Voljeti smrt kao sestru, umirati skupa: autobiografija i ... - Komunikacija

More documents

Recommendations

Info

128 Zoran Jankoviæ Umjesto Hajdegerove podjele, razgranièenja, moja smrt/smrt drugih, Riker uvodi trijadu: moja smrt/ smrt voljenog biæa/ smrt ostalih, gdje je smrt voljenog biæa uvijek prva smrt. Posebno zanimljiv je treæi elemenat ove podjele, smrt ostalih, dakle anonimna smrt i, po definiciji, smrt koja pripada onome Hajdegerovom das Man. Ali ujedno, po Rikeru, to je smrt bez koje istorija nije moguæa: anonimna smrt je „transcendentalni uslov istorije“. Ovu anonimnu smrt Riker dovodi odmah u vezu sa nasilnom smræu, sa ubistvom. Nasilnu smrt u istoriji – koju ne poznaje Hajdegerova dedukcija istoriènosti iz istoriènosti Daseina, i koja vrši niveliranje ove nasilne smrti, jednako kao što vrši i niveliranje smrti voljenog biæa u bezliènom (das Man), – Riker nadovezuje na Levinasa i navodi sljedeæe mjesto iz Totaliteta i beskonaènosti: „kao da se ubistvo, prije nego što je jedan od sluèajeva umiranja, ne moe razdvojiti od suštine smrti...“ 7 Zapravo, na ovome mjestu, Riker bi trebalo prije da se pozove na Frojda, i to ne samo stoga što kod Rikera smrt nije upisana u cogito i što sopstvo kod Rikera ima ponešto od Frojdovog „prvobitnog èovjeka“ i nesvjesnog, koji isto tako ne poznaju smrt; naime, Frojd takoðe operiše trijadom/ ja /voljeno biæe/ ostali, i dovodi smrt odmah u kontekst nasilja i ubistva. Štaviše, Frojd ne samo da odmah povezuje smrt ostalih sa ubistvom, nego se i figura drugoga, „ostalih“ javlja ponajprije u formi stranca i neprijatelja. „Naše nesvjesno ne moe pristupiti predstavi vlastite smrti, puno je uivanja u ubistvu kada je rijeè o strancu a podijeljeno (ambivalentno) kada je rijeè o voljenom biæu, jednako kao prvobitni èovjek“. 8 Posebno privilegovan poloaj kod Rikera ima gubitak voljene osobe, jer on predstavlja ujedno i gubitak sebe, i to naprosto zbog toga što je drugi konstitiutivni dio moga sopstva. No kod Rikera u pokušaju da razumijeva drugaèije od Hajdegera fenomen smrti i na putu pluraliteta koji predlae kao alternativni put, odnosno pokušaja da se pokae da „smrt drugoga“ jeste konstitutivan fenomen za moju smrt i da je moguæe „umirati skupa“, najzanimjivija je zapravo figura alovanja (deuil), alovanja kao naèina da se umre skupa. U alovanju ja se mirim sa gubitkom voljene osobe, navodi Riker i u tom pogledu u potpunosti preuzima Frojda. Meðutim, mnogo je zanimljivije preokretanje ove teze kod Rikera, gdje je alovanje shvaæeno kao dvostruko interioriziranje. Naime, u alovanju ja ne samo da se mirim sa gubitkom voljene osobe, nego i anticipiram buduæe alovanje koje æe drugi, voljeno biæe, iskušavati kada ja budem umro. U vlastitom alovanju ja anticipiram alovanje meni bliskih, što mi pomae da prihvatim moju vlastitu smrt, da se pomirim sa gubitkom vlastitoga sopstva. Naime, u alovanju za drugim ja se mirim ne samo sa gubitkom drugoga, nego i nagovještavajuæi 7 8 Emmanuel Levinas, Totalité et I’Infini, p. 211. Sigmund Freud, Les Œuvres completes, bd XIII, tr fr p. 154.
Voljeti smrt kao sestru, umirati skupa: autobiografija i alovanje 129 alovanje drugih i njihovo buduæe mirenje sa gubitkom mene samoga – upravo kroz njihovo buduæe alovanje – ja se mirim sa vlastitom smræu. Dakle, unaprijed se mirim sa smræu, sa svojom smræu. Kao što se moj libido povlaèi od preminulog voljenog biæa, anticipirajuæi kako se libido voljene osobe povlaèi od mene, ja, zapravo, povlaèim libido od samoga sebe. Na taj naèin alovanje je onda shvaæeno kao umanjivanje mog vlastitog narcisizma ili one „désir de vivre“. Da li se proces alovanja odvija tako kao što vjeruje Frojd, to jeste da se u alovanju libido povlaèi, redom, od svakoga pojedinaènoga dogaðaja, uspomene ili nadanja vezana za voljenu osobu, dakle, da li su u alovanju svaka uspomena, svako oèekivanje, uzeti pojedinaèno, za koje je libido bio vezan, najprije postavljeni, prekomjerno investirani i da li se zatim na svakom vrši povlaèenje libida – ili pak oèekivanja nisu uzeta pojedinaèno, kao što vjeruje Klod Romano |Claude Romano|, koji oslanjajuæi se na jedno èitanje Prusta, vjeruje da se libido zapravo povlaèi od cjelokupnog svijeta voljenog biæa, jer nisu išèezle pojedinaène stvari i oèekivanja ili uspomene, nego èitav njegov svijet, nevano je. Bitnije je to što Romano takoðe alovanju dodjeljuje kljuènu ulogu u ovim pokušajima, suprotstavljenim Hajdegeru, da se „umre zajedno“: „umrijeti drugim“ i „umrijeti sobom“ miješaju se i stapaju u alovanju. alovanju kljuènu ulogu dodjeljuje i Derida, koji je, svakako blii Romanu nego Frojdu i Rikeru u tom pogledu, s tim da on vrši još jedno preokretanje. Nas æe sada zanimati iskljuèivo Deridina ideja izvornoga alovanja – svakako kljuèna za njegovu kritiku fundamentalistièkih tipova diskursa o smrti – koju æemo upisati u ovaj kontekst otvoren sa Rikerom i Hajdegerom. Izostavljamo, dakle, ovdje Deridinu kritiku Hajdegerovog pojma „smrti kao takve“, „teoloških motiva kod Hajdegera“, jednako kao što izostavljamo i tematiku odnosa smrti i pisma u „ranoga“ Deride. Trebalo bi, prije svega, ovdje vidjeti koja je uloga razmatranja ovoga alovanja u „autobiografskom okretu“ koji se kod Deride zbiva 90 godina: nakon autobiografije sa Beningtonom |Benningtonom|, – koju pišu dvije ruke, autobiografije gdje se Deridina vlastita autobiografija miješa sa Avgustinovom 9 ,- ova linija koja je dijelila „teorijski diskurs Benningtona i „autobiografski“ Deride poèinje da se briše i autobiografski ton prisutan je u svim Deridinim tekstovima. Ništa ne prijeèi da se ovaj okret razumije i kao Deridin pokušaj da sluša Montenja |Montaigne| i njegov savjet da smrt treba pribliavati, pripitomljavati, navikavati se na nju. Ovo navikavanje na smrt i pripitomljavanje smrti odvija se kod Deride upravo kroz ovaj autobiografski ton. Ne previðajuæi Deridinu kritiku vlastitosti, sopstvenoga, aproprijacije, kritiku Frojda i Hajdegera, moguæe je pitanje „kako je moguæa moja vlastita smrt“ èitati u svijetlu onoga Rikerovoga „morati umrijeti“, prisvajanja smrti kao (nemoguæ) 9 Ostavljamo ovdje po strani takoðe i pitanje da li su Avgustinove Ispovijesti zaista autobiografija.
Page 1 and 2: Zoran Jankoviæ Voljeti smrt kao se
Page 3: Voljeti smrt kao sestru, umirati sk
Page 7 and 8: Voljeti smrt kao sestru, umirati sk

Voljeti smrt kao sestru, umirati skupa: autobiografija i ... - Komunikacija

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?