SADRZAJ

Ovim ženama koje su bile hrabre da uopšte prežive pakao silovanja, ne treba sažaljenje, već
podrška.Hrabre i odlučne da zarad istine, savladaju strah od mogućih prijetnji i ožive sjećanja
na strahote koje su preživjele i svjedoče na suđenjima za ratne zločine, a da pri tom ni izbliza
nemaju adekvatnu podršku i pomoć države, ove žene žive sa brojnim fizičkim posljedicama i
pshičkim traumama, nažalost, često obilježene od društva, pa i svojih porodica. Za svoj
položaj, dostojanstvo, i dokazivanje užasa koji su preživjele, mukotrpno se bore godinama.
Naša istina je naša stvarnost sa kojom živimo, spavamo i budimo se. Nama, ženama koje smo
preživjele ratna silovanja i seksualna zlostavljanja ne treba sažaljenje, već podrška i
razumijevanje društva.
Žrtve danas žive u prostorima tišine, na marginama društva, okružene svojim bolnim
sjećanjima. Najčešće nikako ili izuzetno rijetko govore o svom teškom iskustvu, koje ne mogu
zaboraviti. Žene koje su preživjele tu tešku traumu su, uz rijetke izuzetke, materijalno
nezbrinute.
Uglavnom su nezaposlene, uz bitno umanjenu radnu sposobnost zbog posljedica preživljenih
trauma. Nije im omogućeno dodatno školovanje ili pak prekvalifikacija. Zbog toga su
ekonomski ovisne o drugima. Većina preživjelih ratnog silovanja nemaju adekvatnu
zdravstvenu zaštitu, niti dostupnu psiho-socijalnu podršku. Nemaju riješeno stambeno
pitanje. Nisu dobile pomoć za školovanje svoje djece.
Njihova sjećanja bi trebala biti i naša, jer njihove žrtve ne tiču se samo njih, nego svih nas i to
ne samo na ovim prostorima. Žene koje su preživjele ratna silovanja ne smiju biti
zanemarene, zaboravljene. Lekcija je to koju svi trebamo naučiti. Da se ne ponovi!!!
Cilj je podsjećati na nedavne događaje, o njima hrabro i argumentovano govoriti, ali
istovremeno se boriti za promjenu društvenog položaja žene-žrtve rata, koja je i nakon rata
najveće žrtva njegovih posljedica. Žrtve silovanja u ratu, u miru su postale žrtve nebrige
društva.
Jasna Zecevic, Predsjednica Centra Vive Zene Tuzla, BiH
Tokom rata u BiH silovanje je prepoznato kao dio ratne strategije upravo zbog masovnosti i
sistematičnosti, što je zločinu dalo političku težinu, a pred preživjele stavilo imperativ
prijavljivanja (kako bi se pokazala brutalnost neprijatelja.) U poređenju sa ostalim traumama,
silovanje sadrži neke specifičnosti koje određuju uticaj traumatskog događaja na preživjelu.
Silovanje zadire u tjelesni integritet u seksualnoj sferi, koja je manje-više tabuirana u gotovo
svim društvima. Ovo ima specifičan uticaj na samu preživjelu kao i na odnos njene okoline
prema njoj.
Neposredno nakon trumatskog događaja, najcesce posljedice su :
Stanje šoka i okamenjenosti
Ponekad osjećaj stida i srama
Reagiranje agitacijom i nesvrsihodnim ponašanjem
Nemogucnost dati odgovore na postavljena pitanja
Nijeme reakcije(ne govore o silovanju zbog osjećaja krivice ,stida i drugih prepreka)
Pokazuju kontrolu nad postupcima i osjećajima
26