SADRZAJ

Sve žrtve torture doživotno žive sa traumama. Svaki novi stres pojačava njihovu traumu.
Nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nesređen pravni status, nepriznavanje statusa
samo su neke od dodatnih trauma za ovu kategoriju. Takve traume su izvan uobičajenog
ljudskog iskustva. Većina logoraša su bili civili. Nisu imali niti predstvau da im se može desiti
tako nešto, da će biti zatočeni, da će gledati smrt drugih ljudi, da ce doživjeti tako bolna
iskustva. Takvi ljudi nose trajne promjene ličnosti i doživotni postraumatski sindrom.
Michel Grappe, Djeciji psihijatar, Fr
Grappe je 1992. godine bio u Vukovaru. U to vrijeme počeo je slušati svjedočenja o
silovanjima. Nakon toga došli su logoraši iz Trnopolja. Bio je i u Sarajevu. U Parizu je primio
mnogo Afrikanaca i Afrikanki. Jednom prilikom sreo se i sa silovateljima. Ta iskustva opisuje
ovako:
"Organizovali smo grupu psihijatara prije nekoliko godina u jednom apartmanu u Parizu na
zahtjev Ministarstva pravosuđa, gdje sam imao priliku sresti silovatelje. Nije jednostavno
sresti te krvnike. Jedan od njih bio je optužen da je silovao svoju 10-godišnju blisku rođaku.
Plakao je 24 sata na dan i nista nismo uspijevali izvuci iz njega. Rekao da je zaposlen u
jednom transportnom preduzeću, te takodjer nešto važno za psihijatra - imam fobiju od
tunela, ne mogu da prođem kroz tunel, a to je jako važno u Parizu jer ima mnogo tunela
posebno u periferiji. Na kraju smo uspjeli pronaci dokaze da je zaista bilo zlostavljanja.
Zlocinac riskira 20 godina zatvora.
Grappe je govorio i o tome da žrtve imaju osim psihičkih i organske posljedice. "Jedna
adolescentkinja imala je napade paralize. S obzirom da se ova kriza kod nje često ponavljala,
ona je imala propisan gardenal, dat joj je antiepileptik i bila je hospitalizirana. Nas tri strana
ljekara vodili smo tri različite dijagnostike. Jedna dijagnoza bila je prisustvo šrapnela u
njenom mozgu. Druga je bila da se radi o nekoj drugoj fizičkoj povredi. Ja sam ustanovio da
je to stanje posljedica silovanja u Prijedoru", ispričao je Grappe.
Moramo razlicito razmatrati stres i traumu. Stres: moze se usporediti sa pritiskom na balon,
balon se uvijek prilagodjava. Osoba se preznojava , srce kuca brze , tijelo se prilagodjava na
stresnu situaciju.
Trauma: prijetnja životu, osoba se osjeća bespomoćno, paralizirano.... Trauma se ponovlja u
glavi, dan i noć i osoba cesto pokusava depersonalizirati patnju da bi se nosila sa
novonastalom situacijom.
Uslov da bi žrtva mogla da svjedoči bez opasnosti da će se njeno ukupno zdravstveno stanje
značajno pogoršati, svakako je i psihološka podrška priprema žrtava za svjedočenje. "Sudovi
koji ispituju žrtvu, koja se ne prisjeća svega, moraju zaštititi žrtvu. Na primjer, nikada je
direktno ne gledajte u oči. To može prouzrokovati krizu i onda s njom nećete moći
razgovarati. Može vam pomoći prisustvo osobe od povjerenja u sudnici", smatra Michel
Grappe, francuski psihijatar.
30