaji sustavnijeg oplemenjivanja stoke zapoinju tek krajem Mletake republike, pa jae kroz 

razdoblje francuske vladavine, križanjem domaih ovaca s merino ovcama. Osobito se nastojanja 

merinizacije te ostale mjere unaprjeenja stoarstva pojaavaju za vrijeme Austrougarske, od 

1808. godine. Imenuju se osobe odgovorne za unaprjeenje, izrauju i provode planovi, uvozi 

rasplodni materijal, osnivaju uzgajivanice i ergele. 

Važnost konjogojstva i uzgoja magaraca naglo je porasla krajem 18. stoljea uslijed razvoja 

trgovine i prometa, a zbog nepostojanja prometnica u Dalmaciji, da bi njihov broj do kraja 19. 

stoljea dosegao preko 50 000 grla. Kako su konji u Dalmaciju došli za Rimskog carstva, osnova 

dalmatinskih konja su rimski mali konji, poniji. Kasnije, okupacijom dijela Dalmacije od strane 

Turskog carstva dolazi do utjecaja arapskih konja te posebno u planinskim dijelovima Dalmacije 

utjecaja sitnog bosanskog tovarnog konja, a u dijelu Zagore i hrvatskog hladnokrvnog konja, 

zvanog bušak. Od polovice 19. stoljea osnivane su ergele od strane Austrougarske, pri emu su 

križanja uglavnom vršena arapskim i lipicanskim konjima. 

Uzgoj magaraca zasnivao se na dva osnovna tipa. Afriki, manji i mirniji tip te europski vei i 

tvrdoglaviji. Krajem 19. stoljea bilo je u Dalmaciji preko 30 000 magaraca. Oplemenjivanje 

domaih populacija zapoelo je polovicom 19. stoljea talijanskim apulijskim magarcem, koji 

nije ostavio traga u populaciji dalmatinskih magaraca. 

Osnova govedarstva Dalmacije je kratkorogo balkansko govedo-buša. Naknadno su Rimljani 

doveli dugorogo govedo u podolskom tipu koje se nije održalo. Oplemenjivanje zapoinje 

polovicom 19. stoljea, najprije uvoenjem simentalske i montafonske pasmine, a kasnije još i 

altgauske i meltalske pasmine. Konano se zbog slabih rezultata zakljuilo da e se 

oplemenjivanje najbolje provesti s tirolskom, odnosno austrijskom oberintalskom pasminom. 

Sustavnim križanjem ove pasmine s bušom nastalo je sivo dalmatinsko govedo. 

Ovarstvo je u Dalmaciji bilo iznimno dobro razvijeno, ponegdje u gotovo nemoguim uvjetima 

(Pag, Kornati). Osnova ovarstva Dalmacije je ovca pramenka, tipina ovca jugoistone Europe, 

koja se od davnina, a od poetka 19. stoljea sustavno oplemenjivala prvenstveno sa 

španjolskom merino ovcom, radi dobivanja kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune poinju 

križanja s mesnatijim i mlijenijim pasminama, te se uz merino ukljuuju talijanska bergamo 

ovca, sorthdown ovca, vlašika ovca, romanovska, karakul ovca i brojne druge 

U pojedinim dijelovima Dalmacije, posebno na otocima, uslijed izoliranosti populacija, 

specifinih ekoloških uvjeta te raznovrsnog križanja nastao je veliki broj zasebnih populacija, 

odnosno pasmina 

pramenki s veim ili manjim utjecajem merino ovce, a vjerojatno i drugih pasmina. Tako 

poznajemo brojne sojeve/pasmine pramenki: paška, silbska, kornatska, sinjska, braka, olibska, 

koje sve pripadaju velikoj skupini dalmatinskih pramenki, više ili manje križanih s drugim 

pasminama. 

204

Kozarstvo u Dalmaciji ima iznimno dugu tradiciju, vjerojatno još od predgrkih vremena, iz 

doba Ilira. Rimljani posebno kao otok koza istiu otok Bra. S preko 400 000 grla polovicom 19. 

stoljea kozarstvo Dalmacije je doseglo svoj vrhunac, da bi se do 1930. smanjilo na oko 250 000 

grla. 

Zbog nekontrolirane paše i brsta, što je navodno nepovoljno utjecalo na razvoj šuma na kršu, 

donesen je 1954. godine Zakon o zabrani držanja koza. Nakon ove mjere broj koza je drastino 

smanjen, a struka i statistika prestale su, nažalost, pratiti. 

Osnova dalmatinskog kozarstva je domaa (dinarska, hrvatska) šarena koza koja se manjim 

dijelom oplemenjivala sa sanskom i njemakom bijelom kozom te je tako stvorena hrvatska 

bijela koza. 

U pojedinim dijelovima Dalmacije (Bukovica, dio Ravnih kotara, Kamešnica) opstanak drugih 

domaih životinja, pa tako ni ovjeka, gotovo nije bio mogu bez koze. 

Za Bukovicu se istie kao podvrsta dinarske koze, bukovika koza. Trebalo bi istražiti 

opravdanost ovog soja ili bukoviku kozu sinonimizirati s dinarskom. Nažalost, populacija 

bukovikih koza je gotovo potpuno uništena za Domovinskog rata. 

Svinjogojstvo u Dalmaciji nema povoljne okolišne uvjete tako da je slabije razvijeno, iako je 

jedan od tradicijskih specijaliteta dalmatinski pršut. Osnova uzgoja bila je stara domaa, 

ekstenzivna pasmina šiška, autohtona za podruje Balkanskog poluotoka. Uzgoj se prvenstveno 

provodio u plodnijim dijelovima Zagore, prvenstveno uz krška polja, dok su u ostalim 

podrujima Dalmacije kupovali i dohranjivali manji broj svinja. Uzgoj je dosizao do 40 000 

svinja, a oplemenjivanje se vršilo prvenstveno s engleskim pasminama. Svinjogojstvo se 

razvojem prometa i trgovine, te uvozom iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, svelo u Dalmaciji 

na minimum, a izvorne populacije šiške su u potpunosti nestale. 

Peradarstvo se prvenstveno zasnivalo na domaim kokošima zvanim dalmatinska pogrmuša. 

Oplemenjivanje se pokušalo vršiti brojnim stranim pasminama bolje mesnatosti i nesivosti. ak 

je zabilježen pokušaj stvaranja izvorne dalmatinske kokoši, na osnovi populacija pogrmuša. 

Uz kokoši, znatniji je bio uzgoj domae pasmine purana ili tuka, kako se u Dalmaciji nazivalo, 

koja nažalost nikada nije bila predmet ozbiljnijeg istraživanja. 

Daleko manje su bile proširene patke i guske, prvenstveno uz rijeke jadranskog sliva: Zrmanju, 

Krku, Cetinu, a još manje bisernice. 

Manje životinje su zbog oskudice u hrani i lošim uzgojnim uvjetima slabije zastupljene u 

Dalmaciji, prvenstveno kroz golubarstvo i kuniarstvo. 

Ipak, treba istaknuti da je golubarstvo prisutno još od Rimskog razdoblja i ima iznimno dugu 

tradiciju. Na podruju Dalmacije prisutni su golubinjaci zidani u obliku manjih kula, kao što su 

golubinjak u Hektorovievom Tvrdlju u Starigradu na otoku Hvaru i Golubarda u elopecima u 

Župi Dubrovakoj. Goluba Dalmatinsku zimovku zapazili su još stari putopisci, a slino kao 

kod dalmatinskog psa, ljubitelji goluba prenijeli su pasminu, održali je i oplemenili u Austriji i 

Njemakoj (dalmatinska gimpla), dok je u Dalmaciji nestala. Smatra se da je ova pasmina 

nastala još u predrimsko, ilirsko doba. 

Psi su u Dalmaciji prisutni od samih poetaka naseljavanja ovjeka i zaetaka civilizacije. 

Tisuugodišnje stoarstvo nije se moglo ni zamisliti bez pastirskih, ovarskih pasa, o kojima 

danas gotovo ništa ne znamo, a mogue je da su bili u tipu dalmatinskog psa. Dolaskom Slavena 

pojavljuje se pastirski pas u tipu današnjeg hrvatskog ovara, dok se dalmatinski prenamjenjuje u 

lovakog psa, psa uvara, te konano prodorom Osmanskog carstva u vojnog, ratnog psa. Uz 

njih su Putem svile s podruja Tibeta došli veliki psi moloskog tipa, preci današnjeg tornjaka. 

Nažalost zbog periodiki izrazito loših uvjeta, gladi i oskudica, osobito pojavom filoksere i 

uništenjem vinogradarstva u 19. stoljeu, psi Dalmacije gotovo nestaju, a uveni dalmatinski pas 

selekcioniran je u Engleskoj od matinih pasa iz Dalmacije. Nestankom stoke gube se još 

205

donedavno korisni ovarski i moloski psi i tek je posljednjih godina zapoelo spašavanje i 

reintrodukcija. 

Pelarstvo u Dalmaciji ima izuzetno dugu i slavnu tradiciju koja poiva na iznimnim uvjetima, 

pravom pelinjem rajskom vrtu medonosnih biljaka. Organizirano pelarenje su vjerojatno 

zapoeli stari Grci zasnivanjem kolonija duž istone jadranske obale. Osnova pelarenja je 

izvorna mediteranska populacija sive pele, mediteranska pela. Za vrijeme Rimskog carstva 

pelarstvo se unaprjeuje, a med s otoka Šolte smatra se tada najboljim na svijetu. Dolaskom 

Slavena koji su i sami bili vrsni pelari ova se grana stoarstva i dalje razvija, meutim 

zasnivajui se na najprimitivnijoj tehnici pelarenja, pri emu su se društva prilikom vaenja 

meda iz prirunih kamenih ili glinenih košnica gušila, odnosno ubijala. Kao svojevrsni unikat 

treba istaknuti pelinjak sa 266 kamenih košnica u samostanu Blaca na otoku Brau, izgraen još 

1905. godine. 

Veliki pomak ostvaren je polovicom 19. stoljea uvoenjem pokretnih saa, ve 1875. godine 

osnovano je na Šolti prvo pelarsko društvo, a 1905. godine Prva dalmatinska pelarska zadruga. 

Ipak, nedovoljna podrška vlasti za loših, sušnih godina onemoguila je razvoj pelarstva kakvo 

Dalmacija omoguuje, tako da je 1938. godine bilo tek oko 36 000 košnica. U posljednjih 

pedesetak godina izuzetne uvjete za pelarstvo koriste pelari iz drugih krajeva, posebno 

Slovenije koji dovoze košnice na pašu, posebno na otok Hvar. Osamostaljenjem Hrvatske ova 

aktivnost gotovo potpuno prestaje i godišnje se izgube tisue tona najkvalitetnijeg svjetskog 

meda. Danas na podruju Dalmacije aktivno pelari oko 700 pelara organiziranih u desetak 

pelarskih udruga. 

Svilogojstvo u Dalmaciji poelo se razvijati još najvjerojatnije u 10. stoljeu. Stoljeima su za 

svilarstvo posaena stabla murvi davala karakteristiku mnogim predjelima Dalmacije. Manjim 

dijelom stabla širokolisnih sorti preostala su i danas, ali se rabe za potpuno druge svrhe, stvaranja 

sjene uz kue i u gradskim drvoredima. Davne 1780. godine trogiranin Petar (Piere) Grisogono 

knjižicu o svilarstvu, koje se potie krajem Mletake republike, jae za vrijeme francuske 

vladavine te dalje za vrijeme Austrougarske. Zlatno doba dalmatinskog svilarstva bilo je 

polovicom 18. stoljea, kad se zbog bolesti u ostalom dijelu Europe traži sjeme dudovog prelca 

iz Dalmacije. Svilarstvo je bilo posebno razvijeno na podruju Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, 

Dubrovnika i Kotora, koji je tada pripadao Dalmaciji. Ipak bolest dudovog prelca pojavila se 

naknadno i u Dalmaciji i od nje je svilarstvo znatno nazadovalo. Konano, otkriem umjetne 

svile u 20. stoljeu svilarstvo potpuno nestaje u Dalmaciji. 

Slatkovodno ribnjaarstvo je u Dalmaciji gotovo nepoznato, što ne treba posebno uditi 

prvenstveno zbog oslanjanja na morsku ribu i ribolov, a u odreenoj mjeri i zbog tehnološke 

nerazvijenosti i oskudice u slatkoj vodi. Ipak, poetkom 30-tih godina 20 stoljea zasnovano je 

mrijestilište pastrva na izvoru rijeke Jadro kod Splita koje je bilo kratkog vijeka. 

Na podruju Dalmacije postoje brojne endemine salmonidne vrste (pastrve) koje imaju izniman 

selekcijski i uzgojni potencijal, a koji je u potpunosti neiskorišten. Sve autohtone salmonidne 

vrste na podruju Dalmacije su ugrožene. U BIH i Sloveniji je ostvaren uzgoj mlai nekih 

izvornih vrsta salmonidnih riba, neretvanske mekousne pastrve i glavatice, a od 2007. godine 

provodi se u Hrvatskoj uzgoj mlai mekousne pastrve u svrhu jaanja populacija poribljavanjem. 

206

8.1.3. Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije 

Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vruine i suše, slaba 

obraslost vegetacijskim pokrovom i zaslanjenost obalnog podruja uz more najvažniji su 

ograniavajui imbenici poljoprivrede Dalmacije, pa tako i stoarstva. 

Okolišni uvjeti (pedološki, klimatski, biljni pokrov) na podruju Dalmacije izuzetno su 

nepovoljni za razvoj krupnije stoke, tako da se Dalmacija tradicijski oslanja na stoku sitnog 

zuba, ovce i koze. 

Od krupnije stoke prevladavaju sitnije pasmine, a ništa bolje nije ni sa ovcama i kozama kod 

kojih su izvorne pasmine takoer sitnije i slabijih proizvodnih osobina. Meutim ove su pasmine 

svojevrsna tisugodišnja rezultanta iznimno nepovoljnog okoliša, zahtjeva ovjeka i mogunosti 

domae životinje. Zbog toga su izvorne dalmatinske pasmine svojevrsno savršenstvo, 

najoptimalniji prirodni resurs Dalmacije. 

Službena rajonizacija stoarstva na podruju Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dva 

zasebna rajona. Prvi obuhvaa dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom 



Kozjak, Mosor, Biokovo, Rili) obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu gotovo da uope nije 

zastupljena krupnija stoka, a prisutno je tradicijsko ovarstvo obale i otoka. 

Drugi rajon obuhvaa dalmatinsko zalee, odnosno Dalmatinsku Zagoru u širem smislu. Ovo je 

podruje izrazito krajobrazno raznoliko i obuhvaa poplavne depresije, krška polja, krške zaravni 

i uzvisine te konano visoke dinarske vrhove, pa se tako i izmjenjuje klima od eumediteranske 

preko kontinentalne sve do hladne, ak snježne planinske klime. Na ovom podruju stoarstvo je 

bilo tradicionalno iznimno dobro razvijeno u odnosu na loše okolišne uvjete, ali je polovicom 20. 

stoljea izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora gotovo u potpunosti nestalo. 

207

8.2 TRADICIJSKE PASMINE DALMACIJE 

8.2.1 Pregledni popis vrsta, pasmina i sojeva 

Govedo (Bos taurus): 

Dalmatinska buša 

Dalmatinsko sivo govedo 

Konj (Equus caballus): 

Magarac (Equus asinus): 

Koza (Capra prisca): 

Ovca (Ovis aries): 

Svinja (Sus scrofa): 

Kokoš (Gallus gallus): 

Pura (Meleagris gallopavo): 

Pas (Canis familiaris): 

Dalmatinski poni 

Dalmatinski hladnokrvnjak (Bušak) 

Alkar 

Bosanski brdski konj 

Primorsko-dinarski magarac 

Sitni magarac 

Bukovika koza 

Dinarska šarena koza 

Hrvatska bijela koza 

Braka koza 

Paška ovca 

Kornatska ovca 

Olibska ovca 

Silbska ovca 

Zlarinska ovca 

Braka ovca 

Sinjska ovca 

Dubrovaka ruda 

Dalmatinska pramenka 

Šiška 

Dalmatinska pogrmuša 

Domaa tuka 

Dalmatinski pas 

Hrvatsko-bosanski planinski pas tornjak 

Pela (Apis mellifera carnica mediterana): Mediteranska siva pela 

Golub (Columba livia): 

Dalmatinska zimovka 

Zadarski prevrta 

Riba (Salmo dentex): Rijeni zubatak 

(Salmo marmoratus): 

Glavatica 

(Salmo farioides): 

Primorska pastrva 

(Salmo visovacensis): 

Visovaka pastrva 

(Salmo zrmanjaensis): 

Zrmanjska pastrva 

(Salmothymus obtusirostris krkensis): Zlousta 

(Salmothymus o. oxyrhynchus): Neretvanska mekousna 

(Salmothymus o. salonitana): Solinska mekousna 

208

Sukladno do sada objavljenim zakonskim pravnim aktima koja obuhvaaju slijedee propise: 

- POPIS IZVORNIH I ZAŠTIENIH PASMINA I SOJEVA DOMAIH ŽIVOTINJA TE 

NJIHOV POTREBIT BROJ (Narodne novine 127/1998) na snazi od 07.10.1998 

- DOPUNA POPISA IZVORNIH I ZAŠTIENIH PASMINA I SOJEVA DOMAIH 

ŽIVOTINJA TE NJIHOV POTREBNI BROJ (Narodne novine 73/2003) na snazi od 06.05.2003 

- IZMJENA I DOPUNA POPISA IZVORNIH I ZAŠTIENIH PASMINA I SOJEVA 

DOMAIH ŽIVOTINJA, TE NJIHOV POTREBNI BROJ (Narodne novine 39/2006) na snazi 

od 10.04.2006 

- DOPUNA POPISA IZVORNIH I ZAŠTIENIH PASMINA I SOJEVA DOMAIH 

ŽIVOTINJA TE NJIHOV POTREBNI BROJ (Narodne novine 126/2007) na snazi od 

10.12.2007 

Izvorne i zaštiene pasmine i sojevi domaih životinja nastalih na teritoriju Republike Hrvatske 

jesu: 

1. Goveda pasmine: 

1.1. Slavonsko srijemski podolac 

1.2. Istarsko govedo 

1.3 Buša 

2. Konji pasmine: 

2.1. Lipicanac 

2.2. Hrvatski posavac 

2.3. Meimurski konj 

2.4. Hrvatski hladnokrvnjak 

3. Magarci soja: 

3.1. Istarski magarac 

3.2. Primorsko-dinarski magarac 

3.3. Sjeverno-jadranski magarac, 

4. Ovce pasmine: 

4.1. Cigaja 

4.2. Creska ovca 

4.3. Dalmatinska pramenka 

4.4. Dubrovaka ruda 

4.5. Istarska ovca 

4.6. Krka ovca 

4.7. Lika pramenka 

4.8. Paška ovca 

4.9. Rapska ovca, 

5. Koze pasmine: 

5.1. Hrvatska šarena koza 

5.2. Hrvatska bijela koza 

6. Svinje pasmine: 

6.1. Crna slavonska 

6.2. Turopoljska 

7. Perad vrste: 

7.1. Purani pasmine: 

7.1.1. Zagorski puran 

209

7.2. Kokoši pasmine: 

7.1.2. Kokoš hrvatica 

*8. Pele pasmine: 

*8.1. Siva pela. 

Potrebit broj životinja (odraslih grla) pojedine pasmine i soja, za održavanje uzgoja i uvanje 

njihove genetske posebnosti, pri poželjnom odnosu spolova je kod: 

goveda 300 

konja 350 

magaraca 350 

ovaca 250 

koza 250 

svinja 200 

peradi 300 

Kako ovaj Elaborat obuhvaa najširu bazu tradicijskih populacija, u njemu se nalazi vei broj 

vrsta, pasmina i sojeva (populacija) domaih životinja od službenih zakonskih Popisa. 

Razlike izmeu važeih zakonskih Popisa izvornih pasmina u odnosu na predstavljeni popis 

tradicijskih dalmatinskih pasmina u ovom Elaboratu proizlazi iz slijedeih razloga: 

- u Elaborat su ukljuene sve tradicijske, a ne samo izvorne pasmine (npr. Šiška, Bosanski 

brdski konj) 

- u Elaborat su ukljuene i vjerojatno izumrle tradicijske pasmine za koje postoje pisani i 

drugi podaci (npr. Braka koza, Dalmatinski poni) 

- u Elaborat su ukljuene i novostvorene izvorne pasmine domaih životinja (npr. konj 

Alkar, golub Zadarski prevrta) 

- u službeni zakonski Popis nisu ukljuene neke vrste (pas, golub, ribe) 

- za neke pasmine i sojeve koje nisu ukljuene u službeni Popis potrebna su dodatna 

istraživanja kako bi se uvrstile (dalmatinsko sivo govedo, dalmatinska pogrmuša, 

domaa tuka) 

- za neke populacije koje nisu ukljuene u službeni Popis su potrebna dodatna istraživanja 

kako bi se izdvojile ili sinonimizirale s ve uvrštenim pasminama (dalmatinski 

hladnokrvnjak, sitni magarac, gotovo sve pasmine i sojevi ovaca, bukovika koza, 

mediteranska siva pela) 

- salmonidne ribe navedene u Elaboratu nisu nikada bile predmet selekcije i uzgoja, pa 

predstavljaju potencijalne kultivare, a ne postojee pasmine. 

210

8.2.2 Pregled najznaajnijih pasmina Dalmacije 

8.2.2.1 BUŠA 

a) Kultura: Govedo 

b) Red: Artiodactyla 

c) Porodica: Bovidae 

d) Svojta: Bos primigenius Bojanus, 1827 

e) Pasmina: Buša 

f) Sinonimi: Domarac, Ilirsko govedo, Lika buša, Dalmatinska buša 

g) Status: HSC, NN 73/2003 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: 125, CR, silazni 

i) Rasprostranjenost: dinarsko podruje Hrvatske (71 u Dubrovako-neretvanskoj županiji) 


Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu. Boja dlake je razliito pigmentirana, buše 

mogu biti crne, tamnije i svjetlije smee, svjetlosive, pa sve do gotovo bijele boje. Glava je 

relativno dugaka sa kratkim rogovima tamne boje. Za bušu je karakteristina tzv. srnea gubica 

pod kojom podrazumijevamo vijenac svijetlih dlaka oko tamno pigmentirane gubice. Kod 

životinja koje imaju tamniju dlaku može se duž lea primijetiti karakteristina svjetlija jeguljasta 

pruga. Kako pasmina nikada nije bila predmetom ozbiljnijeg uzgojnog rada, na bušama se esto 

uoava dosta eksterijernih nedostataka. S druge strane nepravilnosti u držanju i izuzetno loše 

okolišne i hranidbene prilike doprinose kržljanju i razvoju eksterijernih grešaka. Iako je u pravilu 

vime buše kratko, plitko i maleno, ima krava s izrazito lijepo razvijenim i oblikovanim vimenom. 

Papci buše su kao i rogovi tamno pigmentirani, relativno široki, tvrdi i dobro prilagoeni teškom 

kamenitom terenu. 

Obilježja krave bikovi 

visina grebena (cm) 110-112 120 

tjelesna težina (kg) 200 350 


Bušu prvi opisuje L. Adametz, kao kratkorožno govedo Balkanskog poluotoka koje potjee od 

posebnog izvornog oblika goveda nazvanog Bos brachyceros europeus. Danas se smatra da je 

vrsta Bos primigenius jedini predak goveda, a buša se toliko razlikuje od podolskih goveda da je 

teško zamisliti da potjeu od zajednikog pretka. Adametz je bušu nazvao ilirsko govedo, jer ju 

je našao sve do Albanije. Postoji teorija prema kojoj su Slaveni dolazei na ove prostore doveli 

sa sobom kratkorožno govedo koje se križalo sa sitnim kratkorožnim govedom koje su uzgajali 

Iliri i tako je nastala buša. Noviji arheološki i paleontološki podaci ne idu u prilog ovoj teoriji i 

ini se da je buša nastala prije dolaska Slavena. U svakom sluaju, buša je autohtono govedo 

Balkanskog poluotoka, a razliiti okolišni uvjeti, ciljevi i uvjeti uzgoja rezultirali su nastankom 

razliitih sojeva buše kao što su lika buša, dalmatinska buša, bosanska buša i druge. 

Do prije stotinjak godina buša je, uz podolsko govedo, bila dominantna pasmina u Hrvatskoj. 

Danas je u Hrvatskoj preostalo tek nešto više od 100 grla buše. 


Buša se koristila kao kombinirano govedo u ekstenzivnom sustavu proizvodnje. Ovisno o 

prilikama može biti radno-mlijeno, mlijeno-radno ili mlijeno-tovno-radno govedo. U laktaciji 

(6-8 mjeseci) daje do 1000 l mlijeka vrlo visokog postotka mlijene masti, ak do 6 %. Odabrane 

buše (Gospi 1955.) proizvele su u prosjeku 1600 l mlijeka, što je 5-6 puta više od njihove 

tjelesne mase! To znai da su po proizvodnji mlijeka u odnosu na veliinu, odnosno potrošnju 

hrane, jednake simentalskim kravama koje daju 4000 l mlijeka. 

211

Buša je iznimno otporna i prilagoena krškom terenu tako da su se u nekim dijelovima 

Dalmacije držale vani ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani (paša, brst, kukuruzovina, slama) pri 

emu bi zimi smršavile, a ljeti bi nadoknadile izgubljenu težinu i stvorile rezervu za zimu. Buša 

je otpornija na zarazne bolesti od veine drugih pasmina i sposobna za samostalno teljenje i 

podizanje teleta. 

Buša je idealno govedo za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom na podruju cijele 

Dalmacije, od puinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri emu traži minimalnu njegu i 

ulaganje. Nemogue je zamisliti bolje prilagoeno govedo za Dalmaciju i ekonominije 

održavanje postojeih krajobraza, staništa i pratee bioraznolikosti. 

Kao daljnju vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz 

proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda: mlijeko, mladi i punomasni sir, skuta, vrhnje, 

posebno na zaštienim podrujima (NP Krka, PP Biokovo), uz eko sela i drugdje. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda buše na podruju Dalmacije. 

2. Izrada selekcijskog plana i zasnivanje matinog stada. 




5. Zasnivanje demonstracijskog uzgajališta s reprezentativnim ekopopulacijama. 

6. Izrada marketinškog plana za bušu. 


gastronomskih vrijednosti buše kroz publikacije, predavanja, medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja buše na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim 

podrujima. 

9. Poticanje veeg korištenja buše u proizvodnji širom Dalmacije. 

212

8.2.2.2. SIVO DALMATINSKO GOVEDO 

a) Kultura: Govedo 



d) Svojta: Bos primigenius Bojanus, 1827 

e) Pasmina: Sivo dalmatinsko govedo 

f) Sinonimi: Smea pasmina 

g) Status: nije na službenom popisu pasmina 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: 700*, CR, silazni 

i) Rasprostranjenost: Dalmatinska Zagora 

* procjena autora 


Sivo govedo je nešto krupnije od buše, jednobojno sive boje dlake. Glava mu je relativno 

dugaka sa kratkim rogovima. Papci su vrlo vrsti što je vrlo važno s obzirom na kameniti krški 

teren. 

Kao kod buše niti kod ove pasmine nikada nije bilo nekog ozbiljnijeg uzgojnog rada. Stoga je 

postojea populacija sivog goveda u Dalmaciji vrlo šarolika i jako varijabilna. 

Obilježja krave bikovi 

visina grebena (cm) 115-120 125 

tjelesna težina (kg) 300-350 400 


Sivo dalmatinsko govedo nastalo je križanjem buše i uvezenog sivog tirolskog goveda 

(oberintalsko govedo). Do kraja 19. stoljea na podruju Dalmacije uzgajala se gotovo iskljuivo 

buša. Austrougarska vlada potie oplemenjivanje buše, zbog poboljšanja proizvodnih svojstava. 

Nakon više neuspješnih pokušaja s raznim pasminama, zakonom je 1908. godine propisano da se 

za križanje koristi iskljuivo najoptimalnija oberintalska pasmina. Prva rasplodna grla uvezena 

su u Knin 1898. godine, a uvoz je nastavljen pri emu toan broj uvezenih grla nije poznat zbog 

uništenja arhiva. Sivo govedo, boljih proizvodnih i radnih sposobnosti od buše bilo je kod 

stoara vrlo dobro prihvaeno. Od 1947. do 1975. godine u matinu evidenciju je upisano 119 

bikova sivog goveda, od kojih su 24 uvezena iz Austrije, dok su ostali bili križanci iz domaeg 

uzgoja. Veina bikova je smještena u Centru za umjetno osjemenjivanje u Kninu, koji je 

pokrivao podruje cijele Dalmacije. 

Ovaj proces križanja domae buše s oberintalskim bikovima traje i danas, jer se još uvijek za 

oplodnju koristi njihovo sjeme. Osim u Dalmaciji goveda slinog nastanka Austrougarska je 

uzgojila i na podruju Hercegovine (Gatako govedo). 


Sivo govedo Dalmacije je kombinirana pasmina u ekstenzivnom sustavu proizvodnje. Ovisno o 

hranidbenim prilikama krave proizvode 1500-2000 l mlijeka i daju kvalitetniju telad za tov od 

buše. Uzgojno selekcijskim radom mogla bi se znaajno popraviti proizvodna svojstava uz 

zadržavanje velike otpornosti i dobre prilagoenosti po emu je ova pasmina poznata. 

Dalmatinsko sivo govedo je vrlo dobro prilagoeno krškom terenu Dalmacije i idealno je govedo 

za poluintenzivan do intenzivan uzgoj na otvorenom i zatvorenom na podruju Dalmacije, s 

nešto boljim okolišnim uvjetima. Posebno treba istaknuti podruje dijela Ravnih kotara, 

Vranskog jezera, Sinjskog i drugih polja u podnožju Dinare, Vrgorakog polja, doline rijeke 

Neretve i Konavle. 

Slino kao kod buše, kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku atraktivnost stada sivog 

dalmatinskog goveda u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, 

vrhnje), posebno na zaštienim podrujima (PP Vransko jezero), uz eko sela i drugdje. 

213


1. Inventarizacija postojeeg genfonda dalmatinskog sivog goveda 






6. Izrada marketinškog plana za dalmatinsko sivo govedo. 


gastronomskih vrijednosti dalmatinskog sivog goveda kroz publikacije, predavanja, 

medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja dalmatinskog sivog goveda na podruju Dalmacije, najprije na 

zaštienim podrujima (PP Dinara, PP Biokovo). 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji širom Dalmacije. 

214

8.2.2.3. DALMATINSKI HLADNOKRVNI KONJ (BUŠAK) 

a) Kultura: Konj 

b) Red: Perissodactyla 

c) Porodica: Equidae 

d) Svojta: Equus ferus Boddaert, 1785 

e) Pasmina: Dalmatinski hladnokrvni konj (Dalmatinski bušak) 

f) Sinonimi: Hrvatski hladnokrvnjak 

g) Status: nije na službenom popisu pasmina 


i) Rasprostranjenost: Dalmatinska zagora 


Dalmatinski hladnokrvnjak je vrst radni konj, jakih kostiju, nešto teže, iako u odnosu na tijelo 

ne prevelike glave, uglavnom ravnog profila. Vrat je kratak i snažan, esto kod pastuha s 

izboenim gornjim dijelom, greben je relativno dug i izražen, lea i spoj srednje dugi i široki, a 

sapi mišiave, raskoljene i spuštene. Prsa su široka i duboka, a noge vrste, obraslih putica. 

Kopita su široka i vrsta, a hod izdašan. Mirni su i dobroudni u radu, izdržljivi i ustrajni, 

ranozreli i dobre plodnosti. 

Veinom su dorati, rjee šarci, bijelci i vranci, a rijetko sivci i alati. 

Obilježja kobile pastusi 

Visina grebena (cm) 140-160 150-170 

Tjelesna težina (kg) 600-700 650-750 


Dalmatinski hladnokrvnjak pripada velikoj i neujednaenoj grupi hrvatskih hladnokrvnjaka, 

nastalih križanjem bezbrojnih pasmina koje su prolazile širim podrujem Hrvatske. Iako danas 

hladnokrvnjaci gube svoj znaaj, u povijesti su igrali vrlo važnu ulogu. U srednjem vijeku 

hladnokrvnjaci su bili veoma traženi vojniki konji, a intenziviranjem poljoprivrede u 18. i 19. 

stoljeu hladnokrvni konji postaju znaajni kao radni konji. Razvojem industrije zapoinje uzgoj 

konja za vuu, odnosno transport roba, pa ih ponegdje zbog toga i zovu konji za korak. 

U Hrvatskoj su se hladnokrvni konji uzgajali uglavnom na podruju kontinentalne Hrvatske: 

Podravine, Moslavine, Meimurja i Hrvatskog zagorja. Uz Hrvatskog posavca i Meimurskog 

konja, koji su se izdvojili kao zasebne pasmine, donekle ujednaena populacija hrvatskog 

hladnokrvnjaka zadržala se i danas na podruju SZ Hrvatske. 

Meutim, znaajan uzgoj hladnokrvnih konja postojao je na podruju Dalmatinske zagore, 

uslijed dugogodišnje tradicije uzgoja težeg konja, prvenstveno za obavljanje poljoprivrednih 

radova i poslova na planinskim podrujima. 

U poetku vjerojatno s veim genetskim udjelom izvornog dalmatinskog ponija, turskih i 

arapskih konja, njegov kasniji razvoj bio je pod veim utjecajem bosanskih brdskih te konano 

lipicanca i hladnokrvnih pasmina konja, prije svega hrvatskog hladnokrvnjaka. On danas 

pokazuje svojstva karakteristina za hladnokrvni tip konja. Meutim, uzgajan je u daleko lošijim 

okolišnim prilikama, osobito u pogledu ishrane. 

Oblikovanje današnjeg tipa dalmatinskog hladnokrvnjaka nikada nije bilo predmetom sustavnog 

rada, jer su se u ergelama u Drnišu, Sinju i Vrani bavili veinom uzgojem toplokrvnih konja i 

lipicanaca, tako da je nastao stihijski prema zahtjevima pojedinih samostalnih uzgajivaa. 

215


Dalmatinski hladnokrvnjak kao tipini radni konj, koristio se za poljoprivredne radove u 

podrujima 

intenzivne poljoprivrede, prvenstveno na veim krškim poljima, gdje su postojale vee obradive 

površine, ali i na dalmatinskim planinama, Dinari, Mosoru, Biokovu i drugdje. 

Iako je broj ovih konja nekada bio znaajan današnja je populacija svedena na svega nekoliko 

stotina grla s tendencijom daljeg opadanja. U matinim knjigama HSSC-a za 2007. je 

registrirano nešto preko 500 konja za podruje Dalmacije, od ega oko 500 pripada populaciji 

Dalmatinskog hladnokrvnjaka, što ga ini kritino ugroženom pasminom. 

Danas je nemogue oekivati da e se vratiti potreba za korištenjem ovog konja za obavljanje 

radova ili vuu, tako da se osnova bussines plana treba bazirati na njegovom korištenju u 

održanju krajobraza i bioraznolikosti, posebno kao važnu veliku pašnu životinju, kao sportskoturistikog 

konja za jahanje, osobito u planinskim dijelovima Dalmacije te konano stada 

dalmatinskih konja kao turistiku atrakciju Dalmacije. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda dalmatinskog hladnokrvnjaka, bušaka. 






6. Izrada marketinškog plana za dalmatinskog hladnokrvnjaka, bušaka. 

7. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, vrijednosti dalmatinskog 

hladnokrvnjaka, bušaka kroz publikacije, predavanja, medije i druge oblike promocije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja dalmatinskog hladnokrvnjaka, bušaka na podruju Dalmacije, 

najprije na zaštienim podrujima (PP Dinara, PP Biokovo). 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji dalmatinskog hladnokrvnjaka, bušaka 

širom Dalmacije. 

216

8.2.2.4. PRIMORSKO-DINARSKI MAGARAC 

a) Kultura: Magarac 

b) Red: Perissodactyla 

c) Porodica: Equidae 

d) Svojta: Equus asinus Boddaert, 1785 

e) Pasmina: Primorsko-dinarski magarac 

f) Sinonimi: Dalmatinski magarac 



i) Rasprostranjenost: cijela Dalmacija 


Dalmatinski magarac je manjeg okvira i skladne grae. Boja tijela je pepeljasto siva, rjee tamno 

smea ili potpuno crna. Trbuh je svjetliji, a duž lea i u predjelu lopatica jasno su uoljive tamne 

pruge koje tvore karakteristian križ. Na nogama su tamnije pruge, kolutovi. Glava je umjerene 

veliine s izboenim eonim dijelom, na kojoj su istaknute uške, u sredini obrasle duljom 

svjetlijom dlakom i crnih rubova. Njuška je svjetlija u odnosu na tijelo. Vrat je srednje dug, 

vrst, skladno povezan, obrastao kratkom stršeom grivom. Greben je slabo izražen, lea uska, 

ponekad blago uleknuta, a sapi spuštene i slabo mišiave. Prsa su uska, a noge vrste i košate s 

mekim puticama. Kopito je malo, okruglo i vrlo tvrdo. Pulad je tamnija, esto smea, no 

vremenom posivi. 

Obilježja 

visina grebena (cm) 88-100 

tjelesna težina (kg) 80-95 


Povijest uzgoja magaraca u Hrvatskoj traje koliko i povijest ovjeka na prostoru Mediterana, 

kolijevci europske civilizacije. Primorsko-goranski magarac je najmanja europska pasmina, 

dobro prilagoen skromnim životnim uvjetima, više produkt prirodne selekcije, nego utjecaja i 

odabira uzgajivaa. Polovicom 19. stoljea izvršena je introdukcija talijanskog apulijskog 

magarca prvenstveno u ergeli Vrana kod Biograda i u selekcijskoj stanici Njive na otoku Brau. 

Ovaj uzgoj nije ostavio traga, jer su križanci imali slaba kopita za teški krški teren, pa je ak 

porasla cijena domaih magaraca. Osim u Dalmaciji, proširen je u Hercegovini, jugozapadnoj 

Bosni i crnogorskom primorju. 

Magarci su oduvijek zauzimali važno mjesto u životu ovjeka na kršu, i brojne su anegdote i 

uzreice vezane uz ovu dobroudnu životinju, u narodu zvanom tovar, kenjac, osel i dr.. Magarac 

se spominje u starim statutima dalmatinskih gradova Korule (1214.) i Dubrovnika (1272.). U 

svojim književnim djelima spominju ga Gunduli, Drži, Marinkovi i brojni drugi. 

Neki autori smatraju da su primorsko-goranski i sitni magarac (minijaturni) dvije razliite 

pasmine, koje se fenotipski i genetski razlikuju. Prema standardnoj klasifikaciji visina grebena 

sitnog magarca iznosi do 91 cm, dok je prosjena visina dalmatinskog magaraca 88-100 cm. 

Kako nema drugih važnijih fenotipskih razlika potrebno je izvršiti daljnja istraživanja genetskih 

razlika temeljnih na polimorfizmima (prije svega DNA), uz uvažavanje uzgojne povijesti. 


Magarac se koristio prvenstveno kao tovarna životinja za prijenos roba i ljudi, ali ne treba 

zanemariti ni magarei gnoj koji je bio iznimno cijenjen, osobito u povrarstvu i cvjearstvu. Još 

nedavno smo na našim krškim podrujima redovito susretali natovarene magarce sa samarima. 

Brojne su graevine na najtežim terenima izgraeni uz njegovu pomo, a jematva i berba 

maslina se nije mogla zamisliti bez magarca. Posjeduje zadivljujuu sposobnost da na leima 

nosi teret teži od 100 kg, dakle više od vlastite težine. Rjee se koristio za poljoprivredne radove 

217

i vuu tereta upregnut u lagana kola pri emu može vui teret i do 600 kg. Razvojem tehnologije 

magarac gubi svoju važnost, te samo sporadino služi kao turistika atrakcija. U Hrvatskoj je 

krajem tridesetih godina 20. stoljea populacija magaraca brojila 40.000 grla, dok se danas svela 

na najviše 1500 primjeraka, dakle smanjila se gotovo 30 puta. Populacija primorsko-dinarskih 

magaraca ima izrazito mali udjel rasplodnih životinja, što dovodi do polaganog, ali sigurnog 

smanjenja populacije. Magarac je danas KRITINO UGROŽENA VRSTA za koju je 

potrebno osmisliti i provesti plan ouvanja, kako ga naša djeca ne bi viala samo u ZOO 

vrtovima. 

Magarac kao nijedna druga pasmina Dalmacije predstavlja svojevrsni njen simbol, duboko 

ukorijenjen u tradiciju i kulturu Dalmatinaca. Prvenstveno ga treba ukljuiti u sve vidove 

turizma, stada izvornih magaraca u sve naše Parkove (NP Krka, PP Vransko jezero, PP Biokovo, 

PP Lastovo), zatim eko centre, etno sela i drugdje. Treba osuvremeniti i marketinški osmisliti 

aktivnosti kao što su izložbe magaraca, trke magaraca, otoci magaraca i drugo. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda primorsko-dinarskog magarca. 


3. Proizvodne i genetske analize odabranih ekopopulacija radi utvrivanja vrijednosti i stupnja 

razliitosti meu njima. 



6. Izrada marketinškog plana za primorsko-dinarskog magarca. 

7. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, vrijednosti primorsko-dinarskog 

magarca kroz publikacije, predavanja, medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja primorsko-dinarskog magarca na podruju Dalmacije, najprije na 

zaštienim podrujima. 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji primorsko-dinarskog magarca širom 


218

8.2.2.5. DINARSKA ŠARENA KOZA 

a) Kultura: Koza 



d) Svojta: Capra prisca Boddaert, 1785 

e) Pasmina: Dinarska šarena koza 

f) Sinonimi: Hrvatska šarena koza, Domaa šarena koza, Domaa koza, Dalmatinska 

koza, 





Dinarska šarena koza pokrivena je gustom, vrstom i dugakom dlakom, crno-bijele, smee ili 

sivo-bijele boje, a rjee je jednobojna. Glava je nešto manja, s obveznim rogovima naješe 

savinutim unatrag. Kod mužjaka su rogovi izduljeni i spiralno uvinuti. Vrat je uzak i plosnat, a 

prsa i zdjelica uska. Noge su vrste, a papci tvrdi i prilagoeni na kamenite krške terene. Vime je 

slabije razvijeno, esto pigmentirano i obraslo dugom dlakom. Vrlo je skromna, otporna i 

dugovjena. Dinarska šarena koza opstaje i u najlošijim uvjetima držanja i nalazimo je i na 

najkamenitijim i najsiromašnijim terenima. 

Osobine koza jarac 

visina grebena (cm) 52-55 60-70 

tjelesna težina (kg) 30-40 45-50 


Koza je jedna od najranije udomaenih i najrasprostranjenijih domaih životinja, u narodu esto 

zvana krava siromaha. Vrlo je živahna, pokretljiva i spretna životinja koja se odlino kree po 

krškim terenima i liticama gdje brsti i pase oskudno bilje koje odlino iskorištava. Od svih 

udomaenih životinja koza u prehrani koristi najviše biljnih vrsta, a po prilagodljivosti lošim 

životnim uvjetima ne mogu joj konkurirati ni goveda niti ovce. 

U Hrvatskoj se znaajniji uzgoj koza odvijao na podruju krša Istre i Dalmacije. Za Dalmaciju se 

u rimsko doba posebno apostrofira braka koza. Sredinom 19. stoljea u Dalmaciji se uzgajalo 

preko 427.000 koza, no kroz naredna desetljea broj im opada, te se poetkom 20. stoljea 

uzgaja manje od 200.000, a 1939. godine svega oko 115.000 koza. Spominju se proizvodni 

sojevi dinarske šarene koze, bukoviki, dalmatinski, neretljanski i drugi. 

Zbog nekontrolirane paše i brsta, što je navodno nepovoljno utjecalo na razvoj šuma na kršu, 

donesen je 1954. godine Zakon o zabrani držanja koza, nakon ega je broj koza drastino 

smanjen, a struka i statistika prestale su, nažalost, pratiti ovu granu stoarstva.. 

Iz šarolike i nikad standardizirane populacije koza u Dalmaciji izdvojena je izvorna pasmina, 

dinarska šarena koza, rasprostranjena na podruju južnog Velebita, Dinare i Dalmatinske Zagore, 

gdje brsti po teško pristupanim terenima. U brdskim selima ovog podruja, nekada je svako 

domainstvo držalo po nekoliko koza, a vea stada imali su planinski stoari. Nije zabilježeno da 

je u nekom periodu ova pasmina znaajnije i planski oplemenjivana, osim sporadinih pokušaja, 

te možemo ustvrditi da je izvorno oblikovana na ovom prostoru. Pripada grupi ekstenzivnih 

mediteranskih pasmina koje potjeu od vrste Capra prisca.. 


Dinarska šarena koza uzgaja se uglavnom za proizvodnju mesa. Veinom ojari jedno jare težine 

2,5-3 kg. U nekim našim krajevima peena jaretina više se cijeni od peene janjetine. Obino se 

koriste jarii starosti 2-3 mjeseca i težine 10-12 kg. Nekada se koristila i kozja dlaka tzv. 

kostrijet, koje se dobivalo 300–1000 gr po kozi. Vrlo je otporna na bolesti i loše životne uvjete. 

219

Po svemu, naša je dinarska šarena koza idealna za ekstenzivno stoarenje na škrtim krškim 

terenima. Proizvodnja mlijeka u laktaciji kree se od 100-140 kg, s masnoom do 4 %. 

Dinarska šarena koza idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom za 

podruje cijele Dalmacije, od puinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri emu traži 

minimalnu njegu i ulaganje. Nemogue je zamisliti bolje prilagoenu kozu za Dalmaciju i 

ekonominije održavanje postojeih krajobraza, staništa i pratee bioraznolikosti. Posebno je 

prikladna za najkrševitija podruja, dok je u boljim uvjetima može zamijeniti hrvatska bijela 

koza, nešto boljih proizvodnih osobina. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turistiku 

atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, 

vrhnje), posebno na zaštienim podrujima (NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo), uz eko sela i 

drugdje. 

U novije vrijeme uvia se znaaj uzgoja koza u krškim podrujima Dalmacije, izmeu ostalog i 

poradi išenja terena, što smanjenje rizik od nastanka i širenja požara. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda dinarske šarene koze. 






6. Izrada marketinškog plana za dinarsku šarenu kozu. 

7. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, prehrambenih i gastronomskih 

vrijednosti dinarske šarene koze kroz publikacije, predavanja, medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja dinarske šarene koze na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim 

podrujima (Parkovima). 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji dinarske šarene koze širom Dalmacije. 

220

8.2.2.6. DALMATINSKA PRAMENKA 

a) Kultura: Ovca 



d) Svojta: Ovis aries Linnaeus, 1758 

e) Pasmina: Dalmatinska pramenka 

f) Sinonimi: Pramenka 





Dalmatinska pramenka pripada skupini dugorepih ovaca s otvorenim runom. Izrazito je otporna, 

vrste grae tijela i snažne konstitucije. Za razliku od drugih pramenki, dalmatinska ima izraženu 

širinu prsiju, dok prema visini grebena pripada grupi srednje razvijenih pramenki. Glava i noge 

dalmatinske pramenke, a kod nekih i trbuh, obrasli su kratkom dlakom, žuto mrke ili crne boje, 

ponekad i šareni, odnosno sa žutim ili crnim pjegama na bijeloj podlozi. Runo je otvoreno, a 

pramenovi šiljati, dužine do 20 cm. Obraslost i gustoa runa je dosta slaba, Ovce su veinom 

šute, a ovnovi imaju rogove u obliku spirale. Janjci su u dobi od 3 mjeseca teški oko 20 kg. 

Obilježja Ovce Ovnovi 

Visina do grebena (cm) 60 - 63 65 - 68 

Tjelesna težina (kg) 28 - 38 40 - 65 


U rano prethistorijsko doba na podruju Južne Europe došlo je do križanja neolitske dugorepe 

ovce (Ovis aries palustris) s kratkorepim muflonom (Ovis musimon). Narodi koji su kasnije 

prodirali u ove krajeve, Kelti i Slaveni, doveli su dugorepe ovce. Njihovim križanjem nastala je 

grupa pramenki jugoistone Europe, kojoj pripadaju sve naše stare populacije kontinentalnih i 

primorskih pramenki. To su ovce s grubom, miješanom vunom, kombiniranih proizvodnih 

svojstava (meso, mlijeko, vuna) i izrazito prilagoene na krška podruja i loše uvjete. Uzgojno 

podruje dalmatinske pramenke je cijela Dalmacija s otocima, gdje se idealno prilagodila 

okolišnim uvjetima. Izvanredno dobro podnosi ekstremne zime u planinskim dijelovima 

Dalmacije, kao i sušna ljeta u obalnom pojasu. Kroz povijest su u više navrata provoeni razliiti 

sustavi ”oplemenjivanja” dalmatinske pramenke, esto bez jasnog plana i cilja. Poetkom 19. 

stoljea sustavno se križalo prvenstveno s Merino ovcom, radi dobivanja kvalitetnije vune. 

Smanjenjem važnosti vune poinju križanja s mesnatijim i mlijenijim pasminama, te se uz 

merino ukljuuju talijanska bergamo ovca, sorthdown ovca, vlašika ovca, romanovska, karakul 

ovca i brojne druge. 

U pojedinim dijelovima Dalmacije, posebno na otocima, uslijed izoliranosti populacija, 

specifinih ekoloških uvjeta te raznovrsnog križanja nastao je veliki broj zasebnih populacija, 

odnosno sojeva pramenki s veim ili manjim utjecajem merino ovce i drugih pasmina: silbska, 

kornatska, sinjska, braka, olibska. Populacija dalmatinske pramenke danas pokazuje odreen 

otklon od nekadašnje izvorne pasmine, ali još uvijek je vrlo bliska arhainom, izvornom obliku. 


Dalmatinska pramenka je izrazito otporna na klimatske prilike koje su u Dalmaciji esto 

ekstremne. Dobro koristi ekstenzivne planinske pašnjake i krška tla oskudne vegetacije. Podnosi 

dugotrajnu potragu za hranom, i do nekoliko desetaka kilometara dnevno. 

Proizvodnja mlijeka iznosi u prosjeku 70 do 80 l u pet mjeseci laktacije, od kojeg najvei dio 

posiše janje, a samo mali dio se koristi za proizvodnju sira ili se pije kao svježe mlijeko. Vuna 

dalmatinske pramenke je veinom bijele boje, vrlo gruba i malog prinosa, do 1.5 kg. Od ove 

221

grube vune u Dalmaciji su se izraivale vunene arape i brdske torbe. Uzgoj ovih ovaca danas 

pretpostavlja poseban management u iskorištavanju ekstenzivnih pašnjaka sustavom ovca-janje, 

posebno važan za održanje krajobraza travnjaka s brojnim staništima i endeminim vrstama. Ne 

treba zaboraviti ni proizvodnju hrane prema ekološkim naelima održive poljoprivrede koja 

podrazumijeva hranidbu ovaca bez ikakvih dodataka u osnovnoj hrani (iskljuivo paša i majino 

mlijeko). U zimskom razdoblju mogu se dodavati minimalne koliine žitarica, uglavnom 

kukuruza i jema, proizvedenih u sustavu organske poljoprivrede. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda dalmatinske pramenke. 






6. Izrada marketinškog plana za dalmatinsku pramenku. 


gastronomskih vrijednosti dalmatinske pramenke kroz publikacije, predavanja, medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja dalmatinske pramenke na podruju Dalmacije, najprije na 

zaštienim podrujima. 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji dalmatinske pramenke širom Dalmacije. 

222

8.2.2.7. DUBROVAKA RUDA 

a) Kultura: Ovca 



d) Svojta: Ovis aries Linnaeus, 1758 

e) Pasmina: Dubrovaka ruda 

f) Sinonimi: Dubrovaka pramenka 



i) Rasprostranjenost: Dubrovako-neretvanska županija 


Dubrovaka ruda je osrednje razvijena i prilino skladno graena ovca pretežno bijele boje. 

Janjad se raa s bijelom do sivom bojom, a crne ovce se pojavljuju vrlo rijetko. Runo je veinom 

zatvorenog tipa, a kod manjeg broja ovaca može biti i poluotvorenog tipa. Glava, donji dijelovi 

nogu i trbuh pokriveni su bijelom dlakom, a ostali dijelovi tijela bijelom vunom. Glava je srednje 

dužine s konveksnim profilom u nosnom dijelu. Na njoj se nalaze vodoravno položene male i 

uske uši. Ovce su uglavnom bez rogova, dok se kod ovna mogu pojaviti rogovi. Vrat je dosta 

dug i tanak, a prsa mišiava i zaobljena. Greben je nešto viši od križnog dijela, a lena linija se 

blago spušta prema sapima, koja su relativno duga i široka. Veina ovaca ima kravlji stav zadnjih 

nogu, što je prednost pri kretanju po strmom i kamenitom tlu. Rep im je dug i esto doseže ispod 

skonog zgloba. 

Obilježja Ovce Ovnovi 

Visina do grebena (cm) 59 62 

Tjelesna težina (kg) 33 43 


Autohtone ovce pramenke na podruju Dalmacije bile su kroz povijest nesustavno 

oplemenjivane s merino ovnovima. Prvi uvoz merino ovnova datira iz ranog doba Dubrovake 

Republike. Stihijskim križanjem kroz duže vremensko razdoblje stvorene su u 18. i 19. stoljeu 

razliite populacije ovaca koje su se razlikovale od autohtonih pasmina. 

Dubrovaka ruda je nastala križanjem domaih pramenki s merino ovnovima koje su najprije 

dovozili mornari iz Italije, Španjolske i Francuske, a za vrijeme Austrougarske monarhije i iz 

Australije. Od svih naših izvornih ovaca utjecaj merino ovce je najizraženiji, a vuna 

najkvalitetnija. Uzgaja se na uskom, ali dugakom podruju dubrovakog primorja od Stona do 

Herceg Novog, ukljuujui otoke Lopud, Šipan i Koloep, a manje u zaleu Dubrovnika. 

Još do Domovinskog rata vea populacija dubrovake rude održavala se na podruju Konavala i 

Sniježnice, te na poluotoku Pelješcu. Okupacijom ovog podruja došlo je do potpunog uništenja 

stada, te je samo sporadino preostala poneka manja grupa ovaca, koje se ubrzano križaju sa 

ovcama drugih pasmina. Prema matinoj evidenciji HSC za 2007. godinu preostalo je 396 ovaca 

dubrovake rude. Ova veliina populacije ovaca dubrovake rude je izrazito mala, tako da je 

svrstavamo u kategoriju kritino ugroženih (CR). Potrebna je hitna akcija i formiranje matinog 

stada ako se želi spasiti ova pasmina. 


Dubrovaka ovca predstavlja autohtonu hrvatsku pasminu dobivenu nesustavnim križanjem, tzv. 

merinizacijom dalmatinskih pramenki, s željom poboljšanja proizvodnih svojstava, prvenstveno 

vune. Uzgaja se u manjim stadima s ciljem proizvodnje mesa i mlijeka, a u manjem udjelu i 

vune. Proizvodnja mlijeka je dosta izražena, odnosno daje oko 90 l, emu treba još dodati oko 30 

l koje posiše janjad u 7 do 8 mjeseci laktacije. Jedan dio mlijeka koristi se kao svježe mlijeko, 

dok se od drugog dijela proizvodi tradicionalni polumasni ili punomasni sir. Daje od 1 do 1.5 kg 

223

ijele vune, kvalitetnije od ostalih pramenki. Randman vune je 50 % . Danas je proizvodnja vune 

u Hrvatskoj u potpunosti nestala, vuna se uvozi ve finalizirana za pletenje i drugu uporabu, a 

ostriženo runo predstavlja ekološki problem. Zbog toga se više pažnje kod koncepta bussines 

plana mora posvetiti korištenju mesa i mlijeka. Mlada janjetina se tradicionalno sprema pod 

pekom ili na ražnju, a starija ovetina se soli, salamuri i dimi, te jede suha, zvana kaštradina. 

Tradicionalan specijalitet dubrovakog podruja je zelena maneštra, kuhana kaštradina s 

izvornom dubrovakom brokulom. 

Tradicionalni dubrovaki sir proizveden od mlijeka dubrovake rude izvorni je proizvod 

Dubrovako-neretvanske županije, a danas se može probati još samo u najzabaenijim selima 

Županije. Potrebno je izraditi bussines plan za promociju i proizvodnju ovih proizvoda. 


1. Inventarizacija postojeeg genfonda dubrovake rude. 






6. Izrada marketinškog plana za dubrovaku rudu. 

7. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških, prehrambenih i gastronomskih 

vrijednosti dubrovake rude kroz publikacije, predavanja, medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja dubrovake rude na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim 

podrujima. 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji dubrovake rude širom Dubrovakoneretvanske 

županije. 

224

8.2.2.8. DALMATINSKI PAS 

a) Kultura: Pas 

b) Red: Carnivora 

c) Porodica: Canidae 

d) Svojta: Canis familiaris Linnaeus, 1763 

e) Pasmina: Dalmatinski pas 

f) Sinonimi: dubrovaki goni, dalmatinski ptiar, bengalski goni, danski pas, 

dalmatinski brakirac 

g) Status: FCI 153 /14.04 1999. 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: kako se uzgaja širom svijeta 

nije poznat ukupni broj primjeraka dalmatinskog psa, LC, stabilan 

i) Rasprostranjenost: cijeli svijet 


Dalmatinski pas je skladne grae, izduljene, srednje velike glave, priljubljenih ušiju, vretenasta 

tijela i šiljata repa. vrsta i gusta dlaka bijele boje prošarana je crnim, rjee smeim tokama, 

koje mu daju karakteristian i prepoznatljiv izgled. Veliina pjega na tijelu je 2-3 cm, dok sitnije 

nisu poželjne, a manje su na glavi, repu i ekstremitetima. Upadljivo je tamnih oiju. Visok je 55- 

60 cm, a težak do 30 kg. 

Dalmatinski pas je inteligentan, osjeajan i privržen ovjeku, ali vrlo temperamentan, snažan i 

uporan. Voli tranje i velike površine. 


Neki autori smatraju da dalmatinski pas potjee iz starog Egipta, odakle se preko Grke 

rasprostranio u Dalmaciju, dok drugi istiu njegovo Sredozemno porijeklo. Ve u 14. stoljeu 

organizirano se uzgaja u akovakoj biskupiji, kao uvar, pratilac koija i konjanika, te kao 

vojniki i lovaki pas. 

Prvi poznati pisani podaci o dalmatinskom psu datiraju iz 1719. godine. akovaki biskup Petar 

Baki u djelu De vita populi et de cultura armentorum et peccorum Diacove et eius Districtus, 

pod latinskim imenom Canis dalmaticus spominje psa kratke bijele dlake s okruglim pjegama 

crne boje, visine 4-5 pedlja (60-75 cm). Istie da ga najviše uzgajaju plemii i ostali odlinici u 

Hrvatskoj, a najviše u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu u miru i ratu, no uzgaja ga i ostali 

narod. 

Franjevaki samostan u Zaostrogu (Makarsko primorje) uva sliku Posljednja veera, rad 

nepoznatog autora iz polovice 18. stoljea, na kojoj nalazimo prikaz dalmatinskog psa. 

U vrijeme Napoleonovih ratova dalmatinski pas proširio se preko Francuske u Englesku, gdje je 

engleski kinolog T. Bewick 1792. godine objavio njegov opis i crtež. U Engleskoj je 

standardiziran još krajem 19. stoljea, dok je 1999. godine kao matina selekcijska država 

priznata Hrvatska. Danas je dalmatinski pas jedna od najpopularnijih pasmina, proširena po 

cijelom svijetu. 


U prošlosti je dalmatinski pas korišten za gotovo sve mogue namjene. Bio je vojni pas koji je 

pratio konjaništvo i izazivao pomutnju meu neprijateljskim konjima; lovaki pas koji je u 

brzom trku hvatao divlja; pratilac koija i osobni uvar; pas kojim se Romi i putujue kazališne 

družine privlaile pažnju u srednjem vijeku, dok njegova graa upuuje na porijeklo gonia i 

ptiara. 

Danas se dalmatinski pas koristi najviše kao pas za šetnju i rekreaciju. Karakteristino je da 

uporno slijedi svojeg gospodara. 

Zbog svoje inteligencije i osebujnog pjegavog tijela oduvijek je plijenio zanimanje ljudi - kako 

ovjeka uzgajivaa, tako i djece. Korišten je u amerikoj vojsci i kao vatrogasni pas, Pas Sv. 

Florijana, a svjetsku slavu stekao je u crtanom filmu W. Disney-a «101 Dalmatinac». 

225

Danas je dalmatinski pas izgubio svoju gospodarsku vrijednost i prvenstveno se koristi kao 

obiteljski pas. Uzgoj u Hrvatskoj je daleko mnaji od svjetskog uzgoja, ali jak. Nažalost, ovisi o 

trendu i pomodarstvu. Meutim kao svojevrsni simbol Dalmacije, prepoznatljiv širom svijeta, na 

podruju Dalmacije, njegove domovine, dalmatinski pas ima posebnu vrijednost za promociju. 

Potrebno je njegov uzgoj proširiti na podruju Dalmacije i koristiti ga kroz razne aktivnosti: No 

dalmatinaca, Bal dalmatinaca, Izložbe dalmatinskih pasa, a posebno u kombinaciji s drugim 

tipinim dalmatinskim pasminama, primorsko-dinarskim magarcem, dalmatinskom zimovkom. 

Karakteristini pjegavi uzorak trebao bi na podruju Dalmacije postati sveprisutni prepoznatljivi 

motiv i garancija izvornosti proizvoda. 


1. Poticanje uzgajivanica dalmatinskog psa. 

2. Izrada marketinškog plana za dalmatinskog psa. 

3. Popularizacija povijesnih, socioloških, etnoloških, ekoloških vrijednosti dalmatinskog 

psa kroz publikacije, predavanja, manifestacije, medije. 

4. Osmišljavanje turistikih aktivnosti: No dalmatinaca i slino, te turistike posjete 

uzgajivanicama: Dalmatinac na dalmatinskom kršu 

226

8.2.2.9. BOSANSKO-HERCEGOVAKO HRVATSKI PASTIRSKI PAS-TORNJAK 

a) Kultura: Pas 

b) Red: Carnivora 

c) Porodica: Canidae 

d) Svojta: Canis familiaris Linnaeus, 1763 

e) Pasmina: Bosansko-hercegovako hrvatski pastirski pas-tornjak 

f) Sinonimi: hrvatski tornjak, bosanski tornjak, tornjak 

g) Status: FCI 355 /16.05 2007. 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: trenutno je nepoznat toan 

broj primjeraka pasmine, VU, uzlazni 

i) Rasprostranjenost: Hrvatska, BIH 


Bosansko-hercegovako hrvatski pastirski pas-tornjak je krupan i snažan pas, duge i vrste 

dlake, pretežito bijele boje s ploastim tamnijim podrujima na glavi i tijelu. Glava je klinasto 

izdužena, sa snažnim eljustima i izraženim onjacima. Uši su velike i preklopljene, a vrat dug, 

ali vrlo mišiav i prekriven bujnom dlakom. Tijelo je kvadratnog okvira, snažno i vrsto, vrlo 

dubokog i širokog grudnog koša. Rep je izrazito dug i upav, vrlo esto podignut, po emu ga 

lako raspoznajemo u stadu ovaca. 

Ženke visine 60-65 cm, mužjaci 65-70 cm (dozvoljeno +/- 2 cm), težine i preko 50 kg. Iako 

velik, iznimno je žilav, izdržljiv i skroman. Djeluje smireno i opušteno, ali vrlo odluno brani 

povjereno stado i odbija nepoznate. 


Tornjaci su skupina krupnih, molosoidnih pasa vezanih uz tradicionalni pastirski nain života 

stoara na visokim dinarskim planinama. Ishodište svih tornjaka najvjerojatnije je najviše 

svjetsko gorje, Himalaje, gdje i danas obitava tibetanska doga koja predstavlja osnovu iz koje su 

se razvili tornjaci. Kako je toliko udaljena pasmina dospjela u Europu danas nije sasvim jasno, 

pretpostavlja se kao pratilac karavana koji su dolazili s istoka jantarnim putem. 

Boravei prvenstveno na izoliranim planinskim podrujima Balkana, ali i šire u Europi, te 

križanjem sa lokalnim pasminama, došlo je do nastanka i diferencijacije razliitih populacija i 

pasmina pastirskih pasa, a jedni od najpoznatijih su šarplaninac i kraški ovar. 

Na graninom podruju Dalmatinske Zagore i Hercegovine, prvenstveno na planinskim 

masivima Dinare, Svilaje, Kozjaka, Golije, Cincara i Kupresa formirala se populacija bosanskohercegovako 

hrvatskog pastirskog psa-tornjaka, koji se proširio i do Like, Grobnikog polja 

iznad Rijeke, a s ovcama i u ravniarska podruja Hrvatske. 

Nestajanjem brojnih stada i depopulacijom tradicionalno ovarskih podruja visokih Dinarida, 

ova pasmina bila je osuena na izumiranje. Ipak ostaci nekadašnje populacije ouvali su se na 

izoliranom podruju sjeverozapadne Hercegovine i na širem podruju Dinare, podruju sinjskih 

ovara. U Zagrebu je 1982. godine, a naknadno i u Tomislavgradu, utemeljen organizirani uzgoj 

bosansko-hercegovako hrvatskih pastirskih pasa-tornjaka, za što su poglavito zaslužni: Šandor 

Horvath, Tihomir Kovaevi i fra Petar Krasi. Danas u Hrvatskoj postoji nekoliko stotina pasa, 

dok je pasmina službeno priznata 2007. godine. 


Kao što mu ime govori, bosansko-hercegovako hrvatski pastirski pas-tornjak se drži uz torove, 

odnosno ograeni prostor za stoku, gdje štiti grla od napada krupnih predatora, prvenstveno 

vukova i medvjeda. Meu starijim ovarima vrijedi izreka: Gdje ima tornjaka nema vukova. 

Poznato je da je nekada služio i kao obrana karavana na dugim putovanjima, te za osobnu 

zaštitu. 

Danas se u Hrvatskoj provodi sustavan program za uvoenje Bosansko-hercegovako hrvatskih 

pastirskih pasa-tornjaka, kao prirodne zaštite od nasrtaja vukova na stada u brdsko-planinskim 

227

podrujima, ime bi se izbjegli gubici stoke, te troškovi naknade šteta. Pokusno je na uporabi i u 

hrvatskoj vojsci. 

U konceptu bussines plana bosansko-hercegovako hrvatske pastirske pse-tornjake svakako treba 

sustavno širiti zajedno sa stadima stoke prvenstveno na širem podruju Dalmatinske Zagore. 

Drugi element je njihovo korištenje u turistike svrhe, posebno uz stada eko sela, turistiki 

organiziranih uzgajivanica i drugo. 


1. Poticanje osnivanja uzgajivanica pasmine bosansko-hercegovako hrvatski pastirski 

pas-tornjak. 

2. Poticanje uzgoja radnih linija i osnivanja udruga uzgajivaa. 

3. Popularizacija i promocija povijesnih, socioloških, etnoloških i ekoloških vrijednosti 

pasmine kroz publikacije, predavanja, manifestacije, medije. 

4. Poticanje uzgoja i držanja pasmine na podruju Dalmacije, najprije uz stada i eko sela. 

5. Poticanje veeg korištenja pasmine širom Dalmacije, posebno Dalmatinske Zagore. 

228

8.2.2.10 MEDITERANSKA PELA 

a) Kultura: Pela 

b) Red: Hymenoptera 

c) Porodica: Apiidae 

d) Svojta: Apis mellifera carnica mediterana Pollmann, 1879 

e) Pasmina: Mediteranska pela 

f) Sinonimi: Dalmatinska pela, Mediteranski tip sive pele 

g) Status: pod Siva pela HSC, NN 126/07 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: 50.000, VU, stabilan 

i) Rasprostranjenost: Hrvatska, BIH, CG 


Mediteranska pela pripada vrsti medne pele (Apis mellifera) kod koje postoji više podvrsta, a 

na podruju jugoistone Europe proširena je siva ili kranjska pela (Apis mellifera carnica) koja 

se od drugih pasmina raspoznaje prije svega bojom kolutia i dlaica na zatku. Oni su sive boje, 

po emu je ova pela i dobila ime, rjee sa smee-crvenkastim pjegama. Ima široki tomentum, 

odnosno dlaice na etvrtom kolutiu pokrivaju oko 2/3 površine kolutia. Na petom kolutiu 

dlaice su kratke, odnosno dužine 0.25-0.35 mm. Jedna od važnijih osobina je dužina rilca koja 

kod sive pele iznosi 6.4-6.8 mm, što je znatno duže od rilca veine ostalih pasmina pela. 

Unutar sive pele utvreno je više sojeva: alpski, subalpski, panonski, dinarski, mediteranski, a 

vjerojatno ih ima i više. Mediteranski se od ostalih prvenstveno razlikuje nešto dužim rilcem i 

jaom obojenosti. 

Obilježja Radilica Trut Matica 

Masa (gr.) 0.1 0.2 0.2 

Duljina (mm) 12-14 15-17 15-20 


Osnovu za pelarenje u Hrvatskoj predstavlja siva pela Apis mellifera carnica, koja je nastala 

na podruju jugoistono od Alpa, izmeu Dunava i Jadranskog mora, dakle jedan od centara 

razvoja predstavlja upravo naša domovina. Razvoj podvrste je poeo nakon posljednjeg ledenog 

doba, prije oko 8 000 godina. Osim kod nas, proširena je u Sloveniji, Austriji, djelu Maarske, 

Rumunjske i središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. U Sloveniji je poznata pod imenom 

kranjska pela. Kod nas su prisutna etiri tipa sive pele: subalpski tip, proširen na podruju 

gorske Hrvatske, odnosno u Gorskom kotaru i Lici; panonski tip (kontinentalni) proširen na 

podruju panonske nizine, odnosno kontinentalne Hrvatske; dinarski tip, proširen na unutrašnjem 

dijelu Dinarida te mediteranski tip, proširen na podruju mediterana i submediterana, odnosno 

naše obale i otoka. Od ukupnog broja košnica 70 % se nalazi na podruju kontinentalne 

Hrvatske, 25 % na mediteranskom podruju, a svega 5 % u gorskom podruju. 

U svom djelu Naturalis Historia Plinije Stariji (23.-79. n.Kr.) hvali med zvan Olintio (Olynta, 

Šolta) koji je kod Rimljana traženiji od himetskog meda (Hymettos, brdo kod Atene), koji se u to 

doba smatra najboljim na svijetu. To je ujedno i prvi spomen organiziranog pelarenja na 

podruju Dalmacije, ali i Hrvatske. 

Godine 1905. na podruju Hrvatske, bez Dalmacije, bilo je 96.000 košnica, od ega 87 000 sa 

nepokretnim i tek 9 000 sa pokretnim saem. Razvojem tehnologije pelarenja poveava se broj 

košnica pa je tako 2007. godine u Hrvatskoj registrirano preko 300.000 košnica od kojih je 

vjerojatno manje od 50.000 košnica mediteranske pele. 

Mediteranska pela je osjetljiva pasmina, ija populacija ne omoguava sigurnost u njen 

opstanak i svaki poremeaj ekološkog sustava može je vrlo brzo dovesti u skupinu ugroženih 

pasmina. 

229


Mediteranske pele su poznate kao vrlo dobre za uzgoj zbog svoje blage naravi i izrazito dobrog 

medonošenja. Vitalne su i brzo reagiraju na promjene u okolini. Cijene se zbog dobre radinosti i 

mirnoe, a poznato je da mogu prezimiti i u malim zajednicama, te da matice imaju visoku 

plodnost. Prezime s relativno malo hrane, i imaju brzi proljetni razvoj. Jedina loša karakteristika 

svih pasmina sive pele je izražena sklonost rojenju. Od 1994. godine zapoinje eksperimentalni 

uzgoj i praenje selekcije matica, a 1997. godine usvojen je program pelarstva i selekcije u 

pelarstvu, po kojem se na podruju Hrvatske ne mogu držati druge pasmine pela osim sive, a u 

okviru osnovnih uzgojnih ciljeva provodi se selekcija i odabiru matice najboljih i najtipinijih 

svojstava. 

Mediteranska pela tradicionalno se uzgaja prvenstveno za proizvodnju voska, peluda i meda, 

vrcanog i u sau, a u novije vrijeme i za brojne druge proizvode kao što su: matina mlije, 

propolis, pelinji otrov i dr. Ipak njena najvea vrijednost je u oplodnji. Kod mediteranske pele 

trebalo bi se ipak prvenstveno orijentirati na proizvodnju najkvalitetnijih svjetskih medova 

(vrisak, kadulja, ružmarin, lavanda), a za druge proizvode rajonizirati proizvodnju na kontinentu. 

Mediteransku pelu treba ukljuiti u programe uzgoja ljekovitog i aromatinog bilja, koje je 

upravo neshvatljivo zanemareno na podruju Dalmacije koja je od davnine uvena po kvaliteti 

aromatinog bilja. 


1. Zasnivanje demonstracijskog pelinjaka s reprezentativnim ekopopulacijama 

mediteranske pele. 

2. Izrada marketinškog plana za mediteransku pelu i njene proizvode. 


gastronomskih vrijednosti mediteranske pele i njenih proizvoda kroz publikacije, 

predavanja, kušaonice, medije. 

4. Poticanje uzgoja i držanja mediteranske pele u proizvodnji širom Dalmacije. 

230

8.2.2.11 GLAVATICA 

a) Kultura: Riba 

b) Red: Salmoniformes 

c) Porodica: Salmonidae 

d) Svojta: Salmo marmoratus Cuviers, 1829 

e) Pasmina: Glavatica 

f) Sinonimi: neretvanska glavatica 

g) Status: nije na popisu pasmina 

h) Populacija, stupanj ugroženosti i postojei trend populacije: ?, CR, silazni 

i) Rasprostranjenost: Jadranski sliv: Italija, Slovenija, Hrvatska, BIH, Crna gora, 

Makedonija, Albanija 


Tijelo glavatice je vretenasto i izduženo kao kod svih salmonidnih vrsta riba, odnosno pastrva. 

Glava velika, kao i usta s velikim zubima, a oi razmjerno male. Boja tijela je vrlo 

karakteristina, išarano je tamnim prugama i šarama, koje su na glavi nepravilno svinute, pa lie 

na šare mramora, po emu je glavatica dobila latinsko ime (marmoratus). Glavatica nema crnih i 

crvenih pjega karakteristinih za ostale salmonidne vrste. Mlai primjerci imaju manje izražene 

pruge i znatno se razlikuju od starijih, što je u prošlosti dovelo do višekratnog opisa ove vrste i 

od strane vrsnih strunjaka. Glavatica može živjeti vrlo dugo i narasti ak do 140 cm uz težinu 

do 30 kg, ali danas je nemogue nai ovakve primjerke. 


Glavatica je autohtona vrsta Jadranskog sliva, proširena od Italije do Albanije. Njena izvorna 

populacija je zbog ugroženosti slatkih voda cijelog jadranskog sliva ugrožena, a veliini 

populacije, kao i biologiji se vrlo malo zna. 

Glavatica za razliku od veine ostalih izvornih salmonidnih vrsta vrlo brzo raste i može se 

uspješno ekonomski uzgajati. Koliko je poznato, prvi uzgoj ostvaren je na izvoru rijeke Bune, na 

podruju BIH, a od 90-tih se uzgoj glavatice provodi u Sloveniji s ciljem obnavljanja populacije 

zbog izlova i hibridizacije s potonom pastrvom Salmo trutta. 

Glavatica je u ribolovnim krugovima izuzetno cijenjen trofej, kojim se isticala sposobnost 

ribolovaca. Nažalost uslijed tehnikih zahvata na rijekama jadranskog sliva postala je iznimno 

rijetka i ugrožena vrsta, gotovo nepoznata suvremenim ribolovcima. 


Osnovna prednost glavatice u odnosu na druge izvorne salmonidne vrste Dalmacije je njena 

gospodarska vrijednost, odnosno prikladnost za uzgoj. Kako je glavatica kritino ugrožena (CR) 

u Hrvatskoj, njenim uzgojem e se ujedno riješiti problem opstanka vrste. 

Kvaliteta mesa glavatice daleko je iznad kvalitete dužiaste (kalifornijske) pastrve i ona se po 

odabiru populacija, te razradi tehnologije uzgoja može uzgajati i ponuditi posebno uz rijeke Krku 

i Neretvu kao izvorni specijalitet Dalmacije, pri emu bi vodeu ulogu imali Parkovi, ali i druge 

popularne rijene ugostiteljske lokacije (Radmanove mlinice, Etno selo Kokorii kod Vrgorca, 

Konavoski dvori). Kako za rijeke Zrmanju i Cetinu glavatica nije zabilježena treba razmotriti 

eventualni uzgoj na ovim rijekama. 


1. Inventarizacija, prikupljanje, karakterizacija i vrednovanje postojeeg genfonda glavatice 


2. Izrada selekcijskog plana i zasnivanje matinog mrjestilišta. 




231

232 


6. Izrada bussines i marketinškog plana za glavaticu. 


gastronomskih vrijednosti glavatice kroz suvenire, publikacije, predavanja, manifestacije, 

medije. 

8. Poticanje uzgoja i držanja glavatice na podruju Dalmacije, najprije na zaštienim 

podrujima (NP Krka, budui PP Donja Neretva). 

9. Poticanje veeg korištenja pasmine u proizvodnji glavatice u proizvodnji i ponudi širom 

Dalmacije, gdje postoje prikladni uvjeti.


8.3.1 Postojee stanje, zakonski okviri i prijedlozi za poboljšanje 

Trenutno stanje tradicijskih pasmina u Dalmaciji je iznimno loše, kao što je i generalno sluaj sa 

stoarstvom ovog podruja, jer su danas ostali tek ostaci ostataka nekadašnjeg slavnog stonog 

fonda Dalmacije. Gotovo sve pasmine Dalmacije su ugrožene, neke kritino i njima ubrzano 

prijeti nestanak, a neke su ve izumrle. 

Osnovnu skrb za tradicijske pasmine domaih životinja u Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji vodi 

Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, a u okviru Ministarstva posebno 

Hrvatski stoarski centar (HSC), osnovan 1994. godine. 

Kao dijelu tradicijske i kulturne baštine te dijelu bioraznolikosti Hrvatske o tradicijskim 

pasminama skrbe i Ministarstvo kulture, a u okviru Ministarstva posebno Državni zavod za 

zaštitu prirode, osnovan 2003. godine te Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog ureenja i 

graditeljstva (MZOPU), a u okviru Ministarstva posebno Uprava za gospodarenje okolišem. 

Službene publikacije (popisi, knjige, zakonski okviri) vezani uz katalogizaciju pasmina navedene 

su u Tablici 2: 

Tablica 2: Pregled službenih publikacija i propisa tradicijskih kultivara Dalmacije 

RB Publikacija Izdava Godina 

objave 

Broj 

pasmina 

Za 

Dalmaciju 

1. Popis izvornih i zaštienih pasmina i Vlada RH 1998. 15 3 

sojeva domaih životinja te njihov 

potrebit broj, NN 127/98 

2. Nacionalna strategija i akcijski plan MZOPU 1999. 23 7 

zaštite biološke i krajobrazne 

raznolikosti (NSAP): Ouvanje 

raznolikosti kulturnih biljnih vrsta i 

domaih životinja u Hrvatskoj 

3. Hrvatske pasmine domaih životinja MZOPU 2002. 29 9 

(Croatian Breeds of Domestic 

Animals) 

4. Dopuna Popisa izvornih i zaštienih Vlada RH 2003. 19 5 

pasmina i sojeva domaih životinja te 

njihov potrebit broj, NN 73/03 

5. Izmjena i dopuna Popisa izvornih i Vlada RH 2006. 25 7 

zaštienih pasmina i sojeva domaih 

životinja te njihov potrebit broj, NN 

39/06 

6. Izmjena i dopuna Popisa izvornih i Vlada RH 2006. 26 8 

zaštienih pasmina i sojeva domaih 

životinja te njihov potrebit broj, NN 

126/07 

7. HSC Godišnje izvješe 2007* HSC 2008. 22 6 

* Objavljuje se od 1998. godine 

233

Bitan pomak je uinjen Uredbom vlade o isplati poticaja za uzgoj i držanje domaih pasmina, 

meutim nedostaje osnovna strategija razvoja stoarstva Dalmacije, a posebno ouvanja 

tradicijskih pasmina domaih životinja. Isto tako, iznimno je važno percipirati ulogu stoke u 

održanju krajobraza, staništa te generalne bioraznolikosti Dalmacije, te zapoeti upravljati ovim 

sustavima jer u suprotnom ostaje stihijsko zarastanje i betonizacija ogromnih površina Dalmacije 

uz gubitak velikog broja staništa i vrsta. 

Ouvanje tradicijskih pasmina danas je u rukama entuzijasta koji uz nedostatak državne skrbi ili 

uz minimalne poticaje održavaju kritini broj jedinki pojedinih pasmina. 

Ne postoji službeni gen centar, kolekcija ili uzgajivanica tradicijskih pasmina Dalmacije. 

8.3.2 Prijedlozi za poboljšanje stanja tradicijskih pasmina Dalmacije: 

1. Izrada strategije na državnoj razini 

2. Poboljšanje komunikacije i izbjegavanje prepletanja ingerencija državnih tijela vezanih uz 

domae pasmine 

3. Izrada menadžment planova sve, a prvenstveno za kritino ugrožene pasmine 

4. Izrada Crvene knjige pasmina Hrvatske 

5. Osnivanje i stroga kontrola genetskih centara za pojedine pasmine 

6. Poticanje uzgoja i stvaranja uzgojnih kolekcija tradicijskih pasmina 

7. Osnivanje udruge/udruga za ouvanje tradicijskih pasmina 

8. Podrška kod promocije 

9. Ukljuivanje tradicijskih pasmina i njihovih proizvoda u sve aspekte turistike promidžbe 

10. Ukljuivanje svih aspekata tradicijskih pasmina u bazne edukativne školske programe 

8.3 3 Elementi istraženosti i ouvanja tradicijskih kultivara 

8.3.3.1 Strunjaci koji se bave tradicijskim pasminama Dalmacije (abecednim redom) 

Mr. Sc. Zdravko Bara 

Hrvatski stoarski centar 

zdravko.barac@zd.t-com.hr 

Dr. Sc. Mario Bauer 

Veterinarski fakultet Zagreb 

mbauer@vef.hr 

Dr. Sc. Pavo Caput 

Zavod za specijalno stoarstvo 


pavo.caput@zg.t-com.hr 

Mr. Sc. Miljenko Ernoi 

Varaždinska županija 

miljenko.ernoic@varazdinska-zupanija.hr 

234 

Dr. Sc. Ante Ivankovi 


Agronomski fakultet Zagreb

aivankovic@agr.hr 

Dr. Sc. Boro Mio 



bmioc@agr.hr 

Dr. Sc. Marijan Posavi 

University of Wisconsin, USA 

posavi@wisc.edu 

Franjo Poljak 

Hrvatski stoarski centar 

franjo.poljak@kc.htnet.hr 

Mr. Sc. Roman Ozimec 

Orehoveki ogranak 37, 10 040 Zagreb 

roman.ozimec@zg.t-com.hr 

8.3.3.2 Projekti inventarizacije, karakterizacije i ouvanja tradicijskih kultivara Dalmacije 

1. Crvena knjiga tradicijskih pasmina Hrvatske 

Održani preliminarni dogovori, izrada zapoinje 2008. godine. 

Nositelj Državni zavod za zaštitu prirode 


Udruga ovara i kozara Velebit Obrovac, A. Starevia 5, 23 450 Obrovac 

Tornjak klub Šibenik, Šibenik 

Udruga Hrvatski tovar, Put Vodica 11, 22 212 Vodice 

Udruga ovara i kozara Promina, Sunkovci, 22 303 Oklaj 

Udruga uzgajivaa domaih životinja Sveti Juraj , Gornji Humac, otok Bra, 21 412 Puiša, 

Udruga uzgajivaa ovaca i koza Dubrovako-neretvanske županije, Kuna, 20 243 Kuna Pelješka 

Pelarske udruge: 

PELARSKA UDRUGA "PELA", 8. DALMATINSKE UDARNE BRIGADE, 2822000 

ŠIBENIK 

PELARSKA UDRUGA "PLANIKA", PUT PORTIRNE 1, 20340 PLOE 

UDRUGA PELARA CETINA, 21310 OMIŠ 

PELARSKA UDRUGA "VRISAK", BRUNE BUŠIA BB, 21260 IMOTSKI 

235

PELARSKO DRUŠTVO "KADULJA", MLINSKA 47, 20350 METKOVI 

PELARSKO DRUŠTVO DUBROVAKO PRIMORJE SLANO, 20232 MAJKOVI 

UDRUGA PELARA "NADA", GRUDA BB, 20215 GRUDA 

UDRUGA PELARA "VELEBIT", N.TESLE 30, 23000 ZADAR 

UDRUGA PELARA "VRISAK", VRLIKA 17, 21230 SINJ 



primki… 

Matina stada ni banke gena trenutno na podruju Dalmacije za tradicijske pasmine ne 

postoje. Postoje brojni sitni, srednji i vei uzgajivai za koje je potrebno izraditi Bazu 

podataka i poticati ih na udruživanje. 

236



kultivara: 

predavanja, 

izložbe, 


publikacije, 


izrada baza podataka uzgajivaa 

opisi kultivara, 






poboljšanje državne strategije. 

237

LITERATURA 

Adamovi, L.,1887., Gradja za floru Dubrovaku-Dio Prvi, Glasnik hrvatskoga naravoslovnoga 

družtva, 2/4-6:161-216, Zagreb. 

Aganovi, M., 1979., Salmonidne vrste riba i njihov uzgoj, IGRO Svjetlost, Zavod za udžbenike, 

Sarajevo. 

Ani, M., 1937., Žuka (Spartium junceum) kao industrijska biljka, Šumarski list, 61:240-249, 

Zagreb. 

Bakari, P., 1970., Variaciono statistiki podaci plodova nekih matinih stabala rogaa u južnoj 

Dalmaciji. Izdanje povodom 25 godina rada i djelovanja Stanice za južne 

kulture Dubrovnik: 72. 

Bakari, P. 1997., Stanje i nametnici rogaa s otoka Korule. Blatski ljetopis. 

Bakari, P. 1997., Razvitak zadrugarstva u Župi dubrovakoj do 1941. (Prilog povijesti) Uz 90. 

obljetnicu zadrugarstva u Župi dubrovakoj, Zbornik Župe Dubrovake, 

2:131-152, Dubrovnik. 

Bakari, P., 2000., Rasadnik ibaa (1908.-1998.), Zbornik Župe Dubrovake, 3:135-159, 

Dubrovnik. 

Bakari, P., 2002., Sorte maslina Dubrovakog primorja. Alfa 2, Dubrovnik. 

Bakari, P. 2005., Autohtone sorte masline poluotoka Pelješca. Alfa 2, Dubrovnik. 

Bakari, P., 2005., Razvoj trgovakog cvjearstva u Župi dubrovakoj do 2001., Zbornik Župe 

Dubrovake, 4:164-190, Dubrovnik. 

Bali, M., 1948., Poljoprivreda krša i planinskih krajeva, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-64, 

Zagreb. 

Bauer, M., 1996., Kinologija, Školska knjiga, 1-135, Zagreb. 

Bekri, V., Teodorovi, N. (Ur.), 1989., Žita Jugoslavije, Jugoslovenski fond za žita, 1-376, 

Beograd. 

Benko, S., 1946., Brnistra-Uzgoj, preradba i upotreba, Ministarstvo industrije i rudarstva NRH, 

1-62, Zagreb. 

Biankini, P.L., 1882., Predivno bilje, Narodni list, 1-36, Zadar 

Biankini, P.L., 1884., Duhan (Nicotiana) ili naputak kako se goji i priredjuje, Narodni list, 1-79, 

Zadar 

Biankini, P.L., 1888., O uzgoju i njegovanju cviea, uresnog grmlja i drvea, Gospodarski list, 1- 

1116, Šibenik 

Biankini, P.L., 1889., Buha, Vlastita naklada, 1-46, Šibenik. 

Bobanovi, M., 1923., Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijee, 1-72, Split. 

Borojevi, S., Milohni, J., Seen, B. (ur.), 1956., Sorte žitarica i aprobacija usjeva (Struni 

prirunik za ratare), Poljoprivredni informator, Zagreb. 

Braica, S., 1995., Puko gospodarstvo, U: Mihovilovi, M. (ur.),Otok Hvar: 301-305, Matica 

Hrvatska, Zagreb. 

Brzica, K., 1991., Voarstvo za svakog. Naprijed, Zagreb. 

Bubi, Š., 1977., Specijalno voarstvo. Svijetlost, Sarajevo. 

Buan, L., 1998., Kultivari artioke (Cynara scolymus L.) za višegodišnji i jednogodišnji uzgoj u 

Dalmaciji. Disertacija, Zagreb. 

Buli, S., 1921., Graa za Dalmatinsku elajografiju. Odl. Tisk. Lit. Zavod E. Vitaliani, Šibenik. 

Buli, S., 1949., Dalmatinska ampelografija. Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. 

Caput, P., 2007., Osvrt na sustav uvanja izvornih pasmina stoke u Republici Hrvatskoj, 

Catara, S., Scuderi, D., Romano, D., Karlovi, K., 2006., Ukrasne vrste s moguom upotrebom u 

Mediteranskom okruženju, Sjemenarstvo, 23/1:67-80, Zagreb. 

Crespan, M., Cabello, F., Giannetto, S., Ibanez, J., Karoglan Konti, J., Maleti, E., Peji, 

I.,Rodriguez-Torres, I., and D. Antonacci (2006) Malvasia delle Lipari, 

Malvasia di Sardegna, Greco di Gerace, Malvasia de Sitges and Malvasia 

dubrovaka-synonyms of an old and famous grape cultivar. Vitis 45:69-73. 

238

ižek, J., 1970., Proizvodnja krmnog bilja, Sveuilište u Zagrebu, 1-262, Zagreb. 

Daki, R., 2002., Dalmatinski pas, Složna braa, 1-97, Beograd. 

Devetak, Z., 1949., Lavanda (Lavandula vera D.C., L. latifolia Vill.), Farmaceutski glasnik, 1, 

Zagreb. 

Devetak, Z., 1950., Kadulja i njeno iskorištavanje, Farmaceutski glasnik, 2, Zagreb. 

Devetak, Z., 1963., Prilog poznavanju kadulje u Jugoslaviji, Radovi poljoprivrednog fakulteta 

Univerziteta u Sarajevu, 12/14:241-261, Sarajevo. 

Devetak, Z., 1977., Proizvodnja eterinog ulja od ružmarina na Hvaru, Simpozij Hvar u 

prirodnim znanostima:109-123, Zagreb. 

Domac, R., 2002., Flora Hrvatske – Prirunik za odreivanje bilja, 2. izdanje, 1-504, Školska 

knjiga, Zagreb. 

Draži, M., Bubalo, D., Kezi, D., Odak, M., Grbi, D. Kezi, N., 1998., Morfometrijska 

prepoznatljivost mediteranskog ekotipa sive pele (A.m.carnica), 34. Znan. 

Skup Hrv. Agronoma, 338, Opatija 

Elezovi D., 1981., Praktino maslinarstvo. Slobodna Dalmacija, Split. 

Fadi, J., 1996., Ampelografska istraživanja kultivara Vugava na razliitim položajima otoka 

Visa. Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveuilišta u Zagrebu. 

Frangeš, O., 1903., Die Buša, Eine Studie uber da sin Konigreichen Kroatien und Slavonien 

heimische Rind, 1-140, Zagreb (Agram). 

Gelenir, Jo., Gelenir, Ja., 1991., Atlas ljekovitog bilja, Prosvjeta, 1-415, Zagreb. 

Gizdi, Š., 1998., Višegodišnje povre. Zadružni savez Dalmacija „Zadrugar”, Split. 

Gizdi, Š., 2004., Dalmatinski zadružni prvijenci. Zadružni savez Dalmacije, Mediteranska 

poljoprivredna biblioteka, 14:1-190, Split. 

Golovenko, O., 2008: Lupin: an ecologically clean mediterranean crop, Natura Montenegrina, 

7/2:423-427, Podgorica 

Gotlin, J. i sur., 1967., Suvremena proizvodnja kukuruza, Agronomski glasnik, 1-737, Zagreb. 

Grli, Lj., 1956., Naše samoniklo jestivo bilje, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-323, Zagreb. 

Grli, Lj., 1986., Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, ITRO August Cesarec, 1-392, Zagreb. 

Grupa autora, 2008., Hrvatski stoarski centar Godišnje izvješe 2007., 1-, Zagreb. 

Hajoš, D., Vršek, I., Karlovi, K., Židovec, V., Mori, S., 2003: Komercijalni uzgoj samoniklih 

biljnih vrsta, mjera ex situ ouvanja, Sjemenarstvo, 20/1-2:37-45, Zagreb. 

Horvath, Š., 1996., Hrvatske baštinjene pasmine, Pokret prijatelja prirode Lijepa naša, 1-213, 

Zagreb. 

Horvath, Š., 2003., Staro blago novi sjaj. Hrvatske izvorne pasmine, Barbat, 1-202, Zagreb. 

Hrasnica, F., Ilani, D., Pavlovi, S., Rako, A., Šmalcelj, I., 1958., Specijalno stoarstvo, 

Poljoprivredni nakladni zavod, 1-612, Zagreb. 

Hulji, V., 1995., Razvitak zadrugarstva na otoku Hvaru-Od prvih poetaka do drugog svjetskog 

rata-Opi podaci., U: Mihovilovi, M. (ur.),Otok Hvar: 305-314, Matica 

Hrvatska, Zagreb. 

Ivaniševi, F., 1906., Poljica – narodni život i obiaji, Zbornik za narodni život i obiaje, JAZU, 

Zagreb. 

Ivankovi, A., 2004., Konjogojstvo, Hrvatsko Agronomsko društvo, 1-372, Zagreb. 

Ivoš, J., Kralj, M. i sur., 1966., Peradarstvo, 1:1-448, Centar za peradarstvo Veterinarskog 

fakulteta Sveuilišta u Zagrebu, Zagreb. 

Jurin, I., 1997., Istraživanja kultivara Babi na dva lokaliteta Primoštenskog vinogorja. 

Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveuilišta u Zagrebu, Zagreb 

Karoglan Konti, J., Peji, I., Maleti, E., Sladonja, B., Vokurka, A., Ruehl, E. (2006). Virus 

diseases screening in clonal selection of Croatian grapevine cultivars. 9th 

International Conference on Grape Genetics and Breeding / Peterlunger, 

Enrico ; Di Gaspero, Gabriela (ur.). - Udine : ISHS. 

Kati, M., 2008., Uloga krških lokava u prethistoriji u svjetlu neolitikog nalazišta Bliznice kod 

Gustirne – Opina Marina, Povijest u kršu, 71-75, Zagreb 

239

Kolak, I., 1998., Vuika (Lupinus spp.) – Monografija, 1-100, Hrvatsko agronomsko društvo, 

Zagreb 

Kolak, I., Šatovi, Z., 1996., Ouvanje biljnih genetskih izvora, Sjemenarstvo, 13/5-6:423-432, 

Zagreb. 

Kolak, I., Šatovi, Z., Rukavina, H., Filipaj, B., 1999., Dalmatinski buha (Tanacetum 

cinerariifolium /Trrevir./Sch.Bip.), Sjemenarstvo, 16/5:425-440, Zagreb. 

Kolak, I., Šatovi, Z., Rukavina, H., 1997., Mogunosti proizvodnje i prerade ljekovitog, 

aromatinog i medonosnog bilja na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 

14/3-4:203-229. 

Kolak, I., Šatovi, 2003., Lavanda u krajobrazu, Sjemenarstvo, 20/1-2:47-54. 

Kolak, I., Šatovi, Z., Rukavina, H., Rozi, I., 1997., Ljekovito bilje na hrvatskim prostorima, 

Sjemenarstvo, 14/5-6:341-353. 

Kovaevi I., Perica S., 1994., Suvremeno maslinarstvo. Avium, Split. 

Kralik, G., Kušec, G., Kralik, D., Margeta, V., 2007., Svinjogojstvo. Biološki i zootehniki 

principi, Poljoprivredni fakultet, Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u 

Osijeku-Agronomski fakultet, Sveuilište u Mostaru, 1-506, Osijek. 

Kurtela, M., Vršek, I., Matotan, S., 1996., Stanje i perspektive u uzgoju ukrasnog bilja u 

Hrvatskoj, Sjemenarstvo, 13/1-2:113-116, Zagreb. 

Kušan, F., 1938., Ljekovito bilje: Sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i 

industrijskog (tehnikog) bilja itavoga svijeta, Vlastita naklada, 1-452, 

Zagreb. 

Kuštrak, D., 2005., Farmakognozija – Fitofarmacija, Goledn Marketing – Tehnika knjiga, 

Zagreb. 

Kuštrak, D., Antoli, A., 2000., Eterino ulje konopljike (Vitex agnus-castus L.), Ekološke 

monografije, Biokovo 2:127-139, Zagreb 

Kvakan, P., 1948., Trave - Poznavanje krmnih trava i proizvodnja travnog sjemena, Struna 

poljoprivredna knjižnica, 7:1-332, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. 

Kvakan, P., 1951., Okopavine, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-352, Zagreb. 

Leši, R. i sur., 2002. Povrarstvo. Zrinski, akovec. 

Maleti, E., 1993., Ampelografska istraživanja kultivara Maraština, Bogdanuša, Vugava i Pošip 

(Vitis vinifera L.) u uvjetima Ravnih Kotara, magistarski rad, Univerza v 

Ljubljani Biotehniška fakulteta, Ljubljana, Slovenija. 

Maleti E., Peji, I., Karoglan Konti, J., Piljac, J., Dangl, G. S., Vokurka, A., Lacombe, T., 

Miroševi, N., Meredith, C.P. (2004) Zinfandel, Dobrii and Plavac mali – 

the genetic relationship among three cultivars of the Dalmatian coast in 

Croatia. Am J. Enol. Vitic., 55(2): 174-180. 

Maleti, E., Sefc, K.M., Steinkellner H., Konti, J.K., and Peji, I., 1999., Genetic 

characterization of Croatian grapevine cultivars and the detection of 

synonymous cultivars in neighboring regions. Vitis 38: 79-83. 

Mandeki, V., 1949., Lucerka, Seljaka sloga, Zagreb. 

Mandeki, V., 1953., Pšenica, Seljaka sloga, Zagreb. 

Matotan, Z., 2008., Zeljasto povre. Neron, Bjelovar. 

Micheli Vitturi R. A., 1788. Sull` Introduzione degli Ulivi nei Territotj mediterranei dell 

Dalmazia, e sulla loro coltivazione. Nella Stamperia Coleti, Venezia. 

Mikolevi, V., 1950., Luk i ešnjak. Seljaka sloga, Zagreb. 

Mikolevi, V., 1982., Introdukcija sorti povrtnih kultura. Fakultet poljoprivrednih znanosti 

Sveuilišta u Zagrebu, Zagreb. 

Mio, B., Pavi, V., 2002., Kozarstvo, Hrvatska mljekarska udruga, 1-300, Zagreb. 

Miškovi, B., 1986., Krmno bilje, Nauna knjiga, 1-503, Beograd. 

Mladar N., Striki F., Rošin J., 1999., Clonal selection of the olive`s cultivar «Oblica» of the 

natural population. Zbornik radova Meeting of experts, mediteranean 

agriculture and olive growing, Izola. 27-36 

240

Miljkovi I., 1991. Suvremeno voarstvo. Znanje, Zagreb 

Miroševi, N., Turkovi, Z., 2003. Ampelografski atlas. Golden marketing-Tehnika knjiga, 1- 

375, Zagreb. 

Miškovi, B., 1986., Krmno bilje, Nauna knjiga, Beograd. 

Modun E. 1956. Stanje maslinarstva i uljarstva na podruju FNRJ. Maslinarstvo 1:5-10. 

Modun E., 1957. Maslinarstvo u starim zapisima, Maslinarstvo 6: 13-14. 

Mrakovi, M., Brigi, A., Buj, I., aleta, M., Mustafi, P. & Zanella, D., 2006., Crvena knjiga 

slatkovodnih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture, DZZP, Zagreb 

Naki-Petrina, Lj., 2002., Hrvatski planinski pas tornjak, Tornjak klub Šibenik, Šibenik 

Nikoli, T., Topi, J., 2005., Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Ministarstvo kulture- 

Državni zavod za zaštitu prirode-Republika Hrvatska, Zagreb. 

Ogrizek, A., 1930., U obranu naših primitivnih domaih pasmina, Agronomski glasnik, 1-11, 

Zagreb. 

Ogrizek, A., 1940.,Uzgoj goveda, 1:1-118, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog 

fakulteta sceuilišza u Zagrebu, Zagreb. 

Ogrizek, A., 1941.,Uzgoj goveda, 2:1-184, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog 

fakulteta sceuilišza u Zagrebu, Zagreb. 

Ogrizek, A., 1948., Ovarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-291, Zagreb. 

Ogrizek, A., Hrasnica, F., 1952., Specijalno stoarstvo, 1. dio Uzgoj konja, 1-417, Poljoprivredni 

nakladni zavod, Zagreb. 

Ozimec, R., 2004: Dalmatinski pas-autohtona hrvatska pasmina – Pjegavi ljepotan s 

dalmatinskoga krša (Der Dalmatiner-eine autochthone kroatische Hundrasse – 

Der getupfte Schöne vom dalmatinischen Karst), EuroCity, 12/42:56-59, 

Zagreb. 

Ozimec, R., 2004: Hrvatski planinski pas tornjak-Pas jai od vuka, Meridijani, 85:82-85, 

Zagreb. 

Ozimec, R., 2005: uvar Dalmacije – Dalmatinski pas, Meridijani, 96:26-29, Samobor. 

Ozimec, R., 2005: Lavanda s Hvara, najsunanijega jadranskog otoka – Najkvalitetnija na svijetu 

(Lavandel von Hvar, der sonnigsten Adriainsel – Lavandel von weltweiter 

Spitzenqualität), EuroCity, 13/46:70-73, Zagreb. 

Ozimec, R., 2006: Hrvatska postala kinološka velesila – Pas tornjak službeno priznat, Meridijani, 

105:13, Samobor. 

Ozimec, R., 2006: Domae životinje i okoliš, Meridijani, 105:66-73, Samobor. 

Ozimec, R., 2006: Biokovska dalmatinska buša (Dalmatinisches Biokovo Rind – Buša; 

Dalmatian 

Biokovo Cattle – Buša), Makarska rivijera info, 6:14-15, Zagreb. 

Ozimec, R., 2007: Upravljanje okolišem korištenjem izvornih pasmina i sorti, Konferencija o 

izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine Šibenik, 

13.-16. studenog 2007., Knjiga sažetaka:201-205, Zagreb 

Ožani, S., 1902. Povrtljarstvo. Centralno kraljevsko namjesnštvo dalmatinsko, Zadar. 

Ožani S., 1923. Poljoprivreda, Dalmacija Spomen knjiga, Izdanje o Kongresu Udruženja 

Jugoslavenskih inženjera i Arhitekta. Jugoslavenska štamparija, Split. 

Ožani, S., 1930., Buha (Pyrethrum Cinerariaefolium D.C.), Izdanje Ministarstva poljoprivrede 

24:1-97, Beograd. 

Ožani, S., 1938., Najvažnije vrsti povra i njihovo gajenje u primorju. Trgovaka tiskara 

Desman i drug, Split. 

Ožani, S., 1955., Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede 

Dalmacije. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, Split. 

Pavievi, Lj., 1975., Diploidne i tetraploidne pšenice u Crnoj gori i susjednim oblastima, 

Prirodoslovna istraživanja 40, Acta biologica 7/3:217-307, Zagreb. 

Pavlek, P., 1985., Specijalno povrarstvo. Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveuilišta u 

Zagrebu, Zagreb. 

241

Perica S., Striki F., Rošin J., 2003. Istraživanje genetskih resursa masline u Hrvatskoj., 

Zbornik Priopenje XXXVIII znanstveni skup Hrvatskih agronoma, Opatija. 

Perica S., Striki F., Rošin J., 2003., Agronomski programi i trenutna situacija maslinarstva u 

Hrvatskoj. Izlaganje na meunarodnom seminaru «Poboljšanje kvalitete 

maslinovog ulja», Split. 

Perii, Š., 1995., Pregled razvitka gospodarstva otoka Hvara do 1941., U: Mihovilovi, M. 

(ur.),Otok Hvar: 266-291, Matica Hrvatska, Zagreb 

Pešev, N., 1965., Podvrste i sorte kukuruza, 133-146, U: Grupa autora, Kukuruz, Beograd 

Pezo, I.; Budic Leto, I.; Kacic, S.; Zdunic, G.; Mirosevic, N., 2006., Medna bijela (*Vitis 

vinifera* L.) - Ampelographic properties. Agriculturae Conspectus 

Scientificus 71 (3) 81-86. 

Piljac, J., Maleti E., Karoglan Konti J., Dangl G.S., Peji I., Miroševi N. and Meredith C.P. 

2002. The parentage of cv. Pošip bijeli, a major white wine cultivar of 

Croatia. Vitis 41/2:83-89. 

Posavi, M., Uremovi, M., Kolak, I., Ugarkovi, ., Šatovi, Z. & Ernoi, M., 1999., Nacionalna 

strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NSAP): 

Ouvanje raznolikosti kulturnih biljnih vrsta i domaih životinja u Hrvatskoj, 

DZZP, Zagreb. 

Posavi, M., Ernoi, M., Ozimec, R., & Poljak, F., 2001: Hrvatske izvorne pasmine domaih 

životinja: 187-189, Zbornik Veterinarski dani 2001, pp. 240, Zagreb. 

Posavi, M., Ernoi, M., Ozimec, R. & Poljak, F., 2002: Hrvatske pasmine domaih životinja 

(Croatian Breeds of Domestic Animals): 1-96, Ministarstvo zaštite okoliša i 

prostornog ureenja, Zagreb. 

Posavi, M., Ernoi, M., Ozimec, R., 2003: Bioraznolikost hrvatskih pasmina domaih životinja 

(Domestic animal biodiversity in Croatia), U Besendorfer, V., Kopjar, N. (eds.): 

Zbornik sažetaka osmog hrvatskog biološkog kongresa: 396-397, Zagreb. 

Posavi, M., Ernoi, M., Ozimec, R., Poljak, F., 2003: Enciklopedija hrvatskih domaih životinja, 

Katarina Zrinski, pp. 240, Varaždin. 

Preiner D., 2006., Ampelografska i genetika evaluacija mutanta Plavac mali sivi (V. vinifera L.) 

/ diplomski rad, Agronomski fakultet Sveuilšta u Zagrebu. 

Preiner, D., Šimon, S., Maleti, E., Peji, I., 2008., Primjena mikrosatelitskih (SSR) markera u 

identifikaciji - utvrivanju sinonima za sorte Topol i Beretinjok (Vitis vinifera 

L.) Proceedings. 43rd Croatian and 3rd International Symposium on 

Agriculture. Opatija. Croatia / Pospišil, Milan (ur.). 873-876. 

Radi, J.,1976., Bilje Biokova, Institut Planina i more, 1-237, Makarska. 

Ramírez, J.A., Gómez-Ayala, R., Hernández, C.-J. and Vázquez, M., 2006., Evaluation of 

Treatments to Reduce Hardness of Agave americana Core, Food tecnology 

and biotechnology, 44/4:545-551, Zagreb 

Skokandi, I., 2002., Ampelografska istraživanja cv. Bratkovina bijela i Bratkovina crvena (Vitis 

vinifera L.), diplomski rad. Agronomski fakultet Sveuilišta u Zagrebu. 

Slaus-Kantshieder G., 1914., Olivecultura e Produzione d`olio d`oliva Nelle Provincie 

Meridionali Austriache. Tipografia Sociale Spalatina, Spalato. 

Šatovi, F., 1983., Važnost proizvodnje i korištenja jema u prošlosti i sadašnjosti, 

Poljoprivredne aktualnosti, 20/4-5:375a-432a, Zagreb. 

Šatovi, F., 1987., Lan u prošlosti i sadašnjosti, Bilten poljodobra, 35/11-12, Zagreb. 

Šatovi, F., 1988., Brnistra (Spartium junceum L.) celuloznovlaknata mediteranska biljka, 

Poljoprivreda i šumarstvo, 34/2-3:61-77, Titograd. 

Šatovi, F., 1989., Agrikultura u najstarijoj i antikoj literaturi, Bilten poljodobra, 37/7-8:163- 

183, Zagreb. 

Šiki, M., 1976., Lista priznatih sorata poljoprivrednog bilja za podruje SR Hrvatske, Zagreb. 

Šili, ., 1984., Endemine biljke, Svjetlost, Sarajevo. 

Šimi, F., 1980., Naše medonosno bilje, Znanje, 1-217, Zagreb. 

242

Šimon, S., Maleti, E., Karoglan Konti, J., Crespan, M., Schneider, A. and I. Peji, 2007., Cv. 

Maraština – a New Member of Malvasia Group. Paper presented at II 

Simposio Internazionale“Malvasie del Mediterraneo“ October, 2007, Salina, 

Italy. 

Šimunovi, A., 2001., Ampelografske karakteristike kultivara Gustopupica i Plavina. Diplomski 

rad. Agronomski fakultet Sveuilišta u Zagrebu. 

Škegro, A., 1999., Gospodarstvo Rimske provincije Dalmacije, Sveuilište u Zagrebu, Hrvatski 

studiji, Zagreb. 

Šmalcelj, J., Rako, A., 1955., Govedarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-800, Zagreb. 

Šoli, M. E., 2000., Prilog poznavanju hortikulturne dendroflore i nekih perena Makarskog 

primorja, Ekološke monografije, Biokovo 2:91-101, Zagreb. 

Špoljari, B., 2008., Hrvatska kinološka baština, Hrvatski kinološki savez, 1-353, Zagreb. 

Tadi, M., 1984., Jugoslovenske rase pasa, Nolit, 1-145, Beograd. 

Taler, Z., 1932., Vode i ribe Jugoslavije u slici i rei, 1-175, Zagreb. 

Tavar, A., 1953., Izvještaj o putu na otok Mljet u svrhu orijentacije za osnivanje odsjeka za 

nauna poljoprivredna istraživanja u sklopu Prirodoslovne stanice 

Jugoslovenske akademije na otoku Mljetu., Ljetopis JAZU, 57:210-214. 

Tavar, A., 1954., Izvještaj o sakupljanju i kultiviranju nativnog kulturnog bilja u Dalmaciji i 

Istri u god. 1952., Ljetopis JAZU, 59:122-129. 

Tavar, A., 1955., Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 60:309-314. 

Tavar, A., 1956., Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 61:359-362. 

Tavar, A., 1957., Izvještaj o prouavanju nativnih sorata ratarskog bilja na podruju južne 

Dalmacije i Istre, Ljetopis JAZU, 62:323-328. 

Tavar, A., 1959., Izvještaj o naunim istraživanjima izvršenim god. 1956. na poljoprivrednim 

biljkama uzgajanim na pokusnom polju u Arboretumu Trsteno i u Frlaniji 

Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU i o novoprikupljenom 

sortimentu, Ljetopis JAZU, 63:388-395. 

Tavar, A., 1960., Genetska prouavanja ekonomski važnih svojstava poljoprivrednog bilja 

južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 64:321-324. 

Tavar, A., 1960., Varijetete i genotipovi Triticum turgiduma s Pelješca i njihovi prirodni i 

proizvedeni hibridi, JAZU, Spomenica, 2:156-176. 

Tavar, A., 1963., Izvještaj o genetskim istraživanjima sortimenta poljoprivrednih biljaka južne 

Dalmacije, Ljetopis JAZU, 67:218-220. 

Tavar, A., 1966., Izvještaj o genetskim istraživanjima ekotipova poljskog poljoprivrednog bilja, 

Ljetopis JAZU, 71:289-293. 

Tavar, A., 1967., Izvještaj o istraživanjima u Trstenom i na Pelješcu, Ljetopis JAZU, 72:423- 

426. 

Tomi, LJ., Demin, A., 1977., Tehnologija proizvodnje i poznavanja duhana, Minerva, Subotica- 

Beograd. 

Turina, B., 1932., Trave – Njihovo odreivanje i proizvodnja, Poljoprivredna knjižnica Kr. 

Banske uprave Savske Banovine Poljoprivrednog odjeljenja u Zagrebu, 4:1- 

221, Zagreb. 

Vali, D., Mesari, M, Teskeredži, E., 2007., Uzgoj nekih ugroženih i autohtonih vrsta 

slatkovodnih riba, Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu 

prirodne i kulturne baštine, Knjiga sažetaka : 274-275, Državni zavod za 

zaštitu prirode, Zagreb. 

Veramenta-Paviša, P., 2000., Golubinjak Golubarda u elopecima, Zbornik Župe Dubrovake, 

3:93-101, Župa 

Vincek, D., Ernoi, M. & Ozimec, R., 2002: Quo vadis, magare, Hrvatski Zemljopis, 65:56-59, 

Zagreb. 

243

Vinceljak-Toplak, M., Kurtela, M., Vršek, I., 1993., Povijesni razvoj i sadašnje stanje u 

sjemenarstvu i rasadniarstvu ukrasnog bilja u Hrvatskoj, Sjemenarstvo, 

10/6:457-462, Zagreb. 

Visiani, R., 1978., (1826.), Ogled dalmatinskog bilja (Stirpium Dalmaticarum Specimen), 

akavski sabor, Biblioteka prirodne znanosti, 2 (Reprint):1-207, Split. 

Vlaši A., 1958. Praktina vrijednost nekih bioloških saznanja o maslini. Maslinarstvo 3:9-18. 

Vlaši A., 1964. Prouavanje gospodarskih vrijednosti sorata i ekotipova masline-Izvještaj za 

1963. godinu-rukopis. Institut za jadranske kulture, Split. 

Vrsalovi M., 1901., Maslinarstvo i uljarstvo za puk. Nagragjena tiskarnica Vitalijani, Zadar. 

Vršek, I., Kurtela, M., 1995., Razvojna istraživanja novih vrsta u cvjearskoj proizvodnji, 

Sjemenarstvo, 12/6:465-469, Zagreb. 

Zavod za sjemenarstvo i rasadniarstvo (Institute for Seed and Seedlings), 2004., Sortna lista za 

2004. godinu (National list of varieties), 1-278, Osijek. 

Zdanovski, N., 1946., Vuna naših ovaca, Stoarski institut zemaljskog poljoprivrednog zavoda, 

1:1-75, Zagreb. 

Zdilar, V., 2001., Ampelografske karakteristike kultivara Kujundžuša i Rudežuša. Diplomski 

rad. Agronomski fakultet Sveuilišta u Zagrebu. 

Zduni, G., 2005., Ampelografska i genetika evaluacija autohtonih sorata vinove loze (V. 

vinifera L.) u podruju Kaštela. Magistarski rad. Agronomski fakultet 

Sveuilišta u Zagrebu. 

Zduni, G., Peji, I., Karoglan Konti, J., Vukievi, D., Vokurka, A., Pezo, I., and E. Maleti, 

2008., Comparison of genetic and morphological data for inferring similarity 

among native Dalmatian (Croatia) grapevine cultivars (Vitis vinifera L.). 

Journal of Food, Agriculture & Environment, 6(2): 333-336. 

Zima, D., 2007., Prilog poznavanju medonosnog bilja Hrvatske, Agronomski glasnik, 2:147-160, 

Zagreb 

Znidari, M., 1960., Selekcija varijeteta Trogirsko-splitskih karfiola. Institut za jadranske 

kulture, Split. 

Znidari, M., 1963., Dalmatinska kopica. Institut za jadranske kulture, Split. 

Židovec, V., Vršek, I., Kolak, I., Liber, Z., Šatovi, Z., 2006., Mirisava kadulja, potencijalna 

vrsta za ureenje krajobraza, Sjemenarstvo, 23/1:45-56, Zagreb. 

244

Projekt COAST razvijen je uz potporu Programa Ujedinjenih naroda za 

razvoj (UNDP), u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog 

uređenja i graditeljstva te drugim nadležnim ministarstvima, 4 dalmatinske 

županije te brojnim lokalnim udrugama, tvrtkama i pojedincima, a 

provodi se uz financijsku potporu Globalnog fonda za okoliš (GEF). 

Planirano trajanje projekta je 7 godina. Lokalni ured za provedbu Projekta 

smješten je u Splitu. 

Projekt obuhvaća obalno područje četiri dalmatinske županije: Zadarske, 

Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske. Unutar 

tog područja prepoznata su i odabrana 4 demonstracijska područja 

zbog svoje iznimne biološke i krajobrazne vrijednosti. To su (1) Pelješac, 

Dubrovačko primorje, Malostonski zaljev i Mljet; (2) Vis i viški akvatorij; (3) 

šire područje ušća rijeke Krke; te (4) otok Pag (jugoistočni dio u Zadarskoj 

županiji), područje uz Novigradsko i Karinsko more. 

Osnovni cilj projekta COAST je učinkovito utjecati na poduzetničke 

aktivnosti i prakse u turizmu, poljoprivredi, ribarstvu i marikulturi, izravno i 

kroz bankarski sektor, kako bi isti u svoje prakse uključili održivo korištenje 

i očuvanje biološke i krajobrazne raznolikosti. 

Očuvanje biološke raznolikosti dalmatinske obale, kroz promicanje 

održivog razvoja, moguće je jedino kroz suradnju svih partnera na 

nacionalnoj, županijskoj i lokalnoj razini, kao i svih zainteresiranih strana, 

prvenstveno na području Dalmacije. Svoje prijedloge i pitanja možete 

uputiti projektnom timu na sljedeću adresu: 

Kraj Sv. Ivana 11 

HR-21000 Split 

Tel: +385 21 340480 

Fax: +385 21 340484 

e-mail: coast@undp.hr 

http://www.undp.hr/coast

Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije - UNDP Croatia

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?