SRETAN USKRS - puckakasina.com

Godina VII. Broj 3 (67) SUBOTICA ožujak 2009. 

SRETAN USKRS 

Kasina front.indd 4/6/2009 4:44:2 PM 

ISSN 1452-7510 

www.pucka-kasina.org

Glasnik PUČKE KASINE 

str. 2. GL. br. 67 

Kasina front.indd 2 4/6/2009 4:44:40 PM

GL. br. 67 

Poslije pokladnog vremena, nakon što 

se dobro zabave i nakon što se mnogo 

slavilo, ušlo se u vrijeme korizme, tijekom 

koje kod Hrvata-Bunjevaca nema ni slavlja 

ni zabave. Oni koji žive bliže crkvi redovito 

idu na križni put, dok se drugi, udaljeniji, 

nalaze oko najbližeg križa, podignutog uz 

cestu. Razlog podizanja križeva podignutih 

u polju, na njivi, uz cestu ili na raskrižjima, 

ima za cilj da svakome onome koji prolazi 

pokraj njih prizove u svijest velike vjerske 

istine koje je Bog učinio čovjeku, da čovjeka 

podsjeti na ovozemaljsku prolaznost i 

usmjeri na vječnost, ali i da štovatelja križa 

obdari snagom za teške trenutke života. 

Sve molitve i pobožnosti križnoga puta 

kod takvog križa nazivaju se „milosti pod 

križem“. 

Prvi aspekt korizme iznad svega je 

duhovnost. Drugi aspekt je svijest koja nas 

podsjeća na žalosti implicirane grijehom - 

izvornim grijehom naših predaka, Adama 

i Eve, i aktualnim grijehom koji mi sami 

počinimo. 

Kad čovjek počini grijeh, naročito smrtni, 

vrijeđa Božanskog Oca i nanosi duhovnu 

bol svojoj duši (duhovnu smrt u slučaju 

smrtnog grijeha). Upravo je zato, da bi se 

oprostili grijesi ljudskog roda, Isus Krist 

žrtvovao svoj život na križu. 

Ujedinjenje svih molitvi 

Ako uistinu cijenimo patnje i smrt našega 

Gospodina, imat ćemo potrebu ozbiljno 

razmišljati o pasiji. Jedan od načina da se 

to postigne je obaviti put križa. Hrvati- 

Bunjevci su tome davali puno važnosti. 

To pokazuje čak i njihov način odijevanja. 

Naime, u vrijeme korizme, boja odjeće koja 

dominira kod ljudi je crna, kao boja žalosti, 

dok se kroz drugo liturgijsko vrijeme 

način odijevanja koordinira s aktualnom 

liturgijskom bojom. 

Velika tragedija naših vremena je što 

većina ljudskog roda živi kao da Boga 

nema, kao da nema zapovijedi, ni grijeha. 

Ali, ne gledajmo većinu ljudskog roda 

– gledajmo sebe same. Blaža je varijanta 

da, ako imamo nesreću da smo počinili 

grijeh, da smo to učinili u neznanju. Tada 

bi i za nas Gospodin mogao reći ono što je 

rekao svojim ubojicama: „Oče, oprosti im, 

Glasnik PUČKE KASINE str. 3. 

Bunjevački narodni običaji za korizmu i Uskrs 

Veliki misterij naše vjere 

(prijevod odlomka iz doktorske radnje vlč. Marinka Stantića) 

jer ne znaju što čine.“ (Lk 23,34). Međutim, 

ljudska je svijest danas veća, te se ne 

smijemo zavaravati da je riječ o neznanju! 

U početku naše svečane pripreme za 

slavljenje uskrsnuća našega Gospodina 

– najvećeg blagdana cijele liturgijske 

godine – ujedinjujemo sve naše molitve, 

meditacije i duhovna štiva, bujice pokajanja, 

trezvenosti i apstinencije. Vrijeme korizme 

je vrijeme posta, molitve i bratske ljubavi. 

Oni koji nisu obvezni postiti morali bi 

napraviti neku posebnu žrtvu koja suzbija 

njihovu dekadentnu ljudsku prirodu, koja 

je toliko sklona grijehu. U vršenju pokore 

tijekom perioda korizme, sjećamo se riječi 

našega Gospodina učenicima: „Kad postite, 

ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju 

lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, 

kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, 

naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij 

lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego 

Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, 

koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 

6, 16-18). 

Blagdani vezani Uz Uskrs 

Nakon korizmenog vremena ulazi se u 

veliki misterij naše vjere – blagdan Uskrsa. 

Hrvati-Bunjevci sa svojim običajima 

pokazuju življenje i osjećanje tajne vlastitog 

otkupljenja ostvarenog kroz muku, smrt 

i uskrsnuće Isusovo. Osim liturgijskih 

obreda koje crkva redovito obavlja, Hrvati- 

Bunjevci imaju svoje posebne obrede. 

Veliki tjedan se slavi s jednim stanjem 

duha osobito svečanim i predanim. Osim 

unaprijed postojećih obreda, Hrvati- 

Bunjevci prakticiraju nešto više. Na Veliku 

subotu, dok je Krist bio u grobu, Pilat je 

postavio stražu da ne bi apostoli ukrali 

Njegovo tijelo (usp. Mt 27,62-66). Na 

osnovi toga dijela Svetog pisma kod Hrvata- 

Bunjevaca mladići bi u tradicionalnim 

blagdanskim odijelima čuvali Kristov grob. 

Ovakva identifikacija s Pilatovom stražom 

može se činiti kao neko iskrivljenje i 

pogrešan običaj. Ali, ovim običajem želi se 

pokazati kako smo i mi s našim grijesima 

bili oni zbog kojih je Krist bio podvrgnut 

muci i smrti. Osim toga, stražari su bili prvi i 

pravi svjedoci događaja uskrsnuća. Mladići 

koji su čuvali Isusov grob, na dan Uskrsa, 

u istim odijelima, prvi će svjedočiti ovom 

velikom događaju i prvi se pokloniti pred 

svima tijekom svečanog slavlja euharistije. 

Oni su prvi svjedoci veličanstvenog trijumfa 

nad smrti, a čak i ostali vjernici pratit će 

njihovu gestu obožavanja i zahvalnosti. 

Polijevanje djevojaka 

Velika subota je među bačkim Hrvatima 

inspiracija još jednom običaju. U stvari, na 

taj dan se priprema jelo za uskrsne dane koje 

kućanice ili netko drugi iz obitelji odnose u 

crkvu na blagoslov, na tzv. „posvetilište“ 

(blagoslov jela). Razlog tomu biskup Ivan 

Antunović u svom aktu „Slavjan“ objašnjava 

ovako: “Pošto je naš karakter blagoslovljen 

Kristovim uskrsnućem, tako u uskrsnuću 

sveta crkva moli Isusa da blagoslovi sve 

što ljudi imaju za živjeti, i tako im ne škodi, 

nego je nužno za duh i tijelo.“ 

Mladi, ali i oženjeni ljudi, na dan 

Uskrsnog ponedjeljka poštuju drugi tipični 

običaj, tzv. “polijevanje djevojaka”. Temelj 

ovome običaju također je u Svetom pismu. 

Na dan Uskrsa, žene su bile prve koje su 

proširile Radosnu vijest (usp. Mt 28,1-8). 

Po vjerovanju naroda, da bi se to spriječilo, 

bile su polijevane vodom od stražara, jer 

tako mokre više bi se zadržavale u kući 

i ne bi mogle širiti vijest o Isusovom 

uskrsnuću. Ovo polijevanje djevojaka 

ima, dakle, vanbiblijski, pa i poganski 

temelj za muškarce, ali zorno oslikava 

vjeru djevojaka: polivene su zbog vjere u 

uskrsnuće. Mladići su zbog ovoga običaja 

iskoristili idealnu priliku da uđu, po prvi 

put, u kuću svoje djevojke. Polijevanje 

djevojaka, u skorije vrijeme, zamijenjeno 

je polijevanjem kolonjskom vodom. 

Polijevanje na izvorni način obavljalo se 

u blizini kopanog bunara, gdje su djevojke 

bile polijevane na puno suroviji način. 

Budući da su se djevojke zbog tog načina 

polijevanja i porazbolijevale, razumljivo je 

zašto se vremenom prešlo na polijevanje s 

mirišljavom vodom. Svečanost Kristovog 

uskrsnuća za ljude je radostan događaj. 

Naglasak je na radosti susreta. Tako ovaj 

običaj nosi u sebi dimenziju radosti i sreće, a 

nitko ne želi smetati ili nauditi djevojkama. 

Ivan ANTUNOVIĆ, Slavjan, Kaloča 1875, 79. 


str. 4. Glasnik PUČKE KASINE 

GL. br. 67 

Vrijeme je korizme 

Pronađimo izvorne vrijednosti 

Moliti se možemo i sami u autu, u vlaku, na poslu i kod kuće, s obitelji ili bez nje, jer ima puno ljudi i 

žena, koji žive samačkim životom i takvih je, nažalost, vrlo velik broj. Moliti, to bi značilo tražiti nešto 

što nam nedostaje ili što nemamo, ili ono što smo izgubili. A izgubili smo ono što smo sakramentom 

krštenja dobili i obećali: da se odričemo sotone i njegovih zlih djela 

Piše: Paul Katančić – Džopa 

Korizma je vrijeme u godini koje dolazi poslije poklada, 

kad se narod veselio, mrsio i odavao raznoraznim 

uživanjima. Riječ korizma potječe od latinske riječi, tj. 

broja quadraginta, što bi na hrvatskom jeziku označavalo brojku 

četrdeset. Značajan je i sljedeći citat iz Svetog pisma: ”Isus je 

otišao u pustinju prije svoga javnog nastupa, i tamo je samovao 

i postio 40 dana i noći.” Isto tako je činio i Mojsije u Starome 

zavjetu na gori u Sinaju, prije nego li je primio kamene ploče, na 

kojima je bilo napisano ”DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI”. 

Tako su činili i drugi starozavjetni proroci. U takvim postovima 

primali su Božje nadahnuće, koje su poslije toga širili u narodu. 

”Bile su to riječi Božje, kojima je Bog vjernicima pokazivao 

putokaz života. Često su bile i teške optužbe zbog kršenja Božjih 

zapovijedi. 

Korizma: jučer, danas, sutra i vazda će imati značenje 

– odricanja, molitve, posta i skrušenosti kod svih kršćana. U 

korizmi ne posti samo običan puk, kao u Starome zavjetu, nego 

poste svi oni koji u Boga vjeruju. Znači da posti i Bog i ljudi da 

bi se očistili od ovozemaljskih grijeha i da bi Isus Krist, sin Božji 

– Nebeski Izaslanik mogao doći među nas ljude, da se konačno 

ispuni obećanje za konačno spasenje čovječanstva. 

ne iskUšavajmo Boga 

Sveti Ivan Krstitelj je za Isusa rekao: ”On je taj, koji oduzima 

grijehe Svijeta…” I sveti Ivan ga je krstio krizmom pokore, 

nakon toga Isus odlazi na meditiranje u pustinju gdje ostaje 

punih 40 dana. Nakon duge kušnje – posta, Isus je fizički itekako 

oslabio, u međuvremenu ni đavao nije spavao, jer je pokušao 

raznim kušnjama privoljeti Isusa na grijeh da bi ga na taj način 

podvrgao svojoj nečasnoj vlasti. Đavao je obećavao Isusu 

da će sve pustnjsko kamenje u kruh pretvoriti, no Isus mu je 

odgovorio: ”Ja mogu i bez kruha preživjeti, ali bez Božje riječi 

ne mogu”. Zatim ga je odveo na vrh hrama te ga nagovarao da 

skoči na zemlju, uvjeravajući Isusa da će svijet pomisliti da je 

pao s Neba. Na što je Isus odgovorio: ”Nije dopušteno iskušavati 

Boga uzalud.” Treći put đavao vodi Isusa na vrh gore. Pokazuje 

mu odatle čitavu svjetsku panoramu. Zahtijeva od njega, da mu 

se pokloni i on će mu dati sve ovo što može sagledati s vrha gore. 

Kako je Isusu već uveliko dosadilo provociranje, odlučno mu 

odgovori: ”Odlazi od mene sotono jedna! Ja samo svom Bogu 

služim i njemu se klanjam…” (Mt.4.10) 

Sotona ga potom zauvijek napusti, dok su Isusu pristupili anđeli 

da ga opslužuju. Isus je poslije napornog posta ponovno među 

ljudima, obilazi njihove nastambe i propovijeda nauk Božji, 

dok svoje riječi potvrđuje raznim čudima i ljudi su poslije 

njegovih propovijedi govorili kako još nikad do sada živ čovjek 

nije tako znao govoriti kao Isus. I mi kršćani danas u crkvama 

slušamo radosnu vijest svetog 

evanđelja. Doživljavamo i 

čuda. Čudesa doživljavamo 

u Međugorju, Fatimi i Lurdu, 

no vidioci su vrlo rijetki, ali 

ih ima. Većina ljudi za čuda 

saznaje iz medija: novina, 

televizije, a u novije vrijeme i 

preko interneta. Neki vjeruju, 

neki ne, a ima i takvih koji Paul Katančić – Džopa 

se smiju i podruguju. Tako je 

bilo prije, a tako je i danas. Ismijavali su i Isusa govoreći, kako 

tjera zle duhove, sotonu. 

nekad i sad 

Svijet se teško mijenja, dok ga ne spopadne neka nevolja, a 

onda počne vjerovati samo da bi se riješio nevolje. Ovdje neki 

put Bog pomogne, a neki put nas ostavi na kušnji. Kod Boga je 

sve moguće što je nemoguće i obratno. Većini vjernika katolika 

suđeno je da slušaju, vjeruju i u tom ufanju žive. To baš nije 

najlaganije. Kušnji ima i na pretek, dok je vjera u Boga na neki 

način srozana odlaskom na nedjeljnu sv. misu, čak i to se kod 

mlađe populacije prakticira sve rjeđe. 

Današnji način ponašanja vjernika u korizmi uveliko se 

razlikuje od ponašanja, tj. običaja od prije 60 i nešto godina, 

dok sam još bio dijete i pučkoškolac. U to je vrijeme korizma 

promijenila čitav način dnevnoga života. O mrsnom jelu nije 

bilo niti spomena. S polica za posuđe pospremane su i posude u 

kojima se meso pripravljalo. Živjeli smo od kruha, mlijeka, jaja, 

jabuka, pečenih i kuhanih bundeva, raznih pekmeza i inog voća 

i povrća. Na križni put se išlo svake večeri oko 18 sati i taj je 

križni put trajao čitav sat. 

Danas su životni uvjeti posve drugačiji. Svi rade - i muško 

i žensko, i staro i mlado. Radi se danonoćno kako bi se 

preživjelo. Sve je podređeno životnom standardu, koji je opet 

podređen novcu. Više novca, bolji standard. Svi su postali robovi 

potrošačkog društva, jer moto je imati što više, trošiti više da 

bismo se dokazali. Druge vrijednosti niti ne postoje u današnjim 

društvenim sustavima. Kako bi se živjelo tempom kojim danas 

živimo, treba imati dobro zdravlje, biti stalno na oprezu i uz to 

imati i dobre živce. Baš zato je Rimokatolička crkva ta koja 

skrbi za sve nas, koji se nalazimo u njezinom okrilju. Uzela je sve 

ove prije spomenute argumente u obzir, te ukinula rigoroznost 

posta, da joj vjernici ne bi bili izloženi neugodnim posljedicama, 

slabljenju organa, jer za težak rad potrebna je i jaka ishrana.Već 

odavno je post ograničen na: Pepelnicu (Čistu srijedu) i Veliki 

petak. Sve ovo važi i za bolesne, ali i za one koji se prehranjuju 


GL. br. 67 

u restoranima ili javnim kuhinjama. Preporučuje se 

odraslima od 20 do 60 godina da se u korizmi ne bi trebali 

više od jednom do sita najesti. Baš zato bi svi odrasli 

trebali obaviti korizmenu ispovijed, okajati vlastite 

grijehe, te za Uskrs nahraniti i dušu Tijelom Isusovim. 

Crkva s pojačaanim naporima pruža svojim vjernicima 

mogućnost ispovijedi, organizira prigodne propovijedi 

i priređuje korizmenu pobožnost križnog puta, kojom 

ispituje savjest i budi ufanje da smo se iskreno pokajali 

za svoje grijehe. Nije puno! No, onome tko danas ispuni 

sve što je nabrojano, prihvati dušom i srcem, trebalo bi 

biti dosta i ovo. 

što je molitva 

Važno je da vjernici otvore svoje duše i da u njih padne 

Božje sjeme. Kad se tamo nađe, ono će već dalje rasti. 

Nije svaka duša jednako plodna, no ipak će nešto 

pozitivno izrasti iz svakog zrna sjemena. Uvijek nešto 

ostane u našoj duši i što više sjemena u nju posijemo, više 

će iz nje dobrote nići i procvjetati. Od cvati će u našoj 

duši narasti plodovi, koji će nas navoditi na pozitivna 

razmišljanja, a to će biti znak da smo na sigurnom putu. 

Tako će u našoj duši rasti Božja riječ, umnažat će se dobra 

djela i na koncu korizme svaki će vjernik osjetiti da je 

bolji, pobožniji i Bogu odaniji čovjek. Nakon korizme 

mnogi su ljudi ostavili kockanje, kartanje, piće, nisu 

više grabežljivi kao prije, poštuju tuđu imovinu, skrbe 

za vlastitu obitelj, vode računa o bližnjemu svom. Na taj 

način se, eto, u korizmi postaje na kraju kršćaninom. 

Sigurno je to i Isus mislio, kad nam je govorio da 

molimo i u našim molitvama Boga zazivamo. Molitva 

nije samo micanje ustima ili mucanje njima. Nekad su 

takvi ”molitelji” odbojni. Kad se sv. Franjo htio obratiti, 

molio je Boga, da ne bi htio biti kao neka žena, koju je 

svakog dana viđao u crkvi i koja je stalno ”molila”, no 

čim bi izišla iz crkve nastavila bi se baviti bludom kao i 

prije. Sv. Franjo je iskreno molio i zato su mu i molitve 

bile uslišene, te se na koncu preobratio, te postao drugi 

čovjek, koji je živio po evanđelju. I na taj način je postao 

uzor drugima. K njemu su dolazili i drugi pitajući ga za 

savjete, vodili su s njim ozbiljne razgovore i dogovarali 

se da utemelje red, u kojem će živjeti po evanđelju. I 

jest utemeljio red, koji se po sv. Franji i danas naziva 

Franjevačkim redom. Molimo se i danas onako kako 

nas je naša majka naučila, kako smo na vjeronauku u 

crkvi naučili ili onako kako je u molitveniku napisano. 

No, važno je da svi mi molimo ove korizme. Moliti se 

možemo i sami u autu, u vlaku, na poslu i kod kuće s 

obitelji ili bez nje, jer ima puno ljudi i žena, koji žive 

samačkim životom i takvih je, nažalost, vrlo velik broj. 

Moliti, to bi značilo tražiti nešto što nam nedostaje ili 

što nemamo, ili ono što smo izgubili. A izgubili smo ono 

što smo sakramentom krštenja dobili i obećali: da se 

odričemo sotone i njegovih zlih djela. Da ćemo vjerovati 

u Boga i živjeti po njegovim zapovjedima. Tražimo i 

molimo od Svevišnjeg da sve te izgubljene vrijednosti 

opet nađemo. Učinimo li tako, možemo biti sigurni u to 

da će nam se molitve i uslišiti i da ćemo ovu korizmu 

doživjeti u duhovnom ozračju, kao pravi kršćani. 


VELIKA NEDILJA 

Cvitna nedilja 

Piše: Alojzije Stantić 

Velika nedilja počima 

Cvitnom nediljom, 

poslidnjom korizmenom 

nediljom prid Uskrs. 

Nju u crkvi slave nuz 

čitanje, al najčešće nuz 

pivanje pasije, Isusove 

muke i smrti. Tog dana 

čeljad kripte i rake svoji 

najmili okite cicamacom 

blagoslovljenoj u crkvi. 

Kadgod su ovu nedilju 

počimali starovinskim 

lipim, danas hamade zaboravljenim adetom, umivanjem u vodi sa zelenim 

žitom. 

Ko se držo ovog adeta u subatu uveče je načupo nikoliko pregršti žita i 

u nedilju ujtru je žito potopio u vodu u kojoj su se čeljad umila iz lavora, 

podiko iz kabla. Umivanje godi, jel se lice trlja mladim žitom, a kako je 

ono raniji oblik kruva našeg svagdanjeg, onda je umivanje tim draže. 

Posli umivanja ne triba otrt lice već ostavit nek tu vodu koža upije. Čeljad 

koja su se ovako umila virovali su u moć mladog žita da će u toj godini 

bit jedrog zdravlja, ko što je i jedro mlado žito kojim su milovali lice. 

Bubuljčava mladež je virovala da će njim zeleno žito pomoć očistit 

lice od te patalije. Rad tog su mlade divojke rano odlazile na gredu žitišta 

di su se umile rosom s mladog žita, da izliče akne i budu lipe kože na 

licu. Ovom adetu su se veselila dica, rado su se umivala na zadovoljstvo 

odrasli. 

Velik četVrtak 

U Velikoj nedilji većina virnika su skoro svaki dan molili križni put 

najčešće pod atarskim križom. Salašari su vazdan zauzeti svakidašnjim 

poslovima koje moraju obavit na vrime, na priliku abrokovanje i timarenje 

josaga, zato nisu svi stigli priko dana otić pod križ. Najviše nji su uveče, 

pa još kad je bila misečina, i po mraku zajedno pod križom izmolili križni 

put, a paštrili su se da se što više nji mole zajedno. Molitva u prirodi, pod 

križom ima drugačiju draž od molitve u crkvi, jel je čovik od pamtivika 

vezan za prirodu, u njoj je kod kuće. Sićam se ti korizmeni molitvi i rad 

tog jel je u prigušenom svitlu misečine priroda nezaborav, osobito obrisi 

salaša sakriveni iza šumnjaka. Te nedilje, a najviše od Velikog četvrtka 

do Uskrsnuća, činilo se da se narod stalno šeta do i od križa, koji ni 

noćom nisu bili brez virnika. 

S molitvom križnog puta triba 

dovest u vezu i pravljenja 

kalvarija, većinom su iz vrimena 

Austro-Ugarske. Kadgod je bilo 

tušta nepismenog svita, el koji 

su slabije vidili, zato su u svaku 

postaju, ko i u ondašnjim svetim 

knjigama, naslikali prizor križnog 

puta kojeg triba molit. 

Na Velik četvrtak su skoro iz 


str. 6. 

svakog salaša išla makar jedna kola čeljadi na misu posvete ulja 

i podvezivanja zvona. Od tog obreda do uskrsnuća u crkvama ne 

zvone zvona, već klepetala. 

Na Velik četvrtak su salašari bili dospiveni a to je vrime 

najpodesnije stanaricama da obave rovašenje pileža, koje je 

najlakše obavit dok su još mladi jel onda lakše pribortaje rovaš. 

U ušorenim salašima i selima di se pilež mišo, a rovaš je pomogo 

ženama da lako razljuče koji je čiji pilež. Svaka je imala drugačiji 

rovaš, ocikla je nokat prsta el zasikla kožicu izmed dva prsta, pa 

zato med komšincama rad pileža nije bilo razmirica. 

Digdi je bio adet da su u obitelji tog dana užnali ribu i pili vino, 

jel je to večero i Isus sa svojim učenicima. 

velik Petak 

Većina virnika na Velik petak posti, suši, pije samo vodu. Tog 

dana se u crkvama ne služi sveta misa, virnici iđu na govorenje, 

kako su zvali čitanje el pivanje pasije. Tog dana su radili samo 

nužne poslove, a muškarci su unaprid za živinu spremili ranu i 

piću, zato da za vrime Uskrsa oko živine rade samo najnužnije. 

Čaranje (vračanje) na Velik petak: 

* kog trese groznica taj nek na Velik petak, prija izlaska sunca, 

ode el nek ga odnesu pod »Križ od groznice«, nek se pod njim 

moli i onda će ga proć groznica. 

* Kog trese groznica nek uzme zrno kokice ispucano na Velik 

petak, nek ode pod »Križ od groznice«, i nek ga pod križom 

poide i nek se pomoli, el nek ga poide kod kuće, onda će ga 

pristat trest groznica. 

* Od kokica ispucani na Velik petak triba nanizat u đerdan 77 

zrna i ako koga u godini trese groznica nek poide jedno zrno od 

ti kokica, pa će pristat ta bola. 

* Ko pod »Križom od groznice« poide zrno kokice neće ga 

bolit zubi, neće ošugavit, oslobodiće se groznice i ako nagazi na 

»čine« to mu neće naškodit. 

* Divojke s kratkom kosom triba da se prija izlaska sunca 

češljaju pod dudom el pod vrbom. Viruje se da će njim posli rast 

i narast kosa. 

velika sUBata 

Posvetilište 

Blagovanjem posvetilišta označen je kraj korizmenog posta, 

kojekaki odricanja i suzdržavanja, s kojima se počelo na Čistu 

sridu. Korizmena post virnika nije samo odricanje od rane i pića, 

težnja za umirenijim životom, već je njezin smisao popunjen 

molitvom i milostinjom. Po tom se razlikuje korizmena post od 


GL. br. 67 

drugi povoda za post u godini. 

Samo se jedared godišnje u crkvi blagoslovi ljucka rana, a ovo 

ne vridi kad se u ranu računa vino, koje se blagosivlja na sv. 

Ivana, trećeg dana Božića. Posvetilište se tako spravi i nosi kako 

priliči tom svečanom virskom činu, a izbor ila kod Bunjevaca 

je uvik isti: jedan od više pleteni kolača, jagnjeća pečenica, 

kuvana svinjska šunka, koji par pušeni divenica, kuvana jaja 

u lupinji, natrenican ren i zelen luk. U posvetilištu ima rane 

naspram obitelji, vodi se računa da ne omali al i da dotekne 

za goste. Posvetilište se izgledno spremi, nose ga najčešće u 

bilim uštirkanim čaršapom obloženom košaru za košulje, a 

kad je manje onda u kotarici. U većim salašarskim obiteljima 

kadgod su spremili toliko rane da njim nebi stala u košar, pa su u 

posvetilište spremili veći dio od svačeg. 

Običaj blagoslova ila spominje se još u Bibliji, u opisu Pashe, 

kad su se Židovi blagovanjem jagnjeta el jareta sićali i slavili 

izbavljenje iz Egipatskog ropstva. Uspominu na ovaj događaj su 

priuzeli kršćani i on se blagoslovom i ilom posvetilišta u nas 

sačuvo do danas. Izbor ila za posvetilište je vrimenom podešen 

životnim prilikama naši salašara, koji nisu bili ovčari, al su 

bili na glasu po odranjivanju svinja, pa otud taki izbor rane u 

posvetilištu. 

Na Veliku subatu posli podne kad se u crkvi obavlja blagoslov 

posvetilišta svud se skupi svita katkad i više neg na Uskrsnuće. 

Kadgod su se na blagoslov ila skupili prosjakovi i sirotinja, 

da isprose milostinju u rani. Koliko god da su naši stari bili 

šporološi prema prošenju bili su blaga srca i darežljivi. Tušta 

reduša su za sirotinju ispekle kolač, s nakanom da i ti ljudi makar 

iđu na posvetilište s kolačom, jel je i njima Uskrs. Na davanje 

milostinje nas potiče Crkva i taki tal od naši stari. 

Prema blagoslovljenom ilu iz posvetilišta ljudi su se odnosili 

s velikim poštivanjem. Posli ila mrvice su istresli piležu, a 

košćure zakopali duboko u zemlju, da ji vaške ne mogu nanjušit 

i iskopat, da ji idu el razvlače po avliji. 

Čaranje (vračanje) na Veliku subatu: 

* čim se oglase zvona posli Uskrsnuća u crkvi žena triba 

da oma omete oko kuće el salaša, oko košare (staja) i tako 

napravi čarobni krug u kojeg neće moć uć kojekaka gamad koja 

zagorčavaju život ljudima i živini. 

* Dobro je uzet gari od blagoslovljene žive vatre u crkvi, odnet 

je kući i dat piležu s ranom el u vodi da ji očuva od kojekaki 

bola. 

*Od gari donete iz crkve triba metnit na ognjište na misto di 

se propaljiva vatra, da ognjište bude sačuvano od nečistog duha. 

Ovo je pogotovo vridilo kod otvorenog ognjišta oko kojeg se 

kadgod kupila cila obitelj. 

* Mrvice i košćure 

skupljene od 

blagoslovljenog ila na 

Veliku subatu triba iznet 

i zakopat na obadva kraja 

njive el vinograda da budu 

sačuvani od padanja leda i 

da bi doneli bolji rod. 

* Čaršap i salveta u 

koju je bilo spakovano 

posvetilište imadu posebnu 

moć. Ako se krmče razboli 

salvetu triba metnit na prag 

svinjački vrata i priko nje 

tri put pritirat krmče i ono 


GL. br. 67 

će ozdravit. 

* Tom salvetom el čaršapom triba udarat po deblu 

voćaka da bi otirali kojekake štetnike da bi voćke 

bolje rodile. 

šaranje jaja 

Na Veliku subatu nuz spremanje plosvetilišta i rane 

koju će ist za Uskrs, ženske su se šarale jaja koje će 

na Vodeni ponediljak udilit polivačima. 

Kadgod su žene šarale, farbale jaja: varzilom, 

bojom od skuvanog korena štavolja od koje je 

lupinja bila lilava. Ima ko je štavolj odminio u 

vodi rastopljenim srcom mastiljavog plajbasa. Od 

skuvani listova mladog žita lupinju su ufarbali na 

zeleno, a od skuvane mličike lupinja je bila žuta. 

Blido duvansku boju su dobili kad su jaje skuvali 

u lukovini itd. 

Kad su prija šaranja na lupinju jajeta pripušili 

list ditelne el kojeg drugog raslinja el su na nju 

nakapali vosak sa sviće i oblikovali ga, pa zamočili 

u boju, dobili su šaru po želji. Kad su vrimenom 

počeli pravit kojekake boje za farbanje jaja narod 

je tu farbu prozvo varzilo. U novije vrime prave 

kojekake boje, nalipnice, šare i sl. pa čeljade mož 

da našara jaje po urođenom daru. 

virovanja o jajetU 

Evo nikoliko virovanja o jajetu: 

* od pamtivika su ljudi jaje štovali ko izvor života, 

možda već i zato jel živa bića na svit dolaze iz jajeta 

tj. jajne ćelije. 

* U Austriji Antlas jaje, koje je snešeno na Velik 

četvrtak, posvetili su i posli zakopali u zemlju 

otkaleg će istirat nesriću, a kuću sačuvat od udara 

groma. Nalik ovom i mi smo na salašu imali adet 

da je stanarica dala ditetu usprdak da ga priko glave 

baci priko krova, rad sriće, a srića je i ako u kuću 

ne udari grom. (Kad sam bio dite mater mi je više 

puti dala da tako bacim usprdak priko krova.) Kako 

je ovaj adet dospio u naše salaše pitanje je na koje 

još nemamo odgovor. 

* Eastre je kog stari Germana bila boginja prolića i 

plodnosti, slavili su je na dan prolićnog ekvinocija 

(ravnodnevice, 21. el 22. III.). Njezin simbol je zec, 

zato je u Zapadnim zemljama, pa i u nas, zec znak 

Uskrsa. 

* Kadgod su bunjevačke reduše za Uskrs i za Božić 

u sridinu pletenog kolača metnile skuvano jaje i 

zajedno ga ispekle s kolačom. 

* Do danas je sačuvan adet da se dica posli polivanja 

tuckaje šarenim jajima. Ovo je starovinski adet 

slavenski naroda kad su se muškarci med sobom 

bratimili, sklapali prijateljstvo. Onda su jedan s 

drugim odmiravali snagu, a da se pri tom ne povride 

skontali su da to obave tuckanjem kuvani jaja. 

Drugog je nadobio onaj čije je jaje ostalo čitavo, a 

posli takog dvoboja jaje su poili. 

(Ova virovanja je skupio i opiso Marko 

Kopunović u Praznovjerje bunjevačkih Hrvata.) 


Novi hrvatski veleposlanik u prvom posjetu Vojvodini i 

Subotici 

Primanje za 

uvaženog gosta 

Željko Kuprešak, novopostavljeni veleposlanik Republike Hrvatske u 

Beogradu, među svojim prvim zadaćama izabrao je posjet vodstvu 

AP Vojvodine i Novog Sada te Subotice, gdje ima najviše Hrvata, gdje 

je sjedište Hrvatskog nacionalnog vijeća, jedinog tjednika na hrvatskom 

jeziku “Hrvatske riječi” a tu je i politički čimbenik DSHV (Demokratski 

savez Hrvata u Vojvodini) te Zavod za kulturu vpojvođanskih Hrvata. 

Nakon posjeta ovim institucijama u pratnji generalne konzulice Ljerke 

Alajbeg i ministra savjetnika u Veleposlanstvu Filipa Damjanovića, održan 

je prijam u HKC “Bunjevačko kolo”, gdje je Željko Kuprešak u svojoj 

pristupnoj besjedi rekao kako je pun dojmova i da će jedan od njegovih 

primarnih zadataka biti poboljšanje i zaštita manjinskih prava Hrvata u 

Republici Srbiji. Na prijamu su novog veleposlanika pozdravili predsjednik 

HNV-a Branko Horvat, zastupnik i predsjednik DSHV-a Petar Kuntić, 

ravnatelj NIU “Hrvatska riječ” Ivan Karan, ravnatelj Zavoda za kulturu 

vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, te pokrajinski zastupnik Dujo 

Runje. Na prijamu Željko Kuprešak se zadržao u neformalnom razgovoru 

s uzvanicama. 

LJ. V. L. 

me. Željko Kupresak i u razgovoru sa zvanicama 

prof. T. Žigmanov pozdravlja u ime zavoda za kulturu 


str. 8. 

Posjet premijera Republike Hrvatske 

Ive Sanadera s ministrima Vlade 

RH Beogradu 20. ožujka 2009. 

predstavnicima srbijanske Vlade, te održani 

sastanak i razgovor s predstavnicima hrvatskih 

udruga u Srbiji, na kojem su bili nazočni i 

predstavnici Demokratske zajednice Hrvata, 

predstavlja dobru osnovu za početak sustavnog 

rješavanja manjinskih pitanja hrvatske 

zajednice u Republici Srbiji. 

S obzirom na složenost odnosa i otvorenih 

pitanja između dvije zemlje, početak rješavanja 

otvorenih pitanja u područjima u kojima nema 

dvojbi i nesuglasica o otpočinjanju razgovora 


Preporuke Hrvatskog demokratskog foruma (2.) 

Hrvatsko nacionalno 

vijeće (HNV) može 

uspješno raditi unatoč 

različitim, često i oprečnim 

mišljenjima. Put za uspješan 

Antonija Čota i prije svega zakonit rad 

krije se u poštovanju pravila 

procedure (već propisanih) i ustanovljavanju 

novih pravila s ciljem boljeg i demokratskijeg 

funkcioniranja. 

Hrvatski demokratski forum Preporuke 

iz Lemeša predlaže način i mogućnosti 

uspješnog funkcioniranja nacionalnog vijeća 

i sve čimbenike hrvatske zajednice poziva na 

javnu raspravu. 

Odbori kao pomoćna i savjetodavna tijela 

Hrvatskog nacionalnog vijeća imenovani 

su kako bi se osiguralo stručno tumačenje 

prijedloga odluka, s jedne strane, i veće 

sudjelovanje šire (često i politički drugačije) 

zajednice, s druge strane. U demokratskim 

društvima vodi se računa da u ovakvim 

odborima budu zastupljeni predstavnici svih 

struktura (u momentu osnutka HNV-a to 

su bile liste A i B, danas su to tri političke 

stranke s hrvatskim predznakom, predstavnici 

institucija i predstavnici hrvatskih građana, 

koji su svojim potpisima određenim 

kandidatima dali podršku). Prethodnim 

razmatranjem na mjerodavnom odboru 

osigurala bi se i mogućnost otklanjanja 

izvesnih pogrešaka i nepravilnosti koje 

ne moraju biti nužno (zlo)namjerne nego 

mogu nastati i hotimice ili iz neznanja. 

Osiguralo bi se i šire sudjelovanje pripadnika 

zajednice, jer bi pojedini članovi odbora 

tražili mišljenje o pitanjima iz područja 

informiranja, obrazovanja i kulture u svojim 

sredinama, odnosno institucijama odakle 

dolaze. Hrvatski demokratski forum (HDF) 

Kako do uspješnog rada HNV-a 

stoga preporučuje da se reaktivira rad odbora 

što je, uostalom, i statutarna obveza. 

Naročito je značajan, a potpuno zanemaren 

rad Statutatnog odbora čiji je zadatak, s 

obzirom na stručnost ljudi u njemu, dati 

mišljenje o pravnoj mogućnosti prijedloga. 

Demokratska načela zahtijevaju da ovaj 

odbor dâ mišljenje o tome je li neki prijedlog 

pravno moguć ili ne, ne upuštajući se u 

meritum, tj. svrsishodnost prijedloga. 

Ovakvim radom osigurala bi se kvaliteta 

samih prijedloga, ali i zakonitost donesenih 

odluka. O tome kada i s kojim prijedlozima 

na dnevnom redu, te o samom sazivanju 

sjednica odbora, treba brinuti tajnik Vijeća 

što proizlazi iz njegove obveze brinuti 

se o zakonitosti rada. Kako je procedura 

mišljenja odbora propisana, sjednica Vijeća 

nije sazvana sukladno propisima ako ovom 

segmentu nije udovoljeno. 

Kada je nespojivost funkcija u pitanju, u 

prvom redu treba imati u vidu nespojivost 

funkcije tajnika s njegovom vijećničkom 

funkcijom. Naime, tajnik je zadužen za 

zakonitost rada Vijeća i njegovih tijela, pa 

samim tim ne može biti vijećnik. Kao tajnik 

u obvezi je ukazati na nezakonitost neovisno 

o osobnom stavu prema prijedlogu. Dakako, 

netko će reći kako je to pitanje savjesti, ali radi 

se o čistom sukobu interesa koji može dovesti 

do apsurda. Primjerice, tajnik kao vijećnik 

može imati neki prijedlog koji nije u skladu s 

aktima Vijeća. U tom slučaju kao tajnik treba 

upozoriti ostale vijećnike na nezakonitost, 

a bilo bi neobično da u konačnici glasuje 

protiv vlastitog prijedloga. HDF preporučuje 

da se ova nepravilnost što prije otkloni i da se 

funkcija tajnika profesionalizira. 

Slična je situacija i s predsjednikom 

i članovima Izvršnog odbora, koji ne bi 

Priopćenje za javnost DZH u svezi s posjetom Ive Sanadera Beogradu 

Dobra osnova za rješavanje manjinskih pitanja 

i njihovu rješavanju, te potpisivanje Protokola 

o suradnji o euroatlanskim integracijama, 

Memorandumu o suradnji na području 

književnosti i lingvistike, suradnji u energetici, 

predstavljaju ohrabrenje za dobrosusjedske 

odnose i razvoj u budućoj suradnji Hrvatske 

i Srbije. 

Demokratska zajednica Hrvata očekuje da 

će se vrlo brzo na dnevnom redu naći i pitanja 

koja su od iznimne važnosti za opstojnost 

hrvatske zajednice u Republici Srbiji. To su 

pitanja koja se odnose na uvjete života i rada, 

a odnose se konkretno na potpunu integraciju 

hrvatske zajednice u sve sfere društvenog 

GL. br. 67 

smjeli biti vijećnici već zbog nespojivosti 

zakonodavne i izvršne funkcije. Oba 

prijedloga zahtijevaju izmjene važećeg 

Statuta i primjenu principa da ukoliko se 

netko od vijećnika imenuje na neku od 

funkcija treba ustupiti mandat sljedećem na 

listi. 

U vrijeme donošenja Statuta HNV nije 

bio osnivač niti jedne ustanove, pa tako nije 

regulirana niti nespojivost vijećničke funkcije 

s članstvom u upravnim i nadzornim odborima 

ustanova, čiji je HNV osnivač ili suosnivač. 

Ne samo da bi se time udovoljilo osnovnim 

demokratskim principima, nego bi se izbjeglo 

i umnožavanje funkcija. U sadašnjem sazivu 

imamo situaciju da je ista osoba: vijećnik, 

tajnik, član upravnog odbora jedne i član 

nadzornog odbora druge institucije. Ovo 

nije jedini primjer stjecaja funkcija, a kako 

se radi o plaćenim funkcijama tada svakako 

treba izbeći svaku sumnju na zlouporabu. Ni 

sudjelovanje većeg broja pripadnika hrvatske 

zajednice nije zanemariv razlog, napose kada 

nas kod novog saziva HNV-a očekuje manji 

broj vijećnika s obzirom na broj pripadnika 

manjine. 

Sam zakon ne nameće ovakvo rješenje (ali 

ga niti ne zabranjuje), jer je propisano da se 

funkcije manjinske samouprave ne smatraju 

javnim funkcijama te nije nužna primjena 

ovih odredaba po zakonu o sprečavanju 

sukoba interesa, ali nema smetnje da se 

primjenjuje, a ekspeditivnost, transparentnost 

i svrsishodnost ovakvog rješenja ne treba 

posebno isticati. 

U sljedećem broju čitajte Preporuke HDFa 

u svezi s ovlastima HNV-a 

Antonija Čota, dipl. iur, 

predsjednica HDF «Preporuke» 

života, rješavanje brojnih pitanja, kao što 

su – uposlenost u tijelima državne uprave, 

pozitivna zakonska rješenja, zastupljenost u 

parlamentima na svim razinama vlasti, kao i 

čitav niz afirmativnih rješenja. 

Iz navedenih razloga Demokratska zajednica 

Hrvata očekuje bolju suradnju između Hrvatske 

i Srbije, što se može očekivati samo ako 

odgovorni dužnosnici shvate važnost trenutka 

za rješavanje brojnih i neizbježnih pitanja, koja 

su dugo i nepotrebno bila zapostavljana. 

Demokratska zajednica Hrvata 


GL. br. 67 

Petar Kuntić glasuje za zakon kojem se protivi 

Katolička crkva 

DSHV i „moždar“ 

gay parada 

“Jedina parlamentarna stranka u Hrvata u 

Srbiji” podržava gay parade, 

unatoč stavu vlastite Crkve 

dalje sa sajta DSHV-a saznajemo 

I kada se i gdje kuha i jede (uz već 

tradicionalne menu večere i krafne 

sada pridodajemo novu aktivnost 

novih članova stranke: kuhanje 

graha u kotlu). Saznajemo doduše 

i da je DSHV odnio pobjedu na 

izborima u Sonti, ali zar nije i u 

Somboru mogao imati vijećničku 

skupinu? Mogao je, da stranački 

interes (a tu bi se trebao kriti i 

nacionalni, barem po tvrdnjama 

čelnih ljudi stranke) nije prodao 

za osobni: sigurne plaće (imali su 

Petar Kuntić 

tri vijećnika, ali su dvoje vratili 

mandate). 

Ima tu i političkog diletantizma, nije sve samo čisto koristoljublje. 

Znamo i to da se stranka zalaže protiv asimilacije Hrvata podvajajući 

ih na Bunjevce i Šokce. Jedino ne znamo kako stranka objašnjava 

da je njen zastupnik u pokrajinskom parlamentu glasovao za taj 

isti Statut u kome su Bunjevci priznati i navedeni kao nacionalna 

manjina ravnopravno sa svima drugima koji na prostoru Vojvodine 

žive, a zastupljeni su u određenom postotku. Izostali su, recimo 

Nijemci, ali Bunjevci su rame uz rame s Hrvatima. Za isti će Statut 

glasovati (ili možda neće?!) i narodni zastupnik Petar Kuntić, ili će 

„moždar“ izići za govornicu pa ćirilicom reći stav svoje stranke. 

E, kada bi se to desilo - onda bi to bilo već tradicionalno izlaženje. 

Jubilarni drugi put. Da podsjetimo: prvi put je izišao čestitati Božić 

i Novu godinu, osim ako nije izišao obrisati prašinu s govornice 

pa je iskoristio taj moment i poželio članovima, simpatizerima i 

mladim i stručnim ljudima sretne blagdane. 

I dok, s jedne strane, očekujemo pomirenje između dva naroda ili 

dvije grane jednog stabla, ili... s druge nam prijeti tramontana. Novi 

sukob. Ovaj put s tradicionalnim crkvama među kojima je, dakako, 

i Rimokatolička. Javno prezentiranje svojih gay naklonosti (ili 

nastranosti) i njihovo toleriranje u antidiskriminacijskom zakonu 

Crkva ne podržava. A DSHV? U danu za glasovanje saznali smo 

da »jedina parlamentarna stranka u Hrvata u Srbiji« podržava gay 

parade, unatoč i usprkos stavu vlastite Crkve. Ovakav, priznat ćete, 

hrabri stav predsjednika i članova stranke bez svake sumnje dovest 

će do porasta članstva uz već novoprimljene spomeničare. Članova 

i simpatizera DSHV-a odavno je više nego li Hrvata na popisu, pa 

ipak, teško se miču iz Subotice. Još nisu čuli za decentralizaciju. 

Rekoh „hrabra gesta“, jer DSHV je poznat po netolerantnosti 

prema svakome tko ne misli direktivno, drugim riječima tolerantan 

je samo prema onima koji misle kao Kuntić i tata Bačić. 

Hoće li tolerantnost prema ovoj, manjinskoj, gay skupini 

pokazati iz osobnog uvjerenja ili zbog naklonosti Velikom bratu? 

Kada bismo imali nekoga tko bi zastupao interese nas Hrvata i 

Hrvatica, tražili bismo da se u antidiskriminacijski zakon ugradi i 

obvezatno toleriranje gluposti. Tako, silom zakona podnijeli bismo, 

valjda, ove zvane i samozvane predstavnike Hrvata, ma gdje bili. 

Miljenka Horvathszky 


Ago Mamužić i nacionalni pokret kod bunjevačkih 

Hrvata (II.) 

Agina vizija regije u 

kojoj obitavaju Bunjevci 

Piše: Lazo Vojnić Hajduk 

Agina pozicija u ključnom pitanju 

njegove vizije okruženja, koje 

je u svezi s obitavanjem bunjevačkih 

Hrvata, bila je posve, ako ne i radikalno, 

usmjerena na subotičko područje i 

traženje načina “pravnog života” u 

toj regiji. Njegova vizija je bila u 

prevladavanju i oživotvorenju potpune 

decentralizacije vlasti u državi u kojoj 

će živjeti i prakticiranje subsidijarnih 

principa u zajednici bunjevačkih Hrvata. 

Središnja vizija je u zastupanju i poticanju 

mogućega, odnosno zbiljskoga raspada 

mađarske prevlasti nad bunjevačkim Lazo Vojnić Hajduk 

većinskim narodom u subotičkoj regiji. 

U to je vrijeme bilo vrlo malo političara, 

osim među Bunjevcima, koji su bili voljni zastupati mogući, odnosno 

zbiljski raspad mađarskog poretka, koji je imao agresivne asimilacijske 

tendencije na lokalnoj razini. Način takve borbe zahtijevao je mnogo 

energije, jer je podrška bila samo u nezadovoljnom narodu, dok je 

aristokracija imala druge interese. Tradicionalna lojalnost kralju i caru, 

privrženost Austro-Ugarskoj Monarhiji, kao kod velikog broja političara 

i Agina vizija zasnivala se jednim dijelom na modemu romantičarskog 

shvaćanja Austrije, koji je promovirao Austriju kod većinskih slavenskih 

država, gdje bi ona bila svojevrstan inkubator etničkih skupina u nastajanju 

i inkubator njihova nacionalnog kulturnog razvoja. Krenuvši od postavke 

kako je tadašnja Austrija, kao jedinstvena multinacionalna država, po 

mnogo čemu “Europa u malom”, tu ćemo potvrdu naći i u političkom 

djelovanju Strossmayera. Strossmayer je, ako malo provirimo i u njegovu 

političku viziju i djelovanje, stalno tvrdio kako samo prikladna unutarnja 

organizacija habsburških zemalja može činiti “cjelovitu federaciju”. 

Decentralizaciju Austrije shvaćao je, uistinu, kao ključ održanja njezina 

jedinstva i jamstvo opstanka i kao sredstvo pospješivanja razvitka njezinih 

različitih nacija. No, ovdje treba reći kako se mađarski poredak u odnosu 

na model romantičarskog shvaćanja Austrije, daleko jače oslikavao 

u društvenom a i političkom životu u Vojvodini, pa prema tome i u 

subotičkoj regiji. U tom ozračju treba tražiti tragove Agine vizije regije u 

kojoj obitavaju bunjevački Hrvati. 

Unija s hrvatskom 

Ako sada suzimo vidokrug političkih zbivanja u drugoj polovici XIX. 

stoljeća i fokusiramo se na Vojvodinu, imat ćemo pred sobom razvidnu 

sliku prostora u kojem se Ago svojom vizijom mogao kretati. 

Dok su odnosi izmedu Hrvatske i Slovenije ostali, barem za kraće 

razdoblje, na razini kulture, jer još nije bilo nikakvog slovenskog 

državnog poretka, dotle se veze izmedu Hrvata i Srba iz Vojvodine 

nalaze u fazi odvijanja, prije svega na političkoj razini. Budući da je, 

međutim, 1860. godine status srpske autonomije u južnoj Ugarskoj 

bio neizvjestan, stav prema južnoslavenskim narodima na istoku bio 

je složen i promjenljiv. 

Za bolje razumijevanje ustavne povijesti Vojvodine, napominjemo 

koncesije što su ih dobili Srbi kada su prvi put pobjegli u južnu 


str. 10. 

Ugarsku. Nažalost, oduzimanjem 

povlastica dodijeljenih u doba cara 

Leopolda “Mađari su se pokazali 

okrutnima i nepouzdanima prema Srbima, 

kakvi su i Turci bili”, veli Strossmayer, a 

dokaz za ovakav sud su opačine iskazane 

u revoluciji 1848.-1849. godine, dodajući 

kako je srpski narod tada “donio 

odluku da ostvari bliske ustavne veze s 

plemenski srodnim [stamrtwerwandeten] 

narodom Hrvatske”. 

Glede suvremenih geopolitičkih 

prilika, za neke političare toga vremena 

Vojvodina je bila ključ stabilnosti 

Hrvatske. 

Zanimljivo je kako je Strossmayer 

za Vojvodinu predviđao dva moguća 

rješenja. “Ili će se”, rekao je, “Vojvodina 

odlučiti, u strogom smislu riječi, za blisku 

uniju s Hrvatskom”, i tada “više neće biti 

bojazni za strateški položaj Hrvatske”. 

Događaji su ubrzo pokazali kako glavnu 

prepreku Strossmayerovu planu o srpskohrvatskoj 

političkoj uniji nisu postavile bečke 

vlasti nego vojvođanski Srbi koji, neovisno 

o suradnji s Trojednom Kraljevinom 848. 

godine, nisu bili zainteresirani za formiranje 

bilo kakve južnoslavenske unije. Nakon 

kraljevskog ručnog pisma srpska politika u 

Vojvodini podijelila se u tri skupine. Svetozar 

Miletić sa srpskim liberalima odlučio je 

voditi promađarsku politiku, prkoseći Beču. 

Konzervativci sa srpskim patrijarhom stali su 

na stranu dinastije i izjavili kako podržavaju 

osnove ugarskog ustava. Treća skupina, 

okupljena oko Jovana Subotića i generala 

Stratimirovića, podržala je uniju s Hrvatskom, 

kako je godine 1848. predložio i zastupao 

đakovački biskup. 

Pitanje koja skupina ima najveću podršku 

riješio je Kongres naroda srbskog u travnju 

86 . godine, kada su Srbi iz Habsburške 

Monarhije pokušali odrediti svoje mjesto u 

toj državi. Nedvojbeni su pobjednici na tom 

Kongresu bili konzervativci s patrijarhom 

Rajačićem, koji je njihova politička 

očekivanja povezao s dinastijom. Kongres 

je odbio južnoslavensku uniju s Hrvatskom i 

zahtijevao čak političko okupljanje svih Srba 

iz Monarhije u jedinstveno tijelo. Predložili 

su, naime, da izabrani srpski vojvoda zastupa 

interese svih Srba Monarhije, uključujući i one 

izvan Vojvodine. Zahtijevalo se osnivanje 

Srpskoga narodnog kongresa sastavljenog od 

srpskih predstavnika pod vlašću Habsburga, 

pa i onih iz uže Hrvatske. 46 Očigledno je 

zanimanje za bilo kakav južnoslavenski 

program bilo neznatno čime je zadan težak 

udarac Strossmayerovu planu o slavenskoj 

uzajamnosti unutar Monarhije. 


Unija s Ugarskom 

Druga mogućnost, kojoj Strossmayer 

nije bio sklon, bila je da se (...) Vojvodina 

odluči za blisku uniju s Ugarskom i tada se 

naša cjelokupna pozicija mijenja u potpunosti; 

tada ni u kom slučaju ne možemo dopustiti 

da Srijem s Petrovaradinskom regimentom i 

utvrdom otrgnu [od Hrvatske] i s vremenom 

zacijelo padnu u ruke neprijatelja. U prvoj 

je mogućnosti, prema Strossmayeru, 

dodatna korist u poboljšanju veza obiju 

južnoslavenskih skupina s Mađarima, 

pa bi «i Hrvati i Srbi našli svoje mjesto 

pod zaštitom ugarske krune”. Mađari 

bi zauzvrat imali “dobru i pouzdanu 

ujedinjenu braću”. 

Kako bi se to pitanje uspješno riješilo, 

Strossmayer se zauzimao da se Srbima 

vrate sve stare povlastice, kakve su imali 

u vrijeme naseljavanja i da imaju pravo 

samostalno odlučiti o tome s kim se žele 

ustavno povezati. Stvaranje posve autonomne 

srpske države izvan Vojvodine Strossmayer 

nije smatrao mogućom. “Shvaćanje da 

Vojvodina, u užem smislu, može postojati 

kao neovisna uprava, po meni je nezrelo i 

neizvodivo”. Kao poticaj za izbor prikladna 

ustavnog sporazuma, Strossmayer je predložio 

da se Vojvodini ponudi nacionalno mješovitu 

županiju Srijem. Jednak je prijedlog iznio i 

Sabor 1848. godine. U njega je, medutim, taj 

sporazum bio uvjetan, pa ako Vojvodina ne bi 

ušla u “blisku uniju” s Hrvatskom, ponuđeni 

Srijem treba vratiti. Tu je ponudu Strossmayer 

iznio u Hrvatskom saboru, odgovarajući na 

prigovore srpskih zastupnika. 

Valja zamijetiti kako Strossmayer svoje 

zagovaranje “bliske unije” Hrvatske i 

Vojvodine ni na koji način nije namjeravao 

skrivati. U tome je razdoblju održavao kontakt 

sa srpskim generalom austrijske vojske 

Stratimirovićem, te zagovarao pridruživanje 

Vojvodine Hrvatskoj u “bliskoj uniji”, čime 

bi se riješilo pitanje Srijema. Strossmayer je 

s velikom nadom očekivao kako će tu shemu 

podržati Srbi u Vojvodini, te je, kako se može 

saznati, bio iznenađen i razočaran kada se to 

nije dogodilo. 

PokUšaj nacionalne 

integracije BUnjevaca U XiX. 

stoljeću 

U pokušaju rasvjetljavanja nacionalnog 

integracijskog procesa kod Bunjevaca, 

logično, put prema znanju o tome nas navodi 

na jedini pravi smjer, a to su uporedni procesi 

takvog karaktera u Hrvat u cijeloj Ausro- 

Ugarskoj Monarhiji. Teško se može izuzeti 

Augustin Ago Mamužić 

GL. br. 67 

rubni teritorij hrvatskog nacionalnog korpusa, 

gdje su obitavali Bunjevci, i tumačiti kako 

se on samostalno probijao kroz povijesne i 

društvene procese. 

No, moramo priznatu, u slučaju Bunjevaca 

ima doduše dovoljno osnova da se može i 

posmatrati njihov nacionalni razvoj u ozračju 

prepuštenosti samima sebi, ali o tome će 

vjerojatno netko drugi nešto podrobnije 

predočiti. Tijekom 19. stoljeća tekao je 

hrvatski nacionalni integracijski proces 

i proces političke integracije hrvatskog 

prostora definiranog etnički i povijesno. 

Proces hrvatske nacionalne integracije 

očitovao se u svom dvojakom, vertikalnom 

i horizontalnom djelovanju, s jedne strane 

kao prodiranje integracijskog procesa u 

društvenu dubinu, a s druge obuhvaćajući 

širinu društvenog prostora. Posredni i 

neposredni kontakti bunjevačkih Hrvata 

s istaknutim predstavnicima hrvatske 

provenijencije poput Strossmayera, Ivana 

Mažuranića i drugih kulturnih djelatnika 

ulaze u procesnu fazu horizontalnog 

djelovanja integracijskih procesa, za Hrvate, 

šireg društvenog prostora. 

U tom, dakle, širem društvenom prostoru 

našli su se bunjevački Hrvati. Oni su te 

integracijske procese mogli gledati iz rakursa 

rubnog i nevažnog entiteta, uglavnom iz 

pozicije nerespektabilnog subjekta. Upravo 

ta pozicija koja je pomalo marginalizirana 

od strane političkih lidera iz Hrvatske 

nije dala nikakav oslonac bunjevačkim 

preporoditeljima. Proces političke 

integracije očitovao se u postupnom 

okupljanju najvećeg dijela hrvatskog 

prostora u jednoj političkoj jedinici i u 

kretanju prema stjecanju većeg stupnja 

samostalnosti, a proces političke integracije 

u 19. stoljeću kod bunjevačkih Hrvata 

ostaje na razini pokušaja, jer su politička 

svijest i gospodarski uvjeti činili zid koji se 

nije mogao preskočiti. 


GL. br. 67 

Mr. Krešimir Bušić, povjesnik je 

mlađega naraštaja (r. 1970.). 

Radi u Institutu društvenih 

znanosti Ivo Pilar - Vukovar. Područje 

kojim se bavi je istraživanje povijesti 

starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice 

Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest 

Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u 

Vukovaru. 

Vaša kratka ocjena dosadašnjih 

istraživanja o hrvatskom iseljeništvu? 

Sastavna istraživanja hrvatskog 

iseljeništva, bilo da se radi o starijem 

hrvatskom iseljeništvu koje seli s 

hrvatskih etničkih prostora u razdoblju 

od 13. do 18. stoljeća, bilo da se radi o 

mlađem hrvatskom iseljeništvu, koje 

je nastalo iz političkih i gospodarskih 

razloga i seli se u razdoblju 9. i 20. 

stoljeća, u Hrvatskoj gotovo i nema. 

Zanimljivo je da su prve zabilježene selidbe 

Hrvata izvan Hrvatske zabilježene već 

u 13. stoljeću, kad je izbjeglice iz Bosne 

bačko-kalački nadbiskup Ugrin naselio na 

svoje posjede u južnoj Ugarskoj. Najveći 

je problem u nepostojanju sustavnog 

obrazovanja stručnjaka koji bi se bavili 

tim područjem. Zadnja katedra povijesti 

hrvatskog iseljeništva ugašena je 1946. 

g. odlaskom u mirovinu prof. dr. Stjepana 

Pavičića. Ona je osnovana 1943. godine 

i Pavičić je sve do svog možemo reći 

prisilnog umirovljenja gotovo, jedini 

hrvatski znanstvenik koji se sustavno 

bavio edukacijom novih povjesničara u 

pitanjima istraživanja povijesnih hrvatskih 

migracija. Od tada do danas nijedno 

sveučilište nema katedru za hrvatske 

povijesne migracije. 

Iako možemo reći da je u prošlosti od 19. 

pa i u 20. stoljeću bilo dosta istraživaca, 

koji su se bavili istraživanjima pojedinih 

segmenata hrvatskog iseljeništva, ipak na 

državnim razinama i u totalitarnim sustavima 

nije bilo dubinskog i sustavnog istraživanja 

Hrvata izvan Hrvatske. Bilo da se radi 

o prekooceanskim ili europskim ili državama 

iz našega neposrednog okruženja. 

Dakle, stanje istraživanja je katastrofalno, 


Krešimir Bušić, povjesnik, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar 

O hrvatskom iseljeništvu 

ne znamo dovoljno 

jer ni danas ne postoje projekti koji bi se 

isključivo bavili hrvatskim iseljeništvom. 

Oni koji postoje vrlo su rijetki. Takav je 

npr. projekt prof. dr. Dragutina Pavličevića 

na kojemu i sam radim. Koliko mi je 

poznato to jedini povijesni projekt koji je 

odobren od Ministarstva znanosti. 

Što je potrebno učiniti da se stanje 

izmijeni na bolje? 

Na prvom mjestu svakako je potrebno 

zaposliti više znanstvenika, koji bi kroz 

sustav edukacije i dodatnog obrazovanja 

mogli u budućnosti stvoriti timove, koji 

bi se posvetili isključivo istraživanju 

hrvatskog iseljeništva. U tom smislu 

potrebno je puno više pozornosti posvetiti 

i financiranju projekata, jer dosadašnji 

model pokazuje se nedovoljno efikasnim, 

poglavito stoga što su posrijedi terenska 

istražzivanja, koja zahtijevaju velika 

sredstva i golema odricanja. 

Istraživanje hrvatskih povijesnih selidbi 

ne može se odraditi samo unutar hrvatskih 

arhiva, nego je potrebno približiti se hrvatskim 

manjinskim zajednicama u svijetu, 

te istražiti njihove kulturne, znanstvene, 

vjerske i druge ustanove, kao i brojne a 

do sad malo istraživane arhive i arhivsku 

gražu, koja se nalazi gotovo na svim 

kontinentima. Kako je poznato, gotovo 

da i nema države u svijetu u kojoj danas 

ne žive Hrvati, koji su bili prisiljeni 

različitim povijesnim silnicama napustiti 

domovinu. 

U tom pogledu iznimno su potrebne 

potpore ne samo državnih ustanova, nego 

treba vidjeti koliko je moguće u današnjim 

prilikama dobiti potporu gospodarstva, 

jer je i njihov interes povezati maticu s 

hrvatskim zajednicama u svijetu. 

Kako je hrvatsko izvandomovinstvo 

zastupljeno u suvremenom hrvatskom 

društvu? 

Osobno smatram iz dugogodišnjeg praćenja 

zbivanja unutar iseljeništva i našega 

društva, kako u posljednjih nekoliko 

desetljeća hrvatsko izvandomovinstvo 

nije dovoljno zastupljeno, što je moglo 

mr. Krešimir Bušič 

biti razumljivo u bivšem totalitarnom 

sustavu, jer su hrvatski iseljenici gledani 

kroz prizmu političkog iseljeništva, tj. 

kroz negativno percipiranje „političke 

emigracije”. 

Što je politička emigracija, a što 

pak izvandomovinstvo? 

Upravo na toj pojmovnoj raščlambi, može 

se vidjeti ideologizacija bivšeg sustava. 

Jer političko iseljeništvo u Hrvatskoj 

se javlja još u 19. stoljeću, npr. Eugen 

Kvaternik, Anton Brlić - koji se nisu slagali 

s unutarnjim uređenjem Habsburške 

Monarhije, te su stoga tražili političke 

saveznike u europskim zemljama od 

Francuske do Italije. U 20. stoljeću poznato 

je da postoji političko iseljeništvo, već u 

vrijeme Prvog svjetskog rata a po raspadu 

Austro-Ugarske Monarhije javlja se novo, 

te nešto kasnije, nakon ubojstva Stjepana 

Radića, javlja se i političko iseljeništvo 

koje je predvodio Ante Pavelić, mlađi. 

Nakon Drugog svjetskog rata dio hrvatskih 

političkih iseljenika, također predvođenih 

Pavelićem, stvara već petu granu 

političkog iseljeništva, a ona je unutar 

bivšeg jugokomunističkog sustava jedina 

prikazivana i to izrazito u negativnom 

kontekstu. Tako da se uopće zanemarila 

geneza i razlozi nastanka hrvatskog 

Kasina front.indd 4/6/2009 4:45:23 PM

str. 12. Glasnik PUČKE KASINE 

GL. br. 67 

političkog iseljeništva, koje isključivo nastaje 

u otporu prema onim državnim uredenjima, 

koja. su bila protivna ideji stvaranja 

neovisne hrvatske nacije i države. Na 

taj način, govoreći samo u negativnom 

kontekstu „neprijateljske političke emigracije”, 

nastale nakon raspada NDH, izgubila 

se iz uvida sva kompleksnost istraživanja 

ukupnog izvandomovinstva, koje nije 

odlazilo samo iz političkih razloga, nego 

u puno većoj mjeri zbog teškog gospodarskog 

stanja tijekom 19. i 20. stoljeća. 

Zanemareni su geneza i razlozi nastanka 

hrvatskog političkog iseljeništva ono 

nastaje isključivo u otporu prema onim 

državnim uređenjima koja su bila protivna 

ideji neovisne hrvatske nacije i države. 

Mi, gotovo do stvaranja hrvatske države, 

nismo imali unutar hrvatskog društva većega 

znanja o hrvatskom izvandomovinstvu. 

Pojam izvandomovinstvo, dakle, mora 

obuhvatiti puno kompleksnije pojave negoli 

što je to obuhvaćala ideološka paradigma 

„neprijateljske političke emigracije”. U tom 

smislu on se odnosi i na kulturne ustanove 

Hrvata u iseljeništvu, vjerske, gospodarske, 

znanstvene, to jest na ukupni kulturni i 

nacionalni identitet Hrvata u svijetn. On se 

kroz naraštaje očuvao iako mnogi današnji 

iseljenici treće i četvrte generacije više ne 

govore hrvatskim jezikom. 

Kako se hrvatsko izvandomovinstvo predstavlja 

učenicima u hrvatskom osnovnom 

školstvu, a kako se hrvatska povijest predstavlja 

malim Hrvatima izvan Hrvatske? 

Upravo to smatram središnjim problemom, 

jer nas on vraća na početno pitanje o 

nepostojanju sustava edukacije mlađih naraštaja, 

što je izravna posljedica nepostojanja 

znanstvenika, koji se bave znanstvenim 

istraživanjima i važnim pitanjima hrvatskog 

izvandomovinstva. K tomu, treba 

dodati, kako ne postoje ni dostatne sveze s 

hrvatskim kulturnim i drugim ustanovama u 

svijetu. 

Ali, imamo Hrvatsku maticu iseljenika... 

HMI kao institucija, trebala bi biti važan 

čimbenik povezivanja domovine s izvandomovinstvom. 

Nažalost, ta institucija osim 

razmjene kulturnih programa i djelomične 

potpore pojedinim iseljeničkim projektima, 

gotovo da i nema drugih zadaća u pogledu 

jačeg povezivanja Hrvata izvan Hrvatske s 

domovinom. 

Vratimo se udžbenicima... 

Kad se govori o udžbenicima moram 

naglasiti kako analiza udžbenika za osnovnu 

školu, ukazuje na potpuno nepoznavanje, 

pa čak se pojavljuju i činjenične netočnosti, 

koje su u njima prezentirane. Tako 

npr. gotovo svi pisci udžbenika za šesti 

razred osnovne škole apsolutno zaobilaze 

teme hrvatskog iseljeništva, iako je povijesno 

razdoblje, koje ti udžbenici obrađuju 

vrijeme velikih hrvatskih selidbi u vrijeme 

osmanskog prodora u Europu od 15.-18. 

stoljeća. Upravo tema kojom se u užem 

smislu znanstveno bavim, a to je pitanje 

selidbi hrvatskih etničkih populacija Bunjevaca 

i Šokaca, zorno pokazuje kako te 

hrvatske selidbe uopće nisu obrađene. A, 

radi se o velikom broju selilaca, koji su 

promijenili socio-povijesnu sliku prostora 

iseljenja, odnosno sliku prostora doseljenja. 

Bilo da se facti o zapadnim migracijama 

koje kreću s prostora Bosne i Hercegovine 

i dinarske Dalmacije prema prostorima 

Like i Primorja, bilo da se radi o sjevernim 

migracijama prema prostoru Slavonije, 

Srijema, Baranje, Bačke i Banata. 

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima 

za 7. i 8. razred? 

U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito 

važni RADI primame edukacije učenika 

u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih 

procesa, nailazimo na činjenične 

netočnosti, koje posebice degradiraju struku. 

Morarn naglasiti da su upravo Hrvati 

Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima 

za sedmi razred, i to s dvojicom 

znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata 

biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. 

Pajom Kujundžićem. Ali, upravo kod spominjanja 

Paje Kujundžića u nekim udžbenicima 

se vidi ta činjeničena netočnost, koja se 

odnosi na prvo političko organiziranje bačkih 

Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju 

tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj 

građi, pa i u brojnim memoarskim 

i drugim sekundarnim radovima, zorno 

može vidjeti da je političko organiziranje 

bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih 

godina 19. stoljeća. 

Ako pak pogledamo udžbenike za osmi 

razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 

20. stoljeća, slika je još poraznija, jer 

nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna 

hrvatska kulturna organizacija, bilo da se 

radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi 

o komunističkoj Jugos1aviji, nije prezentirana 

hrvatskim učenicima. Bačka se pojav 

juje samo na povijesnim zemljovidima. 

Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se 

u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna 

informacija, nema niti jedan primjer, 

koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, 

zanimljivo je kako je subotički Hrvatski 

nogometni klub Bačka 1939. godine izašao 

iz jugos avenske lige te igrao u novoformiranoj 

hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako 

dalje. Ali, puno tragičnije jest to da se u toj, 

literaturi uopće ne govori o manipu1aciji s 

etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, 

koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi 

sve do dana današnjeg pokušavali 

odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno 

nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog 

Hrvata iz Bačke, npr. biskupa 

Ljudevita Ljaču Budanovića, vlč. B1aška 

Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu 

Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, 

iako su oni iznimno pridonijeli da se do 

1941. godine očuva hrvatski nacionalni i 

kulturni identitet na prostoru Bačke. 

Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici 

koje sam analizirao, u pogledu posredovanja 

znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo 

su loši, A još više je poražavajuća činjenica 

što isti ti udžbenici odlaze i u skole u iseljeništvu, 

čija bi djeca trebala dobiti znanje ne 

samo o povijesti domovine nego i o povijesti 

vlastitih iseljeničkih zajednica, što je 

osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u 

tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu 

neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni 

sustav. Poseban udžbenik za potrebe škola 

u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna 

nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito 

manjkav glede obrađenih i prezentiranih 

tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih 

manjinskih zajednica u svijetu. 

Osim problema s udžbenicima, čini se da 

postoje i terminološki problemi? 

Kad se govori o osnovnim terminološkim, 

pojmovnim, problemima ukazao bih na 

pitanje sve češćeg korišćenja pojma dijaspora, 

koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, 

a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta 

trebao promijeniti, odnosno trebali bi 

se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog 

iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih 

i drugih istraživanja, napr. sociologije 

i demogeografije, puno preciznije i 

terminološki točnije određuju vremenski 


GL. br. 67 

okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne 

objašnjava. 

Bavite se posebice Bunjevcima iŠokcima 

u Bačkoj? 

Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest 

bačkih Hrvata, Bunjevaca Šokaca, 

iznimno bogata, od njihova doseljenja na 

južnougarske prostore do danas. Bunjevci 

i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća 

kada se ustrojava građansko društvo i 

kad ih promatramo iz perspektive njihova 

doprinosa zemlji doseljenja, možemo s 

pravom reći kako su bili jedni od glavnih 

graditelja kulturnih i građanskih institucija 

toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo 

je poznata činjenica kako su upravo bunjevački 

plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i 

drugi pridonijeli da se Subotica u 8. stoljeću 

proglasi slobodnim kraljevskim gradom. 

Subotica je, također je malo poznato, 

u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći 

hrvatski grad, veći od Zagreba. 

U osnovnoškolskim udžbenicima povijesti 

uopće se ne govori o manipulaciji s 

etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, 

koje su obje Jugoslavije velikosrpski 

krugovi sve do danas pokušavali odvojiti 

od hrvatske nacije 

Ali, upravo tijekom 19. stoljeća započinje i 

snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske 

etničke zajednice od strane mađarskog 

hegemonizma, kojega od formiranja 

prve Jugoslavije nasljeduje i u još većoj 

mjeri provodi velikosrpski šovinistički 

hegemonizam. Primjerice, već 1918. 

iako su vodeće bunjevačke elite željele i 

pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć 

Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na 

novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene 

južnougarskog prostora u novu 

jugoslavensku zajednicu izvršilo preko 

Beograda, a ne preko Narodnog vijeća 

države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se 

vidjelo da je proklamirano južnoslavensko 

jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da 

jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, 

još gori. To posebice dolazi do izražaja 

od 929. godine, kad se i na prostoru 

Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi 

većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski 

Katolički Orao, a vodeće srpske elite kao 

i dio već tada odnarođenih „nacionalnih 

Bunjevaca”, proklamiraju ideju o četvrtom 

jugoslavenskom plemenu, odnosno o 

Bunjevcima kao Srbima - katolicima. 

Velikosrpska politika prema Hrvatima u 

Bačkoj nastavljena je i u komunističkom 


totalitarnom režimu Jugoslavije? 

Prethodno moram naglasiti da su biskup 

Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka 

HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 

1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog 

pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, 

to se posebice osjeća 1936. godine 

kad su organizirali veliku proslavu 250. 

obljetnice doseljenja u Bačku, te takoder 

1939. godine kad su jasno bački Hrvati 

od Mačeka zahtijevali da se „Bačka Hrvatska”, 

tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji 

novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. 

Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo 

je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, 

zajednica je pretrpjela veliki udar 

novih komunističkih vlasti, jer su gotovo 

sve prijeratne građanske organizacije i institucije 

do sredine pedesetih godina prestale 

raditi, kao sto su Križari, Dobrotvorna 

zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su 

izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje 

obnovljeno tek prije nekoliko godina, 

nakon pada Milosevića. Moram naglasiti, 

da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je 

također malo poznato, jači udar na hrvatske 

intelektualce bio u Subotici, negoli u 

nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen 

je rad Matice hrvatske u Subotici, a 

preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo 

to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, 

provodila se sustavna srbizacija školstva u 

tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije 

školstva vidljiv je odmah 1918. godine, 

tad se u Subotici ustrojava Srpski pravni 

fakultet, dot su u svim drugim dijelovima 

monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i 

Ljubljani, znanstveno - obrazovne ustanove 

nosila jugoslavenska imena. 

Kakva je situacija u razdoblju od raspada 

Jugoslavije do danas? 

U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska 

zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava 

vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira 

s etničkom pripadnošću Bunjevaca, 

kojima je režim Slobodana Miloševića 

dopustio posebno izjašnjavanje, a u 

popisima stanovništva nisu ubrojeni u 

Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje 

djelomičnog nepriznavanja hrvatske 

autohtone manjinske zajednice zadržalo 

se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni 

korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i 

„nacionalne Bunjevce”. Tako je posljednji 

popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20 

002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 

1971. do danas možemo sustavno pratiti 

kontinuitet pada broja hrvatske autohtone 

manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. 

Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada 

Miloševićeva režima, a1i ono nikako nije 

zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici 

nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju 

s „nacionalnim Bunjevcima”, kao što je to 

učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski 

parlament sve hrvatske etničke zajednice 

ubrojio u nacionalne Hrvate. Mampulacija 

se može vidjeti i u radu Nacionalnog 

savjeta bunjevačke nacionalne manjine, 

kojega srpske političke i kulturne 

elite koriste i stavljaju u istu ravan s 

Hrvatskim narodnim vijećem - krovnom 

organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. 

Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom 

akademijom nauka i umetnosti te Maticom 

srpskom iz Novog Sada od 2006. godine 

kontinuirano organizira pseudoznanstvene 

skupove, kojima je cilj pokazati kako 

su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna 

nacija. Već iz tog primjera vidljivo je 

kako se srpska kulturna i politička elita 

nije udaljila od koncepta srpskog pritiska 

na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 9. 

stoljeća u djelima llije Garašanina, Vuka 

Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, 

čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana 

Erdeljanovića do današnjih akademika 

SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira 

Popova, te Drage Njegovana, Dragoljuba 

Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas 

se izjašnjavanje. za rubriku nacionalni 

Bunjevac može djelomično razumjeti. 

Naime, u tom dijelu hrvatske manjinske 

autohtone zajednice prisutan je kontinuirani 

strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka 

i nepriznavanja hrvatskoga imena. 

Intervju s Krešimirom Bušićem objavljen 

je u zagrebačkom Hrvatskom slovu 

30. ožujka 2009. g. a razgovor je vodio 

Nenad Piskač 


str. 14. 

Iz starog tiska 


GL. br. 67 

Kasina back.indd 2 4/6/2009 4:37:59 PM

GL. br. 67 Glasnik PUČKE KASINE str. 15. 

Razgovor s Geraldom Clementeom: 

Samosnabdijevanjem protiv krize 

Geraldom 

Clementeom 

Zapadni mediji već mjesecima analiziraju 

posljedice, ali i uzroke globalne ekonomske 

krize. Pojedini su mediji čak i sastavljali 

“top listu” krivaca čiji su nesmotreni, nepromišljeni 

ili grabežljivi koraci doveli do kraha povjerenja u 

svjetsku ekonomiju i globalni kapitalizam. 

Među onima koji o ovoj temi imaju što reći je 

i Gerald Celente, utemeljitelj instituta “Trends 

research”, a čiji prijevod intervjua objavljuje 

Energoportal, te prenosi Regional. Celente je 

prognozirao pad burze 1987. godine, raspad 

Sovjetskog Saveza 1990, azijsku krizu 1997., pad ruskog gospodarstva 

1998., eksploziju internet balona 2000., recesiju 2001., pad tržišta 

nekretnina 2005., recesiju 2007. i paniku 2008. 

Prošao je ciklus kuPovine 

Celente kaže kako je financijski sustav u SAD kompletno kolabirao, 

a da vladi ostaje tiskanje novca i spuštanje kamate, mada niti to ne 

može zaustaviti pad gospodarstva. On kritizira američkog predsjednika 

Baracka Obamu, jer je za svoje suradnike izabrao iste ljude koji su i 

prouzročili krizu: 

- Nakon zadnje velike depresije Drugi je svjetski rat viđen kao izlaz. 

Danas živimo u drugom vremenu. Sljedeći rat bio bi rat s oružjem 

masovnog uništenja. Današnje ratove je moguće voditi samo protiv 

nerazvijenih zemalja. Više se ne radi o ispaljivanju interkontinentalnih 

raketa, već o gerilskom high-tech ratu, kakvog vidimo u Iraku ili 

Afganistanu. Samo... političari su spremni na sve. Američka imperija 

nestaje, otiče istim putem kao i britanska. Jednostavno, nemamo više 

novca. 

- Morat ćemo živjeti novu skromnost, koja će se manifestirati u 

kupovini isključivo stvari koje su neophodne i koje imaju dulji rok 

trajanja. Čitav ciklus konzuma je prošao, ciklus kupovine i dostizanja 

sreće kroz materijalizam. Razumite me, i ja volim lijepe stvari, samo se 

sada radi o kvaliteti, o konceptu «manje je više». 

- Doći će do velike promjene. Sve počinje već na lokalnoj razini. 

Potrebno je skrbiti o svojoj zajednici i biti aktivan u njoj. Postoje 

službe koje su esencijalne i koje trebaju biti javne, poput transporta, 

energije i vodosnabdijevanja. Ovdje je u pitanju globalna vlada, ja 

nisam teoretičar zavjere, ali svatko zna kuda vodi putovanje. Cilj je 

kontrolirati sve i upravljati centralno. 

Celente smatra kako će doći do određenog vida pobune, ukazujući na 

“bagru” s Wall Streeta te diplomante sveučilišta poput Yale i Harward, 

koji nikad u svom životu nisu zaprljali ruke, koji nemaju pojma što 

znači živjeti na ulici, potpuno osiromašen. A, kada oni ljudima uzmu 

sve, i kada ljudi više nemaju što izgubiti, tada su spremni na sve. 

Kao mogućnost opstanka on vidi “skidanje s mreže” potrošačkog 

društva, kako za pojedince tako i cijele zajednice, koji postaju 

samosnabdjevači. On poziva na ispitivanje mogućnosti postizanja 

neovisnosti o sustavu, za uzgajanje vlastitih namirnica i proizvodnju 

elektriciteta. Novim tehnologijama to postaje moguće i udaljuje ljude 

od “majke države” i “maćehinskih korporacija”. 

Background 

Stručnjak koji je predvidio globalnu krizu nudi i smjer traženja rješenja 

Gerald Celente je karijeru počeo u državnoj službi u američkom gradu 

Yonkersu od 300.000 stanovnika, te je nakon toga u glavnom gradu 

države New York, u Albanyju, radio kao asistent tajnika senatora države 

New York. Nakon doktorata politologije postaje specijalist za državna 

pitanja u Washingtonu za kemijsku industriju, radio je za Reagana i 

Connolyja. On kaže kako je imao prigodu vidjeti kako političari gmižu 

da bi dospjeli do vrha i da se takvi ljudi usisavaju naviše u hijerarhiji. 

Kao posljedica toga, političari nisu u stanju rješavati probleme. 

- Na svojim putovanjima primjećujem, nažalost, kako Europljani i 

Azijati jednostavno preuzimaju svaku glupost iz SAD. Pogledajte samo 

što se dešava u Španjolskoj s čitavom nesuzdržanom produkcijom 

u građevinskom sektoru, koja je proizvela jedan ogroman deponij 

nekretnina. Zemlja je bankrotirala. Ista je stvar i s bivšim državama 

Istočnog bloka. Sreo sam ljude odatle i sa zaprepašćenjem sam slušao 

kako brbljaju o investicijama i marketingu, kao da oduvijek žive u 

kapitalizmu. Govorili su sa mnom, kao da točno znaju o čemu je 

riječ. Ponašali su se više kao grabljivci, kao domoroci sa Zapada. Ove 

zemlje, i mnoge druge, imaju sada vlastiti gospodarski horor i svi su 

pali direktno na nos. 

Tim stručnjaka okupljen oko Celentea prognozira totalni kolaps 

gospodarstva za ovu godinu, propast trgovačkog sektora na malo, 

propast komercijalnih nekretnina, najveću depresiju ikada… 

- Mi također vidimo trend prema revoluciji. Ono što se trenutačno 

dešava u Grčkoj, može eksplodirati svugdje. Tamo se ne radi o 

ubojstvu 15-godišnjeg dečaka, već o pobuni ljudi protiv te totalno 

nekompetentne, korumpirane političke kaste, koja je svuda ista. Bio 

sam zaposlen kod države, poznajem razmjere korupcije. U Washingtonu 

se radi samo o lansiranju projekata, kojim će se obogatiti inicijatori i 

njihovi ortaci, ruka ruku mije, novac za prijatelje, sustav je od vrha do 

dna korumpiran. 

djeluj lokalno 

Prije nekoliko dana imali 

smo prigodu vidjeti kako 

radnici u Subotici, ali i 

drugim mjestima Srbije, 

izlaze na ulice tražeći 

rješenje za preživljavanje 

i očuvanje radnih mjesta. 

Ostvaruje se kritika 

seljaka o građanima kao 

“gologuzoj gospodi” 

koja nema resurse 

niti vlasništvo, ali se zahvaljujući sustavu drži iznad proizvodnje i 

poljoprivrede. 

A, izgleda kao da se vraćamo u doba kada su poljoprivrednici bili 

bogatiji, dok ljudima zbijenim u gradovima ostaje problem kako riješiti 

pitanje svoje egzistencije. Manje lokalne sredine mogle bi uvidjeti kako 

bi moglo postojati rješenje za sve, u vidu zatvaranja potreba lokalnim 

proizvođačima i ekonomskim lokalpatriotizmom. 

Nažalost, naša država radi upravo suprotno, dešava se da štiti domaću 

proizvodnju (automobilska industrija, energetika…), ali nema milosti 

prema poljoprivrednicima, čije cijene obara slobodnim uvozom. Ali, 

sada se sreća okreće… 

I konačno, možda bi hrvatska zajednica mogla imati šansu 

preživljavanja ukoliko se poboljša suradnja određenih pojedinaca i 

stvore funkcionalne zajednice bazirane na zadovoljenju realnih potreba. 

Farsa u koju se pretvorilo političko predstavljanje, njeno neučinkovito 

efektiranje u gospodarstvu i razvitku mogli bi biti skrenuti na sporedni 

kolosijek, kada bi se pametno osmislila suradnja bazirana na danostima 

zemlje i poljoprivrede u lokalnim uvjetima. Snagom života, rada, 

vrijednosti i umijeća mogla bi joj biti udahnuta svježa snaga, čiji cilj ne 

bi bio u ekspanziji, već u suživotu. 

Priredio: Neven Primorac 


str. 16. 

Tušta se kojišta oko nas događa. Sve 

se ništa okrenilo protiv čitavog svita 

pa onda i protiv našeg mirnog naroda, 

a mi ni krivi ni dužni to trpimo. Svesrdno 

oćemo sačuvat ono što nam je najvažnije, a to 

je nacionalno biće bunjevačkih Hrvata i zato 

furtom divanimo: tuđe poštivamo, svojim se 

dičimo. Ne iđe nam baš svileno, tušta nji nam 

podmeću nogu i prigrada ima na sve strane. 

Svedno, pak, al uspit ćemo! 

Dolazi bome niko vrime kad ćemo se vrlo 

teško moć razumit. Ima tu fajin razloga zato al 

jedno je ciguno - naš jezik, naš govor zapada 

u tešku gungulu. Ne našom krivicom ispada 

da eto mi, bunjevački Hrvati, u 21. viku ne 

možmo biti na istoj plaši s komšijama koji 

divane drugi jezik. Mi, a ima nas taki fajin, 

ako oćemo divanit našom lipom bunjevačkom 

ikavicom, dijalektom standardnog hrvatskog 

jezika, imamo problema. Zašto? Pa evo na 

priliku, slušamo radio, gledamo televiziju 

i čujemo riči koje ne možmo privest na 

bunjevački. U današnje vrime je, uzmimo na 

priliku, svaka druga rič na televiziji i radiju 

“recesija”. Čujemo tu rič na dan zdravo tušta 

puta a mi ne znamo šta ta rič znači i kako da 

je iskažemo u bunjevačkom govoru. Jel, ako 

se štogod drugo divani, na priliku, o patnjama 

ljudi onda čujemo rič “mobing” i ova rič nam 

je zdravo čudna, jel šta ćemo s riči “transparentan”, 

kako ćemo to privest na bunjevački, 

itd. Ove i druge riči su nove i usvojene su 

u dikoje jezike i ljudi hasniraje take riči i u 

divanu i u pisanju. 

Državni gazDašak 

Kako ove “stranske” riči obući u našu lipu 

ikavicu? I moglo bi se tako redom nabrajat 

još podosta riči, a neimat prave odgovore. 

Naši pridnjaci nek napnu mozak i nađu puta 

za raspletanje ovaki nevolja. Ako ostanemo tu 

dismo s našim divanom nećemo, kako se ono 

kaže, potirat ćošu, nećemo daleko otić. 

No, nisam imo na pameti o nevoljama pisat 

nego sasvim štogot drugo. Kopka me ta, tako 

furtom ponavljana rič “recesija” i oću o tom 

štogot kast našem svitu. 

Slušamo kako se divani: Ameriki priti “recesija”, 

Nimačka je u “recesiji”, Evropska unija 

ulazi u “recesiju”, Evropom i Amerikom širi se 

poput kuge – “recesija”! Priti nam “recesija”! 

Ne znamo, jel je Kina u “recesiji”? I tako 

redom slušano tu jednu rič cili cilcati dan. 


“Recesija”, bauk današnjeg gazdovanja u državi 

Vajda ćemo se i mi već jedared okrljat 

Oćel i u Srbiju to čudo doć il u komšinske 

države? Imal tog kod nas? To bi nam tribali 

javno kazat oni koji gazduju ovom državom. 

Po starom adetu kako državni glavaši vode 

brigu o nama saznat ćemo zacigurno poslidnji 

i onda kad budemo u tom do gege. 

Sa svih strana dolaze kojekake glasine. Svi 

se žale na rđavo gazdovanje, pa se onda 

čuje rič to je “recesija”. O čemu se tu radi? 

Najprije ću probat odgovorit na pitanje šta je 

to “recesija”? 

Evo ovako: oni ljudi za koje možmo kazat 

da su pametni i imaju visoke škule i koji 

se petljaju u gazdovanje kažu: prvo, jedan 

državni gazdašak je u “recesiji” onda kad 

nema napridovanja u gazdovanju duže vrimena, 

na priliku dva frtalja godine (tzv.”nulta 

stopa rasta), i drugo ako gazdovanje u državi 

biluži što bi kazli “negativan gospodarski 

rast” što na priliku onda zato možmo kazat, 

ove godine tako gazdujemo da imamo manje 

neg lani. Tu triba još obaško podvuć kako se 

mora gledat cilo cilcato gazdovanje kojeg ima 

u državi. 

Ima i drugčiji odgovora, malo oštriji, na to 

šta je “recesija”, al moždar je i ovaki odgovor 

zadosta. Dodat ćemo i nike stvari koje jasnije 

biluže “recesiju” pa ćemo je onda tako i mi 

običan svit možebit pripoznat. 

nervozni svit 

Još po koječemu, kazli smo, možmo saznat 

kako je “recesija” već tu: na priliku, kad ljudi 

koji jesape o tim stvarima skontaje iz, kako se 

ono kaže, javnog ispitivanja ljudi o tom kako 

žive, dođu do taki znanja, da hamade svi ljudi 

potvrde kako štogod nije u redu i kako im je 

teško živit. E onda to triba poslušat, jer to je 

nagovištaj onog što će doć, i to su otvorena 

vrata za “recesiju”. Evo još jedna prilika kako 

ćemo ubardat “recesiju”. Moramo izjesapit 

kako dalje kontat o našem životu. Taj redoslid 

iđe ovako: triba napravit prvo javno ispitivanje 

med trgovcima, šta oni kontaje o životu, 

pa onda i s onima koji troše novce i kupuju 

kojekaku robu. Ako njima nije po volji kako 

žive onda je to prva nevolja i u tom slučaju se 

mož počet divanit da je “recesija” na pomolu. 

Druga nevolja je kad u fabriku stigne vist kako 

njeva roba baš ne iđe, ne prodaje se, a magacini 

su puni napravljene robe koju niko ne traži. 

A treća nevolja je kad fabrikanti neće da troše 

novce za građenje novi fabrika, proširivanja 

GL. br. 67 

oni fabrika koje postoje i slično, jer znadu, od 

tog neće imat nikake hasne, onda je “recesija” 

već stigla na prag. 

Kad nam “recesija” dođe na prag onda nas 

sleptaje opet druge nevolje: svit postane nervozan, 

radnici u fabrikama i na drugim mistima 

gube zaposlenje, običan svit koji bi tribo, 

ko i drugput što su radili, kupovat robu kod 

trgovaca, poplašen ne iđe u dućane, ne kupuje. 

Onda se tu uskopište i bankari pa prite kako će 

povećat interes-kamate, a ima i taki koji kažu 

da će smanjiti kamate i tako se polagacgo sve 

uzmuti a mi obični ljudi onda u nevolji i stravu 

upremo pogled u državu, a ona štogot zamuckava. 

Tu onda i počmu jopet nevolje posebne 

sorte. Kad oni zamuckavaju koji bi tribali znat 

kako ćemo dalje ići i živit, šta možmo onda 

mi znat. Kad nemamo u koga se uzdat, nas će 

onda obuzet stra da možmo izgubit i ono malo 

što imamo, stra je kužan brez obzira koliko 

ste imućni, oću kazat svi ćemo se bojat i siroti 

i bogati. Oni s manje novaca su poplašeni da 

neće imat dosta da napune rezervoar benzina 

u njeve avtove, sridnja klasa se boji za svoje 

kuće, jesape da će vriditi manje nego što su 

za njih platili, a bogati se boje da će vridnosti 

burzovnih dionica pasti i pokvariti njevo 

klapljenje o lipom i mirnom životu pod stare 

dane i tako se to zapliće u nedogled. U takom 

neredu u državnom gazdovanju broj ljudi brez 

posla se povećava, oni koji rade sve manje 

dobiju novaca, novaca se nema, a ono malo 

što ima ljubomorno se čuva. Opet će oživit 

onaj stari adet, čuvanje novca u posteljama, 

a nama običnom svitu kako će bit, to samo 

dragi Bog zna. 

Jeto to je onako ovlaš na sliku i priliku 

tolmačenje riči “recesija”. A sad na poslitku 

jesapim kako triba kazat na bunjevačkom šta 

je to “recesija”. Mislim da nemož drukčije 

neg ovako: “recesija” je kad čovik ne mož da 

se “otrgne” i krene naprid. Kazli bi daklem 

“recesija” je isto što i “ne možmo se otrgnit”, 

jel kako bi niki drugačije kazli “ne možmo se 

okrljat”. Tako možmo kazat bilo kad se konta 

o državi, fabriki, jel običnom čoviku. 

Svi kažu, a to mož bit i utiha, “ne možmo 

se okrljat” (“recesija”), ne mora dugo trajat. 

Daj Bože da je tako. Ako smo malo pomogli 

razumit šta je to “recesija” i ubardat nike riče 

današnjeg vrimena, onda nam je zdravo drago, 

a namira je bila iskrena i od srca. 

Šiba nas život ne našom krivicom, a mi 

se ne damo. Imamo mi snage, naslidili smo 

od naši didova prave 

vridnosti s kojima se 

dičimo, koje čuvamo 

i volimo. 

Vajda ćemo se i mi 

već jedared okrljat. 

Kasina back.indd 4 4/6/2009 4:38:12 PM 

LVH


Umirovljeni admiral poziva na oprez 

Slijede li desetljeća ratova? 

Davor Domazet godinama iznenađuje javnost otvorenom sumnjom 

u zle namjere svjetskih moćnika 

Davor Domazet 

Prošle su tri godine od objavljivanja 

knjige Davora Domazeta Loše 

“Gospodari kaosa”, a knjiga je i dalje 

tražena, nalazi se u vrhu prodaje u Hrvatskoj. 

Poznato je kako je Domazet nakon karijere u 

Ratnoj mornarici JNA prebjegao u nastajuću 

Hrvatsku vojsku u činu kapetana bojnoga 

broda. Ubrzo se uključuje u vojne operacije 

i organizira ustroj vojne obavještajne službe, 

gdje napreduje u čin admirala. Obnašao 

je dužnosti načelnika Ureda za strateška 

istraživanja (1991.), načelnika Obavještajne 

uprave GS OS RH (1992.), zamjenika 

načelnika Glavnog stožera i načelnika 

Glavnog stožera Oružanih snaga Republike 

Hrvatske (1998.-2000.), a smijenjen je 

2000. nakon političke izjave. 

Osim brojnih stručnih članaka o vođenju 

ratova, mornaričkoj i podmorničkoj 

problematici (koje je počeo objavljivati još 

dok je bio u JNA), Domazet se istaknuo 

kao vojni analitik s težištem interesa na 

geostrategijskim raščlambama. 

U uvodu knjige “Gospodari kaosa” autor 

navodi kako je rat u Iraku otvorio novu 

stranicu ratovanja, koja se očituje kao rat za 

i protiv vrijednosti, svojevrstan nagovještaj 

apokaliptičnih (“posljednjih”) vremena: 

- Pred svijetom su velike opasnosti. Naša 

bi civilizacija mogla izbjeći vlastiti krah, u 

koji je guraju gospodari kaosa, samo ako 

ponovno oživi svijet Kristove civilizacije, 

objedinjene u katoličko-pravoslavnoj 

galaksiji ljubavi, koju će potpomoći 

islamska postojanost vjerovanja u jednoga 

Boga… 

Veliki su prevrat gospodari kaosa, ljudi 

koji vjeruju u svijet bez Boga, a ne vjeruju 

u iznimnost ljudske osobe, ljudi koji žele 

ovladati materijalnim svijetom, uspostaviti 

svjetsku nad-vladu i njezine institucije, 

započeli u Francuskoj 1789. godine. Prvi 

im je cilj bio uništiti kršćanski identitet i 

kršćansko utemeljenje europske društvene 

zbilje. Možemo ih zvati i deterministima, 

koji svoje postojanje uspješno skrivaju, 

zadovoljavajući se time da radije posjeduju 

realnu moć, nego njezinu vanjsku pojavnost. 

Ostaju skriveni čak i najupućenijim 

istraživačima povijesti. To pomalo čudi 

ako se zna da je njihova glavna metoda 

– propaganda. 

Deterministi 

Gledajući iz povijesne perspektive 

djelatnost “determinista”, kako autor naziva 

tajno društvo o kojem se inače piše kao o 

“Iluminatima”, “Sionskom prioratu” itd, 

kaže kako su najprije, u prvoj polovici 20. 

stoljeća, likvidirali najmoćniju konkurenciju: 

carsku Rusiju i carsku Njemačku – jednu 

komunizmom, drugu nacionalsocijalizmom. 

S boljševicima i Hitlerom pobijedili su 

i jednu i drugu. I svjetski ratovi u 20. 

stoljeću mogli bi biti djelo determinista. 

Nakon Francuske revolucije, druga faza 

determinizma izrodila je komunizam 

i fašizam. Danas smo svjedoci treće, 

odlučujuće faze – možemo “uživo” motriti 

pohod neoliberalističkog globalizma. Što 

će ostaviti za sobom: slobodne i nezavisne 

europske države i nacije ili – ropstvo, pita 

se Domazet. 

Po njegovu mišljenju, Hrvatska je 

obilježena time što je jedina katolička zemlja 

koja se nalazi na ulazu u strategijsku crnu 

rupu (područje Euroazije, od jugoistoka 

Europe, preko Kavkaza i Kazahstana do 

Filipina), gdje će se u 21. stoljeću odvijati 

veliki sukobi, radi preraspodjele svjetske 

moći. I zbog toga nije niti malo slučajno 

što je Hrvatska prva, u doslovnom smislu 

riječi, od strane svjetske moći devedesetih 

godina 20. stoljeća bila izložena terorizmu 

i terorističkoj strategiji. Bilo je bitno 

pacificirati jugoistok Europe (prostor bivše 

Jugoslavije) i u njemu razmjestiti vojne 

snage u neposrednom dodiru s čvrstim 

tkivom Euroazije i utaboriti se na njezinim 

prvim vratima (zapadni i istočni Balkan 

– Grčka – Turska), a onda ući u samo 

središte – Afganistan. Kad su ti geostrateški 

uvjeti zadovoljeni pad Sadama Huseina 

bio je neminovan. Posebnu pozornost u 

svojim djelima Domazet posvećuje pojmu 

“asimetričnog rata”, čija globalna strategija 

nastoji gospodariti svjetskim informatičkim, 

informativnim i obavještajnim sustavom. 

- Sekularizirana Europa u svom ustroju 

po mjeri determinista slijedi trag potpunog 

laicizma. Laicistička Europa nije ništa drugo 

nego pristalo ime za jakobinsku, marksističku, 

liberalističku, postmarksističku, 

antiklerikalnu, antikršćansku i ateističku 

Europu. Uzalud su Vatikan i Sveti Otac, 

te biskupi svih europskih zemlja prosjačili 

“za vizu i dozvolu trajnog boravka” Boga 

u europskom Ustavu. Deterministi milosrđe 

kao krepost ne poznaju, zato su tako 

nemilosrdni i sarkastični. Njima ustav i ne 

treba jer oni stvaraju naddržavu, bez pravde, 

naroda i Boga. 

Domazet predviđa trideset godina ratova u 

sjenci pseudoreligija, ograničenih državnih 

suvereniteta, pravnih presedana i upravljanim 

krizama. Po njegovom mišljanju ulazimo u 

svijet bez vjere, bez države, bez pravde, bez 

mira, nakon kojeg će doći posve drugačije, 

bibilijsko stanje stvari. 

- Hrvatska jest suverena država, ali njezine 

plave granice (more i rijeke) neprekidno su 

pod udarom svih susjeda, i ne samo njih. 

Polazište je gotovo uvijek isto – Hrvatska 

je mala zemlja za tako veliko more, a izvori 

pitke vode predragocjeni su da bi pripadali 

samo jednom narodu. Jedni bi htjeli more, 

a drugi pitku vodu, a oni izvan bližeg 

susjedstva htjeli bi i jedno i drugo. Zato 

posezanje za “hrvatskom plavom bojom” nije 

slučajno. Naime, svi bolji poznavatelji stanja 

čovjekova okoliša, prije svega u Europi, 

jedinstvena su stajališta kako je državni 

prostor Republike Hrvatske, osim vrijednog 

geostrateškog položaja na prvim vratima 

Europe, i neovisno o vidljivim posljedicama 

ratnih razaranja, u ovome trenutku europski 


str. 18. 

ekološki rezervat i potencijalno izvorište 

pitke vode i posljedično tomu, zdrave 

hrane, kojima će razvijeni svijet uskoro 

početi oskudijevati… 

Kao što je 20. stoljeće bilo “stoljeće 

rata” za naftu, tako će 21. stoljeće, a druga 

njegova polovica sigurno, biti obilježeno 

ratovima, sukobima i krizama, ali ovaj 

put za pitku vodu. Ovakve prosudbe 

geopolitičara, analitičara i najmoćnije 

svjetske izvještajne agencije o budućnosti 

svijeta morale bi hrvatsku političku misao 

vratiti na područje jadranskog slijeva od 

Gacke, Zrmanje, Krke, Cetine, Neretve, 

Omble, ali i Kupe, Korane, Dobre, Une, 

Unčice, Šuice, Bistrice, Žabljaka, Trebižata 

i Bregave. Tu na tom području Dinarida 

obitavaju Hrvati ne samo kroz povijest, 

nego i sada na početku 21. stoljeća. Taj 

relativno uski, stiješnjeni prostor između 

planina središnje Bosne i Jadranskog mora, 

Hrvatsku po zalihama pitke vode smješta 

na peto mjesto u Europi, a u svijetu na 

četrdeset i drugo, s tim da je po kakvoći na 

samom svjetskom vrhu... 

Pitanje Savudrijske vale je pravno jasno: 

zna se gdje utječe rijeka Dragonja, iako 

su Slovenci čak promijenili tok i utok te 

rijeke na štetu Hrvatske, ali i bez toga, 

zna se točka razgraničenja na kopnu, a 

onda je na moru sve precizno određeno 

međunarodnim pravom – to je okomica 

na spojnicu dviju obala vale. Kad je sve 

to tako pravno čisto, postavlja se pitanje: 

zašto Slovenci ustrajavaju, iako su svjesni 

da ne mogu nikako imati izravan izlaz na 

otvoreno more? Oni dobro znaju kako su 

Talijani, koji glume suzdržanost, na njihovoj 

strani, i čekaju u zavjetrini – povijesno 

gledajući za talijansku politiku ništa novo. 

Naime, u pitanju su Osimski sporazumi, 

jer negraničenje Hrvatske s Italijom otvara 

novu međunarodnopravnu situaciju. Kao 

što je poznato Sporazume su potpisale 

vlade SFR Jugoslavije i Italije, a pravno ga 

nasljeđuju one države nastale na prostoru 

zvanom bivša Jugoslavija koje izravno 

graniče s Italijom, što u ovom slučaju 

znači da su to Hrvatska i Slovenija. Ako bi 

Hrvatska pristala da ustupi Sloveniji to što 

traži, bez obzira na “koridor”, “trokut” ili 

nešto slično o čemu se u raznim prilikama 

pregovaralo, Hrvatska bi izgubila izravnu 

granicu s Italijom. U tom slučaju Osimski 

sporazumi sigurno bi poprimili sasvim 

drukčije konotacije između Hrvatske i 

Italije. 

novi rim 

Domazet dodaje da nad-država kao 

popratna pojava totalnog tržišta vodi 

čovječanstvo prema ponoru, u propast. 

Europska Unija u mnogočemu nastoji sličiti 


Rimskom Carstvu – Imperium Romanum. 

Obilježje tog društva bila je lišenost stanja 

koje prelazi područje čovjekove svijesti, to 

jest transcendentalnosti. Nijekanje svake 

transcendencije bila je jedina transcendencija 

tog društva. A, u prvom redu su kršćanske 

crkve pozvane da poput prvih kršćana 

dignu zastavu pobune, kako bi se spasilo 

čovječanstvo i cijeli globus. Njihova bi 

zadaća trebala biti ne samo upozorenje, 

nego i pružanje aktivnog otpora, dakako ne 

fizičkog. Kršćanske crkve moraju, dakle, 

preuzeti civilizacijski nalog u 21. stoljeću 

i povesti odlučnu borbu u novom dobu 

poganstva. Na svijetu je u 2004. bilo 6 

milijardi i 212 milijuna stanovnika. Od tog 

broja krštenih katolika ima više od milijarde 

(1.071 000) – to jest 17,2 posto, što znači da 

je gotovo svaki peti zemljanin katolik. “U 

biti stabilan” ostaje i dalje broj svećenika i 

redovničkih zvanja, a ohrabrujući je podatak 

da sve više zvanja ima u Africi i Americi, 

dok je u “laganom opadanju” broj zvanja 

u Europi i Aziji. Prema tim podacima, od 

ukupnog broja katolika polovica ih živi 

u Americi (50 posto), i taj kontinent i 

dalje ostaje “rasadnik” katoličanstva; dok 

ih u Europi ima 26,1 posto… Oslobođeni 

iz ropstva determinizma, katolici neće biti 

sami, njima će se pridružiti i preko 350 

milijuna pravoslavaca. 

Međutim, u posvemašnjoj kritici modernog 

svijeta sumnjivih moralnih vrijednosti, 

Davor Domazet ne zaboravlja ukazati na 

potrebu moralne besprekornosti i u samoj 

Crkvi: 

- Crkva se tako stalno ponaša - kao krivac 

koji se brani i zataškava, umjesto da se 

prva ogradi od onoga što sama smatra 

neadekvatnim. Ako su neki svećenici 

pedofili, ako neki svećenici koriste svoj 

položaj da bi seksualno iskorištavali 

župljane, to ne znači da su to svi i da 

zbog njih mora ispaštati čitava zajednica. 

Isto je i s celibatom. Toleriraju se tajna 

djeca, toleriraju se nevjenčane supruge ili 

ljubavnice, samo da javnost ništa ne zna, 

samo da se vjernici ne uznemire i da se ne 

naruši autoritet Crkve. A on se zapravo zbog 

ovakvih postupaka neprestano narušava. 

Iskreniji i liberalniji odnos prema pitanjima 

seksualnosti i svećenika i vjernika tu bi 

mnogo pomogao. Upravo mi se zato sviđa 

prostodušna izjava Dalaj Lame o tome 

kako mu fali seks. On je to rekao javno, 

u lice cijelom svijetu, ali to ne znači da je 

pri tome ‘drpao’ klince obrijanih glava koji 

uče za budističke redovnike. A kod seksa i 

celibata postoji paradoks: život je svetinja, 

a upravo onaj koji je posvećen Bogu nema 

pravo legalno začeti tu svetinju. 

Priredio: Neven Primorac 

GL. br. 67 

Skupština Srbije uskoro donosi dva nova zako 

U cilju sigurno 

skupštinsku proceduru po hitnom su 

U postupku uvrštena dva nova zakona, 

oba vezana uz proizvodnju, promet, transport 

i primjenu opasnih tvari namijenjenih i 

poljoprivrednoj proizvodnji. Usporedo s ova 

dva zakona u skupštinskoj se proceduri nalaze 

još tri zakona o opasnim kemikalijama: Zakon 

o sredstvima za zaštitu bilja, Zakon o ambalaži 

i ambalažnom otpadu i Zakon o upravljanju 

otpadom. 

Tijekom 2007. godine putem Glasnika 

Pučke kasine 1878. javnost je u više navrata 

obaviještena o održavanju stručnih skupova 

vezanih uz „Transport opasnih tereta RID, ADR 

i ADN“. Ovim skupovima su prisustvovali 

stručnjaci proizvođača, prerađivača i 

transportera opasnih tvari, a cilj skupova 

bio je informiranje korisnika i prijevoznika 

opasnih tvari o mogućim posljedicama u 

slučaju havarija, kako u proizvodnji tako i 

u transportu. Poseban je naglasak davan na 

moguće havarije u transportu opasnih tvari, te 

kako spriječiti eventualne havarije. Skupovima 



ova zakona 

rnog prometa 

su bili nazočni stručnjaci Ministarstva transporta 

Austrije i stručnjaci za ekologiju španjolskog 

ministarstva, koji su nazočne upoznali s 

europskim direktivama u vezi ovih tema. 

Željezničko inženjersko društvo (ŽID) i 

ove godine organizira stručni skup na temu 

„Transport opasnih tereta – izmjene RID, 

ADR i ADN za 2009. godinu“. Skup će biti 

održan u Novom Sadu 28. i 29. svibnja 2009. 

godine u prostorijama Gospodarske komore 

Vojvodine (Master centar Novosadskog sajma, 

Hajduk Veljkova br. 11 na III. katu). Skup se 

organizira pod pokroviteljstvom Ministarstva za 

kapitalne investicije i Ministarstva željeznica i 

transporta Njemačke i Austrije. Oni će izložiti 

nove procedure vezane uz postupanje, pakiranje 

i transport opasnih tereta. Ove procedure su već 

usvojene u EU. Skup je namijenjen stručnjacima 

koji se bave proizvodnjom, pakiranjem i 

distribucijom opasnih tereta, te stručnjacima za 

zaštitu životnog okoliša. 

mr. Ivan Lulić 

Primjena folijarnih gnojiva 

Kristalon u ratarskim usjevima 

U 

našoj proizvodnoj praksi pri 

gajenju pšenice, kukuruza, šećerne 

repe, suncokreta, soje, unatrag 

nekoliko godina povećalo se interesovanje 

proizvođača u pravcu primjene hraniva preko 

lista (folijarnog gnojiva). Razlozi za to leže, 

prije svega, u želji proizvođača da ostvare 

maksimalno moguć prinos, a samim tim i 

prihod s određene površine. 

Najčešća pogreška koju proizvođači čine 

jest pretpostavka da se samo primjenom 

folijarnih gnojiva mogu osigurati sva 

potrebna hraniva koja su biljkama potrebna, 

odnosno neophodna. To je potpuno pogrešno 

shvaćanje, jer se prehranom preko lišća 

biljkama može dati mali dio potrebnih 

hraniva, hraniva koja su biljkama neophodna. 

Osnovni način snabdjevanja biljaka 

hranivima je preko tla, te samo primjena 

punih doza granuliranih hraniva, najbolje 

na osnovi agrokemijskih analiza tla, može 

osigurati maksimalni prinos. 

Međutim, veoma je važna činjenica da 

se primjenom folijarnih hraniva kao što 

je Kristalon biljkama daju toliko potrebni 

mikroelementi, vitamini, bez kojih je normalni 

porast i plodonošenje nepojmljivo. Generalno, 

primjena hraniva Kristalon predstavlja vrlo 

ekonomičan, brz i efikasan način da se biljke 

koje su bile izložene nepoljnim uvjetima 

vrate u optimalno fiziološko stanje te na taj 

način maksimalno iskoriste osnovno gnojivo, 

koje im je predhodno dano. Rezultat ovakve 

primjene je povećanje prinosa za 10% do 

20%, kao i povećanje kvalitete proizvoda. U 

razvijenim zemljama EU primjena folijarnog 

gnojiva Kristalon je redovita tehnološka 

mjera, kako u proizvodnji ratarskih tako i 

voćarsko-vinogradarskih kultura. Primjena 

folijarnog gnojiva Kristalon ima vodeće 

mjesto u dodatnoj gnojidbi i cvjećarskih 

kultura te ukrasnog bilja. 

Preporuke za primjenu folijarnog gnojiva 

Kristalon: 

- U pšenici se koristi KRISTALON 

SPECIJAL samostalno ili sa sredstvima za 

zaštitu bilja u količini od 5 kg/ha jednokratno, 

uz utrošak 250-300 lit vode po 1 ha. Primjena 

KRISTALON SPECIJALA je moguća i u 

dva navrata: prvi tretman u fazi vlatanja, 

samostalno ili s herbicidima (2,4-D) u dozi 

od 3 kg/ha, odnosno u koncentraciji 1,5% do 

2%, ovisno od upotrebljene količine vode, 

a drugi u mliječnoj zriobi, kada se tretman 

obavlja samo s KRISTALON SPECIJALOM 

ili kombinirano s fungicidima, u istoj dozi 

od 3 kg/ha. Utvrđeno je ne samo povećanje 

prinosa nego i kvalitete zrna. Povećan je 

sadržaj glutena u zrnu. 

- U kukuruzu se primjenjuje jednokratno 

u dozi 5-6 kg/ha skupa s primjenom 

herbicida iz grupe sulfonilurea (NICOGAN 

+ KRISTALON SPECIJAL). 

- U soji se KRISTALON SPECIJAL 

(18+18+18+3MgO) primjenjuje u fazi treće 

troliske u dozi 5-6 kg/ha te pred zatvaranje 

redova u dozi 5-6 kg/ha (KRISTALON 

BRAON, ukoliko je usjev u dobroj kondiciji, 

ili KRISTALON SPECIJAL, ukoliko je usjev 

u slaboj kondiciji). 

Stručna služba MAGAN Agrochemicals 


str. 20. 


Zaštita biljke ali i zaštita čovjeka 

Oprez pri radu s pesticidima! 

Prije uporabe sredstava za zaštitu bilja najvažnije je pročitati priložene upute 

i po njima se treba ravnati 

Pesticidi je zajednički naziv za sve 

kemijske agense koji se primjenjuju 

u agronomiji, šumarstvu, stočarstvu, 

prehrambenoj industriji i komunalnoj higijeni 

radi suzbijanja štetnih mikroorganizama, 

insekata, grinja, nematoda, puževa, ptica, 

glodavaca, korova i drugih bioloških 

agenasa. Ti štetni biološki agensi suzbijaju 

se brojnim i raznolikim metodama, koje se 

mogu grupirati u – biološke, mehaničke, 

fizičke i kemijske. Uvijek treba nastojati 

da se mehaničke, fizičke i većina biloških 

metoda primijene prije kemijske metode. 

Kemijsko suzbijanje bioloških agenasa treba 

biti kao dopunska metoda. No, nažalost, to 

nije uvijek tako. Često je kemijska metoda 

jedina metoda suzbijanja štetnih insekata, 

izazivača bolesti, štetnih korovskih biljaka, 

glodavaca, kućne gamadi. 

S obzirom na to da su pesticidi toksične 

tvari ne samo za štetne biološke agense, već 

i za gajene biljke, toplokrvne životinje, razne 

korisne organizme, pa i za samog čovjeka, 

primjena kemijskih metoda borbe je složena i 

zahtijeva veliku stručnost rada, zasnovanu na 

znanstveno provjerenim rješenjima za svaku 

biljnu vrstu u okviru lokalnih, regionalnih, 

klimatskih i opće ekoloških uvjeta. Otuda 

nedovoljno stručna, odnosno neracionalna 

primjena pesticida može prouzrokovati 

brojne negativne posljedice, među kojima 

se posebno ističu: zagađenje zraka, vode 

i tla. Zrak se može kontaminirati i na 20 

km od mjesta primjene, pa pesticidi mogu 

dospjeti i na druge obradive površine, u 

šume, vodotokove i naselja. Zagađena voda 

može imati toksično djelovanje na gajene 

biljke, ribe, korisnu floru i faunu, lovnu 

divljač, domaće životinje i čovjeka. Zbog 

spore degradacije pesticidi se akumuliraju u 

tlu, te utječu na biocenotske odnose i procese 

u tlu. Nepravilna primjena pesticida čest je 

uzročnik trovanja radnika koji sudjeluju u 

primjeni pesticida. Do trovanja može doći 

i kod radnika koji sudjeluju u prometu 

pesticida. Sve to izaziva u široj stručnoj 

javnosti podijeljeno mišljenje o vrijednosti 

pesticida i racionalnosti njihove primjene 

u sve većim količinama. Zato je primjena 

pesticida jedan od najaktualnijih problema 

suvremene agronomije. Primjenjivati 

pesticide ili ih ne primjenjivati, kada i kako 

– velika je dvojba svakog poljoprivrednika. 

Prije uporabe sredstava za zaštitu bilja 

najvažnije je pročitati priložene upute i po 

njima se treba ravnati. Uputa je priložena 

u svakoj ambalaži, a kratko je i na samoj 

ambalaži. Prije kupovine sredstava za zaštitu 

bilja mora se znati što će se i protiv čega 

će se raditi tretiranje, ali se trebaju znati i 

svojstva kupljenog pesticida. Danas u 

prodaji imamo veliki broj sredstava za 

zaštitu bilja, a svake godine dolaze na 

tržište nova sredstva. Obavijesti, upute, 

članci u novinama i časopisima puno 

pomažu da se pesticid bolje upozna. 

Svakako je poželjno doći do prospekta, 

koji sadrži sve što je najbitnije znati o 

konkretnom sredstvu za zaštitu bilja. 

Osim namjene sredstva za zaštitu 

bilja, osobitu pozornost treba obratiti 

na otrovnost preparata za čovjeka i 

toplokrvne životinje. Ukoliko više 

sredstava za zaštitu bilja imaju jednaka 

svojstva u zaštiti, svakako se treba 

opredijeliti za ono koje je najmanje 

otrovno. To je potrebno naročito kod 

zaštite povrća, voća i vinove loze. 

Ako je ambalaža u redu, potrebno je 

pogledati i datum proizvodnje i rok 

trajanja, jer to na svakom pakiranju 

mora biti naznačeno. Ako toga nema ili 

je sredstvu prošao rok trajanja, takvo 

sredstvo ne treba kupovati. Ukoliko je 

ostalo neupotrebljenog sredstva, ono 

treba ostati u istoj ambalaži, a nikako 

ga ne treba presipati iz originalne 

ambalaže u npr. bocu od vina. Treba 

GL. br. 67 

paziti da se sredstvo ne smrzne. Sredstva 

za zaštitu bilja trebaju biti „pod ključem“, a 

osobito treba paziti da do njih ne dođu djeca. 

Izmađu ostalog, na uputi je naznačeno za 

što se sredstvo upotrebljava, a navedena je i 

koncentracija ili doza. Npr. 0,15-0,20%, a to 

znači da se koristi 150-200 gr/100 lit vode. 

Kod rada sa sredstvima za zaštitu bilja 

treba voditi računa da nam ona ne dospiju u 

organizam. U organizam ona mogu dospjeti 

preko usta, preko kože i kroz dišne organe. 

Kod viših temperatura sredstvo lakše dolazi 

u organizam, jer više isparava, pa je u tim 

uvjetima potrebna veća pozornost. Zato pri 

radu sa sredstvima za zaštitu bilja treba nositi 

zaštitna odijela, gumene rukavice, naočale, 

gumene čizme, a usta i nos treba zaštiti makar 

s običnom (bijelom) maskom. Za vrijeme 

rada ne smije se jesti niti piti alkoholno piće. 

Pušenje je strogo zabranjeno, jer se cigareta 

ovlaži te se otrov direktno udiše. U pauzama 

rada, ukoliko se jede ili puši, ruke i lice dobro 

oprati (toplom) vodom uz uporabu sapuna. 

Ukoliko se pojavi glavobolja treba 

prekinuti s radom, oprati se i odmoriti, a ako 

bolovi ne prestanu treba potražiti liječničku 

pomoć. Mada ima otrova koji uneseni preko 

kože mogu izazvati teško trovanje, pa i 

smrt, ipak je ovakav način trovanja manje 

opasan od trovanja preko usta ili dišnih 

organa. Ukoliko dođe do trovanja, odmah 

prekinuti s prskanjem, a unesrećenog prije 

nego dođe do liječnika osloboditi radnog 

odijela, skinuti mu čizme i rukavice, umiti 

ga, a ukoliko je sredstvo ušlo u organizam 

kroz usta izazvati povraćanje stavljanjem 

prsta u usta ili mu dati mlaku slanu vodu. 

Ukoliko otrovani ima drhtavicu pokriti ga i 

on treba ležati na svježem zraku do odlaska 

liječniku. 

U Republici Srbiji je u funkciji Centar za 

kontrolu trovanja, koji se nalazi u okviru 

Vojnomedicinske akademije, Beograd, 

Crnotravska 17, telefon 011/3008-440 i 

011/3672-187. Zadaća ovog Centra je davati 

podatke o otrovima, njihovoj toksičnosti, 

simptomima i znacima trovanja, mjerama 

prve pomoći i liječenju. Ove informacije 

Centar daje 24 sata dnevno u svih 365 dana u 

godini. Drugim riječima, kad god se korisnik 

pesticida ili unesrećeni nađu u situaciji da im 

treba pomoć (prva ili stručna, medicinska) 

najbolje je obratiti se Centru, od koga će 

dobiti sve potrebne informacije. 

na. vI. 



Dramski prikaz: Putujuće kazalište Šopalović 

Crno-bijeli svijet nasilja 

Priča počinje jednostavno: u tijeku je Drugi svjetski rat, 

u Užice se slijeva rijeka izbjeglica iz Bosne i Hercegovine 

Piše: Dejan Ušumović 

Konačno, i za razliku od većine aktualnih događaja zagrnutih 

sumornim nijansama svakidašnjice, pristiže nešto što se iz 

cjelokupnog pejzaža izdvaja izvrsnošću. Počevši od neporecive 

činjenice o vještom odabiru i uspješno svladanom materijalu, pa 

završno s lako ustanovljivom prognozom o blistavim izvedbama 

u budućnosti. Riječ je o trećoj ovosezonskoj premijeri ansambla 

Drame na srpskom jeziku izvedenoj 20. ožujka 2009. na sceni Jadran. 

Konkretno, predstavi rađenoj prema proznom tekstu proslavljenog 

majstora pera i dobitnika svih značajnih književnih nagrada 

Ljubomira Simovića (2. veljače 1935., Užice, Srbija) pod nazivom 

„Putujuće kazalište Šopalović“ (1986.). Navedeni komad je netko 

možda i imao prilike vidjeti s obzirom da je plasiran u mnogim 

državama – kako bivše YU, tako i sadašnje EU, kao i činjenice da 

je ekraniziran. Srećom, pred univerzalnošću umjetničkog izričaja 

barijere se brišu, pa smo zahvaljujući angažiranoj ekipi u prilici 

biti pod utjecajem aktualnih, ali pozitivnih, i što vrijedi naglasiti, 

svjetskih strujanja. 

Priča počinje jednostavno: u tijeku je Drugi svjetski rat, u Užice 

se slijeva rijeka izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Istovremeno, 

vođena drugim motivima pristiže četveročlana putujuća družina s 

namjerom izvesti, ni više ni manje, nego Shilerove „Razbojnike“. 

Odmah na početku, nakon kratkog propagandnog nastupa na 

gradskom trgu, glumački kvartet nailazi na problem oličen u 

pitanju – imaju li dozvolu za nastup ili ne? Ukoliko problematiku i 

aspekte vezane uz pojam i brutalnost prakse ratovanja svrstavamo 

u nešto normalno (!), tada se možemo naći u magičnoj poziciji i 

prvotnom iščuđavanju starih Helena na izvorima procvata teatra, 

te evolutivno-kulturološkom fenomenu razgraničavanja fikcije od 

stvarnosti, tj. ustanovljavanju izvjesne razine svijesti na mjestu 

susretanja filozofije i metafizike. 

Dakle, glumačka družina ulazi u jedan crno-bijeli svijet koji pred 

stihijom beskompromisnog nasilja i svakodnevnih ratnih teškoća 

baš i nema mnogo sluha za, što drugo, nego za umjetnost. Nastaju 

mnoge dileme od kojih scena u kojoj zaneseni Filip (ukoliko 

odbacimo komparativni pristup ingeniozne psihološke procjene 

trenutka i danog mu simboličkog značaja), potpuno neprimjereno 

okolnostima, interpretira dijalog iz Euripidove Elektre ujedno i 

kristalizira središnje pitanje – tko zapravo pojmi, a tko ne onu 

tananu nit što razdvaja realnost od fantazije? Na drugi način 

formulirano, u kolikoj je mjeri kompleksna ljudska percepcija i u 

najobičnijim situacijama? I tko manipulira, a tko je žrtva? Primjerice, 

zastrašujući lik Drobca, za kojim se moraju uklanjati tragovi krvi 

koje mu stopala ostavljaju paradigma je persone iz najdubljeg 

ponora moći, a u danom kontekstu je ujedno i najtragičnije izmanip 

ulirana figura, koja se nakon svih počinjenih šteta vraća ljudskome 

u sebi, ali prekasno. Nasuprot njemu, pesimističko-optimistični 

vođa trupe Vasilije Šopalović, koga profesija interpretatora života 

kroz bravurozne dramske obrate neprestano postavlja pred paradoks 

– gdje prestaje gluma, a počinje stvarnost, oživljava misaonost i 

razum. Kao vox populi, predstavljeni jednostavno poput krokija, 

može se shvatiti bračni par Babić. Tradicionalno, na Gini počiva 

sav teret održavanja domaćinstva, u koje se privremeno smješta 

glumačka trupa, dok Blagoje „vileni“ naokolo s bocom alkohola 

kao nerazdvojnim rekvizitom. Oboje ih pritišće teret vezan za 

ratne aktivnosti njihovog sina... Priča se završava jednostavno, 

eliminacijom krajnosti. 

Ako bih samoinicijativno trebao izdvojiti samo dva elementa koja 

osmotrena iz različitih kutova fasciniraju, tada bih se osvrnuo prema 

minucioznoj glumi Vesne Kljajić-Ristović, koju smo prvenstveno 

navikli gledati u komičnim ulogama: ovom nam prigodom otkriva 

podjednako briljantno umijeće pri tumačenju tragičnih likova. 

Sljedeći bih moment locirao na scenu pokraj rijeke noći u kojoj 

Drobac osvješćuje i budi u sebi sve ono vrijedno, ljudsko... do tada 

blokirane emocije radi kojih bi život imalo smisla nastavljati. 

Introspektivni elementi se autorefleksivno i spontano nameću 

razotkrivajući i ustanovljujući lepezu raskošnih i suptilnih varijacija 

koje ovo ostvarenje postavljaju u sam vrh suvremene srpske 

književne scene, a pariraju mu „Hasanaginica“ i „Čudo u Šarganu 

=20; istog autora. „Putujuće kazalište Šopalović“ u interakciji 

s auditorijem u priličnoj mjeri defragmentira relaciju glumac – 

promatrač. Je li zbog dramskog realizma osnaženog nekako uvijek 

aktualnim i karakterističnim mentalnim sklopom stanovnika starog 

kontinenta, na svakome je pojedinačno da preispita. Preciznost 

kojom Ljubomir Simović dočarava sve nas jest element zbog kojeg 

„Kazalište“ nadrasta instituciju, pa se može govoriti o apsolutnoj 

društvenoj angažiranosti. Ukoliko se preispita historijat samoga 

djela, tada se, iza kuloara, može otkriti kako aktualno djelo iz 

ponekih subjektivno-objektivnih razloga nije svatko spreman i 

realizirati. Srećom po kulturni milje, imidž ovog grada i općenito, 

prepreke te konotacije je nadišao slovenski redatelj Andrej Jus 

(1981., Slovenj Gradec, Slovenija) u suradnji sa subotičkom 

kazališnom ekipom. 

Uloge su podijeljene na sljedeći način: Vasilije Šopalović (Jovan 

Ristovski), Jelisaveta Protić (Suzana Vuković), Sofija Subotić 

(Jelena Mihajlović), Filip Trnavac (Srđan Sekulić), Tomanija 

(Snežana Jakšić-Čolić), Dara (Kristina Jakovljević), Simka (Minja 

Peković), Drobac (Nenad Pećinar), Milun (Vladimir Grbić), 

Majcen (Zoran Bučevac), Blagoje Babić (Miloš Stanković) i Gina 

(Vesna Kljajić-Ristović). Scenografiju je osmislila Marija Kalabić. 

Kostimografija pripada Dragici Laušević, dok muziku potpisuje 

Božidar Obradinović. Lektor je Dejan Sredojević, a dramaturg 

Miloš Jakovljević. 

D. U. 


str. 22. 


IN MEMORIAM 

Kata Bačlija-Vilhajm /Kaća, Katarina/ 

Glumica Narodnog kazališta u Subotici 

Kata Bačlija rođena je u Subotici 27. 

listopada 1927. godine. Završila je 

Državnu građansku žensku školu 

1943. godine. Nije voljela geometriju, 

račun, kemiju. Voljela je crtanje, lijepo 

pisanje i ponajviše pjevanje. 

S 18 godina, 1. listopada 1945. godine, 

postaje članicom zbora Narodnog 

kazališta. Ubrzo je pokazala svoj glumački 

talent i 1946. godine glumi u predstavama: 

„Gospođa ministarka”, „Laž i paralaž”, 

„Ljubovnici”. 

Prva uloga Vide dodijeljena joj je 1948. 

godine u predstavi Mateja Bora „Noću 

Globokom”, koju je režirala glumica Jelka 

Asić. Nakon sklapanja braka, s obitelji 

odlazi u Izrael, a već se 1950. godine 

vraća, ali u somborsko kazalište. 

U listopadu 1951. godine piše zamolbu 

upravi Narodnog kazališta u Subotici. 

Potpisuje ugovor o stalnom angažmanu 

s obvezom koja doslovce glasi: 

„Angažiranjem se obvezuje sudjelovati 

u izvođenju svih opera i opereta na 

srpskohrvatskom i mađarskom jeziku, 

bilo kao članica zbora, bilo kao solistica”. 

Kaća je darovita glumica i ubrzo potpisuje 

novi ugovor u kojem se kaže: „…da 

sudjeluje u svim kazališnim komadima 

koje izvodi ovo kazalište”. Zapamćena 

je njena uloga Jele u predstavi „Vašange” 

Matije Poljakovića. Glumački partner bio 

joj je Mihajlo Jančikin. Glavna uloga 

Fani u predstavi „Ulični svirači”, također 

s Mihajlom Jančikinom, bila je značajna i 

samoj Kaći. 

Iz sezone u sezonu nižu se predstave 

i uloge, kojih je Kaća u svojoj karijeri 

ostvarila u više od 120 naslova. Nabrojit 

ću nekoliko: „Šokica”, „Zajednički stan”, 

„Vlast”, „Otelo”, „Klupko” - 1955. i 

1971., „Gospođa ministarka” sa Slavom 

Ode Bolto na ogled - G. Kopunović. Kaća Bačlija i M. Rastovac 

Bulgakov u glavnoj ulozi, „Drveće umire 

uspravno”, „Par žutih cipela”, „Policajci”, 

„Kokice”, „Klopka za osam bespomoćnih 

žena”, „Protekcija” - glavna uloga Perside. 

Zatim „Ženski razgovori”, „Budilica”, 

„Vjetar u granama Sasafrasa”, „Pokojnik”, 

„Revizor”, „Učene žene”, „Tuđe dijete”, 

„Zla žena”, „Salašari silom varošani”, 

„Oluja”, „Tartif”, „Dnevnik Ane Frank”, 

„Zona Zamfirova”, „Mišolovka”, „Laža 

i paralaža”, „Ljubav na talijanski način”, 

„Katica”. 

Glumila je u skoro svim predstavama 

Matije Poljakovića: „Ča Bonina razgala”, 

GL. br. 67 

„Ludograd”, „Naše i vaše zgode i 

nezgode”, „Ode Bolto na ogled”, „Kad 

Bog đavlu kumuje”, „Bolto na fronti”, 

„Jedna cura, sto nevolja”. Godine 1974. 

honorarno je bila angažirana u Operi 

Srpskog narodnog pozorišta. 

Godine 1975. odlazi u Bruxelles iz 

osobnih razloga, ali se 1. siječnja 1977. 

vraća svojoj Subotici i svom kazalištu. Već 

u veljači, sa svojim kolegama ima novu 

premijeru u predstavi „Titanik valcer”. 

Glumi u većini predstava sve do odlaska u 

mirovinu 1979. godine. U studenom 1978. 

glumi ulogu Pavke u predstavi „Narodni 

poslanik” s glumačkim partnerom Gezom 

Kopunovićem, a u režiji Nikole Pece 

Petrovića. Zanimljivo je kako je u istoj 

predstavi, s novom glumačkom podjelom 

i Ljubom Tadićem, Kaća imala još jednu 

premijeru, u siječnju 1991. godine. 

Kaća je otišla u mirovinu, ali nije 

otišla iz kazališta. Glumi u predstavama: 

„Miško i Mariška”, „Pukovnik”, „Sprovod 

u Terezijenburgu”, „Privatni mir”, „Zločin 

i kazna”, „Ženidba i udadba”, „Caca u 

metrou”, „12 stolica”, „Don Juan se vraća 

iz rata”. 

Godine 2001. glumi u svojoj posljednjoj 

predstavi „Dugi život kralja Osvalda” 

Velimira Lukića. 

Od sedamdesetih, pa dugi niz godina, 

Kaća kao Tona, Geza Kopunović kao 

Martin, a kasnije Šaca Ugrinov kao Beno, 

uveseljavali su slušatelje Radio Subotice. 

To je bila svima poznata zabavnohumoristička 

emisija, u nedjeljno 

poslijepodne, o aktualnim događajima na 

bunjevački način. 

Humor i smijeh bili su Kaćini zaštitni 

znaci i znala ih je spretno prenijeti na 

gledatelje, slušatelje i sve zaposlene u 

Narodnom kazalištu. Kaća je u životu 

voljela, patila, bolovala, a lijek je vrlo 

često pronalazila u susretima s kolegama, 

prijateljima, znancima i u svojim ulogama 

– bile one glavne ili sporedne. 

Draga Kaća, otišla si s kazališne scene, 

a ostat ćeš u sjećanjima subotičke publike 

i kolektiva Narodnog kazališta. 

Ljubica Ristovski, direktor 



Predstavljen svezak Književne revije Matice hrvatske iz Osijeka 

Integracija u opću 

hrvatsku književnost 

U 

Gradskoj knjižnici u Subotici predstavljena je knjiga 

posvećena romanu u vojvođanskih Hrvata. Priređivač 

Milovan Miković na književnoj se večeri, održanoj 6. 

ožujka, opredijelio za 26 autora, koji su predstavljeni dijelovima 

svojih romana. Ova knjiga na pet stotina stranica, koju je objavila 

Matica hrvatska - ogranak u Osijeku, obuhvaća razdoblje od 

prvog romanopisca biskupa Ivana Antunovića iz 1875., pa sve 

do danas s najmlađom romanospisateljicom Željkom Zelić. U 

knjizi je prikazan 31 ulomak iz romana 26 autora. 

Promociji su bili nazočni: književna teoretičarka i kritičarka 

dr. Helena Sablić-Tomić, predsjednik Matice hrvatske - ogranak 

Osijek Ivica Vuletić, urednik “Književne revije” Josip Cvenić, 

te domaćini: predsjednik Matice hrvatske - ogranak u Subotici 

Stipan Stantić i književnik Milovan Miković. 

Ova knjiga, po riječima gostiju iz Osijeka, ima izgleda tek 

tijekom vremena dati svoj značaj u prikazu književnosti Hrvata 

iz Vojvodine na uključenju u opću hrvatsku književnost, koja 

treba zauzeti mjesto koje joj pripada, iako se nalazi na rubnom 

dijelu i često se zapostavlja. 

LJ. V. L. 

impressum 

Glasnik Pučke kasine 1878 izlazi jednom mjesečno. 

List je glasilo Pučke kasine 1878, 

24000 Subotica, Svetozara Markovića 11. 

Telefoni: 024 546-415, 064 400 98 40, fax: 024 557 172, 

e-mail: pk78fila@tippnet.rs 

glavni i odgovorni urednik glasnika Pučke kasine 1878: 

mr. Ivan Rudinski 

uredništvo: Josip Ivanković, Zlatko Mučalov, Marko Pletikosić 

tehnički urednik: Ljudevit Vujković Lamić 

tisak: »Rotografika«, Subotica 

Za članak odgovara autor 

Milovan Miković, Stipan Stantić, Ivica Vuletić, 

dr. Helena Sablić-Tomić i Josip Cvenić 


str. 24. 


Međunarodna izložba grafike u Likovnom susretu 

Projekt osuđen na uspjeh 

Piše: Ljudevit Vujković Lamić 

U 

Modernoj galeriji Likovni susret u Subotici, 20. ožujka 

otvorena je međunarodna izložba grafike s 82 izlagača iz 

– Hrvatske, Mađarske, Crne Gore, Makedonije i Srbije, 

sa 168 radova u raznim klasičnim, kao i novim suvremenim 

tehnikama okupljajući različite generacije umjetnika. 

Nazočne je pozdravila ravnateljica Likovnog susreta Olga 

Šram, a među njima bili su i pokrajinski tajnik za kulturu 

Milorad Đurić i profesor Aleksandar Leka Mladenović, koji je 

rekao: 

«Ovaj projekt međunarodne izložbe grafike bio je unaprijed 

osuđen na uspjeh. Evo objašnjenja zbog čega. Razlog broj jedan 

je mjesto – Subotica, jer je to grad izvanredne energije, ljepote 

i kulture u kome zgrada Likovnog susreta, ili Reichlova palača, 

ima poseban, simbolički značaj. Naime, kad stižemo u Suboticu 

na pravi način, a to je vlakom, i pogotovo kada je to prvi put, 

kroz drvored parka viri i dočekuje nas ova zgrada – slika. Ona je 

vedrog kolorita i razigrane ornamentalne dekoracije i taj prizor 

je simbol dobrodošlice. 

Drugi uvjet su ljudi. Krajem rujna prošle 

godine Aleksandra, moja žena i ja smo 

sjedili i uživali u kolačima u slastičarnici 

„Ravel“, a za susjednim je stolom sjedio 

par. Starija gospođa i mladić. Nije nam 

bilo jasno kojim jezikom govore, da bismo 

shvatili kako nekoliko minuta razgovaraju 

na srpskom, pa nekoliko minuta na 

mađarskom i tako redom. To je zvučalo 

kao divni alkemičarski govor u kome 

su alkemijske tajne tolerancija i kultura 

koje nose Subotičani. Oni su naša draga 

publika. Ne želim da ovo moje razmišljanje 

zvuči kao politički pamflet, kojih nam je, 

pretpostavljam, svima dosta na bilo kom 

jeziku, pa prelazim na treći razlog ili uvjet, 

GL. br. 67 

da ovaj događaj, jer ovo je događaj a ne samo izložba, uspije. 

To je tradicija. Tradicija nije nešto što je zastarjelo i dosadno, 

ona može biti otmjena i lijepa. Likovni susret ima upravo takvu 

tradiciju. 

Likovni susret je pravi magnet za sve što je dobro u 

kulturi i umjetnosti, bilo da je riječ o grafici, slici, keramici 

ili drugim oblicima umjetničkog izražavanja. Zahvaljujući 

stručnosti, predanosti, posvećenosti i ljubavi prema tome što 

rade, direktorica Likovnog susreta Olga Šram i fantastičan tim, 

kojeg čine: Petar Šadi, Jasmina Jovančić-Vidaković, Miroslav 

Jovančić, i ostali, oprostit će mi oni koje nisam spomenuo, 

uspijevaju održati konstantu kvalitete programa Likovnog 

susreta. 

Dolazim do četvrtog začina, koji je bio uvjet da ova 

manifestacija uspije, a to su sve moje drage kolege grafičari 

– selektori i sudionici izložbe. Ne volim dijeliti umjetnike prema 

područjima kojima se bave, ali kod umjetnika koji se bave 

grafikom ima nešto posebno, 

neko prepoznavanje i 

razumijevanje, neverbalna 

komunikacija. Jednom me je 

kolega koji nije u ovoj našoj 

grafičkoj priči pitao: „Je li, 

kako se vi svi grafičari znate 

i surađujete, bez obzira na 

Realizaciju izložbe pomogli su 

Grad Subotica i Pokrajinsko 

tajništvo za kulturu, Zavod za 

kulturu vojvođanskih Hrvata i 

Generalni konzulat Republike 

Hrvatske u Subotici. 

dio svijeta, je li riječ o Japanu, Kanadi, bivšoj Jugoslaviji, kao 

da ste neka sekta?“ Malo sam zastao zbunjen i onda mi je sinulo 

– ljudi uprljani bojom do lakata, pluća punih razrjeđivača, 

istegnutih tetiva na šakama i laktovima, često bolnih leđa, a to su 

umjetnici – grafičari koji su potpuno oslobođeni sujete, razumiju 

i vole istog takvog, ma gdje se nalazio. Ovim pozdravljam moje 

kolege iz svih zemalja sudionica. 

Još jednom zahvaljujem našim dragim domaćinima, dragoj 

publici i dragim kolegama što ste nam omogućili ovakvu 

svečanost.» 

Aleksandar Mladenović Leka 



Izložba Bunarić 

izložbenoj dvorani Otvorenog 

U sveučilišta 24. je ožujka otvorena 

izložba radova s XII. međunarodne 

likovne kolonije „Bunarić“, na kojoj su 

u kolovozu protekle godine sdjelovala 

53 likovna umjetnika iz osam zemalja: 

Slovenije, Austrije, Hrvatske, Bosne i 

Hercegovine, Distrikta Brčko, Mađarske, 

Rusije i Srbije. Izložbu je otvorio 

dopredsjednik Hrvatskog nacionalnog 

vijeća dr. sc. Josip Ivanović, koji je 

između ostalog rekao kako je likovna 

kolonija osmišljena, moglo bi se reći, 

Mjesna zajednica Kertvaroš u novoj 

je adaptiranoj dvorani za sastanke 

počela s veoma uspješnim radom – dobila 

je na dar petnaestak slika, koje je uradio 

poznati umjetnik i još poznatiji pedagog 

– György Boros. On je odrastao i cijeli 

svoj život proveo, seleći se iz jedne kuće 

u drugu, treću, pa ... na prostoru od jedva 

jednog četvornog kilometra, čak je i svoj 

cijeli radni vijek odradio u Osnovnoj školi 

„Jovan Mikić“. O liku ovog vrsnog slikara, 

grafičara i pogotovo pedagoga je i lako 

kao ravan korisne likovne introdukcije 

nad djelom i umjetnikom... gdje likovnu 

umjetnost prožima metaživotom ... stvara 

kontakt umjetnika s publikom i zato je 

iskren i nerazoriv. Ovdje ljudi misle bez 

György Boros 

Donacija poznatog subotičkog 

umjetnika i pedagoga 

i teško pisati. Gledajući ovog skromnog 

čovjeka, njegove radove, mlade i više ne 

tako mlade ljude, njegove učenike, koje 

je odgojio i izveo ovaj vrsni pedagog na 

životni put, mnogo je teže, jer ne zna čovjek 

čemu se diviti više. O mnogim priznanjima 

nema mjesta, niti govora, a da ne govorimo 

još i o priznanjima, koje su dobili njegovi 

učenici po cijelom svijetu pa i šire, u bivšoj 

Jugoslaviji, za likovna djela, za crteže, 

koje ih je naučio György Boros. Neki su 

ljudi u dvojbi što je slikar ili pedagog? Ja 

nisam! Mnogo veći je pedagog! Dvoranu 

i likovnu postavku biranim i nadahnutim 

riječima nekadašnje učenice, predstavila 

je Ildikó Lovas, članica Izvršnog odbora 

Grada Subotice zadužena za kulturu. U 

ime Mjesne zajednice zahvalio se Sveler 

Árpád. 

straha da budu izigrani rikošetiranim 

pseudokoncepcijama malih likovnih 

šićardžija... U programu su sudjelovali: 

Antonija Piuković, Nela Skenderović, 

Divna Lulić-Jovčić i Jasmina Selig. 

LJ. V. L. 

Izložba uskršnjih jaja 

u KUD „Bunjevka” 

petak 20. ožujka, u prostorijama KUD 

U “Bunjevka” održana je već tradionalna 

uskršnja izložba jaja. Od proteklih deset 

izložbi svaka je imala svojevrsnu poruku. 

Izložbene su prostorije bile male, ali s 

mnogo publike. Najuspješniji autori 

nagrađeni su poveljama, a sav trud kroz 

svih ovih deset godina od kako se održavaju 

ove izložbe u povodu dolazećeg najvećeg 

praznika katolika, iznijeli su Ana Petrov 

Beba i Kata Kuntić, predsjednica KUD 

“Bunjevka”. 


str. 26. 

Motivi na poštanskim markama 

Subotica je jedan od gradova koja je 

imao tu sreću da su njegovi mladi ljudi 

školovani u velikim centrima, jer su 

ih dobrostojeći očevi slali u ta sveučilišna 

središta. Bilo iz prestiža, ili su pak osjećali 

da to tako treba činiti iz ekonomskih ili inih 

razloga. 

Studenti iz Budimpešte, Beča, Zagreba došli 

su u doticaj s filatelijom prilično rano. Naime, 

poštanska marka postoji od 6. svibnja 1840. 

kada je objavljena prva poštanska marka na 

svijetu u Engleskoj po ideji sir Rowlanda Hyla. 

Na naše je prostore vjerojatno zalutala neka 

marka na pismima, iako se može slobodno 

reći kako poštanski promet kod nas postoji od 

mnogo ranije. 

Uloga stUDenata 

Naime, postojala je već 1753. godine poštanska 

postaja u Horgošu. Kako je ovaj teritorij 

pripadao Austo-Ugarskoj, a njeno je ustrojstvo 

bilo i na ovom teritoriju, može se tvrditi kako 

je od prve austrougarske marke iz 1850. 

također poneka zalutala i na ove prostore. To se 

sigurno sve češće odigravalo kada je Ugarska 

pošta dobila osamostaljenje nagodbom od 

1867. godine. Od tada postoje dva samostalna 

ministarstva za financije, pa i dvije pošte. 

U nedostatku kapaciteta i mogućnosti da se 

tiskaju nove marke, koriste se na oba teritorija 

jedno vrijeme iste austrijske marke. Tek 15. 

veljače 1871. dolazi do izdavanja prve ugarske 

marke i tek od tada se smatra da počinje brži 

razvoj mađarske pošte, a time i filatelije. 

Postojao je od ranije pokušaj izdavanja vlastite, 

mađarske marke, kada je Than Mor, rodom iz 

Bečeja, dobio od revolucionarnih vojnih vlasti 

nalog načiniti prijedlog za prvu mađarsku 

poštansku marku. To je bilo još 1848 godine, 

tijekom revolucionarnih događaja. Izradio je 

crtež za prvu marku, koja je ostala nepoznata 

sve do 1920. godine, kada je ovaj prijedlog 

ugledao svjetlo dana. Gušenje ove revolucije, 

hitna pomicanja vojnih stožera, pa i tiskare, 

uzrokovalo je nemogućnost tiskanja ove 

poštanske marke. Gubi joj se svaki trag, ali 

je sačuvana u ostavštini glavnog majstora 

vojne tiskare – Jakaba 

Urschitza. 

Studenti iz Subotice koji 

su studirali u Zagrebu, 

došli su najvjerojatnije u 

doticaj sa zagrebačkim 

filatelistima, jer je 

u Zagrebu postojalo 

Hrvatsko filatelističko 

društvo od 2. srpnja 

1896. godine. Neki od ovih mladih ljudi bili 

su članovi ili samo posjetitelji ovog društva, 

pa su došli na ideju odmah poslije završetka 


Subotica u filateliji 

Prvog svjetskog rata da se organizira društvo, 

pa su već 1919. godine postali podružnica 

zagrebačkog društva, da bi već 8. studenog 

1920. godine podnijeli zahtjev Velikom 

kapetanu grada Subotice s izvješćem vlastima 

da je osnovana podružnica u Subotici i kako 

nemaju lokala gdje se sastajati, te da daju 

na znanje velikom kapetanu da se sastaju u 

privatnim kućama. Odmah potom su predana 

pravila društva filatelista „Bačka“ na ovjeru 

i već 9. travnja 1921. od strane Ministarstva 

unutrašnjih djela Kraljevine SHS pravila su 

odobrena. Tako počinje i službeno postojati 

filatelija u Subotici. 

zanos i želja 

Koliko su zanos i želja bili veliki za 

napredovanjem filatelije u Subotici, pokazuje 

kako su već svibnja 1921. godine počeli 

izdavanje stručnog časopisa pod nazivom 

„Bačka filatelija“. O tome se može čitati u 

„Bácsmegyei Naplóu“ od 26. siječnja 1936., 

kada ove novine pišu o petnaestogodišnjoj 

obljetnici ovog društva. Urednici ovog 

časopisa bili su Omar Džudža i Imre Konc, 

a odgovorni urednik bio je Ferenc Hoffmann. 

Nažalost, do današnjeg dana nisam našao 

nikakvog drugog podatka niti traga o ovom 

časopisu, a pogotovo ne da sam ga vidio. 

Potraga je vođena u Beogradu, Novom Sadu, 

Zagrebu, Budimpešti, ali bez rezultata. Je li 

uopće ovaj podatak istinit? 

Tih dvadesetih godina u Bácsmégyei Naplóu 

novinar i filatelist Ladislav Fišer ima stalnu 

rubriku svake nedjelje na cijeloj strani, na 

kojoj prati sve događaje i novosti iz filatelije 

u zemlji i inozemstvu. Ova rubrika je izlazila 

sve do početka aprilskog rata. 

I u ratnim danima filatelija živi. Subotički 

trgovac poštanskim markama Ladislav 

Dobo, koji ima filatelističku radnju u zgradi 

današnje Gradske knjižnice, izdaje mjesečnik 

Bélyeghiradó – Filatelistički vjesnik, 

kontinuirano 13 mjeseci od 1. prosinca 1941. 

do 1. prosinca 1942. 

Tradicija filatelističkog tiska nastavljena je i 

poslije završetka rata Drugog svjetskog rata. 

Filatelističko društva „Bačka“ se okuplja i već 

10. ožujka 1946. navješćuje jednim proglasom 

– časopisom na 8 strana kako počinju izdavati 

dvojezični mjesečnik „Filatelistički pregled“, 

koji kasnije mijenja ime u „Filatelistički 

glasnik“ i izlazi sve do maja 1949. Ovo je bio, 

uz zagrebačku „Filateliju“, jedini filatelistički 

časopis u novoj Jugoslaviji. Prestaje izlaziti 

zadnjim brojem od svibnja 1949., kada je 

pokrenut beogradski časopis „Filatelista“, koji 

izlazi i danas. 

Na poštanskim markama Subotica ili motivi 

iz Subotice nisu imali nekog velikog uspjeha i 

GL. br. 67 

pokraj niza prijedloga. Tadašnje ustrojstvo za 

usvajanje prijedloga za poštansku marku bilo je 

pod izravnim patronatom saveznih tijela Pošte, 

Partije i Sindikata, a kasnije i Socijalističkog 

saveza. Naime, u to je vrijeme morala biti 

zastupljena svaka republika, određeni ratni 

motivi, sportski događaji uz obvezu i prema 

UPU-u (Svjetski poštanski savez). 

nakon rata 

Istina, bio je jedan pokušaj izdavanja poštanske 

marke odmah po oslobođenju Subotice. 

Novinar Joso Šokčić, odvjetnik Andrija 

Šarčević i Ljudevit Vujković Lamić st. su u 

tadašnjoj tiskari u Nušićevoj ulici pokušali 

izdati pretisak mađarske poštanske marke od 

1 filera (MK – 631) s pretiskom „Subotica 

je slobodna 11. X. 1944. + 5 pengova“ na 

važećim i sačuvanim tabacima maraka. 

Ovih pet pengova bilo je 

naznačeno radi toga, što 

je još tada kurzirajući 

novac na ovom teritoriju 

bio filer i pengo, pa ih 

je to vodilo za naznakom 

novčane jedinice, jer na 

oslobođenom teritoriju još 

nije došlo do zamjene novca. Na sveopću 

žalost filatelističkih entuzijasta policija je 

upala u tiskaru, vjerojatno na prijavu nekog 

doušnika iz tiskare, uhvatila ih i po pričanju 

mog oca zaplijenjena je sva tiraža koja je bila 

pretisnuta, ali je ostalo svega 5 komada ovih 

maraka u njihovom posjedu. Ova potječe iz 

zaostavštine Ljudevita Vujkovića L. st., mog 

oca. Pričao mi je kako je jedna odnesena za 

Ameriku, a sudbina ostalih nije mi poznata. 

Prva marka nove Jugoslavije, koja je vezana 

za Suboticu, objavljena je od strane ZJPTT 28. 

rujna 1970. To je marka iz serije reprodukcije 

baroknih slikara iz XVII. i XVIII. stoljeća 

„Umjetnost u Jugoslaviji kroz vjekove“. Marka 

od 3,25 dinara reprodukcija 

je ikone nepoznatog 

umjetnika „Krštenje 

Kristovo“ s ikonostasa iz 

crkve svetog Dimitrija u 

Šandoru (Aleksandrovo). 

Ovaj ikonostas potječe iz 

1766. godine, a krasio je 

crkvu svetog Vaznesenja 

Gospodnjeg u Subotici iz 

koje je 1910. prilikom obnavljanja prenesen 

u ovu, tada prigradsku crkvu (Katalog Krstić 

br. 1794.). Marke su izdane u tabačićima od 

po 9 maraka. PTT je izdao i prigodnu kovertu 

prvog dana s ovim markama (FDC). 

Palićko jezero istočno od Subotice, poznato 

ljetovalište i lječilište još iz polovice XVIII. 

stoljeća. Projekt isušivanja i ponovnog 



punjenja vode od 

1971. do 1975. 

postalo je sinonimom 

zaštite čovjekovog 

okoliša. Tako se 20. 

rujna 1979. godine 

našlo ovo jezero na 

poštanskoj marci 

u seriji Zaštita čovjekove sredine (Katalog 

Krstić br. 2237). Avionska snimka dijela 

jezera sa Ženskim štrandom u stilu secesije 

izgrađenim 1912. krasi marku od 4,90 dinara. 

I ova marka je izdana u tabačiću od 9 maraka, 

a izdana je i prigodna kuverta sa žigom prvog 

dana (FDC) 

graDska kUća 

Gradska kuća u Subotici, 

jedna od najupečatljivijih 

zgrada u stilu mađarske 

varijante secesije izgrađena 

od 1908. do 1912. godine, 

nikada nije stigla na 

poštansku marku. Ipak, 

čuveni vitraž Nove gradske 

kuće s jednog od prozora u Gradskoj kući, 

rad Mikše Rota (Miksa Rot) ipak se našao 

na marci, koja je izdana 20. rujna 1991. 

godine (Katalog Krstić br. 3116) u povodu 

proslave 600 godina od prvog spomena imena 

grada u spisima (1391.). Marka je izdana 

u poštanskom tabačiću od 25 komada, a za 

ovu je prigodu izdana kuverta prvog dana s 

prigodnim žigom (FDC). Skupština općine je 

tiskala još dvije poštanske omotnice za ovu 

priliku, a na Pošti su bila u uporabi tri žiga s 

datumima 7. svibnja, 7. lipnja i 28. studenog 

1991 . 

U povodu 100 godina od uvođenja prvih 

javnih telekomunikacijskih veza između 

Subotice, Novog Sada i Zrenjanina izdana 

je poštanska marka 1. listopada 1992. na 

kojoj su u pozadini prikazane Gradska kuća 

u Subotici, katolička crkva u Novom Sadu te 

ćuprija na Begeju u 

Zrenjaninu, a u prvom 

planu stari telefonski 

aparat. Likovno 

rješenje ove marke 

od 10 dinara (Kat. 

Krstić br. 3181) dao 

je akademski slikar 

Radomir Bojanić. Marka je tiskana u tabaku 

od 25 maraka ofset tiskom na kredastom 

papiru s bijelom mat gumom. 

Serija Zaštićene životinje izdana 23. veljače 

2001. (Kat. Krstić br 3682,3,4,5) posvećena je 

pedesetogodišnjici Zoološkog vrta „PALIĆ“ 

u Subotici osnovanog još 1949. godine, koji 

je od brisanog prostora na Paliću prerastao 

u značajan Eko ZOO centar i od prve četiri 

životinje, narastao do preko sedamdeset 

različitih vrsta raznih životinja, smještenih 

na ovom prostoru koji obiluje bogatim i 

raznolikim botaničkim vrtom. Danas je ovaj 

Eko ZOO vrt veliki edukativni centar koji 

opslužuje mnogo djece školskog uzrasta 

nastavom „škola u prirodi“. Marke je kreirala 

akademska slikarica Marina Kalezić, a tiskane 

su u tabaku u 20 maraka – u pet šlajfni s 

privjeskom u sredini. Promocija ove marke 

održana je u Eko centru na Paliću, i tom je 

prilikom održana i Smotra poštanskih maraka, 

a Pošta Subotica je organizirala poštanski 

šalter s upotrebom prigodnog žiga 24413 

PALIĆ izrađenog za ovu prigodu. 

lionska svila 

Karakteristična, bogata i prekrasna bunjevačka 

nošnja od teške „lionske svile“ (proizvođač 

ove svile iz Liona, 

Francuska, izgorio 

je u katastrofalnom 

požaru 1924.) 

predstavljena je na 

markama, koje su 

izdane 29. ožujka 

2001. Marke od 7 i 

28,70 dinara tiskane 

su u tabacima od 

po 25 komada. Marke je kreirao akademski 

slikar Radomir Bojanić na osnovi originalnih 

nošnji, koje su vlasništvo obitelji Piuković iz 

Subotice, a stare su oko 100 godina. Marke 

su tiskane na kredastom papiru s bijelom mat 

gumom. I za ovu priliku je na Pošti 24101 

Subotica bio u upotrebi prigodan žig. 

I serija Europska zaštita prirode za zaštitu 

čovjekova okoliša iz iste godine posvećena je 

specijalnom rezervatu u prirodi - Ludaškom 

jezeru i bijeloj čaplji, koja je simbol ovog 

zaštićenog prirodnog rezervata. Marku je 

kreirala akademska slikarica Marina Kalezić, 

a puštena je u poštanski promet 22. lipnja 

2001. (Kat. Krstić 3705). Marka je tiskana 

u tiskarskom zavodu za izradu maraka 

“Courvoisier“ u Švicarskoj, na kredastom 

papiru sa sjajnom bijelom gumom u tabačićima 

od po osam maraka s privjeskom u sredini. Na 

dan izlaženja marke bio je u uporabi prigodni 

žig 24418 Šupljak s obrisom bijele čaplje u 

sredini, a Društvo filatelista je izdalo prigodnu 

kuvertu s oblikom Ludaškog jezera. 

U filatelističkom smislu nije malo da se 

motivi iz Subotice nalaze svega na 12 maraka, 

međutim, prekrasni motivi secesije i kulturni 

značaj Subotice zavređuju da se motivi i 

događaji iz Subotice pojave na poštanskim 

markama. Poštanska marka jedan je od 

najvećih ambasadora za predstavljanje države, 

regije, grada, događaja, jer poštanske se 

pošiljke šalju po cijelom svijetu. 

Ljudevit Vujković Lamić 


str. 28. 

Počeci sporta u Subotici 


Prvi sportski listovi 

Lajos Vermes, taj veliki entuzijast i promicatelj sporta, vrlo je brzo spoznao kako je uz 

razvoj sporta neophodna promidžba, ali i informiranost 

Pišu: + Ante Zomborčević - Ljudevit Vujković Lamić 

Sportske novine se ne razvijaju istovremeno 

s razvitkom sporta. Organiziranjem 

značajnijih sportskih natjecanja stidljivo 

se, radi boljeg informiranja javnosti, pojavljuju 

i sportski novinski izvještaji sa sportskih 

natjecanja. 

Neki napisi o sportskim događajima javljaju 

se u općim listovima sredinom druge polovice 

XIX. stoljeća. U to se vrijeme sve više osjeća 

potreba širenja fizičke kulture. Osnivaju se 

prve sportske udruge pa i održavaju natjecanja. 

U općem tisku, sve do Prvog svjetskog rata, 

nije se osobito poklanjala pozornost sportu i 

fizičkom odgoju. Treba izuzeti časne iznimke 

o kojima će i ovdje biti riječi. 

najstariji sačUvani Primjerak 

Malo je poznato kako je Subotica još u 

prošlom stoljeću imala sportske novine. Lajos 

Vermes, taj veliki entuzijast i promicatelj 

sporta, vrlo je brzo spoznao kako je uz 

razvoj sporta neophodna promidžba, ali i 

informiranost. On pokreće već 1885. godine 

u okviru Sportskog društva „Achilles” sportski 

list – glasilo Društva. List je tiskan u 

kamenotisku i tipičan je Vermesov proizvod u 

njegovom bombastičnom stilu. Nosio je naziv: 

,,Achilles” testgyakorlati versenylap – A 

Magyarországi athletikai clubok szovetsége, 

az Országos athletikai versenyek nyerés 

– esély – arverés (pool) tarsaság, Mungo, 

Capa, és Krokodilus tarsosagok, Tibiscuc 

úszo egylet, a Délmagyarországi gyalogot 

egylete... hivatalos közlönye” („Achilles” 

tjelovježbački natjecateljski list – Službeno 

glasilo Saveza atletskih klubova Mađarske, 

Kladionice državnih atletskih natjecanja, 

plivačkih društava Mungo, Ajkula i Krokodil, 

Plivačke udruge i Tibiscus, Udruge hodača 

Južne Mađarske itd.). 

Od prvog subotičkog sportskog lista poznati 

su nam danas samo pojedini brojevi godišta 

VIII., XI. i XII. Oni se čuvaju u Gradskoj 

knjižnici u Subotici i u knjižnici „Szecsenyi” 

u Budimpešti. 

Najstariji sačuvani primjerak je praznični 

broj 7 od 1. srpnja od 1892. godine iz VIII. 

godišta. Naznačeno godište nam kazuje kako je 

prvi broj najvjerojatnije izišao 1885. Također, 

iz ovoga broja vidimo kako je list uređivalo 

tajništvo Sportskog društva „Achilles”. List je 

izlazio povremeno, najvjerovatnije po potrebi, 

odnosno kada su održavana natjecanja. 

Interesantno je dešifrirati zašto je praznični. 

Tekst s prve strane navodi nas na zaključak 

kako je najavljivavao i propagirao sportsko 

natjecanje: „Članovi Achillesa i SZ.T.E.-a s 

poštovanjem pozivaju zainteresiranu publiku 

za sport na velika državna javna natjecanja 

u gimnastici i atletici, koja će se održati na 

Paliću 24. i 31. srpnja, 7. i 14. kolovoza, te 

2. i 9. listopada. Cijena ulaznica: sjedenje 

I. mjesto 1 forinta, II. mjesto - 60 krajcara, 

stajanje 30 krajcara... Detaljan natjecateljski 

program prodavat će se na sam dan natjecanja 

po cijeni od 10 krajcara. Nakon natjecanja 

slijedi društvena večera i zabava uz ulaznicu 

od 1 forinte. Ulaznice se imaju nositi na 

vidnom mjestu garderobe. Kladionica radi.” 

Veliki dogadaj! A Vermes je već tada znao 

kako propagandom za večeru i zabavu privući 

publiku. Nesporno je bilo da je Subotica u to 

vrijeme na sportskom polju zauzimala elitno 

mjesto u državi. 

List između ostalog objavljuje i propozicije, 

kao i detaljan program za natjecanje oglašeno 

za 24. srpnja. Ujedno daje vijesti i o sljedećim 

natjecanjima. 

Od XI. godišta sačuvan je broj 3 od 1. travnja 

1895. godine. Tu je već glavni urednik Lajos 

Vermes, tada potpredsjednik SD „Achilles”. 

Sadržaj lista je neizmijenjen, ali sada list ima 

već šest stranica. Od ovog godišta sačuvano je 

i nekoliko primjeraka, koji su rukom pisani. Iz 

18. broja od 21. rujna 1895. godine saznajemo, 

kako se uredništvo nalazi u Vermesovoj palači 

(blizu kolodvora). 

List je manjeg formata i redovito izlazi svake 

subote. Odgovorni urednik je Lajos Vermes, a 

pomaže mu i glavni suradnik Kalman Marton. 

U ovom rujanskom broju uočavamo jednu 

novinu – organiziran je odjel za oglase i 

posredovanje. Malo čudno za jedan sportski 

list, ali kod Vermesa ništa nije čudno. Ni 

tadašnji nakladnici nisu bili imuni da se i 

u ona vremena nabave sredstva na razne 

načine, kako bi se osigurao potreban izvor 

GL. br. 67 

za nesmetano bavljenje sportom. Inače, list 

je tiskan na osam stranica u tiskari „Krausa i 

Ficehera”. Osim ovog broja postoji još jedan 

iz ovog godišta, br. 19 od 29. rujna 1895. 

godine. 

Od XII. godišta sačuvani su brojevi 3 i 

4 pisani na njemačkom jeziku. Brojevi 5 

i 6 također su pisani na njemačkom. Ovi 

primjerci su pisani rukom na jednoj stranici 

formata 34 x 25 cm. 

„Achilles” prestaje izlaziti 1896. godine 

kada je stupio u 12. godinu izlaženja. Razlog 

prestanka je odlazak Lajosa Vermesa iz 

Subotice u Cluj (Rumunjska), gdje postaje 

predavač i trener na visokoj školi. 

veza kUltUre i sPorta 

Drugi subotički sportski list bio je „Szabadkai 

Futar” (Subotički glasnik). Počeo 

je izlaziti 1892. godine i izlazio je svake 

subote. Glavni i odgovorni urednik lista bio je 

nitko drugi do Nagybudafalvi Vermes Lajos, 

taj veliki zaljubljenik u sport i utemeljitelj 

suvremenog sportskog života - ne samo 

u Subotici, nego i u Vojvodini. Izdavač je 

Irodalmi tarsulat (Književna udruga). Malo 

je čudno kakva je to bila veza kulture i 

sporta, tj. izdavač takvog profila, i to još iz 

Pešte, pogotovo sa subotičkim sportom. Jedini 

poznati primjerak od 3. kolovoza 1899. (broj 

iz II. polugodišta) danas se čuva u Državnoj 

knjižnici „Szechenyi” u Budimpešti. 

Ovaj list je sasvim malog formata, tiskan na 

svega dvije stranice u tiskari Samuela Markusa 

u Budimpešti. Od dvije stranice teksta samo 

prva strana ima veze sa sportom, jer druga je 

“sačuvana” za oglase. Kratki tekstovni materijal 

donosi vijesti o državnim natjecanjima 



Sportskog društva „Achilles”, kao i ostale 

vijesti iz života i rada Društva. Ni tadašnji 

sport nije bio iznimka, koja nam je “odnekud” 

poznata. I na ovako malom prostoru našlo se 

mjesta za vijesti o nesuglasicama i varoškim 

tračevima. Tako je udarna vijest, da su 50 

članova „Achillesa” zatražili putem Suda 

časti zadovoljštinu od pisaca tekstova objavljenih 

u listovima „Szabadkai Közlöny” i „Szabadság”, 

smatrajući ih uvredljivim za članove 

„Achillesa”. 

Točno vrijeme pojavljivanja prvog broja 

se ne zna. Za pretpostaviti je da je, ustvari, 

podijeljen na dva polugodišta i da je preostali 

primjerak bio 2. broj iz drugog polugodišta. 

Sam Tibor Kolozsi u svojoj publikaciji 

„Szabadkai Sajtó 1848.-1919.” (Subotički 

tisak 1848.-1919.) navodi kako mu to nije 

poznato. Autor ove publikacije dalje navodi: 

„Sigurno je samo to da se ‘Szabadkai Futar’ 

prvi put pojavio u prvom polugodištu 1889. 

godine i kako je oglašavao, izlazio je svake 

subote. Ali, dokle? U svezi s tim, do danas 

nisu pronađeni podaci. 

Osim ova dva lista iz prošlog stoljeća, 

spominje se još jedan: „Hercules”. Istina, 

samo kao klupski informator. Podaci o njemu 

su veoma šturi. Mađarski povjesničar sporta 

Ferenc Zuber u časopisu „Testnevelés” 

(Tjelesni odgoj) u broju 10 iz 1934. godine 

piše: „Početkom 1884. izgrađena je na 

Paliću natjecateljska staza...” Lajos Vermes 

u „Herculesu”, društvenom informatoru, 

stazu ovako prikazuje: „Ogromne stvari se 

pripremaju ovdje. Gimnastičko društvo je 

izgradilo kolosalnu zatvorenu arenu...” Iz 

ovoga se da zaključiti kako je Zuber imao 

u rukama ovaj informator čim se poziva na 

njega i citira dio Vermeseva teksta. Nažalost, 

do sada nije pronađen niti jedan primjerak. 

O njemu nemamo nikakvih bližih podataka. 

Međutim, sigurno je da je „Hercules” izlazio, 

pa ovo pitanje predstoji istraživačima, kao 

privlačan materijal za dešifriranje. 

sami Početak 

Kada se govori o samom početku sportskog 

tiska, te spominjemo prva periodična izdanja, 

mora se reći kako su iz razdoblja do Prvog 

svjetskog rata pokraj već spomenutih 

sportskih listova („Achilles”, „Szabadkai 

Futar” i „Hercules”) iz prošlog stoljeća, 

poznati još listovi „Vidéki Sport” (Sport 

u unutarnjosti) i „Szabadkai Sport Ujság” 

(Subotičke sportske novine). U stvari, to su 

bile jedne novine. Naime, „Szabadkai Sport 

Ujsag” počeo je izlaziti 20. listopada 1911. 

godine pod imenom „Vidéki Sport”, od 3. 

broja mijenja ime u „Szabadkai Sport”, a od 

4. broja nosi naziv „Szabadkai Sport Ujság”. 

Izlazio je svakog ponedjeljka, a po potrebi i 

drugim danom. Glavni i odgovorni urednik 

bio je Bela Matković, profesor gimanzije, a 

pomoćnik glavnog urednika Lorinc Limperger. 

Izdavači su Nikola Matković, profesor 

tjelovježbe i dr. Gyula Franck. List je tiskan na 

4 stranice veličine 30 x 23 cm u tiskari Arlolfa 

Brauna. Od 1912. godine postaje službeno 

glasilo „Szabadkai Sport Egyleta” (Subotičke 

gimnastičke udruge). 

Preostali primjerci ovih novina su 1. i 2. broj 

„Videki Sporta” iz 1911., te od 3. do 10. broja 

„Szabadkai Sport Ujsága” iz 1911., kao i od 

1. do 13. broja iz 1912. godine. Ovi sačuvani 

primjerci nalaze se u knjižnici „Szécsényi” u 

Budimpešti, kao i u Biblioteci Matice srpske 

u Novom Sadu. 

Kada je već riječ o početku sportskog tiska, 

onda je potrebno naglasiti kako dnevni i tjedni 

opći listovi, već u dosta ranoj fazi donose 

informacije o sportu. No, one su sporadične, 

povremene i često je tadašnji novinar pisao o 

svemu, ali je neke bitne elemente jednostavno 

zaboravio napisati. Veoma se teško utirao put 

pojedinim sportskim granama, a jednako je 

tako bilo i sa sredstvima informiranja. 

Kako je raslo zanimanje za sport, češći 

su i napisi o sportu. Prohtjevi čitateljstva 

rastu, zahtijeva se više informacija. Pojavljuju 

se listovi i časopisi posvećeni tjelesnom 

vježbanju i sportu, od kojih neki ne izlaze 

dugo, ali su zato odigrali važnu ulogu u 

promidžbi sportskih ideja. 

Vidjeli smo kako se u Subotici veoma rano 

pojavio prvi sportski list. Godine 1885. izlazi 

„Achilles”, tjelovježbački natjecateljski list, 

koji se smatra pretečom subotičke sportske 

periodike. Istina, prema nekim znacima list 

nije bio u potpunosti subotički. Krenuo je u 

Budimpešti, jer se tamo stjecajem okolnosti 

nalazila redakcija i izdavaštvo, a od 1892. 

godine preseljava se u Suboticu i postaje čisto 

subotički list. Ispočetka je izlazio povremeno, 

a od 1895. svake subote. Doživio je jedanaest 

godina izlaženja, što je za ono vrijeme bio 

svojevrstan rekord, budući da su tadašnji listovi 

uglavnom bili kratkog vijeka. 

sUbotica PreDnjači 

Kada se već govori o počecima sportskog 

tiska, te se spominju prva periodična izdanja, 

potrebno je reći kako opći listovi početkom 

XX. stoljeća donose daleko više informacija 

o sportu. Međutim, one su povremene 

i nepotpune, a u mnogim slučajevima i 

netočne. 

U općim novinama dugo nije bilo stalnih 

sportskih rubrika. Brzi razvoj sportskog 

života očigledan je, pa su već tada pojedini 

informativni listovi uočili potrebu za što 

češćim objavljivanjem vijesti iz sporta te 

se uvode rubrike na razmjerno velikom prostoru 

izvještavajući podrobnije o sportskim 

događajima. 

Nije na odmet naglasiti kako je Subotica na 

prostorima bivše Jugoslavije bila među prvim 

gradovima koji su izdavali svoje sportske 

novine. 

Zanimljivosti radi, treba spomenuti razvoj 

sportskog tiska na našim širim prostorima. 

Na samom početku osmog desetljeća XIX. 

stoljeća (1871.) u Ljubljani izlazi časopis 

„Južni sokol”, televadsko-vojaški list. Sedam 

godina kasnije (1878.) u Zagrebu se tiska prvi 

broj „Sokola”, glasila za tjelovježbu. 

Ovaj časopis će kasnije pod drugim imenom - 

„Hrvatski sokol” i „Glasnik hrvatskog sokola” 

izlaziti dugi niz godina promovirajući fizički 

odgoj i pojedine sportove. U Beogradu je 1887. 

godine pokrenut „Velosipedski list” posvećen 

prvenstveno biciklizmu. Bio je to mjesečnik, 

organ „Prvog srpskog velosipedskog društva” 

koji nije bio dugog vijeka, izašlo je samo devet 

brojeva. Pokušaj s obnavljanjem je bio 1896. 

godine. U Zagrebu se godine 1890. pokreće 

mjesečnik „Gimnastika”, časopis za školsku 

i društvenu gimnastiku, a 1894. godine isto 

tako u Zagrebu pojavljuju se sportske novine 

pod nazivorn „Sport” – glasilo za sve sportske 

struke. Ovaj list prestaje izlaziti 1898., dok 

drugi list „Gimnastika” prestaje izlaziti 1899. 

godine. 

Prvo pravo izdanje sportskih novina počelo 

je izlaziti 1890. godine u Splitu. Bio je to 

„Sport Dalmato”. Ovaj list je izlazio istodobno 

na talijanskom i hrvatskom jeziku. U 

Beogradu je 1905. počeo izlaziti u pravoj 

sportskoj novinskoj formi ilustrirano izdanje 

„Sport i svet”, i to kao polumjesečnik. 

Iz dosadašnjeg prikaza vidi se kako je 

subotički „Achilles” jedan od prvih sportskih 

listova na prostorima bivše Jugoslavije. 

No, to uopće nije za čudenje, budući da 

je zahvaljujući takvim entuzijastima, 

djelatnicima u sportu kakvi su bili Vermes i 

njegova braća, te Matković i svi oni pioniri 

koji su se opredijedelili za bavljenje sportom, 

moralo rezultirati i sportskim novinarstvom u 

tim ranim naprednim idejama u Subotici, koja 

je već tada živjela po manirama Europe!

SRETAN USKRS - puckakasina.com

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?