Sic ci tat 1

Sic!critic 39
te anahrone koještarijade uravnilovljeni narativni iskaz, koji
je djelovao tako prirodno i simpatično jer pripovjedač bijaše
naš čovjek, narodski čovjek, jedan od nas. Stil je to dosadan i
blijed, smiješan po svojoj skočnosti u narodnom ritmu, lakom
na poskočice: šta li, eto takav je, eto, stil je to plačljiv i ubog,
komično larmoajantan u uzdasima bespotrebnih poštapalica i
narodnih fraza: dobar mi je bio, jadan ne bio, takvo je moje srce –
stil koji duboko štuje sve narodne neinventive i prostote, stil
koji se klanja pred autoritetom narodnog pripovjedača, videći
u njegovim uzdasima i vedrini najrafiniranije osjećajne
kapriole, a u njegovim šeretskim obrtima najviša i
najvrijednija stilska dostignuća. Jergovićev stil je na momente
tako skočan i melodiozan da u vrtlogu zanosa plijeni svojim
ritmom i rimom: „Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac,
smijao se Uzelac, a zna da nisam usidjelac.“ (48). Dakle:
Lako je tebi, ti si stari momak, ti si usidjelac,
smijao se Uzelac,
a zna da nisam usidjelac.
(Pisao je Miljac,
budući nobelovac.)
Ono što je još problematičnije u Jergovićevom stilu – ono
što je još enervantnije – jeste datost da se ustaljenošću i
prirodnošću fraza iz usmenog registra – formiraju olako, u
sekundi, presudna mjesta u sižeu jednog romana, vještačkim
spajanjem različitih narativnih cjelina:
„Vidiš što ti je čudo, reče Osman.
Jest, vala, baš je čudo, odgovorih mu.
Nema takvih čuda u ljudi kao što ima u ovaca.
Dobro si rekao. Nema.
A kako bi bilo. Prozlio se svijet.
I to si u pravu.
Ili je vazda bio zao.
Može biti.
I vazda je bilo ovakvih kao što smo nas dvojica – da jedan
kaže kako su ljudi naopaki, a drugi da potvrđuje.
I to može biti.
A onda bez uvoda i objašnjenja nastavi s pričom o
Osmanu Jusufspahiću...“ (138)