Lipa - Hrvatske šume

kultura TOMISLAV
STARČEVIĆ, PJESNIK (SKICA ZA PORTRET)
Piše: Dragan Vicković
Ono smo što odaberemo
JESENJE STAZE
Zlatnim sam jesenjim stazama
umirućom šumom šetao,
slušao tišinu, milovao nebo,
razlijevao dušu, lebdeći se kretao.
Sa svakim sam listom i ja odlazio,
naslonjen na lišaj, o prošloj ljepoti sam snio
s jeseni opijen, ništa više nisam htio,
tu sam u ljepoti, s Domovinom bio.
Tomislav Starčević
Inženjer Tomislav Starčević (Mrkopalj 1941.), poeta.
Najčešća i najdraža mu je inspiracija šuma. Genetski
ukorijenjen duboko u šumarstvo (otac i oba djeda mu
lugari, kćerka u struci). Rastao i stasao sa Šumarijom
Vrbovec. U 60 godina vrbovečke šumarije, inženjer
Tomislav Starčević ugradio je i svojih 30 godina rada.
Srastao s kolektivom kao rukovoditelj, te je barijere
otklanjao svojom neposrednošću, prijateljskim odnosom
i autoritetom s radnicima. Bio je omiljen – inženjer
Starčević.
Njegova karizma dolazi do izražaja već pri prvom
susretu.
U tekstu Hraste, klanjam ti se, Starčević nedvosmisleno
iskazuje svoj svjetonazor, sebe kao čovjeka,
struku, svoju poeziju:
HRASTE, KLANJAM TI SE
Između mnoštva šumskih vrsta drveća samo je hrast
taj kojem pripada mjesto na postolju veličanstvenoga
spomenika tajni i snazi života kojemu baš njegovo stablo
osigurava vezu između zemlje i neba.
Kad razmišljam, – kaže pjesnik Starčević – može li se
uopće naš život odvojiti od prirode, uvijek mi samo jedan
odgovor navire; sve, ali baš sve je životnim sokom,
kao krvlju izmiješano. Tako su zemlja, šuma, voda, zrak,
travke, leptiri, ptice, svi ipak samo jedna obitelj. Tek onda
mi postaje jasno kako ne može biti ni mene, ni hrasta, ni
vitorogog jelena, ni mirisna glogova cvijeta bez sunca,
bez vode, bez crnice i kamena, bez masline i mora, bez
orla i mrava, bez pčele i vjetra.
... Osjećam da jesam samo onda kad sam srašten sa
svime što me okružuje na zemlji; kad ispod nogu snagu
hrastova korijena ćutim, kad mi vjetar mirisnim polenom
plodnošću grudi puni, kad u jedrini hrastova ploda
neizmjernu snagu slutim, kad orijaške hrastove krošnje
vihori bura viju, kad samo u tom savršenstvu sklada
imamo svoju sigurnost. Pa ako sam i umoran od života,
izranjavan od sudara s grubostima, neotporan, iznemogao,
svoje ću ozdravljenje, snagu i opstanak naći jedino
u prirodi, u šumi, u dodiru hrastove kore, u tajanstvenom
miru kojega samo priroda ili šuma može dati. Uprtim
pogledom u nebo tražit ću ozdravljenje, izvor snage i
lijek, a tamo, isti kao i ja hrastovi, ranjeni boluju i traju,
odupiru se očekujući od nas pomoć, guše se u dimu našeg
„napretka“, žeđajući ispijajući zatrovanu vodu iz njedara
zajedničke nam majke. Otpalim, bolesnim lišćem
razašilju uokolo vapaje, pozivajući nas na razum.
Starčević nastavlja – Ovim su šumama naši pradjedovi
hodali, živjeli od njih, s njima i za njih. Umirali su tu,
tjelesno nestajali, ali životi njihovih duša traju, postoje,
oni su tu, oni su izvorišta naših života, života naše djece,
života šuma, pa i ovih velebnih hrastova oko nas. To što
nam kažu da smo napredni i suvremeni, može li nam to
dati pravo da zaboravimo na našu ovisnost o prirodi, o
plodnosti bilja, o vremenskim prilikama, o izmjenama
godišnjih doba, pa i o dužnom poštovanju prema svemu
što nas u prirodi okružuje Za hrastovu je šumu još
Seneka rekao da je to boravište bogova, u njoj je pohranjeno
tajanstvo života; svježina, voda i toplina, a plodna
zemlja ispod naših nogu poistovijećena je sa ženkom,
djevicom koju oplođuje sjeme neba ili krv, a kišne ju kapi
hrane. Takva hrastova šuma, u svemirskim mjerilima,
izgleda kao bujna zemljina kosa, čineći njezinu snagu,
stvarajući kišu, zrak i ostale blagodati za sva bića oko
sebe. Hrastovi i hrastovina simboliziraju uzvišenost, čvrstoću,
moć i dugovječnost. Zato su: povijest, pjesništvo,
umjetnost, graditeljstvo, spomenik, kolijevka i lijes ...
Tomislav Starčević dao je šumarskoj struci svoju
poetiku, što je potvrđeno u mnogobrojnim susretima
i druženjima. Rjeđe je, ili uopće nije, zapisana ta poetika
jer je znan u šumarskim stručnim krugovima kao
vrstan poznavatelj struke.
Kao pjesnik uvijek zna izabrati pjesmu primjerenu
trenutku i društvu. Pjesmom uz gitaru, na primjer: Stavi
svjetiljku u prozor (tekst: D. Britvić, glazba V. Čaklec),
ili Oko jene hiže navek tiči lete (tekst: D. Britvić, glazba
A. Dedić), pa kazivanje njemu dragih pjesnika: D. Domjanića
(Loza žuti) ili F. Galovića (Kum Martin) stvara
posebno raspoloženje.
Uvijek je bilo povoda takvim druženjima, a ako ih
nije bilo, Starčević ih je sa svojim istomišljenicima izmislio.
A povod su bila: šumarska, lovačka, prijateljska,
rođendanska druženja... I ne samo u Vrbovcu.
Njemu je Vrbovec bio preuzak.
Susreti „u kojima je Tomo“ (tako ga prijatelji odmila
zovu), imaju njegovu širinu, posebnu dimenziju, o tim
susretima priča se i prepričava danima.
Tomislav Starčević u Vrbovcu je ostavio trag i izvan
Šumarije. U dva navrata bio je predsjednik HKUD-a
„Petar Zrinski“ (desetak godina), a u Mješovitom pjevačkom
zboru HKUD-a „Petar Zrinski“ pjevao je od
1973. do 2010. godine.
Pokrenuo je i osnovao tamburašku sekciju HKUD-a
„Petar Zrinski“ koja je poslije prerasla u orkestar pa je
nastao tamburaški pokret koji i danas traje. Rezultati
su došli. Orkestar je dobitnik šest zlatnih plaketa „Tambura
Paje Kolarića“ na Festivalu hrvatske tamburaške
glazbe u Osijeku.
BROJ 186 l LIPANJ 2012. HRVATSKE ŠUME 37