OLIMP 37 - prosinac 2010. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Broj 37 / prosinac 2010. 

ISSN 1331-9523 

OLIMPIJSKE LEGENDE: 

Vlado Lisjak 

OLIMPIJSKE NADE: 

Barbara Matić 

ŠPORTSKA TERMINOLOGIJA: 

Igrate li golf 

DJECA I ŠPORT: 

S.O.S. za pretile 

Veliki dan 

hrvatskog 

športa

Sadržaj 

6 29 

HOO 

Veliki dan hrvatskog športa 

12 42 

Olimpijske legende 

Vlado Lisjak 

16 46 

Olimpijske nade 


20 48 

24 

Nastanak modernog športa 

Klizanje 

Športska terminologija 

Igrate li golf 

52 

Prilog 

Povijest hrvatskog športa 

Žene i šport 

Fair play, molim 

MOO danas i sutra 

Sigurnost prije svega 

Znanost i šport 

Strategija istine hrvatskog športa 

Djeca i šport 

S.O.S. za pretilu djecu 

Naslovna stranica: Nenad Dugi (CROPIX) 

Za nakladnika: 

Josip Čop 

Hrvatski olimpijski odbor 

Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb 

Glavni urednik: 

Ante Drpić 

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa: 

Ana Popovčić 

Uredništvo: 

Saša Ceraj, Ante Drpić , Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša 

Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro 

Produkcija: 

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) 

Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb 

Oblikovanje i prijelom: 

Marin Stojić 

Olimp 4

54 

56 

58 

60 

62 

Prijevod: 

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 

10 000 Zagreb 

Tisak: 

Tiskara “Edok d.o.o.” 

Grada Wirgessa 10, 10430 Samobor 

Naklada: 

2000 primjeraka 

Društvo i šport 

Športske stipendije 

Međunarodne integracije 

Šport u vijeću Europe 

Šport na internetu 

IAAF - 20 tisuća ulaza dnevno 

Športska fotografija 

Željko Pajvot 

Od Olimpa do Olimpa 

Vijesti iz HOO-a 

Olimp je časopis 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora. 

www.hoo.hr 

hoo@hoo.hr 

Poštovani čitatelju, 

Ušli smo, eto, u novu, predolimpijsku godinu! A ovu, koja je tek za nama, pamtit ćemo po 

dobru - ne samo zbog tri olimpijske medalje iz Vancouvera (dva srebra Ivice Kostelića i 

bronca jakova Faka), četiri odličja iz Singapura s I. Olimpijskih igara mladih, već i zbog 

osvojenih čak 400 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava i kupova. 

Ponosni smo na naših šest razvojnih programa za športaše u kojima je ukupno 389 korisnika, 

kao i na četiri razvojna programa za trenere u koja su uključena 

72 trenera. U jednom od četiri razvojna programa na 

lokalnoj razini, “Od športske škole do olimpijskih igara” 

sudjelovalo je 13 952 djece vrtićke dobi u 43 grada iz 380 

vrtića, a u projektu povodom obilježavanja osnivanja HOO-a 

pod nazivom Hrvatski olimpijski dan (10. rujna), sudjelovalo 

je preko 135 000 građana RH. 

To naravno nije sve: seminare za trenere, suce, instruktore i 

ostale športske djelatnike u sklopu Hrvatske olimpijske akademije 

pohađalo je 5 200 polaznika (uz 500 predavača), a 

svakako moramo istaknuti i našu Zakladu hrvatskih športaša, 

Klub olimpijaca, suradnju s "Aspirom" (Visoka škola za športski 

menadžment), Kineziološkim fakultetom, program Karijera Glavni tajnik Hrvatskog 

poslije karijere i druge aktivnosti usmjerene brizi za športaše. 

olimpijskog odbora 

Nakon niza konzultativnih sastanaka, prezentacija i razgovora 

Secretary General of the 

sa športašima, 22. prosinca, u Hrvatskom vojnom učilištu u 

Croatian Olympic Committee 

Zagrebu, 19 hrvatskih vrhunskih športašica i športaša svečano 

je potpisalo ugovor o službi u Oružanim snagama RH u statusu 

djelatnog vojnika. Takvo zapošljavanje športaša rezultat je 

Josip Čop, dipl. oec. 

rujanskog Sporazuma HOO-a i MORH-a o suradnji, unapređenju 

i razvoju športa u RH i vrlo je značajan korak u razvoju 

hrvatskog športa. 

Velika novost je vijest koja nas je razveselila potkraj godine: dobili smo koncesiju za Športsku 

televiziju! Program koji će startati u prvoj polovici 2011. godine promovirat će na najbolji 

mogući način hrvatski šport i hrvatske športaše. Sigurno je da je Športska televizija 

prekretnica za sve nas koji smo u naš šport uključeni na bilo koji način. 

Sve su to i više nego dostatni razlozi zbog kojih smo sa zadovoljstvom podvukli crtu ispod 

2010. i zbog kojih puni elana i pozitivne energije te uz pregršt športskog optimizma ulazimo u 

novu godinu... 

Dear Reader, 

Well, we have entered a new, pre-Olympic year! And the year we have left behind us will 

be remembered by the good things - not only because of the three Olympic medals in 

Vancouver (Ivica Kostelic’s two silvers and Jakov Fak’s bronze), four medals from the Youth 

Olympic Games in Singapore, but also for winning 400 medals at the world and European 

championships and cups. 

We are proud of our six development programs for athletes with a total of 389 users, as 

well as four development programs for coaches with 72 coaches involved. In one of the four 

development programs at local level 13 952 children from 380 kindergartens took part, in 43 

towns, and over 135 000 citizens of the Republic of Croatia participated in the celebrating of 

the establishment of the COC entitled:”The Croatian Olympic Day” (September 10th). 

This of course is not all: 5200 (along with 500 speakers) participants took part in 

seminars for coaches, referees, athletic trainers and other employees in sports within the 

Croatian Olympic Academy. We must certainly emphasize our Croatian Athletes Foundation, 

The Olympic Club, in cooperation with “Aspira” (College of Sports Management), the Faculty 

of Kinesiology, the program Career after Career and other activities aimed at caring for 

athletes. 

On December 22nd at the Croatian Military Academy in Zagreb, after a series of consultative 

meetings, presentations and interviews with athletes, 19 Croatian top athletes officially signed 

a contract for service in the Armed Forces of the Republic of Croatia in active duty status as 

soldiers. Such recruitment of athletes is the result of the September Agreement between COC 

and MORH (Ministry of Defense) on cooperation, promotion and development of sports in 

the Republic of Croatia and is a very significant step in the development of Croatian sports. 

The big news that cheered us up at the end of the year was that: we got concession for Sports 

television! The program will start in the first half of 2011 and will promote Croatian sports 

and Croatian athletes in the best possible way. It is certain that Sports television will be a 

milestone for all of us involved in our sports in any way. All these reasons are more than 

sufficient to make us gladly put closure on 2010 and make us enter the New Year full of sports 

optimism and positive energy...

HOO 

Veliki dan 

hrvatskog 

športa 

Olimp 6

Josip Čop i Zlatko Mateša 

Tekst: GORDANA GAĆEŠA 

Snimila: LANA SLIVAR DOMINIĆ 

Ivica Kostelić, Blanka Vlašić, muška vaterpolska 

reprezentacija, ženska reprezentacija u samostrelu, 

veslački četverac na pariće, te dvojac nada Ivan Capan 

i Barbara Matić - najuspješniji su hrvatski športaši u 

2010. prema izboru Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Ivan Capan 


7 Olimp

HOO 

U 

nazočnosti hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, 

predsjednika Sabora Luke Bebića i brojnih 

drugih uglednika športskog i javnog života, u 

koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, 

27. prosinca 2010., Hrvatski olimpijski odbor (HOO) 

proslavio je Veliki dan hrvatskog športa. 

Dan je to kada je Međunarodni olimpijski odbor (MOO) 

privremeno priznao HOO i omogućio hrvatskim športašima 

prve nastupe na Olimpijskim igrama pod zastavom 

svoje domovine. 

Veliki dan hrvatskog športa svečanost je koja uz obilježavanje 

priznanja HOO-a, odaje priznanja i zaslužnim 

športskim djelatnicima i dužnosnicima za njihov osobit 

doprinos razvoju športa, ali i proglašava najbolje hrvatske 

športaše u godini na izmaku. 

Prošlu su godinu obilježile Zimske olimpijske igre u 

Vancouveru i prve, povijesne Olimpijske igre mladih u 

Singapuru, a na kojima su naši športaši osvojili sedam 

odličja (tri u Vancouveru, četiri u Singapuru). Inače, u 

prošloj godini hrvatski su športaši ukupno osvojili 400 

medalja računajući svjetska i europska prvenstva i 

kupove... 

Najuspješnijom hrvatskom športašicom proglašena 

je Blanka Vlašić, a pobjednik kod športaša je Ivica Kostelić. 

Najuspješnijom ekipom proglašena je hrvatska 

reprezentacija u samostrelu, a najbolja momčad je hrvatska 

vaterpolska reprezentacija. Po prvi put Hrvatski olimpijski 

odbor dodijelio je i nagradu za najuspješniji par, 

štafetu ili posadu, a prvi dobitnici su članovi veslačkog 

četverca na pariće. 

Blanka Vlašić, 

olimpijka i vrhunska 

atletičarka i 2010. 

je godine zadivila 

športski svijet svojim 

uspjesima. Treću 

godinu zaredom proglašena 

je najuspješnijom 

športašicom 

Hrvatske, te drugu 

godinu zaredom najuspješnijom 

promicateljicom 

Hrvatske u 

svijetu. 

Svjetska prvakinja, 

Trener 2010. je Ante 

Kostelić, a nagradu 

za fair-play primili su 

športaši Nikola Bralić 

i Dominik Perković te 

treneri Tonči Antunović 

i Vedran Mandić, svi 

članovi jedriličarskog 

kluba “Labud” iz Splita. 

europska prvakinja, najbolja atletičarka Europe, najbolja 

atletičarka svijeta, i sve to u jednoj godini. Splitska 

atletičarka svjetskog glasa, odavno je prešla uobičajene 

športske okvire. U atletici je ostvarila gotovo sve što je 

mogla, a u svojim športskim pothvatima često je izravno 

i neizravno promovirala svoju domovinu. 

Gdje god da se pojavi - u Dohi (SP, zlatna medalja), 

Barceloni (EP, zlatna medalja) ili Splitu - izaziva veliki 

interes medija, a slike Blanke na pobjedničkim postoljima 

u 2010. godini često su bile na naslovnicama i emisijama 

svih svjetskih medija... 

- Na početku programa, na ekranu je prikazano proglašenje 

otprije deset godina, kada sam primila nagradu za 

najveću nadu. I, eto, još uvijek sam tu. Ponosna sam na 

to, ne samo zbog sebe, već i zbog svog stručnog tima, i 

nikad dovoljno zahvale njima - rekla je pobjednica. 

Hrvatska vaterpolska reprezentacija 

Reprezentativke u samostrelu: 

Nikolina Krivanek, Tihana Odlešić i Branka Pereglin 

Olimp 8

SVE MEDALJE HRVATSKIH ŠPORTAŠA 2010. 

(ukupno 400 medalja) 

Zimske olimpijske igre: 3 ( 2s, 1b) 

Olimpijske igre mladih: 4 (1z, 1s, 2b) 

Svjetska prvenstva: 107 (33z, 33s, 41b) 

Svjetski kupovi: 144 (52z, 40s, 52b) 

Europska prvenstva: 103 (35z, 33s, 35b) 

Europski kupovi: 39 (17z, 10b, 12b) 

Ante Kostelić 

Četverac na pariće: David Šain, Damir Martin, Valent Sinković i Martin Sinković 

9 Olimp

HOO 

Postumno priznanje 

Velimiru Kljaiću primila 

je njegova supruga 

Gordana Remus Kljaić. 

Janko Goleš, Lino Červar, Duško Krstulović, Ive Mustać i Miroslav Poljak 

Na Zimskim olimpijskim igrama u 

Vancouveru (12.-28. veljače 2010.) 

Ivica Kostelić osvojio je dvije srebrne 

medalje - u superkombinaciji i slalomu. 

U Svjetskom kupu je ostvario 

dvije pobjede, jedno drugo i dva treća 

mjesta, te je u ukupnom poretku 

Svjetskog kupa osvojio odlično peto 

mjesto. Bila je to još jedna Ivičina 

godina za pamćenje, godina koja mu 

je donijela naslov najuspješnijeg hrvatskog 

športaša: 

- Čast mi je biti dio hrvatske olimpijske 

obitelji i biti u društvu velikih 

hrvatskih športaša - uz ostalo je izjavio 

naš skijaš. 

Već dugi niz godina hrvatska 

reprezentacija u samostrelu ostvaruje 

svjetski vrijedne rezultate i za to bude 

nagrađena. Naslov svjetskih prvakinja 

u samostrelu field, rezultat je 

koji je Nikolini Krivanek, Tihani Odlešić 

i Branki Pereglin donio naslov najuspješnije 

ekipe u 2010. godini. 

A najuspješnija momčad je naša 

vaterpolska reprezentacija, momci koji 

su na domaćem terenu u Zagrebu, 

osvojili zlatnu europsku medalju. 

Damir Martin, Valent Sinković, Martin 

Sinković i David Šain - mladići su 

koji su kao članovi veslačke posade 

četverca na pariće cijelu godinu 

ostvarivali vrhunske športske rezultate, 

a sezonu su okrunili osvajanjem 

zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu. 

Četverac je osvajač i srebrne 

europske medalje, kao i zlata na SP-u 

do 23 godine.

Nagrada za fair play: 

Nikola Barić i Tonči Antunović 

Ivano Balić i Antun Vrdoljak 

Olimpijske igre mladih, održane u 

Singapuru od 14-26. kolovoza 2010., 

iznjedrile su i dvije športske nade, 

hrvatsku športsku budućnost. Mladi 

perspektivni plivač Ivan Capan proglašen 

je najvećom nadom hrvatskog 

športa u konkurenciji športaša. Ivan 

je u Singapuru osvojio prvu medalju 

za Hrvatsku na prvim, povijesnim OIM. 

Bila je to zlatna medalja u disciplini 

50m prsno, a u istoj disciplini osvojio 

je i brončanu medalju na Europskom 

prvenstvu u Finskoj. 

Osvajačica dviju brončanih medalja 

na OIM, mlada Splićanka, judašica 

Barbara Matić, u konkurenciji športašica 

proglašena je najvećom nadom 

hrvatskog športa. Barbara je osvojila 

i zlatnu medalju na Europskom kadetskom 

prvenstvu u Češkoj. 

U iznimno jakoj konkurenciji (Joško 

Vlašić, Ivan Ivančić, Ratko Rudić, Lino 

Červar, Nikola Bralić, Slaven Bilić...), 

naslov najuspješnijeg trenera pripao 

je proslavljenom skijaškom treneru 

Anti Kosteliću Gipsu. 

Dobitnici najviše nagrade HOO-a 

(koja nosi ime legendarnog kanuista 

i jednog od najvećih olimpijaca Matije 

Ljubeka), su rukometni trener i bivši 

reprezentativni izbornik Lino Červar, 

dugogodišnji športski dužnosnik i novinar 

Janko Goleš, veslački dužnosnik i 

bivši predsjednik Hrvatskog veslačkog 

kluba „Gusar“ iz Splita Duško Krstulović, 

predsjednik Jedriličarskog kluba 

“Uskok” iz Zadra Ive Mustać te vaterpolist, 

olimpijac i osvajač zlatne olimpijske 

medalje (OI Meksiko 1968.) 

Miroslav Poljak. 

- Kultura nije samo glazba, film, 

kazalište, književnost, slikarstvo ili 

neka druga umjetnost. Kultura su sva 

elitna dobra i aktivnosti jednog naroda, 

a hrvatski šport je i te kakvo elitno 

dobro koje promovira našu državu i 

kulturu hrvatskih građana. Šport podiže 

dostojanstvo, ponos i držatvornost, 

a to nam je znalo nerijetko zamrijeti. 

Olimpizam promovira sinergiju športa, 

kulture i obrazovanja, nudeći novi 

oblik života, a to je radost - kazao je u 

ime nagrađenih najbolji hrvatski rukometni 

trener Lino Červar. 

Tradicionalno je dodijeljen i Trofej 

Međunarodnog olimpijskog odbora za 

2010., ove godine inspiriran prvim 

Olimpijskim igrama mladih te je nazvan 

“Šport - inspiracija mladima”. Dobitnik 

Trofeja MOO-a je olimpijac, rukometaš, 

osvajač zlatne olimpijske medalje (OI 

Atena 2004.) ove godine proglašen 

najboljih rukometašem svijeta svih 

vremena - Ivano Balić. 

Dobitnik nagrade HOO-a za fair play 

je Jedriličarski klub “Labud” iz Splita, 

točnije športaši Nikola Bralić i Dominik 

Perković te treneri Tonči Antunović i 

Vedran Mandić. Ovo vrijedno priznanje 

dodijeljeno im je za human i nesebičan 

čin kada su na ovogodišnjoj Viškoj 

regati, u dva gumenjaka kao članovi 

regatnog odbora, spasili crnogorsku 

posadu i jedrilicu “Black Mystery” skipera 

Saše Kekovića, od nasukavanja 

na hrid, odnosno potonuća. 

Hrvatski olimpijski odbor ove je 

godine postumno dodijelio i posebno 

priznanje HOO-a za iznimna ostvarenja 

u rukometu, velikom hrvatskom rukometnom 

stručnjaku Velimiru Kljaiću. 

Zaključak svih prisutnih u “Lisinskom” 

bio je jednoglasan: neka i predolimpijska 

2011. godina bude jednako 

On December 27th 2010, in 

the concert hall “Lisinski” 

in Zagreb, in the presence of 

the Croatian President Ivo 

Josipovic, Parliament Speaker 

Luka Bebic and many other 

distinguished persons from 

sports and public life, the 

Croatian Olympic Committee 

(COC) celebrated the Great 

Day of Croatian sports. 

This was the day when the 

International Olympic 

Committee (IOC) temporarily 

recognized the COC and 

enabled Croatian athletes to 

take part at the Olympic Games 

for the first time under the flag 

of their homeland. 

The Great Day of Croatian 

Sports is a ceremony that not 

only marks the recognition 

of COC, but also honors the 

deserving sports employees 

and officials for their 

outstanding contribution to 

sports development and it also 

proclaims the best Croatian 

athletes of the year drawing to 

a close. 

Athlete Blanka Vlasic and 

skier Ivica Kostelic, the men’s 

national water polo team, the 

women’s national crossbow 

team and the rowing four in 

pairs, were named the most 

successful athletes of 2010. 

uspješna ! • → Summary ← 

11 Olimp

Legende hrvatskog športa: Vlado Lisjak 

Petrinjski 

zlatni hrvač 

Malo je Hrvata koji su u 

pojedinačnim športovima 

osvajali olimpijsko zlato, 

njih tek sedam: kajakaš 

Matija Ljubek, boksači Mate Parlov i 

Ante Josipović, hrvač Vlado Lisjak, Bugarin 

s hrvatskom putovnicom Nikolaj 

Pešalov, a u tom klubu nezaboravnih 

su, naravno, i neponovljiva skijašica 

Janica Kostelić i plivačica Đurđica 

Bjedov. 

Petrinjac Vlado Lisjak (40) ide, 

eto, u red hrvatskih olimpijskih velikana. 

Prije 26 godina, na Igrama u Los 

Angelesu, ovjenčan je najvećom 

mogućom športskom slavom - 1984. 

godine iz SAD-a kući je donio zlatnu 

olimpijsku medalju u hrvanju grčkorimskim 

stilom, osvojenu "u vrlo prometnoj" 

težinskoj skupini, onoj do 68 

kilograma. 

- Odlazeći na te Igre, ja o medalji 

nisam uopće razmišljao, jer sam bio 

tip športaša koji nije opterećen rezutatom. 

Volio sam se hrvati, pa gdje 

završim. Srećom, imao sam jaku psihu, 

pa mi je i to pomoglo da dosegnem 

olimpijsku slavu - prisjeća se danas 

legendarni petrinjski hrvač. 

Njegovi rezultati iz prethodnih godina 

uoči Los Angelesa sugerirali su 

da je hrvač u usponu. Četiri godine 

prije bio je treći na svjetskom prvenstvu 

do 18 godina, godinu poslije 

treći na SP-u do 20 godina, a 1982. 

četvrti na svjetskom seniorskom prvenstvu. 

- Dvije godine prije Olimpijskih 

igara, na SP u Katowicama 1992., 

trebao sam osvojiti svjetsku medalju, 

no Mađari su uložili žalbu na moju 

pobjedu protiv njihova borca, pa sam 

izgubio za zelenim stolom, jer sam 

navodno s djelićem pete bio izvan 

borilišta, a zbog čega mi nisu priznali 

jedan zahvat. Otišao sam potom u 

vojsku u Beograd, trenirao sam tamo 

koliko sam mogao, pa sam sljedeće 

godine (1993.) na SP-u bio osmi. Sve 

sam onda međutim naplatio na Olimpijskim 

igrama... 

Igre u Los Angelesu bojkotirale 

su zemlje komunističkog bloka, a 

među njima i neke hrvačke velesile. 

Zbog toga su neki pokušavali obezvrijediti 

i Lisjakovo zlato, no on podsjeća: 

- U borbi za zlato pobijedio sam aktualnog 

svjetskog prvaka Finca Sipilu 

i to tušem u 57. sekundi. Borbu prije 

nadjačao sam Rumunja Negrisana, 

hrvača koji je na svjetskom prvenstvu 

bio brončani. Mislim da to sasvim 

dovoljno govori... 

Doček u njegovu gradu bio je veličanstven. 

Nikad niti jedan Petrinjac 

nije bio tako slavljen. Banija je proključala 

u ushitu: 

- Jedan od "Gavrilovićevih" direktora 

dočekao me u Beogradu sa službenim 

mercedesom. Negdje kod Popovače 

dočekala nas je kolona automobila sa 

zastavama, a cijela Petrinja izašla je 

na ulice. To je slika koja će mi ostati 

u pamćenju za sva vremena - prisjeća 

se Vlado. 

Tadašnji vrhunski športaši bili su 

nagrađivani opipljivije nego danas. I 

zato se Klub olimpijaca, a u njemu i 

Lisjak, zalaže za naknade olimpijcima 

kakvu imaju mnoge zemlje. 

- Odmah po povratku iz Los Angelesa 

obećali su mi da ću dobiti stan, što 

se vrlo brzo i dogodilo (istina, dobio 

sam stanarsko pravo, ali nakon Domovinskog 

rata, po povratku u Petrinju, 

dobio sam i pravo otkupa). Uz to, 

sljedeće četiri godine, nakon osvajanja 

zlata, bio sam fiktivno zaposlen u 

"Gavriloviću" - dobivao sam plaću, a 

nisam morao na posao u tvornicu, već 

u hrvačku dvoranu. Osim toga, primao 

sam tad još i republičku i državnu 

stipendiju... 

Olimp 12

Tekst: DRAŽEN BRAJDIĆ 

Petrinjac Vlado Lisjak (40) ide u red hrvatskih 

olimpijskih velikana. Prije 26 godina, na Igrama 

u Los Angelesu, ovjenčan je najvećom mogućom 

športskom slavom - 1984. godine iz SAD-a kući je 

donio zlatnu olimpijsku medalju u hrvanju grčkorimskim 

stilom. 

13 Olimp

Legende hrvatskog športa: Vlado Lisjak 

Nažalost, 22-godišnji olimpijski 

pobjednik, u nastavku karijere nije se 

više pojavio na medaljaškom postolju. 

Kad se očekivala njegova dominacija 

na svjetskim strunjačama krenula je 

serija pehova: 

- Kao olimpijski pobjednik, ali 

i hrvač u ranoj fazi karijere, mnogima 

sam tada postao zanimljiv, pa tako i 

petrinjskoj industriji "Gavrilović". S 

njihovim sam direktorima često morao 

putovati uokolo na prezentacije, 

degustacije njihovih proizvoda. Zbog 

svega toga nisam mogao redovito 

trenirati što je rezultiralo ozljedom. 

Zbog nespremnosti htio sam izbjeći 

nastupe na seriji državnih turnira, no 

nisu mi to dopustili, pa sam se već 

na prvom ozlijedio, s obzirom da sam 

imao i viška kilograma. Tada sam završio 

na operaciji ligamenata i meniskusa 

koljena. "Zakrpali" su to nekako 

da bih mogao nastaviti nastupati, jer 

je "Gavrilović" jurio naslov državnog 

momčadskog prvaka. I logično - dogodila 

mi se nova ozljeda, ovaj put križni 

ligamenti. Operacija je trajala sedam 

sati, a povratak punih osam mjeseci. 

Premda je nakon toga Lisjak bio 

državni prvak u kategoriji do 74 kg, na 

Olimpijskim igrama u Seulu (1988.) 

nije sudjelovao. Bio je ogorčen: 

- Oni su se odlučili za Slovenca 

Podleseka koji je nastupao za srpski 

klub. A Igre u Seolu su mu valjda bile 

obećane kada je iz Murske Sobote 

‘Sada imamo 

uistinu dobru 

reprezentaciju, 

pitanje je 

samo vremena 

i natjecanja 

kada će ti 

dečki početi 

osvajati 

seniorske 

medalje.’ 

prelazio tamo... A ja sam poslije toga 

ozlijedio rame i nikad se više nisam 

vratio u vrhunsku formu. 

Karijeru je završio 1993. sa 31 

godinom. Posljedni nastup imao je u 

Francuskoj - na Mediteranskim igrama 

nastupio je za Hrvatsku: 

- Na pripremama u Puli, upala mi je 

noga između strunjača, pa mi je iskočilo 

koljeno. Ipak sam otišao na Mediteranske 

igre, no tamo sam, s petim 

mjestom, i završio karijeru. To lijevo 

koljeno mi i dandanas iskače, pa ne 

mogu igrati ni mali nogomet, niti skijati, 

ne mogu se ni rekreacijom baviti 

kako spada. U tom koljenu još uvijek 

imam plastične ligamente i šarafe, pa 

mogu najavljivati promjene vremena. 

Već te 1993. godine Lisjak se 

prihvatio trenerskog posla kojeg je, 

na čelu reprezentacije, kroz puna 

četiri mandata obavljao sve do prošle 

godine kada je imenovan za direktora 

reprezentacije koja tek sada doživljava 

procvat. Pitali smo ga zašto nismo 

imali seniorskih medalja do pojave 

braće Žugaj: 

- Hrvanje je vrlo, vrlo težak šport 

u kojem nema nikakvog profita i u 

kojem do uspjeha trebate tone vjere, 

volje i strpljenja. Zbog propasti "Glumine 

banke" koja je bila glavni sponzor 

Hrvačkog kluba Zagreb, nestala 

je generacija Vukelića, Kostanjevića, 

Ribarića, Vujara. Srećom, imamo braću 

Žugaj, ali tu su i dečki koji dolaze 

→ Summary ← 

There are only a few Croats 

who have won Olympic gold in 

individual sports, only seven of 

them: kayaker Matija Ljubek, 

boxers Mate Parlov and Ante 

Josipovic wrestler Vlado Lisjak, 

a Bulgarian with a Croatian 

passport, Nikolaj Pesalov, and the 

unforgettable members of that 

club are, of course, the unique 

skier Janica Kostelic and the 

swimmer Durdica Bjedov. 

Vlado Lisjak (40) from Petrinja 

joins the order of the Croatian 

Olympic greats. In 1984, 26 

years ago, he was awarded the 

highest possible athletic glory at 

the Games in Los Angeles and 

he brought home the Olympic 

gold medal in Greco-Roman 

style wrestling for the “very 

busy” weight category of up to 68 

kilograms. 

Today, Vlado Lisjak is the 

director of the Croatian national 

team and he says that it’s only a 

matter of time when a talented 

generation of juniors will also 

begin winning senior medals in 

major competitions. 

- Starčević, Hogač, Koščević, Đok..., pa 

sjajni 18-godišnji Etlinger koji je bio 

drugi na svjetskom juniorskom prvenstvu, 

a prije toga prvi na europskom 

kadetskom prvenstvu. Ne smijem ne 

spomenuti i sjajni trojac Sokol, Janečić 

i Lizatović. Uglavnom, sada imamo 

uistinu dobru reprezentaciju, pitanje 

je samo vremena i natjecanja kada 

će ti dečki početi osvajati seniorske 

medalje. 

Od pomoći na tom putu trebao bi 

biti i ugovor između Hrvatskog olimpijskog 

odbora i Ministarstva obrane 

o zapošljavanju vrhunskih športaša u 

oružanim snagama: 

- Neven i Nenad Žugaj već su zaposleni 

u vojsci, a sad će im se pridružiti 

Tonimir Sokol, osvajač bronce na europskom 

prvenstvu u Azarbajdžanu. 

To je, u svakom slučaju, vrlo značajan 

sporazum za najbolje pojedince iz 

takozvanih malih športova - zaključio 

je Vlado Lisjak, nekad vrlo atraktivan 

hrvač čijeg pravog nasljednika čekamo 

već punih četvrt stoljeća... • 

Olimp 14


Tatami 

pun medalja 

Tekst: DAVOR BURAZIN 

Splitska judašica Barbara Matić tek je navršila 

16 godina, a u svojim vitrinama već čuva više 

od sto medalja. Odličja se nižu jedno za drugim i 

sada izgleda kao da je samo nebo limit jedne od 

najtalentiranijih hrvatskih športašica. 

S odličjem iz Singapura (Barbara Matić, treća s lijeva) 

Barbara Matić rođena je 3. prosinca 1994., a judo trenira 

još od šeste godine. Od 2006. do danas osvojila je osam 

naslova prvakinje Hrvatske u raznim kategorijama. Njena 

današnja kategorija je ona do 63 kilograma. 

U posljednje dvije godine počela je harati na europskim i 

svjetskim tatamijima. Europska je kadetska prvakinja (Teplice), 

brončana svjetska (Budimpešta), te dvostruka brončana 

s Olimpijskih igara mladih u Singapuru (pojedinačno i 

ekipno). 

Isto tako, zahvaljujući osvajanju šest zlatnih medalja na 

Europskom kupu, uvjerljivo je najbolja kadetkinja Starog 

kontinenta. I izlet u stariji uzrast, na Europski juniorski kup 

u Kaunasu, pokazao se uspješnim. Tamo je također osvojila 

prvo mjesto. 

Učenica je drugog razreda 3. gimnazije u Splitu i čvrsto vjeruje 

da će nastupiti na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 

2016. godine. 

Tek joj je 16 godina, rođendan je proslavila 

3. prosinca, a u vitrinama već ima 

više od stotinu medalja. Ona je Barbara 

Matić, učenica je drugog razreda splitske 

3. gimnazije, a šport u kojemu dominira 

zove se - judo. 

Olimpijski šport nastao je u Japanu, promoviran 

je u Tokiju 1964. godine, a od 1992. (Barcelona) 

u njemu medalje osvajaju i žene. 

Posljednje dvije godine Hrvatska je počela 

ostavljati pečat na europskim i svjetskim natjecanjima 

- sezonu dobrog lova otvorila je Marijana 

Mišković broncom na europskom prvenstvu, 

potom je Tomislav Marijanović (s 52. mjesta na 

rang-listi) senzacionalno pobijedio na Grand 

Slam turniru u Rio de Janeiru, pa se nastavilo s 

srebrom Andreje Đaković i broncom Ivane Maranić 

na juniorskom Europskom prvenstvu... 

U cijelu tu judo revoluciju u Hrvatskoj, kao 

nekakav šlag na tortu uklapa se priča o Barbari 

Matić, članici Judo kluba “Pujanke” iz Splita. 

Njezina kratka karijera prožeta je samim uspjesima, 

u Hrvatskoj nema ozbiljniju suparnicu niti 

u starijim uzrastima, a slična se priča ponavlja i 

u ozbiljnijim okvirima - izvan Hrvatske. 

Osim bronce na Svjetskom kadetskom 

prvenstvu (Budimpešta), Barbara je osvojila zlato 

na Europskom kadetskom prvenstvu (Teplice, 

Češka), pa dvije bronce na Olimpijskim igrama 

mladih u Singapuru (pojedinačno i ekipno). 

Na najjačim kadetskim turnirima u Europi ove 

je godine nanizala same pobjede i uvjerljivo je 

najbolja na rang-listi, a najviše postolje joj nije 

izmaklo ni na Europskom juniorskom kupu u 

Kaunasu (Litva), gdje su protivnice bile najmanje 

dvije godine starije. 

- Ako nastavim ovako, bit će nešto od mene - 

kaže Barbie uz osmijeh. 

I dodaje: 

-Za Olimpijske igre u Londonu još sam premlada, 

ali mogla bih u Rio de Janeiro za šest 

godina. 

Da nastavi tako vjerojatno će se pobrinuti 

njezini treneri Vladimir i Slavko Preradović čija 

je prezentacija juda u osnovnoj školi i dovela 

Barbaru u ovaj šport: 

- Mene je judo osvojio na prvi pogled. Zanimljivo 

da je drugi izbor bio balet, no on mi se 

baš i nije svidio... I tako sam od prvog razreda 

judašica, ni jedan drugi šport nisam trenirala, 

niti sam ikada htjela. 

U trenera Vladimira Preradovića ima 

apsolutno povjerenje. 

- Ja ga obožavam, ponekad pomislim da se 

katkad više njemu povjerim nego tati koji, na 

žalost, često mora biti na brodu. 

Takav odnos, uz kvalitetan rad, stvorio je od 

Barbare olimpijsku nadu Hrvatske, možda još 

jedno čudo iz male države. Možda će tako i oni 

koji o judu ne znaju gotovo ništa, uskoro pono- 

Olimp 16

17 Olimp


sno izgovarati sve judo izraze, naučiti 

što je yuko, što wazari, a što ippon. 

- Olimpijada mladih u Singapuru 

u kolovozu ove godine, bila je nešto 

najljepše što sam do sada doživjela, 

nekakav vrhunac moje karijere. Bio 

je to pokazatelj da 

mogu, hoću i želim 

biti najbolja - priča 

iznimno simpatična 

djevojka koja nastupa 

u kategoriji do 63 

kilograma. 

Iako za nju još uvijek 

zna prilično uzak 

krug ljudi, Barbara 

ima podršku tamo 

gdje je najvažnije - u 

obitelji, klubu i školi. 

Škola je važna, 

uvijek je bila: 

- Profesori su puni 

razumijevanja, izlaze 

mi ususret, dogovaram 

se s njima kad 

ću odgovarati, nisam problematičan 

učenik. S druge strane, prijatelji su tu 

da mi pomognu, jedino mi malo zavide 

što sam uz pomoć juda već toliko zemalja 

proputovala i vidjela... Singapur 

je bilo prekrasno iskustvo, čak 17 dana 

sam bila tamo, pa sam uz treninge i 

natjecanja, stigla i pogledati sve što 

me zanimalo. 

Već ima ideju što bi upisala nakon 

završene srednje škole: 

- Medicinu, htjela bih biti patolog! 

Krv me nimalo ne plaši, a obožavam 

krimi serije. Drugi izbor mi je arhitektura, 

uživam u crtanju i mislim da bih 

dobro radila i taj posao. 

U Singapuru je za pojedinačnu 

broncu svladala Gulnozu Matnjazovu iz 

Uzbekistana od koje je lani izgubila u 

polufinalu Svjetskog kadetskog prvenstva, 

a u finalu Europskog prvenstva u 

Teplicama bila je bolja od braniteljice 

naslova Margaux Pinot iz Francuske. 

To je još jedan dokaz da napreduje i da 

se ne misli zaustaviti: 

- Ako protivnicu znam otprije, onda 

ću s trenerom složiti taktiku kako se 

boriti. Ako je pak prvi put vidim, onda 

se pokušavam odmah nametnuti, ako 

je to ikako moguće. 

Kako god bilo, u Barbarinom slučaju 

definitivno ništa nije nemoguće. Medalje 

se nižu jedna za drugom i sada 

izgleda kao da je samo nebo limit 

jedne od najtalentiranijih hrvatskih 

športašica. • 


Barbara Matic was born on 

December 3rd, 1994, and has been 

practicing judo since the age of six. 

Since 2006 until now she has won 

eight Croatian champion titles in 

various categories. Her presentday 

category is the one up to 63 

kilograms. 

In the past two years she has begun 

to rule the European and global 

tatami mats. She is the European 

cadet champion (Teplice), the world 

bronze (Budapest) and double 

bronze champion in the Youth 

Olympics in Singapore (individually 

and in a team). 

Also, thanks to winning six gold 

medals at the European Cup, she 

is by far the best cadet of the Old 

Continent. Also a visit to an older 

age group category at the European 

Junior Cup in Kaunas proved to be 

successful. She also won first place 

there. 

She is a third grade high school 

student in Split and firmly believes 

that she will perform at the Olympic 

Games in Rio de Janeiro in 2016. 

Olimp 18


Početci klizanja sežu još u 

pretpovijesno vrijeme. Iako su 

najstariji zapisi datirani u 12. 

stoljeće, oni opisuju priče iz 

puno ranijih vremena. Prvi pisani tragovi 

dolaze od dvojice kršćanskih pisaca 

sa sjevera - Danca Saxo Grammaticusa 

(oko 1150.-1220.) i Islanđanina 

Snorrija Sturlusona (1179.-1241.), te 

iz anonimnog rukopisa Codex Regius. 

Svi ti zapisi bilježe predaje i mitove 

koji su stoljećima prije prenošeni 

usmenom predajom, a sa stajališta 

klizanja dvoje najzanimljivijih protagonista 

su Ull - bog krplji (obuća za 

hodanje po snjegu), štita, luka i lova 

te Skadi - božica krplji. Ono o čemu svi 

ti mitovi svjedoče je iznimna, životna 

važnost kretanja preko zaleđene površine, 

i postojanje klizaljki, krplji i sanjki 

koje su služile u tu svrhu. 

No, u trenutku kada se te priče zapisuju 

(12. i 13. stoljeće), klizanje je već 

postalo zabavna i rekreativna aktivnost, 

o čemu svjedoči odlomak iz knjige 

engleskog redovnika William Fitzstephena 

iz 12. stoljeća. U njemu on 

opisuje klizanje koje je u to vrijeme 

uobičajena zimska zabava londonske 

djece: “Neka od djece imaju pričvršćene 

kosti na svoje gležnjeve i nose 

štapove. Oni lete preko leda kao ptice 

ili dobro odapete strijele...”. Štapovi 

koje Fitzstephen spominje, korišteni 

su za kretanje budući da te primitivne 

klizaljke napravljene od kostiju nisu 

imale oštre rubove, a koje su dodali tek 

Nizozemci u 13. ili 14. stoljeću kada 

počinju izrađivati klizaljke od čelika. 

Klizanje je vjerojatno i jedan od 

rijetkih športova koji ima svog zaštitnika 

u kršćanstvu. Sveta Lidwina iz 

Schiedama je, prema legendi, zime 

1395/96 na klizanju pala, slomila rebro 

i usprkos najboljoj mogućoj njezi 

nikada se nije oporavila. Živjela je još 

38 godina, nepokretna i u velikim bolovima, 

a oko 1407. počela je dobivati 

mistične vizije, komunicirati s Bogom, 

različitim svecima i svojim anđelom 

čuvarom. Drvorez iz 1498. koji prikazuje 

Lidwinin pad, prvi je prikaz klizanja 

u umjetnosti... 

Sljedećih nekoliko stoljeća 

klizanje je u Engleskoj zadržalo svoju 

popularnost koju je opisao Fitzstephen, 

ali nije bitno napredovalo. S druge 

strane, klizanje u Nizozemskoj kontinuirano 

se razvijalo, što je rezultiralo 

izumom klizaljki s čeličnom oštricom i 

u konačnici - modernim načinom klizanja 

u kojem se klizač odguruje i kliže 

na jednoj nozi. Nizozemska je svakako 

kolijevka modernog klizanja, ali Nizozemci 

su bili prvenstveno usredotočeni 

Olimp 20

na brzinu. Rana pojava i razvoj umjetničkog 

klizanja dogodila se ipak u Velikoj 

Britaniji. 

Godine 1772. u Londonu izdana je 

prva knjiga o klizanju na ledu. Napisao 

ju je britanski poručnik Robert Jones 

i ona pruža prvi i jedini opis klizačkih 

tehnika u 18. stoljeću i zapravo označava 

trenutak kada se klizanje podijelilo 

u dvije glavne discipline - brzo klizanje 

i umjetničko klizanje. Jones u svojoj 

knjizi piše o klizaljkama, preporuča 

veću visinu oštrice, opisuje osnovne 

načine kretanja na unutarnjem i vanjskom 

rubu, klizanje na jednoj nozi, trčanje 

i zaustavljanje. Iako daje osnove 

klizanja unatrag, opisuje ga kao hirovit 

pokret koji nije ni nužan niti ugodan. 

Knjiga sadrži i pregled osnovnih figura 

i u svojoj cjelini predstavlja osnovni i 

prihvaćeni klizački repertoar u Engleskoj 

u 18. stoljeću. Treba napomenuti 

Jackson Haines (1840. - 1875.) 

- otac modernog klizanja 

Umjetničko 

klizanje 

Tekst: ANA POPOVČIĆ 

Najstariji zapisi o klizanju potječu iz 12. stoljeća, no 

oni bilježe predaje i mitove o klizanju koji su stoljećima 

prije prenošeni usmenom predajom. Tako se može reći 

da su praočevi klizanja sjevernjački dvojac - Ull i Skadi, 

bog i božica krplji. 

da u to vrijeme nije bilo uobičajeno 

da žene kližu, ali Jones se s time nije 

slagao i piše kako „ne vidi razloga da 

dame budu isključene“. 

Prvi klizački klub osnovan je u 

Edinburghu. Postoje različiti izvori o 

godini osnutka, a neki spominju čak 

17. stoljeće, no povjesničari vjeruju da 

je riječ ipak o stotinjak godina kasnije i 

da je klub osnovan 1742. godine. Najstariji 

zapisnik datira iz 1778., i od tog 

vremena klub prosperira. 

Lord Henry Cockburn, član kluba od 

1801., bio je vjerojatno prva osoba 

koja je klizanje opisala kao „poeziju u 

pokretu“. Sredinom 19. stoljeća, glavni 

cilj edinburškog kluba bio je „da omogući 

članovima zajedničko klizanje u 

partnerstvu“ - što je jasna referenca 

na kombinirano klizanje. Nakon uvođenja 

novih pokreta i figura, prekretnica 

u engleskom klizanju bilo je kombinirano 

klizanje koje je u drugoj polovici 

19. stoljeća steklo veliku popularnost. 

Radi se o načinu klizanja u kojem 4, 6 

ili ponekad i više klizača kližu zajedno. 

Jedan od njih imenovan je vođom i njegova 

je dužnost da glasno i razumljivo 

specificira figuru koja će se klizati. Svi 

klizači u grupi moraju dobro poznavati 

figure i biti relativno vješti klizači. Najuobičajeniji 

način klizanja kombinirane 

figure je da 4 klizača stanu nasuprot 

jedan drugome, kao u kutovima zamišljenog 

kvadrata. 

Par u kojem se nalazi vođa kliže prvi 

i mimoilazi se na središtu, a drugi par 

starta nekoliko trenutaka nakon, tek 

toliko da se izbjegne sudar. Središte 

se najčešće označavalo narančom, ali 

ponekad i hrpicom snjega. 

U zadnjem desetljeću 19. stoljeća, 

veliku popularnost doživljava klizanje 

u paru, na način da se klizači drže za 

ruke. Jedan razlog leži u činjenici da 

se sve više žena usavršava u umijeću 

klizanja. Drugi važan i praktičan razlog 

je veliki broj umjetno napravljenih 

klizališta koja imaju relativno malu 

površinu, pa nisu prikadna za kombinirane 

figure u kojima mali broj klizača 

zauzima veliki prostor. Klizanje u paru 

odvijalo se u kontinuiranom kretanju 

uz rub klizališta, slično kao danas. 

Norcliffe G. Thompson opisuje 106 

21 Olimp


Početkom 20. stoljeća umjetničko klizanje dobiva 

više športski karakter, za što je vjerojatno 

najzaslužniji Šveđanin Ulrich Salchow, jedan od 

najvećih klizača u povijesti i tvorac skoka koji je 

po njemu dobio ime. 

figura za klizanje u paru, 

a kada se klizači kreću 

u suprotnim smjerovima 

uobičajeno je bilo da 

žena prolazi ispred muškarca. 

Iako se najčešće 

nije klizalo uz pratnju 

muzike, klizanje u paru 

Ulrich Salchow - jedan 

je na više načina uvod u 

od najvećih klizača u 

umjetničko klizanje plesnih 

parova: prakticiralo 

povijesti 

se isključivo u miješanim 

parovima, a figure su se sastojale najviše 

od dugih blagih zavoja. Vjerojatno 

zbog velike popularnosti klizanja u 

parovima, neki kombinirani klizači počinju 

kršiti bazično pravilo kombiniranog 

klizanja koje nalaže da nema nikakvog 

fizičkog kontakta. Tako je nastao novi 

način klizanja nazvan scuds, koji polazi 

od pretpostavke da se svi pokreti i 

figure iz kombiniranog klizanja mogu 

izvesti rame uz rame, držeći se za ruke. 

Otac modernog umjetničkog 

klizanja u današnjem smislu je Amerikanac 

Jackson Haines (1840. - 1875.), 

prva klizačka zvijezda. On je prvi inkorporirao 

baletne i plesne pokrete u 

klizanje, stavljajući težište na položaj 

tijela, nasuprot praćenju zamršenih 

obrazaca po ledu. Osim toga, iskustvo 

glumca, plesača i zabavljača formiralo 

je njegov specifičan nastup na ledu. 

Godine 1864., kao 24-godišnjak uputio 

se u Europu, a prva stanica bila mu je 

Engleska. Tamošnji klizači, viktorijanski 

nastrojeni i privrženi kombiniranom 

klizanju, opisivali su Hainesovo klizanje 

kao maštovito i šaroliko - naravno u 

negativnom smislu. No, Haines se nije 

dao obeshrabriti i idućih nekoliko godina 

obišao je veći dio europskog kontinenta 

kližući u različitim gradovima. 

Poseban uspjeh doživio je u Beču 

1868. godine, nakon čega se nakratko 

i nastanio u tom gradu. U Beču je 

podučavao novu generaciju klizača i 

formirao Bečku školu klizanja koja će 

se kasnije razviti u međunarodni stil. 

Njegovi učenici iz Bečke škole osnovali 

su 1892. godine u Scheveningenu 

(Nizozemska) Međunarodnu klizačku 

federaciju - The International Skating 

Union, ISU. Zadnje desetljeće 19. stoljeća 

značajno je i radi drugih važnih 

klizačkih događanja. Godine 1890. 

održano je prvo veliko međunarodno 

natjecanje u Sankt Petersburgu, 1891. 

organizirano je prvo europsko, a 1896. 

godine i prvo svjetsko prvenstvo. 

Početkom 20. stoljeća umjetničko 

klizanje dobiva više športski karakter, 

za što je vjerojatno najzaslužniji 

Šveđanin Ulrich Salchow, jedan od 

najvećih klizača u povijesti i tvorac 

skoka koji je po njemu dobio ime. 

Velika prekretnica u klizanju dogodila 

se 60-ih godina kada su natjecanja 

prebačena u zatvoreni prostor. Iako se 

zasigurno nijedan današnji klizač ne bi 

pristao vratiti na otvoreno i suočavati 

s opasnostima prirodnog leda, hladnoće 

i vjetra, jedan dio posebnog užitka 

klizanja ipak je izgubljen. 

Mnogi stariji klizači rado su se prisjećali 

natjecanja na vanjskom ledu, a 

olimpijski pobjednik Dick Button 1990. 

godine je izjavio: 

„Ono što sam najviše volio bio je 

čisti užitak klizanja, prirodni led koji je 

skokovima davao elastičnost, graciozni 

pokreti i duboki kutevi, treperavo nebo 

i veličanstvene planine. Sve to dizalo 

je moj duh...“ • 

Literatura: 

A System of Figure Skating. Vandervell & Witham 

1874. 

James R. Hines, Figure Skating, A History, University 

of Illinois Press i World Skating Museum and Hall 

of Fame, 2006. 

Christina Hole, English Sports and Pastimes, B. T. 

Batsford, London, 1949. 


For the most part of its history, ice 

skating was limited to relatively 

short periods that were cold 

enough, and to the areas where 

lakes, canals or ponds provide 

icy surfaces. The beginning of ice 

skating dates all the way back to 

prehistoric times. Although the 

earliest records date from the 12th 

century, they describe stories from 

a much earlier time. An interesting 

fact is that ice skating is probably 

one of the few sports that has its 

own patron saint in Christianity – 

St. Lidwina from Schiedam. 

The phenomenon and development 

of figure skating took place in the 

UK. The first book on figure skating 

was published in London in 1772 

– written by a British Lieutenant 

Robert Jones, and it provides the 

first and only description of the 

ice skating techniques in the 18th 

century, and it in fact marks the 

moment when ice skating was 

divided into two main disciplines - 

speed skating and figure skating. 

The first skating club was 

established in 1742 in Edinburgh 

and the final decade of the 

19th century is significant for 

many important ice skating 

events: in 1890 the first major 

international competition was 

held in St. Petersburg, in 1891 

the first European Championship 

was organized, in 1892 the 

International Skating Federation 

- The International Skating Union 

(ISU) was established and in 1896 

the first world championship was 

organized. 

Olimp 22


Naziv toga športa nerijetko 

izaziva pozornost onih koji 

smatraju kako se radi o akronimu 

- složenoj skraćenici 

koja se čita kao cijela riječ. To bi drugim 

riječima značilo da bi slova u toj 

riječi trebala biti početna slova riječi 

koje tvore puni naziv poput riječi scuba 

u engleskome jeziku koja je akronim 

punog naziva self-contained underwater 

breathing apparatus (autonomni 

uređaj za disanje ispod vode). Brojni 

ljudi stoga postavljaju sljedeće pitanje: 

je li riječ golf akronim koji stoji za 

gentlemen only, ladies forbidden 

(samo za gospodu, damama zabranjen 

pristup) Odgovor glasi: ne. 

Prema Longman Dictionary of Contemporary 

English (2005.) riječ golf vjerojatno 

dolazi iz staronizozemskoga, i 

Igrate li 

golf 

to od riječi colf koja je značila štap 

za udaranje lopte. Ta se riječ, prema 

istome izvoru, u engleskome jeziku 

pojavljuje u 15. stoljeću. 

Postoje brojne teorije o podrijetlu 

golfa. Neki smatraju da su sličnu igru 

igrali stari Rimljani, dok neki tvrde kako 

se golf igrao u Kini oko 2000. pr. Kr. 

Međutim, zasluge za početke igranja 

golfa, i to u 18. stoljeću, najveći broj 

ljudi ipak pripisuje Škotima. Zanimljivo 

je da su ga prvobitno igrali na ledu, a 

tek kasnije na travi. Godine 1744. 

održan je prvi sastanak igrača golfa, 

a rodnim se gradom te igre smatra St. 

Andrews u Škotskoj. 

Runda se golfa igra na 18 rupa. 

Riječ rupa (engl. hole) ima dva značenja 

- u prvome redu označava jedan od 

18 dijelova igrališta, a zatim i samu 

rupu u koju valja ubaciti lopticu. Svaki 

igrač može imati najviše 14 palica koje 

se u engleskome jeziku nazivaju clubs. 

Vrlo se često u hrvatskome jeziku 

umjesto riječi palica, u golfu rabi riječ 

štap. Međutim, ta je riječ posuđenica 

iz njemačkoga jezika (njem. Stab) i u 

hrvatskome se jeziku može uporabiti 

samo tamo gdje za nju nema izvorno 

domaće riječi. Na primjer, u skijanju 

nema zamjene za riječ štap. 

Palice koje se na engleskome nazivaju 

wood (drvo) imaju drvenu glavu i 

rabe se za tzv. dugačke udarce. Irons 

(željezo) su palice - njih devet - koje 

imaju željeznu glavu, dok palica koja se 

zove putter ima laganu metalnu glavu i 

rabi se za udaranje loptice kada se ona 

nalazi u blizini rupe. 

Palice nosi kedi (engl. caddie). 

Naziv caddie dolazi iz francuskoga od 

riječi cadet, odnosno capdet koju su 

Gaskonci rabili u značenju mali gazda 

(PC-Bibliothek Express, 1993.-2001.), 

odnosno gazda ili kapetan, podrazumijevajući 

pritom mlađe sinove plemenitaških 

obitelji (Random House 

Webster’s Unabridged Dictionary, 

1999.). Međutim, značenje toga naziva 

u golfu nema veze s navedenim 

značenjima, već sa značenjem koje 

ta riječ ima u škotskom engleskom i 

koje glasi dječak ili muškarac koji traži 

prigodu za posao (Longman Dictionary 

of Contemporary English, 2005.). 

Igralište za golf je, dakle, kombinacija 

18 rupa za koje je predviđeno po 

tri, četiri ili pet udaraca. To drugim riječima 

znači da se od igrača očekuje da 

će lopticu ubaciti u rupu u onoliko udaraca 

koliko ih je za tu rupu propisano. 

Taj se broj propisanih udaraca za svaku 

rupu na engleskome jeziku zove par. 

Radi se o rezultatu koji bi u teoriji 

mogao postići vrhunski igrač golfa, 

a izračunava se s obzirom na duljinu 

svake rupe, odnosno svakoga od 18 

dijelova igrališta za golf. Riječ je latinskoga 

podrijetla i znači jednak, a to pak 

znači da igrač treba u broju udaraca koji 

je jednak propisanome ubaciti lopticu 

u rupu. Riječ se par odnosi i na ukupan 

broj udaraca za cjelokupno igralište i u 

prosjeku iznosi između 70 i 72. 

Situacija kada igrač jednim udarcem 

ubaci lopticu u rupu naziva se as (engl. 

ace). To je, međutim, situacija koja se 

događa vrlo rijetko. Kada igraču treba 

jedan udarac više od predviđenoga 

broja da ubaci lopticu u rupu, takav se 

rezultat naziva bogey. Riječ se u engleskome 

jeziku pojavljuje u 19. stoljeću, 

i to u obliku bogle, što je značilo zli duh 

(Longman Dictionary of Contemporary 

English, 2005.). Daljnji pogled u podrijetlo 

te riječi pokazuje da dolazi od 

riječi bug koja se u engleskome jeziku 

rabila između 15. i 18. stoljeća u značenju 

nešto što uzrokuje veliki strah. 

Figurativno u golfu taj naziv ukazuje 

na to da se igrač treba bojati jer jedan 

udarac više na rupi smanjuje njegove 

(ili njezine) izglede za pobjedu. 

Birdie (u doslovnome prijevodu na 

hrvatski ptičica) označava situaciju 

kada je igrač lopticu ubacio u rupu 

u jednom pokušaju manje od broja 

udaraca predviđenih za tu rupu. Figurativno, 

igrač “dobiva krila” jer pogoditi 

rupu u manjem broju udaraca od predviđenoga 

povećava izglede za pobjedu. 

Ukoliko igrač ubaci lopticu u rupu u 

broju udaraca koji je za dva manji od 

predviđenoga, taj se rezultat naziva 

eagle, odnosno orao. I ovaj je naziv 

slikovit poput prethodna dva – igrač 

sada visoko leti jer se takav rezultat na 

rupi smatra izvrsnim. 

Nadmetanje na svakoj rupi 

počinje na mjestu koje se na engleskome 

naziva tee-box, teeing ground 

ili teeing area. Oba je naziva vrlo teško 

prevesti na hrvatski jezik i prijevodi su 

opisni, npr. mjesto s kojega se izvodi 

početni udarac na rupi. 

Tee je maleni stalak na koji se stavlja 

loptica i koji igrač može koristiti samo 

kod prvoga udarca na svakoj rupi. Podrijetlo 

je toga naziva nejasno, a Longman 

Dictionary of Contemporary English 

(2005.) navodi da se riječ u engleskome 

jeziku počinje rabiti u 18. sto- 

Olimp 24

Tekst: DARJA OMRČEN 

Brojni ljudi postavljaju sljedeće 

pitanje: je li riječ golf akronim 

koji stoji za gentlemen only, 

ladies forbidden (samo za 

gospodu, damama zabranjen 

pristup) Odgovor glasi: ne. 

Prema “Longman Dictionary 

of Contemporary English”, 

riječ golf vjerojatno dolazi iz 

staronizozemskoga, i to od 

riječi colf koja je značila štap za 

udaranje lopte.


ljeću i to u obliku teaz te da vjerojatno 

dolazi iz nekoga od skandinavskih 

jezika. 

Sama se rupa nalazi na dijelu igrališta 

na kojemu je trava vrlo kratko podšišana 

kako bi se omogućila što veća 

preciznost udarca. Taj se dio svake 

rupe na engleskome jeziku naziva 

green (zelenilo), a dio između mjesta 

s kojega se izvodi početni udarac i 

dijela na kojemu se nalazi rupa na 

engleskome se naziva fairway. To je 

veliki dio terena svake rupe na kojemu 

se nalaze razne prirodne i umjetne 

prepreke, odnosno hazards. Pješčanik 

se na engleskome naziva sand trap (u 

doslovnome prijevodu pješčana zamka) 

ili bunker. 

Među vrlo zanimljivim nazivima 

u tome športu nalazi se i naziv handicap 

(hendikep). Random House 

Webster’s Unabridged Dictionary 

(1999.) kao jedno od značenja te riječi 

navodi ono koje se odnosi na športski 

kontekst u kojemu označava pokušaj 

predviđanja pobjednika nekoga natjecanja 

poput konjičke utrke, i to uspoređujući 

prijašnje rezultate natjecatelja. 

U golfu taj naziv označava način izjednačavanja 

igrača unutar natjecanja, i 

to na takav način da se slabijem igraču 

odobrava određen broj udaraca. Hendikep 

se izračunava na temelju prethodnih 

rezultata svakoga igrača. Temelji 

se na ukupnome rezultatu na svih 18 

rupa, a igrač može dobiti hendikep od 

najviše 24 udarca, dok igračica može 

dobiti hendikep od najviše 36 udaraca 

(Rules of the game, 1991: 104). 

Osim pravila igre, u golfu postoji i 

skup pravila ponašanja, tzv. etiketa, 

kojih se svi igrači pridržavaju. Svaki 

je igrač npr. dužan paziti na sigurnost 

drugih igrača, ali i promatrača na igralištu, 

mora se pridržavati kodeksa 

odijevanja itd. 

Iako je i danas jedan od vrlo skupih 

športova, golf pripada skupini najraširenijih 

športskih aktivnosti u kojoj 

broj igrača stalno i nezadrživo raste. • 

Literatura: 

Longman Dictionary of Contemporary English. 

Writing Assistant Edition CD-ROM (2005). Harlow: 

Pearson Education Limited. 

PC-Bibliothek Express 2.1 (1993.-2001.) Revision 

17. Bibliographisches Institut & F.A. Brockhaus AG, 

Langenscheidt KG. 

Random House Webster’s Unabridged Dictionary. 

(1999.), V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 for 

32bit Windows systems, Random House, Inc. Collexion 

Reference Software (1998) Lemout & Housepie. 

Rules of the game. (1991). (str. 104). London: 

CollinsWillow. 


Nowadays golf belongs to the 

group of the most widespread 

sporting activities in the world. 

Its terminology originated 

mostly from English. This is the 

logical consequence of the fact 

that the origins of golf are to be 

traced back to the 18 th century 

in Scotland. The terms used in 

golf are, naturally, known to all 

those who are interested in this 

sporting activity. However, what 

is not frequently known is the 

etymology of these terms and the 

connection between the name 

and the contents that this 

name designates. Therefore 

the aim of this paper was to 

describe the meanings of 

the words from which the 

terms selected for this 

analysis were derived 

and to point to the 

meanings that lie in 

the background of 

these terms.

GODINA 41 • BROJ 155 • PROSINAC 2010. 

Povijest 

hrvatskog športa 

IVAN PREBEG - VELIKAN HRVATSKOG BOKSA.............str 2 

80 GODINA RUKOMETA..................................................str 4 

HRVATSKA - PRETEČA SKAUTIZMA.............................str. 7 

OD PENKALE DO FIZIRA.............................................str. 11 

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

15. GODIŠNJICA SMRTI IVANA PREBEGA 

IVAN PREBEG - VELIKAN 

Hrvatski boksač Ivan Prebeg prvi je 

boksač s ovih prostora koji je osvojio 

naslov profesionalnog prvaka Europe. 

U 

četvrtak 29. lipnja 1995. godine u Zagrebu, u 

dvorani "Cibone" borili su se Asmir Vojnović i 

Antun Josipović za prvi naslov prvaka Hrvatske 

u profesionalnom boksu, u teškoj kategoriji. Pobijedio 

je Vojnović. Tog istog dana i Ivan Prebeg imao je 

svoju posljednju borbu s dugom i teškom bolesti i nije 

izdržao. S velikom tugom, službeni spiker u "Ciboninoj" 

dvorani objavio je: „Danas je u Zagrebu preminuo Ivan 

Prebeg, velikan hrvatskog boksa i šampion Europe u 

profesionalnom boksu.“ U tišini se čulo „Slava mu“... 

Mladost u Zagrebu 

Ivan Prebeg rođen je 22. rujna 1933. godine u Josipdolu. 

Ubrzo je obitelj Prebeg preselila u Zagreb, gdje je Ivan 

završio srednju zanatsku školu i stekao zvanje elektromehaničara. 

U djetinjstvu je volio nogomet, navijao za "Dinamo" i 

želio postati igrač tog kluba. No igrom slučaja, 1955. godine, 

našao se u dvorani boksačkog kluba "Metalac", gdje 

su mu prvi treneri bili Zlatko Hrbić i Zlatko Nemeček. 

Bio je redovan na treninzima i vrlo brzo stekao solidno 

boksačko znanje i došao u prvu momčad. No pravih 

rezultata nije bilo i Prebeg je jednog dana (1957.) nestao 

s popisa prvotimaca boksačkog kluba "Metalac". Krenuo 

je putem onih koji su vjerovali da je vještina koju su 

stekli dovoljna da se krene u pravi život. 

Život u Jugoslaviji pedesetih godina prošlog stoljeća 

bio je težak, a kako nije mogao dobiti putovnicu, Prebeg 

je s još jednim prijateljem preplivao Muru i otišao u Austriju. 

Jedno vrijeme bio je u sabirnom logoru u Grazu, 

zatim odlazi u Njemačku, u Nürnberg, pa u Augsburg. U 

Augsburgu je postao aktivan član amaterskog boksačkog 

kluba "Schvaben Augsburg E.V.", za koji je nastupao: u 

šest dvoboja zabilježio je pet pobjeda i jednu neodlučenu 

borbu. 

Odlazak u Pariz 

Na poziv brata Milana koji je radio u Parizu, Ivan 

potom odlazi u Pariz gdje je u prvo vrijeme radio kao 

elektromehaničar, ali se prijavio i u amaterski boksački 

klub "Stade Municipal de Courbeviole". Nakon nekoliko 

uspješnih nastupa i pobjeda, u svojoj 28. godini, što je 

zapravo dosta kasno, okušao se u profesionalnom boksu. 

Prvu profesionalnu borbu imao je 19. travnja 1961. godine 

u Charleroyu gdje je nokautom u 5. rundi pobijedio 

Julesa Becausea. 

Prebeg je u inozemstvu imao dobrih prijatelja među 

boksačima, boksačkim djelatnicima, navijačima, a posebno 

u svom menadžeru Camilu Kribisu iz Luksemburga. 

Ipak, cijelo vrijeme bio je svjestan toga da je imigrant 

i stranac. Nedostajala mu je njegova obitelj, i tako se 

1967. godine vratio u Zagreb. Nije imao podršku Boksačkog 

saveza Jugoslavije, i nije dobio odobrenje da se 

bori u Zagrebu, već je svoje prve mečeve po povratku u 

domovinu održao u Beogradu, Pančevu i Kragujevcu. 

Ipak, uz pomoć prijatelja, posebno Franje Pribanića, 

istaknutog boksačkog suca i boksačkog djelatnika, te 

Ivana Hrenara, svoj prvi meč u Zagrebu održao je 30 

prosinca 1967. godine kada je pobijedio sjajnog Manfreda 

Ackersa po bodovima. 

Nakon velikog natezanja oko toga tko će se boriti za 

naslov profesionalnog prvaka Europe i gdje će borba biti 

2

HRVATSKOG BOKSA 

održana, konačno je europska boksačka profesionalna 

organizacija EBU donijela odluku: odlučeno 

je da će se borba održati u Zagrebu i da će se boriti 

26-godišnji Velšanin Eddie Avoth i 36-godišnji Ivan 

Prebeg. 

Naslov europskog prvaka 

Susret za naslov europskog prvaka održan je 28. 

lipnja 1969. godine na stadionu Šalata, gdje je pun 

stadion bodrio Prebega. Dvanaest godina mlađi 

Avoth bio je uvjeren u svoju pobjedu, no u ringu je 

sve bilo drugačije. Prebeg je bio sjajan, održao je pravu 

lekciju iz svih elemenata boksa, što su potvrdili i 

suci, te je na kraju pobijedio u 15 rundi po bodovima 

i osvojio naslov profesionalnog prvaka Europe u poluteškoj 

kategoriji. Bio je to ne samo najveći uspjeh 

Ivana Prebega, već i cjelokupnog boksa u tadašnjoj 

državi. 

Prema propozicijama europske boksačke federacije 

EBU, naslov prvaka morao je braniti u kratkom vremenskom 

roku. Već 6. veljače 1970. održan je susret 

sa Talijanom Pierom del Pappom u Milanu, u kojem 

je Prebeg izgubio. Tijekom 15 rundi koliko je meč 

trajao i koliko se Prebeg bezuspješno trudio obraniti 

naslov najboljeg, publika je promatrala borbu prosječne 

kvalitete, slabiju od one koju su Zagrepčani 

imali imali priliku gledati kada je Prebeg boksao sa 

Avothom. 

Del Pappa je zasluženo pobijedio na bodove 

(74:72), jer je očito bio puno bolje pripremljen, iako 

nije pokazao osobito majstorstvo kakvo je Prebeg do 

tada nekoliko puta demonstrirao. Nažalost, ništa od 

tog majstorstva nije uspio pokazati u Milanu. Tek je na 

trenutke bljesnuo nekom eskivažom, brzim lijepim direktom 

i to je bilo sve. 

Kraj karijere 

Nakon što je izgubio naslov prvaka, Prebeg je nastupio 

još samo u 4 meča. Dva je izgubio nokautom, jedan boksao 

neodlučeno, a jedan pobijedio nokautom. 

Prebeg je imao boksački staž kao amater od 1955. do 

1960. godine, a dalje, sve do 1971. borio se kao profesionalni 

boksač sa stranom licencom. Službeno je u svojoj 

profesionalnoj karijeri imao 50 borbi, od toga 32 pobjede, 

16 poraza i 2 neodlučna rezultata. Borio se u više od 

dvadesetak europskih gradova (u poluteškoj kategoriji 

sve do lipnja 1966., a dalje u teškoj kategoriji). Sudjelovao 

je i u nekoliko ekshibicijskih susreta bez odluke. 

Ivan Prebeg nije se iskazao samo kao boksač, već i u 

svojoj struci elektromehaničara. Odmah po povratku u 

Zagreb (1967.) otvorio je elektromehaničarsku radionicu 

Meč Ivana Prebega (desno) i Angela Favarija 

u Vougeri 31. svibnja 1961. 

u Bosutskoj ulici. Pored radionice sagradio je i lijepu 

malu dvoranu za boks, te ju opremio sa najboljim spravama 

za trening boksača. Jedno kraće vrijeme Prebeg 

je bio i trener u BK "Trešnjevka". Trenirao je napredne 

mlade boksače amatere, kao i zagrebačke profesionalne 

boksače. 

Za vrijeme Domovinskog rata, Prebeg i njegov prijatelj 

Franjo Pribanić stavili su se na raspolaganje Adalbertu 

Rebiću, tadašnjem ministru i predstojniku ureda za prognanike. 

Koristeći veliki broj prijatelja diljem Europe, 

posebno u boksačkim krugovima, prikupljali su humanitarnu 

pomoć, a Prebegova boksačka dvorana pretvorena 

je u privremeno skladište. 

Umro je neposredno prije završetka rata, u Zagrebu, 

29. lipnja 1995. godine. 

Literatura: 

Zvonko Bušić i Hrvatski športski muzej, Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa 

1719.-1998., Zagreb, 2002. 

Dokumentacija novinara Z. Mačešića 

Dokumentacija novinara D. Marovića 

Dokumentacija Z. Bušića 

3

OBLJETNICE 

80 GODINA 

RUKOMETA 

Tekst: MIRNA JAJČEVIĆ 

Budući da je prva domaća rukometna utakmica odigrana 

1930. godine u Varaždinu, možemo reći da je rukomet kod 

nas navršio 80 godina. 

Analizirajući u kontinuitetu razvoj rukometa u Hrvatskoj, 

on je neprekidno u uzlaznoj putanji. Od 

srednjoškolskih sastava, pa do do olimpijskih pobjednika, 

na njegovom su razvoju radile na tisuće 

trenera, športskih djelatnika i igrača u muškoj i ženskoj 

konkurenciji. Interes za rukomet nije nikada bio prevelik, 

ali je bio konstantan, što je vrlo važno. 

Godina što je upravo za nama pruža nam priliku za 

pogled unatrag i prisjećanje na niz obljetnica našeg rukometa. 

Budući da je prva domaća rukometna utakmica odigrana 

1930. godine, možemo reći da je rukomet kod nas 

navršio 80 godina. 

Prva utakmica (prije 80 godina) 

Početak rukometne igre u Hrvatskoj zabilježen je 29. 

5. 1930. godine u Varaždinu. Na igralištu Varaždinskog 

športskog kluba održana je Javna gimnastička produkcija 

s prikazom sletskih vježbi, vježbi na spravama i igrama. 

U Godišnjem izvještaju Državne realne gimnazije u Varaždinu 

za školsku godinu 1929/30. na 11. stranici o toj je 

utakmici napisano: 

"29. maja održana je na Športskom igralištu javna gimnastička 

produkcija s prostim sletskim vježbama, na 

spravama i igrama. 

Svrha joj je bila propaganda za svesokolski slet u Beogradu. 

Posljednju je točku ispunila rukometna utakmica 

V i VI razreda protiv VII razreda. Produkcija je bila od 

općinstva obilno posjećena, a čisti prihod namijenjen je 

za potporu siromašnim učenicima, koji će putovati na 

svesokolski slet u Beograd. 

Pod vodstvom nastavnika tjelesnog odgoja Zvonimira 

Suligoja, dvije kombinirane momčadi učenika Državne 

realne gimnazije prikazalo je, nakon jednogodišnjeg vježbanja, 

rukometnu igru." 

U Zagrebu su rukomet počeli 1932. godine igrati učenici 

Državne I. muške realne gimnazije u Klaićevoj ulici. 

Prvo obučavanje tehnike 

rukometne igre održavalo se 

na satovima tjelesnog odgoja 

nastavnika Vladimira Jankovića. 

Za učenike koji su pokazali 

veće zanimanje za tu novu 

športsku igru, organizirani su 

treninzi i utakmice na igralištu 

Hrvatskog športskog kluba 

Concordia u Kranjčevićevoj 

ulici. 

Društvo za izvanškolske 

športske aktivnosti učenika ove 

gimnazije, Udruženje tjelesnog 

vježbanja, skraćeno UTV, 

osnovano je 1932. godine. 

Rukometna ekipa I. hrvatskog 

Prva utakmica u Zagrebu 

(prije 75 godina) 

Prvi međugradski susret rukometnih reprezentacija 

Državne I. muške realne gimnazije iz Zagreba i srednjoškolske 

reprezentacije Ljubljane odigran je 19. V. 1935. u 

Ljubljani (7-5). 

Prva javna rukometna utakmica u Zagrebu odigrana 

je na otvaranju Srednjoškolskog igrališta 1. VI. 1935. 

godine. Sastale su se reprezentacija Državne I. muške 

realne gimnazije i reprezentacija srednjih škola Ljubljane 

(8 -3). 

Zanimljivo da je prvo poluvrijeme odigrano u subotu 

1. lipnja, a drugo, dan kasnije, u nedjelju. 

Od jeseni iste godine, na Srednjoškolskom igralištu 

igraju se brojne rukometne utakmice učenika zagrebačkih 

srednjih škola uz nazočnost brojnih gledalaca. 

Prvo rukometno prvenstvo zagrebačkih srednjih škola 

organizirano je u školskoj godini 1935/36. uz sudjelovanje 

reprezentacija realnih i klasičnih gimnazija. Prvo 

4

građanskog športskog kluba na svom stadionu u Koranskoj ulici 14. IX.1941. godine. 

mjesto osvojila je reprezentacija Državne I. muške realne 

gimnazije. 

Osnovan Rukometni radni odbor 


Zahvaljujući učenicima zagrebačkih srednjih škola koji 

su maturirali 1939. godine, pri tadašnjim zagrebačkim 

športskim društvima osnivaju se rukometne sekcije. 

Tako se rukomet počeo igrati u I. hrvatskom građanskom 

športskom klubu, Hrvatskom športskom klubu Ličanin, 

(kasnije nazvan Martinovka), HŠK Gradske električne 

centrale, HŠK Šparta, HŠK Meteor, HŠK Concordia i 

HŠK Željezničar, kasnije nazvan HŠK Trnje. Rukometna 

sekcija pri SK Marathon osnovana je 1940. godine. 

Rukometne utakmice u Zagrebu igrale su se na igralištu 

I. hrvatskog građanskog športskog kluba kraj Koranske 

ulice, igralištu HŠK Concordie u Kranjčevićevoj 

ulici, HŠK Šparta kraj Elektrane i igralištu SK Jugoslavija 

u Črnomercu. 

Radi zauzetosti tih igrališta s nogometnim treninzima 

i utakmicama, rukometaši su svoje utakmice igrali 

uglavnom subotom ili nedjeljom poslije podne. 

U proljeće 1940. godine predstavnici zagrebačkih rukometnih 

sekcija formirali su Rukometni radni odbor, 

koji je te godine organizirao prvo klupsko rukometno 

prvenstvo grada Zagreba. 

Rukometni radni odbor možemo smatrati kao početak 

djelovanja Zagrebačkog rukometnog saveza. 

Prvi reprezentativni susret 


Pedesetih godina prošlog stoljeća najbolji rukomet 

igrao se u Hrvatskoj. Prvim reprezentativnim susretom 

može se smatrati dvoboj Jugoslavije (19. 6. 1950.) s Belgijom, 

u Zagrebu na stadionu u Kranjčevićevoj ulici. 

Momčad u kojoj su svi igrači, osim jednog, bili iz 

hrvatskih klubova, ostvarila je visoku pobjedu (18-3). 

U jesen iste godine reprezentacija Jugoslavije je odigrala 

utakmicu sa Švedskom na istom stadionu i izgubila 

(4-8). 

Inače, još 1942. hrvatska rukometna reprezentacija je 

odigrala svoj prvi susret - u Budimpešti s Mađarskom. 

5

OBLJETNICE 

Ekipa Prve realne gimnazije na Srednjoškolskom igralištu 1936. godine. Slijeva: Viktor Šnajder, Vjekoslav Tepeš, Vladimir 

Mekić, Dragutin Pehaim, Vladimir Nemet, Emil Jurković, Vjenceslav Richter, Horvat, Milan Prelog, Zdenko Ungerer, Viktor 

Štajman, Tibor Lovrenčić i Juraj Kučić. 

Prva rukometna utakmica u dvorani 


Prva rukometna utakmica u dvorani odigrana je 12. 

veljače 1950. godine u dvorani Zagrebačkog velesajma 

na Savskoj cesti između momčadi Metalca i Maksimira. 

Na turniru koji je priredio Rukometni odbor gradskog 

odbora FISAH-a sudjelovali su i sastavi Zagreba, Lokomotive, 

Dinama i Milicionara. Od 1953. godine organizira 

se prvenstvo Jugoslavije u malom rukometu za 

muške i ženske sastave. 

Mali se rukomet u početku pretežno igrao na otvorenim 

igralištima, a kasnije sve više u dvoranama. Tadašnji 

mali rukomet od tada se naziva rukomet, a raniji rukomet 

dobio je naziv veliki rukomet. 

Mali se rukomet u početku pretežno igrao na 

otvorenim igralištima, a kasnije sve više u 

dvoranama. Tadašnji mali rukomet od tada 

se naziva rukomet, a raniji rukomet dobio je 

naziv veliki rukomet. 

Od 1953. organiziraju se državna prvenstva u malom 

rukometu za muškarce i žene. Od 1958. godine u nas 

se organiziraju prvenstvena natjecanja samo u malom 

rukometu. 

Glavni ograničavajući faktor razvoja velikog rukometa 

u nas, bila su igrališta, igralo se isključivo na postojećim 

nogometnim igralištima. Uprave tih športskih objekata 

nerado su odobravale održavanje rukometnih treninga i 

utakmica. Treniralo se jednom ili najviše dva puta tjedno, 

a utakmice su odigravane nedjeljom ujutro. 

Tzv. mali rukomet je bio brzo prihvaćen, pa se veliki 

rukomet igra sve manje. Od 1953. godine organiziraju 

se državna prvenstva u malom rukometu za muškarce 

i žene. Manji prostor potreban za igru i mogućnost 

igranja u dvorani, omogućili su neprekidne promjene 

situacije na terenu i bolji kontakt s gledaocima koji su ga 

zdušno prihvatili. 

Literatura: 

1. Flander, M. (1986). Razvoj rukometa u Hrvatskoj. Zagreb: Rukometni savez Hrvatske 

2. Pervan, A. (1957). Varaždin – kolijevka rukometa u Jugoslaviji. Varaždin: Vlastita 

naklada. 

3. Petranović, I. (1961). Plava knjiga Rukometnog kluba Slavonka, Nova Gradiška. 

Nova Gradiška: Rukometni klub Slavonka. 

6

RAZVOJ SKAUTSKOG POKRETA 

HRVATSKA 

- PRETEČA 

SKAUTIZMA 

Svjetska skautska organizacija koja danas 

broji 28 milijuna skauta svih rasa 

i religija u više od 150 zemalja svijeta, 

utemeljena je u Velikoj Britaniji 1907. 

godine. Otac ovog jedinstvenog pokreta bio 

je Sir Robert Baden-Powell (1857-1941.), poznatiji 

među skautima kao B.P. On je na bazi 

vlastitih časničkih iskustava s mladima tijekom 

217 dana duge opsade Mafekinga za vrijeme 

Burskog rata u Africi, vrativši se 1903. godine 

u domovinu kao nacionalni heroj, odlučio 

posvetiti se izvaninstitucionalnom odgoju djece 

kroz praktična znanja kako bi se lakše snašli 

kako u prirodi tako i u svakodnevnom životu. 

Ideja skautizma rađa se u želji da zapuštenoj 

Tekst: HERCI GANZA ČALJKUŠIĆ 

Hrvatski izviđači-skauti članovi su svjetske skautske obitelji već gotovo čitavo 

stoljeće. U duhu skautske ideje da se svijet ostavi barem malo boljim nego 

što smo ga zatekli te pod motom “Budi pripravan” i na ovim je prostorima već 

stotinjak generacija djetinjstvo provelo učeći praktična životna iskustva na 

nekonvencionalan način - u društvu svojih vršnjaka uz žubor potoka i pucketanje 

logorske vatre. 

Jamboree 1929: 

Članovi Saveza 

skauta Kraljevine 

Jugoslavije 

na Trećem svjetskom 

Jamboreeju 

1929. godine 

u Arrow Parku, 

Birkenhead u 

Velikoj Britaniji 

7


Iz Spomen-albuma hrvatskih skauta u Zagrebu 1914.-15. 

Hrvatsko skautsko udruženje 

Godine 1913. počele su se osnivati „đačke izletne 

družbe“ pri Gimnaziji u Karlovcu, Realnoj gimnaziji u 

Zagrebu te iduće godine na Kraljevskoj maloj gimnaziji 

u Koprivnici. Bila je riječ o skupinama od najviše dvanagradskoj 

djeci pruži kvalitetnu i osmišljenu razonodu 

kroz svladavanje vještina i znanja koje će ujedno utjecati 

na pozitivno oblikovanje njihovog karaktera. Želivši 

praktično provjeriti metode koje je promicao i ideje 

života vršnjačke skupine u prirodi, B.P. u kolovozu 

1907. godine organizira prvo skautsko logorovanje s 22 

dječaka iz svih britanskih staleža na Brownsea otoku. 

Ova je višednevna dječačka avantura u prirodi označila 

službeni početak duge i bogate skautske povijesti. 

Knjižice naslovljene Scouting for boys, koje B.P. tijekom 

1908. godine objavljuje u šest nastavaka, postale su 

najpopularnija mladeška literatura (uskoro prevedena 

na 35 jezika) koja je potakla mlade u Britaniji na samoinicijativno 

okupljanje u prve skautske patrole. 

Priča, nalik na san, širila se nevjerojatnom brzinom i 

poletom. Već 1909. godine na prvom javnom okupljanju 

skauta Velike Britanije u Kristalnoj palači u Londonu, 

našlo se 11.000 mladih, a među njima i djevojke 

koje su potom pokrenule inicijativu za osnivanje Girl 

Guiding (Skautska organizacija za djevojke) na čijem je 

čelu od 1912. godine bila B.P.-jeva supruga Lady Olave 

Baden-Powell. Krajem te godine u Velikoj Britaniji bilo 

je 107.986 registriranih članova te skautski pokret postaje 

najbrojniji mladeški pokret u zemlji, ali započinje 

i širenjem po cijelom svijetu - Čile, Amerika (1909.), 

Danska, Finska, Francuska, 

Grčka, Nizozemska (1910.), 

Belgija, Čehoslovačka, Estonija, 

Japan, Norveška, Švedska 

(1911.), Argentina, Austrija, 

Italija, Švicarska (1912.),... 

Hrvatska - preteča 

skautizma 

Zahvaljujući profesoru prirodopisa 

i tjelovježbe Mati 

Mudriniću (Nova Gradiška, 

1855. - Zagreb, 1932.) Hrvat- 

sku možemo svrstati u preteče skautizma. Kao istinski 

zaljubljenik u svoj posao i izniman pedagog, zalagao se 

za izmještanje nastave iz učionice u prirodu gdje bi učenici, 

osim teorijskog znanja, mogli sticati i brojna praktična 

iskustva korisna za život. 

U želji da dokaže smisao i opravdanost svojih ideja, 

prof. Mudrinić u vinkovačkoj školi 1881. godine osniva 

prvu izletničku družbu s kojom provodi nastavu u prirodi. 

Tri desetljeća nakon pionirskih iskoraka ovog zanesenjaka 

u Vinkovcima, kada je skautizam u svijetu uzeo 

maha, 1913. godine službena prosvjetna vlast ondašnje 

Austro-Ugarske monarhije, kojoj je Hrvatska pripadala, 

pokazuje zanimanje za ovaj pokret. 

Prof. Matu Mudrinića i dr. Marija Kiseljaka poslala je 

u Austriju i Njemačku kako bi se upoznali s djelovanjem 

tamo osnovanih skauta (pfadfindera). Nakon ovog iskustva 

prof. Mudrinić s još većim entuzijazmom nastavlja s 

primjenom svojih ideja, a 1914. godine objavljuje knjigu: 

“Rukovođ za hrvatske đačke izletne družbe (scout-družbe) 

- prema skautskom sustavu.” 

Prof. Mate Mudrinić, prvi hrvatski skaut 

8

Nikša Stefanini, utemeljitelj 

skautske organizacije u Splitu 

te autor današnje himne skauta 

Hrvatske "Ja znam svoj cilj" 

est dječaka, uglavnom 

prijatelja-vršnjaka, koji 

su osmišljavali i provodili 

zajedničke izlete i 

putovanja obogaćujući 

ih sadržajima pomoću 

kojih su sticali znanja 

o snalaženju i preživljavanju 

u prirodi kao 

što su loženje vatre, 

kuhanje, kretanje po 

karti, izrada zaklona 

u slučaju nevremena, 

pružanje prve pomoći 

kod nezgoda i druge. 

Uskoro su novopečeni 

članovi „izletničkih 

družbi“ prihvatili međunarodni naziv skauti te odijenuli 

svoje prve uniforme nalik na one skauta u drugim 

zemljama, a 1914. godine u Zagrebu je utemeljeno i 

Hrvatsko skautsko udruženje. Izbijanjem Prvog svjetskog 

rata skautsko načelo brige o drugima, snalažljivost, 

praktična znanja i organizacijske vještine skauta, došle 

su do izražaja u evakuaciji i zbrinjavanju stanovništva te 

u ispomoći djelovanju javnih službi (raznošenje pošte, 

pomoć vatrogascima i liječnicima) koje su oskudijevale 

ljudstvom, dok su u krajevima gdje se rat manje osjećao, 

pojedine jedinice nastavile s redovnim radom. Po završetku 

rata, raspadom Austro-Ugarske monarhije, prestalo 

je s djelovanjem i Hrvatsko skautsko udruženje. 

Hrvatski skauti između dva svjetska rata 

Pozitivna skautska iskustva iz prethodnog razdoblja, 

kao i istinska potreba mladih za ovakvim načinom 

učenja i druženja, nije nestala. Ljubavlju, energijom i 

entuzijazmom pojedinih profesora koji su volonterskim 

duhom okupljali, usmjeravali i poticali skautsko djelovanje, 

ubrzo je u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata 

i Slovenaca, te potom Kraljevini Jugoslaviji, obnovljen 

skautski pokret u brojnim hrvatskim gradovima. 

Godine 1921. osnovan je u Beogradu Savez izvidnika 

i planinki koji je potom promijenio ime u Savez skauta 

Kraljevine Jugoslavije. Predstavnici ovog Saveza sudjelovali 

su na Međunarodnoj skautskoj konferenciji 1922. 

godine na kojoj je službeno osnovana Svjetska organizacija 

izviđačkog pokreta (World Organization of the 

Scout Movement, WOSM) te su naši skauti postali njeni 

punopravni članovi. Godine 1924. u Zagrebu je osnovan 

i Hrvatski skautski savez. 

Prema podatcima objavljenim u glasniku Saveza skauta 

Kraljevine Jugoslavije “Izvidnik”, na dan 6. svibnja 

1923. godine djelovalo je 37 stijegova s ukupno 2.556 

članova, od čega su s područja Hrvatske registrirani 

izvidnici u Splitu (92), Zagrebu (63), Ogulinu (29), Osijeku 

(38), Sušaku (60) i Šibeniku (26). 

Skautizam u razdoblju međuraća na našem je tlu 

promicao moderna načela odgoja djece. Premda su u 

Zahvaljujući profesoru prirodopisa i 

tjelovježbe Mati Mudriniću Hrvatsku 

možemo svrstati u preteče skautizma. 

Kao istinski zaljubljenik u svoj posao 

i izniman pedagog, zalagao se za 

izmještanje nastave iz učionice u 

prirodu gdje bi učenici, osim teorijskog 

znanja, mogli sticati i brojna 

praktična iskustva korisna za život. 

brojnim europskim zemljama paralelno postojale strogo 

odvojene skautske jedinice za oba spola, kod nas se radilo 

zajedno s muškom i ženskom mladeži te je tako skautski 

savez bio napredniji i od ondašnjeg sustava školstva 

koje je tek godinama kasnije uvelo mješovite razrede. 

Članstvo je bilo organizirano prema dobi. Dječaci od 

četiri do deset godina nazivali su se vučići, djevojčice 

te dobi pčelice, dječaci od deset do sedamnaest godina 

izvidnici, a djevojčice planinke. Članovi stariji od sedamnaest 

godina bili su brđani i stanarice. Skupina od 

9


desetak skauta zvala se vod, dok su vučići činili čopor, a 

pčelice rojeve. Dva ili više vodova činili su četu dječaka 

ili kolo djevojčica, odnosno klub brđana i stanarica. 

Udružene čete u jednom gradu ili mjestu činile su stijeg, 

a stijegovi na prostoru tadašnje banovine činile su župe. 

Ovdašnji skauti za svog su sveca zaštitnika prihvatili 

svetog Jurja čija legenda simbolizira pobjedu dobra nad 

zlom te se Jurjevo svečano obilježavalo kao Dan skauta 

svakoga proljeća 23. travnja. Iz Zbornika pravila i pravilnika 

Saveza skauta Kraljevine Jugoslavije (1933.) doznajemo 

kako je cvijet ljiljana s državnim grbom u sredini, 

magnetnom iglom kompasa na srednjem te zvijezdama 

na bočnim listovima skautski znak. Ispod ljiljana skautski 

je pozdrav Budi spreman, na koji su skauti odzdravljali 

Uvijek spreman, rukujući se lijevom rukom. Međusobno 

su se oslovljavali s ti, nazivajući se skautskom 

braćom i sestrama. 

Zanimljiv je i do sada još neobjavljen podatak koji 

će 2011. izići u monografiji Splitskog skautskog zbora 

autora Zorana Fistonića kako je današnja himna Saveza 

izviđača Hrvatske “Ja znam svoj cilj” nastala u ovom 

razdoblju, početkom dvadesetih godina, a njen autor 

Nikša Stefanini (1905.-1973.), utemeljitelj je prve skautske 

družine “Plavi trokut” pri Realnoj gimnaziji u Splitu 

1920. godine. 

Nikša Stefanini, tada gimnazijalac, postao je operni 

pjevač koji je nastupao po brojnim pozornicama diljem 

svijeta od zagrebačkog HNK preko Milana, Rima i Napulja 

do Broadwaya. 

Poslije Drugoga svjetskog rata okreće se glumi te u 

zagrebačkom nacionalnom kazalištu igra glavne dramske 

uloge, da bi se od 1948. godine posvetio filmskoj i 

kazališnoj režiji, a od 1956. javlja se kao filmski glumac 

u domaćim filmovima “Ne okreći se sine”, “U mreži”, 

“Samo ljudi”, “Cesta duga godinu dana”, “Splavari na 

Volgi” te u nekoliko francuskih filmova. 

Drugi savezni logor Skauta Kraljevine 

Jugoslavije u Zagrebu 

Skauti su organizirali raznovrsne aktivnosti - izlete, 

priredbe, tečajeve, sabore, logorovanja te sudjelovali 

na nekim velikim međunarodnim aktivnostima među 

kojima su najvažnije svjetske skautske smotre (Jamboree). 

U organizaciji zagrebačkih skauta u Zagrebu je od 

1. do 6. lipnja 1932. godine održan Drugi savezni logor 

Skauta Kraljevine Jugoslavije kojem su nazočili i skauti 

iz ondašnje Čehoslovačke, Mađarske, Ukrajine, Rusije, 

Engleske, Francuske, Poljske i Austrije. 

Na prostoru logora bilo je 673 šatora i četiri barake za 

upravu, prehranu, kantinu i trgovinu skautske opreme. 

Skauti su dobivali sirove namirnice koje su sami morali 

kuhati u sklopu svojih jedinica. Logor je bio opskrbljen 

rasvjetom, vodom, telefonom, radiostanicama, sanitarnim 

čvorovima te šatorom za pružanje prve pomoći. 

Organizirana su natjecanja za prvenstvo Saveza u skautskim 

vještinama, lakoj atletici, plivanju, odbojci gađanju 

puškom te lukom i strijelom. 

Robert Baden- 

Powell, utemeljitelj 

skautske 

organizacije, 

na prvoj međunarodnoj 

skautskoj 

smotri 

svijeta 1920. 

godine proglašen 

je Glavnim 

skautom svijeta 

(Chief Scout) 

Situacija pred Drugi svjetski rat 

Politička i društvena situacija pred kraj tridesetih 

godina XX. stoljeća odrazila se i u djelovanju športskih 

klubova i društava, pa tako i u skautskom pokretu, pri 

čemu je osobitu ulogu imala Hrvatska seljačka stranka 

koja je u novostvorenoj Banovini pridavala veliko zanimanje 

za razvoj športa i rad s mladima. 

Kako saznajemo iz splitskih dnevnih novina “Novo 

doba” od 8. studenoga 1939. za naš skautizam slijedili su 

novi povijesni događaji: 

"Dana 5. studenoga održan je u Zagrebu skautski sabor 

svih skauta Banovine Hrvatske. (...) Saboru je predsjedavao 

savezni vođa, koji je najprije pozdravio izaslanika 

vođe Hrvatskog naroda dra Mačeka, g. Maršića. Nakon 

toga uzeo je riječ g. Maršić koji je u svom kratkom govoru 

toplim riječima uputio skaute da u svakoj prilici manifestiraju 

slogu, ljubav i požrtvovnost nasprama domovini 

i hrvatskom narodu. (...) U nastavku zasjedanja Sabora 

Hrvat. Skaut. Saveza, predloženo je da skautska organizacija 

promijeni svoje ime, i da dobije čisto narodno. Na 

prijedlog starješine Hrvatskog Skautskog Stijega Sušak 

g. Dra Šimića, da se Hrv. Skaut Savez nazove „DOMO- 

BRAN“, članstvo je dugotrajnim aplauzom prihvatilo 

ovaj prijedlog, i završio ovaj Sabor Lijepom našom“. 

Godine 1941. zbog Drugog svjetskog rata prekinut je 

skautski rad, a skauti su se, u nešto izmijenjenim okolnostima 

i pod novim imenom, (izviđači) ponovno okupili 

početkom pedesetih godina... 

Literatura: 

Aljinović, R. – Lukić, A. – Majer, K. (2002.). Izviđačke godine. Zagreb: Savez izviđača 

Hrvatske 

Fistonić, Z. Povijest splitskih skauta - izviđača. (Splitski skautski zbor priprema 

objavljivanje 2011.) 

Marović, D. – Radja, M. (2006.). Povijest športa u Splitu : 1918. – 1941. Split: Splitski 

savez športova : Komisija za povijest športa 

Maštrović, V.: Prof. Mate Mudrinić, Preteča skautizma uopće od 1881. do 1918. Povijest 

sporta, VI/1976. (26), 2277-2294 

Novo doba, 8. XI. 1939. Hrvatski Skauti (Promijenili svoje ime u „Hrvatski domobran“) 

Ujaković, B. (2003.). Budi pripravan! : učenje i zabava od skauta do izviđača. Zagreb: 

Hrvatski školski muzej (katalog izložbe) 

10

STO GODINA ZRAKOPLOVSTVA U HRVATSKOJ 

OD PENKALE DO FIZIRA 

Tekst: ANA POPOVČIĆ 

Godina 1910. ključna je i najznačajnija za ovaj šport u Hrvatskoj: te je godine 

održan prvi let zrakoplovom na motorni pogon i to zrakoplovom domaćeg 

konstruktora kojim je upravljao domaći pilot. Iste godine osnovano je prvo 

zrakoplovno društvo, sagrađen prvi aerodrom, prvi strani avijatičari dolaze 

u Zagreb, dopremljen je avion iz Francuske u Rijeku, a prvi Hrvat završava 

pilotsku školu braće Voisin u Parizu. 

Od samih početaka zrakoplovstva nailazimo na 

pojedine Hrvate koji su doprinosili razvoju ljudskog 

letenja. Kao što navodi i Leonard Eleršek 

u svojoj knjizi “Homo Volans, rani hrvatski avijatičari 

1550.-1925.” od prvih početaka zrakoplovstva 

Hrvati teorijski razmatraju problem letenja (Paletin) te 

daju konkretan doprinos razvoju padobranstva (Vrančić) 

i balonstva (Domin, Mazarović). Pioniri su konstrukcije 

upravljivih zračnih brodova i zrakoplovne metalurgije 

(David Schwarz). Konstruiraju zrakoplove i lete njima u 

pionirsko doba zrakoplovstva (Penkala, Sarić, Merćep, 

Prodam), a na natjecanjima postižu vrijedne pobjede i 

rekorde (Bjelovučić, Klobučar, Novak). 

Imajući na umu da zrakoplovstvo obuhvaća zapravo 

sve vrste letenja, treba napomenti da je 2010. godina 

trebala možda preciznije biti definirana kao obljetnica 

hrvatske avijacije. Drugi oblici letenja u Hrvatskoj se, 

kao i u svijetu, otkrivaju pa i demonstriraju i ranije. Spomenimo 

samo 1889. godinu kada u Zagreb stiže glasoviti 

zrakoplovac Merighi i održava prvi let balonom... 

Ono po čemu je 1910. godina značajna, brojni su važni 

događaji vezani isključivo za avijaciju. Da spomenemo 

samo neke od brojnih aktivnosti: te je godine održan 

kod nas prvi let zrakoplovom na motorni pogon i to 

zrakoplovom domaćeg konstruktora kojim je upravljao 

domaći pilot. Iste godine osnovano je prvo zrakoplovno 

društvo, sagrađen prvi aerodrom, prvi strani avijatičari 

dolaze u Zagreb, dopremljen je avion iz Francuske u 

Prvi aerodrom 

na Črnomercu 

11

STO GODINA ZRAKOPLOVSTVA U HRVATSKOJ 

Rijeku, a prvi Hrvat završava pilotsku školu braće Voisin 

u Parizu. 

Slavoljub Penkala, prvi hrvatski zrakoplov 

i prvi hrvatski aerodrom 

Inženjer Slavoljub Penkala (1871.-1922.), nakon što je 

patentirao i pokrenuo proizvodnju penkala olovke, počeo 

se od 1908. ozbiljno zanositi avijacijom 

i godine 1908. i 1909., prijavio je 

Uredu za patente dva uređaja koji olakšavaju 

upravljanje zrakoplovima. 

Penkala je proučavao sve tadašnje 

sustave letećih strojeva, a 1909. godine 

bio je i u Parizu s namjerom da kupi 

jedan avion i preradi ga prema vlastitim 

idejama. U konačnici je od toga 

odustao i odlučio konstruirati vlastiti. 

Sve dijelove aviona, s izuzetkom motora 

i elise, dao je izraditi kod domaćih 

industrijalaca. Motor od 25 KS nabavio 

je u Češkoj u tvrtki “Lauren i Clement”, 

dok je elisu raspona 2,1metara kupio u 

Francuskoj. 

U početku je Penkala radio u veži 

zgrade gdje je i stanovao, na današnjem 

Trgu Kralja Tomislava 17. No, kako 

je avion napredovao tako taj prostor postaje pretijesan, 

pa je u posljednjoj fazi izrade, Penkala zatražio i dobio 

odobrenje od Grada za izgradnju hangara na vojnom 

vježbalištu u Črnomercu. 

To je bilo povoljno mjesto, budući da su sve poljane 

u blizini Zagreba bile okružene kućama i visokim drvećem. 

Tako je, 23. veljače 1910. izgrađen prvi hrvatski aerodrom, 

s kojeg je nakon dugog iščekivanja, puno posla 

i nekoliko pomaknutih rokova, krajem lipnja napokon 

poletio Penkalin avion. Avionom je upravljao Penkalin 

pomoćnik Dragutin Karlo Novak (1892.-1978.). 

U toj 1910. godini koja je zaista bila plodna za naše 

zrakoplovstvo započela je gradnja i prvog hidroplana u 

Puli. Iste godine u Subotici uzletjela su dva zrakoplova 

hrvatskih konstruktora od kojih je posebno značajan 

Ivan Sarić (1876.-1966.), drugi Hrvat koji je sagradio 

uspješan zrakoplov. 

Konstruktor prvog hrvatskog 

zrakoplova Slavoljub Penkala 

Prvo zrakoplovno društvo 

Ozbiljna inicijativa za osnivanjem prvog zrakoplovnog 

kluba postojala je u Zagrebu već 1905. godine, što 

potvrđuje članak objavljen 10. listopada 1905. u „Obzoru“. 

Najveća prepreka ležala je u stranoj vlasti i nevoljkosti 

Beča da podupre hrvatski klub, pa je u konačnici 

cijela akcija završila na javnom apelu. Ipak, inicijativa se 

nije ugasila i strpljiva propaganda je s vremenom urodila 

plodom. U broju od 17. travnja 1910. godine „Novosti“ 

javljaju da se: “...u Zagrebu osniva društvo, u kojem 

su većinom članovi hrvatskog automobilističkog kluba, 

kao: Rudović, Merćep, dr. Stojanović i drugi, - kojemu 

je zadaća da podupre pregaoce na polju zrakoplovstva”. 

Tako je krajem godine napokon osnovan Klub hrvatskih 

avijatičara. 

Otprilike u isto vrijeme, još jedan hrvatski grad pokazuje 

veliki interes za zrakoplovstvo i želju za osnivanjem 

zrakoplovnog kluba. Radi se o Rijeci. Nekolicina Riječana, 

prijatelja zrakoplovstva, nabavili su u Parizu leteći 

stroj tipa Demoiselle Santosa Dumonta. Zrakoplov je, 

prije početka vježbi, bio izložen građanima na uvid, a 

Riječani su se hvalili da su nabavili najmanji, ali najzanimljiviji 

avion koji je do tada konstruiran. 

Ivan Bjelovučić - prvi hrvatski zrakoplovac 

Prošlo je i stotinu godina otkako je prvi hrvatski pilot, 

Ivan Bjelovučić (1889.-1949.), nakon dvije godine školovanja 

završio pilotsku školu braće Voisin u prijestolnici 

europskog zrakoplovstva - Parizu. 

Bjelovučić je rođen u glavnom gradu Perua, Limi, od 

oca Hrvata i majke Francuskinje. Dana 10. lipnja 1910. 

godine dobio je letačku dozvolu francuskog aerokluba, 

a letenjem se bavio sve do 1920. godine. Bjelovučić je sudjelovao 

na brojnim mitinzima i utrkama, na kojima je 

osvajao medalje, te srušio nekoliko rekorda. Bez ikakve 

dvojbe bio je među najboljim letačima svojega vremena. 

Godine 1913. postao je prvi pilot u povijesti koji je 

uspješno svladao Alpe, a 

svojedobno je zapovijedao 

i peruanskim zrakoplovstvom. 

Bjelovučić je odlikovan 

nizom francuskih, belgijskih 

i peruanskih vojnih 

odličja, a između ostalih 

i francuskim Odličjem za 

hrabrost (Orden legije časti) 

i Ratnim križem s palmom. Ivan Bjelovučić 

Bogato naslijeđe 

Brojni Hrvati ostavili su svoj trag u povijesti i razvoju 

zrakoplovstva. Zagrepčanin David Schwarz izgradio je 

prvi “cepelin”, Viktor Klobučar ustrojio austrougarsku 

hidroavijaciju, Rudolf Fizir konstruirao osamnaest tipova 

aviona, piloti Miroslav Navratil i Raoul Stojsavljević u 

zračnim borbama tijekom I. svjetskog rata srušili su po 

10 aviona, a osnivač i veliki zapovjednik austrougarskog 

zrakoplovstva Milan Uzelac bio je osnivač dvaju i general 

triju zrakoplovstava. 

To je bogato naslijeđe na koje možemo biti ponosni i 

koje svakako zaslužuje dodatna istraživanja. 

Literatura: 

1. AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 

1977. 

2. Leonard Eleršek, podlistak Homo Volans, rani hrvatski avijatičari 1550.-1925., 

u: Hrvatski vojnik, internet izdanje. Pregledano 20. kolovoza 2010. na internetskoj 

stranici http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/2072008/podlistak.asp 

3. Labud Kirić, Počeci zrakoplovstva u Hrvatskoj, vlastita naklada, Zagreb 1960. 

12


Fair play, 

molim 

Tekst: RATKO CVETNIĆ 

Kako bi se javnost senzibilizirala na nasilje prema ženama, na mnoge od prikrivenih 

oblika toga nasilja, Komisija HOO za skrb o ženama u športu upustila se ovih dana u 

jedan načelni korak - prilog Nacionalnoj strategiji za borbu protiv nasilja nad ženama. 

Olimp 42

Kako razviti osjećaj za fair-play 

Na XVI. kongresu Europskog pokreta fair playa među 

našim predstavnicima bila je i Romana Caput Jogunica, 

koju smo, kao članicu Komisije HOO-a za skrb o 

ženama u športu, pitali može li se osjećaj za fair-play 

razviti mimo osjećaja opće solidarnosti u društvu i kako 

potaknuti taj osjećaj među mladima 

- Prije svega osobnim primjerom, pri tom podrazumijevajući 

pozitivne primjere, ali i isticanjem negativnih 

situacija svih onih koji sudjeluju u odgoju djece i mladeži. 

Važno je sve sudionike odgojnog procesa educirati: 

putem roditeljskih sastanaka, stručnih seminara 

i radionica, publiciranog obrazovnog materijala prilagođenog 

potrebama ciljane skupine, ali i uvođenjem 

izbornih predmeta o etici u športu i/ili športskoj kulturi 

u obrazovni sustav što je praksa u pojedinim europskim 

zemljama. 

Osim toga, ističe se i problem negativnog utjecaja medija, 

osobito na djecu i mladež koja su prosječno najveći 

konzumenti komunikacijskih 

tehnologija. Zasipani smo 

senzacionalističkim vijestima 

u sklopu kojih su više isticani 

negativni aspekti športa - korupcija, 

namještanje utakmica, 

nasilje na športskim borilištima, 

iskorištavanja mladih športaša 

od strane menadžera i dr. 

Od prošle godine napravljen 

je iskorak u dijelu da se prestalo organizatore nasilja 

na športskim borilištima medijski veličati kao junake. 

Posljednjih nekoliko godina napravljeni su pomaci i 

na području koje se odnosi na publiciranje atraktivnih 

obrazovnih sadržaja i poruka upravo tim modernim tehnologijama. 

No, takve su poruke vezane za akcijske planove i projekte, 

ali strateška rješenja zasad su uglavnom na papiru... 

Norveški autor Sigmund Loland, 

jedan je od svakako 

najvećih autoriteta za pitanja 

moralnosti i fair-playa 

u športu. Njegova knjiga “Fair Play in 

Sport: A Moral Norm System” (2002.) 

predstavlja sukus autorovih promišljanja 

na teme moralnosti u športu, a 

spomenimo da su Lolandovi eseji, koji 

su prethodili spomenutoj knjizi, našoj 

publici bili dostupni u hrvatskome prijevodu 

još početkom devedesetih. 

Osnovna teza na kojoj Loland gradi 

svoje izvode jest da se moralna vrijednost 

športa nalazi upravo u uravnoteženome 

odnosu onoga predvidljivoga 

i nepredvidljivoga, poštovanja pravila, 

ali slobode igre, odnosa u kojem je, 

kaže autor, jedino moguće iskusiti onu 

“slatku napetost neizvjesnoga ishoda” 

koja po sebi svjedoči o ispravnom pristupu 

športskom natjecanju. 

Iz ovoga bi se dalo zaključiti 

kako je šport gotovo idealno poprište 

za primjenu ljudskih kvaliteta, tjelesnih 

i duhovnih, koje vode moralnoj praksi. 

Čovjek bi došao u napast da kaže: potrebno 

je samo načela koja vladaju u 

športskim borilištima preseliti u ostale 

socijalne arene, pa da se sasvim približimo 

ideji zdravoga društva. 

Pa ipak, svjesni smo da je dobitak ili 

pobjeda, prevelik izazov ne samo za 

pojedince, nego i za cijele skupine, a 

da bi igrali pošteno. To iz raznih razloga 

čini da je i u športu dosta prečaca 

koji vode prema pobjedi, da se neki 

od njih temelje na nasilju, izravnom ili 

neizravnom, te da su športske arene 

preuzele dosta od onih negativnih 

napetosti iz izvanjskoga svijeta koja se 

temelje na načelu “prekršimo pravila 

prije nego to učini naš konkurent”. 

Kad bismo stvar htjeli dići na neku 

još općenitiju razinu, na „strukturalne 

greške“ kako su ispravno, ali sa zakašnjenjem, 

primijetili naši biskupi, mogli 

bismo zaključiti: izgradnja nekog društva 

u velikoj mjeri počiva na izgradnji 

nadzora vlasti. Još kraće: bez nadzora 

43 Olimp


nema fair playa. Kad govorimo o našoj 

situaciji, govorimo nažalost o zajednici 

iz koje je u velikoj mjeri nestao osjećaj 

solidarnosti i empatije: uđite samo u 

tramvaj i pogledajte tko sjedi, a tko 

stoji... 

Kontrola moći, nadzor nad raspodjelom 

moći kao jedne od strateških 

sirovina društva, jest jedna od stalnih 

tema Komisije HOO-a za skrb o ženama 

u športu. Programsko pitanje koje 

Komisija stalno emitira prema svome 

okružju glasi: “Koliki je udio žena u 

medaljama Koliki je udio u moći”. 

Jesen je na određeni način bila posvećena 

ovim temama: 25. studenoga 

bio je Međunarodni dan borbe protiv 

nasilja nad ženama, a čak šest naših 

ministarstava najavljuje zajedničku 

akciju na sprječavanju i prevenciji nasilja 

nad ženama i nasilja u obitelji... 

K tome, krajem listopada ove godine 

održan je u Pragu kongres i skupština 

Europskoga pokreta fair playa, na 

kojem je sudjelovalo jako hrvatsko 

poslanstvo predvođeno Biserkom Perman. 

I tamo je bilo određenih doticaja s 

ovim temama. 

Kako bi se javnost senzibilizirala na 

nasilje prema ženama, na mnoge od 

prikrivenih oblika toga nasilja, Komisija 

HOO za skrb o ženama u športu upustila 

se ovih dana u jedan načelni korak 

- prilog Nacionalnoj strategiji za borbu 

protiv nasilja nad ženama. 

U pripremi toga dokumenta, predsjednica 

Komisije Morana Paliković 

Gruden citirala je Rachel Mayanju, 

savjetnicu glavnog tajnika UN-a za 

ženska prava: “Bavljenje športom nije 

privilegija nego pravo”. U tom kontekstu 

treba gledati i na nasilje nad 

ženama u športu, kao i na borbu protiv 

toga nasilja. 

Ključne riječi poput prava, pravila, 

fair playa, stoga se trebaju usaditi 

u živu praksu zajednice prije nego 

postanu tek jedna od programatskih 

fraza kakvih su pune uši svima. Samo 

proglašavanje još jedne u nizu „nultih 

tolerancija“ neće spriječiti nove slučajeve 

poput onih Mraovića ili Zirduma, 

ali se zato na strukturne poremećaje 

mora reagirati strukturnim protupotezima. 

Stvaranje uvjeta u kojima su prava i 

pravila jednaka za sve sudionike u igri - 

a ovu igru bismo mogli nazvati životom 

zajednice - osnovni su preduvjet fair 

The development of a sense of 

solidarity in society is closely 

related with the idea of fair 

play in sports. Sports, as an 

activity that implies equal 

opportunities and equal rights 

for all participants, should be 

the bearer of the idea of fair play 

as a necessary precondition for 

community activities. 

Yet we are often witnesses to 

direct or indirect violence in 

sports, and it especially often 

affects women. Assuming that 

doing sports is a right and not 

a privilege, the fight against 

violence in sports and the 

commitment to women’s 

presence in sports uses 

the same arguments 

and has a common 

goal. 

playa. • → Summary ← 

Fair play

MOO - danas i sutra 

Sigurno t 

prije svega 

Tekst: JURA OZMEC 

Nedavno je predsjednik Međunarodnog 

olimpijskog 

odbora, Jacques Rogge, 

govoreći o Igrama u Rio de 

Janeiru s dosta ozbiljnosti i prizvukom 

brige u glasu spomenuo - sigurnost 

Igara. Ne bez razloga. Taj megapolis 

sa 6 milijuna stanovnika trenutačno 

se nalazi pri vrhu najopasnijih i najnesigurnijih 

gradova u svijetu! 

Svakodnevno u Riju policija rješava 

stotine slučajeva vezanih uz 

nasilje, krađe i u posljednje vrijeme 

čak i otvorene, ulične sukobe narko 

bandi. U posljednjem takvom, u samo 

jednom danu, poginulo je više od 40 

osoba, a među njima djeca i slučajni 

prolaznici. 

Međutim, kao da su i riječi prvog 

čovjeka olimpijskoga pokreta te saznanje 

da se kriminal ne može izbrisati 

preko noći, nedavno pokrenuli akciju 

u kojoj su policijske, ali i vojne snage 

krenule u čišćenje otprilike tisuću tzv. 

„favela“, dijelova grada gdje vlada siromaštvo 

i kriminal, a vlast održavaju 

organizirani narkokarteli i njihovi gazde, 

a gdje život ne vrijedi baš mnogo. 

Rio će, osim što će 2016. biti 

domaćinom Olimpijskih igara, 2 godine 

ranije ugostiti Svjetsko nogometno 

prvenstvo, s finalnom utakmicom u 

Riju, pa je akcija koju podržava i predsjednik 

Brazila, Luiz Inacio da Silva, 

logičan put k ljepšem i sigurnijem 

Brazilu. Uostalom, baš nedavni uspjesi 

na tom istom području sigurnosti u 

Južnoafričkoj republici, svojevrstan 

O sigurnosti se u pripremama za velike športske manifestacije 

puno ne priča, detalja nema, a o broju ljudi koji će se o sigurnosti 

brinuti na bilo kojim Olimpijskim igrama, samo se nagađa. Sigurnosne 

pripreme za OI u Riju 2016. već sada su u punom jeku. 

su izazov i Brazilu da dokaže kako je 

sposoban uspostaviti i održati red u 

“svojem dvorištu”. Dugoročnost takve 

odluke uopće nije ni upitna niti dvojbena, 

nego je - poželjna. 

Vratimo se Igrama 2016., s adresom 

Rio de Janeiro. Jedna od najvažnijih 

kvaliteta kandidature Rija bila je 

da će veliki dio objekata biti ionako 

izgrađen, jer je Rio bio domaćin Panameričkih 

igara 2007., a ugostit će i 

vojnike-sportaše 2011. te biti domaćin 

Svjetskog nogometnog prvenstva 

2014. Ipak, pažljivo je proučen i posebni 

elaborat kojeg je na posebnoj 

sjednici specijalcima MOO-a prezentirao 

osobno ministar policije. U tom se 

dokumentu potanko objašnjava uloga 

bivšeg savjetnika za sigurnost bivšeg 

gradonačelnika New Yorka Rudyja 

Giulianija, sad angažiranog u Riju, te 

posebnog državnog Ureda za sigur- 

Olimp 46

nost, osnovanog samo zbog uvođenja 

reda. U proračunu Igara, koji se kreće 

oko 20 milijardi dolara, sasvim sigurno 

je uračunata i stavka sigurnost, ali 

očito i država i grad dodatno financiraju 

cijelu ideju. 

O sigurnosti se u pripremama 

za velike športske manifestacije puno 

ne priča, detalja nema, a o broju ljudi 

koji će se o sigurnosti brinuti na bilo 

kojim Olimpijskim igrama, samo se 

nagađa. Terorizam i nasilje nisu novi 

pojmovi u olimpijskom rječniku. Od 

kad su palestinski teroristi oteli i ubili 

izraelske športaše tijekom Igara u 

Münchenu 1972., pa do posljednje 

demonstracije opasnosti kad je eksplodirala 

bomba u olimpijskom parku 

u Atlanti, mjere sigurnosti uvijek su 

prioritet organizatora OI. Kako za 

športaše, tako i za turiste, posjetitelje. 

U Grčkoj je, uoči OI 2004., okupljena 

međunarodna skupina protuterorističkih 

eksperata-savjetnika, koji su bili 

iz Sjedinjenih država, Velike Britanije, 

Njemačke, Izraela, Australije, Francuske 

i Španjolske, a jedan dio obuke 

o ponašanju nakon napada terorista 

bojnim otrovima, održali su grčkim 

kolegama ruski protuteroristički stručnjaci, 

“školovani” u borbi protiv Čečena. 

Na žalost, cilj terorističkih skupina je 

samopromocija u krvavim i upečatljivim 

napadima, većinom na nebranjene 

građane. „Blizanci“ u New Yorku, vlak 

u Madridu, podzemna u Londonu (i to 

samo dan nakon što je London dobio 

organizaciju OI), stravične su najave 

mogućnosti da se Al Qaida ili bilo koja 

slična skupina uključi u napad na olimpijski 

grad. Cilj bi im bio skretanje pozornosti 

na sebe i daljnje zastrašivanje 

“zapadne civilizacije”. 

U slučaju Rija loša situacija je i 

pojačana vrlo snažnim podzemljem 

koje kontroliraju 

narkokarteli, a kojima baš 

nikako u korist ne ide čišćenje 

određenih siromašnih 

dijelova grada i vraćanje 

prava i pravde u njih. 

Mogućnost da se lokalni 

kriminalci udruže s međunarodnima, 

najgora je 

mora svake policije. Prekinuti 

moguće kontakte 

zato treba što prije, pa ne 

čudi čak i izlazak vojske na 

ulice Rija. 

Dodatni zadatak za svaku zemlju 

domaćina jest i ugostiti i odrediti 

međusobne odnose s posebnim zaštitarima 

kakve recimo SAD šalju uz 

svoju reprezentaciju. Samo u Grčkoj 

2004., State Department je izdvojio 

gotovo 3 milijuna dolara za 150 obučenih 

agenata koji su 3 tjedna čuvali 

Amerikance, a na raspolaganju su imali 

gotovo sve - od pištolja i bespilotnih 

letjelica do oklopnih vozila. U tu cijenu 

nije uračunata pomoć satelitske mreže 

koja je pratila kretanje u znanim 

terorističkim središtima dvije godine 

prije Igara, niti posebna izvješća CIA-e 

koja su slana grčkim kolegama, a niti 

uplov više američkih ratnih brodova u 

područje Sredozemlja u dane Igara u 

Ateni, kao niti cijena nekoliko parkiranih 

podmornica u blizini grčke obale. A 

to su bili samo Amerikanci! 

Slične predradnje rade danas zemlje 

koje su više nego očito na popisu 

velikih terorističkih želja za napadom 

na njih ili njihove građane. Ipak, baš 

zbog svih ovih saznanja i međusobne 

koordinacije kad je terorizam u pitanju, 


Recently, the president of 

the International Olympic 

Committee, Jacques Rogge, 

speaking about the Games in 

Rio de Janeiro with a lot of 

seriousness and a touch of worry 

in his voice mentioned - the 

safety of the Games. Not without 

reason. That megalopolis with 6 

million inhabitants is currently 

at the top of the list of the most 

dangerous and most unsafe cities 

in the world! 

Terrorism and violence are not 

new concepts in the Olympic 

vocabulary. Since the Palestinian 

terrorists kidnapped and killed 

Israeli athletes during the Games 

in Munich in 1972, to the latest 

demonstration of danger when 

a bomb exploded in the Olympic 

Park in Atlanta, security 

measures have always been a 

top priority for organizers of 

the Olympic Games. Because of 

all these findings, and mutual 

coordination when it comes 

to terrorism, the Olympic 

movement is once again among 

the leaders that support all such 

actions, and initiates them as 

well. Of course, not publicly and 

not out loud. 

That is why the words of concern 

and warnings to Brazil, uttered 

by the world’s top Olympian, 

were said on time and with 

intent. After they had been said, 

a clean up of Rio began - the 

cleaning of the “favelas” and the 

establishment of order. 

olimpijski pokret je i ponovo među 

vodećima koji sve takve akcije podržava, 

pa i inicira. Dakako, ne javno i ne na 

sva zvona. 

Upravo zato, rečenice brige i upozorenja 

Brazilu, izrečene od vodećeg 

svjetskog olimpijca, izrečene su na 

vrijeme i s namjerom. Baš nakon njih 

počelo je veliko pospremanje po Riju, 

čišćenje „favela“ i uspostava reda... • 

Literatura: 

„Washington post“, arhiva 2000.-2009., Internet 

Department of State: „The Budget in brief, fiscal 

year 2004.“ 

N. Khassapopoulos: „The Request for NATO“, 2003. 

Y. Karaivaz: „The Greek Police scenario for Security“, 

for „Elefteros Tipos“, 2003. 

Osobna arhiva 

47 Olimp


Strategija 

istine 

hrvatskog športa 

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK 

Često spominjana tema, 

poglavito u posljednje 

vrijeme, jest Strategija 

razvoja hrvatskog športa. 

Radi se o dokumentu koji 

bi trebao predložiti neka 

bolja rješenja od postojećih, 

osigurati bolji status športa 

unutar društva, osigurati 

športu veća proračunska i 

izvanproračunska sredstva, 

poboljšati status športaša 

s invaliditetom, povećati 

broj građana koji redovito 

sudjeluju u programima 

rekreativnog vježbanja, itd. 

Baš poput ogledala, šport je 

jedna od djelatnosti u kojoj 

se reflektira stanje društvene 

svijesti, ekonomska 

snaga zemlje, zdravlje nacije... Jedno 

od obilježja humano orijentiranih i 

socijalno osviještenih društva jest 

veća skrb o svojim žiteljima, što se 

očituje, između ostalog, i u kvalitetnijem 

tretmanu športa kao važnog 

faktora očuvanja čovjekovog zdravlja, 

odnosno izdašnijeg proračunskog 

financiranja športa djece i mladeži, 

športaša s invaliditetom, vrhunskih i 

perspektivnih športaša, itd. 

S druge strane, društva u kojima 

prevladava (ili kako se kod nas voli 

reći - dominira) drukčiji sustav vrijednosti, 

razvila su vještinu oblikovanja 

ogledala u kojem se odražava 

iskrivljena slika. Tako, primjerice, 

neproporcionalno ulaganje u neke 

športove i klubove u odnosu na njihovu 

kvalitetu i organiziranost u radu 

s mladima, medijski senzacionalizam 

vezan uz osrednje športske rezultate 

u cilju stvaranja osjećaja nacionalnog 

ili klupskog ponosa - nerijetko su 

obilježja društava s krhkom nacionalnom 

ekonomijom, nekonkurentnim 

tržištem i vrlo diskutabilnim sustavom 

vrijednosti. 

Iako možda razlika na prvi pogled 

i ne izgleda prevelika - i jedni i drugi 

ulažu u šport - ona i te kako postoji. 

Stvaranje privida strategijom skrivanja 

istine poznato je i u brojnim drugim 

sferama svakodnevnog života. 

Kao primjer, može poslužiti strategija 

potiskivanja strahova i unutarnjeg 

nezadovoljstva. Neke od tih strategija 

su autodestruktivne, (primjerice, 

prekomjerno uživanje hrane, alkohola, 

cigareta, uživanje droga), neke su 

vrlo skupe (npr. potrošačko sljepilo u 

shopping centrima), dok su treće vrlo 

štetne za širu društvenu zajednicu 

- bolesna želja za vlasti i kontrolom 

ljudi i svega ostalog. 

Često spominjana tema, poglavito 

u posljednje vrijeme, jest Strategija 

razvoja hrvatskog športa. Radi se o 

dokumentu koji bi trebao predložiti 

neka bolja rješenja od postojećih, osigurati 

bolji status športa unutar društva, 

osigurati športu veća proračunska 

i izvanproračunska sredstva, poboljšati 

status športaša s invaliditetom, 

Olimp 48

povećati broj građana koji redovito 

sudjeluju u programima rekreativnog 

vježbanja, itd. Ne gubeći vrijeme na 

pitanja tipa, „Što se to novo dogodilo 

u načinu razmišljanja ili znanstvenim 

spoznajama, a što bi moglo ponuditi 

spasonosno rješenje“, valja ponuditi 

rješenje. A to je - prihvaćanje istine. 

Kaže se da istina liječi. Bolesnik 

koji istini pogleda u oči, prihvati svoju 

bolest, između ostalog i psihičku, 

te ode kod liječnika, povećava sebi 

izglede za dug i zdrav život. Negiranje 

istine i izbjegavanje traženja 

pomoći, putovi su koji vode u sasvim 

suprotnom smjeru. Slično je i u športu. 

Koje su to športske istine kojima bi 

se trebala baviti nacionalna športska 

strategija 

Naravno, mnogo je toga istinito 

u samim činjenicama športa. Činjenična 

su pravila nogometne igre, dimenzije 

košarkaškog igrališta, težina teniske 

loptice ili oblik reketa za stolni 

tenis. Međutim, istine ili činjenice koje 

su prijeko potrebne za izradu Strategije 

hrvatskog športa mogu se podijeliti 

u nekoliko smjerova. 

S jedne strane, to su istraživanja 

koja su provedena od Svjetske zdravstvene 

organizacije i drugih znanstvenih 

institucija, a tiču se zdravstvenih 

koristi tjelesne aktivnosti i športa za 

čovjekovo zdravlje. Naime - u odnosu 

na dob, inicijalno stanje zdravlja i 

razinu motoričkih i funkcionalnih sposobnosti 

- porastom intenziteta športske 

aktivnosti, rastu pozitivni učinci 

za čovjekovo zdravlje. Na određenoj 

razini intenziteta postiže se optimum, 

da bi daljnjim porastom intenziteta, 

krivulja utjecaja vježbanja na čovjekovo 

zdravlje promijenila smjer, te bi 

utjecaj na čovjekovo zdravlje postao 

štetan. 

Što to točno znači Ako nam je cilj 

putem športa (barem onog dijela za 

koji sredstva izdvajamo iz proračuna), 

pozitivno utjecati na zdravlje 

populacije, ulagat ćemo u šport djece 

i mladeži, te u seniorski šport do 

razine profesionalizma. Ulaganje u 

profesionalni šport više nije ulaganje 

49 Olimp


u zdravlje nacije, iako i takvo ulaganje 

ima svoje vrijednosti, a one se očituju 

kroz promociju grada i države, razvoj 

tržišta profesionalnog športa i veće 

zapošljavanje u tom sektoru, te brojne 

druge vrijednosti. 

Jedno i drugo ulaganje ima svoje 

prednosti, ali, istina je da je proračunsko 

ulaganje u segment športa djece 

i mladeži ulaganje u zdravlje, dok 

proračunsko ulaganje u profesionalni 

šport proizvodi neke druge rezultate. 

Drugi smjer u traženju istina u športu 

ne polazi iz antropoloških istraživanja, 

već iz ekonomskih. Dakle, analizom 

troškova bavljenja športom u 

odnosu na konkretni šport, razinu 

kvalitete i dob, utvrđeno je da je udio 

proračunskog financiranja u ukupnim 

troškovima bavljenja športom (dakako 

onim amaterskim), za većinu športova 

negdje između 30 i 35%. Ostatak 

sredstava snose roditelji i športski 

klubovi kroz različite načine koji nerijetko 

nalikuju alkemiji. 

S druge strane, međunarodno 

tržište profesionalnog športa funkcionira 

po principima tržišne ekonomije, 

gdje su športska natjecanja ujedno i 

natjecanja u financijskoj moći. Takva 

natjecanja podsjećaju na socijalna 

natjecanja očajnika koji u želji da 

zauzmu status u nekoj elitističkoj 

društvenog grupi uporno izlaze po 

skupim restoranima, na kredit kupuju 

skupocjene automobile, odjeću i sl., 

iako njihova primanja takav način 

života ne mogu pratiti. Koliko dugo 

takvo natjecanje traje i kakav je ishod, 

dobro nam je poznato iz svakodnevnog 

života... 

Bez obzira, radi li se o državnom ili 

tržišnom profesionalizmu, parametri 

uspjeha profesionalnog športa su 

ekonomska snaga neke zemlje, razvijenost 

tržišta, interes domaćih tvrtki, 

bruto društveni proizvod, itd. Istina 

koja proizlazi iz ovakvih analiza, a 

vezana je za proračunske mogućnosti 

države ili grada jest sljedeća: sredstva 

proračuna nisu dostatna za financiranje 

profesionalnog i amaterskog športa 

u mjeri da i jedan i drugi segment 

budu adekvatno pokriveni. 

Treba li se odreći amaterskog športa 

u korist profesionalnog ili obrnuto 

Treba li sufinancirati klubove amaterskog 

športa u svim kategorijama, a 

klubove profesionalnog športa samo 

do razine seniora, te seniore-profesionalce 

tretirati kao tržišnu umjesto 

javnu potrebu. I jedno i drugo i opet je 

stvar prioriteta buduće strategije. Ne 

ulazeći u to što je, i koliko, od ovih rješenja 

ispravno, odluku o davanju prioriteta 

treba potkrijepiti činjenicama. 

Istina o stvarnim troškovima 

pojedinih športskih klubova i selekcija 

može se i sakriti, te napraviti kriterije 

koji obuhvaćaju i jedan i drugi segment 

športa. U tom slučaju, morat 

ćemo se suočiti s jednom drugom 

istinom, a ona proizlazi iz broja nezaposlenih 

građana u Hrvatskoj i razine 

društveno-ekonomske moći. Ukoliko 

će i dalje većinski teret troškova 

bavljenja športom djece i mladeži u 

Hrvatskoj snositi roditelji, teško je 

očekivati značajnije uključivanje djece 

i mladih u šport, duže zadržavanje 

djece u športu, kvalitetniji stručni rad, 

veći broj športskih objekata i tomu 

slično. Šport bi tada mogao postati 

privilegijom društvene elite. 

Nadalje, nositelji buduće strategije 

morat će se suočiti s još nizom 

drugih istina. Neke od njih vezane su 

uz sufinanciranje športskih priredbi 

- svjetska prvenstva, međunarodni 

turniri i druga natjecanja koja se organiziraju 

u Zagrebu i Hrvatskoj - koja se 

u većem dijelu pokrivaju iz proračuna. 

Treba li prioritet dati jeftinijim natjecanjima 

na kojima nastupaju domaći 

Olimp 50

športaši i stječu vrijedna natjecateljska 

iskustva ili treba inzistirati na 

daleko skupljim natjecanjima gdje s 

vremena na vrijeme nastupi nekoliko 

hrvatskih športaša Ili se pak treba 

orijentirati na organizaciju turnira 

gdje hrvatski športaši postižu izvrsne 

rezultate, ali se dugovi nakon tih natjecanja 

saniraju godinama 

Kritika vrhunskog športskog događaja 

podsjeća na kritiku najsuvremenijeg 

i tehnološki 

najrazvijenijeg automobila: 

auto doista vrijedi 

svakog uloženog eura, 

ali, pitanje je tko takvu 

kupnju može osigurati. 

Možda će cost-benefit 

analiza uloženih sredstava 

i dobivenih ekonomskih 

i društvenih 

vrijednosti biti putokaz 

za utvrđivanje prioriteta. 

Nadalje, zanimljive 

istine možda će se čuti 

oko poticanja i financiranja 

nekih športova 

društvenih elita, ali i 

športova koji se uklapaju 

u sliku Hrvatske kao 

zemlje uz more, zemlje 

brojnih nacionalnih 

parkova, zemlje kojoj 

turizam, prirodne ljepote 

i ugodna klima predstavljaju 

važne adute 

gospodarskog razvoja. 

Relativno mali broj 

znanstvenih istraživanja 

na temu društvenih i 

ekonomskih vrijednosti 

športa u Hrvatskoj, te 

šarenilo različitih interpretacija športskih 

istina, pred autore buduće strategije 

športa stavlja veliku odgovornost. 

Da stvar bude još ozbiljnija, za 

donošenje nove strategije potrebni su 

precizniji okviri koji pozicioniraju šport 

kao djelatnost od posebnog interesa 

za društvo, a koji su, ili bi trebali biti, 

dio opće nacionalne strategije. 

Na kraju, osnovna stvar koju bi trebalo 

promijeniti, a koja bi trebala biti 

temelj, ne samo za izradu nacionalne 

strategije športa, već i za izradu nacionalne 

strategije izlaska iz krize, ili 

strategije nekih drugih djelatnosti, 

jest način razmišljanja. 

Način razmišljanja koji se temelji 

na filozofiji „veži konja gdje ti gazda 

kaže“ odnosno na tekovinama vremena 

od prije pedeset godina, a ne na 

esencijalnim istinama, znanstvenim 

spoznajama i zdravoj logici, ne može 

značajnije doprinijeti poboljšanju neke 

djelatnosti usprkos besprijekornoj retorici, 

trenutnom društvenom statusu 

i ozbiljnim izrazima lica stručnjaka koji 

ostavljaju dojam ljudi znanja i vizije. 

Iskrena dobronamjernost i motiviranost 

za unaprjeđenje neke djelatnosti 

Analizom troškova bavljenja športom 

u odnosu na konkretni šport, razinu 

kvalitete i dob, utvrđeno je da je udio 

proračunskog financiranja u ukupnim 

troškovima bavljenja športom (dakako 

onim amaterskim) za većinu športova 

negdje između 30 i 35%. Ostatak 

sredstava snose roditelji i športski 

klubovi kroz različite načine koji 

nerijetko nalikuju alkemiji. 

ili društva u cjelini te prihvaćanje 

istine ma kakva ona bila - mogli bi biti 

putokaz za uspjeh. Možda spomenute 

kategorije nije lako definirati kroz 

retoriku fiskalne politike ili rječnikom 

birokratskih fraza, ali uspjeh koji iz 

njih proizlazi mogao bi biti predmet 

brojnih budućih znanstvenih ekspertiza. 

• 

Literatura: 

1. Bartoluci, M. i Škorić, S. (2009). Menadžment u 

sportu. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta 

u Zagrebu 

2. Mišigoj-Duraković, M i sur. (1999). Tjelesno 

vježbanje i zdravlje. Zagreb: FFK 

3. Zeldin, T. (2005). Intimna povijest čovječanstva. 

Zagreb: Biblioteka Ambrozija 

4. World Health Organization (2003). Health and 

Development Through Physical 

Activiti and Sport 


The connection between sport 

and society is reflected through 

a series of manifestations. 

Therefore the starting points 

for drafting the future national 

strategy of sports in Croatia 

are closely related to the 

general situation in society, the 

economic standard of living of 

the citizens, the development 

and competitive strength of the 

market, etc. 

Compared to the previous 

strategies that were more or less 

successful, the future strategy 

should have its foothold not 

only in scientific and technical 

knowledge, but also in the 

acceptance of some truths and 

facts, for which there is a risk 

that they are in conflict with the 

interests of certain social and 

sports structures. 

This mostly relates to the 

relationship of intensity and 

frequency of doing sports and its 

impact on human health. While 

the optimal intensity of regular 

training has numerous benefits 

for human health, training on 

the verge of human endurance, 

which is characteristic for 

professional sports, has 

completely opposite effects. 

Furthermore, analysis of the 

specific cost of doing a particular 

sport, in relation to age and 

level of quality indicates that 

only 30-35% of total costs are 

covered from the budget, while 

the remaining funds must be 

paid both by the parents from 

the household budget and the 

clubs through sponsorships. 

Will the future strategy of 

sports, in the part concerning 

the budget funding give 

priority to a few sports clubs 

and sporting events and leave 

most of the sports to the fate 

of self-financing or will it 

insist that the priority is given 

to as many sports categories 

as possible (children, young 

disabled athletes, top amateur 

athletes…), only time will tell. 

51 Olimp

Djeca i šport 

30 35 40 45 50 55 60 

5 10 15 20 25 30 35 40 45 50 55 60 

S.O.S. 

za pretilu djecu 

Tekst: VITOMIR SPASOVIĆ 

Pretila djeca najčešće izbjegavaju svaku aktivnost, zato i jesu 

u tom statusu prekomjerne težine. A zbog tog viška kilograma, 

nemaju dovoljno spretnosti i brzine potrebne za uspješnost 

u nekom športu, pa gube samopouzdanje i interes za daljnji 

rad. Takvu djecu potrebno je dodatno motivirati, ohrabriti 

ih i usmjeriti u športove gdje ta njihova veća tjelesna masa 

može biti prednost, primjerice - bacanje kugle, kladiva, diska, 

hrvanje, judo ili pak momčadski šport poput vaterpola... 

Prateći medije, svako ćete 

malo primijetiti informaciju 

o ekstremnim povećanjima 

pretilosti kod djece u Hrvatskoj. 

Naslovi u novinama gotovo su 

alarmantni: „U četiri godine utrostručen 

broj predebelih dječaka“. Stručnim 

analizama školskih dispanzera 

utvrđeno je da je postotak djece s 

prekomjernom težinom u posljednjih 

desetak godina narastao s 10 na 25 

posto. 

I nije to sve - debljina se javlja u 

sve ranijoj dobi. Prvi sistematski pregledi 

vrtićke djece predškolske dobi 

pokazuju da je 20 posto dječaka debelo, 

djevojčica nešto manje. Najveće 

oscilacije u debljini pokazale su se 

među dječacima koji žive na selu: prije 

četiri godine debelo ih je bilo tek 8,5 

a danas čak 31,7 posto! Razlog tomu 

vidljiv je u manjku sadržaja na selu, 

poput športskih klubova i terena, a 

sam rad u klasičnom, tradicionalnom 

smislu smanjio se - zamijenila ga je 

mehanizacija, a s time se smanjila i 

uključenost djece u aktivnosti oko 

zemlje. 

Neke stvari se ipak nisu promijenile: 

prehrambene navike ostale su iste, jer 

na ovim prostorima uvijek se dobro 

jelo. Hrana je davala snagu toliko potrebnu 

za težak i svakodnevan rad na 

selu. Kako su se tjelesne aktivnosti i 

kretanje bitno smanjile u modernom 

načinu života, došlo je do razlike u 

potrošnji kalorija. 

Djeca danas nemaju potrebe 

izlaziti iz kuće (lakše se igrati ili baviti 

športom na računalu nego u živo), a 

virtualni svijet sa svojim mogućnostima 

je sve zanimljiviji i zarazniji. Osim 

toga, roditeljima, u većini slučajeva, to 

odgovara - sigurniji su da im je dijete 

u kući, pod kontrolom, nego da negdje 

luta, a i ne gnjavi previše, u tišini se 

lijepo zabavlja... 

K tome, većina roditelja na usmeno 

upozorenje da im dijete ima prekomjernu 

težinu, reagira vrlo negativno; 

uvredljivo pružaju otpor i negoduju. 

Jednostavno ne vjeruju ako im kažete 

da im je dijete predebelo, čak nezainteresirano 

reagiraju i na upozorenja o 

kardiovaskularnim rizicima. Ukratko, 

takvi savjeti jednostavno ih ne zanimaju. 

Pretila djeca često su izložena ismijavanju 

i ruganju, što dodatno otežava 

njihovu situaciju; kao da su u začaranom 

krugu iz kojeg nema izlaza. Kako 

Olimp 52

i se svega toga riješili potrebna im 

je potpuna promjena načina života 

ili prilagodba novonastalim uvjetima. 

Naravno da djeca to ne znaju sama 

napraviti, treba ih upozoriti i uputiti 

na važnost fizičke aktivnosti. Nekada 

su se djeca igrala kroz šport, svaki 

travnjak između dvije zgrade ili školska 

igrališta bila su zatrpana djecom 

koja trče za loptom... 

Tu ni školski program tjelesnog 

i zdravstvenog odgoja ne može puno 

pomoći.U tom segmentu obrazovanje 

je zastarjelo, neefikasno i formalno, 

iako je, na prvi pogled, satnica tjelesnog 

odgoja u nižim razredima zadovoljavajuća. 

Ali to je samo na prvi pogled, 

jer već na drugi vidi se da nastavu 

tjelesnog ne vode stručne osobe 

profesori kineziologije, ne postoje ni 

adekvatni uvjeti, športske dvorane, pa 

ako je lijepog vremena najveći domet 

je igra graničara gdje se dvije ekipe 

međusobno gađaju loptom. Ova vesela 

i motorički korisna igrica uslijed 

stalnog ponavljanja stvara naviku da 

djeca u višim razredima prilikom igranja 

rukometa zbog navike ne pokušavaju 

pogoditi gol, već cijelo vrijeme 

gađaju golmana... 

O nekom stručnom promatranju pretilih 

(ali i nadarenih!) učenika te njihovom 

usmjeravanju u pojedine športove 

i športske klubove gotovo da i ne 

možemo govoriti. A treba naglasiti da 

upravo u toj dobi valja uključiti djecu 

u šport. I ono još važnije - ako se u 

tom razdoblju ne uključe, kasnije će to 

biti puno teže. Športski klubovi jednostavno 

primaju nove generacije prema 

dobi (ovisno o početcima u pojedinim 

športovima), a kasnija uključivanja su 

jako teška zbog razlika u usvojenom 

znanju te mogućeg remećenja klupskog 

i organizacijskog pogona. Nitko 

ne govori da je to ispravno i da treba 

ostaviti prostor za sve one koji žele 

biti aktivni bez obzira na godine, ali u 

praksi to je jednostavno tako. 

Što nam je za raditi 

Osim alarmantnih medijskih naslova, 

te analiza i utvrđivanja 

rasta negativnih socioloških 

pojava kod djece i sveopćeg 

čuđenja kako se 

to dogodilo, stvarni 

programi u smislu 

rješavanja nastale 

situacije s konkretnim 

činjenicama su 

minimalni ili ih gotovo nema. Ostaju 

samo borbeni naslovi tipa „Športom 

protiv droge, dijabetesa, alkohola, 

nasilničkog ponašanja i svih zala ovog 

svijeta“. Ti naši borbeni usklici mogu 

nam samo privremeno smiriti svijest 

do novih mjerenja o povećanju negativnosti. 

Potrebno je krenuti od početka, od 

predškolske i rane školske dobi, razdoblja 

kada športski klubovi regrutiraju 

djecu u svoje redove. Da izbor športa 

ne bi bio čista slučajnost te stoga 

i velika mogućnost krivog odabira, 

djecu i roditelje potrebno je dodatno 

motivirati i educirati kako bi upoznali 

većinu športova. Na taj način, pružajući 

djeci što praktične što teoretske 

informacije, omogućit ćemo im da i 

sama što kvalitetnije sudjeluju u odabiru 

onih športskih aktivnosti koje im 

se najviše sviđaju i unutar kojih će se 

najbolje zabaviti. Ta njihova percepcija 

je bitna jer šport nije lagan, pa ako 

još trenirate nešto što vam nije zabavno, 

ta karijera bit će vrlo kratka. 

A osnovni motiv trebao bi biti - kako 

se nerijetko kaže „Bavljenje športom 

od rane mladosti do kasne starosti - u 

svrhu zdravlja. 

Posebna su priča pretila djeca. 

Ona najčešće izbjegavaju svaku aktivnost, 

zato i jesu u tom statusu prekomjerne 

težine. Zatim, zbog prekomjerne 

težine nemaju dovoljno spretnosti 

i brzine potrebne za uspješnost u 

nekom športu, gube samopouzdanje i 

interes za daljnji rad. 

Takvu djecu potrebno je dodatno 

motivirati, ohrabriti ih i usmjeriti u 

športove gdje ta njihova veća tjelesna 

masa može biti prednost, primjerice 

- bacanje kugle, kladiva, diska, hrvanje, 

judo ili momčadski šport poput 

vaterpola... 

U tim športovima kroz redovni 

strukturirani trening dolazi do transformacije 

u kvalitetnu mišićnu masu 

koja je dominantna za uspješnost i 

postizanje rezultata. Prvi rezultati 

povećavat će samopouzdanje 

djece, njihovu 

važnost unutar svog 

društva te ih dodatno 

motivirati na daljnji 

rad. To sve skupa 

baca potpuno novu 

sliku na psihomotorički 

razvoj djece, te 

njihov status i odnos 

In order for the choice not be 

pure coincidence and therefore 

a strong possibility of heading 

in the wrong direction, children 

and parents need to be further 

motivated and educated in order 

to familiarize themselves with 

most sports. In this way, by 

providing children with as much 

information as possible (both 

practical and theoretical), we 

will enable them to participate in 

quality selection of those sports 

activities they like the most and 

through which they will have the 

most fun. 

That perception of theirs is 

important because sports are 

not easy to do, so if you’re also 

training something that is not 

fun, that sport’s career will not 

last very long. The main motive 

should be, as they say “to do 

sports from early youth to the 

later years”, and for your health. 

Obese children are a special case. 

They usually avoid any sort of 

activity which is why they are 

overweight. Then, due to their 

excessive weight, they do not 

have enough skill and speed 

required to be successful at some 

sport, they lose their confidence 

and interest in further dealings. 

Such children need to be further 

motivated and encouraged and 

directed towards those sports 

where larger body mass may be 

an advantage (shot put, hammer 

throw, discus throw, wrestling, 

judo, etc.). Through those sports, 

with regular structured training, 

the transformation of quality 

muscle mass occurs, which is 

dominant for performance and 

achieving results 

u društvu... • → Summary ← 

53 Olimp

Društvo i šport 

Športske 

stipendije 

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ 

Klasičan američki sustav velikog 

broja športskih stipendija 

teško da bi bio razumljiv i 

primjenjiv u Hrvatskoj. No, 

ako sustav financiranja našeg 

visokog školstva krene prema 

povezivanju iznosa financiranja 

i broja upisanih studenata, a 

sutra, nakon ulaska u Europsku 

uniju, budu u većem broju 

dolazili strani studenti - lako je 

moguće da se poneko sveučilište 

sjeti stipendiranja kvalitetnih 

mladih športaša. Svakako bolje 

(i pametnije) nego ulagati u 

klasične promidžbene kampanje. 

Jedna od posebnosti obrazovnog 

sustava Sjedinjenih Američkih 

Država je iznimno razvijen sustav 

športskih stipendija. U Americi postoji 

privatno i javno visoko školstvo, no 

niti javno nije potpuno besplatno - za 

studentske dane svoje djece ponekad se 

štedi i od njihova rođenja: neki prodaju 

kakvu imovinu, neki se i zadužuju, što 

u ovo doba visokih kamata dovodi do 

enormnih dugova prije ikakvog početka 

radne karijere. Nedavno je pokrenuta 

internetska stranica gdje studenti objavljuju 

svoje fotografije uz visinu duga za 

troškove studija - studenti onih duljih, 

medicinskih smjerova, znaju imati i više 

od 200.000 dolara „minusa“ pred kraj 

školovanja… 

Međutim, ako potencijalni student 

dobro igra američki nogomet, bejzbol, 

vesla ili se uspješno bavi nekim drugim 

športom - tu je mogućnost športske 

stipendije (Amerikanci koriste frazu 

„athletic scholarship“), koja ne samo da 

će pokriti dio ili cijelu cijenu školovanja, 

već će kod onih lukrativnijih športova 

biti i veća od troškova studija, tako da će 

uspješan športaš samo formalno imati 

status studenta-amatera. 

Prema definiciji, športske 

stipendije su oblik stipendija 

za pohađanje visokoškolskih 

ustanova koje pojedinci 

dobivaju primarno 

temeljem svojih športskih 

sposobnosti. Iako 

postoje u većem broju 

zemalja, primarno se 

vezuju za SAD. 

O važnosti športskih stipendija u SADu, 

zorno govori činjenica kako u pitanju 

nije samostalna djelatnost visokoškolskih 

institucija i potencijalnih sponzora, 

već pravno i organizacijski iznimno 

regulirano područje, za koje je primarno 

nadležna poluprofesionalna National 

Collegiate Athletic Association (NCAA), a 

postoji i nekoliko drugih, manjih krovnih 

udruga. 

Unutar same NCAA, kako bi se 

omogućila ravnopravnost između članica 

bitno različite kadrovske i financijske 

snage, sustav je podijeljen u Division I, II 

i III. Najbogatiji i najjači se nalaze unutar 

Division I, gdje postoji veći broj punih 

stipendija. Mnogi su unutar Divison II, 

gdje među gotovo 100.000 mladih športaša 

samo nekolicina ima pune stipendije, 

dok ostali najčešće primaju neki oblik 

djelomične stipendije ili slične potpore. 

Ostali su u Division III. Napominjemo 

kako unutar SAD nije neobično da student 

prima potporu s više mjesta, tako 

da su djelomične stipendije vrlo česte. 

Svakako je zanimljivo pitanje koji je 

razlog ovako složene i bogate športske 

aktivnosti i zašto je ona tako usko vezana 

za Sjedinjene Američke Države. 

Prvi razlog je svakako činjenica da se 

školovanje u SAD-u u pravilu plaća. Sveučilišta 

je puno (SAD danas imaju preko 

300 milijuna stanovnika), Amerikanci se 

općenito za boljim lako sele i studente 

treba privući. 

A kako knjige i dugotrajno sjedenje u 

knjižnici nigdje nisu dobar marketinški 

materijal - športski uspjeh sveučilišta,

poznate momčadi, jaki športaši-pojedinci, 

sve to može biti odlična promidžba za 

privlačenje novih studenata. Slično kako 

se u formuli 1 najviše reklamiraju oni 

koji radi specifičnosti svog proizvoda ne 

koriste klasične promidžbene kanale… 

Drugi razlog može biti iznimna 

važnost povezanosti studenata. Kolege 

koji zajedno studiraju često kasnije 

postaju poslovni partneri, američko 

studiranje je vezano za razne oblike 

studentskih umreženja, iznimno bitnih 

u suvremenom poslovanju, a športsko 

povezivanje svakako može tu uvelike 

pomoći. 

Na kraju, za razliku od nas, američki 

način studiranja je u puno većoj mjeri 

integriran i gleda se na cjeloviti razvoj 

mlade ličnosti. Primjerice, budući inženjeri 

obvezno moraju upisati poneki 

društveni predmet, kao bi stekli cjelovitu 

sliku društva. Tako imamo cijele grupe 

informatičara koji uredno slušaju sociologiju 

ili povijest umjetnosti. U sustavu 

koji gradi takav stav o cjelovitom odgoju, 

šport svakako zauzima važno mjesto: 

iz razloga zdravlja, ali i iz razloga izgradnje 

momčadskog rada i natjecateljskog 

duha - nečeg na što su Amerikanci jako 

ponosni i u čemu su iznimno uspješni. 

Općenito, Sveučilište kojemu je šport 

i športski uspjeh neodvojivo vezan s 

akademskim, u kojemu se gradi 

zajedništvo, povezuje fizičko 

i umno, i kroz šport 

razvijaju socijalne 

vještine neophodne 

u kasnijem 

životu, jednostavno 

će biti uspješnije 

u izgradnji svojih studenata 

u buduće stručnjake. 

U Americi su se vodile i vode 

rasprave oko športskih stipendija. 

Kritičari navode kako je oksimoron 

činjenica da fizički 

talentirana osoba temeljem uspjeha u 

fizičkim aktivnostima dobiva potporu u 

studiranju. Također, kritizira se kako su 

neke stipendije puno bliže „plaći“, nego 

„stipendiji“. 

S druge strane, osobe koje podržavaju 

ovakav sustav navode kako su mnoga 

istraživanja pokazala kako većinu klasičnih 

akademskih stipendija dobivaju 

učenici koji pripadaju obiteljima više 

srednje ili visoke klase, jer takve obitelji 

više truda ulažu u postizanje dobrih 

školskih rezultata svoje djece (tako je 

praktično svugdje, pa i u Hrvatskoj). 

Športske stipendije su stoga 

jedan od načina na koji mladi iz siromašnijih 

obitelji, često pripadnici američkih 

manjina, mogu steći vrhunsku edukaciju. 

Jer, športska stipendija ne znači samo 

baviti se športom, već i redovito polagati 

ispite. Športaši imaju na američkim 

sveučilištima niz povlastica, no od njih 

se očekuje i primjerena akademska 

aktivnost. 

Klasičan američki sustav velikog broja 

športskih stipendija teško da bi bio razumljiv 

i primjenjiv u državi poput Hrvatske. 

No, ako sustav financiranja našeg 

visokog školstva krene prema povezivanju 

iznosa financiranja i broja upisanih 

studenata, a sutra nakon ulaska u Europsku 

uniju budu u većem broju dolazili 

strani studenti - lako je moguće da se 

poneko sveučilište sjeti stipendiranja 

kvalitetnih mladih 

športaša. Svakako bolje (i pametnije) 

nego ulagati u klasične 

promidžbene kampanje! • 


Athletic scholarships (the U.S. uses 

the phrase “athletic scholarship”) 

as a form of scholarship to 

attend institutions of higher 

education that individuals receive 

primarily on the basis of their 

sporting abilities. The theme of 

this article are the basics of the 

sports scholarship and why these 

relatively numerous scholarships 

are primarily linked to the higher 

education model of the United 

States. 

The classic American system 

of a large number of athletic 

scholarships would be hard to 

comprehend and apply in a 

country such as Croatia. However, 

if our system of financing higher 

education moves towards linking 

the amount of funding and the 

number of enrolled students 

and tomorrow after joining the 

European Union foreign students 

start enrolling in large numbers 

- it is quite possible that some 

universities may remember to 

offer scholarships to young quality 

athletes. It is certainly better 

(and smarter) than investing in 

traditional marketing campaigns! 

55 Olimp

Šport i međunarodne integracije 

Šport 

u Vijeću Europe 

Tekst: SAŠA CERAJ 

U Vijeću Europe šport je dio međunarodnog programa 

već više od 30 godina te predstavlja jednu od najvećih, 

ako ne i najveću organiziranu aktivnost na području 

akcija nevladinih organizacija u Europi. 

Londonskim ugovorom prije 

više od šest desetljeća (točnije 

5. svibnja 1949.) usuglašenim 

između 10 država (Belgija, 

Danska, Francuska, Irska, Italija, 

Luksemburg, Nizozemska, Norveška, 

Švedska i Velika Britanija) i šest utemeljitelja 

- Churchilla (premijera Velike 

Britanije), Adenauera (kancelara i 

ministra vanjskih poslova Njemačke) 

Schumana (ministra vanjskih poslova 

Francuske) Spaaka (premijera i ministra 

vanjskih poslova Belgije), Gasparija 

(premijera Italije) i Bevina (državnog 

tajnika ministarstva vanjskih 

poslova Velike Britanije) - službeno je 

utemeljeno Vijeće Europe (Council of 

Europe). 

Određivanje Strasbourga, grada 

smještenog na francusko-njemačkoj 

granici, sjedištem ove međunarodne 

organizacije nikako nije slučajno 

- upravo je tim činom poslana snažna 

poruka jedinstva i njegovanja potpuno 

novih odnosa između Francuske i Njemačke 

koji su prečesto bili i više nego 

turbulentni. U prilog tome govori i 

izgradnja Mimrama - mosta za pješake 

koji povezuje dvije spomenute države, 

a kojega je moguće prijeći bez graničnih 

provjera... 

djelovanja ove međunarodne organizacije. 

Uz naznaku kako se Vijeće Europe 

nikako ne smije pomiješati s Europskim 

vijećem (The European Council) 

- tijelom Europske unije odgovornog 

za definiranje političkih smjernica i 

prioriteta Unije - dotaknut ćemo se 

i simbola Vijeća Europe. Europska 

zastava i himna identični su onima 

Europske unije, ali važno je istaknuti 

kako ih je Vijeće Europe usvojilo prije 

Unije te su ovi simboli naknadno postali 

i simboli Europske unije. 

Zaštita ljudskih prava, demokracije 

i vladavine prava, ali i promicanje 

europskog kulturnog identiteta, 

pronalaženje zajedničkih rješenja za 

izazove s kojima se susreće europsko 

društvo te učvršćivanje demokratske 

stabilnosti u Europi pružanjem potpore 

njezinim političkim, zakonodavnim 

i ustavnim reformama - predstavljaju 

jasne ciljeve Vijeća Europe i njegovu 

odlučnost na tome planu. 

Poticanjem ovih temeljnih vrijednosti 

što tvore osnovicu svakog tolerantnog 

i civiliziranog društva, Vijeće 

Europe, izravno utječe na europsku 

stabilnost, ekonomski rast i socijalnu 

interakciju građana. Tijela Vijeće 

Europe čine: Odbor ministara, Parlamentarna 

skupština, Kongres lokalnih 

i regionalnih vlasti, Europski sud za 

ljudska prava, Povjerenik za ljudska 

prava, Konferencija međunarodnih 

nevladinih organizacija, Glavni tajnik, 

Zamjenik glavnog tajnika i Tajništvo. 

Proračun Vijeća Europe za 2010. 

godinu bio je 218 milijuna eura, a 

službeni jezici su engleski i francuski, 

dok su radni jezici njemački, talijanski 

i ruski. 

U Vijeću Europe šport je dio 

međunarodnog programa već više 

od 30 godina te predstavlja jednu 

od najvećih, ako ne i najveću organiziranu 

aktivnost na području akcija 

nevladinih organizacija u Europi. Vrlo 

važnu ulogu u Vijeću Europe odigrao 

je Odbor za razvoj športa - Committee 

for the Development of Sport (CDDS) 

- osnovan 1977. godine sa željom 

okupljanja zemalja potpisnica Europske 

konvencije o kulturi u zajedničkom 

djelovanju na športskom planu. 

Jedna od važnih zadaća CDDS-a je 

prihvaćanje i implementacija zaključaka 

s Europskih konferencija ministara 

odgovornih za šport (ESMC – European 

Sports Minister Conference). Odlukom 

od 15. prosinca 2005. godine ukinut 

je Odbor za razvoj športa i zamijenjen 

je novim tijelom - Odborom stručnjaka 

za dogovor o športu, CAHAS - Ad hoc 

Committee for the Agreement on 

Sport - koji je preuzeo obveze CDDS-a. 

CAHAS se sastoji od predsjednika i 

Danas Vijeće Europe okuplja 47 

zemalja članica čiji se teritoriji nalaze 

na gotovo cijelom prostoru Europe s 

ciljem razvitka demokratskih načela 

temeljenih na Europskoj konvenciji, 

vladavini prava te zaštiti ljudskih prava 

što je i dodatno istaknuto u cilju 

Olimp 56

potpredsjednika CDDS-a, predsjednika 

T-DO grupa, predsjednika Europske 

konvencije protiv nasilja na športskim 

borilištima (T-RV) i ostalih članova 

CDDS-a izabranih u ožujku 2005. godine. 

Na polju antidopinške politike, 

Vijeće Europe intenzivno se zalaže 

za fer i čisti šport putem djelovanja 

svojih tijela poput Monitoring grupe 

(T-DO) koja je zadužena za praćenje, 

provedbu i planiranje protudopinške 

politike. Glavni zadatak Monitoring 

grupe je nadgledanje provedbe Konvencije 

protiv dopinga u športu te 

organizacija savjetodavnih i inspekcijskih 

posjeta. Na temelju Konvencije, 

Monitoring grupa svake godine objavljuje 

Listu zabranjenih sredstava, supstanci 

i metoda kao odgovor na sve 

razvijenije tehnike i metode dopinga 

u športu. 

Programski prioriteti Vijeća Europe 

u cilju razvoja športa u europskim zemlja 

i šire, temelje se na kvalitetnim 

programima poput: Good governance 

in sport, Physical education, Woman 

in sport, Sport ministres conferences i 

Sport cooperation in enlarged Europe. 

U cilju daljnje demokratizacije športskog 

pokreta, osiguranja veće solidarnosti 

i pomoći novim zemljama članicama, 

Vijeće Europe je 1991. godine 

predstavilo Sprint - Sports Reform, 

Innovation and Training program, 

kako bi olakšalo pravnu reformu, 

promoviralo šport za sve, omogućilo 

savezima i klubovima brzu adaptaciju 

prema tržišnoj ekonomiji i razvoj lokalne 

uprave i samouprave. 

U prvoj grupi zemalja koje su primile 

pomoć Vijeća Europe nalazile su se 

Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka. 

U drugoj grupi bili su Slovenija, Hrvatska, 

Estonija, Latvija i Litva, a u 

trećoj Albanija, Armenija, Azarbejđan, 

Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, 

Srbija, Crna Gora, Makedonija 

i Ukrajina. 

The Ballons Ruges športski je program 

Vijeća Europe za izbjeglu djecu. 

Ideja ovog programa je približiti šport, 

obrazovanje i zabavu djeci koja su 

zbog razaranja izbjegla u druge države. 

Ovaj program temelji se na vrijednostima 

poput fair-playa, suradnji, 

poštivanju i učenju dijeljenja među 

mladim ljudima, a posebno izbjeglicama. 

Program sadrži razne športsko-zabavne 

aktivnosti i druge oblike treninga 

u obliku neformalno obrazovnog 

pristupa, kako bi se na taj način 

osigurala neposrednost u pristupu i 

pobudio interes kod djece. 

Posebnu važnost pridaje se razvoju 

timskog rada, sudjelovanju, solidarnosti, 

toleranciji i međusobnom uvažavanju 

u multikulturalnom okruženju. Uz 

još veliki broj drugih projekata i pravnih 

smjernica, Vijeće Europe aktivno 

se zalaže za šport te predstavlja prepoznatljivi 

čimbenik na športskome 

planu Europe.. • 

Literatura: 

Councile of Europe (1994), The Councile of 

Europes Work on Sport 1992. – 1993. Volume I 

Strasbourg. 

Council of Europe: Aktivnosti i postignuća 

(1949-1999). Zagreb: Diplomatska akademija Ministarstva 

vanjskih poslova Republike Hrvatske. 

Walke, G. (1994). The Councile of Europe and 

Sport. In: Winckelmann, J. (Ed.), Eine Aufsatzsammlung, 

Hamburg. 


The development of sports and the 

evolution of athletic awareness 

of European citizens, is not only 

the result of the transformation 

of social trends; 

sport today 

creates new 

trends, initiatives 

and ideas and 

thereby influences 

and contributes 

to the overall 

development of 

consciousness and 

society as a whole. 

However the 

many problems 

of today’s Europe 

have made an 

impact on sport as well. Large 

social disparities between the 

rich and developed countries and 

the poor and underdeveloped 

countries of the European 

continent, as well as different 

cultural and racial inequalities 

still represent a barrier for further 

development. 

It is therefore necessary to 

reinforce the initiative of the 

Member States of the Council of 

Europe in this field, so that they 

themselves would by means of 

their strength and contribution 

create the conditions for solving 

these problems. The Council of 

Europe with its strong influence 

and active role in the field of 

European sports represents an 

important factor that greatly 

contributes to the achievement of 

the mentioned goals. 

57 Olimp

Šport na Internetu 

O 

internetskim stranicama 

Međunarodnog udruženja 

atletskih sav eza (iaaf.org) 

brine se oko 100 ljudi, što 

je zavidan broj i za redakciju dnevnih 

novina. Svaki od 13 odjela IAAF-a ima 

osobu za vezu koja na dnevnoj bazi 

kontaktira s troje glavnih urednika, 

a oni pak s dopisničkom mrežom u 

kojoj je više od 70 suradnika, novinara 

i fotoreportera iz cijeloga svijeta. 

Rezultat: iznimno informativne i pregledne 

stranice s gomilom vijesti sa 

svih strana, kako i priliči ozbiljnoj organizaciji 

poput IAAF-a koju je 1912. 

osnovalo 17 zemalja, da bi ih danas u 

članstvu bilo 213 (prema 192 članica 

Ujedinjenih naroda). 

Stranice IAAF-a nisu razigrane i 

šarene poput, primjerice, onih svjetske 

nogometne federacije, niti imaju 

toliko posjeta, ali su veoma informativne 

i korisne kad tražite konkretne 

podatke. 

Za usporedbu, Fifine stranice 

za trajanja svjetskih prvenstava imaju 

12 milijuna jedinstvenih posjetitelja 

i oko 410 milijuna ulaza dnevno, a 

IAAF-ove 10 puta manje – 1,2 milijuna 

jedinstvenih posjetitelja (i oko 16 

milijuna ulaza dnevno). U danima bez 

svjetskih smotri, na stranice svrati 

oko 20.000 jedinstvenih posjetitelja, 

a najposjećenije su sekcije rezultati/ 

statistika i novosti. 

S obzirom na novac koji se okreće 

u navedenim športovima (primjerice, 

FIFA je 2009. prijavila 1,59 milijardi 

dolara zarade, a IAAF u olimpijskoj 

2012. planira 204 milijuna dolara 

zarade, uz godišnji proračun oko 50 

milijuna dolara) - ovakve brojke su 

posve razumljive. 

Kad su 1996. godine postavljene 

internetske stranice, bilo je to „tapkanje 

u mraku“, prema priznanju iz odjela 

za komunikacije IAAF-a, jer „nitko 

prije 14 godina nije znao u kojem će 

se smjeru i kako internet razvijati“. 

I to je tapkanje, poput tranzicije iz 

amaterizma u profesionalizam i uvođenja 

svjetskih atletskih prvenstava 

Olimp 58

IAAF 

- 20 tisuća 

ulaza dnevno 

Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ 

Stranice Međunarodnog udruženja atletskih saveza 

nisu razigrane i šarene poput Fifinih, niti imaju toliko 

posjeta, ali su veoma informativne i korisne kad tražite 

konkretne podatke. IAAF-ove stranice za trajanja 

svjetskih prvenstava imaju 1,2 milijuna jedinstvenih 

posjetitelja i oko 16 milijuna ulaza dnevno. 

kao četverogodišnjih, a od 1991. i kao 

dvogodišnjih smotri, provedeno pod 

predsjedanjem Prima Nebiola, Talijana 

koji je od 1981. pa do smrti 1999. bio 

prvi čovjek IAAF-a i od športa kojim je 

vladao napravio milijunski biznis. 

Nebiolo - koga je Juan Antonio Samaranch 

nazvao jednim od najvećih 

športskih lidera 20. stoljeća, i od kojega 

su utjecajniji bili samo prvi čovjek 

olimpijskog pokreta i Sepp Blatter, 

predsjednik Fife - ostavio je dubok 

trag u svjetskoj atletici, a nije nedostajalo 

ni skandala ni afera. No, kako 

je sam Nebiolo makjavelistički primijetio, 

„ako ne želiš kritičare, nemoj se ni 

truditi postići nešto veliko“. 

Kad je on postao predsjednik, atletičarima 

nije bilo dopušteno primiti 

nagrade veće od 100 dolara, što iz 

perspektive zlatnih i dijamantnih liga 

zvuči smiješno. Istodobno, budžet 

je povećan s 50.000 na 50 milijuna 

dolara, zahvaljujući sponzorstvima i 

televizijskim pravima. 

When in 1996 the IAAF set up 

the website (www.iaaf.org) it was 

“a shot in the dark“ according 

to what the department 

for communications of the 

International Association of 

Athletics Federations admitted 

because “14 years ago no one 

had any way of knowing in 

which direction and how the 

internet would develop”. 

But in a world in which news 

circulated more and more 

rapidly, the need for the 

exchange of information and 

popularization of athletics 

did not offer a choice. Today, 

the weekly amount of the 

information feedback is one 

hundred and proves that this 

move was indeed the right 

thing to do. During this period, 

the web content management 

system and the main page were 

upgraded four times and minor 

changes are ongoing. 

The IAAF websites is not playful 

and colorful, such as, for 

example, that of the world soccer 

federation, nor do they have 

as many hits, but they are very 

informative and helpful when 

looking for specific information. 

For comparison, during the 

world championships the FIFA 

website gets 12 million unique 

visitors and about 410 million 

hits a day, and the IAAF has 

10 times less hits - 1.2 million 

unique visitors (and about 16 

million hits a day). During the 

period when there are no world 

festivals, the page receives about 

20.000 unique visitors and the 

most visited sections are the 

results / stats, and news. 

U svijetu kojim su vijesti kolale 

sve brže, potreba za razmjenom informacija 

i popularizacijom atletike, 

natjerala je i svjetsku atletsku federaciju 

u tada, 1996. godine, neistražena 

područja. Danas, čak 100 povratnih 

informacija tjedno (www.iaaf.org/ 

aboutiaaf/contacts/feedback.html) 

dokazuje da je taj potez bio i te kako 

ispravan. 

U tom je razdoblju četiri puta unaprjeđivan 

sustav upravljanja web-sadržajima 

i naslovna stranica, a manje su 

promjene stalne. Dakako, i atletska se 

svjetska organizacija želi bolje povezati 

s mlađim generacijama, za što su 

idealne društvene mreže Facebook i 

Twitter. 

Ipak, da bi se u tome uspjelo, trebalo 

bi uvesti i zabavne, interaktivne 

sadržaje, jer samo informacije danas 

više nisu dovoljne da bi privukle posjetitelje 

i sponzore. • → Summary ← 

59 Olimp

Športska fotografija 

Željko 

Pajvot 

Željko Pajvot rođen je 

1945. godine u Zagrebu. 

Fotografijom 

se bavi od 1962. kada kao 

fotoreporter počinje raditi u 

“Sportskim novostima”. Svojom 

kamerom ovjekovječio 

je događanja na desetcima 

svjetskih prvenstava u najrazličitijim 

športovima. Snimao 

je na Olimpijskim igrama, 

proputovao, doslovno, cijeli 

svijet. Posljednjih deset godina 

profesionalnog rada bio je 

urednik fotografije u “Sportskim 

novostima”. 

Objavljivao je u svim dnevnicima 

i tjednicima koji su 

izlazili u Zagrebu. Vrijedan 

slikopis o Zelini i Zelinčanima 

počinje stvarati 1971. godine 

od kada živi u Sv. Ivanu Zelini. 

Dragutin Šurbek 

Piero del Papa 

Olimp 60

Zeljko Pajvot was born in 1945 in Zagreb. He has been a photographer since 1962 when he started working in “Sportske Novosti” 

(“Sports News”, a newspaper). With his camera he has immortalized dozens of events that took place in ten world championships 

in various sports. He has taken photos at Olympic Games and literally travelled the whole world. He spent the last ten years of his 

professional career working as the photography editor in Sportske Novosti (Sports News). His work has been published in all daily and 

weekly newspapers in Zagreb. In 1971, when he moved to Sv. Ivan Zelina, he began creating a noteworthy story in pictures about Zelina 

and its people. 

Željko Franulović 

Željko Franulović 

61 Olimp


Za OI London - 53 kandidata 

Na početku predolimpijske 2011. 

godine čak je 53 hrvatskih športašica i 

športaša na listi A i B potencijalnih kandidata 

za OI u Londonu 2012. U jedanaest 

športova, na popisu kojeg vodi ured 

za olimpijski program na čelu sa šefom 

misije Damirom Šegotom, po prvi put u 

povijesti priprema za nastup hrvatskih 

športaša na ljetnim Igrama su i dvije 

kandidatkinje u veslanju (posada dvojca bez) i predstavnica 

u daljinskom plivanju. 

• Potencijalni A olimpijski kandidati (27): atletika : Andras 

Haklits, Sandra Perković, Blanka Vlašić; gimnastika: Filip 

Ude; hrvanje: Nenad Žugaj; jedrenje: Šime Fantela, Ivan 

Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić, Tonči Stipanović; 

kajak: Stjepan Janić; plivanje: Duje Draganja; stolni tenis: 

Zoran Primorac; streljaštvo: Josip Glasnović, Snježana Pejčić, 

Saša Špirelja; taekwondo: Sandra Šarić, Lucija Zaninović, 

Martina Zubčić; tenis: Mario Ančić, Marin Čilić, Ivo Karlović, 

Ivan Ljubičić; veslanje: Damir Martin, Martin Sinković, Valent 

Sinković, David Šain. 

• Potencijalni B olimpijski kandidati (26): atletika: Vera 

Begić, Martin Marić, Nedžad Mulabegović, Lisa Christine 

Stublić, Roland Robert Varga; biciklizam: Robert Kišerlovski, 

Hrvoje Miholjević; daljinsko plivanje: Karla Šitić; gimnastika: 

Robert Seligman; hrvanje: Tonimir Sokol, Neven Žugaj; judo: 

Tomislav Marijanović, Marijana Mišković, kajak: Mićo Janić, 

plivanje: Saša Imprić, Sanja Jovanović, Gordan Kožulj, Mario 

Todorović; stolni tenis: Tamara Boroš, streljaštvo: Anton 

Glasnović, taekwondo: Filip Grgić, Jelena Ivančić, Stipe Jarloni; 

veslanje: Mario Vekić, Maja Anić i Sonja Kešerac (dvojac 

bez). 

Prvi športaši zaposlenici 

Oružanih snaga 

Boksač Filip Hrgović, hrvač Tonimir Sokol, jedriličari Ivan 

Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Šime Fantela, Tonči Stipanović, 

judašice Andreja Đaković i Ivana Maranić, karatist Danil 

Domdjoni, skijaš Natko Zrnčić Dim, teakwondoisti Lucija 

Zaninović, Filip Grgić i Stipe Jarloni, veslači Valent Sinković, 

Martin Sinković, Damir Martin, David Šain, te Marko Premužić 

(padobranstvo) i Bojan Đurković (streljaštvo) - prvi 

su športaši, zaposlenici Ministarstva obrane RH u statusu 

djelatnih vojnih osoba. Svoj pristanak dali su svečanim potpisom 

na ugovor s MORH-om, a kojem je ovo, kao i HOO-u, 

povijesni iskorak u skrbi o vrhunskom hrvatskom športašu. 

Športaši su, u nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog 

športa na čelu s predsjednikom i glavnim tajnikom HOO-a 

Zlatkom Matešom i Josipom Čopom te najvišim predstavnicima 

MORH-a predvođenim ministrom obrane Brankom 

Vukelićem, u Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, potpisali 

svoje ugovore i obvezali se najmanje na tri godine profesionalnog 

statusa u hrvatskoj vojsci s mogućnošću korištenja 

toga prava na pet godina. 

Njihova stručna znanja i vještine umnogome će pomoći 

u redovnom sustavu školovanja vojnih osoba, a da pri tome 

sami imaju stabilne uvjete za razvoj vrhunske športske 

karijere, što je i smisao ovog sporazuma. 

“Njihova znanja i vještine znače dobit za vojnu djelatnost, 

uz sigurnost stabilnih trenažnih uvjeta za nastavak 

njihovih vrhunskih športskih karijera” - izjavio je predsjednik 

HOO-a Zlatko Mateša čestitajući športašima uspješnu djelatnu 

vojnu 2011. 

Športska televizija – prvi 

specijalizirani tv kanal u Hrvatskoj 

Športska televizija, prvi specijalizirani 

digitalni televizijski kanal, odlukom Vijeća 

za elektroničke medije (16. prosinca 

2010.) dobila je nacionalnu koncesiju. U 

oštroj konkurenciji, ovo je pravo izborila 

tvrtka HOO tv d.o.o. u stopostotnom 

vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Time je HOO kao sastavnica međunarodnog olimpijskog 

pokreta upisan u povijest kao pionir globalnog športskog 

pokreta u korištenju suvremenih digitalnih dostignuća. 

Upravo je korištenje dostignuća digitalnih tehnologija 

jedna od temeljnih preporuka 13. Olimpijskog kongresa 

(Kopenhagen, Danska 5.10. 2009. ) ne samo u smislu prilagođavanja, 

već inicijativa kako bi šport i olimpizam bili što 

dostupniji i otvoreniji za zajednicu. 

Dio tog procesa u Hrvatskom olimpijskom odboru bile su 

konzultacije sa svim nacionalnim športskim savezima i ostalim 

članicama HOO-a, te osnivanje Komisije Vijeća HOO-a 

za digitalizaciju i nove medije na čijem je čelu Petar Čavlović 

specijalist za telekomunikacijsko tržište. Članovi Komisije su 

Ivan Škoro (Vijeće HOO-a), Smiljanka Škugor-Hrnčević (Hina) 

Aleksandra Šupica (T-HT) Maja Inđić (Hrvatski softball 

savez), a tajnica Komisije Gordana Gaćeša, predstavnica 

HOO-a za odnose s javnošću. Športska televizija ima obvezu 

početi s radom u roku od 90 dana nakon objave odluke o 

koncesiji u Narodnim novinama, a prema procjeni, početkom 

travnja 2011. 

Potpora i čestitka na ovom važnom događaju za hrvatski 

šport stigla je od brojnih uglednika međunarodnog i europskog 

olimpijskog pokreta. 

Među prvima, predsjedniku HOO-a Zlatku Mateši koji 

je koncesiju ocijenio povijesnom prekretnicom hrvatskog 

športa i krunom uspjeha hrvatskog športaša koji uživa veliki 

ugled u međunarodnom športu, čestitao je predsjednik 

MOO-a Jacques Rogge. 

Sportstil i Sport System 

za hrvatske odbojkašice 

Hrvatski olimpijski odbor zbog stečajnog je postupka nad 

Hrvatskim odbojkaškim savezom i oduzimanjem članstva u 

HOO-u (7. rujna), a uz suglasnost Europske odbojkaške konfederacije 

(CEV), od 5. kolovoza 2010. preuzeo sve obveze ali i 

Olimp 62

Tekst: RADICA JURKIN 

prava odbojkaškog športa u Hrvatskoj, a do uspostave redovnog 

poslovanja nacionalnog odbojkaškog saveza uključujući i 

sponzoriranje programa natjecanja. 

Tako je 15. rujna sklopio sponzorske ugovore s pazinskom 

tvrtkom Sportstil koja je opremila hrvatsku žensku odbojkašku 

reprezentaciju športskom opremom ERREA i talijanskom 

tvrtkom Sport System koja je novčanom dotacijom pomogla 

nastup na SP 2010 u Japanu. Ugovor su potpisali glavni tajnik 

HOO-a Josip Čop i voditelj predstavništva pazinske tvrtke 

u Zagrebu Sportstil (www.sportstil.hr) Krunoslav Baotić, a za 

Sport System (www.sportsystem.it) sa suvlasnikom tvrtke 

Simone Pradal. Svečanom potpisivanju sponzorskih ugovora, 

nazočile su reprezentativke Maja Poljak i Mirela Delić te izbornik 

Miroslav Aksentijević. 

U paketu mjera koje je HOO poduzeo za hrvatsku odbojku 

je i poravnanje duga bivšeg Saveza prema CEV-u od 46.690 

€ te osnivanje posebnog ureda za odbojku pri HOO-u. No, 

primanjem Hrvatske odbojkaške udruge u članstvo, HOO od 

2011. ukida poseban ured na kojeg se obavezao zbog stanja 

u odbojci. 

Dotacije HOO I HL športskim 

školama županijskih zajednica 

Svečanim 

uručenjem čeka 

u iznosu od 

34.163,25 kn rukometnom 

klubu 

"Buzet" iz Buzeta 

22. rujna ove 

godine, završio 

je jednogodišnji 

ciklus projekta 

„HOO i Hrvatska Rukometni klub "Buzet" 

lutrija za športske 

škole“ potpisanoga u rujnu 2009. Sredstva prikupljena 

instant lutrijom “Jurilica” stavljena su na raspolaganje županijskim 

športskim zajednicama, a prema odlukama zajedničke 

komisije HOO I HL sufinancirano je devet projekata. 

Uz rukometni klub "Buzet" čiji je ček simbolički preuzeo 

mladi rukometaš Arijan Bašić, u rujnu su dodijeljene još 

dvije potpore. Za školu Veslačkog kluba Jelsa, na prigodnoj 

svečanosti u općinskoj vijećnici u Jelsi, 14. rujna, ček u 

iznosu od 38.130,00 kuna primio je najbolji kadet škole 

veslanja Jure Sarjanović, a u nazočnosti brojnih športskih i 

javnih uglednika Jelse, čelnike HOO-a i Hrvatske lutrije. 

Ček u iznosu 39.365,62 za školu rukometnog kluba 

"Ivančica" iz Ivanca (a kojeg je preuzeo mladi rukometaš 

Filip Canjuga) uručili su na svečanosti u Ivancu 6. rujna 

pomoćnik predsjednice Uprave HL-a Tomislav Svetina i 

glavni tajnik HOO-a Josip Čop, a u nazočnosti predsjednika 

HOO-a Zlatka Mateše, pomoćnika glavnog tajnika HOO-a za 

programe lokalnog športa Siniše Krajača te brojnih drugih 

uzvanika županijskog športa. 

Sat Marli - hrvatski brend 

za hrvatske olimpijce 

Timu marketinških partnera HOO-a pridružila se od 4. 

listopada 2010. do listopada 2011. ugledna zagrebačka 

tvrtka satova Marli čiji satovi postaju zaštitni znak hrvat- 

Sports television- the first specialized TV channel in Croatia 

On December 16th 2010, Sports television, the first specialized digital television 

channel based on the decision of the Council for Electronic Media, was granted 

the national concession. 

Although the competition was fierce the company HOO TV Ltd., which is 100% 

owned by the Croatian Olympic Committee (COC), obtained this right. Thereby 

the COC, as a component of the international Olympic movement, is written 

down in history as a pioneer of the global sports movement in the use of modern 

digital achievements. 

Precisely the use of digital technology achievements is one of the fundamental 

recommendations of the 13th Olympic Congress ( held in Copenhagen, Denmark 

on October 5th 2009), not only in terms of adaptation but also in terms of 

initiatives in order for sports and Olympism to be more accessible and open for 

the community. 

A part of this process in the Croatian Olympic Committee was consultation 

with all national sports federations and other members of the COC and the 

establishment of the e COC Council’s Committee for digitalization and new 

media, headed by M.Sc. Petar Cavlovic, specialist for the telecommunications 

market. The members of the Committee are the following: Ivan Skoro (COC 

Council), Smiljanka Skugor-Hrncevic (Hina), Aleksandra Supica (T-HT), Maja 

Indic (the Croatian Softball Association) and the secretary of the Committee 

Gordana Gacesa, the representative of the COC for public relations. 

Sports television must begin operations within 90 days after the publication of the 

decision on the concession in the Official Gazette and according to assessments, in 

early April 2011. 

A number of distinguished persons from the International and European Olympic 

movement gave their support and congratulated on this important event for 

Croatian sports. Zlatko Matesa, the president of the COC was among the first 

to be congratulated by the heads of European Olympic Committees and the 

International Olympic Committee. He rated the concession as a historic milestone 

of Croatian sports and the crowning achievement of Croatian athletes who are 

well respected in international sports. 

The first athlete employees of MORH (The Croatian Ministry of Defense) 

The boxer Filip Hrgovic, wrestler Tonimir Sokol, yachtsmen Ivan Kljakovic 

Gaspic, Igor Marenic, Sime Fantela and Tonci Stipanovic, judoists Andreja 

Dakovic and Ivana Maranic, karate expert Danil Domdjoni, skier Natko Zrncic 

Dim, Lucija Zaninovic, Filip Grgic and Stipe Jarloni (taekwondo), rowers Valent 

Sinkovic, Martin Sinkovic and Damir Martin, David Sain and Marko Premuzic 

(parachuting) and Bojan Durković (archery) - are the first athletes employed by 

the Ministry of Defense having the status of active military personnel. They gave 

their consent by signing a formal contract with the Ministry of Defense for which 

this is as well as for the COC a historical breakthrough in the care of top Croatian 

athletes. 

In the presence of the Prime Minister of Croatia Jadranka Kosor and a number of 

distinguished persons of Croatian sports, headed by the President and Secretary 

General Zlatko Matesa and Josip Cop and the highest representatives of the 

Ministry of Defense headed by the Minister of Defense Branko Vukelic, the 

athletes signed their contracts at the Croatian Military Academy in Zagreb and 

committed to at least three years of professional status in the Croatian Army with 

the privilege of using that right for five years. 

Their professional knowledge and skills will greatly assist in the regular system 

of educating military personnel providing at the same time conditions stable 

enough for the development of a top athletic career which is the main point of this 

Agreement. 

Already in January all athletes will go through a regular procedure: from a 

medical examination to the general program of voluntary military service and 

placement for carrying out anticipated professional commitments. 

"The military activity will profit from their knowledge and skills, with the security 

of stable training conditions for the continuation of their top sports careers. “- 

said Zlatko Matesa while wishing the athletes a successful active military year of 

2011. 

63 Olimp


skih olimpijaca. Tvrtka Marli d.o.o. ima 40 godina urarske 

tradicije u Zagrebu, tvorac je prvog hrvatskog sata i prvog 

hrvatskog zlatnog sata. Posebne serije satova izradila je za 

mnoge hrvatske kompanije, ali i športske klubove. 

Osim satova vlastite marke, Marli kupcima nudi renomirane 

švicarske brandove satova s maloprodajnom i veleprodajnom 

mrežu, uz servisne usluge. Ugovor u vrijednosti od 

270.000,00 kuna potpisali su glavni tajnik HOO-a Josip Čop 

i direktor Marli d.o.o. Luka Marinović (www.marli.hr) 

HOO i Visoka škola Aspira 

o školovanju športaša 

Hrvatski olimpijski 

odbor i Visoka škola 

Aspira iz Splita, potpisali 

su u studenome 

ove godine sporazum o 

školovanju kategoriziranih 

hrvatskih športaša 

na studijskom programu 

športskog menadžmenta. 

Prvim sporazumom 

te vrste u Hrvatskoj, 

kategoriziranom je 

športašu omogućeno 

Dekan Visoke škole Aspira 

Željko Mrklić i predsjednik HOO-a 

Zlatko Mateša 

studiranje na stručnom preddiplomskom studiju u trajanju 

od tri godine, a uz određene pogodnosti (bez obzira radi li 

se o redovnim ili izvanrednim studentima). 

Studij je maksimalno prilagođen obvezama vrhunskih 

športaša u zahtjevnom međunarodnom i domaćem kalendaru 

natjecanja i priprema, na raspolaganju im je elektronički 

sustav Merlin (e-učenje), dodatna interaktivna koordinacija 

i mentorski rad s profesorima i njihovim asistentima. 

Prilagođen im je i kalendar ispitnih rokova i nadoknade 

praktičnih nastavnih vježbi. 

Studenti športaši moći će produljiti apsolventski staž, bit 

će im dozvoljen upis u sljedeći semestar ili godinu studija 

ako im nedostaje do 30 posto manje ECTS bodova od onog 

koji je propisan studijskim programom, mirovanje studentskih 

prava u godini studija u kojoj je student zbog športskih 

obaveza izostao s više od 50 posto sati obveznih oblika 

nastave te brojne druge pogodnosti. 

Studij športskog menadžmenta na Visokoj školi Aspira 

u Splitu već pohađaju najbolja hrvatska športašica Blanka 

Vlašić, skijašica Sofija Novoselić, taekwondoašice Lucija 

i Ana Zaninović, jedriličarka Tina Mihelić, te negdašnji vrhunski 

športaši, atletičarka Ivana Brkljačić i nogometaš Igor 

Štimac. 

Sporazum su potpisali predsjednik HOO-a Zlatko Mateša 

i dekan Visoke škole Aspira Željko Mrklić u nazočnosti glavnog 

tajnika HOO-a Josipa Čopa, pomoćnice glavnog tajnika 

za pravne poslove Biserke Vrbek i predsjednika Upravnog 

vijeća Aspire Alena Jerkunice. (www.aspira.hr) 

Plan i program 2011. s pogledom 

na OI London 

Predolimpijska 2011. bit će zahtjevna, ali stabilna i racionalna 

te okrenuta velikoj športskoj priredbi - Olimpijskim 

igrama u Londonu 2012. Uvjet za to je uspješna realizacija 

redovnih programa nacionalnih športskih saveza čija je 

suradnja neupitna - potvrdila je Skupština HOO-a 27. prosinca 

na redovnoj sjednici nakon koje je uslijedila proslava 

Velikog dana hrvatskog športa u Koncertnoj dvorani Vatroslav 

Lisinki. 

Plan prihoda za programske obveze HOO-a u sljedećoj 

godini je 129.729.710 kuna. Prema izvorima, najveći priljev 

novca očekuje se od igara na sreću (98.045.616). 

ENGSO o socijalnoj inkluziji 

i edukaciji u športu 

U organizaciji Europskih nevladinih športskih organizacija 

(ENGSO), Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva 

znanosti obrazovanja i športa RH, u Dubrovniku je 8. i 9. 

listopada održan forum na temu „Socijalna inkluzija i obrazovanje 

putem športa“. U sklopu foruma održan je seminar 

na temu - Suradnja na svim razinama društvene odgovornosti 

u Europi, a govorio je Bart Ooijen, član Europske komisije, 

Jan Luc Janiszewski u ime Vijeća Europe i predsjednik 

HOO-a i član IO EOC-a Zlatko Mateša. 

Hrvatski olimpijski odbor predstavio je projekte školovanja 

kategoriziranih športaša u koordinaciji s visokim učilištima 

u Hrvatskoj. 

Osobna iskustva na tom području predstavili su vrhunski 

plivač, športaš s invaliditetom Mihovil Španja, apsolvent 

diplomskog studija Mediji i kultura društva na Sveučilištu u 

Dubrovniku te gimnastičar Mario Možnik, apsolvent Kineziološkog 

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

Centar banka d.d. nova članica 

Hrvatske olimpijske obitelji 

Hrvatskom olimpijskom odboru i Hrvatskoj marketinškoj 

olimpijskoj obitelji pridružila se Centar banka d.o.o., mlada 

i dinamična banka sa sjedištem u Zagrebu. Centar banka je 

banka univerzalnog tipa, tržišno orijentirana prema pojedincima, 

malom i srednjem poduzetništvu, a u kojem osim 

trgovačkih društava posebno mjesto pripada obrtnicima i 

slobodnoj profesiji. 

U širokoj bankarskoj liniji Centar banke, posebno mjesto 

zauzima i paket usluga 

za vrhunske hrvatske 

športaše. 

Dvogodišnji ugovor 

(do OI u Londonu 

2012.) u vrijednosti od 

milijun kuna godišnje, 

potpisali su glavni 

tajnik HOO-a Josip Čop 

i predsjednik Uprave 

Centar banke d.d. Fran 

Renko u nazočnosti 

predsjednika HOO-a 

Glavni tajnik HOO-a Josip Čop 

i predsjednik Uprave Centar banke 

d.d. Fran Renko 

Zlatka Mateše i predsjednika Nadzornog odbora Centar 

banke Dragutina Biondića. (www.centarbanka.hr) 

39. opća skupština EOC-a 

U Beogradu je pod predsjedavanjem predsjednika Patricka 

Hickeya 26. i 27. studenoga održana redovna 39. opća 

skupština Europskih olimpijskih odbora (EOC), u čijem radu 

sudjelovali su predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i glavni 

tajnik Josip Čop.

Uz redovno izvješće o radu i planovima za sljedeću godinu, 

skupština EOC-a posebnu je pažnju dala izvješću Olimpijske 

solidarnosti koja obilno sudjeluje u brojnim nacionalnim 

projektima razvoja športa i promicanja olimpizma. 

Predsjednik HOO-a, ujedno i član Izvršnog odbora EOC-a 

Zlatko Mateša (zadužen za koordinaciju izrade studije EOCa 

o isplativosti), obrazložio je elemente mogućeg koncepta 

Europskih igara po uzoru na druge kontinentalne igre kao 

što su Panameričke, Azijske i druge, a o čijoj su ideji suglasni 

i brojni nacionalni olimpijski odbori EOC-a. 

Novo (staro) članstvo HOO-a 

Na prijedlog Vijeća, članovi Skupštine HOO-a, na sjednici 

27. prosinca 2010. jednoglasno su odlučili primiti u punopravno 

članstvo inače dugogodišnjeg pridruženog člana (od 

1998.) Hrvatski savate savez, savez neolimpijskog športa 

sa sjedištem u Zagrebu. 

Privremeni član od ove je godine Hrvatski sambo savez, 

koji njeguje kombinirane borilačke vještine, a sjedište mu je 

u Sesvetama. 

U svojstvu pridruženog člana, HOO je primio Hrvatsku 

odbojkašku udrugu sa sjedištem u Sesvetama i time riješio 

pitanja skrbi o hrvatskoj odbojci. Predsjednik udruge Zdeslav 

Barač, zahvaljujući se na primanju u članstvo, kazao je 

da unatoč formalnim i organizacijskim problemima „nikad 

nije niti izašla iz olimpijske obitelji“. 

Nagrada „Franjo Bučar“ 2010. 

 Ovogodišnju najvišu Državnu nagradu za šport „Franjo 

Bučar“ koja nosi ime začetnika 

hrvatskog olimpizma 

Franje Bučara, 

jednog od trojice Hrvata 

članova MOO-a (1919. 

-1927.), dobili su za 

životno djelo Josip Čorak, 

športski dužnosnik, 

hrvač, olimpijac sa srebrnom 

medaljom s OI u 

Münchenu 1972., Darko 

Dujmović, bivši športaš, 

dužnosnik i donedavno 

šef brojnih misija HOO-a Dobitnici Državne nagrade 

na Olimpijskim igrama, te za životno djelo: Josip Čorak, 

posmrtno Velimir Kljaić, Gordana Remus Kljaić (udovica 

izbornik i trener hrvatske Velimira Kljiaća) i Darko Dujmović 

rukometne reprezentacije 

koja je osvojila zlatnu nik i Dinko Vuleta - predsjednik 

Stoje: Želimir Janjić - državni taj- 

medalju na OI Atlanti Odbora za dodjelu Nagrade 

1996., prvo zlatno odličje 

za hrvatski šport 

nakon osamostaljenja Hrvatske. 

Dobitnici 12 ravnopravnih godišnjih nagrada su Samir 

Barać, Mateo Beusan, Josip Ćuk, Božidar Fučkar, Igor Hinić, 

Ivan Ivančić, Marinko Mikulandra, Sandra Perković, Željko 

Štefanac, Goran Vrbanac, Vladimir Vujnović i Korčulanski 

plivački klub. 

Nagrade su svečano uručene u sjedištu Ministarstva 

znanosti, obrazovanja i športa u Zagrebu, 24. listopada u 

nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog športskog i javnog 

života. 

The COC and Aspira College of sports management for educating athletes 

This November the Croatian Olympic Committee and Aspira, College of Sports 

Management from Split, signed an agreement on the education of classified Croatian 

athletes in the study program of sports management. The first agreement of this type 

in Croatia enabled the classified athletes to study in a professional undergraduate 

study program for three years and with certain benefits, whether they are full or parttime 

students. 

However, the study program is adapted as much as possible to both types of students 

and to the obligations of top athletes in the challenging international and local 

calendar of competitions and preparations; they have access to the Merlin electronic 

system (e-learning), additional interactive coordination and mentoring with teachers 

and their assistants. The calendar of exam dates and catch up practical teaching 

exercises are also adapted to them. 

Student athletes will be able to extend their graduate student internship and will be 

allowed to enroll into the next semester or academic year if they are missing up to 30 

percent less of ECT credits than those prescribed by the study program, standstill of 

students’ rights in the academic year in which the student was absent from over 50 

percent of compulsory classes and many other benefits. 

This is how the recommendations of the 13th Olympic Congress (October 2009) and 

the European project: Athletes to Business (A2B) on the care of athletes came to a 

very concrete solution that met with the approval of many top athletes and many 

people saw it as encouragement for a mature professional future. 

Blanka Vlasic, the best Croatian athlete, skier Sofija Novoselic, Lucija and Ana 

Zaninovic (taekwondo), yachtswoman Tina Mihelic and former top athletes Ivana 

Brkljacic and soccer player Igor Stimac are already attending the study of sports 

management at Aspira, the College of Sports Management in Split. 

The Agreement was signed by the president of the COC Zlatko Matesa and the Dean 

of Aspira, the College of Sports Management, Zeljko Mrklic in the presence of the 

Secretary General of the COC, Josip Cop, the assistant to the Secretary General for 

Legal Affairs, Biserka Vrbek and the President of the Governing Council of Aspira, 

Alen Jerkunica. (www.aspira.hr) 

ENGSO on social inclusion and education in sports 

A forum on the theme „Social Inclusion and Education through Sports“ was held 

in Dubrovnik on October 8th and 9th , which was organized by the European nongovernmental 

sports organizations (ENGSO), the Croatian Olympic Committee and 

the Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia. 

Within the forum a seminar on the theme - Cooperation on all levels of social 

responsibility in Europe was held with Bart Ooijen, a member of the European 

Commission, Jan Luc Janiszewski on behalf of the Council of Europe and the 

President of the COC and member of the IO EOC Zlatko Matesa as the speakers. 

The Croatian Olympic Committee presented the projects on the education of classified 

athletes in coordination with institutions of higher education in Croatia. Mihovil 

Spanja, best disabled swimmer and a graduate student of the undergraduate study 

program of Media and Social Culture at the University of Dubrovnik and Mario 

Moznik, a graduate student of Kinesiology at the University of Zagreb, presented their 

personal experiences in that area. 

The 39th General Assembly of the EOC 

On November 26th and 27th, under the chairmanship of Patrick Hickey, the 39th 

General Assembly of the European Olympic Committees (EOC) was held in Belgrade 

in which the president of COC Zlatko Matesa and the Secretary General Josip Cop 

took part. 

In addition to regular reports on the activities and plans for the following year, the 

EOC Assembly paid special attention to the report on Olympic Solidarity which 

participates a great deal in numerous national sports development projects and in the 

promotion of Olympic sports. 

The President of the COC and also a member of the Executive board of the EOC, 

Zlatko Matesa (responsible for the coordination of the concept of the EOC study on 

cost-effectiveness) explained the elements of a possible concept of the European games 

modeled on other continental games, such as Pan American, Asian and others, to 

which many national Olympic committees of the EOC also agree.

OLIMP 37 - prosinac 2010. - Hrvatski Olimpijski Odbor

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?