skripta za pisanje eseja iz hrvatskog jezika

SKRIPTA IZ 

HRVATSKOG JEZIKA 

ZA ESEJ NA DRŽAVNOJ MATURI 

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić 

Razdoblje: hrvatska renesansna književnost 

Biografski podaci o autoru 

Dundo Maroje – o djelu 

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić 

Razdoblje: hrvatski barok 


Suze sina razmetnoga – o djelu 

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac 

Razdoblje: realizam 


Otac Goriot – o djelu 

4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor Mihajlovič Dostojevski 

Razdoblje: realizam 


Zločin i kazna – o djelu 

5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić 

Razdoblje: hrvatski realizam 


U registraturi – o djelu 

6. MOJA PREOBRAŽENJA ~ Antun Branko Šimić 

Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929. 


Moja preobraženja – o djelu 

7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka 

Razdoblje: moderna književnost 


Preobražaj – o djelu 

8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža 

Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929. 


Baraka pet be – o djelu

~ Skripta iz hrvatskog jezika za esej na državnoj maturi ~ 

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić 

Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST 

pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji 

od sredine 14.st. do kraja 16.st. 

u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) – 

slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija 

oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na 

latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije 

humanizma 

afirmacija hrvatskog narodnog jezika 

načelo oponašanja estetski vrijednih uzora 

OSLANJANJE NA: 

klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije, 

Ovidije...) 

klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio, 

Petrarca) 

suvremene talijanske književne autoritete 

iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska 

se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu 

književnost i na tijekove domaće usmene književnosti 

OKOLNOSTI: turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i 

talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji 

renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja 

primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću 

Biografski podaci o autoru: Marin Držić 

rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji 

klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra 

u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom 

gradu Sieni 

nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije 

u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de' 

Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva 

ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i 

nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla) 

književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu 

petrarkizma, no ubrzo se posve posvetio drami (okušao se u svim 

tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali 

i tragediji) 

najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada 

Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA 

(prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA 

DUNDO MAROJE 

SADRŽAJ: 

Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u 

2


Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa 

slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori 

da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe. 

On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov 

vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi. 

Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako 

njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i 

njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca. 

Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na 

njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s 

Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao 

Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže 

Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura 

njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem 

pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme 

primjeti Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da 

ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri 

odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći 

Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da 

će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti 

sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice. 

Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro 

žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po 

novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je 

Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj 

novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori 

da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara 

Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli 

da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je 

nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli 

Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju 

jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi 

da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li 

Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i 

Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva 

savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na 

cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu 

Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj 

spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti 

Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla 

s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe. 

Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva 

Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena. 

Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi 

shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin 

Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja. 

Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno 

razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro 

je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho, 

3


Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u 

Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove. 

Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto 

tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u 

svoj grad. 

TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost 

zaljubljenih 

pet činova 

dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora 

(govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...) 

satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena 

politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih 

likova (Pomet, Tripče) najveća Držićeva inovacija i posebnost u 

komediografskom opusu 

tridesetak najrazličitijih likova 

vrlo opsežna i dramaturški složena komedija 

sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu 

Lauru) 

mjesto radnje – Rim 

središnji motivi: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne, 

škrte starosti 

Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost 

Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna 

vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i 

LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi) 

POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima renesansni čovjek; 

zapleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat 

na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar 

smijeha u komediji 

afirmacija sposobnih i pametnih (sluge) pobjeda čovjekove 

inteligencije 

bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski 

ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA 

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić 

Razdoblje: HRVATSKI BAROK 

trajanje: od početka 17.st. do druge polovice 18.st. 

književni jezik je nejedinstven – prilagođen govorima regija 

postoji određena razmjena književnih utjecaja između hrvatskih 

kulturnih središta 

mnogocentričnost manji regionalni krugovi: 

četiri manje ili više samostalna regionalna književna kruga: 

4


1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na 

pisce u Splitu, Zadru...; utjecaj štokavskog, ijekavskog... 

2. DALMACIJA 

3. BANSKA HRVATSKA – dvije struje: 1.) književne djelatnosti 

plemića oko Petra Zrinskoga (svjetovni karakter, miješanje 

čakavskog i kajkavskog: OZALJSKI KRUG – Juraj Križanić, Ivan 

Belostenec, Fran K. Frankopan, Katarina Zrinska...); 2.) 

nabožna književnost (kajkavski) 

4. SLAVONIJA – nakon 1700. oslobođena od Turaka kulturni 

procvat (Antun Kanižlić) 

utjecaj četiriju civilizacijskih i političkih krugova: mletačkoga, 

austrijskog, turskog, dubrovačkog te utjecaj katoličke 

protureformacije kao djelovanje isusovačkog reda 

književnici školovani u isusovačkim kolegijima 

humanizam i latinizam u 17.st. – latinski i dalje u uporabi u crkvi, 

upravi i znanosti, a postoji još i tzv. učena (dijačka) književnost na 

latinskome 

Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo) 

1589. – 1638. 

plemić, pravnik, diplomat, senator, konavoski knez, poslanik u Bosni 

nadimak Mačica 

iz dubrovačke plemićke obitelji, obrazovao se u školama rodnoga 

grada 

obavljao razne državničko-administrativne službe u Dubrovniku i 

okolici, kasnije postao senator i član Malog vijeća 

velik utjecaj Torquata Tassa (Oslobođeni Jeruzalem) 

književni rad započeo s pisanjem drama, i vjerojatno pjesama 

najpoznatija djela: pastirske drame s ljubavnim i mitološkim 

temama (PROSERPINA UGRABLJENA, DIANA, ARIADNA), religijskoepski 

spjev SUZE SINA RAZMETNOGA, DUBRAVKA, pastirska igra, 

OSMAN, epski spjev 

SUZE SINA RAZMETNOGA 

SADRŽAJ: 

PLAČ PRVI – SAGRJEŠENJE 

Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira 

se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog 

sina. 

Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. 

Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s 

postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio. 

Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme 

litice, snježni vrhovi planina. 

Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu 

je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je 

nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. 

Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi. 

5


Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se 

pita koga žena nije prevarila, izdala. 

Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen 

(kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, 

svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples. 

Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene 

koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca 

i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila 

rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena 

prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz 

Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde 

oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem. 

Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. 

Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši 

opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo 

mu je samo kajanje i žalost. 

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE 

Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem 

stvaranju svijeta. 

Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, 

sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za 

grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je 

živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt 

duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova 

(misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene). 

Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a 

dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog 

grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one 

kakva mu je bila. 

Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. 

Smrt je jednaka svima. 

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE 

Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica 

procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i 

pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. 

Lotova se žena pretvori u stup soli. 

Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, 

tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin 

plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope 

njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što 

se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu. 

Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj 

slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, 

Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu 

sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje 

se slijevaju u more. 

Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se 

6


obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. 

Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen 

ljubavi. 

epski spjev, religiozna poema 

TEMA: grijeh i kajanje, snaga vjere i nade 

simbolika djela je protureformacijska: u kontekstu vremena razmetni 

se sin može shvatiti kao pristaša reformacije koji se vraća u okrilje 

Katoličke crkve 

predložak – biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu iz 

Evanđelja po Luki 

tri plača: SAGRIJEŠENJE, SPOZNANJE, SKRUŠENJE 

monološko-ispovijedno govorenje 

motivi: život ↔ smrt, grijeh ↔ pokajanje, svjetlost ↔ tama 

suprotnosti, antiteze 

katolički svjetonazor 

istinski kršćanski osjećaji 

prolaznost vremena 

verbalne igre 

temeljna funkcija baroknog teksta: proizvesti čuđenje (uz pomoć 

končeta, hiperbola, antiteza...) 

KONČETO – metafora (osobito jaka), hiperbola, antiteza, domišljat i 

oštrouman način izražavanja, šala, duhovitost 

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac 

Razdoblje: REALIZAM 

trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st. 

vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost 

najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena 

(Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i 

pozitivizma i enciklopedista 

cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi 

njegova poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti 

(„objektivni“ pripovjedač – er form) 

pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih 

filozofija 

naglašavanje odnosa književnosti i zbilje 

roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“ 

fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi 

jedini estetski kriterij realizma je istinitost 

Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s 

ogledalom koji nosi cestom 

obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema 

djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve 

izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove 

7


skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje 

zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on 

zaista jest) 

Biografski podaci o autoru: Honore de Balzac 

1799. – 1850. 

francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar 

studirao pravo i filozofiju na Sorbonni u Parizu 

s 20 godina počeo pisati slabe pustolovne romane bez uspjeha, 

odustaje od pisanja 

pisanju se vraća tek 1829., kada kreće niz njegovih uspjeha 

neiscrpna mašta i nevjerojatna radna sposobnost golem opus od 

90-ak romana, 5 drama, pripovjesti, novele... 

1842. objedinjuje sva djela što ih je napisao od 1829. u jedinstven 

ciklus „Ljudska komedija“ namjeravao dati sliku suvremenog 

francuskog društva i iznijeti svoje poglede na svijet 

kritizira francusko društvo – prikazao razvoj kapitalističkih društvenih 

odnosa i propadanje tradicionalnih moralnih vrednota 

novac – osnovna pokretačka snaga u svim njegovim djelima 

koncepcija djela – zapletene i često nevjerojatne intrige, jednostavno 

ocrtani karakteri... 

utemeljitelj europskog realističkog romana 

OTAC GORIOT 

SADRŽAJ: 

Pansion 

Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, 

poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište 

gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. 

Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega 

otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje 

smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s 

nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, 

gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to 

imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s 

blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima 

za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan, 

užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i 

sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. 

Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu 

može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i 

konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro 

oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a 

onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom 

kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa. 

Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 

godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje 

sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje 

8


gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je 

živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani 

Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji 

brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje 

su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga 

bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se 

izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. 

Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u 

velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se 

Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad 

i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, 

da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja 

i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i 

kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente 

medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su 

siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim 

odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali 

su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, 

svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau 

umornih očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret 

bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine 

Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a 

sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s 

drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je 

nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije 

htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o 

djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački 

tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji. 

Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub 

ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah 

pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim 

pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. 

Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao 

je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni 

srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne 

obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u 

slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi 

mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za 

nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot 

je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka 

godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac 

Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je 

prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. 

Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, 

otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok 

nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u 

pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. 

Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred 

mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim 

9


radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio 

plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije 

poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je 

zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu 

upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u 

Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca 

Goriota. 

Dva posjeta 

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon 

začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom 

Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina 

ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja 

obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste 

čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao 

kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i 

visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i 

pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof 

Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon 

posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti 

svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine 

bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića 

markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu 

morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se 

markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti 

takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog 

obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i 

gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de 

Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de 

Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati 

miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu 

uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg 

bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što 

hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko 

i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba 

biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu 

tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud 

je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali 

druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od 

žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao 

što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica 

mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim 

stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle 

gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne 

barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i 

zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i 

ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i 

gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću 

postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu 

žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti 

10


plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da 

se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. 

Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. 

Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku 

sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u 

Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo. 

Ulazak u otmjeno društvo 

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. 

Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako 

hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene 

pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi 

svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i 

tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i 

osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i 

ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš 

predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas 

stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da 

sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. 

Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed 

njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi 

prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do 

kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča 

mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca 

Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u 

kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije 

bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao 

na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun 

prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo 

da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod 

njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od 

radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko 

bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je 

u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. 

Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to 

krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo 

moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 

franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. 

- franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 

3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. 

Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - 

franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu 

bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je 

kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi 

daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali 

sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i 

radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete 

objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). 

Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade 

mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u 

11


Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga. 

Bježismrt 

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. 

Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad 

mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog 

novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu 

i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi- 

Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. 

Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i 

stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo 

naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - 

franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. 

Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite 

hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče 

Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. 

Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio 

zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je 

odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot 

prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: 

“Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo 

posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka 

rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre 

nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic 

de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u 

kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče 

Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo 

djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je 

bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” 

reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na 

vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče 

policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin 

(Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko 

me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila 

onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo 

ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van 

uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele 

se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja 

ću vas uvijek mnogo voljeti”. 

Dvije kćeri 

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i 

svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u 

inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti 

plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz 

kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – 

govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: 

“Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov 

život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je 

mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. 

Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 

12


12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i 

da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - 

franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj 

nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi 

voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću 

zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene 

uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu 

mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota 

gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko 

dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se 

odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga 

čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke 

spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao 

mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao 

postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas 

da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori 

Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do 

markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio 

vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i 

plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. 

Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i 

to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu 

postelju na kojoj leži otac Goriot. 

Očeva smrt 

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno 

blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još 

jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne 

bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od 

kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine 

spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi 

se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo 

što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao 

blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno 

srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o 

čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi 

prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih 

domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti 

moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac 

jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno 

boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. 

Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. 

“Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se 

sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: 

“Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj 

rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne 

držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir 

moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema 

meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u 

postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem 

13


liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k 

svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko 

bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala 

pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. 

“Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime 

kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo 

nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što 

može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor 

operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio 

posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više 

pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i 

promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot 

nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije 

izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi 

troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte 

iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” 

reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer 

se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud 

ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me 

mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je 

umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca 

na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo 

barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko 

pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. 

Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio 

svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da 

ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si 

dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT 

OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O 

TROŠKU DVOJICE STUDENATA” 

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro 

otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao 

kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, 

stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je 

umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka 

smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, 

pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata 

da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše 

dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali 

prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše 

tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se 

pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio 

student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati 

napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 

santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju 

suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju. 

uz Eugenie Grandet najslavniji Balzacov roman 

tema: uspon u visoko društvo; očinska ljubav; društveni život Pariza 

14


vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno 

razvijaju i međusobno isprepliću tri fabularne osnove, sve tri vezane 

uz stanare pansiona gospođe Vauquer – J.J.Goriota, nekoć bogatog 

tvorničara tjestenine, Eugena de Rastignaca, sirmomašnog plemića 

koji je iz pokrajine došao u Pariz na studij i tajanstvenog Vautrina, 

nekadašnjeg robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama ljudi 

karakteristična kompozicija – čitateljevu pozornost usmjerava na 

uvodni dio romana, a rasplet mu je vrlo kratak i uključuje obrat u 

radnji 

novac kao osnovna pokretačka snaga 

najčešći realistički postupci: 

portretiranje (fizički, socijalni i psihološki portret) 

portretiranje s pomoću ambijenta (opis portreta, mnoštvo 

detalja) teorija sredine (miljea) 

detaljno i precizno opisivanje i pripovijedanje 

Balzacova tehnika opisivanja sadrži barem 3 elementa: vizualni 

(detaljan vanjski opis likova i prostora), psihološki (ugođaj, 

karakterne osobine), sociološki (imovinsko stanje, socijalno 

podrijetlo, klasna pripadnost) 

čiča Goriot „Vječni otac“, „Krist očinstva“ 

svi važniji likovi žrtve su opsjednutosti jednom strašću ili fiksnom 

idejom 

4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski 

Razdoblje: REALIZAM 

v. Otac Goriot 

Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski 

1821. – 1881. 

ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma 

studirao vojno inžinjerstvo na Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu 

sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog 

čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je 

proveo deset godina 

na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva realizma i 

zastupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) – 

nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog doma, 

1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni, 

1871.), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda 

neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz 

carizam i slavenofilstvo 

mijenja se i tematika njegovih djela moralni aspekti ljudske 

egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti 

15


zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će 

raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije 

tajne pobude ljudskih postupaka 

prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju za 

odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i 

diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima 

dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva, 

razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne, 

nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i 

pasivne podložnosti 

snažno djelovao na razvoj moderne zapadnoeuropske proze 20. 

stoljeća 

glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA 

KARAMAZOVI (sve romani) 

ZLOČIN I KAZNA 

SADRŽAJ: 

Prvi dio 

Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni 

student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa 

svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio 

stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a 

ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji 

prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara 

razbojnički plan. 

Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi 

čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se 

bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male 

novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti 

koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao 

stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio 

početak kovanja planova o ubojstvu i krađi. 

Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona 

ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova 

koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši 

sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale 

dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio 

pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 

50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega. 

U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi 

koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, 

njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju 

pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, 

pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo 

rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i 

polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj 

svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, 

ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio 

izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o 

16


čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na 

svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio 

Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral 

ljudi i vremena. 

SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli 

željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je 

Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga 

odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", 

ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je 

čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći 

trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za 

ubojstvo. 

U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz 

kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je 

zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, 

no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je 

Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. 

Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna 

tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje 

natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u 

susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. 

"Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim 

neočekivanog umorstva." 

Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i 

shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se 

drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu 

kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s 

njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio 

je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile 

su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije 

mogao zadržati, koliko se god trsio.." 

Drugi dio 

Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene 

stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. 

No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U 

stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je 

inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest. 

U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se 

ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja 

istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem 

Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli 

komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare! 

Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući 

komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako 

slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim 

novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko 

izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na 

vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i 

Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo 

17


ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li 

ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga. 

Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog 

Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga 

odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je 

ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli 

da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je 

život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je 

davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na 

vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je 

zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je 

Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad 

je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu. 

Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali 

on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." 

Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa. 

Treći dio 

Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za 

Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se 

on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući 

ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled 

zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa 

Zosimovim i održao obećanje. 

Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod 

uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome 

usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor 

svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao 

sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti 

Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se 

rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo. 

Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod 

stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, 

inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao 

Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod 

starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. 

Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u 

"Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i 

neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako 

to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem 

zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij 

namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - 

Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija. 

Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za 

babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali 

nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti 

granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali 

nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, 

koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti 

je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu 

18


babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota 

Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne 

mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih 

očiju....Mile moje!" 

- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova 

postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog 

romana. 

Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje 

puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov. 

Četvrti dio 

Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati 

Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj 

ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov 

je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je 

Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer 

je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin. 

U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin 

je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju 

velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio 

spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala 

iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta. 

Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj 

izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je 

nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin 

lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo izmeĐu njih.... Nekakva 

misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica 

shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita 

Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" 

Iznenada se okrene i ode. 

Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat. 

Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je 

ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i 

žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako 

on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - 

uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za 

životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas 

raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... 

Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će 

joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena. 

Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. 

Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to 

ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. 

Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij 

mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s 

priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi 

i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!" 

U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek 

koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" 

Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo 

19


optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je 

zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije 

htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem 

je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj 

pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i 

zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još 

ogledati." reče smješeći se pakosno. 

Peti dio 

Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa 

studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u 

komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po 

Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je 

skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred 

svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred 

Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na 

daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije 

došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut 

Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove 

porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se 

počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila 

ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom 

govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je 

uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se 

oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u 

nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za 

tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije 

nisam upoznala!" 

Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti 

motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio 

zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se 

domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. 

Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam 

drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam 

čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili 

imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula 

je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi 

zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri 

strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. 

Hoćeš li?" 

Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić 

da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio. 

Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, 

jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila 

novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti 

okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov 

obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako 

utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo 

zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I 

Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao 

20


njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" 

Sad ga je imao u šaci. 

Šesti dio 

"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila 

magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već 

mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad 

mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. 

Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u 

paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov. 

S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva 

majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna 

da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u 

nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na 

vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu 

je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i 

psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji 

su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije 

Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, 

slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe 

smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne 

dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao 

da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva 

dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa 

vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, 

duboko uvjerenim glasom." 

Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj 

pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život 

je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od 

par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti. 

Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom 

svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz 

života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - 

neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i 

perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao 

Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni 

sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo 

o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju 

je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom 

vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio 

joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja 

je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. 

On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila 

oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. 

"Ne voliš me dakle? - tiho priupita. 

Ne. 

I ne bi mogla? Nikad? 

Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da 

izađe." 

Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao 

21


je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku 

je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio 

potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema 

mjesta. 

E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im 

da sam otputovao u Ameriku." I ubije se. 

Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre 

kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao 

je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, 

poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi 

su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada 

je shvatio da će ostati s njim do kraja. 

Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno 

primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju 

na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda 

ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I 

Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana. 

Epilog 

Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već 

okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od 

tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam 

godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla 

vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja 

je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici 

mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj 

bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od 

povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i 

slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar 

sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je 

jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao 

svoju krivnju." 

Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju 

pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u 

bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. 

Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza 

"kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se 

razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno 

raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako 

snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo. 

Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni 

sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i 

bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah 

strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u 

nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna 

sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj 

čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore 

života za srce drugog." 

Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga 

nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao 

22


sedam dana. Bili su sretni. 

"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te 

kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... - 

ali to je već nova pripovijest." 

najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga 

žanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali 

prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način 

raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka iz Sibira i 

koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi 

zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde) 

sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se 

iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je 

novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji, 

Marmeladovoj obitelji...) 

realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i 

osiromašenog plemstva 

psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko 

vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima, 

čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela na taj način, kao 

i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao 

moderni europski roman 20. stoljeća 

radnja se odvija u 9 dana 

snovi, halucinacije, bolesna svijest 

preteča modernog psihološkog romana toka svijesti 

„Ne ubij!“ – temeljna poruka romana evanđelje 

5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić 

Razdoblje: HRVATSKI REALIZAM 

trajanje: od oko 1880. (Šenoina smrt 1881.) do otprilike 1895. 

realistički stil pisanja prostire se i izvan tog vremenskog okvira, 

duboko u razdoblje moderne 

kulminacija realizma kao stila u Hrvatskoj bila je 80-ih godina 19.st., 

vrijeme obilježeno propadanjem plemstva koje je, nakon ukidanja 

kmetstva, ostalo bez svojih tradicionalnih prihoda 

osiromašivanje seljaka, zbog populacije i dijeljenja zemlje; migracije 

stanovništva iz sela u grad, a kreće i prvi val hrvatskih iseljenika u 

prekomorske zemlje 

provođenje mađarizacije 

časopisi – donosili prijevode svjetskih klasika realizma, davali 

smjernice realizmu i naturalizmu te stvarali polemičko, kritičko 

mišljenje, ali najvažnije od svega je što su u njima objavljivani svi 

važni romani hrvatskog realizma (Zlatarovo zlato, U registraturi...) 

Vijenac (tada glavni književni list, afirmirao ga je sam Šenoa), 

Hrvatska vila (strogo pravaško usmjerenje), Balkan 

23


dvije koncepcije: 

1. STARČEVIĆEVSKA (pravaška) – prikaz života kakav stvarno 

jest, sa svim njegovim dobrim i lošim strana, pri čemu je 

naglasak ponajprije na kritičkome odnosu prema društvenoj 

realnosti 

2. ŠENOINSKA (narodnjačka) – smisao književnosti je u isticanju 

moralnog aspekta hrvatskog čovjeka; pisac mora prikazati 

život onakvim kakvim bi on idealno – s građanskih moralnih 

stajališta – trebao biti, a ne onakvim kakav jest 

TEMATSKI KRUGOVI: nacionalno-politički (odnos prema strancima, 

nacionalna otuđenost, mađarizacija, germanizacija); socijalnoekonomski 

(propadanje plemstva, prodor kapitalizma, migracije 

seoskog stanovništva u grad...); univerzalne, psihološke, etičke i 

filozofske teme (ljudske sudbine, psihološka analiza...) 

REGIONALNI KRUGOVI: Hrv. zagorje (Kovačić, Gjalski, Leskovar), 

Senj, Primorje, Istra (Kumičić, Novak); Slavonija (Kozarac); Lika 

(Turić, Draženović) 

STILSKA OBILJEŽJA: miješanje različitih stilskih postupaka, u znaku 

prevladavanja romantičarskih stilskih karakteristika, kritika 

društvene stvarnosti, psihološko portretiranje 

Biografski podaci o autoru: ANTE KOVAČIĆ 

1854. – 1889. 

rodio se kao nezakoniti sin Rauchova vincilira Ivana Kovačića i Ane 

Vugrinec, bivše služavke 

djetinjstvo proveo u Oplazniku, a pučku školu polazio u Mariji Gorici; 

maturirao u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu 

od studentskih dana vatreni pristaša Stranke prava i ideja Ante 

Starčevića 

svojim plodnim novinarskim, feljtonističkim i književnim radom 

uzdržavao je brojnu obitelj 

književni rad započeo još u školskim klupama 

najvažnija djela: travestija (satirička preradba) SMRT BABE 

ČENGIĆKINJE, feljtoni IZ BOMBAJA, romani BARUNIČINA LJUBAV, 

FIŠKA, MEĐU ŽABARI i U REGISTRATURI 

U REGISTRATURI 

SADRŽAJ: 

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se 

kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički 

razobliči hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od siromašnih seljaka i 

pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije 

svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljaka, u 

čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva 

životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović, sin seljaka Jožice, veseljaka 

koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali 

"Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer 

Anicu i sinove Peru i Mihu, a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvila se 

24


zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene 

nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova 

„kumordinara" Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima 

na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je 

obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k 

Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još 

čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica 

pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca. 

Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", 

kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u 

međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši prije toga iz jednog 

pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati. 

Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih 

ogovarali zbog divljeg braka, ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije 

pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, 

sve dok njegova žena Justa ne premine zbog neobjašnjivih okolnosti, uz 

asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s 

"Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje 

je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim 

ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali 

kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovo 

osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije, ona s razbojnicima provali na njegove 

svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme 

Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, 

pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih 

grudi ne kapnu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali 

ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu. 

LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE: 

Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: 

seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, 

feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari, 

poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena 

s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni 

opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica 

nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac 

svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, 

samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. 

Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna 

ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je 

nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? 

Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić? 

Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i 

pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi 

u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac 

u dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, 

poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu 

mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne 

uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i 

sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno 

25


odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne 

pronalazi svoj unutrašnji mir. 

Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog 

mladića ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom 

voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa 

prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je 

"objekt na kome se provodi tuđa volja" i koji ovisi o ljudima što ih je 

upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, 

(kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali 

ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori 

protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. 

Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid 

kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je 

zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade 

te se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali 

je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni 

alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je 

ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, 

ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko 

mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, 

havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragično. 

Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s 

Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali 

samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim 

likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu 

superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji 

Kovačićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri 

kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, 

tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač 

radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne 

žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun 

suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava. 

U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s 

njim je intimna, a on joj je zapravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu 

upoznaje đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, 

očarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne 

njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju 

ostaje nezadovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz 

osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog , 

nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i 

likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, 

osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi. 

Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku 

promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za 

oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta. 

Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana 

životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i 

zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom 

26


čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih 

tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima 

motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne 

porodice. 

Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne 

miri se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da 

posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna 

nemoralna djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće, 

počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, 

Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje 

hajdučica koja sa skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima. 

Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te 

biva ustreljena, pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi. 

Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima 

Kovačićevih junaka. 

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar 

Žorž (Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra 

se jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je 

potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, 

počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, 

dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je 

on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom 

gospode što stvara brojne komične situacije, izvrčući riječi (lustrišimuš – 

illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je oličenje nesklada između 

želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da bude ono 

što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim 

odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te 

zakuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi, u kojoj 

zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela. U duši je pošten, 

dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga 

terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti 

te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo. 

Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji 

su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan, 

Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada: 

Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i 

okrivljava za većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su 

vrlo važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim 

odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, 

Konjski trgovac i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog 

dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, 

ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad 

da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao 

gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo 

ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem 

žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja 

nemorala i pokvarenonsti. 

Ipak mada ima razumijevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivne, 

27


praznovjerne i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u 

nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu 

života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave 

vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): 

prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selu, zbog kojih seljak postaje 

pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino 

mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu 

npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom 

kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju 

zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva 

"pogospođena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije 

iz redova seljaka koji u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini često, bez 

obzira na darovitost, ne uspijevaju nego tragično završavaju (poput 

glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića). 

KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA: 

Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i 

raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja 

pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedačkim 

postupkom unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje 

kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim 

previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana 

retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić 

oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora 

Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam 

srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: 

njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava 

fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje 

se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja 

prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, 

epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu 

itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U 

registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost 

zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski 

nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što 

pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne 

podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil 

romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog 

tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim 

krizama, delirijum tremensu) i jezično- stilske, odnosno pravopisne 

karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je 

točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni 

znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost 

Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine") 

kompozicije. 

Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana 

- Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka 

u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, 

vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr. 

28


Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, 

odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je 

razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz događaja, tj. glavni 

fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida 

retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature, 

scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom 

kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim 

radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o 

djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša 

Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu 

romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i 

trećem dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se 

temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji. 

poluautobiografski roman, velika freska u tri dijela 

ponajbolji hrvatski roman 19. stoljeća 

karakteristično ispripovijedan u prvome licu (samo 1. dio – 2. i 3. dio 

u trećem licu) 

tematska osnovica – životni put i tragična sudbina Ivice Kičmanovića, 

darovitoga i bistroga seljačkoga djeteta i mladića koji u dodiru s 

gradom i gradskim životom tijekom školovanja doživljava krah svojih 

iluzija i ambicija da bi kao službenik registrature završio život u 

njezinu plamenu doživjevši, prije svega, tjelesni i duševni slom 

Kičmanovićeva sudbina uzdignuta do simboličnog značenja kao slika 

rađanja moderne hrvatske inteligencije u 19.st., koja iskorijenjena iz 

jedne, tj. seoske sredine ne postiže ukorijenjenost u drugu, tj. 

gradsku sredinu 

obilježja: REALIZMA (opisi eksterijera, interijera, portretiranje likova, 

govorna karakterizacija), ROMANTIČNO-PUSTOLOVNA (lik 

Laure/hajdučice Lore, tragičan kraj – „krvava svadba“) 

registratura – kancelarija u kojoj radi Ivica Kičmanović, temeljni je 

motiv cijeloga romana; pripovjedač je zapravo jedan od spisa u 

registraturi 

elementi humora (selo) i ironije (grad) 

problem i odlazak ljudi sa sela u grad 

seoski primitivizam školovanje, obrazovanje 

opisi likova: vanjski opis, socijalna karakterizacija, etička (moralna) 

karakterizacija, govorna karakterizacija 

kompozicija – 3 dijela, uokvirena 

višeslojna fabularna zbivanja 

prstenasta fabula 

retrospekcija, introspekcija 

plastičnost likova – najuvjerljivi su likovi koji nisu nositelji radnje 

(kumordinar Žorž) 

Laura – fatalna žena 

29


6. PREOBRAŽENJA ~ A.B.Šimić 

Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. 

kraj hrvatske moderne 1914., smrt A.G. Matoša (do 1916. djeluju 

Matoševi sljedbenici) 

1914. - HRVATSKA MLADA LIRIKA – antologija koju je izdalo Društvo 

hrvatskih književnika; zastupljeno dvadesetak pjesnika rođenih oko 

1890.: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Fran Galović, Janko Polić Kamov, 

Nikola Polić, Tin Ujević, Ljubo Wiesner... svi (osim Kamova) 

ostvaruju kult forme; prevladava pejsažna lirika 

novi se naraštaj kritički postavlja prema tradicionalnom stvaralaštvu, 

posebno prema modernoj 

dvije struje: 

1. skupina jugoslavenski orijentiranih književnika okupljeni oko 

Vladimira Čerine (časopisi „Val“ i „Vihor“) – nezadovoljni 

tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom 

politikom (Vladimir Nazor, Ivan Meštrović) više političkopolemički 

nego književni karakter 

2. značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom 

programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati 

nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti, 

njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti 

borbeno i buntovno su se postavili prema svemu što je u tom 

trenutku predstavljalo pisanu riječ; predstavnik: Ulderiko 

Donadini (izdavač i urednik časopisa „Kokot“, 1916.) – „Dolje 

estetike!“ – suprotstavlja se građanskom učmalom ćudoređu 

Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ 

1898. – 1925. 

rođen u Drinovcima u Hercegovini 

osnovnu školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju polazio u 

Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu 

školovanje napušta nakon što je objavio prvi broj časopisa „Vijavica“ 

(1917.) bilo je zabranjeno izdavati vlastite novine 

od 1915., kada se preselio u Zagreb, bavi se isključivo književnošću 

aktivist pokreta katoličke mladeži 

središnji predstavnik novih književno-programskih intencija; 

najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze* hrvatske književnosti 

na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu povezanost 

književnosti s društvenim problemima 

svoje programatske tekstove objavljivao u vlastitim časopisima: 

„Juriš“ (1919.), „Književnik“ (1924.) 

gotovo istovjetan s Donadinijevim stavovima o umjetnosti 

umjetnost po Šimiću ne teži ni za čim, ona „teži jedino da bude 

umjetnost“ shvaća ju kao realizaciju nečeg tipično ljudskog u 

smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega 

onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali 

30


svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno 

traži bit, čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne 

neku apstraktnu ljepotu 

*STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA: 

škrtost izraza, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog 

dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se 

ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih nizova, 

eliptičnim izrazom 

slobodan stih, iščezavanje interpunkcije 

vizualan izgled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna 

kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti 

boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara 

obrise metafizičkoga svijeta 

najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora 

uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, halucinacije, slutnje, nestvarne 

slike... 

PREOBRAŽENJA 

prva i jedina pjesnička zbirka (1920.) prepustio magiju poetske 

riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni, 

nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu 

svojim lirskim motivima 

više misaon nego emocionalan pjesnik (začetnik „pojmovne“ 

umjesto „slikovne“ poezije) 

spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i 

na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti 

u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića 

nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja neobično sažetim 

izrazom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim 

egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i 

nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i 

nedorečenog u čovjeku 

TEHNIKA PJESME: 

dva ritma u lirici: mehanički i ekspresivni 

za ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih ritam još 

nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom 

mjestu 

rimovati treba ono što se rimuje nije svejedno koja će se 

riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, kao što nije ni 

svejedno koja će se riječ s kojom rimovati 

rima jače djeluje ako je rjeđa što je nešto rjeđe, to je 

vrjednije 

PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE: 

31


PJESNICI 

Pjesnici su čuđenje u svijetu 

Oni idu zemljom i njihove oči 

velike i nijeme rastu pored stvari 

Naslonivši uho 

na ćutanje što ih okružuje i muči 

pjesnici u vječno treptanje u svijetu 

pjesničko umijeće (ars 

poetica) 

čuđenje 

slobodni stih 

prvi stih izdvojen zasebna 

ritmička, značenjska i 

sintaktička cjelina 

odsutnost interpunkcije 

OPOMENA 

Čovječe pazi 

da ne ideš malen 

ispod zvijezda! 

Pusti 

da cijelog tebe prođe 

blaga svjetlost zvijezda! 

Da ni za čim ne žališ 

kad se budeš zadnjim pogledima 

rastajo od zvijezda! 

Na svom koncu mjesto u prah 

pređi sav u zvijezde! 

uzvišenost duha 

temeljni motivi – čovjek, 

svjetlost, prah 

funkcionalnost riječi 

zvijezde kao simbol uzvišene 

duhovnosti 

uskličnik nakon motiva 

zvijezde – pjesnički krik 

pažljivo grafičko 

(geometrijsko) organiziranje 

pjesme 

SMRT I JA 

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni 

od najprvog početka: sa mnom 

raste u svakom 

času 

Jednog dana 

ja zastanem 

a ona raste dalje 

u meni dok me cijelog ne proraste 

i stigne na rub mene. Moj svršetak 

njen pravi je početak: 

kad kraljuje dalje sama 

individualni, subjektivni 

doživljaj smrti i smrtnosti 

slobodni stih 

izostanak interpunkcijskih 

znakova na kraju smrt i 

dalje vlada 

odnos i jedinstvo života i smrti 

MOJA PREOBRAŽENJA 

32


Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne 

noći 

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro 

i pogledima plivam preko polja livada i voda 

Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj 

puta 

i bezbroj puta uskrsnem 

O bože daj me umorna od mijena 

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i 

vječnu zvijezdu 

što s dalekog će neba noću sjati 

u crne muke noćnih očajnika 

grafički organizirana 

pjesma 

izostanak interpunkcijskih 

znakova 

čovjekova težnja za 

stalnošću i unutarnjim 

mirem 

bijeg od svakodnevnih 

promjena 

RUČAK SIROMAHA 

Jedno pred drugim stide se da sjednu 

za takav ručak 

i dokle jedu boje se 

da ne bi jedno drugom život pojeli. 

Kad ustanu od stola 

tišina i težina 

Gađenje pred samim sobom 

unakazi obadvoma lica 

i svako misli da je drugomu ubica 

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo 

krv drugog 

(kao da je jedno drugo jelo) 

33


POVRATAK 

Ti i ne slutiš 

moj povratak i moju blizinu 

U noći kad šumi u tvom uhu tiha 

mjesečina 

znaj: 

ne korača mjesečina oko tvoje kuće 

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu 

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo 

podne 

staneš 

preplašena krikom čudne tice 

znaj: 

to krik je moga srca s blizih obala 

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se 

miče 

s onu stranu mrke mirne vode 

znaj: 

ja koracam uspravan i svečan 

kao pored tebe 

HERCEGOVINA 

Ja koracam livadama plav od sutona 

Na rubu livada je kuća parnog mlina 

Iz daljine 

to je krvlju namrljana uglasta i gruba 

slikarija na nebu 

I štogod bliže stižem sve glasnije viču 

nebrojene užasne opeke 

Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave 

kakvu slavu 

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče 

odmjereno udara 

i vrišti 

svoj dolaz još daleko nevidljivoj stanici 

Noć i ja na brdu 

Poda mnom na čas izrone iz mraka 

kuće stabla dvorište i njive 

I opet utonu u mrak 

ko u svijesti 

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih 

bijelih prozora: 

ko nekoliko bijelih svečanih časova 

iz crnog života ljudi 

7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka 

Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST 

posljednja velika književna epoha 

političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije 

je niz revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća: 

od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do 

Oktobarske revolucije 1917. godine 

kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova 

olimpijskih igara, pokretanje svjetskih izložbi, stvaranje filmske 

industrije, razvoj radija 

znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata izumljen je 

automobil, radio, avion, današnji sustav proizvodnje i distribucije 

električne energije te film i gramofon, tj. zapis slike i zvuka 

pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe 

34


nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta 

Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika 

Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i 

Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile zamisli F. Nietzchea i 

Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda 

Freuda) 

mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene 

kulturne vrijednosti 

futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912. 

mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice 

poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, 

imažinizam, vorticizam, akmeizam, simbolizam itd.) svjedoče da 

moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor 

prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja 

uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i 

svakidašnjega društvenog života 

AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) – 

književno-povijesna odrednica koja zajednički označava neke 

smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu 

književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam) 

obilježja: 

stalna težnja da se nadmaše prethodnici 

isticanje individualnosti i originalnosti 

osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način 

novi formalni postupci: odbacivanje vezanog stiha, 

interpunkcije i sintakse 

antiesteticizam 

depersonalizacija umjetnosti 

stapanje različitih književnih žanrova 

razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog izraza 

fragmentarni tekstovi otvorene strukture 

MODERNA PROZA: 

strukturna složenost 

napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom 

prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti unutarnji monolog, 

pripovijedani monolog, struja svijesti 

junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima 

(snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im 

predmet/boja/okus služi kao povod za priču, retrospekciju 

vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika 

događajno iznimno bogato 

Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA 

1883. – 1924. 

austrijski pripovjedač 

rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji nesretno djetinjstvo 

pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti neizbrisiv pečat na 

35


njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti 

živjeti kao osamljenik 

opus sadrži elemente ekspresionizma (osjećaj straha i 

usamljenosti, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava 

slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske) 

i nadrealizma (halucinantne vizije) 

književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod 

djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega 

odražavaju vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost 

i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu 

i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan 

„Živim stranije od stranca.“ 

kristalno jasni stil i jednostavni realizam kojim opisuje građansku 

stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka 

„kafkijanstvo“ – opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu 

svijetu 

DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.), 

„Proces“ (1925.), „Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.) 

PREOBRAŽAJ 

SADRŽAJ: 

Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po 

zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, 

no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja. 

Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, 

odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno 

jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i 

sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a 

uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. 

Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta. 

Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava 

umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne 

razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri 

prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u 

nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri 

da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se 

kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer 

probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više 

ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati 

strahom. 

Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi 

izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita 

njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena 

truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i 

prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela. 

Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma 

svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi 

na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je 

odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada 

36


Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku 

prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom 

pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada 

u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava 

ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog 

koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da 

može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. 

Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku 

i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora 

iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da 

obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe 

uklonila jednim zamahom metle. 

Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve 

suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i 

uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su 

njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju 

vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti 

tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga 

se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim 

okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre. 

Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima 

laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada 

razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile 

Gregorovom smrću. 

pripovijetka 

napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.) 

jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života 

otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa 

simboličnost kukca 

prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva 

„Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“ 

začudna priča 

in medias res: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon 

nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog 

kukca.“ 

ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih 

odnosa 

osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha 

groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično 

jasnim iskazom 

pripovjedač u trećem licu 

bacanje trupla na smetlište obitelj razmišlja o budućnosti 

osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici 

slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa) 

u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo 

surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu 

obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se 

37


cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz 

dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati 

8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža 

Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. 

v. Preobraženja – Antun Branko Šimić 

Biografski podaci o autoru: MIROSLAV KRLEŽA 

1893. – 1981. 

osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Zagrebu, kadetsku školu 

polazio u Pečuhu, a vojnu akademiju u Budimpešti 

nakon neuspjeha da se javi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, vraća 

se u Zagreb – 1915. mobiliziran u pričuvnoj časničkoj školi 

poslije rata, politički opredijeljen za lijevu, komunističku opciju, živi 

uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR (1924.), te Prag i 

Varšavu (1932.) 

1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na 

čijem čelu ostaje do smrti 

ratna lirika – ozračje nokturalnih neljudskih manifestacija života u 

ratnom vrtlogu (ključne riječi: noć, smrt, krv) izravni izraz 

pjesnikova duševnog stanja u tim apokaliptičnim danima 

kvantitativne drame – ne gradi scenu na psihologiji likova, nego 

razbija prostor i vrijeme, i scenu gradi na izrazito vizualnom, 

vanjskom efektu, na kvantiteti (scenskoj monumentalnosti) 

ratna proza – HRVATSKI BOG MARS: jedna od najsnažnijih 

antiratnih knjiga u europskoj književnosti Krleža pod povećalo 

stavlja hrvatskog seljaka i intelektualca u uniformi austrougarskoga 

vojnika; prodire duboko u psihologiju svojih likova; prikazuje 

apsurdnost ljudskog i međusobnog klanja uopće (tragedije 

pojedinaca i cijelih skupina koje ginu, a da zapravo ne znaju zašto) 

DJELA: 

Poezija: „Pan“, „Tri simfonije“, „Pjesme I., II., III.“, „Lirika“, 

„Balade Petrice Kerempuha“, „Pjesme u tmini“ 

Novele: „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“ (1922.), 

„Novele“ 

Drame: „Legenda“, „Saloma“, „Kraljevo“ (1918.), 

„Michelangelo Buonarotti“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda 

Glembajevi“ (1928.), „U agoniji“ 

Romani: „Povratak Filipa Latinovicza“ (1932. – prvi moderni 

hrvatski roman), „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“, 

„Zastave“ 

Putopisi, polemike, eseji: „Vražji otok“, „Izlet u Rusiju“, „Moj 

obračun s njima“, „Deset krvavih godina“ 

BARAKA PET BE 

38


SADRŽAJ: 

Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 

u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od 

jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili 

neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji 

obilazi ranjenike. 

Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno 

pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi 

se o I. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s 

Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od 

njih udalji. 

Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast 

pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola 

mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do 

Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da 

pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre. 

pripovjetka 

sudbina hrvatskih ljudi u Prvome svjetskom ratu 

sudbina studenta Vidovića koji je kao neizlječiv ranjenik dospio u 

vojnu bolnicu koju vodi grof Maksimilijan Axelrode 

Maksimilijan Axelrode – grof; kontur Suverenog malteškog reda 

ironija, groteska 

Vidović – student; broj osam dramski oblikovan lik (unutarnji 

konflikt koji se temelji na postavljanju bitnih nacionalnih, osobnih i 

vjerskih pitanja); uzaludni monolozi 

naturalističke i ekspresionističke slike (prostor, ugođaj) 

masovne scene – pijanstvo, mimohod apsurd 

apsurd i besmislenost rata 

kaos, umiranje 

simbolika blatne mrlje na bijelome platnu 

Prvi svjetski rat: bolnica = Austro-Ugarska 

39

skripta za pisanje eseja iz hrvatskog jezika

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?