Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878

ISSN 1452-7510 

Godina X. Mjesečnik Br.105 

Subotica Svibanj 2012 

www.puckakasina.com

Pučka 1878 

Kasina 

PASJI 

V 

ZIVOT 

Prije nekoliko dana u lokal moga prijatelja ušao je stanoviti kontroverzni 

poduzetnik – naimetip za kojega svi znaju da se obogatio poslije petolistopadskih 

promjena, ali nitko pod nebeskom kapom nema pojma 

kojim se poslom uistinu bavi – i naručio za sebe gulaš, a za psa biftek. 

Zatečeni se ugostitelj dvije-tri sekunde premišljao hoće li gosta otpraviti 

u neku stvar, a onda je poduzetnik u njemu pobijedio humanista. Koncilijantnim 

tonom stavio je mušteriji do znanja kako za gulaš nema problema, 

ali da će vrijedni pas ostati gladan, jerbo on (gazda lokala, a ne pašče) ne 

drži konobu za beštije nego za ljude. 

Da se ne lažemo, moj prijatelj nije naročiti ljubitelj životinja. Potpuno je ravnodušan 

prema umiljatim psima. Pa ipak dlakavo klupko nije odbio poslužiti zbog 

urođene odbojnosti prema četveronošcima, nego zbog srama. 

Nije mogao podnijeti pomisao da bi netko mogao vidjeti kako se u njegovoj 

konobi – u siromašnom kvartu gdje lijep broj ljudi spaja kraj s krajem – psi slade 

biftecima. 

Hrvoje Tucić 

Žackalo 

Glavni i odgovorni urednik Glasnika Pučke ka sine 1878: Josip Ivanković 

Uredništvo: Lajčo Alaga, Ivan Tumbas, Josipa Ivanković, Zlatko 

Mučalov, Tiberije Kopilović, Šime Peić Tukuljac 

Tehnički urednik: Zlatko Ifković 

Grafička obrada, dizajn, prijelom teksta: dipl. ing. Siniša Šarčević 

Tisak: »Rotografika«, Subotica 

Tekući račun 310-152530-75 NLB Banka 

Za članak odgovara autor 

Glasnik Pučke kasine 1878 izlazi jednom mjesečno 

List je glasilo Pučke kasine 1878 

24000 Subotica, Petra Horvackog 120 

Telefoni: 024 566-482, 064 14 88 469 

tel / fax: 024 557 172 

e-mail: puckakasina@gmail.com 

web stranica: www.puckakasina.com 

2 

mjesečnik br.105

1 0 5 

Svibanj 2012 

čitatelju 

Zlatko Ifković 

Štovani 

VRIJEME TREŽNJENJA 

Neočekivana pobjeda Tomislava Nikolića zasigurno će u početku donijeti suzdržanost u redovitoj suradnji Hrvatske i Srbije. Što 

se je bitno promijenilo činjenicom da je Tadića zamijenio Nikolić? Što se Hrvata u Srbije tiče ništa se bitno nije promijenilo. Kada 

s e i m a u v i d u p o v i j e s t , n o v o i z a b r a n o g p r e d s j e d n i k a m o g u ć e j e o č e k i v a t i d a p i t a n j a p o l o ž a j a H r v a t a n e ć e m u b i t i m e đ u p r i o r i t e t i m a . 

Ali nažalost, Vojvođanski Hrvati su i od petolistopadskih promjena bili taoci i služili su samo kao glasačka mašina, iako su uvijek 

davali potporu ”proeuropskim” strankama i njihovim kandidatima, položaj i ostvarivanje stečenih prava se promijenio samo za mrvicu. 

Nitko me nemože uvjeriti da od 2000. godine „proeuropske“ stranke nisu imale vremena da donesu zakon po kom bi bila posebno 

regulirana politička prava Hrvata, te decidirano normirana zastupljenost Hrvata u predstavničkim i izvršnim tijelima na svim razinama . 

Isto tako što se tiče kvalitete obrazovanja na hrvatskom, ne vrijedi trošiti mnogo riječi 

Svake nastavne godine od 2004. godine, ministarstvo prosvjete Srbije usporava odobrenje uvoza udžbenika iz Hrvatske. Naša djeca, 

tek poslije prosvjeda roditelja, a kada je već odmakao početak nastave dobijaju dozvolu za uvoz udžbenika. Ministarstvo prosvjete 

Srbije ni ne razmišlja da tiska udžbenike na hrvatskom ili da otvori katedru za hrvatski jezik. 

Za dvije profesionalne ustanove koje je osnovala država, NIU “Hrvatska riječ” i ZKVH, nisu osigurani prostori za rad, već se iznajmljuju. 

Udruge s hrvatskim predznakom su u još gorem položaju, imaju problema sa finansiranjem svojih programa i djelatnosti, 

budući da još uvijek za razliku od Hrvatske, u Srbiji nije razvijen model njihovog finansiranja. 

Republika Srbija ostaje jedina država koja institucionalno priznaje Bunjevce, kao zasebnu manjinu odijeljenu od hrvatskog naroda. 

Pa ipak, Hrvati u Srbiji mogu imati samo nadu da će im se vratiti stečena prava, što za vrijeme bivšeg predsjednika i bivših vlada 

nije učinjeno. 

Sada dolazi vrijeme trežnjenja i realnog življenja i činjenice da je pad industrijske proizvodnje za 5,9 odsto u prvom tromesečju ove 

godine u odnosu na isti period prethodne, pad bruto domaćeg proizvoda od 1,3 odsto u istom periodu. Prvi kvartal ove godine odlikovao 

je i nastavak trenda smanjenja broja onih koji imaju radno mjesto. Broj onih koji aktivno traže posao se svakim danom povećava, 

pa je sada 783.000 evidentiranih u Nacionalnoj službi koji pokušava i uglavnom ne uspijeva da se zaposli. Prosečna plaća u prvom 

tromesečju bila je 39.053 dinara, a prosečna potrošačka korpa košta više od 60.000 dinara. Mirovine su još manje i iznose 21.766 

dinara, prema prosjeku od siječnja do ožujka ove godine. 

Istina je da smo u teškoj gospodarskoj situaciju, većina građana je na ivici siromaštva. Da li ti isti koji su nas doveli u takvu situaciju 

mogu napraviti prokret i dovesti nas da živimo kao sav normalan svijet vrijeme će pokazati. 

izdvajamo: 

Pučka Kasina 

5. 

Znaš li tko si? 

Sestra Augustina Barišić 

Kljanjateljica Krvi 

Kristove 

Godina X. Mjesečnik Br.105 

Subotica Svibanj 2012 

ISSN 1452-7510 

7. 

Društvena elita 

Dražen Radman 

1878 

9. 

drugovi 

Stari stranački drugovi 

Ivan Stipić 

16. 

Bunjevačka nošnja, 

tradicijsko odjevanje 

Blaženka Ljubović prof. 

www.puckakasina.com 

mjesečnik br.105 

3



Iskorištavanje 

ljudi 

Čovjek od danas je otišao još više unatrag, nazadovao još više, manje ili više svjesno, no 

svjesno 

Sustav čiji je opstanak uvjetovan iskorištavanjem drugih ljudi, pa čak i pretvaranjem 

drugih ljudi u privatna vlasništva, taj isti sustav ostavio ga je samog. 

“Ti si od danas” mogla bi biti najgora 

uvreda koju bi čovjek čovjeku mogao 

uputiti u ovim vremenima. Ako tu svojevrsnu 

psovku protumačimo proglašavanjem 

nekoga čovjekom sadašnjeg 

vremena i društva u kojem se ljudi 

odnose, ili barem teže tome, jedni prema 

drugima kao da ih posjeduju. Kao da su im 

istinski vlasnici. Istini za volju, jedna takva 

težnja, kao niti primjena iste i nije toliko 

inovativna, a kamoli novijeg datuma, no 

cijelo djelovanje te vrste odlazi puno dalje 

nego ikada prije. Tome je tako ponajprije 

zbog načina na koji funkcionira naše društvo, 

a u kojem nam se takvo ponašanje 

i djelovanje predstavlja kao i više nego 

poželjnim, a prečesto i jedinom prihvatljivom 

metodom koja će dovesti naše živote 

u stanje efektivnosti na platformama 

uspjeha, to jest uspješnosti da dođemo u 

posjed zemljišta, kapitala i drugih oblika 

imovine. Jednostavno je – živimo da 

bismo posjedovali. I ne samo ova materijalna 

dobra, raspolaganje kojima je jasno 

utvrđen uvjet društveno-ekonomske doktrine 

zvane kapitalizam, i svih njezinih inačica, 

nego, u nekakvoj krajnje izopačenoj 

regresiji, iznova i nikad doslovnije težimo 

posjedovati druge ljude. Držati ih poput 

svojeg privatnog vlasništva. Ipak ih nešto 

manje razvijati i činiti produktivnima nego 

što to pretpostavlja kapitalizam ili, bolje 

rečeno, ekonomski liberalizam. Tako smo 

se našli u jednom posve novom, specifičnom 

modelu društva – svemoćnih privatnih 

vlasnika i njihovih privatnih vlasništva. 

Društva sa kojim povijesne ideje, doktrine 

i ostavštine sada više imaju jako malo 

veze, makar je iz istih itekako crpljeno 

iskustvo koje će dovesti do današnje situacije. 

Preobrazba je odavno izvršena, 

upravo pomoću običnih pojedinaca. 

Ljudi - privatno vlasništvo 

Znano je i jasno s kolikom su zanesenošću 

i radošću prigrljene mogućnosti 

ostvarenja profita koje je ponudilo otvaranje 

tržišta, tako da dolazi i do suglasnosti 

s ekonomistima kako kapitalizam pospješuje 

ekonomski rast, itd. No sve je to 

stvar prošlosti. Danas su na sceni banke, 

korporacije i, više nego ikad, a da niti nije 

svjestan koja mu je točno uloga, običan 

čovjek, koji je glavna spona uspjeha vladajućeg 

modela, kojeg mnogi prozivaju 

izravnom štetom po zajednicu, po većinu 

građana svake zajednice, a kojemu je 

teško više uopće nadjenuti ime. Manje je 

i bitno imenovati, bitnije je da je model na 

snazi upravo zahvaljujući igranju na želju 

svakog voljnog pojedinca za osobnom mu 

koristi, ali sa jasnom uputom kako do svojeg 

“posjeda” može i mora doći ako treba 

i preko leševa. Preko iskorištavanja drugih 

ljudi. Kupnjom istih (postoje i primjeri 

upotrebe sile, vojni i itekako učestali, sve 

učestaliji, čini se), pokoravanjem putem 

slamanja njihovih “posjeda” i financija, 

pretvaranjem drugih u svoje vlasništvo. 

I nalazimo se u ratnom stanju posebne 

vrste – u kojem je svatko svakom neprijatelj, 

makar potencijalni. Ratna psihoza 

je konstano na vrhuncu, pritisak nikad ne 

jenjava, svi su potencijalne žrtve i pobjednici. 

Nekolicini, odavno moćnijoj od drugih, 

situacija ne može bolje odgovarati. Na 

njima je još jedino da stave svu tu raštrkanost 

kapitala i njegovih prividnih vlasnika, 

mešetara, sve do najsitnijih dilera, pod 

kontrolu. A kontrola je najefikasnija kada 

je izvor kapitalne moći centraliziran. I tako 

su na scenu stupili takozvani internacionalni 

fondovi, udruge, središnjice i slične 

organizacije centralizacije poput MMF-a, 

Europske središnje banke i sličnih oruđa 

kontrole financija proizašlih iz jedne, ili 

nekoliko najmoćnijih država svijeta, no 

svejedno nedodirljive i unutar samih 

država iz kojih djeluju. Dakle, kontroliraju 

financije i “posjede” (tu mislim na naftu, 

plin, vodu…) svih ostalih članica, koje su 

onda, iako počašćene članstvom i financijama 

na kredit kojemu je cilj da nikada 

ne bude otplaćen, ništa, nego poput ovih 

običnih ljudi, pojedinaca koji slineći ili u 

strepnji čekaju na svoj komadić koristi. 

Koji im kvazi-internacionalni fondovi na 

kraju nikada ne propuste usrdno udijeliti. I 

“nule se vrte u krug”, kako je napisao alžirski 

pjesnik Malek Haddad. 

Što će reći, nekolicina moćnih dobro 

zna da se sve uvijek na kraju svodi na 

čovjeka. Na pojedinca i njegovu volju. 

Bez tog faktora svako će “imanje” propasti. 

Uza sve uvjete za rad i proizvodnju, 

bez djelovanja čovjeka sve propada. A 

upravo današnje vrijeme je ono o kojem 

još Hannah Arendt piše kao o vremenu 

u kojem rad i proizvodnja potiskuju djelovanje. 

Zato moćnici, ili vlasnici običnog 

čovjeka koriste istog ne za djelovanje, 

nego za održavanje spomenutog fiktivnog 

ratnog stanja, stanja stalnog straha svakog 

mogućeg pojedinca za vlastitu egzistenciju, 

što pogoduje održavanju društva 

u stanju rada i proizvodnje (industrijalizacija 

je tu sjajno sjela, tehnokracija dovoljno 

doprinjela), ostavljajući ljude nedjelatnima, 

zaokupljenima prividnom borbom s 

drugim ljudima i, na kraju, potpuno nesposobnima 

za ikakvo saznanje o modelu 

življenja kakvo im je “prodano” i kamoli za 

ikakav otpor. No čudni su putevi ljudski. 

U situaciji naizgled bez izlaza iz ovakvog 

iskorištavajućeg, uništavajućeg modela 

po većinu i dalje često čujemo jedni druge 

kako govorimo o robovskom društvu, 

sistemu, kako smo robovi banaka i njihovih 

kredita, kmetovi unija i uvjeta koje 

nam postavljaju, podanici vlada koje su se 

prodale globalno-zelenaškim fondovima. I 

sve je to potpuno točno. Mi i jesmo njihovo 

privatno vlasništvo. Jedino čudi svjesnost 

koja nam je ostala u kaosu jednog takvog 

života u kojem se nalazimo. Znači da, uz 

sve navedene nedaće i traume, čovjek od 

danas dobro zna što se događa. Ali, iskorištavanjem 

većine (koja je u velikoj mjeri 

obavljena) od strane nekolicine, uz svesrdnu 

pomoć mnogih upravo iz spomenute 

većine, koji su težili jedino gomilanju 

svojih privatnih vlasništva, stvari su otišle 

dalje čak i od društva robova, koje je bilo 

nešto najnormalnije u kolijevci demokracije, 

staroj Grčkoj. Da bi uopće mogao izići 

na trg, u javno, u djelovanje, potvrditi se 

političkim čovjekom, građanin Atene, primjerice, 

morao je imati robove. Jer inače 

ne bi imao vremena za javno djelovanje. 

To se podrazumijevalo. 

Nazadovanje u kojem živimo 

Time se vraćamo na regresiju, ovo 

opasno nazadovanje koje živimo. Čovjek 

od danas je otišao još više unatrag, nazadovao 

još više, manje ili više svjesno, no 

svjesno. Sustav čiji je opstanak uvjetovan 

iskorištavanjem drugih ljudi, pa čak i pretvaranjem 

drugih ljudi u privatna vlasništva, 

taj isti sustav ostavio ga je samog. 

Pritom ga je uveo u privid da je itekako dio 

neke zajednice koja ipak brine o njemu, 

pa makar ga tretirala kao svoje privatno 

vlasništvo i makar ne znao točno koja 

bi to zajednica bila. No čovjek od danas 

misli kako se isplati biti nečijim privatnim 

vlasništvom (to oni koji su svjesni iste 

činjenice), jer će to možda njega dovesti 

u poziciju da posjeduje svoje privatno 

vlasništvo. I tako on gleda naokolo i traži 

čovjeka. Jer čovjek od danas vrlo dobro 

zna da jedino privatno vlasništvo koje mu 

može donijeti i konkretni kapital zove se 

čovjek. Naučio je to od svojih gospodara. 

Prihvatio je to. U isto vrijeme ti najveći, 

globalni, najmoćniji, privatni vlasnici ljudi 

mirno sjede i puštaju da se stvari odvijaju 

svojim neprirodnim tijekom, točno onako 

kako su zamislili i kako im odgovara. Jer 

oni dobro znaju da običan čovjek nikome i 

ničemu nije vlasnik. Oni znaju da je čovjek 

čovjeku postao rob. 

Marko Francišković 

4 

mjesečnik br.105

1 

0 

5 


ZNAŠ LI TKO SI? 

Prijatelju, čovječe, pitaš li se bar 

ponekadtko si? Ima li „tvoj ja - svoj 

ja“? Znaš li zaista tko si, otkud dolaziš 

i komu pripadaš? Koji su ti geni i otkud 

su ti korijeni? Gdje ti je dom? Ako znaš, 

blago tebi. Ako znam, blago meni. 

I još nešto bih ovomu „prilijepila“. Ako 

si osoba spremna na komunikaciju. Ako 

si osobapovjerenja i ako si osoba molitve, 

ako imaš svoj stav, i ako imaš svoje 

vrijeme koje daruješčovjeku i Bogu, ako 

si osoba komunikacije i ako kroz tebe 

zrači punina pomazanja i milosti, blagost 

i milosrđe, blago tebi..., brzo ćeš osjetiti i 

doživjeti kucanje na vrata tvoga srca, na 

kućna vrata, poziv na mobitel, telefon i 

SMS poruku kojom te traže. Traže i tvoje 

vrijeme, susret stobom i razumijevanje. 

A u susretu doživjet ćeš kako ti se pod 

„svaku cijenu” osoba koja treba tebe, tvoje 

vrijeme i karizme, osoba koja pati,i treba 

i traži pomoć želi ti se približiti, povjeriti i 

otvoriti svoje srce... Želi ti pokazati dubinu 

rane, nasloniti se na tvoje rame i isprati 

bol svoje duše kroz plač i suze koje će kliziti 

niz obraze i padati na dlan tvoje podmetnute 

ruke. Da,upravo ona, želi iznijeti 

sebe, povjeriti svoju bol, slabosti, svoje 

padove i sve što muči i razara tu dušu..., 

blago tebi, jer u tebi je prepoznala i pronašla 

osobu diskrecije koja zna čuvati 

tajnu, čuti, osluškivati, čekati i pozorno 

slušati i savjetovati, povijati i njegovati 

rane i sve to u molitvi prikazati Onomu koji 

jedini može osloboditi ju okova i navezanosti 

na ono što nije On! 

I još nešto, htjeli mi ili ne priznati 

sebi. Djeca smo ovog vremena, nimalo 

pogodno – ugodnog.Živimo u teškim vremenima 

i nemamo vremena zaustaviti se 

i pitati gdje smo? Gdje sam? Gdje stanujem? 

Koji je moj cilj? Kamo putujem? Kako 

putujem? I upravo je to jedan od razloga iz 

kojih proizlaze razne bolesti navezanosti 

kao što su depresija i umor jer živimo u 

vremenu velikih nemira, potresa i podrhtavanja 

tla, nesigurnosti...i sve nas se to 

dotiče i iščitavamo kako su to i prema 

bibliji „posljednja vremena”. 

Zar ne? Ograničeni smo..., moramo 

to priznati i upravo ta događanja u nama 

Živimo u teškim vremenima 

i nemamo vremena 

zaustaviti se i pitati gdje 

smo? Gdje sam? Gdje 

stanujem? Koji je moj 

cilj? Kamo putujem? Kako 

putujem? I upravo je to 

jedan od razloga iz kojih 

proizlaze razne bolesti 

navezanosti kao što su 

depresija i umor jer živimo 

u vremenu velikih nemira, 

potresa i podrhtavanja 

tla, nesigurnosti...i sve nas 

se to dotiče i iščitavamo 

kako su to i prema bibliji 

„posljednja vremena” 

ostavljaju svoj trag. Pa tako i bol duše 

nastaje zbog ograničenosti egzistencije i 

nepoštivanja prirodnomoralnog zakona, 

okretanja vrijednosti u poroke i ranjavanja 

struktura duhovne duše, traženje pomoći 

na krivim mjestima i kod krivih osoba. 

Tako lutamo kroz život i otvaramo 

mjesta mnogim nejasnim dijagnozama u 

svom životu, koje možemo selektirati u 

dugi niz dijagnoza, kao npr. nepraštanje, 

mržnja, strah od života, manjak povjerenja, 

očaj, osjećaj besmisla, osjećaj krivnje, 

strahovi, sklonost porocima, gatanja, 

čaranja, vračanja, agresivnost, povlačenje 

u sebe, potištenost, kriza braka i obitelji, 

problemi s djecom, suicidalne sklonosti. I 

još puno i više od toga! 

I u takvom stanju i situaciji s pravom se 

rađa pitanje. Što će biti samnom? Što se 

to događa meni i mom životu? Zašto ne 

mogu napredovati kao drugi? Kako dalje? 

Gdje krenuti? Kojim putem i na koji način 

si mogu pomoći? Kako? Kako i kojim 

putem krenuti dalje? 

I u tom prevrtanju i traženju putanajčešće 

se događa bezglavo lutanje. Tražiš, 

padaš, postaješ ovisnik negativnih sklonosti 

i vrtiš se u krug svoga gliba? No, važno 

je u tom stanju znati da si čovjek. I ti si 

egzistencijalno i duhovno biće. Po svojoj 

duhovnoj dimenziji bitno se razlikuješ od 

ostalih stvorenja i upravo zato i razlikujemo 

tjelesnu, duševnu i duhovnu razinu. 

Tvoja i moja duša je vezana uz tijelo i zato 

i jest podložna ranjivosti, krhkosti i moralnoj 

patnji, tj. boli duhovne naravi, koja nije 

nimalo manja od tjelesne patnje i boli koju 

u navedenim situacijama živiš i danas i 

sada.I pitaš se još jednomkako do pomoći 

i gdje naći rješenje boli duše? Nije lako. Ali 

je važno spoznati kako je potrebno poštivati 

prirodne i moralne zakone i dakako 

živjeti po njima. I još nešto je jako, jako 

važno: izdići se iznad psihofizičke razine, 

spojiti se sa svojim izvorom, s Bogom. 

Nema druge! Ako želiš opstati, ako želiš 

živjeti, moraš se probuditi i obratiti, ustati 

iz svoga gliba i baciti se u naručje Oca 

svoga. Moraš oprati svoje ruho i čist krenuti 

u zagrljaj Boga koji te jako, jako voli 

i ljubi. On jedva čeka da te zagrli. Jedva 

čeka da se obučeš u ruho čistoće i zato bi 

trebao čisto misliti i čistoćom misli hraniti 

svoju dušu. Dakle, važno je uvijek imati 

dobre misli i vjerovati u pobjedu. I zato 

vjeruj da si ljubljeno i voljeno biće. Pronađi 

u Bogu i u čovjeku oslonac i smisao svoje 

egzistencije. Budi i postani svjestan da 

možeš ostvariti sebe i sve svoje potencijale 

u punom smislu. Budi osoba molitve. 

Imaj svoj stav. Imaj i odredi svoje vrijeme 

koje ćeš provesti s bratom čovjekom, koje 

ćeš provesti s Bogom u molitvi i komunikaciji. 

Budi osoba povjerenja i komunikacije 

i dopusti da kroz tebe zrači punina pomazanja 

i milosti, blagost i milosrđe. 

I na kraju prijatelju, želim ti da u životu 

doživiš kako si jedinstven! A u susretu 

i u komunikaciji dopusti osobi da ti se 

smije približiti. Svojom blizinom približi se 

čovjeku. 

Budi ono što jesi i znat ćeš tko si! 

s. Augustina Barišić, 

Klanjateljica Krvi Kristove 


5



Plakati ili plakati 

v 

I opet se ponavljaju iste greške. Sistem kao da se nije mijenjao tj. institucije sistema. 

Naime sve je podređeno tome “budi poslušan, pa onda možeš biti i pametan, al’ ne više nego 

tvoj nadređeni”. I što je rezultat toga? - ODLIV MOZGOVA. 

Do sljedećih izbora, obećanja…,samo mladi odlaze, pa se može desiti da ćemo jednom 

poslije sjednice skupštine poslanike ispratiti u gerontološki centar... 

Cijeli grad tapetiran. Milina jedna. 

Gdje god se osvrneš polu namrgođena, 

pa ima i blago nasmiješenih 

lica... Niste u pravu. Nisu prolaznici, oni 

su uglavnom namršteni i vrlo često nešto 

mrmljaju kroz zube promatrajući ovu 

pojavu, cikličnu, znači svake 4 godine, pa 

mogli bi se naviknuti, ali takvi smo ti mi... 

nikad zadovoljni. Ma daj da ih usrećimo 

makar ovih mjesec, dva, a poslije ćemo 

lako... 

Istini za volju, dešavalo se da brzina 

lijepljenja plakata bude nekada zadivljujuća, 

hm, žalosno, jer se ne radi o ažurnosti 

nego o plaćenoj brzini lijepitelja, ne čine 

to iz obijesti, ne, ljudi moji... 

Ovo je više kao neko uvodno razmišljanje 

o nečemu mnogo ozbiljnijem. Inspiracija 

za ovaj tekst je bila jedna priča koja 

se zove “Vepar je imao sreće” književnika 

Edgara Allana Poe. 

Naime, ukratko: vlastodržac jedne 

zemlje poslije uspješno ugušene pobunekoju 

je predvodio sin njegovog pokojnog 

rođenog brata, je krenuo u lov na vepra. 

Prilikom priprema za lov naredio je, da 

tako kažemo, svome šefu bezbjednosnih 

snaga da na bezbolan i lijep način ispita 

njegovog bratanca tko su mu bili suučesnici 

u pobuni, sa time da je nagrada za 

trud neizvjesna, ali je zato kazna za neuspjeh 

sasvim izvjesna. 

Šef obavještajnog odjela o kojemu se 

govori našao se pred nimalo jednostavnim 

zadatkom, naime trebalo je nenasilnim 

načinom izvući priznanje o suučesnicima 

pobuneda bi ih, za primjer, kaznili. 

Poslije kraćeg vremena šef službe je 

vlastodršcu donio spisak sa imenima učasnika 

i poticatelja pobune, kao i onih koji 

su skrivali ostale pobunjenike. 

Vlastodršca je, pomalo zadivljenog 

brzinom i ekspeditivnošću svog obavještajnog 

šefa, zanimao način na koji je 

izveo cijelu tu operaciju. 

Krajnje jednostavno, ali vrlo domišljato. 

Naime, zatvorio je rođaka, tj. vođu pobune 

6 

u jednu prostoriju u kojoj su bili vjerno 

oslikani kroz prozorske rešetke dnevni i 

noćni prizori, godišnja doba. U hranu mu 

je dodavao blago opojno sredstvo, te mu 

se često spavalo. Postarao se da i osoblje 

djeluje sve starije. Dok je spavao mijenjali 

su mu odijelo u pohabanije. Ogledala 

nije imao. Berberin mu je često dolazio... 

Ukratko - čovjek je izgubio pojam o provedenom 

vremenu u pritvoru, a ono je bilo 

kratko. 

I jednoga dana u tu prostoriju su upala 

četvorica ljudi u čudnim uniformama 

obavještavajući pritvorenika da je tiranin 

zbačen s vlasti i pitajući ga koga da još 

obavijeste o tome. Normalno, oduševljen 

“izrecitirao” im je imena svojih pomagača. 

Vlastodržac je bio oduševljen domišljatošću 

svog podanika. Dao je odmah pohapsiti 

pobunjenike. Upozorenje ako želi 

posjetiti bratanca da on izgleda kao starac 

jer je proveo u uvjetima gdje su se svakih 

15 minuta smjenjivali dani i noći, te je 

izgubio pojam o vremenu, naime suviše je 

brzo prolazilo. 

Prikriveno zgranut vlastodržac je obilato 

nagradio svojega vjernog šefa i podanika. 

Po izlasku šefa iz kancelarije naredio 

je “slučajnu” saobraćajnu nezgodu jer je 

zaključio da je “ovaj isuviše pametan, jednom 

bi mi mogao ugroziti vlast!” 

Priča je izmišljena, iz davnih vremena. 

Književnik Edgar Allan Poe je doista majstorski 

napisao psihološki profile sposobnih, 

a moćnih. Moja malenkost je samo 

skratila priču. 

E, a sad se sigurno pitate kakve veze 

ima priča sa sadašnjicom ? 

Ma, taj nazovimo ga sindrom “domaće 

pameti” je više stoljeća prisutan na ovim 

prostorima. Da ne idemo dalje od Tesle... 

I opet se ponavljaju iste greške. 

Sistem kao da se nije mijenjao tj. institucije 

sistema. Naime sve je podređeno 

tome “budi poslušan, pa onda možeš biti i 

pametan, al’ ne više nego tvoj nadređeni”. 

Išto je rezultat toga? - ODLIV MOZGOVA. 

Istraživačka stanica “Petnica” Valjevona 

ovim balkanskim prostorima najjača je po 

pitanju okupljanja, gotovo koncentracije 

mladih, natprosječno inteligentnih, talenata. 

Ona je rasadnik mladeži, pametne 

budućnosti ove zemlje, koju strani industrijski, 

tehnološki stručnjaci pažljivo prate 

i...pokupe kajmak. Ami, kao u jednom prastarom 

crtiću zvanom “Kalimero” (glavni 

lik koga su uvijek nasamarili, zbog naivnosti), 

ponavljamo “Pato je nepravda !” 

Umjesto da takvim mladim kadrovima, 

ma kakvi kadrovi, geniji, prepustimo da 

budu zamajac ideja i lokomotiva inventivnosti 

i inovativnosti...mi stojimo na peronu 

prosječnosti, mašemo im, i uh! Samo kad 

su otišli da ne talasaju ovu našu svakidašnjicu, 

koju stranci inače smatraju “žabokrečinom”, 

samo su pristojni pa nam kažu 

da smo “nedovoljno razvojno orijentirani”. 

Državno-obrazovne strukture i privreda 

bi MORALE biti ne u partnerskim nego 

u prisnim međusobnim odnosima, pratiti 

“puls”, potrebe tržišta rada, stručnih 

genija, dati im prostorai mogućnosti, a 

normalno i financije. E, tu već sve pada u 

vodu - balavi su, zeleni, treba još malo da 

budu, barem desetak godina, volonteri - a 

oni, lijepo se “pokupe”, odu i tako “zeleni” 

“procvjetaju” negdje vani, a mi kupujemo 

ono što su oni izmislili. 

Ma važno je da smo svoji... 

Ida nitko ne talasa... 

Do sljedećih izbora, obećanja…,samo 

mladi odlaze, pa se može desiti da ćemo 

jednom poslije sjednice skupštine poslanike 

ispratiti u gerontološki centar...jer 

starimo, “naše” vrijeme polako prolazi, a 

njihovo vrijeme...pa, sat za njihovo vrijeme 

se ne nalazi ovdje, nego sve više vani... 

Na kraju, savjet oca sinu:“Sine moj, 

ako imaš neku pametnu idejuili šuti ili bježi 

van...!” 

Jer uvijek je lakše “mijenjati svijet oko 

sebe, nego sebe”, a i manje boli... 

Donko Balažević 

mjesečnik br.105

1 0 5 


Društvena 

elita 

Zovete se društvenom elitom. Smatrate 

da pripadate tzv. visokoj klasi. i religiju bez istinskog i živog sadržaja… 

provalija; možete im nuditi zabavu, folklor 

Vi ste političari, župani, gradonačelnici; 

Vi ste znameniti kolumnisti, novinari, na “visokoj nozi” i koja misli da iznad nje 

Sve to možete jer ste, eto, elita koja živi 

pisci, urednici ; Vi ste profesori, direktori, 

doktori, ravnatelji; Vi ste bankari, nekog višeg. I baš u tome leži problem. 

nema više nikog, tj. da iznad nje nema – 

menadžeri, poduzetnici; Vi ste umjetnici, Vi mislite da se možete ponašati kako se 

režiseri, književnici; Vi ste biskupi, svećenici… 

efekt. 

ponašate i da Vas neće snaći – bumerang 

Vi ste krema ovog društva i Vi, htjeli to Gledajući samo sebe i čuvajući svoj 

priznati ili ne, u svakom slučaju, utječete znameniti položaj, ne mareći za istinu, 

na život ovog puka. Točnije rečeno, Vi u dobrotu i čast, Vi mislite da ćete sutra 

osobitom smislu utječete na život svakog moći mirno spavati ili da ćete bez straha 

čovjeka. Na život svake žene, muškarca, moći – mirno umrijeti… 

djeteta. 

Gospodo, ako Vas što prije, svakog 

Onim što radite, dakako, Vi utječete pojedinog, ne obuzme sram zbog svega 

i na svoj život. Da ne kažem i na svoju što ste ucijepili u bilo ovog naroda; ako ne 

sudbinu. A Vaša sudbina nije određena doživite promjenu u svome srcu pa Vam 

visinom ili vrstom Vašeg položaja. Određena 

je najprije onime tko ste i kakvi ste svojim srcem i svim svojim sposobno- 

Istina bude mjerilo; ako ne počnete svim 

Vi, zapravo, u samima sebi. Određena je stima služiti svome bližnjemu, građanima 

onime što nosite i gajite u sebi kao uzvišenu, 

najveću vrijednost i onime kako i s blato” svekolike bijede koje naposlijetku 

ove zemlje – Vi ćete i sebe povući u “živo 

kolikim srcem služite ljudima koji su Vam, jede sve “velike igrače” koji su to blato, na 

da se pravilno izrazim, povjereni. 

ovaj ili onaj način, i stvorili. 

Razmišljali iskreno i savjesno o tome ili Gospodo, Vi ne možete više gledati 

možda ne, Vi nipošto ne možete pobjeći ‘samo svoj biznis’ i ‘samo svoj interes’. Ne 

od odgovornosti koja je na Vama. Od možete više stajati po strani. Ne možete se 

odgovornosti koja nije niti malo bezazlena. više posprdno smijuckati iz svoje sigurne 

Vi možete govoriti jedno, a misliti i činiti i udobne fotelje, ma kako se ona zvala, 

drugo; Vi možete donositi protuprirodne misleći da će ostati – vječno nedodirljiva. 

zakone; Vi možete u ljudima gajiti lažne Osvrnite se oko sebe. Osvrnite se 

nade; Vi možete razvijati u ljudima malodušnost 

i cinizam; Vi možete u ljudima iza- 

sebi. Shvatite to kao znak da s Vama 

barem na tu nervozu i tihi nemir u samima 

zivati strah; možete dovoditi ljude na prosjački 

štap; Vi možete dovesti ljude do inih dakle, malo, a ponizite mnogo. Doživite 

nešto ozbiljno nije u redu. Spustite se, 

DESETA 

NIU 

OBLJETNICA 

katarzu i steknite napokon “kičmu” koju 

će ljudi prepoznati kao dobru, poštenu i 

autentičnu. Za kojom bi mogli ići. Koja bi 

im, među ostalim, pružila i nadu, onu živu. 

Onu koja nadilazi okolnosti i tjeskobu … 

Svaki od Vas, za sebe samoga, mora 

prepoznati što to u njegovom slučaju 

znači. U tom smislu, budite trijezni, otvorite 

svoje oči …Poslušajte svoju savjest. 

Učinite zaokret. Ne budite kukavice. 

Budite odvažni i hrabri. “Iskoračite” kako 

nikad dosad niste. Riskirajte. Vi dobro 

znate što to znači. Riskirajte, makar izgubili 

svoju elitnu poziciju, koju kunu ili nešto 

drugo. Bolje i to nego da izgubite svoju 

dušu. Učinite to barem zbog svoje djece, 

svojih unuka. 

Jer stvari su otišle prenisko. Oko nas. U 

nama. U Vama. Stvari su otišle predaleko. 

Mnogi su posustali i više ih nema. Ovo, 

dragi moji, više nije šala. 

Na koncu, još par riječi. Grogirano stanje 

u kojem se i Vi nalazite skupa s nama, 

ne dopušta ostajanje u mjestu i ostajanje 

istim. Vrijeme u kojem se nalazimo jest vrijeme 

za velike, korjenite stvari. Ovo je vrijeme 

u kojem najprije moraju pasti maske, 

laži i zablude o onome što je bitno i ključno 

za naš život, a što nije. 

Naravno, sasvim smo slobodni da 

večeras prođemo pored još jednog znaka 

koji nam se nudi. Ali je pitanje hoćemo li 

ga i sutra imati. I hoće li sutra biti kasno za 

mnoge. Za mnoge od nas, ali – i od Vas. 

Tužan zbog puta kojim idemo 

Dražen Radman 

Obilježena je deseta obljetnice, NIU “Hrvatske riječi”. Novinsko-izdavačka ustanova “Hrvatska riječ” obnovljena je da omogući 

članovima hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini informiranje na materinjem jeziku. Prvi je broj tiskan 2003. godine. 

“Hrvatska riječ” je djelimično ispunila funkciju objedinjavanja hrvatske zajednice. Imala je u svom djelovanju trenutke kada 

je više faforizirala jednu političku stranku, što je u jednom trenutku dovodilo do podjela unutar hrvatske zajednice. Neosporno je da 

je obavila temeljnu dužnost u informiranju na hrvatskom jeziku i očuvala i baštinila hrvatski jezik i kulturu. 

Na obilježavanju deste obljetnice su nazočili, među ostalima, generalna konzulica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u 

Subotici mr. Ljerku Alajbeg, pomoćnik Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje Kalman Kuntić, pokrajinski dužnosnik Mate 

Groznica i dr. Slaven Bačić predsjednik Hrvatsko nacionalnog vijeća. 

S pravom se mora postaviti pitanje na kakvoj razini je informiranje Hrvata u Vojvodini. Da li ima ravnopravan status pri financiranju 

tiskovina i emitiranju programa na hrvatskom jeziku. 

Z.R. 


7



REVIZIJA 

REVIZIJA 

REVIZIJA 

Dakle, zna on da su Bunjevci Hrvati, al zna da njim to baš i nije pametno. Nije pametno, al nije njim baš 

ni dobro biti Hrvatima, pa će im dotična stranka u personifikaciji dotičnog gospodina, velikodušno 

pomoći da se lakše oparaju hrvatstva 

Pridizborno veče. Udarni termin na 

gledanoj tv B92. 

Ugledna voditeljka, poznati gost, 

niki politički analitičar u ime jedne stranke 

obrazlaže viđenje “Srbija to be” kad ONI 

pobede na izborima... 

Zalagaće se za dobru suradnju sa 

susjednim državama kroz ostvarivanje 

prava manjina koje žive u Srbiji, među 

ostalim i Bunjevaca (pored Vlaha, Rusina, 

Roma...), tako što će ih podržati u sprovođenju 

procesa dehrvatizacije. 

Doslovno tako. 

ZNA ON SVE 

Dakle, zna on da su Bunjevci Hrvati, 

al zna da njim to baš i nije pametno. 

Nije pametno, al nije njim baš ni dobro 

biti Hrvatima, pa će im dotična stranka u 

personifikaciji dotičnog gospodina, velikodušno 

pomoći da se lakše oparaju hrvatstva. 

Sad, nesumnjam da će ova briljantna 

pridizborna ideja dobiti jedno dva glasa 

u našem svitu, obzirom na stanje nacionalne 

svisti Hrvata na sjeveru Bačke. No 

ta ideja nije nova i popularna je izgleda 

kod svi srpski političara još od vrimena 

kad se provodila dehrvatizacija prostora 

do danas kad nam obećavaju dehrvatizaciju 

nas sami. 

Još će nam i pomoći u tom ako se sami 

nedehrvatizujemo dovoljno brzo! 

Lipo od nji, al se pitam kako će ta 

pomoć izgledati? 

Pa tako što će se Bunjevcima priznati 

stasus naroda sa pravima koja iz tog proizlaze. 

Daće nam malo novaca i puno 

obećanja da ćemo dobiti sve što oćemo. 

Samo da se već jedared odreknemo tog 

hrvatstva... 

Ma kaliko ovo izgledalo smišno, pripovitka 

ima ozbiljnu stranu. 

Dotični gospodin cigurno zna da 

Bunjevci ne žive samo na sjeveru Bačke 

nego i u južnom dilu Mađarske, na 

području Baje, Halasa, Segedina, na puno 

većem području nego tu. Isto tako velika 

populacija Bunjevaca živi u Hrvatskoj, u 

Dalmatinskoj zagori, Liki, u Bosni u puno 

većem broju nego što nas ima tu. Oćel 

ta dehrvatizacija, za koju se taj gospodin 

zalaže, zahvatiti i ta područja? I kako će 

se to odraziti na bolje odnose s Hrvatskom 

i Mađarskom, za koje se taj gospodin 

takođe zalaže, kad i ako se jedared stvori 

novi narod koji oni, Mađarska i Hrvatska, 

tribaju priznati? Cigurno negativno, jel 

se nemož očekivati da Hrvatska razvija 

“dobre” odnose sa Srbijom dok se odvija 

dehrvatizacija Hrvata (bar se nadam da je 

tako). 

ŽELE LI BUNJEVCI TO BAŠ? 

Obećano priznavanje statusa naroda 

Bunjevcima je jednako upitno: nisam ciguran 

da Srbiji triba još jedan narod (sem 

u pridizborne svrhe) pored čitave palete 

naroda koji već postoje na teritoriji sadašnje 

Srbije, sa kojima ona ima dovoljno 

muke dajući im njihova prava na žličicu 

i to samo onda kad se baš mora. Samo 

priznanje Bunjevaca (ako se ikada desi) 

ko naroda od strane Srbije neznači ništa 

bez priznanja u Vijeću Naroda, a to je 

kompleksan proces koji će trajati stotine 

godina. Za to vrime će asimilacija učiniti 

svoje. 

Jedan od interesa ovog srpskog političara 

je povijesni kontekst dehrvatizacije 

Hrvata na području sjeverne Bačke. 

Naime, teritorij sjeverne Bačke je donedavno 

bio dio Austro-Ugarske Monarhije. 

Znamo da su Hrvati imali značajnog udila 

u povijesnim događanjima na ovim prostorima, 

napose u Subatici di su svojim novcima 

i zaslugama stekli pravo dati svojem 

gradu status “Slobodnog Grada”. 

Stoga se dehrvatizacijom Bunjevaca 

ne samo umanjuje nego i negira značaj 

Hrvata i daje legitimitet povijesnom iskrivljivanju 

činjenica do nivoa falsifikata – da 

Hrvata na ovim prostorima nije ni bilo, 

to su bili isključivo Bunjevci (kojima je 

matična domovina Srbija). 

Jasno je da su to opasne vode koje, 

nažalost, imaju ime. 

No to je tema za sebe, nebi sad išo 

tako daleko. 

Ono što je važno je li sve ovo gori navedeno, 

zaista ideja vodilja iza koje će stati 

nosioci pripovitke o Bunjevcima ko posebnom 

narodu iz našeg korpusa. Pitanje 

je njeve svijesti i svjesnosti implikacija i 

posljedica eventualnog ostvarenja ideje o 

dehrvatizaciji. 

Nesumnjam da je gori spomenut političar 

oduševljen ovom idejom, no žele li 

baš to Bunjevci pokazat će vrime. Činjenica 

je da nas je politička elita u poslidnji 

15 godina dovela na granicu opstanka na 

ovim prostorima. 

Mirko Vidić 

IZABRANA NOVA UPRAVA HKC “BUNJEVAČKO KOLO” 

U subotu 21. travnja, nakon drugog pokušaja, i problema sa kvorumom održana je Skupština HKC “Bunjevačko kolo”, na kojoj su 

izabrana nova upravna tijela Centra. Za predsjednika Upravnog odbora kao jedini kandidat je izabran Josip Stipić. 

Skupštini su nazočili i predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu te Generalnog konzulata RH u Subotici. 

Sveukupni dug Centra, čiji je račun u blokadi, iznosi 9 milijuna dinara. Prema navodima predsjednika Nadzornog odbora Paje 

Đuraševića, članovi Upravnog odbora Centra potpisivali su naloge za isplatu i ugovore koji nisu dokazano u interesu Centra već 

pojedinaca. Osim toga, računovodstvena dokumentacija u većem broju slučajeva je nekompletna i nejasna. Porezi i doprinosi na 

pojedine izdatke nisu plaćeni, a postoji i sumnja da su počinjena kaznena djela u cilju nezakonitog pribavljanja materijalne koristi u 

osobne svrhe, zaključio je u svom izvješću Pajo Đurašević. 

8 

mjesečnik br.105

1 0 5 


Stari Stranacki 

v 

drugovi 

Bunjevci su očekivali da će vijećnici koje su oni izabrali formirati vijećničku grupu i na taj 

način najbolje zastupati njihove interese. Ali već nekoliko dana nakon izbora Bunjevci se 

mogu osjećati iznevjerenim jer je Branko Pokornić, predsjednik Bunjevačkog nacionalnog 

savjeta, po dobivanju mandata ispred SBB prešao u vijećničku grupu Socijalističke partije 

Srbije, te će u daljem političkom radu u Skupštini grada zastupati interese Bunjevaca 

samo ukoliko mu dozvole stari stranački drugovi. Nakon njega i predsjednik BS Srđan 

Evetović prelazi u vijećničku grupu Demokratske stranke Srbije, to jest vraća se starim 

stranačkim kolegama 

Bunjevci su na izborima održanim 6. 

svibnja ove godine za izbor vijećnika 

za Skupštinu grada Subotice 

sudjelovali preko više političkih stranaka i 

udruga: Saveza bačkih Bunjevaca (SBB), 

Bunjevačke stranke (BS), Bunjevačke 

stranke Vojvodine (BSV) na listi Ujedinjenih 

regiona Srbije (URS) i udruge Bunjevačka 

matica na listi Lige socijaldemokrata 

Vojvodine (LSV). 

Za izbornu listu Mirko Bajić - SBB je glasovalo 

2,72% birača i dobila je dva mandata 

u Skupštini grada Subotice. Vijećnici 

u Skupštini grada će biti Mirko Bajić, predsjednik 

SBB-a i Branko Pokornić, predsjednik 

Nacionalnog savjeta bunjevačke 

nacionalne manjine. 

Za izbornu listu BS - Blaško Gabrić glasovalo 

je 1,71% birača što joj je donijelo 

jedan mandat u Skupštini grada Subotice. 

Vijećnik u Skupštini grada će biti Srđan 

Evetović. 

BSV je sudjelovala na listi URS koja 

nije prešla cenzus na izborima za lokalnu 

skupštinu. Vjerojatno ni predstavnici 

Bunjevačke matice na listi LSV-a neće 

postati vijećnici. 

Bunjevci su dobivanjem tri vijećnika 

postigli relativan uspjeh. Međutim, 

moramo uvažavati činjenicu da su njihove 

dvije stranke samostalno sudjelovale na 

izborima, za razliku od stranaka sa hrvatskom 

nacionalnom odrednicom. Velika je 

šteta što nisu smogli snage za zajednički 

nastup na izborima, jer bi im to dalo puni 

legitimitet da u Skupštini zastupaju interese 

bunjevačke zajednice. 

Bunjevci su očekivali da će vijećnici koje 

su oni izabrali formirati vijećničku grupu i 

na taj način najbolje zastupati njihove interese. 

Ali već nekoliko dana nakon izbora 

Bunjevci se mogu osjećati iznevjerenima 

jer je Branko Pokornić, predsjednik Bunjevačkog 

nacionalnog savjeta, po dobivanju 

mandata ispred SBB prešao u vijećničku 

grupu Socijalističke partije Srbije, te će u 

daljem političkom radu u Skupštini grada 

zastupati interese Bunjevaca samo ukoliko 

mu to dozvole stari stranački drugovi. 

Nakon njega i predsjednik BS Srđan Evetović 

prelazi u vijećničku grupu Demokratske 

stranke Srbije, to jest vraća se starim 

stranačkim kolegama. 

U sjeni je ostao dogovor dijela bunjevačkih 

Hrvata i dijela Bunjevaca 

U sjeni svih probidžba u predizbornoj 

kampanji ostao je preokret koji je Hrvatska 

neovisna lista napravila u odnosima sa 

onim dijelom Bunjevaca koji imaju dobru 

volju za zajedničko djelovanja na unapređenju 

zajedničkog življenja i interesa i 

bunjevačkih Hrvata i Bunjevaca. Usuglasili 

smo se u tome što nam je zajedničko 

i što su nam razlike, postigli smo dogovor 

i zajedno nastupili na izborima. Svi 

smo mi Bunjevci. Svi volimo to što smo 

Bunjevci. I oni koji žive u zaleđini Zadra, 

Hrvatskom Primorju, Velebitu, Lici, Hercegovini. 

Među ostalim zajedničko nam je i 

to da i jedni i drugi divanimo ikavskom štokavicom 

s novom akcentuacijom. Dakle, 

istim onim jezikom kojim, bar već četiristo 

godina,divane i naši u Hrvatskoj i Hercegovini. 

Naša ikavica sačuvala se u dijelovima 

Dalmacije, Like i u dijelovima Hercegovine, 

odakle su takav način govora sa 

sobom donijeli osobito na područje od 

Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan 

i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci 

ovaj govor šire i u Liku, gdje još govore: 

lipo, dite, sino, vridan, mliko, pisma… Isti 

je slučaj i u seobi u Bačku i do dan-danas 

čuvamo naše dragocjeno„i“. Zato postoji 

velika mogućnost da se nađe zajedničko 

rješenje po pitanju govora ikavice između 

bunjevačkih Hrvata i Bunjevaca nehrvata. 

Očuvanje ikavice kao govora može se 

naći i kroz hrvatski jezik u kojem je ikavica 

jedan od dijalekata. 

Ovaj dogovor je garancija da dio Bunjevaca 

neće u narednom periodu šešire 

zamijeniti šajkačama i da će se vratiti svojim 

korijenima. 

Ivan Stipić 

NA MARGINAMA GODIŠNJE SKUPŠTINE HKC ”BUNJEVAČKO KOLO” 

Povodom održane Skupštine HKC “Bunjevačko kolo”, osobno ocenjujem da je izbor novih članova Upravnog odbora bio iznuđen naglašenim 

i “diskretnim” utjecajem političke stranke DSHV-a, što dijelom i sam podržavam, jer se jednom nastala agonija za svagda mora riješiti. 

Međutim, kada se išlo na smjenjivanje bivšeg nesposobnog rukovodstva tog Centra trebalo je više voditi računa o kadrovskim kapacitetima 

nekih izabranih ličnosti, koji bi pokrivali rad pojedinih sekcija: (literarne, naučno-istraživačke, muzičke, likovne, folklorne i drugih), a ne da se obavi 

samo bukvalna smjena po svaku cijenu bez da se dublje pripremila kadrovska lista na višoj intelektualnoj razini. Od 12 izabranih članova Upravnog 

odbora, nema ni jednog da je književnik, liječnik, odvjetnik, slikar, glumac, glazbenik kao i drugih profesija. U novoj upravi većina članova se nisu 

afirmirali u kulturnom radu. 

Ovako izabrani članovi uprave, ispada da su birani kao uprave jedne obične udruge građana, bez jasno profiliranog kulturnog afiniteta izabranih 

članova. Isto to se može reći i za izabranog predsjednika Josipa Stipića. 

“Tanak” intelektualni sastav članova Upravnog odbora ne garantira neki boljitak u radu centra u narednom period, čije se programske aktivnosti 

tijekom godine uglavnom svode na nekoliko tradicionalnih manifestacija poput “Dužijance”, “Velikog Prela”, Uskršnjeg i Božićnog folklornog 

koncerta i ništa više od nabrojanog. 

Sve u svemu bojim se da će već u startu novi sastav biti nemoćan pred izazovima, stim da im treba ostaviti 100 dana kako bi se ocijenio njihov 

rad. 

Grgo Bačlija 


9



VOJVOĐANSKA ŠUTNJA 

Šestog svibnja kada Srpska pravoslavna 

crkva slavi Đurđevdan i kada 

suse održavali opći izbori u Srbijin 

avršilo se 20 godina od kada je Vojislav 

Šešelj na skupu u Hrtkovcima “ozvaničio“ 

proterivanje građana Srbije nesrpske nacionalnosti 

iz Vojvodine. Danas u Hrtkovcima 

živi oko 70% Srba, oko 9% Mađara 

i manje od 8% Hrvata. Prije rata u selu 

je živjelo oko 41% Hrvata, 19% Mađara 

i 17% Srba. Sam početak progona je 

počeo 6. svibnja 1992. godine. Kao posljedicu 

raznih vidova pritisaka rimokatoličku 

župu Hrtkovce je napustilo 1200 osoba, 

mahom Hrvata. Iako su mjesni Hrvati bili 

prvi na udaru i veliki dio ostalih hrtkovčana 

nesrba, osobito katolika je zbog prijetnji i 

maltretiranja bio prisiljen zamijeniti kuće 

i otići iz sela, a nakon progona Hrvata iz 

Slankamena i Golubinaca. Niti dvadeset 

godina nakon tog zločina mjesni se Hrvati 

nisu vratili u svoje selo. I pored nepostojanja 

preciznih podataka procjenjuje se da 

je u periodu od 1991. do 1995. godine, 

prije svega iz vojvođanskog dijela Srijema, 

prognano oko 30.000 katolika. 

Vojvođanski klub, Fonda za humanitarno 

pravo, Žene u crnom su od rijetkih 

nevladinih organizacija, a od političkih 

stranaka jedino je Liga socijaldemokrata 

Vojvodine koje svake godine podsjećaju 

na protjerivanje katolika iz Vojvodine. 

„Pred Haškim sudom se vođi srpskih 

radikala Vojislavu Šešelju između ostalog 

sudi i za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. 

Ono što je definitivno utvrđeno je da je 

Srpska radikalna stranka imala podršku 

najviših organa vlasti tadašnje Savezne 

Republike Jugoslavije. Zbog svega toga 

nitko ne treba šutjeti, o tome se treba 

govoriti i tražiti utvrđivanje odgovornosti 

prije svega onih koji se danas još uvijek 

nalaze u institucijama, a prije svega u policiji. 

Za brojna ubojstva širom Vojvodine, 

u Šidu, Kukujevcima, Moroviću i drugdje, 

do danas još nitko nije odgovarao, iako 

je Fond za humanitarno pravo i 1993. i 

1994. godine iznio dovoljno podataka koji 

su ukazivali da su počinitelji bili ne samo 

među raznim grupama izbjeglica koje su 

do dolaska u Srbiju bile organizirane u 

razne dobrovoljačke skupine, već da je 

među počiniteljima bilo i policajaca. No, 

do danas niti jedan jedini postupak nije 

pokrenut, što pokazuje da je taj odnos 

prema našoj prošlosti, prema događajima 

u Vojvodini, ocijenjen kao nešto što treba 

prepustiti zaboravu“, kaže Nataša Kandić 

izvršna direktorica Fonda za humanitarno 

pravo. 

Nije bilo mjesta od Subotice, Sombora, 

Bačke Palanke, Bača, Bezdana, Sonte, 

Vajske, Plavne, Srijemske Mitrovice, 

Rume, Kukujevaca, Sota, Gibarca, Šida, 

Novog Sada, Slankamena, Zemuna, Beograda, 

Petrovaradina, Surčina, Srijemske 

Kamenice…, da nije za ovih dvadeset 

dvije godine bilo kršenja ljudskih prava 

Hrvata (prisilnog iseljavanja, paljenja i 

obilježavanja kuća, fizičkog maltretiranja, 

prijetnji, gubitka posla). 

Ni nakon punih 20 godina u Srbiji nitko 

nije odgovarao za protjerivanje nesrpskog 

pučanstva iz sela Hrtkovci i iz Srijema kao 

iza kršenja ljudskih prava Hrvata u Srbiji. 

Skupština Srbije morala je donijeti deklaraciju 

u kojoj bi se ispričala protjeranim i 

svim vojvođanskim Hrvatima koji su bili 

objekat kršenja ljudskih prava. Sve demokratske 

vlasti od petog listopada nisu 

imale volje i snage da se ispričaju nedužnim 

Hrvatima koji su bili nevine žrtve rata. 

Nažalost niti bivši predsjednik Boris Tadić 

nije imao volje da ispravi nepravde i osudi 

zlodjela koje su napravljena vojvođanskim 

Hrvatima. Ako objektivno sagledamo situaciju 

ne smijemo samo optuživati organe 

Republike Srbije. Moramo pogledati istini 

u oči i vidjeti da ni predsjednik Ivo Josipović, 

kao i vlade Republike Hrvatske nisu 

poduzeli ozbiljnije korake. Vojvođanskim 

Hrvatima samo preostaje da se sjećaju 

tih ružnih trenutaka i da se nadaju da će 

novoizabrani predsjednik Tomislav Nikolić 

uputiti ispriku i ispraviti dvadesetdvogodišnje 

nepravde. 

Z. Ifković 

NEoteti tuđe 

10 

U Suboticije 6. Svibnja održana obnoviteljska 

Skupština Hrvatskog Amaterskog Športskog 

Kluba „Zrinjski“. U Srbiji, odnosno Vojvodini, 

su osnovane 43 udruge sa hrvatskim 

predznakom, a HAŠK „Zrinjski“ je prva udruga 

koja njeguje razvoj sporta i nastavlja tradiciju 

Športskog kluba „Zrinjski“ utemeljenog 1. siječnja 

1932. godine. 

Duh hrvatstva nije poklekao pod nedaćama 

vremena na prostoru na kome živimo. Stoga 

smo željeli da i naši potomci kako kroz druge 

djelatnosti tako i kroz djelatnost ove hrvatske 

sportske udruge prime u naslijeđe i zdravim 

duhom nastave očuvanje tradicije svoga roda. 

Nakon stanke od 70 godina započela je sa 

radom nogometna momčad, kao sekcija pri 

sportskoj udruzi HAŠK „Zrinjski“. Upravni odbor 

udruge imao je povjerenje u svoje članove i 

izabrao je vodstvo nogometne sekcije: Bela 

Temunović predsjednik, Lazo Brejar dopredsjednik 

i Tibor Matatić tajnik. Usprkos iznimno 

teških uvjeta treniranja, nedostatka adekvatnog 

prostora i terena, bez financijske potpore zajednice, 

ove sezone (2011/2012) se nogometna 

momčad uključila u natjecanje, u Gradsku 

nogometnu ligu, da bi pridonijela sportskoj povijesti 

grada Subotice, premda ne pod jednakim 

uvjetima sa ostalim klubovima. Nakon prve odigrane 

natjecateljske utakmice protiv NK Mala 

Bosna, počeli su pritisci da se iz naziva udruge 

HAŠK „Zrinjski“ ukloni naziv HAŠK- Hrvatski 

Amaterski Športski Klub. Upravni odbor udruge 

HAŠK „Zrinjski“ je odolio svim pritiscima i unatoč 

brojnim poteškoćama uspio je obezbijediti 

potrebne uvjete da nogometna momčad završi 

natjecanje jesenjeg dijela Gradske nogometne 

lige bez duga, kao i da je još tijekom jesenje 

sezone nabavljena kompletna oprema za 

momčad (3 garniture dresova i majica, trenirke, 

torbe, ručnici, kostobrani). 

No, kao i uvijek, kada neka hrvatska udruga 

ili institucija počinje lučiti rezultate bez udjela 

političara, na djelo stupaju političari iz aktualnih 

i bivših hrvatskih stranaka sve sa ciljem slabljenja 

udruge HAŠK „Zrinjski“. 

I tako se 27. studenog 2011. Godine, dio članova 

sekcije osniva osniva FK „Zrinjski 1932“. 

Čestitke na osnutku uz jedno „ali“. Ali otuđili 

ste ime „Zrinjski“, nogometaše. No, neki političari 

iz aktualnih i bivših hrvatskih stranaka ne 

zadovoljavaju se time, nego uz pomoć djelatnika 

Nogometnog saveza Subotice kradu pravo 

na nastavak natjecanja u proljetnom dijelu 

Gradske nogometne lige udruzi HAŠK „Zrinjski“. 

Nigdje na svijetu nije zabilježeno, osim 

u Subotici, da tek osnovana udruga izbaci iz 

natjecanja onu koja je započela natjecanje. 

Sve ovo su učinili oni koji dobro znaju 

Sedmu Božju zapovijed. Sedma Božja zapovijed 

govori nam o čovjekovu pravu na vlasništvo 

koje stječe svojim radom, te zabranjuje krađu, 

svako otuđivanje i zadržavanje tuđe imovine ili 

uskraćivanja prava na nju. Sedma zapovijed 

potiče na poštivanje i čuvanje stvorenog svijeta 

i na pravednu raspodjelu zajedničkog zemaljskog 

blaga među ljudima. Krepost umjerenosti, 

pravednosti i solidarnosti temelj su poštovanja 

sedme Božje zapovijedi. Oteti tuđe dobro 

znači ukrasti. Krađa je nasilno i nepravedno 

prisvajanje tuđih stvari, a sedma Božja zapovijed 

zabranjuje svako nepravedno uzimanje, 

zadržavanje tuđeg dobra ili uskraćivanje prava 

na njega. Postoje različiti oblici krađe: izravna 

krađa, namjerno zadržavanje pozajmljenih 

stvari. Ukradeno uvijek treba vratiti ili pravedno 

nadoknaditi! 

Onaj tko želi dobro hrvatskoj zajednici ne 

unosi razdor u nju, nego djeluje u cilju očuvanja 

zajedništva, jer je to jedina garancija našeg 

opstanka na ovim prostorima. 

Sada udruzi Hašk Zrinjski jedino preostaje 

da pokrene pravni postupak, te da obavijesti 

Nogometni savez Srbije i UEFU, i da na taj 

način vrati ono što im je oteto. 

Hrvoje Šarčević 

mjesečnik br.105

1 0 5 


Korak unatrag 

hrvatskih stranaka 

Da su Hrvati zajedno nastupili na izborima i objedinili glasove rezultat bi bio da bi predstavljali treću 

ili četvrtu političku snagu u Skupštini grada 

Na subotička birališta izišlo je 56,27% 

birača. Ove izbore je obilježio veliki 

broj nevažećih listića - 4,07% na 

nivou grada Subotice, što govori o velikom 

nezadovoljstvu građana. Ako se tome pridoda 

da gotovo 44% građana nije glasovalo, 

poslana je jasna poruka političkoj eliti 

koja treba da se zapita i da prestane sa 

promidžbenim manipulacijama. 

Na izborima za vijećnike Skupštine 

grada Subotice mandate su osvojile sljedeće 

izborne liste: 

- Izbor za bolji život-Boris Tadić, 26,67% 

dobivenih glasova birača, 20 mandata, 

- Savez vojvođanskih Mađara (SVM) 

22,52% i 16 mandata, 

- Pokrenimo Suboticu - Tomislav Nikolić 

(Srpska napredna stranka -SNS, Nova 

Srbija - NS) 10,80% i 8 mandata, 

- Lista za Srbiju- mr Bogdan Laban 

(Demokratska stranka Srbije - DSS, Srpska 

radikalna stranka - SRS, Srpska 

demokratska stranka - SDS) 8,30% i 6 

mandata, 

- Liga socijaldemokrata Vojvodine - 

Nenad Čanak (LSV) 6,58% i 4 mandata, 

- Čedomir Jovanović - Preokret - Liberalno 

demokratska partija (LDP) - Srpski 

pokret obnove (SPO) 5,93% i 4 mandata, 

- Ivica Dačić - Socijalistička partija 

Srbije (SPS) - Partija ujedinjenih penzionera 

Srbije (PUPS) - Jedinstvena Srbija 

(JS) 5,87% i 4 mandata, 

- Mirko Bajić - Savez bačkih Bunjevaca 

(SBB) 2,72% i 2 mandata, 

- Bunjevačka stranka (BS) - Blaško 

Gabrić1,71% i 1 mandat, 

- Pokret mađarske nade (PMN) 1,64% 

i 1 mandat, 

- Demokratska stranka vojvođanskih 

Mađara (DSVM) 1,63% i 1 mandat. 

Mandate je dobilo 11 izbornih lista, dok 

je za prošli saziv gradske skupštine mandate 

osvojilo 6 izbornih lista. 

Ispod izbornog praga su ostale tri 

izborne liste i to Ujedinjeni regioni Srbije 

(URS) sa 3,73% dobivenih glasova, potom 

Grupa građana “Solidarnost” - Olajoš Nađ 

Mikloš sa 1,14% i Sve zajedno: DZH, 

DZVM, BDZ, GSM, Slovačka stranka- 

Đorđe Čović sa 0,76% osvojenih glasova. 

Usporedbom rezultata glasovanja sa 

ovogodišnjih izbora sa rezultatima iz 2008. 

godine očito je da je koalicija okupljena 

oko Demokratske stranke (DS) na ovogodišnjim 

lokalnim izborima dobila značajno 

manje glasova u odnosu na izbore od prije 

4 godine. Koalicija koja je ranije imala iz 

svojih redova 33 vijećnička mjesta u gradskoj 

skupštini sada je dobila samo 20. 

Također je i SVM zabilježio slabiji izborni 

rezultat spram izbora 2008. godine. 

Djelomična usporedba rezultata izbora: 

2008. godine: 

Lista za Europsku Suboticu (DS, G17 

plus, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini 

- DSHV, Sandžačka demokratska partija 

- SDP) – 40,58% glasova birača, 

Mađarska koalicija Ištvan Pastor - 

27,42% glasova, 

Srpska lista za Suboticu (SRS, DSS- 

NS, SPS) - 16,59% glasova. 

2012. godina: 

Izbor za bolji život - Boris Tadić (DS, 

DSHV, Socijaldemokratska partija Srbije - 

SDPS) - 26,67% glasova birača, 

SVM -22,52% glasova, 

Pokrenimo Suboticu - Tomislav Nikolić 

(SNS, NS) - 10,80% glasova 

Lista za Srbiju (DSS, SRS,SDS, Dveri) 

- 8,30% glasova. 

Od izbornih dešavanja mogu se izdvojiti 

optužbe SVM i SNS prema kojima je 

DS počinio izbornu prijevaru odnosno 

krađu. Izbore je također obilježilo i pristrano 

medijsko praćenje. Najutjecajnije 

medijske kuće u Subotici su favorizirale 

koaliciju na vlasti i stranke bliske njoj, a po 

količini nekritičkog izvještavanja mogu se 

usporediti samo s vremenom režima Slobodana 

Miloševića. Nažalost i mediji na 

hrvatskom slijedili su ovaj trend. 

Sada kada su poznati rezultati izbora za 

lokalnu samoupravu očekuju se rezultati 

međustranačkih razgovora i dogovor oko 

raspodjele funkcija u gradskoj skupštini. 

Sva je prilika da će za potrebnu većinu u 

gradskoj skupštini morati biti formirana ili 

široka koalicija sa velikim brojem stranaka 

ili koalicija od dvije stranke koje su jedna 

drugu optuživale za prijevare. 

HOĆE LI SLIJEDITI POLITIČKA 

ODGOVORNOST ZBOG IZBORNOG 

REZULTATA? 

DSHV će u novom sazivu gradske skupštine 

imati četiri vijećnika. To je po broju 

osvojenih mandata u povijesti DSHV-a u 

Subotici najslabiji izborni rezultat. Ako se 

prisjetimo da je aktualno vodstvo stranku 

preuzelo 2003. godine kada je ona imala 

10 (slovima: deset) vijećnika u Skupštini 

grada Subotice, postavlja se pitanje bi li 

predsjednik DSHV Podružnice Subotica 

trebao snositi političku odgovornost i podnijeti 

ostavku zbog najslabijeg izbornog 

rezultata u povijesti stranke ili lošeg koalicijskog 

sporazuma za grad Suboticu? 

Demokratska zajednica Hrvata (DZH) 

je postigla isti rezultat kao na prethodnim 

izborima, tj. nije prešla izborni prag. Koliko 

izbornih ciklusa bi trebaloda prođe, a da 

DZH ne pređe izborni prag, da bi predsjednik 

DZH-Đorđe Čović snosio političku 

odgovornost i podnio ostavku? Da podsjetimo 

naše čitatelje da je Đorđe Čović u 

politiku ušao „na velika vrata“ 2003. godine 

kao dopredsjednik DSHV-a i tu dužnost je 

obnašao do 2007. godine. On je jedan od 

mnogih predsjednikovih kadrova koji je 

dobivao visoke stranačke dužnosti, a da 

iza sebe nije imao nikakav izborni rezultat. 

Hrvatska neovisna lista je sa svojim 

kandidatima sudjelovala na izborima za 

vijećnike Skupštine grada Subotice u koaliciji 

Preokret. Na većini biračkih mjesta 

gdje Hrvati čine većinu stanovništva koalicija 

Preokret je imala izborni rezultat od 

8%- 10% glasova birača, čak na nekim 

izbornim mjestima i iznad toga postotka. 

Stoga možemo konstatirati da su Hrvati 

prepoznali program Hrvatske neovisne 

liste i dali joj oko 2000 glasova. Analizom 

izbornog rezultata koalicije Preokret koja 

je dobila ukupno 5,93% ili 4140 glasova, 

mora se priznati da je koalicija Preokret 

prešla izborni prag zahvaljujući glasovima 

Hrvatske neovisne liste. 

Ovakvi izborni rezultati dokazuju da 

smo bili u pravu kada smo se zalagali da 

se formira jedinstvena hrvatska izborna 

lista na kojoj bi se našli kandidati iz svih 

stranaka i udruga sa hrvatskom nacionalnom 

odrednicom, i da tako ujedinjeni 

i složni iziđemo samostalno, mi Hrvati, 

na izbore na svim razinama. Sada samo 

možemo konstatirati da kada se zbroje 

glasovi tamo gdje većinu stanovništava 

čine Hrvati da su DSHV i Hrvatska neovisna 

lista svojim koalicijama donijeli visok 

postotak glasova, a što nije imalo učinka 

na pravednu raspodjelu mandata.Tome 

treba pridodati i glasove DZH, oko 400. 

Temeljem navedenih činjenica dolazi 

se do zaključka da smo zajednički nastupili 

na izborima i objedinili glasove rezultat 

bi bio da bi predstavljali treću ili četvrtu 

političku snagu u Skupštini grada. Ovako 

sada samo možemo očekivati manji udio 

Hrvata u raspodjeli funkcija u Gradskoj 

skupštini, Gradskom poglavarstvu i javnim 

poduzećima. 

Zlatko Ifković 


11



BLEIBURG 

TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA 

Mi danas ne želimo Bleiburg kao 

zastavu mržnje prema bilo kome… 

Skidamo te zastave mržnje i razdora. 

Molimo Boga da ih svi možemo 

skinuti! Želimo razviti jedino onaj hrvatski 

barjak pod kojim su se, uz Božju pomoć i 

Gospin zagovor, kroz dugu i slavnu povijest 

borili naši branitelji i mučenici, koji 

su vjerovali da ”na vek on živi ki zgine 

pošteno, za krst časni i slobodu zlatnu”. 

Barjak pod kojim su uz podršku većine 

hrvatskog naroda, darom Božjim, ostvarili 

tisućljetni san: slobodnu hrvatsku državu. 

Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve 

ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima 

pretvoreni u bezimeno smeće koje je trebalo 

ukloniti. Žalimo žrtve Jasenovca, ali 

se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti. 

O događajima iz svibnja 1945. godine, 

poznatijim pod nazivima Bleiburška tragedija 

i Križni putevi, koji obrađuju teme o 

predaji hrvatskih vojnika i civila od strane 

engleskih snaga partizanskim postrojbama 

od 15. svibnja 1945. godine pa 

nadalje… 

Drugi svjetski rat završen je 8. svibnja 

1945. godine i sve što se je događalo, 

dogodilo se je u miru tj. poslije rata. Glavni 

događaji izručenja Hrvata su se dogodili u 

austrijskom gradiću Bleiburgu i njegovoj 

okolici. Napisano je i stotinjak knjiga, koje 

o tim zbivanjima pokušavaju govoriti višemanje 

cjelovito ili fragmentarno. Ja bih 

osobno izdvojio pet autora i njihove vrijedne 

knjige koje su u razdoblju potpune 

medijske blokade informacija između 

1945. i 1990. godine o tim događajima 

ipak uspjeli informirati, a time i zainteresirati 

svjetsku javnost. 

Na taj su način u velikoj mjeri pridonijeli 

da se istina o tragediji proširi i ne zaboravi 

i da se uspomena na nedužne i brojne 

žrtve iz tog vremena spominju s dužnim 

pijetetom. Autori i knjige su: La Tragedia 

de Bleiburg - Ivo Bogdan, Operation 

Slaughterhouse - John Prcela i Stanko 

Guldescu, Bleiburška tragedija hrvatskog 

naroda - Franjo Nevestić i Vinko Nikolić, 

The Minister and the Massacres - grof 

Nikolai Tolstoy i Osvetnici Bleiburga od 

Adolfa Andrića. 

Kad je riječ o velikim narodnim tragedijama 

čitatelji se obično pitaju koliki je 

bio broj žrtava. U ovim knjigama navode 

se različite brojke, ne zbog manipulacije 

žrtvama, nego zbog toga što su autori 

knjiga živjeli u raznim državama pa i kontinentitima, 

a samim tim imje i dotok informacija 

bio drukčiji, no te brojke su vrlo blizu 

jedne drugih. 1945. godine se u Austriju 

povlačilo oko 200.000 hrvatskih vojnika, 

a njima se priključilo i oko 100-150.000 

civila. Samo njih oko 40.000, oko 20.000 

vojnika i 20.000 civila se uspjelo spasiti 

u Austriji, dok su sve ine engleske snaga 

vratile jugoslavenskim partizanima. Kako 

je sve išlo, to je do pojedinosti vrlo teško 

opisati, a i novinskog prostora je malo, no 

ipak ću pokušati da zadovoljim sve kriterije 

ovog, za nas Hrvate, tragičnog ali zato 

značajnog događaja, koji nikako ne smije 

pasti u zaborav. 

Tjedan dana nakon svršetka Drugog 

svjetskog rata, započeo je hrvatski 

egzodus i, koji se sastojao iz nekoliko 

etapa i koji se konačno završio 1990. 

godine. Hrvatski narod je godine 1945. 

prolazio kroz velike i teške kušnje, jer je 

tih svibanjskih dana započelo i ubijanje 

razoružanih hrvatskih vojnika, ali i nedužnih 

civila. Hladnokrvni Englezi su predavali 

partizanima hrvatsko življe, jer su im 

ovi potonji obećali da će sa zarobljenicima 

postupati po Međunarodnim konvencijama 

o ratnim, kako vojnim tako i civilnim 

zatočenicima. Te konvencije su, u to vrijeme, 

baš kao i danas, propisivale visoke 

kriterije zaštite i poštivanje ljudskih prava 

i dostojanstva zatočenih. A kako je sve 

to bilo u praksi, to se da iščitati iz ovog 

napisa. Partizanski zapovjednici: Kosta 

Nagy, Milan Basta, Koča Popović, Milovan 

Đilas primali su hrvatske zarobljenike na 

Šentilju i kod Dravograda: ustaše, domobrane, 

seljačku stražu, ranjenike - i vojne 

i civilne, žene, djecu, starce, starice…I 

tad je započela najcrnja stranica hrvatske 

povijesti, ispisana i patnjama žrtava. 

Koje li ironije i koje tragike!? Rat je, sam 

po sebi, strašna pojava međusobnog ljudskog 

ubijanja, no nakon rata, polovicom 

svibnja 1945. godine, započeo je za nas 

Hrvate sam pakao i ples užasa. Hrvate se 

ubijalo zbog Hrvatske države, ali se je i 

Hrvatska država ubijala u Hrvatima. Sva 

kasnija multipliciranja ustaških zločina za 

vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 

i sva promidžbena mržnja od strane hrvatskih 

neprijatelja bio je samo alibi za teško 

počinjene zločine, bio je i ostao pokušaj da 

se opravda užasna tragika Bleiburga, koja 

se još dugo nastavljala i trajala u zajedničkim 

gubilištima, jamama, logorima, 

zatvorima, tunelima, rovovima, fojbama i 

drugim, znanim i neznanim mjestima, koja 

su ostala ispunjena tjelesima nesretnih i 

bezimenih hrvatskih stradalnika. 

Kad ni to nije bilo dovoljno da se uništi 

hrvatski narod, krenulo se u pohod na 

kolijevke, počela je harati ”bijela kuga”. 

Neimaština je učinila svoje, muški fond je 

u ratu opao ubijanjem, a poslije rata iseljavanjem, 

tako da se sve manje Hrvata 

rađalo… 

U marševima smrti je bilo na stotine 

tisuća Hrvata, a koji su padali od gladi i 

iscrpljenosti jednostavo su ubijani uz 

cestu od „hrabrih” partizana. Kolone 

zarobljenika su išle od austrijske granice 

preko: Maribora, Celja, Zagreba, Osijeka, 

Našica, Subotice, Petrovaradina, Pančeva 

i Kovina sve do rumunjske granice. I ako 

je na samom Bleiburškom polju počinjeno 

razmjerno najmanje poratnih zločina, Bleiburg 

je, ipak, više od 65 godina riječ koja 

označava sva stradavanja Hrvata na Križnim 

putevima, bez obzira gdje i kako su 

zločini počinjeni. Oni se nikada nisu procesuirali, 

a nalog za egzekuciju je mogao 

doći od bilo kojeg partizana ili organa 

NOB... 

Razlozi zbog kojih je Bleiburg stekao 

takov simbolički status svakako su mnogostruki. 

U brojnim svjedočanstvima, inim 

opisima bleiburških događaja, prevladavaju 

stajališta u kojima se očituje razočarenje, 

te gubitak posljednje nade i vjere, očigledno 

se temelji na krivim (pr)ocjenama 

konkretnih povijesno-političkih okolnosti i 

zabludama glede dosega pretpostavljene 

humanističke baštine u demokratskim 

sustavima vlasti zapadnih saveznika. Na 

taj se način Bleiburg postavio u točku suočenja 

s realnim okolnostima sloma hrvatske 

države i mjesto s kojeg se okrutno 

vraćalo u okvir tragičnih posljedica, koje 

je pripremio totalitarni sustav jugoslavenskih 

vlasti. Simbolika Bleiburga nastala je 

i čuvana je u iseljenoj Hrvatskoj, jer totalitarne 

okolnosti u domovini nisu dopuštale 

spominjanje Bleiburga, kao ni drugih orijentira 

koji su bili baština hrvatskog identiteta. 

Sakupljačka i izdavačka posebnost 

Bleiburga u hrvatskom iseljeništvu očitovala 

se već 1945. godine, kad je Krunoslav 

Draganović, obilazeći izbjegličke 

logore i druga mjesta, sustavno započeo 

12 

mjesečnik br.105

1 0 5 


prikupljti od preživjelih svjedočenja o bleiburškoj 

tragediji. Zapisnike o svjedočanstvima 

su radi vjerodostojnosti potpisivala 

dva svedoka (…), i ti su zapisnici postali 

temelj, jezgra kao i polazište za utvrđivanje 

dramatičnih zbivanja u Bleiburgu. 

Pojedinačna i kolektivna svijest hrvatskih 

izbjeglica u zapadnom svijetu bila je bitno 

obilježena proživljenom tragedijom. To se 

najbolje očitovalo u prikupljanju građe i 

izdavaštvu hrvatskih iseljeničkih zajednica 

i pojedinaca o temi Bleiburga. Istodobno je 

ta tema bila jedna od glavnih poticaja iseljenog 

dijela hrvatskog nacionalnog korpusa 

i različitih hrvatskih organizacija, kao 

glavna tema brojnih knjiga, periodike tiska 

i tomu slično. Tako je Bleiburg predstavljao 

glavnu sastavnicu identiteta poratnog 

(1945.-1990. godine) društvenog života u 

Hrvatskoj, a ujedno je imao i odlučujući 

značaj u opstanku hrvatskog nacionalnog 

identiteta u zemljama useljenja. S druge 

strane, hrvatsko iseljeništvo kontinuirano 

je povezalo tragediju koja simbolizira Bleiburg 

s očuvanjem državotvorne svijesti, 

tj. bleiburška tragedija se razmatrala u 

kontekstu propasti hrvatske države i stvaranja 

ozračja koje je poticalo na traženje 

puteva k uspostavljanju buduće samostalne 

hrvatske države. Ta se činjenica 

ponajbolje očitovala krajem 80-ih i početkom 

90-ih godina, kad su domovinska i 

iseljena Hrvatska, zajednički sudjelovale 

u procesu stvaranja Hrvatske države, kao 

i u obrani države od agresije. Iz ovoga bi 

se dalo zaključiti kako je, uz sjećanja na 

poratnu tragediju simboličko značenje 

Bleiburga ujedno sadržavalo i zalog svetosti 

žrtve koja je bila okrenuta ka budućnosti. 

Bleiburg je bio plamen vjere koji je 

u beznadno vrijeme osvjetljavao hrvatsku 

državotvornu misao i odmrzavao beznađe 

svih onih koji su bili suspektni. Na tom 

tragu se jedino i može potpuno razumjeti 

vrijednost onih koji su sačuvali bleiburšku 

uspomenu. Još i dan-danas ima na stotine 

svjedoka koji su u stanju svjedočiti šta 

su sve prošli i kako su se namučili. Živih 

ima još i partizana koji su bili egzekutori 

tih zločina. No oni su se sakrili u hladovinu 

iza debelih i povlaštenih partizanskih 

mirovina. Za njih nije bilo suda, a neće ga 

niti biti, jer su se oni borili za crvenu satrapiju 

koja se u krvi stvorila, a isto tako u 

krvi i nestala. No bolje bi bilo da nije trajala 

punih 45 godina, a još bi bolje bilo da se 

nikada nije niti stvorila, a kamoli obnovila. 

Paul Katančić 


NIJE BLENDO 

Milan Ivkošić je u svojoj kolumni 

u Večernjem listu (20. 04. 

2012.) sjajno podsjetio kako je 

odluku o pokroviteljstvu Hrvatskoga 

sabora nad komemoracijom u Bleiburgu 

donijela vlast Ivice Račana! 

“...Nije Račan time napravio ustupak 

ustaštvu i endehazijskim nostalgičarima 

niti se odrekao svoga baštinjenja 

ljevičarske tradicije. Ali se pomaknuo 

od svih tih ograničenja i partikularnosti 

i ušao u sveto područje u kojem 

vrijedi samo jedan kriterij a on se 

zove – čovjek. Uz uvođenje višestranačja, 

osnivanje i obranu države, bila 

je to jedna od temeljnih stečevina 

nove Hrvatske. Prošlost je tim činom 

bila bar djelomice iskupljena. Odluka 

Kukuriku koalicije da Sabor više ne 

bude pokrovitelj bleiburške komemoracije 

nijekanje je jedne od rijetko plemenitih 

postupaka hrvatske politike 

od osamostaljenja…” 

Jadno i prozirno bilo je i obrazloženje 

za taj kuku-postupak – sve totalno 

nEUvjerljivo. Zato je Ivkošić uočio bit 

svega: “…Posrijedi je nešto drugo, to 

jest svojevrsna reboljševizacija SDPa…” 

Vrijedi istaknuti i kolumnistov 

zaključak da nove podjele i razdore u 

Hrvatskoj više ne stvara partizanska 

generacija, nego “novi boljševici koji 

su iz politike uglavnom isključili interese 

zajednice i nacije a prakticiraju 

je kao poslušnost stranim gazdama 

i kao borbu za partijsko zlato kojeg 

što više treba oteti političkom protivniku”. 

Zadnja pak rečenica – premda 

je ozbiljna – izaziva smijeh do bolnih 

suza, jer zvuči kao banalna tvrdnja 

kako “ukidanje pokroviteljstva 

Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu 

ima sličan motiv kao razmještanje 

ljudi Kukuriku koalicije svuda 

gdje se obrće golem novac”. S jedinom 

razlikom što Nepoznat netko, iz 

viših katova “Piramide”, još nije odlučio 

javnosti otkriti SDP-ovu ‘Fimi (ko) 

mediju’. A to će im se sigurno dogoditi 

ako se “koljektivno” otrgnu od 

jasala svoga gospodara… Međutim, 

LUD 

očito je (kako kažu u Bosni) – nije 

blento lud…! 

Nakon što je “likvidacijom” Bleiburga 

praktično uspostavljeno 

kuku-pokroviteljstvo nad zločinom, 

koalicija je jednoglasno i po starim 

notama otpjevala & odrecitirala & 

izdeklamirala staru dosadnu pjesmicu 

o Jasenovcu. Nakon toga vrli 

nam Treći “otkrio” je da kod nas 

djeca ne znaju istinu o Drugom svjetskom 

ratu! Nevjerojatno – a gdje je to, 

molit ću lijepo za odgovor bilo kojeg 

kuku-mudraca, u svijetu u školskim 

učbenicima djeci otkrivena povijesna 

istina?!? Gdje, gospodo-drugovi? 

Pa danas je ISTINA u školi u istom 

postotku koliko u komunizmu! Zar 

nikad niste čuli i nigdje niste pročitali 

što je davno rekao Honore de Balzac: 

“Postoje dvije vrste svjetske povijesti: 

jedna je službena, lažljiva, namijenjena 

pouci u školi; druga je tajna 

povijest koja skriva prave uzroke 

događaja.” Ako dakle (naši) političari 

nešto važno skrivaju, oni dakle lažu. 

A tko laže taj krade. Tko pak krade taj 

i…! 

Već je davno rekao poznati Andre 

Frossard, nekadašnji sekretar komunističke 

partije Francuske, a kasnije 

obraćenik, da postoje dvije povijesti i 

to povijest nasilja, mržnje, nepravde, 

povijest grijeha. Postoji i jedna druga 

povijest i to povijest koja se isprepliće 

s poviješću zla i grijeha, a to je povijest 

milosti spasenja, povijest ljubavi 

i svetosti, povijest pravde, ljubavi i 

mira. Samo je pitanje kojoj se povijesti 

želimo prikloniti te koju i kakvu 

povijest želimo graditi. 

Njemački pisac Goethe rekao je 

da je povijest borba između vjere 

i nevjere. A Sv. Augustin veli da je 

povijest borba između dviju ljubavi – 

između ljubavi prema Bogu koja vodi 

do samoodricanja i ljubavi prema sebi 

koja vodi do nijekanja Boga. Mogli 

bismo zapravo reći da je povijest 

borba između ljubavi i nesposobnosti 

da se ljubi, kako kaže papa Benedikt 

XVI. Sapienti sat. 

P.K. 

13



Da se zna i ne zaboravi (9) 

SUBOTICA I 

BUNJEVCI 

Povijest je učiteljica života a malo pazimo na nju. Mnoge bi se neugodnosti 

mogle izbjeći, kad bi ljudi imali pred očima povijest, pa iz nje zaključivali 

na sadašnjost i budućnost. 

Dvanaesti je čas da se složimo. Zbog toga moraju nestati svi sitni računi 

pojedinaca, sva malena nepravda, sve što nas razjedinjuje i slabi. Svatko 

tko ometa narodnu slogu zbog svojih računa, ubija sam sebe. Budućnost 

je Hrvata – Bunjevaca samo u složnom radu sviju nas. 

Naša slobodi vikla hrvatska 

priroda nije bila zadovoljna sa 

privilegijama gradskim, nego je 

težila za potpunom slobodom. 

Toga radi šalje bunjevačka 

Subotica izaslanstvo za 

izaslanstvom u Beč kraljevskoj 

komori, što više i samoj kraljici. 

Bunjevci su učinili sve da njihova 

„bila” Subotica postane slobodnim 

kraljevskim gradom. I postala je 

jedino ustrajnim radom, zaslugama 

i žrtvama Bunjevaca. U onodoba 

ogromna je i neiskazana svota 

(otkupnina). Ali su je Bunjevci 

isplatili do posljednje krajcare i 

tako otkupili atar svoje Subotice. 

VJERSKI ŽIVOT 

Čim su Bunjevci zaposjeli subotičku 

tvrđavicu, te okolicu očistili još 

od preostalih turskih mrtvolovaca 

(martoloza), odmah smjestiše i svoje 

dobre ujake-franjevce – koji su s njima 

vazda jednako dijelili i dobro i zlo – na najsigurnije 

mjesto u kulu. 

Godine 1695. natoliko središe svoje 

stvari, da su prizemlje u kuli uredili za 

kapelicu, u kojoj su oci franjevci redovito 

obavljali službu Božju. Za kratko vrijeme 

bijaše kapelica premalena. Trebalo se starati 

za veću crkvu. Ali otkuda sredstava? 

Fratri su siromašni... Tu su Bunjevci. Oni 

ne žale ni truda ni troška, kada je riječ o 

vjeri i Subotici. 

Od 1. lipnja 1732. do 1735. godine 

franjevci su sakupili od svojih vjernika 

Bunjevaca 3614 forinta i 50 denara. Do 

god. 1754. nije bilo mađarske propovijedi 

u Subotici. Dakle drugih katolika nije bilo. 

(Iv. Antunović: Razprava) 

Evo i imena većih darovatelja: Jakov 

Sučić vel. kapetan otac i zaštitnik bez 

premca 240 for. i 10 den., Juraj Sučić 

14 

potkapetan 15 for., Luka Sučić poručnik 

60, Ilija Bukvić subrat i crkveni otac 

100, Stjepan Vojnić subrat i crkveni otac 

105, Šimun Antunović sindik 75.50, Josip 

Guganović subrat 105, legat pok. A. Rogić 

60˙85, Ivan Vuković ili Kovač 95.45, Josip 

Baić 62.65, Ivan Vojnić ili Hajduk subrat 

57, Nikola Kopunović bivši sindik 60, 

Grgur Križanov 43.20, Jakov Mačković 

40.30, Krišto Budić 36.40, Antun Budimčević 

32.45, Ivan Fabianović 34, Toma 

Vojnić 25, Filip Vidaković 24.90, Šimun 

Bukvić 30, Ilija Stipić 11, Šimun Tumbasović 

40.30, Ivan Peić 34, Josip Sapunčić 

25, Ignacije Vuković 30, Marijan Kopunović 

16.16, Biskup od Raše 12.45, Toma 

Gabrić 20.75, Mihovil Prćić 10, Šimun 

Kopilović 10, Mihovil Šarić 6.90, Stjepan 

Cvijunov 10, Josip Jaramazović 10, Jakov 

Crnković 12.50, Martin Čović 15, Mihovil 

Kunatorović 2, Josip Temunović 4.15, St. 

Malegurović 8.30, Nikola Kuntić 10, Antun 

Kaić 14, Matiša Baćin 10.33, Josip Vizin 

pisar 5, Jakov Mialtro ludi magister (učitelj) 

3, Pavao Brnjak 2, Filip Blesić 4.15, 

Pavao Čizmegia 4.15, Ilija Hebetović (valjda 

Evetović?) 10, Matiša Vukelić 7, Mate 

Teranić 5, Nikola Mukić 5, Franjo Rudić 

subrat aljmaške filijale 5, Ivan mali Pivković 

iz Aljmaša 4.15, Ivan veliki Pivković iz 

Aljmaša 4, Nikola Rudić iz Aljmaša 4.15, 

Mile Šević 4.15, Ivan Kršić 4.15, Martin 

Zvekanov 2.38, Katarina Gabrićević 4.15, 

Ana Skornica 4.15, Marcela Marijanušić 

1.50, Manda Ivković 2 for. itd. sve sama 

bunjevačka imena. (Iványi I.: Szabadka 

története II. sv.) 

Franjevci su uz pomoć Bunjevaca tvrđu 

preinačili u crkvu. Dne 15. travnja 1736. 

posvetio je crkvu grof Gavro Patačić, nadbiskup 

kalačko-bački. 

Svoj prvobitni izgled franjevačka crkva 

sačuvala je sve do god. 1910., kada je 

povećana i ponovljena te joj je dograđen 

i drugi toranj. U obnovljenoj franjevačkoj 

crkvi podigla je veliki oltar sv. Mihovila od 

bijelog mramora ud. Mara Lendvaj rođ. 

Dulić; oltar Presv. Srca Isusova podignut 

je uz izdašnu pomoć Antuna Bogešić i 

supr.; oltar bl. Djevice Marije podigli su 

Luka Vujković Cvijin i supr. Marija Dulić; 

oltar sv. Josipa podigli su Pavao Vujković 

Cvijin i supr. Terezija Vojnić Purčar, i 

Marko Vojnić Purčar i supr. Janja Skenderović; 

propovjedaonicu podigla je ud. 

Katica Dulić rođ. Rajčič. Sve je ovo od 

bijeloga mramora. Slike križnoga puta 

relijef od kamene mase podigli su Babijan 

Stipić i supr. Karolina Dulić. Križ pred 

crkvom od bijelog mramora umjetničkiizrađen 

podigla je obitelj Kujundžić. Sve sami 

Bunjevci i Bunjevke. 

SPOMEN I ZAVJET 

Poslije velikih ratova Bog šalje na svijet 

još i druge nevolje: bunu, nerodicu, tuču 

(led), kugu, koleru itd., da se u ratu podivljali 

ljudi opet obrate k njemu. 

I Bunjevce su zadesile dvije nevolje. 

Turci se još uvijek zalijetahu u ove krajeve. 

Kada su ih 1693. god. Bunjevci progonili 

daleko od Subotice, navali velika grupa 

buntovnika na grad. Branili su ga samo 

40-50 starijih ljudi. Nijesu se predali, nego 

su junački očuvali sv. vjeru, narodnost i 

rodnu grudu svoju. U tom boju poginulo 

je 30 naših otaca. Sahranjeni su na mjestu, 

gdje je poslije sagrađena kapelica sv. 

Roka. (Iványi I.: Szabadka története I. sv.) 

Poslije napadaja buntovnika pohodila 

je Suboticu i druga nevolja: kuga. Mnogi 

su poumirali od ove opasne zaraze. 

Općinsko poglavarstvo, da bi prestao ovaj 

bič Božji, zavjetuje se sv. Roku, da će na 

njegov blagdan Subotičani postiti i njemu 

u čast podignuti zavjetnu kapelicu. To je i 

učinjeno 1738. god. 

Tako su se Bunjevci odužili i uspomeni 

svojoj poginuloj braći i zavjetu sv. Roku. 

Iz knjige Ive Prćića Subotica i Bunjevci 

mjesečnik br.105

1 0 5 


Bebe iz epruvete 

Dijete je ono koje posjeduje nepovrediva ljudska prava samo po 

sebi i roditelji moraju ta prava poštivati a ne uzurpirati. 

Kontracepcija je neprihvatljiva s 

moralnog gledišta jer isključuje 

otvorenost novom životu; to je seks 

bez beba. Isto tako je nemoralna i druga 

krajnost: bebe bez seksa. Dok se u prvom 

slučaju uskraćuje novi život u drugom slučaju 

se uskraćuje dar ljubavi u sjedinjenju 

muža i žene. Svaki bračni snošaj mora 

biti otvoren obama načelima: daru života 

i daru ljubavi. Ako se jedan od ova dva 

načela namjerno uzurpira bračni snošaj 

više nije u skladu s Božjom zamisli o bračnoj 

plodnosti i predanosti koje su neraskidive. 

Dijete nije objekt na koji čovjek ima 

apsolutno pravo. Dijete je dar Božji, i kao 

takvo, svako dijete je jedinstveno ljudsko 

biće sazdano na Božju sliku, koje baš po 

tom što je stvoreno na sliku Božju, ima 

pravo da bude začet po zamisli Božjoj, 

tj. u bračnom snošaju otvorenom ljubavi 

i životu. Dakle, dijete je ono, koje ima 

apsolutno pravo da bude začeto po Božjoj 

zamisli. Roditelji nemaju nikakvo “pravo” 

na posjedovanje djeteta. Kad bi roditelji 

imali pravo na posjedovanje djeteta onda 

ono ne bi bilo dar. Jedno isključuje drugo. 

“Dijete nije neki dug, nego dar. Najuzvišeniji 

dar braka jest ljudska osoba. Dijete 

se ne može smatrati objektom vlasništva, 

čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga 

tobožnjeg „prava na dijete”. Na tom 

području samo dijete posjeduje istinska 

prava, to jest da bude plod posebnog čina 

bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo 

da bude poštivano kao osoba od trenutka 

svoga začeća.” (KKC 2378) 

Čovjek je u modernom društvu sve više 

opsjednut materijalnim dobrima i vlasništvom 

nad dobrima (uopće), te nije čudo da 

se počeo ponašati i kao vlasnik života. Kao 

reakciju na novi trend u društvu Vatikan 

je 1987. godine izdao dokument Donum 

Vitae (Dar života), koji jasno upućuje na 

moralne principe, koji se ne smiju zaobići 

kad je riječ o reproduktivnoj tehnologiji. 

Princip 1: Medicina i tehnologija moraju 

poštivati moralni zakon. Nije sve što je s 

medicinskog stanovišta ostvarljivo ujedno 

i moralno dopustivo. Znanost mora biti u 

službi čovjeka, a ne obratno. 

Princip 2: Bračni parovi nemaju apsolutno 

pravo na dijete. Kad bi oni to imali, 

onda bi dijete postalo puki objekt, posjed. 

Dijete je dar od Boga, a ne nešto što njima 

Bog duguje. 

Princip 3: Ljudska bića su dragocjena 

upravo jer su sazdana na Božju sliku. 

Ljudski život je svet od samog začeća jer 

uključuje Božje sudjelovanje. 

Princip 4: U stvaranju čovjeka, supružnici 

surađuju s Bogom, koji u momentu 

začeća ulijeva dušu u čovjeka, roditelji 

daju tijelo za tu dušu (Bog ne ulijeva dušu 

u životinje pri njihovom začeću). Novi život 

mora biti proizvod prirodnog bračnog čina 

između muža i žene. 

Princip 5: Od momenta začeća nastaje 

ljudsko biće koje ima osnovna ljudska 

prava kao i sva ljudska bića. Tako i pravo 

na život. 

Princip 6: Pošto je nerođeno dijete od 

svog začeća ljudsko biće, svi medicinski 

zahvati podliježu moralnom zakonu kao i 

u slučaju svake odrasle osobe. Medicinski 

poduhvati su moralno opravdani samo 

ako služe svrsi boljitka zdravlja nerođenog 

djeteta. 

Princip 7: Iako je laboratorijska produkcija 

djeteta zla, dijete koje nastaje kao 

proizvod tog zla, jest ljudsko biće stvoreno 

na sliku Božju, te posjeduje puna ljudska 

prava. 

Princip 8: Svaki bračni čin mora poštivati 

svoju dvojakost: dar ljubavi i dar 

života. 

Princip 9: Dijete ima pravo na začeće 

i uzgoj unutar majčine utrobe, rođenje i 

odgoj u bračnoj zajednici između muža i 

žene. 

Dijete ima pravo da bude plod 

prirodnog bračnog čina 

svojeg oca i majke. 

Dakle, dijete je ono koje posjeduje 

nepovrediva ljudska prava samo po sebi i 

roditelji moraju ta prava poštivatia ne uzurpirati. 

In vitro (doslovce: u staklu) oplodnja 

se toliko usredsređuje na želju roditelja da 

imaju dijete, da se zanemaruju osnovna 

prava samog djeteta. Osim toga, in vitro 

oplodnja obično uključuje i pobačaj jer 

se određen broj neželjenih embriona uništava. 

Umjetna inseminacija, kao i in vitro 

oplodnja, zaobilazi bračno načelo ljubavi 

u sjedinjenju muža i žene pri nastanku 

novog života, te time krši osnovno pravo 

djeteta da bude začeto putem prirodnog 

bračnog snošaja. U slučaju neplodnosti 

muža, stvar se još više pogoršava, jer 

spermu daje donator, a ne muž. U tom slučaju 

umjetnoj inseminaciji prethode nekoliko 

nemoralnih radnji: masturbacija, preljub 

(sperma nije muževljeva), začeće bez 

bračnog čina. Zamislite da je vaš otac neki 

anoniman donator sperme, da ste vi beba 

iz epruvete, kako bi se vi osjećali? Želja za 

imati dijete ne smije prijeći u želju za imati 

dijete po svaku cijenu, jer takva želja prelazi 

iz ljubavi u samoljublje. Time roditelji 

pokazuju da im nije stalo do dobrobiti djeteta, 

već samo do vlastitog zadovoljenja. 

Korištenje reproduktivne tehnike isključivo 

između dvoje supružnika i dalje ostaje 

nemoralno. “Ako se te tehnike (inseminacija 

i homologna umjetna oplodnja) 

primjenjuju u krilu bračnog para, možda 

su manje štetne ali ostaju moralno neprihvatljive. 

One odvajaju spolni čin od čina 

rađanja. Čin zasnivanja djetetova postojanja 

nije više čin kojim se dvije osobe daju 

jedna drugoj, već čin koji život i identitet 

zametka povjerava vlasti liječnika i biologa 

uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom 

i sudbinom ljudske osobe. Takav 

odnos gospodovanja u sebi je suprotan 

dostojanstvu i jednakosti koja mora biti 

zajednička roditeljima i djeci. S moralnog 

stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog 

savršenstva kad nije željeno kao plod 

bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja 

supružnika. Samo poštujući vezu 

koja postoji između značenja bračnog 

čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića 

moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom 

ljudske osobe.” (KKC 2377) 

Neplodnost unutar bračne zajednice se 

može riješiti na druge, moralno prihvatljive, 

načine. Neplodnost supružnika se može 

podvrći liječenju, a ukoliko to ne uspije, 

ostaje još jedna mogućnost, a to je usvajanje 

djeteta. Na svijetu ima puno djece 

bez roditelja. Usvajanjem djeteta roditelji 

pokazuju nesebičnost i ljubav prema bližnjemu, 

što je svake hvale vrijedno. 

Kloniranje, jedna od reproduktivnih 

tehnika, je genetsko kopiranje organizma. 

Znanstvenici su već klonirali neke životinje. 

Ideja o kloniranju čovjeka nailazi na 

zgražanje čak i od strane ateista. Danas 

ima vrlo mali broj ljudi koji podržavaju kloniranje 

čovjeka, mada gledajući moralni 

trend današnjice ne trebamo se iznenaditi 

ako i kloniranje jednog dana postane prihvatljivo. 

Kloniranje je totalna perverzija 

Božje prokreacije. 

Medicina, kao i sve drugo, ima dvije 

oštrice. Ona može služiti u plemenite 

svrhe ako poštuje moralne principe, ako 

ne, ona može postati sudionik zločina 

I.Poljaković 


15



BUNJEVAČKA NOŠNJA 

Tradicijsko Odjevanje 

Dio kulturne baštine i tradicije primorskih 

Bunjevaca su i njihove narodne 

nošnje kako muška tako i ženska. 

Zbog vrlo ranog prodora kupovnih odjevnih 

predmeta bunjevačke narodne nošnje 

našeg kraja nisu očuvane u izvornom 

obliku. Već početkom 20. stoljeća počinju 

nestajati iz bunjevačkih naselja senjske 

okolice tako da ih i najstariji stanovnici 

jako slabo pamte. 

Bunjevačku nošnju moguće je djelomično 

rekonstruirati na osnovu ilustracija 

iz knjige „Das was verschwindet“ J. L. 

Salvatora koja je izdana u Leipzigu 1905. 

godine, zatim iz starih fotografija sačuvanih 

u fundusu Gradskog muzeja u Senju te 

terenskim istraživanjima po naseljima Krivog 

Puta i bilježenjem izjava kazivača koji 

ih se vrlo slabo sjećaju, uglavnom prema 

pričama roditelja i predaka. Jedan od 

razloga zbog kojih se nošnja nije sačuvala 

je siromaštvo cijelog područja iz kojeg je 

proizlazila jednostavna nošnja bez puno 

ukrasa. Ukrasi na svakodnevnoj, radnoj i 

blagdanskoj odjeći nisu se previše razlikovali. 

Zbog jednostavnosti i siromaštva 

Bunjevci svoju odjeću nisu doživljavali kao 

svoju nošnju, tj. kao nešto vrijedno i tradicionalno 

pa su je brzo napustili i prihvatili 

kupovne odjevne predmete. Kupovnu 

odjeću oni intenzivno počinju nositi prije 

Drugog svjetskog rata. Takvom je stanju 

pridonijela i činjenica da je stanovništvo 

ovoga kraja bilo vrlo pokretno, često migriralo 

u potrazi za sezonskim poslovima, 

te radi trgovine, pa je kupovna odjeća i 

obuća vrlo rano prodirala na ovo područje. 

Tradicijsko odjevanjenje primorskih 

Bunjevaca proučavala je etnologinja Marijana 

Gušić te objavila u Senjskom zborniku 

rad Odjeća Senjskih Uskoka i Bunjevaca 

u kojem je predstavila rekonstrukciju 

bunjevačke nošnje, kao izvor poslužio joj 

je navedeni rad autora J. L. Salvatora, 

odnosno njegove ilustracije nošnji a to su 

muška (Bunjevac, Tucač kamena) i ženska 

(Bunjevačka djevojka, Bunjevka udata 

žena). 

Bunjevac je prikazan u narodnoj nošnji 

(ljetnoj). Na glavi ima tamno crvenu 

kapu, višu od dalmatinske, obučen je u 

lanenu košulju i hlaće, te vuneni tamnoplavi 

haljetak i vuneni tamno-crveni pojas 

s opancima kućne izrade. 

Preko ramena ima kožnu torbu i u njoj 

hranu (sir škripavac, proju, luk i rakiju) što 

su nosili kad su išli tražiti posla kao kamenozidari 

po Primorju i Istri sve do Trsta. 

Tucač kamena (za posipanje cesta), tu 

prikazuje Bunjevca kamenara i kamenozidara 

u karakterističnoj krznenoj kapi vunenom 

aljetku te lanenoj košulji i hlaćama. 

Bunjevačka djevojka prikazana je u 

svečanoj nošnji u senjskoj luci. Na glavi 

ima bijelu lanenu maramu, isto tako bijelu 

halju, vuneni bijeli ogrtač, zaslon tkan u 

boji, ukrašen prsluk i opanke od svinjske 

kože. 

Bunjevka (udata žena) prikazana je u 

vunenoj dalmatici (ogrtaču) i zaslonu, te 

bijeloj marami (rupcu) i haljini od lana, 

pred crkvom u Senju. 

Ove ilustracije sa elementima romantičarsko-slikovnog 

prikazivanja ne smijemo 

prihvatiti kao glavni i jedini izvor za prikaz 

tradicijske nošnje primorskih Bunjevaca. 

Slijedi kratak opis nošnje primorskih 

Bunjevaca sa senjskog područja. 

Ženska odjeća podijeljena je na donju i 

gornju. U donju spada donja košulja i podsuknja. 

Donja košulja sastoji se od donjeg 

dijela (krila), koji se nije vidio ispod gornje 

odjeće i gornjeg dijela (oplećka) koji je bio 

izrađen od finijeg platna jer je bio vidljiv. 

Donja košulja sezala je do ruba haljine, 

a ponekad je bila ukrašena štikanjem ili 

kupovnom čipkom u nešto kasnijim razdobljima. 

Donje košulje koje su bile duge 

kao i haljine nosile su se bez podsuknje, 

a preko kraćih se nosila podsuknja (vriz). 

U gornju odjeću spadaju haljine za koje 

postoji nekoliko naziva (flajda, alja, kiklja). 

Preko haljina nosila se pregača (zaslon). 

Zimi žene nisu nosile kapute nego pletene 

maje koje najčešće nisu bile ukrašene. 

Muška odjeća može se također podijeliti 

na gornju i donju. U donju su spadale 

gaće šivane od lanenog platna tzv. 

svitice, koje su se u kasnijim razdobljima 

šile od različitih kupovnih materijala. Krojene 

su sa malo širim turom, a u struku 

su se stezale trakicom provućenom kroz 

pojas (uvlačnjakom ili svitnjakom). Gornja 

odjeća bila je puno kompleksnija. U 

nju spadaju: hlaće od tkane sive vune tzv. 

brvenake ili od kupovnih materijala tzv. rajtoze 

ili rajt hlače koje na sebi nisu imali 

nikakvih ukrasa. Zimi se nosio kratki kaput 

dužine do bokova tzv. ćurak. Uglavnom je 

bio siv ili crn i nije bio ukrašavan. Ispod 

kaputa nosio se prsluk (ječerma ili ćerma) 

koji je bio šiven od istog materijala kao i 

brvenake i ćurak. Osim navedenog muškarci 

su odjevali pletene džempere bez 

rukava koje su nazivali puloveri i džempere 

s rukavima koje su nazivali maje. 

I puloveri i maje mogli su biti zatvoreni i 

na kopčanje. Košulje su bile od platna 

dobivenog iz lana ili konoplje, s našivenim 

okovratnikom i prorezom na prsima. 

Rukavi su bili široki s naborima u zglobu 

koji završavaju našivenim orukvicama. 

Zimi su se koristile i manice (zašaknjače, 

narukvice) odjevni predmet koji se navlačio 

preko maje i nosio na ruci od šake do 

lakta. Obično su bile jednobojne, ali su 

ponekad bile ukrašene šarama (strikama). 

Sličan odjevni predmet, natikače (štrimfe, 

nakoljenice, štumfarice) navlačio se preko 

hlača na potkoljenice, a služile su za 

sprječavanje prodora snijega u nogavice. 

Čarape su se najčešće izrađivale od bijele 

vune. Sastavni dio nošnje bili su i odjevni 

predmeti izrađeni od kože, kožun i šubara. 

Glavna sirovina za izradu odjevnih 

predmeta bila je vuna. Nakon šišanja 

ovaca i janjadi vuna se prala i dijelila na 

ovčju i janjeću. Janjeća je bila mekša te 

se upotrebljavala za izradu finijih odjevnih 

predmeta, tj. za bolju i svečaniju odjeću. 

Ovčja je bila grublja i upotrebljavala se 

za izradu svakodnevne odjeće, šarenica 

(pokrivača za krevete i zid) i biljaca (vunenih 

pokrivača). Poslije pranja i dijeljenja 

vuna se čupala rukama i vlačila na gargaše 

(češljeve), što se obično radilo na prelima. 

Tako obrađena vuna motala se u kudilju 

(smotuljak), zatim prela i motala u klupka. 

Ako je vunu trebalo bojati, motalo ju se 

na raškove (štapovi visine oko 1 metar 

koji na jednom kraju imaju horizontalnu 

dašćicu, a na drugom prirodnu rašlju). U 

ranijim razdobljima vuna se bojala (strojila, 

mastila) prirodnim bojama dobivenim 

od: orahova lišća i kore, duhana, jasenove 

kore, rušvice (grmolike biljke) dok se u 

novijim razdobljima za bojanje upotrebljavala 

industrijska boja nabavljana u Senju. 

Kod Bunjevaca u senjskoj okolici obrađena 

vuna se uglavnom koristila za pletenje, 

dok se u manjoj mjeri upotrebljavala 

za tkanje. 

Osim vune, za proizvodnju odjevnih 

predmeta koristili su se lan i konoplja od 

kojih su izrađivane ženske donje košulje, 

muške donje gaće, plahte, posteljina i 

ručnici i koža za izradu kožuna i šubara. 

Od kože se izrađivala i obuća, posebno 

opanci. 

Predstavljena nošnja i tradicijsko odijevanje 

primorskih Bunjevaca iako skromno 

značajan je dio i dokaz njihovog identiteta 

i osobnosti. 

Literatura:Aleksandra Vlatkovič, Monografija, 

Živjeti na Krivom Putu, Zagreb 

2009. sv. II, str. 111.-130. 

Priredila Blaženka Ljubović, prof. 

16 

mjesečnik br.105

1 0 5 


Tragovi vrimena 

U 

Bunjevačkoj matici 27. aprila 2012. godine u 

okviru tradicionalne manifestacije „Večeri utorkom“ 

upriličena je manifestacija sa bogatim programom. 

Pored svečanog otvaranja etno izložba stari 

fotografija pod nazivom „Tragovi vrimena“ autora Kate 

Kuntić, održala se i značajna istorijska tribina pod istim 

imenom na temu bunjevačke narodne nošnje od XVII. 

do XX. vika. 

Etno zložba „Tragovi vrimena“ održana je 2007. 

godine u foajeu Gracke kuće u Subotici u okviru programa 

„IX festivala Bunjevačkog narodnog stvaralaštva“ 

u organizaciji KUD „Bunjevka“. 

Svaka ovaka izložba ima istorijsku, etnološku 

i kulturnu vridnost, zauzima značajno misto kod 

stvaranja nacionalnog identiteta Bunjevaca, otvara 

posebne teme o kojima se moglo čuti na tribini u 

referatima: Mije Mandića, mr. Suzane Kujundžić 

Ostojić i Kate Kuntić. 

Temacki izložba je postavljena je u dva različita 

vrimenska perioda. Prvi dio „Tragovi vrimena“ 

Bunjevci u Hercegovini, Dalmaciji i Primorsko velebitskom 

području od XIII. do XVII. vika“, izloženo 

je 16 fotografija, slika crtani u grafitu i ilustracije 

od poznati autora („L.S.Von.Habsburg, Jahtom 

duž hrvatske obale (1870-1910), “Hanover-akovec,1998.“, 

Vladimir Kirin, “Narodne 

nošnje i plesovi Jugoslavije, Zagreb,1965“) , 

i iz knjiga ( „Rikard Pavelić, Stope pridaka 

– Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom 

kotaru i Lici, Rijeka,1991.“, „Bunjo dida 

moga, Milana Krmpotića, Senj, 1993.“). 

Na svakoj sliki uverljivo je prikazan izgled, 

oblik i karakteristike narodne nošnje onog 

vrimena, ko i vrimensko razdoblje, klimacko, 

geografsko područje i način življenja 

Bunjevca s oni prostora. 

Drugi dio „Tragovi vrimena“ u Bačkoj 

od XVII. do XX. vika, nažalost zbog skučenog 

prostora prikazano je samo dvadesetdevet 

fotografija, od tog dvi značajne slike u akvarelu, 

iz kolekcije „Bunjevačka narodna nošnja 1808-1809“ 

Jovan Pačić, Nošnje iz Bačke s početka XIX. vika, 

Forum, Novi Sad, 1990. Jovan Pačić (Baja 1771- 

1849 Budim), austrugarski vojnik, pisnik i slikar ostavio 

je značajne slike, akvarele o narodnim nošnjama stanovnika 

Bačke onog vrimena, ovi jedinstveni primerki 

o bunjevačkoj narodnoj nošnji čuvaju se u Sečenjskoj 

biblioteki u Budimpešti), jedna jedinstvena fotografija s 

kraja XIX. vika, iz knjige – „Koreni“, Istorijski arhiv, Subotica, 

1991. Sve druge fotografije s’ kraja XVIII. i XIX. vika 

su iz privatne kolekcije autora izložbe, koje pridstavljaju 

jedinstvene primerke stari bunjevački familija na kojima 

se verodostojno vidi izgled, bogatstvo, raskoš narodne 

nošnje bačkih Bunjevaca. 

Mijo Mandić, veliki poznavalac bunjevačke istorije u 

svom referatu „Posebna obiležja bunjevačke narodne 

nošnje“ između ostalog posebno je istako jedinstvene 

dilove, i specifičnosti na bunjevačkoj narodnoj nošnji 

sačuvane kroz vikove. 

Mr. Suzana Kujundžić Ostojić u svom izlaganju istakla 

je posebno, kako Nacionalni savet bunjevačke nacionalne 

manjine, radi na tom da priko Nacionalne komisije 

Srbije za saradnju sa UNESKO-om, koji se bavi 

zaštitom nematerijalnog kulturnog nasliđa. Bunjevci 

imaju svoje jedinstvene specifičnosti; bunjevački jezik, 

epske pisme - goktalice, bećarce, nošnja, običaje ko što 

su kraljice, polivači, dužijanca, i postoji velika potriba za 

žaštitom kulturnog nasliđa. 

U referatu Kate Kuntić, kojeg su čitali Tamara Babić 

i Dušan Ivić, slikovito je opisana ženska i mušaka 

narodna nošnja bačkih Bunjevaca. Program manifestacije 

posebno je ulipšan nastupom tamburaškog orkestra 

Sledbenika Tumbas Pere Haje i soliste Tamare Babić. 

Kata Kuntić 


17



STRADANJA ŽUPNIKA 

za vrijeme komunizma i od partizana 

Dragi čitatelji i prijatelji! Istina je teška, bolna, razarajuća i sramotna za počinitelja zločina. 

No, došlo je vrijeme istine, razotkrivanja i objave putem vješta pera, pod rukom pravde, a 

dostižna je i po riječima: „ Zaklela se Zemlja Raju da se tajne sve odaju“. 

Dakle, u ovom izlaganju će biti riječi o istini kroz bol i patnju, brutalna stradanja, 

uključujući i samu smrt, svećenika i redovnika u vrijeme II. svjetskog rata i nakon rata. 

A ubijeno je 663 svećenika. 

Topić fra Andrija, župski vikar, star 26 godina. Rođen je 1919. 

godine u Lisama, župa Široki Brijeg. Nakon završenog školovanja 

zaređen je za svećenika 1943. godine. Član je franjevačke 

provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Partizanska OZNA 

je 20. 05. 1945. godine upala u župni stan u Kočerinu i zaklali 

fra Andriju zajedno s njegovim ujakom fra Valentinom Zovkom 

na očigled njegove majke, odnosno fra Valentinove sestre Šime. 

Ukopan na mjesnom groblju. 

Vasilj fra Grgo, star 59 godina. Rođen je 1886. godine u 

Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 

1911. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja 

Marijina u Hercegovini. Bio je župnik u Čerinu od 1937. do 

1943.,gvardijan u Mostaru od 1934. do 1937. i 1943. do 1945. 

godine. Partizani su ga zajedno s drugim franjevcima odveli iz 

samostana u Mostaru, svezali žicom, ubili i bacili u rijeku Neretvu 

1945. godine. Za grob mu se do danas ne zna. 

Vasilj fra Jenko, star 31 godinu. Rođen je 1914. godine u 

Međugorju. Nakon završenog školovanja zaređen je za svećenika 

1937. godine. Član je franjevačke provincije Uznesenja 

Marijina u Hercegovini. Bio je kateheta u Konjicu od 1939. do 

1945. godine. Partizani su ga ubili 1945. godine kod Klanjca u 

Hrvatskom Zagorju na Križnom putu. 

Weiss vlč. Anto, rođen 1913. godine u Sarajevu. Nakon završenih 

škola za spremanje svećenika u katoličkim ustanovama 

zaređen je 1930. godine za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije. 

Vršio je službu vojnog svećenika na Istočnom bojištu. Zarobljen 

kod Staljingrada 1943. godine i strijeljan od sovjetske armije 

u 30. godini života. 

Weiss vlč. Rikard, rođen 07.08.1916. godine u Doboju, sin 

Augusta Weissa, strojovođe i Olge rođene Golik. Nakon završene 

škole u katoličkim ustanovama za školovanje svećenika zaređen 

je za svećenika Vrhbosanske Nadbiskupije 1942. godine. Kapelan 

je u Modriči. Nakon par susreta u rimokatoličkom župskom 

uredu u Modriči s partizanskim vlastima odveden je i strijeljan. 

Glavni prigovor njima bila je njegova optužba: „Zašto ste ubili 

moga kolegu kapelana Ivana Miletića u Bjeljini?“ To ga je koštalo 

glave. Ubijen u Gradačcu od partizana 24. 03. 1944. godine. 

Mrtvo tijelo pronađeno u nekoj rupači blizu Gradačca, prenešeno 

i pokopano u groblje časnih sestara u Čardaku 26. 04. 1944. 

godine gdje mu i danas leži ukopano tijelo. Prenešen na groblje 

istom, kad su partizani otišli, jer ga prije nisu dali prenijeti. 

Violoni msgr. dr. Ilija, rođen 1879. godine u Albacini u Italiji. 

Nakon završenog školovanja zaređen je 1902. godine za svećenika 

Vrhbosanske Nadbiskupije. Bio je dugo godina župnik u 

Brčkom. Začasni kanonik Vrhbosanske nadbiskupije. Partizani 

su ga ubili u Brčkom 1945. godine i tijelo mu bacili u rijeku Savu. 

Vujnović don Marijan, svećenik star 72 godine. Rođen je 

1872. godine u Burmazima kraj Stoca. Nakon završenog školovanja 

zaređen je 1896. godine za svećenika Mostarske biskupije. 

Bio je župnik i dekan u Trebinju. Partizani su ga strijeljali na Staru 

godinu, 31. prosinca 1944. godine u Trebinju. 

Vukšić fra Tomislav - Radoslav, profesorstar 51 godinu. 

Rođen je 1894. godine u Studencima. Nakon završenog školovanja 

zaređen je za svećenika 1917. godine. Član je franjevačke 

provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio je profesor 

fizike i matematike, te ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije 

na Širokom Brijegu od 1926. do 1945. godine. Partizani su ga 

odveli sa Širokog Brijega iz fratarske hidrocentrale u kojoj se bio 

sklonio zbog granatiranja u veljači 1945. godine i ubili negdje na 

putu prema Splitu. 

18 

Zlopaša fra Roland - Mate, star 33 

godine. Rođen je 1912. godine u Posušju. 

Nakon završenog školovanja zaređen je 

za svećenika 1935. godine. Član je franjevačke 

provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. 

Bio je profesor fizike i matematike 

na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na 

Širokom Brijegu od 1943. do 1945. godine. 

Partizani su ga ubili u veljači 1945. godine 

u Mostarskom Gracu. Eshumiran i ukopan 

1971. godine u širokobriješkoj bazilici. 

Zovko fra Valentin - Vale, star 56 godina. 

Rođen je 1889. godine u Oklajima, župa Široki 

Brijeg. Nakon završenog školovanja zaređen 

je za svećenika 1913. godine. Član je franjevačke 

provincije Uznesenja Marijina u Hercegovini. Bio 

je župnik u brojnim župama, a od 1942. do 1945. 

godine na Širokom Brijegu. Partizani su ga zaklali 

zajedno s njegovim nećakom fra Andrijom Topićem 

u župnom uredu u Kočerinu 20. 05. 1945. godine 

pred očima njegove sestre Šime i majke fra Andrije 

Topića. Ukopan na mjesnom groblju. 

Zrno don Ante, svećenik star 36 godina. Rođen 

je 1909. godine u Tomislavgradu. Nakon završenog 

školovanja zaređen je 1934. godine za dijecezanskog 

svećenika Mostarske biskupije. Bio je 

župnik u Viru. Partizani su ga uhitili i bez suđenja 

strijeljali na otoku Daksi 1945. godine. 

Zubac fra Augustin-Leopold, star 55 godina. 

Rođen je 1890. godine u Čitluku. Nakon završenog 

školovanja zaređen je za svećenika 1924. godine. 

Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina 

u Hercegovini. Bio je kapelan i upravitelj električne 

centrale na Širokom Brijegu od 1930. do 1945. 

godine i profesor matematike i fizike. Partizani su 

ga ubili u veljači 1945. godine u Mostarskom Gracu. 

Eshumiran 1971. godine i sahranjen u širokobriješkoj 

bazilici. 

Zubac fra Tihomir, star 27 godina. Rođen je 

1918. godine u Gradnićima. Nakon završenog 

školovanja zaređen je za svećenika 1943. godine. 

Član je franjevačke provincije Uznesenja Marijina u 

Hercegovini. Bio je kapelan u Grudama do 1945. 

godine. Englezi su ga u svibnju 1945. godine na 

prijevaru izručili Titovim partizanima koji su ga likvidirali 

i sahranili u jednoj od brojnih masovnih grobnica 

kraj Maribora u Sloveniji. 

I na kraju, dragi čitatelji, kako rekoh na samom 

početku, istina je bolna i teška za one koji ju proživljavaju 

zajedno sa onima koji im nešto znače ili 

su u rodbinskoj vezi sa spomenutim imenima. Za 

mučitelje i počinitelje zla, istina je i razarajuća, jer 

razotkriva tamnu stranu zla. 

POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE! 

No, jedno znam i samo jedno molim Boga: Ne 

ponovilo se, nikad više! 

Sestra Augustina Barišić 

Klanjateljica Krvi Kristove 

mjesečnik br.105

1 0 5 

Grgo Bačlija 

odvjetnik u mirovini 


STRADANJE HRVATSKIH 

INTELEKTUALACA U SUBOTICI (10) 

( tzv. MASPOKOVACA - PROLJEĆARA) 

Poticaj za pripremu i tiskanje ove knjige dobio sam nakon tiskanja knjige g. Nace Zelića iz Zagreba “ HRVATSKO 

PROLJEĆE I BAČKI HRVATI” u izdanju NIU “Hrvatska riječ” u Subotici 2009. godine 

U Subotici je hajku započeo tadašnji čelnik-sekretar OK SKV, Stipan Kopilović, preko Aktiva radnika članova SK i osnovnih 

organizacija Saveza Komunista u svim privrednim radnim organizacijama, ustanovama, prosvjeti, zdravstvu, 

kulturi i dr. 

Hajka je započela tijekom 1973. godine, iz koje donosimo izvatke iz diskusija članova OOSK , kao primjer neprimjerenog 

progona koji je vršen prema tzv. MATIČARIMA tj. članova Ogranka Matice Hrvatske u Subotici. 

10. Sastank OOSK „Namateks“ koji je 

održan dne 10. 01. 1974. godine na kojem 

se raspravljalo o preradi materijala Opštinske 

organizacije SK, o „Aktivnosti opštinske 

organizacije SK Subotice, na planu 

borbe protiv antisamoupravnih snaga“. 

Drug, Božidar Rudinski: “Ovaj materijal 

je kasno dostavljen. Postoji niz dilema 

oko stavova. 

Članstvo SK mora da bude blegovremeno 

obavešteno.“ 

Josip Ostrogonac: „Zapaža se da 

je cilj bio ostvarenje Masovnog pokreta. 

Postavlja se pitanje da li među nama ima 

članova tih organizacija i da se jave ako 

ih ima. 

Treba da budemo oprezni i budni da 

se takvi članovi i ne pojave, već da širimo 

bratstvo i jedinstvo i negujemo politiku SK. 

Moramo se suprostavljati i suzbijati 

nacionalnu netrpeljivost.” 

Horvat Šandor: „Zašto članstvo 

Saveza komunista nije pokrenulo pitanje 

tih članova ranije. 

Neki nisu jos ni isključeni, neki se slučajevi 

još ispituju, a čeka se na Opštinski 

komitet da preispita te slučajeve.“ 

Marica Orčić: „ Kod nas takvih članova 

nije bilo i pojava nema .“ 

Na kraju je usvojen sledeći: 

Z a k lj u č a k: 

“ Kasni se sa dostavljanjem materijala, 

preuzete mere su u redu, ali moramo biti 

još oprezniji.” 

11. Sastnak OOSK Mesna organizacija 

„Mali Radanovac“ održan dne 8. 01. 

1974. godine na kojoj je razmatran materijal 

OK SKJ o “Aktivnosti OKSK u borbi 

protiv antisamoupravnih snaga”. 

Sekretar OOSK Alojzije Kujundžić, 

pročitao je materijal Opštinskog komiteta 

SK sa temom “Aktivnost opštinske 

organizacije Saveza komunista Subotice 

na planu borbe protiv antisamoupravnih 

snaga”, ujedno daje kratko izlaganje šta 

je prethodilo oko ovog materijala sa kojim 

smo svi upoznati, samo su ove već konkretne 

činjenice sa imenima. 

Bečkei Jožef: „U početku je „Matica 

Hrvatska“ bila namenjena kulturi, a posle 

je prerasla u političku-nacionalističku 

organizaciju koja je htela Hrvatsku izdvojiti 

iz Jugoslavije.“ 

Geza Škalič: “Prodaja knjiga je bilo 

jedna ilegalna forma delovanja ove organizacije.” 

Franjo Urh: “Matica Hravtska “ je 

postojala odavno i nije bilo uvek nacionalistička. 

Počelo je 60 – ih godina sa upadom 

ustaša u Hercegovini ( 1968.) godine. 

O svim delovanjima postojale, su organizacije 

“Matice Hrvatske”u gradovima. 

Čuo sam u to vreme da je Hrvatska 

htela posebnu vojsku i ja sam se pitao gde 

je partija SK.” 


Alojzije Kujundžić: “Bivši rukovodioci 

Hrvatske bili su simpatizeri ovog pokreta.” 

Danica Drndarski: „Ko se mogao učlaniti 

u „Maticu Hrvatsku „da li i Mađari. 

Zašto dozvoljavaju da verske organizacije 

dobijaju pomoć iz inostranstva.“ 

Bečkei Jožef: „Neki članovi „ Matice 

Hrvatske „su u početku mogli biti i druge 

nacionalnosti, ali je kasnije to izoštreno i 

prerasla u odbrani nacionalnog interesa 

Hrvatske. 

Cilj neprijateljskih snaga je da razbiju 

unutrašnje jedinstvo. Rukovodioci su gledali 

na to kao na jedan narodni pokret i 

krajnje reakcionarne snage su to koristile. 

Ilegalna vlada je bila spremna. 

To što oni nisu uhapšeni odmah u 

početku, naši rukovodioci su prvo pustili 

šta će biti i šta žele, pa da ih narod onda 

izbacuje i osudi. 

Slična je bila situacija i sa Aleksandrom 

Rankovićem (Brijunski plenum), kad je 

službu bezbednosti stavio iza sebe. 

Drug, Tito, je uvek čekao pogodan trenutak 

i tako ovi rukovodioci nisu bili zatvarani, 

ma da su neki jedva čekali da budu 

zatvoreni, da posle ispadnu kao nacionalni 

heroji, ali to nisu doživeli zahvaljujući 

pravilnoj politici. 

Na X kongresu SKJ moramo imati 

zajednički stav. 

Na pitanje, zašto dozvoljavaju da verske 

organizacije dobijaju pomoć iz inostranstva, 

dat je odgovor da je to legalno i 

da naša zemlja isto daje pomoć organizacijama, 

koje poštuju Ustav SFRJ.” 

Geza Škalič: “Nosioci svih pokreta 

su inteligencija, kao i u ovom slučaju, 

oni su tražili svoje istomišljenike u svim 

sredinama i organizacijama, ali radnika i 

seljaka nije bilo.“ 

Na kraju je usvojen sledeći: 

Z a k lj u č a k 

Po pitanju ovog materijala na našem 

terenu nema ovakvih pojava, sem jednog 

Tomice Barakovića koji je iznet u materijalu 

( spisak svih članova „ Matice Hrvatske“) 

. 

Zauzet je stav da se njegovo kretanje i 

delovanje prati. 

12. Sastanak OOSK “Mali Bajmok” održanog 

dne 08. 01. 1974. godine na kojem 

je razmatrana „Aktivnost opštinske organizacije 

SK Subotica na planu borbe protiv 

antisamoupravnih snaga“. 

Kroz diskusiju se došlo do konstatacije 

da su kazne za nosioce nacionalističkih, 

šovinističkih i antisamoupravnih pojava 

suvuše blage. 

Ovo je mišljenje svih komunista Mesne 

organizacije SK “Mali Bajmok”. 

Pored ovakve konstatacije u diskusiji 

je izneto i sljedeće: 

Koloman Francišković: “Ne bi trebalo 

da postoje društva koja nose nacionalno 

obeležje jer takva društva na izvestan 

način stvaraju podvojenost među nacionalistima. 

Sam naziv HKUD “Bunjevačko kolo”, 

Društvo za negovanje mađarskog jezika i 

slično, govori da druge nacionalnosti tamo 

nema šta da traže. 

Na taj način stvara se i vaspitavaju ljudi 

da budu veliki Bunjevci, Mađari i drugi. 

Smatram da bi Opštinski Komitet trebao 

razmotriti da li je potrebno da postoje 

takva društva. 

Zašto ne bi moglo biti jedno društvo, 

npr. “Jovan Mikić” - Spartak.” 

Mara Sudarević: “U Subotici treba da 

postoji jedno KPD koje bi okupljalo i negovalo 

tradicije svih nacionlnosti. 

U biblioteci gde radim još 1968.- 1969. 

godine osetilo se da nešto postoji. 

U kancelariji Ive Prčića svako veče 

sakupljali su se pojedini nacionalisti u 

biblioteci i nešto potajno raspravljali. 

Tu su se okupljala lica navedena u 

materijalu. Gradska biblioteka je bila idealno 

mesto za njihovo okupljanje jer je to 

mesto gde svako može da dođe. 

Kad sam jednom upitala kakvo je to 

okupljanje, odgovoreno mi je da je to 

bunjevačko prelo. 

Smatram da bi trebalo da postoji društvo 

koje će objedinjavati nacionalnosti, a 

ne razdvajati.” 

Josip Čik: “U HKUD “Bunjevačkom 

kolu” se kriju mnogi konci. Tako npr. kod 

Stipana Grčića, koji radi u “Nami” dolazi 

pop, a žena istog je regnjača u crkvi, ide i 

agituje da se ide u crkvu, na ispovedanje i 

druge crkvene obrede. 

Moralo bi da se takva društva dobro 

razmotre i utvrdi opravdanost postojanja 

takvih društava.” 

Postojeća društva troše ogromna novčana 

sredstva dok istovremeno trpi školstvo, 

a da su baš ta društva bila gnezdo 

antisamoupravnih i nacionalističkih snaga 

i drugih štetnih pojava, da su i “Dužijance” 

potekle od “Matice Hrvatske” i HKUD 

“Bunjevačkog kola” i slično. 

Po pitanju Društva za negovanje 

mađarskog jezika, ističe je da sam naziv 

ostavlja utisak kao da su Mađari potisnuti 

pa treba jezik održati, iako je poznato da 

je Ustavom zagarantovano školovanje na 

maternjem jeziku, zagarantovana dvojezična 

nastava i drugo, pa da sam naziv 

“Društvo za negovanje mađarskog jezika” 

ne odgovara stvarnom stanju obzirom na 

prava koja uživaju svi narodi i narodnosti 

u našoj zemlji, zagarantovana Ustavom.” 

Marko Čović:“Je izrazio mišljenje da 

verovatno ima lica koja su se priključila 

u “Maticu Hrvatsku”, HKUD “Bunjevačko 

kolo” i stavila u red antisamoupravnih 

snaga iz neznanja obzrom da su nosioci 

tih snaga bili svojevremeno autoriteti 

Suda i Opštine pa je naveo kao primer 

sudiju suda Nacu Zelića i podpredsednika 

Opštine Marka Peića. 

19

Pučka 



Vojvodina (11) 

Na štetu vojvođanskih Hrvata 

Bunjevci, hrvatsko stanovništvo na severu Vojvodine, nije uključeno u Hrvatsku. Premda su Hrvati 

bili većina u nekim srezovima, strahovalo se da bi u slučaju njihovog priključenja Hrvatskoj mađarska 

manjina u Vojvodini postala odveć brojna u odnosu na jugoslovensko stanovništvo 

Neposredno nakon II. svjetskog rata 

u razgraničenjima između Hrvatske 

i Srbije spominju se sporna područja 

u Srijemu i Bačkoj, te radovi oko ispravka 

trianonske granice prema Madžarskoj u 

Bajskom trokutu. Među zagovornicima 

hrvatskih prava bio je Andrija Hebrang, 

znanstveno su poslu pridonosili Juraj 

Andrassy, Milovan Gavazzi, Vinko Zganec 

i dr. No, povjerenici i voditelji povjerenstava 

za razgraničenje bili su Rade Pribićević 

i Milovan Đilas, a uz njih je Centralni 

komitet KPJ imenovao Milentija Popovića, 

Jovana Veselinova, Jašu Prodanovica i dr. 

Odlukom od 19. lipnja 1945. povjerenstvo 

je popunjeno novim članom Jerkom Zlatarićem. 

Đilasovo povjerenstvo je pridonijelo 

odluci da Baranja bude u sastavu 

Hrvatske, ali sporni su bili srijemski kotarevi 

Vukovar, Ilok i Šid, te sjeverna Bačka 

(kotar Subotica, veći dio kotara Sombora). 

Granica između Hrvatske i Vojvodine 

prema Đilasovom povjerenstvu treba ići od 

madžarske granice (Bajski trokut se više 

ne spominje) rijekom Dunavom do međe 

između sela Bačko Novo Selo i Bukin 

(bačko-palanački kotar), zatim prelazi 

Dunav i ide između Opatovca, Mohova, 

Lovasa, Bapske, Tovarnika, Šida, Podgrađa, 

Adasevaca, Lipovca, Strosinaca, 

Morovića. Prema tome, srpskoj Vojvodini 

pripali su Mohovo, Bapska, grad Šid, Ilinci, 

Mala Vasica, Batrovci, Morović zajedno s 

atarima spomenutih naselja. 

Početkom god. 1946. prihvaćen je 

Ustav Jugoslavije, god. 1947. pak dovršena 

je upravno-područna podjela državnog 

područja. Pokušaji vojvođanskih 

političara da se isprave granice prema 

Hrvatskoj (Bapska, Novak, Jamena, a 

i ade na vukovarskom području) nisu 

uspjeli. No, tko promatra slijed događaja 

od 1918. do 1945. i različita prekrajanja 

granica oblasti i pokrajina u južnoslavenskoj 

državnoj zajednici, lako može zaključiti 

da se smanjivalo područje Hrvatske čiji 

je neotuđivi dio bio Srijem. Pri određivanju 

tzv. Avnojevskih granica (1945.-1947.) 

prihvaćeno je dvostruko načelo. Dok je 

u slučaju Baranje i njenog priključenja 

matičnoj Domovini poštovano povijesno, 

zemljopisno i gospodarsko načelo, poglavito 

etničko, dotle je etnička struktura 

(”popunjena” već od 1918.) bila “odlučna” 

za Srijem. Nije poštovano isto načelo u 

rješavanju pitanja sjeverozapadne Bačke 

(Subotica, Sombor, Apatin i dr.). 

NEPRIRODNE TVOREVINE 

Provođenjem referenduma na pojedinim 

spornim područjima nastali su, i s 

hrvatske i s vojvođanske strane, pojasevi 

tzv. neprirodne tvorevine, kako ih definira 

Đilasova komisija koja je spojila Ilok s 

Hrvatskom i Jamenu s Vojvodinom. Milovan 

Đilas, predsjednik komisije, o bunjevačkim 

Hrvatima i njihovu položaju prilikom 

razgraničenja, rekao je u intervjuu 

u zagrebačkom Vjesniku: “S Bunjevcima 

koji su Hrvati, iako ih u Srbiji danas neki 

pošto-poto podvode pod Srbe, stvar je 

bilo prilično komplicirana. Ako bi ih smjestili 

u Hrvatsku, zagrabili bismo veliki dio, 

da tako kažem srpskog tkiva sve do Sombora. 

Da ne pravimo problem odlučili smo 

da granica ide Dunavom. ”Đilas u intervjuu 

spominje samo Hrvate Bunjevce, najbrojniju 

hrvatsku skupinuu Bačkoj grupiranu 

na njezinu sjeveru. Također, u Bačkoj na 

njezinu zapadnom dijelu uz Dunav, naselja 

su šokačkih Hrvata (Bački Breg, Bački 

Monoštor, Sonta, Bač, Vajska, Bođani, 

Plavna, u to vrijeme s oko 20.000 Hrvata) 

u nizu od mađarske granice do Bačke 

Palanke. Zašto nije bio omogućen referendum 

i bačkim Hrvatima (i oni su u više 

navrata slali apele CK KPH da se zauzme 

za njih)? Odgovor može pružiti citat iz 

knjige “Osporavana zemlja” Alekse Đilasa: 

“Bunjevci, hrvatsko stanovništvo na 

severu Vojvodine, nije uključeno u Hrvatsku. 

Premda su Hrvati bili većina u nekim 

srezovima, strahovalo se da bi u slučaju 

njihovog priključenja Hrvatskoj mađarska 

manjina u Vojvodini postala odveć brojna 

u odnosu na jugoslovensko stanovništvo.” 

Činjenično stanje bilo je takvo da bez 

Hrvata na sjeveru Bačke gotovo da i ne 

bi bilo drugog “jugoslovenskog stanovništva”. 

Također treba naglasiti da se prilikom 

razgraničenja i djelovanja komisije s pripadnicima 

manjina nije konzultiralo kako 

bi se I njihovi stavovi uzeli u obzir, iako su 

neke, poput mađarske, bile prilično brojne. 

Prve poslijeratne godine nosile su pozitivno 

obilježje, onemogućeni su srpski 

politički krugovi koji su do tada osporavali 

hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca, a sve radi 

proklamiranja nacionalne ravnopravnosti 

za koju je trebalo dokazati da s novim 

društvenim uređenjem doista postoji. U 

Subotici i njezinoj okolici po hrvatskim se 

selima omogućuje održavanje nastave na 

hrvatskom jeziku, osnovano je Hrvatsko 

narodno kazalište u Subotici, novine Slobodna 

Vojvodina izlazile su i na hrvatskom 

jeziku, a iz SlobodneVojvodine naknadno 

će biti pokrenute novine Hrvatska riječ, te 

će 1955 . godine biti pokrenut i Rukovet: 

časopis za književnost, umjetnost i društvena 

pitanja. Dio hrvatskih institucija koje 

su djelovale prije Drugog svjetskog rata 

nastavio je djelovati i u novoj Jugoslaviji, 

poput Subotičke matice, Bunjevačkog 

momačkog kola, Pučke kasine u Subotici, 

Hrvatski prosvjetni dom (nasljednikHKD 

Miroljub u Somboru), HKD August Šenoa 

(nasljednik Hrvatskog kulturnog društva i 

Bunjevačke kasine u Čonoplji). 

Pokrenut će se i novo Kulturno umjetničko 

društvo “Matija Gubec” u Tavankutu, 

kao i mnoga druga. Mogućnost nesmetanog 

deklariranja Hrvatima bila je osigurana, 

ali isticanje hrvatskog imena u 

nazivima institucija i društava nije gledano 

blagonaklono. 

Iako je bačkim Hrvatima bilo omogućeno 

djelovanje pod nacionalnim, hrvatskim 

imenom, broj prosvjetnih i kulturnoumjetničkih 

organizacija s hrvatskim 

predznakom u svom imenu vidno će se 

smanjiti u odnosu na predratne godine 

kada je hrvatski narodnipokret predvođen 

HSS-om te hrvatskim svećenstvom u Bačkoj 

bio na svom vrhuncu. Crkva, tradicionalno 

najjača institucija u životu bačkih 

Hrvata, duhovnom, kulturnom i nacionalnom, 

proganjana je i onemogućavana u 

svojem djelovanju što je oslabilo njezinu 

ulogu u društvu u odnosu na prijeratno 

razdoblje. U sastavu šireg sukoba države 

s Crkvom i katoličkim aktivistima, u Suboticije 

1948. godine 27 Hrvata osuđeno na 

višegodišnje zatvorske kazne. Kratkotrajni 

povoljni položaj Hrvata u Bačkoj prestaje 

krajem pedesetih s ukidanjem njihovih 

nacionalnih institucija, što je bio slučaj i s 

ostalim narodima koji su se nalazili izvan 

svojih matičnih republika, a sve radi stvaranja 

jače jugoslavenske svijesti. Novine 

Hrvatska riječ postat će Subotičke novine 

te će poslije toga izlaziti na ekavici, časopis 

Rukovet bivat će sve manje hrvatski po 

svom sadržaju, Hrvatsko narodno kazalište 

u Subotici izgubit će svoj hrvatski identitet. 

M Ačker 

20 

mjesečnik br.105

1 0 5 


LUSTRACIJA 

što je to? 

Tako su brojna njuškala za proteklo vrijeme svoju njušku gurala čak u 

pojedinačne slučajeve, osluškivala i cinkarila ciljane osobe za fićok 

napojnice, a neki bolje pozicionirani stiskanjem lakata, da se osoba osjeća 

da je pod prismotrom, ili darovanjem u dobro plaćenom političkom miljeu 

koji po zadaći glume zavađenost sa naredbodavcima s kojim grcaju. 

Čišćenje od grijeha u starih Rimljana, 

ispitivanje savjesti. 

Izgleda li, ili je to samo privid, 

da je u Srbiji počelo ispitivanje savjesti, 

lustracija, bolje reći više prozivanje, negoli 

kajanje onih pojedinaca koji su gotovo 

čitav svoj vijek proveli u odjeći zaslužnika, 

na vrhuncima društvene moći, a zapravo 

grešnici, zločinci , točnije - bratoubojice? 

Je li se lavina doista počela nazirati u 

iščekivanju da se pokrene ili je to tek „lasta 

koja ne čini proljeće“, pokazat će vrijeme. 

Dogodi li se to ipak, mislim da pri tome 

nije potrebno istjerivati „mak na konac“! 

Dovoljno jest da se njihova zlodjelnost 

javno obznane, da dobiju atribute i epitete 

koje zaslužuju, one koji im pristaju, jednako 

an fas i an profil. Da im se dodijele 

nove etikete, kojima ti pojedinci nisu bili 

etiketirani desetljećima. 

Svoja zlodjela su pretvarali 

u uspjehe 

Oni su zapravo stisnutom i uzdignutom 

pesnicom svoja zlodjela pretvorili u svoje 

zasluge, a zahvaljujući moći kojom su raspolagali 

nametnuli se zastrašenoj većini. 

Narod ugnjetavali, prisiljavali na pokornost 

i poslušnost, zadirali duboko u privatnost 

pojedinaca. 

Tako su brojna njuškala za proteklo 

vrijeme svoju njušku gurala čak u pojedinačne 

slučajeve, osluškivala i cinkarila 

ciljane osobe za fićok napojnice, a neki 

bolje pozicionirani stiskanjem lakata, da 

se osoba osjeća da je pod prismotrom, ili 

darovanjem u dobro plaćenom političkom 

miljeu koji po zadaći glume zavađenost sa 

naredbodavcima s kojim grcaju. 

Oni su kao đaci bili nikakvi, kasnije na 

poslu lijenčine i pričala. Ipak, snašli su se, 

te su njuškajući, prisluškujući, provirujući, 

dakle „časnim“ načinima - stjecali obilna 

sredstva za lagodan život. 

Neka se barem znaju njihova imena 

kako bismo im pri svakome susretu mogli 

zaviriti u lice i sa smiješkom, šapatom ili 

tek govorom očiju uputili spoznaju da 

se netko pita činite li još ista djela il’ ste 

se okrenuli novim-starim vrijednostima 

koje se nikada nezaboravljaju, kao hod 

čovjeka? Nastavljate li i nadalje zarađivati 

za život njuškajući, prisluškujući i provirujući, 

kopajući i prekapajući po privatnosti 

vaših sugrađana? 

U prijelaznom periodu iz jednog 

sustava u drugi mnogi se nisu mogli 

izboriti u tvrdom laktanju, ako znamo da 

je naše pučanstvo tiho i ponizno, dok je 

većinsko pučastvo, za razliku od manjina, 

upravo drastično različito. 

Srbija je imala uvjete za 

lustraciju 

Lustracija u Srbiji nije nikada provedena 

iako je Zakon donet 2003. godine, 

u godini Đinđićeva ubojstva, a već ožujka 

iduće godine, kada je Koštunica postao 

premijer, ponašao se kao da taj zakon ne 

postoji. Ovo će sada ličiti na priču tko je 

kriv za sve u devedesetim godinama, a 

dobro se zna krivac. Znakovito je da se 

bilo kakva ideja o bilo kakvom obračunu 

s prošlošću i nametanje istine, odnosno 

P O Z I V 

da se provede lustracija, opstruiše u vrijeme 

kada je imalo smisla to uraditi. Iako 

je Zakon o lustraciji donešen, nikada nije 

bila izabrana lustraciona komisija. 

Za provođenje ovog zakona postojala 

su dva ograničavajuća faktora. Prvi su 

male stranke u novoj vlasti, koje su, uz 

izuzetak najomraženijih, usisale priličan 

broj bivših komunističkih dužnosnika. 

Drugi razlog koji je onemogućavao provođenje 

lustracije je da je u Srbiji postojao 

dosta veliki konsenzus o potpori Miloševiću 

i bilo je vrlo zanimljivo kako će lustrirati 

ljude koji su provodili politiku koja je 

dosta dugo uživala podršku građana. To 

je nešto što se, iz nepoznatih razloga, 

stalno previđa. Svi se prave da tadašnja 

politika nije imala konsenzualnu potporu. 

To se čak vidi i danas. Osnovne ideje te 

politike su: čitajte knjige Dobrice Ćosića, 

gledajte odnos Srbije prema ratu u BiH, 

prema događajima na Kosovu, konačno, 

prema Hrvatskoj neovisnosti. Imate dojam 

da su te osnovne ideje još i danas manjeviše 

prihvaćene od većine građana, što se 

pokazalo u izbornoj utrci. Srbija je imala 

uvjeta za lustraciju jer je najveći broj građana 

Srbije bio suučesnik te politike. To 

ne znači da je većina građana podržavala 

pljačku i slične stvari, ali onaj koji podržava 

politiku na čelu treba živjeti i sa lošim 

posljedicama te politike. 

Uvijek postaji nada. A nada dolazi 

vremenom, pa se nadamo, ponajviše mi 

Hrvati na ovim našim vjekovnim ognjištima, 

boljitku. 

Uzdravlje! 

Ivan Tumbas 

Pozivamo članove Pučke kasine 1878 da nazoče godišnjoj skupštini Pučke 

kasine 1878, koja će se održati 18. lipnja 2012. godine sa početkom u 19 sati u 

Gradskoj knjižnici u Subotici. 

Pučka kasina 1878 

Predsjednik Josip Ivanković 


21



Blaženi Alojzije Stepinac 

Komunizam će nestati, 

Katolička Crkva ostati 

Osuda zločina Nezavisne Države 

Hrvatske (NDH) 

Iako je osuđivao sve zločine počinjene 

u NDH, neovisno o tome tko su bili njihovi 

počinitelji, te iako je ponekad i vrlo žestoko 

osuđivao određene postupke ustaškog 

režima, Stepinac je do kraja ostao vjeran 

hrvatskoj državi. „Crkva je, na usta biskupa 

i većine svećenika i redovnika, sve te zločine 

osuđivala, ma tko ih i u čije ih god 

ime počinio: jednako je osuđivala zločine 

četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, pa 

i ustaša. Međutim, nijedan crkveni autoritet 

među Hrvatima nije porekao pravo 

hrvatskomu narodu na vlastitu državu, nije 

zanijekao tom narodu pravo da svoju slobodu 

i državnost ostvari u savezu s onima 

koje nije mogao birati, niti je ikad tadašnji 

nedemokratski režim u ratnoj hrvatskoj 

državi i njezin tadašnji autoritarni poredak 

nazvao zločinačkim“ (Tomislav Jonjić). 

Msgr. Nikola Soldo stoga je s pravom 

zapisao: „Stepinac je kao svećenik bio 

uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju 

svecem, ali ne smije se zaboraviti 

da je on cijelim svojim autoritetom stao 

iza hrvatske države. To je ono što će ući 

u povijest. To je svima imponiralo. To što 

je on svetac, veliko je, ali ima i drugih svetaca 

kod Hrvata. Važno je da on u pitanju 

hrvatske države nije izmakao ni za milimetar. 

To je ono što je Stepinca uzdiglo. 

On je u povijesnom času stao iza hrvatske 

države, a to je bilo veliko junaštvo“. 

Kao što je već istaknuto, Stepinac je 

bio žestoki protivnik triju velikih zala dvadesetog 

stoljeća – komunizma, fašizma i 

nacizma. Svim tim ideologijama korijene je 

tražio u odbacivanju Boga i Božjih zakona. 

Na propovijedi u katedrali na Staru 

godinu 1936. tako je istaknuo: „Viče se na 

komunizam i kapitalizam, na revolucije i 

ratove, ali ne valja nikada smetnuti s uma, 

da je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama 

što tište čovjeka i čovječanstvo, prestupak 

Zakona Božjega i pravde Božje“. 

Dne 23. listopada 1938., u crkvi svete 

Katarine, ponovit će slične misli: „Zadnji 

uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva 

jest tošto se čovječanstvo udaljilo 

od Boga (...) Čovjek čovjeku više nije 

brat nego vuk. Homo homini lupus. Ako 

hoćemo da se ljudsko društvo uistinu 

obnovi, valja da se čovjek opet svim 

srcem vrati Bogu. Potrebita je prije svega 

temeljita reforma života“. 

Na Staru godinu 1940. u propovijedi 

Stepinac ističe sljedeće: „Čovječanstvo, 

koje nije računalo s Bogom, može iskazati 

na koncu ove stare godine jedno: potpuno 

pasivnu bilancu. Mjesto mirarazdor i klanje, 

mjesto izgradnje rušenje i razaranje, 

mjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica avet 

gladi i bijede, mjesto javne i lične sigurnosti 

anarhija, mjesto divne i svete kršćanske 

slobode duha kruto ropstvo, kojemu se ne 

vidi kraja. Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju 

postaviti pravu dijagnozu. U našem 

slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo 

se dobrim dijelom odvratilo od Boga 

i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo 

se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i 

vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, 

živo i neživo. A odvrat od Boga isto je što i 

vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka 

zavela i dovela na misao da može napredovati 

i bez Boga, štoviše, da je i Bog u 

svojem djelovanju ovisan o dobroj volji 

umišljenih zemaljskih veličina (...) Ljudsko 

je društvo bolesno! Bolesno od upravo 

sulude oholosti, kao da Stvoritelj nema 

više posla s ovim svijetom i kao da su oni 

suvereni gospodari samima sebi. Posljedice 

toga nisu mogle izostati „jer se Bog 

ne da ismjehivati!“ (Gal 6,7) (...) Ljudsko 

je društvo na rubu ponora. Na rub ponora 

dovela ga je oholost“. 

Protivnik komunizma 

Kao žestoki protivnik komunizma, Stepinac 

je povodom osamdesetoga rođendana 

nadbiskupa Bauera 11. veljače 

1935. kazao: „Krvožedni boljševički zmaj 

razvalio je ralje da proguta i vjerni hrvatski 

narod i pod zadahom njegovog smrtonosnog 

daha klonula je već i mnoga 

poletna mladenačka duša na našim srednjim 

i višim školama. Sektarstvo svih boja 

poput onih biljki nametnica prilijepilo se 

uz zdravo deblo katoličkog stabla u hrvatskom 

narodu. I dok mu jedni nastoje da 

podrežu korijenje, drugi mu nastoje ispiti 

životne sokove svojim lažnim obećanjima, 

koja zavode neke sinove i kćeri našega 

puka“. 

Na Staru godinu 1935. ponovno se 

dotiče komunizma, kome suprotstavlja 

ideju kršćanske ljubavi: „Klasnoj mržnji, 

koju širi komunizam, suprotstavit ćemo 

klasnu solidarnost i našu iskrenu kršćansku 

ljubav prema bijednima, jer je samo 

ljubav u stanju da učini svijet sretnim, a 

nipošto mržnja. Ljubav je jača od mržnje 

i ona će pobijediti. Nasuprot njihovom lažnom 

društvenom poretku, koji se je pokazao 

ubitačnim za ljudski rod naglasit ćemo 

onakav društveni poredak, koji najbolje 

odgovara samoj ljudskoj naravi prema 

direktivama nenatkriljenih enciklika Leona 

XII. i Pija XI. Neka se prelije more na nas, 

neka se sruše naši bregovi, neka potamni 

ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u 

Tebe Gospode, i u pobjedu Tvojih načela 

ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, a Ti 

ostaješ“. 

Prigodom hodočašća u Mariju Bistricu 

7. lipnja 1940. Stepinac ponovno udara na 

komunizam, riječima: „Nova neman križu 

časnom prijeti, silna Dijevo na braniku 

stoj! (...) Tu je prava neman slobodnog 

zidarstva (...) tu je neman krvave kominterne 

koja nam hoće silom namjesto kulta 

pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih 

zločinaca, kojima su usta puna hvale o 

velikim djelima komunizma, a ruke krvave 

i zaprljane od krvi pobijenih nevinih žrtava 

(...) kojima su usta puna pričanja o socijalnim 

reformama, a u isto doba pucaju radnicima 

i seljacima kosti pod krutom stegom 

bezobzirnog novog komunizma; kojima 

su usta puna priča o komunističkom raju, 

ali kojeg nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti 

da se ne oda koliko se laži skriva u 

sistemu, koji nema veze s Bogom“. 

Početkom 1943. Stepinac izdaje okružnicu 

svećenstvu u kojoj zahtjeva da Crkva 

22 

mjesečnik br.105

1 0 5 


prednjači u borbi protiv komunizma, koji 

je „zaprijetio ne samo kršćanstvu već i 

svim pozitivnim vrednotama čovječanstva 

uopće“. 

Dana pak 31. listopada 1943. o komunizmu 

će kazati i ovo: „Katolička Crkva 

se ne može složiti sa sistemom koji ide 

za tim, da zemljoradniku otme zemlju, 

zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo 

koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku 

plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu 

dušu... Ne možemo, nadalje, priznati 

sistem, koji bi negirao obitelj u kojoj Crkva 

gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu 

svakog naroda. Htjeti muža i ženu učiniti 

bračnim drugovima samo na vrijeme dok 

postoje sjetilne veze, htjeti obitelji oduzeti 

sveti sakramentalni značaj i zapriječiti da 

bude izvor života i odgajalište djece, htjeti 

dijete oteti roditeljima i proglasiti ga vlasništvom 

države, znači pokolebati prirodni 

zakon života u njegovim temeljima, znači 

uništiti ne samo obitelj, nego i sam narod 

i državnu zajednicu. Ne možemo priznati 

sistem, koji bi htio negirati osobnoga 

Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje 

vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje 

te nitko ne vidi niti čuje“. 

Dne 18. ožujka 1945., kad je već bilo 

vidljivo da će crveni zmaj odnijeti pobjedu, 

Stepinac ponovno osuđuje komunizam i 

njegov nauk te kaže da će „braniti slobodu 

Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog 

naroda na vlastitu državu, jer je takva 

država bila jamstvo za vjerničku slobodu“. 

Nekoliko dana kasnije, 24. ožujka, održana 

je Biskupska konferencija na kojoj 

je donijeta poslanica u kojoj se osuđuju 

postupci partizanskog pokreta. Biskupi 

oštro prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih 

svećenika i vjernika, kojima su „mrzitelji 

Katoličke crkve oduzeli život protupravnim 

osudama osnovanim na fiktivnim krivicama“. 


Masovni politički teror 

U pismu Vladimiru Bakariću 21. srpnja 

1945. Stepinac prosvjeduje protiv masovnog 

političkog terora nad hrvatskim narodom, 

protiv ubojstava svećenika i istrebljivanja 

inteligencije. Na kraju pisma ga 

pita „gdje postoji moralno opravdanje za 

progon tisuća hrvatskih časnika i stotine 

tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj 

vjeri i potpunom predanju da služe 

hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke 

dužnosti? Po etičkim i pozitivnim načelima 

o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti 

predveden nikakvoj kazni osim oni koji su 

prekršili međunarodne principe ratovanja i 

možda nepravedno napadali mirno pučanstvo 

koje uopće nije sudjelovalo u ratnim 

operacijama. Ne će biti možda suvišno 

da se u obranu ovih hrvatskih časnika i 

vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu 

smatrali kao obrambenu borbu protiv svih 

onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika 

NOP počinjali šovinistički režimi 

predratne Jugoslavije“. 

Na Biskupskoj konferenciji koja je održana 

od 17. do 22. rujna 1945. sročeno 

je Pastirsko pismo katoličkim vjernicima, 

koje je imalo veliki odjek u javnosti. U 

Pismu biskupi se posebno osvrću na ubijanje 

svećenika, oduzimanje crkvene imovine, 

sravnjivanje grobova i obustavljanje 

katoličkog tiska. Na kraju Pisma se traži: 

„punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu 

katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka 

u svim razredima nižih i srednjih 

škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, 

slobodu katoličke karitativne djelatnosti, 

potpunu slobodu ljudske osobnosti 

i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje 

kršćanskog braka, te vraćanje svih 

oduzetih zavoda i institucija“. U izvješću 

o „agitacijsko-propagandnom radu KPJ“ 

početkom 1946. navodi se da je Pastirsko 

pismo „najvažnije u nizu neprijateljskih 

akcija u poslednje vreme“. 

Ni u razdoblju nakon osude, Stepinac 

nije dovodio u pitanje raspad komunizma. 

U pismu kiparu Ivanu Meštroviću 2. lipnja 

1959. u skladu s tim ističe: „Ja vjerojatno 

neću doživjeti slom komunizma u svijetu 

radi skršena zdravlja. Ali sam apsolutno 

siguran u taj slom. Što god se radi protiv 

naravi, mora se srušiti unutarnjom nuždom 

(...) Komunizam negira i ruglu izvrgava 

Boga – sotonski narod. Sotona je 

izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, 

da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, 

a to je Crkva, koja danas prolazi svoju 

Golgotu“. 

U pismu pak časnoj sestri poglavarici 

1. travnja 1959. čitamo sljedeće: „Nikada 

ne će uspjeti srušiti Boga ili promijeniti 

Njegove odluke, makar izumili još ne 

znam kakve bombe i satelite i rakete. 

Budućnost pripada Bogu i ljudima koji se 

njega boje, njega štuju, njega jedino ljube, 

a ne Marxu, ni sličnima čije su kosti već 

odavno istrunule u grobu, tako će i njegovih 

nasljednika“. 

Osuda nacizma 

Jednako kao što je oštro usuđivao 

komunizam i njegove zločine, Stepinac 

je bio i žestoki protivnik nacional-socijalizma 

(nacizma). Protiv nacizma i njegove 

rasističke doktrine istupio je tako 18. rujna 

1938. kad je držao propovijed u okolici 

Knina. „Zar je kultura“ – pita se Stepinac 

– „smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom 

i prezirati druge, kad se znade 

da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu 

Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to 

kultura, smatrati da samo veliki narodi 

imadu pravo na život, a maleni narodi 

jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo 

po riječima Sv. Pisma, da je „malog 

i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se 

skrbi za sve“? Zar je to kultura, kad se za 

jedino mjerilo pravde postavi gruba sila 

s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a 

zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti 

i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura 

kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer 

ne će i ne mogu da misle i rade ono što 

misle oni koji su silom prigrabili vlast?“ 

U propovijedi na Stara godinu 1938. 

ponovno će istupiti protiv rasizma: „Kud 

ćete gorih dana nego li su oni u kojima 

pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti 

nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna 

od druge. I milijuni ljudi moraju kimati 

pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava 

sam Bog i koju opovrgava život. 

Opovrgava je sam Bog jer za sve rase 

jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se 

pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta 

apostolova opominje: „Ne lažite jedan protiv 

drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima 

njegovim, i obucite novog čovjeka koji 

se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, 

koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni 

Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka 

ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i 

u svemu Krist!“ Opovrgava ovu tvrdnju i 

sam život, koji dokazuje, da su sve rase 

sposobne za napredak, kad im se dade 

mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane 

niže rase često puta iskazuju više poštenja 

i morala nego one, koje sebi umišljaju 

da su stvorene da drugima gospodare!“ 

Davor Dijanović 

23



DA SE NE ZABORAVI 

u ime naroda!? 

Podstaknut pisanjem Sestre Augustine Barišić Klanjateljice Krvi Kristove 

STRADANJA ŽUPNIKA za vrijeme komunizma i od partizana, koje 

objavljujete u vašem cijenjenom mjesečniku, molim da objavite preslik 

Presude Okružnog Suda u Subotici, od 17. ožujka 1948. godine, po kojoj je 

11 osoba osuđeno na dugogodišnje kazne zatvora uz dodatnu konfiskaciju 

imovine i gubitak građanskih prava. 

Kako se ipak radi o našim sugrađanima, od kojih je jedino živ Alojzije 

Poljaković, utoliko prije što je isti i sudski rehabilitiran tijekom 2011. 

godine, nakon više od 60 godina. 

Molim da objavite preslik Presude Okružnog Suda u Subotici, od 24. ožujka 

1948. godine, po kojoj je 9 osoba osuđeno na dugogodišnje kazne zatvora 

uz dodatnu konfiskaciju imovine i gubitak građanskih prava, a da od njih 

nitko nije dočekao sudsku rehabilitaciju. 

Grgo Bačlija 

OKRUŽNI SUD U SUBOTICI 

Posl. br. K. 95/48 

U I M E N A R O D A ! 

Okružni kao krivični sud u Subotici u veću sastavljenom od 

predsednika suda Dr. Žunac Marka, kao predsednika veća, 

sudija porotnika Šlezak Marka i Gadžur Tome, kao članova veća, 

te zapisničara Putnik Nade i stenografa Kabai Jelisavete i Ognjanov 

Mileta u krivičnom predmetu protiv optuženih Pešut Vojislava, 

Poljaković Alojzija, Kujundžić Ivana, Vujković Franje, Stantić 

Šime Stanić Stanka, Sekulić, dr. Anttuna, Dulić Josipa, Milonja 

Dragutina, Tili Josipa, Draženović Ljubice i Ivić Aleksandra zbog 

krivičnog dela iz Zakona protiv naroda i države, nakon usmenog 

javnog pretresa 16. i 17. marta 1948 godine, u prisustvu javnog 

tužioca okruga Subotičkog Vuković Ivana, svih optuženika i njihovih 

branioca i to Brajkov Josipa, advokatskog pripravnika iz 

Subotice za optuženog Pešut Vojislava, Stantić Šimu, Sekulić dr. 

Antuna, Dulić Josipa i Milonja Dragutina, Filipović Albe, advokata 

iz Subotice za optužene Poljaković Alojzija i Ivić Aleksandra i 

Vukov Đure, advokata iz Subotice za optuženog Vujković Franju, 

Stanić Stanka, Tili Josipa i Draženović Ljubicu, a po provedenom 

dokaznom postupku i po saslušanju optužbe i obrane, doneo je i 

dana 17. marta 1948. godine javno proglasio sledeću: 

PRESUDU 

OPTUŽENI POLJAKOVIĆ ALOJZIJE rođen 14. juna 1924 u 

Subotici od oca Josipa i majke Milodanović Kriste, neoženjen, 

učitelj, Hrvat, državljanin FNRJ, pismen, bez imetka, neosuđivan, 

služio vojsku u domobranima za vreme okupacije u NDH, stanuje 

u Subotici, Beogradski put 28, nalazi se u istražnom zatvoru od 3. 

septembra 1947 godine. 

Što je tokom 1945 godine, a zatim tokom 1946. i 1947. god. do 

dana svoga hapšenja kao rukovodilac ustaško-mačekovske terorističke 

bande u Zagrebu i Subotici, razvijao svoju delatnost protiv 

osnovnih tekovina oslobodilačke borbe naših naroda i ustavnog 

uređenja FNRJ u cilju nasilnog obaranja postojećeg društvenog 

uređaja, vršenje razbojništava i ubistava te je tako 

a./ organizovao u Subotici i okolini ustaško-križarsku 

grupu kroz koju je sprovodio pripremnanje razbojničkih napada 

na narodnu vlast i njene predstavnike u cilju obaranja nasilnim 

putem postojećeg državnog i društvenog uređenja, razvijajući 

kroz nju stalnu antinarodnu propagandu i agitaciju, rukovodeći 

se ustaško-klerofašističkom nazadnom ideologijom 

b./ izdavao, uređivao, pisao, tehnički uređivao i rasturao 

ilegalni časopis “Mladi učitelj”, tako je tokom 1946. i 1947. godine 

izdao i rasturio 10-12 brojeva, svaki prosečno od 15 primeraka. 

c./ vršio je prikupljanje podataka i dokumenata o važnim 

ekonomskim, društvenim i političkim pitanjima iz života naših 

naroda, od oslobođenja pa do dana svoga hapšenja, pa je te 

podatke slao optuženom Pešutu koji je bio u službi nemačke obaveštajne 

službe i inostranih neprijatelja naših naroda, a koji je te 

podatke svojim kanalima dostavkljao naslednicima GESTAPOa 

domaćim izdajnicima na čelu sa izdajnikom Mačekom, da bi 

pomoću ovih podataka pridobili svoje imperijalističke gospodare 

za oružanu intervenciju protiv FNRJ 

d./ organizovao prikupoljanje oružja putem svojih postojećih 

ustaško-križarskih grupa, u cilju poduzimanja razbojničkih 

dela i pripremanja terora i banditizma upućenih protiv postojećih 

društvenih ustanova i istaknutih ličnosti našeg javnog i društvenog 

života. 

e./ organizovao prikupljanje novčanih sredstava, a i sam 

vršio to prikupljanje u Subotici tokom 1946. i 1947. godine u cilju 

finansiranja svojih zločinačkih akcija kao i potpore ustaško orijentisanim 

studentima u Zagrebu, vršeći pri tom prikupljanju stalnu 

propagandu i agitaciju uperenu protiv postojećeg državnog uređenja. 

f,/ pisao, umonžavao i rasturao, direktno i putem već 

postojećih ustaško-križarskih grupa u vreme otkupa belih žitarica, 

noći između 30. i 31. avugusta 1947. godine u Subotici i 

okolini letak u kome je pozivao da se narod bori protiv postojećeg 

uređenja i narodne vlasti čije je predstavnike nazivao divljacima 

i lažno tvrdio da današnja narodna vlast otima boga, pravdu i 

kruh iz usta, dakle je svojim zločinačkim radnjama vršio izdaju 

svoga naroda, organizovao udruženja s ciljem nasilnog obaranja 

postojećeg društvenog i državnog uređenja i vršio propagandu i 

agitaciju i pozivanjem na činjenje zločina, čime je počinio krivična 

dela iz čl. 2 st. 1, čl. 3 , tač. 8 i čl. 9 st. 1 Zakona o krivičnim delima 

protiv naroda i države 

Optuženi Poljaković Alojzije, organizovao je u Subotici i okolini 

ustaško-mačekovske bande kojima je bio cilj da se pripreme 

za onaj momenat kada će intevencijom iz inostranstva, za i oružanom 

akcijom u zemlji biti srušen poredak u našoj zemlji. Tim 

ciljevima je bila podređena i služila čitava višestrana aktivnost 

24 

mjesečnik br.105

1 0 5 


opt. Poljakovića. 

On je organizovao jednu grupu učitelja iz Subotice i okoline od 

oko 10 učitelja i učiteljica čiji rukovodilac je bio on. U toj grupi najaktivniji 

su bili Mara Čović, sada pok. Vida (Vita) Križanović. Cilj 

ove ilegalne organizacije učitelja bio je da se okupi što veći broj 

učitelja da ih istrgne na taj način ispod uticaja današnje ideologije 

i današnjeg poretka, da organizuje njihovun ideološku izgradnju 

u klerikalnom konzervativnom profašističkom duhu i da ih na taj 

način pripremi na budući rad kada dođe do promene u našoj 

zemlji, kako je to gore izneto. Ova grupa je održala oko desetak 

sastanaka, pored ovog antinarodnog ilegalnog rada među učiteljima, 

njegov rad se protezao i u pravcu okupljanja seljaka i 

srednjoškolske omladine u ilegalne organizacije. Na taj način on 

je organizovao jednu centralnu grupu u kojoj su bili pokraj njega 

i optuženi Stantić Šime, Laza Budimčević, Vujković Marko do 

njegova begstva u Mađarsku, a nešto docnije je toj grupi pristupio 

i Vukmanov Tomica. Opt. Poljaković je nastojao da članove 

svoje grupe izgradi i uzdigne, da bi oni mogli kasnije svaki stvarati 

svoju ilegalnu grupu I zbilja do toga je i došlo, jer su docnije 

stvarane (podgrupe) ilegalne podgrupe i to opt. Poljaković je u 

svoju grupu uvukao i Dekanj Blaška i Gabrić Antuna, optuženi 

Laza Budinčević je formirao podgrupu sa Sudarević Lazom i 

Lipoženčić Lacikom, opt. Vukmanov Tomica sa Tikvicki Albom i 

Miljački Alojzijem i opet opt Stantić Šime sa Kujundžić Jakovom 

i još jednim licem. Cilj ovih ilegalnih grupa bio je pripremanje za 

kasnije rušenje postojećeg poretka pomoću inostrane intervencije. 

U vezi sa organizacionim radom ovih ilegalnih grupa opt. 

Poljaković stajao je u vezi sa ilegalnom četvorkom iz Zagreba i 

opt. Pešut Vojislavom. Opt. Poljakovićje davao članovima svojih 

grupa zadatke da slušaju neprijateljske radio stanice iz inostranstva 

davao im ilegalnu literaturu na čitanje u cilju izgradnje njihove 

u pravcu neprijateljskom prema našoj današnjici i uopšte i 

uglavnom ceo svoj ilegalni rad, koji će biti niže iznet sprovodio je 

kroz svoje ilegalne bande. Sve ovo je utvrđeno priznanjem opt. 

Poljaković Alojzija i iskazom Pešut Vojislava. 

Na inicijatuvu opt. Poljakovića počeo je januara meseca da 

izlazi ilegalni časopis “Mladi učitelj”. Opt. Poljaković ga je izdavao, 

uređivao, pisao, tehnički izrađivao a isto tako i rasturivao, 

tako da je do 1947 g izdato 10-12 brojeva, štampan je svaki broj 

u 10-15 primeraka. Sa izdavanjem ovoga časopisa saglasila se i 

ilegalna četvorka iz Zagreba, pa je i ona pomagala ovaj časopis 

kako u pisanju članaka tako i u pribavljanju tehničkog materijala. 

Surađivali su i pomagali ovaj časopis i članovi Poljakovićevih ilegalnih 

grupa. Ovaj časopis je imao političku tendenciju i na vrlo 

vešt način u njemu su pisani politički članci sa izrazito antinarodnim 

karakterom. Ovo je utvrđeno iskazom opt. Poljakovića i sadržinom 

jednog primerka ovog časopisa koji se prilaže spisima. 

Prikupljao je podatke o važnim ekonomskim i političkim pitanjima 

iz života naših naorda, kao što su podaci o izborima za 

Ustavotvornu skupštinu, o agrarnoj reformi, o kolonizaciji, o 

Narodnim odborima i. t. d. i to ili lično ili putem članova svojih 

ilegalnih grupa i te podatke je dostavljao optuženom Pešut 

Vojislavu, a znao je da ih Pešut Vojislav te podatke šalje dalje 

vrhovima HSS u inostranstvu i preko njih međunarodnoj reakciji 

a u cilju da oni posluže za stvaranje raspoloženja u inostrnastvu 

za intervenciju spolja radi promene poretka u našoj zemlji. Istina 

je da optuženi Poljaković kaže da nije znao da ti podaci idu dalje 

u inostranstvo, ali optuženi Pešut je na suočenju sa optuženim 

Poljakovićem potvrdio da je Poljakoviću to saopštio i sud ovome 

veruje iskazu optuženog Pešuta, jer su Pešut i Poljaković bili 

tesni saradnici i zato je prirodno da je Pešut to saoštio Poljakoviću, 

a inače neverovatno je da bi Poljaković slao stalno na 

traženje Pešuta ovakve izveštaje, a da ne pita čemu oni treba da 

posluže U svim tim izveštajima neistinito, lažno i saočito (?) reakcionarnom 

intervencijom se prikazuju razne mere naših naorodnih 

vlasti u očitoj nameri da protiv njih izazove neraspoloženje. 

Sve ovo je utvrđeno na osnovu iskaza optuženog Pešuta, delom 

na iskazu optuženog Poljakovića a i iz raznih pisama koji prileže 

spisima. 

Na sastancima Poljakovićevih ustaško-križarskih grupa 

raspravljalo se o prikupljanju oružja, da su neki milicioneri koji su 

magacineri oružja pristali da im doture oružje, raspravljalo se i 

tome da se izvrši napad na milicionere i da se na taj način od njih 

otme oružje, govorilo se o tome o potrebi da se odmetnu u šume i 

da se tamo u borbi dočeka “oslobođenje”, govorilo se da Srbi već 

bore protiv naše narodne vlasti, a da Hrvati samo sede i čekaju 

osloboditelje, kako bi to bio potsticaj i za Hrvate za oružanu borbu 

protivu narodne vlasti i. t. d. Pored toga pisana su i preteća pisma 

raznim funkcionerima narodne vlasti. Sve je to činio i preduzimao 

optuženi Poljaković u cilju da prikupi potrebno oružje radi vršenja 

terorističkih napada na istaknute ličnosti našega javnog života, 

radi preuzima oružanih akcija u cilju rušenja našega poretka i 

najzad u momentu oružane akcije spolja, bude sve spremno i 

za njihovu oružanu akciju. Sve ovoje utvrđeno na osnovu iskaza 

optuženog Poljakovića i iskaza optuženog Stantić Šime. 

Optuženi Poljaković je sam prikupljao i organizovao prikupljanje 

novčanih sredstava u Subotici i okolini za pomaganje bačkih 

studenata u Zagrebu. Novac je prikupljao od onih lica koja su 

bila na istoj političkoj liniji kao i on tj koji su bili protivnici poretka 

u našoj zemlji, kao što je i optuženi Ivić Aleksandar, optuženi Vujković 

Franjo, koji je kao svećenik prikuplčjao novčana sredstva 

od raznih sveštenih lica, koji su bili na neprijateljskoj liniji prema 

poretku u našoj zemlji. Prilikom prikupljanja pomoći prilazilo se 

ljudima tako da im je rečeno da se pomoć sakuplja za studente 

koji rade u protunarodnom pravcu. Optuženi Poljaković je jedan 

deo sakupljenih sredstava je upotrebljavao za podmirivanje troškova 

oko štampanja ilegalnih letaka i časopisa, a drugi deo je 

slao u Zagreb optuženom Milonji Dragutinu koji je zajedno sa 

optuženim Pešutom delio pomoć studentima. Optuženi Poljaković 

je znao da se ova pomoć deli samo studentima koji su neprijateljski 

raspoloženi prema današnjici dakle koji su za borbu protiv 

današnjeg poretka Na taj način Poljaković i njegova grupa 

vršili istovremeno stalnu agitaciju i propagandu protivu državnog 

uređenja u našoj zemlji. Sve je ovo utvrđeno na osnovu iskaza 

optuženog Poljakovića i optuženog Pešuta. 

Krajem avugusta 1947. godine optuženi Poljaković je sastavio 

i na šapiropgrafu je umnožio u kući Vukmanov Tomice, i uz 

njegovu pomoć 1 letak u kojem je pozivao narod na borbu protiv 

postojeće uređenja i narodne vlasti čije je predstavnike nazivao 

divljacima, i lažno tvrdio da današnja narodna vlast otima boga 

pravdu i kruih iz usta. Ovaj letak je u noći između 30. i 31. augusta 

1947. godine i sam i putem Stantić Šime, Vukmanov Tomice, 

Perčić Maće i svoga brata Stipana rasturao u Subotici i okolini, i 

to u raznim pravcima da bi istraga narodnih vlasti u tome pravcu 

bila otežana. Ovo je činio u vreme otkupa belih žitarica, a u cilju 

da pokrene narod na borbu protivu poretka i Narodne vlasti. Ovo 

je utvrđeno priznanjem optuženog Poljakovića i Stantić Šime i 

pregledom upitnog letka koji prileži spisu. 

Ilegalni časopis i letke štampao je optuženi Poljaković prvo 

na pisaćoj mašini a kasnije na šapirografu svećenika dr. Hartmana, 

a posle od materijala kojega je dobio iz Zagreba od optuženog 

Pešuta. Ovo je utvrđeno iskazima optuženog Poljakovića 

i Pešuta. 

Dakle, optuženi Poljaković sa gore opisanim svojim zločinačkim 

radnjama, svesno vršio izdaju svoga naroda, organizovao 

je udruženje sa ciljem nasilnog obaranja postojećeg poretka u 

našoj zemlji i vršio agitaciju i propagandu za nasilno obaranje 

poretka u našoj zemlji, u kojim njegovim radnjama stoje svi elementi 

krivičnih dela iz čl. 2 stav 1 čl. 3 tač. 8 i čl 9 stav 1. Zakona 

o krivičnim delima protiv naroda i države. 


25

Pučka 



(9) Dio 

Povijest 

HRVATA 

Podrijetlo Hrvata je tema o kojoj postoji nekoliko teorija. Ovo pitanje je zaokupljalo 

znatan broj stručnjaka stotinama godina. Sama tema je višeznačna i na nju 

vjerojatno nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor. 

Habsburzi i Hrvati 

Rijetko je koji rod u hrvatskoj povijesti 

odigrao tako dugotrajnu i važnu 

ulogu, kao što ju je imala dinastija 

Habsburga. Nijedna druga dinastija nije 

toliko stoljeća vladala Hrvatima, a rijetki su 

bili i domaći plemićki rodovi, koji su, poput 

Šubića Bribirskih i Zrinskih ili Frankopana, 

više od četiri stotine godina presudno utjecali 

na sudbinu hrvatskog naroda. Odnosi 

Hrvata i njihove vladarske dinastije bili 

su opterećeni dnevnopolitičkim nesuglasicama. 

Slom Austro-Ugarske Monarhije 

pružio je priliku da se prvi put objektivno i 

smireno prouči povijest hrvatsko-habsburških 

veza.Iako već od kraja 14. stoljeća 

počinju pripajati neke dijelove hrvatskih 

zemalja svome lenu (1374. Istra, 1466. 

Rijeka), a 1438. hrvatsku krunu prvi puta 

nosi jedan Habsburgovac, Albert II., te 

potom njegov sin Ladislav V., Habsburgovci 

dolaze na hrvatsko prijestolje 1527. 

godine i hrvatskim zemljama vladaju sve 

do pada Austrougarske Monarhije 1918. 

godine. 

Habsburzi prije konačnog 

preuzimanja ugarskohrvatskog 

prijestolja 

Podrijetlo Habsburga 

Habsburzi su se na političkoj pozornici 

Europe pojavili nekoliko stoljeća prije 

no što su stupili u dodir s Hrvatima.Tako 

dugo dok su Habsburzi vladali na svojim 

prijestoljima, rađale su i zaboravljale se 

legende o njima. Tek kada je dinastija sišla 

26 

s vlasti, počeli su povjesničari znanstveno 

proučavati njihove početke, bez opterećenja 

političkih zahtjeva i predrasuda. No, 

tada se moralo priznati da se zbog nedostatka 

povijesnih dokumenata iz razdoblja 

ranoga srednjeg vijeka ne može baš točno 

objasniti najstarija habsburška povijest. 

Čini se da je praotac roda bio Gontran 

Bogati (oko 950.), vojvoda Donjeg 

Alsacea, koji je u X. stoljeću držao posjed 

Habichtsburg u burgundskom kraljevstvu. 

Ime je posjeda dalo kasnijim kraćenjem i 

ime rodu: Hab(icht)sburg. Posjed se nalazio 

u kantonu Aargau, u njemačkom dijelu 

današnje Švicarske, a utvrda je na njemu 

bila izgrađena 1020. godine. U tom ranom 

razdoblju do izražaja je došla još jedna 

kasnija značajka Habsburga: svoje su 

posjede i vlast širili manje ratovima, a više 

mudrim ženidbenim vezama sa susjednim 

velikaškim i vladarskim rodovima. Mirazima 

i ugovorima o nasljedstvu, kojima su 

stjecali imanja izumrlih obitelji, postupno 

su i sigurno širili svoje posjede u Alsaceu, 

južnoj Njemačkoj i današnjoj Švicarskoj. 

Prvi Habsburzi 

Otto (1111.), unuk onoga Radbota koji 

je sagradio Habichtsburg, uzeo je 1090. 

naslov grofa od Habsburga. Kako je sudjelovao 

u ratu cara Henrika V. protiv ugarskog 

i hrvatskog kralja Kolomana, mogli 

bismo reći da je on prvi od Habsburga koji 

je došao u dodir s Hrvatima, premda nam 

je o njegovoj djelatnosti iz tog rata poznat 

samo potpis na nekoj ispravi izdanoj u 

Požunu (Bratislavi), gradu u kojemu će 

se mnogo stoljeća poslije njegovi potomci 

kruniti za ugarsko-hrvatske kraljeve. 

Habsburzi su bili vjerni službenici svojih 

vladara, careva od roda Hohenstaufovaca, 

što im je omogućilo brzo napredovanje i 

znatnu ulogu na dvoru. Početkom XIII. 

stoljeća Rudolf II. Stari (1232.) vladao je 

velikom kneževinom (zapravo državinom) 

i imao nemale prihode od carina, maltarina 

i poreza, a car Fridriech II. pristao je 

biti kumom njegovom unuku i budućem 

njemačkom kralju Rudolfu Utemeljitelju 

(1218.-1291.). 

Rudolf Utemeljitelj popeo se na njemačko 

prijestolje nakon dugotrajnog razdoblja 

bezvlađa i sukoba među različitim 

kandidatima za njemačku kraljevsku čast. 

Izborni knezovi, koji su odlučivali o tome 

tko će biti vladar, nisu se preko dvadeset 

godina mogli dogovoriti i postići jedinstveni 

izbor, sve dok se nekima od njih nije 

učinilo da bi Rudolf mogao biti dobar vladar. 

Tako je napokon 1273. Rudolf izabran 

za njemačkog kralja i okrunjen u katedrali 

u Aachenu, tamo gdje su se krunili njegovi 

prethodnici još od vremena Karla Velikog. 

Rudolf Utemeljitelj uzdigao je 

Habsburge na pozornicu europske politike 

i od roda koji, ma kako ugledan bio, 

nije bio važan izvan lokalnih okvira svojih 

posjeda, stvorio jednu od najvažnijih 

europskih dinastija. 

Iako je njegov sin Albert I. (1255.-1308.) 

naučio od oca kako treba voditi politiku, 

okolnosti mu nisu išle na ruku. Knezovi 

izbornici pobojali su se da bi ovoga puta 

Habsburzi na njemačkom prijestolju mogli 

biti prejaki i premoćni, pa su radije za kralja 

izabrali Adolfa od Nassaua. Albert je 

bio dovoljno mudar da ne izaziva nevolje, 

te da se pomiri s tim izborom i posveti 

sređivanju posjeda što ih je stekao njegov 

otac Rudolf. 

Albert II. Mudri (1298.-1358.) zaslužio 

je svoj nadimak mirotvornom politikom, 

koja je Austriju za duže vrijeme poštedila 

ratnih razaranja. Ona je dijelom bila određena 

i činjenicom da je vojvoda bio paraliziran, 

što je bila možebitna posljedica 

pokušaja ubojstva trovanjem. 

Rudolf IV. (1339.-1365.), koji je, kao i 

njegov pradjed, nosio nadimak Utemeljitelj, 

bio je isuviše poduzetan i sposoban, 

a da bi ga takav udarac mogao ozbiljnije 

ugroziti. Tirol stekao je 1363. i time ovladao 

čitavom južnom granicom carstva 

prema Italiji, što mu je omogućilo da svoju 

političku djelatnost usmjeri prema sjeveru 

Apeninskog poluotoka, a u ratu je s akvilejskim 

patrijarhom osvojio i Furlaniju. 

Daljnje je širenje prema jugu, prvi put i 

na krajeve naseljene Hrvatima, ostvareno 

mirnim putem, ugovorom o međusobnom 

nasljeđivanju s goričkim grofovima. Ugovor 

će dati rezultata tek 1374, kada će 

Rudolf već davno biti pokojan: Habsburzi 

će po njemu naslijediti Goricu, Pazinsku 

grofoviju s izlazom na Kvarnerski zaljev i 

neke manje posjede u Koruškoj. 

Pretvarajući Beč u glavni grad svojih 

provincija, utemeljio je u njemu 1365. 

mjesečnik br.105

1 0 5 


sveučilište. Ono će u sljedećim stoljećima 

odigrati važnu ulogu upravo u obrazovanju 

hrvatske intelektualne elite, a kroz to 

će utjecati na cjelokupni razvoj znanosti i 

kulture u Hrvata. Zanimljivo je da je među 

uzvanicima koji su bili nazočni svečanom 

činu osnivanja sveučilišta bio i zagrebački 

biskup Stjepan, jedini biskup pozvan iz 

inozemstva. Koji su bili motivi tog poziva, 

odnosno je li se biskup Stjepan slučajno tih 

dana zatekao u Beču, za sada ne znamo. 

Bilo kako bilo, taj događaj pokazuje da su 

se veze Habsburga i hrvatskih krajeva, 

pogotovo Slavonije, kojoj je Zagreb tada 

bio glavnim središtem, počele razvijati već 

u XIV. stoljeću, nekoliko desetljeća prije 

no što je prvi Habsburg zasjeo na ugarsko-hrvatsko 

prijestolje. 

Albert V. (1397-1439) - prvi 

dolazak Habsburga na 

hrvatsko prijestolje 

Prvi od Habsburga koji je izravno 

došao u dodir s Hrvatima, pa makar i za 

kratko, bio je Albert V. Kao muž Elizabete, 

kćeri ugarsko-hrvatskog kralja i njemačkog 

cara Žigmunda Luksemburškog, koji 

je umro 9. prosinca 1437. ne ostavivši 

muškog nasljednika, imao je najveće 

izglede da naslijedi svog tasta. Ugarski 

i hrvatski velikaši složili su se s posljednjom 

voljom umirućeg kralja, koji je tražio 

krunu za svoju kćer i njezinog muža, pa su 

ih na saboru u Požunu, devet dana nakon 

careve smrti, izabrali za kralja i kraljicu. 

Tako je prvi Habsburgovac postao i hrvatskim 

vladarom. 

Iduće je godine Albert izabran i za njemačkog 

kralja, jer je slabost Habsburgovaca, 

podijeljenih u više grana, ponovno 

knezovima izbornicima bila važan argument 

pri izboru vladara. Od tog trenutka, 

pa sve dok Napoleon nije ukinuo Sveto 

Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, 

Habsburgovci su držali carsku krunu u 

svojim rukama (osim za kratka prekida 

1740.-1745.). No, knezovi su se izbornici 

prevarili, ako su mislili izabrati slaba vladara: 

tri mjeseca kasnije u Albertovim je 

rukama bila i češka kruna, jer su ga katolički 

češki velikaši izabrali kao kandidata 

svoje strane, dok su se husiti priklonili 

poljskom kralju Kazimiru IV. Jageloviću. 

Za vrijeme Albertova boravka u Pragu 

radi krunidbe, došlo je do njega poslanstvo 

grada Dubrovnika, s molbom da 

kralj potvrdi stare povlastice, što je ovaj 

i učinio. Uopće je njegov odnos prema 

Dubrovniku bio vrlo dobar. Kralj je grad 

uzeo u zaštitu kada mu je zaprijetila opasnost 

od vojvode Stjepana Vukčića, te je 

naložio braći Talovcima, uz Frankopane 

tada najjačim hrvatskim velikašima, da, 

bude li potrebno, sakupe vojsku i udare na 

vojvodu Vukčića. 

Albertov je dolazak na vlast protekao 

u znaku obračuna s moćnom velikaškom 

dinastijom knezova Celjskih, koji su 

imali velike posjede ne samo u austrijskim 

zemljama nego i u Slavoniji, te su 

tijekom čitave prve polovice XV. stoljeća 

igrali važnu ulogu u hrvatskoj i ugarskoj 

povijesti. Oni su Habsburzima bili izravni 

suparnici u borbi za najviše časti i položaje 

u carstvu i Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, 

a nakon Žigmundove su smrti 

nastojali nametnuti Barbaru Celjsku, njegovu 

udovicu, za nasljednicu krune. Albert 

je, međutim, Barbaru zatvorio, a njegov 

pristaša, slavonski ban Matko Talovac, 

otišao je nakon požunskog izbora odmah 

u Slavoniju, kako bi se mogao djelotvorno 

oduprijeti Celjskima. Matkov je brat Petar 

postao kraljevim osloncem u Hrvatskoj 

nakon što je kralj oduzeo banstvo Stjepanu 

Frankopanu. Frankopani su, naime, 

u vrijeme Žigmunda postali toliko moćni, 

da su gotovo samostalno vladali Hrvatskom, 

pa ih je kralj svakako morao obuzdati, 

ako je želio i u tom kraljevstvu uspostaviti 

svoju vlast. Zbog velikih zasluga 

Talovaca, potvrdio im je Albert posjede, 

među ostalima Đurđevac te Srebrnik i 

Brčko u Usori. 

Dok se s jedne strane Albert uz pomoć 

svojih pristaša koliko-toliko stao učvršćivati 

u hrvatskim zemljama, s druge je 

strane naišao na žestok otpor plemstva 

u Ugarskoj. Nakon povratka iz Češke, 

sazvao je u svibnju 1439. sabor na kojemu 

je namjeravao s plemstvom dogovoriti 

sve poslove važne za obranu zemlje od 

Turaka. Plemstvo, a pogotovo ono visoko, 

imalo je, međutim, drukčije planove. 

Nezadovoljni načinom na koji je pokojni 

Žigmund vodio kraljevstvo, a sjećajući 

se valjda i prethodne nesretne vladavine 

njegove supruge Marije i njezine majke 

Elizabete, obilježene dugotrajnim građanskim 

ratom, odlučili su na svaki način izboriti 

se za zakon kojime bi kraljevska vlast 

bila ograničena, a vladar došao u veću 

ovisnost o volji sabora. Pred udruženim 

je plemstvom Albert bio nemoćan, pa je 

morao pristati na izdavanje dekreta, kojim 

je predao u ruke sabora pravo odlučivanja 

ne samo o državnim i vojnim, nego i o obiteljskim 

poslovima same dinastije (primjerice 

pri udaji kraljevih kćeri). Moć palatina, 

najviše državne časti u Ugarskoj, znatno 

je uvećana, pa je kao sudac mogao nastupati 

u sporovima između kralja i njegovih 

podanika. Kralj je trebao skrbiti o obrani 

zemlje i plaćati vojnike, ali su mu prihodi 

smanjeni ukidanjem nekih poreza. Ugarsko 

se plemstvo također pobrinulo da 

kralju, Nijemcu, oduzme pravo dovođenja 

stranaca u kraljevstvo, a naročito njihovo 

namještanje na važne političke i privredne 

položaje. 

Albertov je dekret označio važnu prekretnicu 

u odnosu ugarsko-hrvatskog 

vladara i plemstva. Od tog će vremena, s 

izuzetkom vladavine Matije Korvina, kraljevska 

vlast sve više slabiti, što će, povezano 

sa stalnim turskim nadiranjem, dovesti 

do rasapa ugarskog, ali i hrvatskog 

kraljevstva i prelaska njihovih ostataka u 

ruke habsburške dinastije. 

Do sličnog je razvoja došlo i u Slavoniji. 

Na Saboru u Križevcima, održanom 

u ožujku 1439, zahtijevali su plemići da 

im se vrati staro pravo biranja protonotara, 

oduzeto u vrijeme kralja Žigmunda. 

Protonotar je bio čuvar banskog pečata i 

predstavnik plemstva, pa je Saboru bilo 

stalo da sam odlučuje o osobi protonotara, 

umjesto da ga, kako se to uobičajilo u 

Žigmundovo vrijeme, postavlja ban. Matko 

Talovac, slavonski ban, naglašavajući da 

odluku donosi u ime kralja Alberta, vratio 

je plemstvu staro pravo biranja protonotara. 

Pored pritiska ugarskog plemstva, 

sređivanja prilika u Hrvatskoj i rata protiv 

čeških i poljskih protivnika, Albertu je najveća 

briga bila rastuća turska opasnost. 

Sultan se pripremao za rat s ciljem da 

zauzme Smederevo, veliku i važnu utvrdu 

iz koje su i ugarski vladari eventualno 

mogli započeti vojnu protiv Turaka. Pad 

Smedereva u turske ruke omogućio bi 

pak sultanu ugrožavanje južnih krajeva 

Ugarske i prodor prema središtu kraljevstva. 

Zbog toga je Albert sazvao vojsku u 

Szegedu, ali se ugarsko plemstvo, koje se 

još nedavno tako žestoko opiralo sudjelovanju 

stranaca čak i u obrani od Turaka, 

sada slabo odazvalo na kraljev poziv, pa 

je vojska pristizala sporo i u nedovoljnom 

broju. Dok je Albert tako čekao da prikupi 

dovoljno četa, stigla je u tabor vijest da je 

Smederevo palo. Ugre je uhvatila panika, 

dobar se dio vojske razbježao, a kralj se 

s ostatkom zaputio prema jugu kako bi 

suzbio turske čete koje su odmah po padu 

Smedereva provalile preko Dunava. Albert 

je postigao cilj i protjerao neprijatelja, ali je 

tijekom vojne obolio od dizenterije i umro 

na putu prema Beču, kamo se prije smrti 

htio vratiti. Vladao je nepune dvije godine, 

a iza sebe je ostavio dvije kćeri i trudnu 

udovicu, koja će mu roditi sina Ladislava, 

zvanog Posmrče. 

Albertova vladavina označava početak 

ne samo bližih dodira Hrvata s Habsburzima, 

nego i nastojanja albertinske, a 

potom i leopoldinske loze da se trajno 

ustoliči na ugarsko-hrvatskom prijestolju. 

Bila je to predigra gotovo četiristoljetne, 

neprekinute vladavine što će Hrvatsku 

trajno vezati uz sudbinu Srednje Europe. 

G.Nimčević 


27



odijevanje u crkvi i izvan nje za 

Način odijevanja je vrlo važan jer odjećom 

čuvamo svoje tijelo ali i nutrinu. 

Svrha ovog članka nije pametovanje 

s visoka nego jednostavno predstaviti 

kršćansku istinu koja će pomoći iskrenim 

katolicima da zamijene lažni mentalitet 

onim pravim katoličkim, koji je u skladu s 

Božjom voljom. 

Ovdje također posebno 

treba istaknuti nošenje vrlo 

uskih traperica plitkog kroja 

koje osim što su nečedne također 

ugrožavaju zdravlje. Čini 

mi se da im je jedina funkcija 

od žene napraviti zavodnicu. 

Djevojke koje se izazovno odijevaju 

će privući pažnju upravo 

onih mladića koji će više gledati 

na njihovo tijelo nego na njih 

kao osobe. Čedno odjevena 

djevojka ili žena je mnogo privlačnija 

dostojnom muškarcu 

jer ga potiče na čedno promatranje 

i divljenje. 

Kažu da odijelo ne čini 

čovjeka. To je s jedne strane 

točno – vanjski izgled i pojava 

nemaju u sebi neku ugrađenu 

snagu da temeljito izmijene 

osobu, ali možemo reći da je i 

obrnuto ispravno – odijelo čini 

čovjeka ukoliko predstavlja 

odraz čovjekove nutrine i šalje 

poruku o nama. Ako se netko 

odijeva nemarno, neusklađeno, 

zapušteno, drugima šalje negativnu 

sliku o sebi. Isto tako, 

pristojnost i finoća u odijevanju 

mogu ostaviti samo dobar 

dojam na okolinu. Zato je svakako 

važno priznati tu ulogu koju nosi odijevanje 

i prema tome se ispravno ophoditi. 

Odijevanje u crkvi 

U temi o odijevanju, veliku važnost 

ima naše odijevanje za odlazak u crkvu 

i sudjelovanje na svetoj misi te posjeta 

drugim svetim mjestima (vanjska svetišta, 

samostani, župni dvorovi, sjemeništa i sl.). 

Već u Svetom Pismu vidimo, da kad osoba 

dolazi pred Boga, u njoj se rađa strahopoštovanje 

i osjećaj nedostojnosti pred živim 

Bogom; ali Bog želi da mu mi prilazimo pa 

svakako to trebamo činiti na što dostojniji 

način. Znamo, na primjer, da je Mojsije 

pokrio svoje lice pred Bogom i u cijelom 

Pismu vidimo kako proroci ne mogu gledati 

u lice Božje zbog vlastite nedostojnosti. 

U Knjizi Izlaska (Izl) 28,3-43 sam Bog 

daje Mojsiju detaljne upute o svećeničkoj 

odjeći, iz toga vidimo da Bog pazi na takve 

detalje i da mu nisu nešto nevažno. Nadalje 

u Izl 39 vidimo kako su Božje naredbe o 

svećeničkoj odjeći savjesno izvršene. 

Danas na 

misama 

viđamo bake 

ili sredovječne 

gospođe, 

naročito iz 

provincije kako 

u crkve dolaze 

s maramama 

na glavi, a tako 

se odijevaju i 

izvan nje. To nije 

znak zaostalosti, 

već držanja 

tradicionalnih 

vrijednosti 

Neobično je da postoji „dress code“ u 

poslovnom svijetu koji svi slijede i nezamislivo 

je vidjeti menadžera koji na sastanak 

dolazi ležerno odjeven. Tu su pravila vrlo 

jasna - načinom odijevanja se pokazuje 

ozbiljnost, profesionalnost i odgovornost 

prema radu. Dakle, svi ljudi koji žele da 

ih se ozbiljno shvati itekako vode brigu o 

odijevanju. 

Kada sa sastanka menadžera dođemo 

na misu, sa žaljenjem moramo primijetiti 

da mnogi ne vode računa kako će se 

odjenuti u crkvi. A čak će i klijent kada ode 

potpisivati ugovor u banku paziti da se pristojno 

odjene. Očito je da su sinovi svijeta 

snalažljiviji od sinova svjetlosti. (Evanđenje 

po Luki 16,8) 

Katolici svoju vjeru svjedoče u svakom 

trenutku pa stoga i odijevanje treba ukazivati 

na život u skladu s evanđeoskim 

vrijednostima, tj. da žive u svijetu ali da 

nisu od svijeta jer mi slijedimo Krista a ne 

grešnu kulturu. 

U toplijem dijelu godine postalo je uobičajeno 

vidjeti da na misu dolaze 

žene u majicama na bretele, 

dubokih dekoltea, u haljinama 

i suknjama od providnih materijala. 

Neki muškarci također 

dolaze u majicama bez rukava, 

u kratkim hlačama, u japankama. 

Nastojanja pojedinih 

svećenika da upozore na neprimjereno 

odijevanje uvijek nailazi 

na negativne komentare, 

ponekad čak i mediji omalovažavaju 

takve pokušaje mjesnih 

župnika. Župnik iz Vodnjana 

kaže kako je u posljednjih 

nekoliko godina iz crkve udaljio 

oko 6000 neprimjereno odjevenih 

posjetitelja. Otac Pio je 

vraćao sve žene koje su došle 

u prekratkim haljinama na ispovijed 

pa su njegova subraća na 

ispovjedaonicu stavila natpis: 

„Prema izričitoj želji Padre Pija 

žene koje ulaze u ispovjedaonicu 

moraju imati haljinu najmanje 

dvadeset centimetara 

ispod koljena“. Čini se kao tvrd 

govor no ljudi su i za Isusove 

riječi koje nisu mogli prihvatiti 

rekli da je to tvrd govor. Za one 

koji žele slijediti Isusa nema 

kompromisa. Ili mu jesu vjerni 

ili nisu. 

Jedan interesantni tekst o odijevanju 

u crkvi i svetim mjestima potiče svakoga 

„tko je izazvao pravedan gnjev Božji zbog 

neprikladne odjeće“ na svetim mjestima 

da „ponizno prizna i ispovijedi te grijehe i 

učini zadovoljštinu povrijeđenom Božanskom 

Veličanstvu“. Ove riječi o Božjem 

gnjevu mogu zvučati strogo našim ušima 

ali podsjetimo se da je jedino mjesto gdje 

je Isus ikada očitovao svoj gnjev bio Hram 

Božji jer je za Njega pisano: „Izjeda me 

revnost za Dom Tvoj“ (Evanđelje po Ivanu 

2,17). 

Također na odijevanje posebno trebaju 

paziti čitači na svetoj misi. U nekim 

župama postoji ideja da kao što ministranti 

nose haljine i čitači nose posebne 

28 

mjesečnik br.105

1 0 5 


haljine jer na taj način ne bi svojim stasom 

ili odjećom odvlačili pažnju puka s Riječi 

Gospodnje na sebe. A to se događa jer 

rastresenost lako nastupi, pa nam mnogo 

puta nesvjesno pažnja skrene i prečujemo 

što nam Bog govori. 

Pokrivanje glave u Crkvi 

Danas na misama viđamo bake ili 

sredovječne gospođe, naročito iz provincije 

kako u crkve dolaze s maramama 

na glavi, a tako se odijevaju i izvan nje. 

To nije znak zaostalosti, već držanja tradicionalnih 

vrijednosti. Da to nije znak 

zaostalosti već pažnje mogli smo vidjeti i 

prilikom audijencije bivše premijerke kod 

sv. Oca kada je na glavi imala veo lijepog 

prikladnog uzorka. Tako bi se moglo preporučivati 

svim ženama (i mlađim) i danas 

da pokriju glave nekim lijepim modernijim 

velima ili maramama – onima koje žele, a 

ne da one koje žele, da se među nama 

osjećaju stigmatizirane zbog te želje. 

Žena s velom ne „poziva“ druge na liturgiji, 

poput žena s „pramenovima“: gledajte 

me, primijetite me. Ona je usredotočena 

na Onog zbog kojega smo svi i došli na 

misui sudjeluje vanjskim znakovima da 

sve upućuje na Onoga zbog koga smo 

došli. Te marame i velovi mogu biti i suvremenije-prikladnije 

učvršćeni, ne „klasično“ 

u čvor stegnuta crna marama ispod brade 

kako najčešće nose bake. Pobožne pravoslavne 

žene na Istoku, bilo mlade, bilo 

starije s ovim nemaju nikakvih problema: 

ondje jedino djevojke smiju u crkvu otkrite 

glave. „Sram“ zbog nošenja ovog tradicionalnog 

odjevnog predmeta „izum“ je 

„oslobođenog“ proliberalnog globaliziranog 

Zapadnog čovjeka. Danas je pokrivanje 

glave ustaljena praksa u izvanrednom 

obliku rimskog obreda (tzv. tradicionalna 

latinska misa), čije je dostojanstvo i svetost 

potvrdio papa Benedikt te dobiva sve 

širu primjenu. 

Za muškarce vrijedi drevni običaj da u 

crkvi ne smiju nositi pokrivalo za glavu, 

osim ako je riječ o obrednim pokrivalima. 

Naravno da i oni u crkvi trebaju doći u 

čistoj i urednoj odjeći koja neće imati 

na sebi nekakve „duhovite“ natpise, niti 

odjeću kakvu ne bi nosili prigodom odlaska 

na kakvo javno predavanje ili slično 

ozbiljnije okupljanje. To jest, u crkvi se 

nosi odjeća kakvu se oblači za kazalište, a 

ne kakvu se nosi na rock – koncertu. 

Katolički standard odijevanja 

Ukratko ćemo sažeti najvažnije odrednice 

o kojima treba voditi računa prilikom 

odabira odjeće za žene, muškarce ali i za 

djecu i mlade. Odabir odjeće naravno ovisi 

o prigodi za koju se odijevamo kao i klimatskim 

prilikama, no u svakoj prilici treba 

birati čedan način odijevanja. Također je 

važno paziti da odjeća bude uredna i u 

skladu s tijelom - ni prevelika niti preuska. 

Ne nositi majice s vulgarnim i ciničnim natpisima 

koje se danas nude za sve uzraste. 

Žene: izbjegavati usku i prekratku 

odjeću, haljine i suknje do koljena, hlače 

trebaju biti malo šireg kroja, paziti na 

dekolte, ne nositi prozirnu odjeću ispod 

koje se vidi donje rublje. Također ne nositi 

odjeću kod koje ramena, leđa, trbuh, 

bedra ostaju gola. Na plaži, nositi kupaće 

kostime koji nemaju velike izreze i koji na 

prikladan način pokrivaju tijelo. Bilo bi idealno 

kupati se na manjoj plaži no znamo 

dobro kako je to neizvedivo. No ono na što 

možemo utjecati je ne prešetavati se na 

veće udaljenosti u kupaćem kostimu nego 

se za takve situacije odjenuti. 

Muškarci: izbjegavati preusku odjeću. 

Bilo bi dobro naviknuti se češće nositi odijela, 

npr. za odlazak na misu. Socijalno se 

muškarca odjevenog u odijelo – makar i 

ono flanelsko – doživljava uglednijim pa 

takvo odijevanje može čovjeku priskrbiti i 

neku prednost. U ljetnim mjesecima nositi 

majice, tj. ne izlaziti odjeven samo u hlače. 

Djeca: pustiti djecu da budu djeca, ne 

praviti od njih male odrasle ljude. Roditelji 

ne bi smjeli poticati djecu na nečedno odijevanje 

time što im od malena daju odjeću 

koja je neprimjerena za njihov uzrast: npr. 

djevojčice oblače u male mini suknje i 

dječje štiklice ili dječacima kupuju macho 

crne kožne jakne. Jednom kada djeca 

prime takav obrazac ponašanja u odrasloj 

dobi će se to izraziti u još većoj mjeri. 

Zaključak 

Revnim pristajanjem uz tradicionalno 

odijevanje katolici će imati moralno pozitivan, 

motivirajući utjecaj na poganski svijet 

oko sebe i pridonijeti ponovnoj uspostavi 

kršćanske civilizacije. Nimalo ne sumnjamo 

da će ovaj tekst izazvati malu bunu 

ne samo onih koji se smatraju katolicima 

i ne idu u crkvu, već i onih koji su iskusni 

vjernici te redovito pohađaju crkvu. Zašto 

ovi drugi? Jer su mnogi već odavno ustalili 

svoje „crkveno odijevanje“ na sekularističkim 

prolaznim pomodnim trendovima, 

a sada im ga netko tu „remeti“. Da je to 

„zaista tako“ onda bi o tome čuli i u samim 

crkvama, a oni eto ne čuju. Ovdje je prilika 

za spomenuti da je to zbog prezbiterskih 

propusta da upozoravaju na nečedno odijevanje 

u crkvi, a ne zato što sam nauk 

Crkve nije takav. (Sjetimo se samo onih 

današnjih nebrojenih krštenja i vjenčanja 

s polunagim mladenkama i kumama). 

Revnim pristajanjem uz tradicionalno 

odijevanje u smislu običaja i formi koji su 

izrasli kao izraz vjere i čuvaju tu vjeru, 

katolici će imati pozitivan utjecaj na neopoganski 

svijet oko sebe i pridonijeti 

obnovi kršćanske civilizacije. U suprotnom 

će pridonijeti njenoj dekadenciji i propadanju. 

Dakle, katolik definitivno svojim odijevanjem 

pridonosi odnosno odmaže svom 

spasenju. 

Marina Periša 


29



Hrvatsko iseljeništvo (17) 

HRVATI DILJEM SVIJETA 

HRVATSKA MANJINA U JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI 

30 

Brojčano stanje Hrvata u JAR-u i 

njihovo doseljavanje 

Broj Hrvata koji žive u JAR-u nije 

moguće pouzdano utvrditi, iako su vršena 

i znanstvena istraživanja. Temeljem procjene 

Veleposlanstva RH u Pretoriji, Hrvatske 

katoličke misije, te same procjene 

hrvatske iseljeničke zajednice u JARu, 

danas živi između 5.000 Hrvata koji 

govore hrvatskim jezikom i koji održavaju 

vezu sa Hrvatskom, odnosno koji su nacionalno 

svjesni i izjašnjavaju se Hrvatima. 

Isto takou JAR-u živi još nekoliko tisuća 

stanovnika koji imaju hrvatsko podrijetlo 

(druga, treća, a već i četvrta generacija), 

ali zbog duboke integriranosti, te gubitka 

veza s Hrvatskom, ne govore hrvatskim 

jezikom i ne izjašnjavaju se Hrvatima, 

kao što i ne održavaju veze s Hrvatskom. 

Temeljem slobodne procjenedanas u Južnoafričkoj 

Republici živi sveukupno oko 

8.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. 

Najveći broj hrvatskih iseljenika i njihovih 

potomaka danas živi u Johannesburgu 

i Pretoriji, znatno manje u Cape Townu i 

Durbanu, a ima ih i u Vanderbijlparku, 

Pinetownu, Stellenboschu, Pietermaritzburgu, 

Westvilleu, Roodeportu, Brakvanu 

i još nekim manjim naseobinama. 

Status Hrvata u JAR-u 

Većina Hrvata ima državljanstvo JAR-a 

ili stalni boravak u Republici Južnoj Africi, 

te imaju ista prava i obveze kao i domaće 

južnoafričko stanovništvo. Južnoafrička 

Republika dozvoljava dvojno državljanstvo. 

Hrvatske udruge i katoličke misije 

U Johannesburgu djeluje Hrvatska 

katolička misija, gdje se organizirano okuplja 

i najveći broj Hrvata (nedjeljne mise, 

duhovni blagdani, akcije Caritasa). U 

sklopu Misije djeluje i Hrvatski Caritas. 

Hrvatska nastava i lektorati hrvatskog 

jezika 

Hrvatske nastave i razmjenskih lektorata 

hrvatskog jezika u nadležnosti Ministarstva 

znanosti, obrazovanja i sporta u 

JAR-u nema. 

Izdavaštvo i mediji 

U JAR-u ne postoji radio ili TV-postaja 

koja bi emitirala program na hrvatskom 

jeziku. Također, ne izdaju se niti novine, 

osim Župne vijesti Hrvatske katoličke 

misije u Johannesburgu. 

40 GODINA DJELOVANJA FRANJE- 

VACA U JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI 

Prije dolaska Franjevaca u Južnoafričkoj 

Republici samo su dva svećenika 

dolazila privremeno voditi službu Božju za 

Hrvate: o Albin Kladnik,Slovenac, misionar 

u Carolini i don Ante Meštrović iz Splitske 

nadbiskupije. Na traženje Hrvata iz Južnoafričke 

Republike da im se pošalje svećenik, 

nakon brojnih pokušaja i neuspjeha 

o pronalasku svećenika za Afriku, kardinal 

Franjo Šeper, zamolio je provincijala 

Provincije Sv. Jeronima u Zadru, o.Benka 

Tulića, da preuzme brigu za Hrvate u 

Africi. Provincijal šalje o. Ivu Stanka Perovića, 

koji je do tada bio na službi u Kairu, 

za dušobrižnika u Johannesburg. 

Prvi koraci 

Fra Ivo dolazi u Johannesburg u ožujku 

1969. godine. Pronalazi smještaj kod 

braće Marista na Obsevatory. Nedeljna 

misna slavlja su bila u Holy Trini ty Church 

Braamfontein. Odmah po dolasku uviđa 

što je najpotrebnije raditi s ljudima: osniva 

crkveni zbor, učenje jezika, folklorne grupe 

i slično. S tim je riješio veliki problem koji 

su imale sve iseljeničke zajednice - ujediniti 

starije emigrante s mlađima.To se 

moglo jedino kroz ovakva liturgijska i folklorna 

događanja. 

Dvije godine kasnije Hrvatska Katolička 

Zajednica kupuje kuću u 1. Raglan Str. 

Sydenham. Kupnjom kuće počinje bolji 

rad, češća okupljanja, predavanja jednom 

mjesečno, prikazivanje filmova. Osniva se 

Župno vijeće, pokreće list Župne vijesti, 

koje su odigrale veliku pastoralnu ulogu. 

Uz nedjeljne sv.mise u Johannesburgu, 

jednom mjesečno misa se slavila u Pretoriji 

i Vanderbilparku. Tako se dobro pokrio 

najveći broj naših iseljenika. 

U Afriku dolazi u lipnju 1979. fra Veselko 

Grubišić. Njegovim dolaskom proširuje se 

rad u traženju novih, neuključenih hrvatskih 

ljudi, obilazak drugih gradova, kao 

što su: Durban,Cape Town. Godine 1980. 

uvode se i tamo sv. misa i druženje. 1985. 

godine fra Ivo Stanko Perović je po drugi 

put, što radi godina, što zbog nostalgije, 

izrazio želju vratiti se u Svetu Zemlju, gdje 

umire 1994. godine. U lipnju 1985. dolazi u 

Južnu Afriku fra Marijan Zlovečera, dugogodišnji 

dušobrižnik za Hrvate u Argentini. 

Gradnja nove crkve 

Kako smo i dalje, radi prostora, za 

Božić imali mise izvan kuće, javila se 

potreba gradnje vlastite crkve. Arhitekt 

gosp. Željko Maček i fra Marijan su tražili 

najbolja rješenja koja će odgovarati potrebama 

zajednice. Tako se ušlo u avanturu 

gradnje crkve. 

Vijeće grada Johannesburga 01. 08. 

1990. godine dalo je dozvolu za gradnju 

crkve, a 08. 03. 1991. odobrilo je i nacrte. 

Župno vijeće je odlučilo i datum početka 

radova za 28. 04. 1991. Gradnja je počela 

u najtežoj situaciju u Domovini, agresiji na 

Hrvatsku. Suočeni sa slanjem materijalnih 

dobara u Hrvatsku, ovdje je započeta 

gradnja, koju treba dobrano pomagati što 

novčano i materijano, bio je preveliki izazov. 

Tadašnji proračun za gradnju bio je 

cca 800.000 randa. Radovi su trebali biti 

gotovi do konca listopada 1992. godine. 

Međutim, sve se to pomalo produživalo 

radi rata u Hrvatskoj i nedostatkom novca. 

Posveta crkve 

Nakon 9 godina u Južnoj Africi, o. 

Marijan Zlovečera se vratio u Hrvatsku u 

rujnu1994. Nije trebalo dugo čekati, već 

sljedeće godine u lipnju dolazi fra Ivica Strčić, 

za novog kapelana u Južnoj Africi. Te 

godine uspostavljeno je i Veleposlanstvo u 

Južnoj Africi, s prvim veleposlanikom gos. 

Tvrtkom Mursalom, dugogodišnjim urednikom 

Župnih vijesti i članom Župnog vijeća. 

H.Dusper 

mjesečnik br.105

1 0 5 


U susret događajima... 

Susret mladih u Baču 2012 

Na redak iz poslanice Filipljanima: Radujte se u Gospodinu 

uvijek!, odazvalo se oko 300 mladih vijernika Subotičke biskupije 

koji su se okupili u subotu 12.05. na tradicionalni susret u Baču. 

U dobrodošlici povjerenik mladih subotičke biskupije vlč. Marijan 

Vukov poželio je svima „sunce na nebu i u dušama“. Nakon 

pozdrava domaćina bačke župe sv. Pavla, Josipa Štefkovića, 

predavanje inspirirano papinom porukom mladima uoči ovogodišnje 

Cvjetnice održao je vlč. Dragan Muharem potičući mlade 

na razmišljanje o sreći i udjelu Boga u ljudskoj radosti. Oko 30-ak 

mladih iz ujedinjenih zborova ARM, Ritam vjere, Markovi lavovi i 

Isusovog Uskrsnuća glazbeno su ispratili i uljepšali susret. Superbačmeni 

u plavim majicama uložili su sve svoje talente, iskrena 

razmišljanja i ideje u radu u grupama što je rezultiralo iznimno 

kreativnim, zanimljivim i poučnim plenumom održanim u dvorani 

nakon športskog programa. Mladi župe Uskrnuća Isusovog pripremili 

su za ovaj susret predstavu „Ka svijetlosti hodimo“ koja 

je završila gromoglanom pjesmom „Mesija“. Vrhunac, ujedno i 

završetak susreta, bila je sveta misa koju je predvodio subotički 

biskup Ivan Penzeš. 

L. Ivanković 

Izišao prvi svezak 

“biografskog leksikona hrvata istočnog srijema” 

U izdanju Libera editio d.d. iz Zagreba i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, u Zagrebu je objavljen prvi svezak “Biografskog 

leksikona Hrvata istočnog Srijema”. Na 210 stranica obrađeno je oko 200 natuknica u kojima su 

obrađeni životopisi značajnih osoba iz prošlosti i sadašnjosti srijemskih Hrvata, ali i nehrvata koji su 

svojim djelovanjem pridonijeli hrvatskoj zajednici u istočnome Srijemu. 

Osobitost leksikona očituje se u tome da ne sadrži samo biografije poznatih osoba o kojima je već 

pisano, nego i biografije, uvjetno rečeno, običnih ljudi koji su svojim djelovanjem ostavili traga u sredini u 

kojoj su živjeli, to više što se o njima pisalo malo ili se nikako ne piše. Tako se među njima mogu naći 

znamenite ličnosti iz crkvenoga (npr. đakovački i srijemski biskupi Antun Akšamović, Stjepan Bäuerlein i 

Nikola Đivović, te župnici Đakovačke i srijemske biskupije poput Josipa Bertića, Đure Buttnera i dr.), političkoga 

(npr. Ljudevit Auer, Matija Belić, Živko Bertić i dr.), sportskoga (npr. Emica i Srećko Banjan, braća 

Cvitan, Mato Dubravčić, Darko Dujmović i dr.), vojnoga (npr. Siegfried Breuner, Marko i Pavao Čolić, 

Ivan, Josip i Martin Dedović, Ivan Dujmović, Franjo Filipović i dr.), znanstvenoga (npr. Josip Binički, članovi 

obitelji Czeisberger, Mirko Filajdić i dr.), te društvenoga i kulturnoga života (npr. Tugomir Alaupović, 

Frano Alfirević, Nikola Andrić, Milivoj Barbarić, Eugenija Barić, Smiljka Bencet-Jagarić, August Đarmati, 

Robert Frangeš Mihanović i dr.). 

Sadržaj je upriličen sa stotinjak fotografija, a za potrebe Leksikona izrađena je i karta Srijema sa suvremenim državnim i pokrajinskim 

granicama, koja senalazi na njegovoj stražnjoj korici. Na svesku je radilo 25 suradnika, iz Srijema i iz Republike Hrvatske. 

Članovi uredništva su: Ivana Andrić Penava, Mario Bara, dr. sc. Vjekoslav Dorn, Eduard Hemar, Mila Markov-Španović, dr. sc. Vlatko 

Rukavina i Zlatko Žužić. Naslovnicu je dizajnirala mr. sc. Danijela Mazal Ostojić. 

Izišao treći broj godišnjaka za znanstvena istraživanja zkvh-a 

Izišao je treći broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskihHrvata. 

Godišnjak na 384 stranica donosi 10 znanstvenih i stručnih radnji, koje za glavnu temu imaju 

jedan od aspekata društvenog života Hrvata u Vojvodini, bilo u povijesti, bilo u sadašnjosti. 3. broj 

Godišnjaka sadrži radnje i o bunjevačkim i o šokačkim Hrvatima, zatim one koje su više od značaja 

za bačke Hrvate, kao i one koje mogu biti više interesantne Hrvatima u Banatu i Srijemu, dok jedan 

broj radnji uračunava i tematizira Hrvate u Vojvodini kao cjelinu, to jest kao relativno samostalni 

socijalno-kulturni fenomen.Sadržaj Godišnjaka podijeljen je u sedam cjelina, pri čemu su kriteriji 

podjele bila područja znanosti. 

Tekstove potpisuje ukupno 24 autora iz Vojvodine, Hrvatske, Mađarske i Bosne i Hercegovine, 

od kojih jedan broj pripada skupini najeminentnijih znanstvenika koji pišu na teme vojvođanskih 

Hrvata. Jedan značajan broj čine i respektabilni autori mlađih naraštaja, a jedan broj se po prvi puta 

pojavljuje svojim prilozima. 

MN 


31

Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?

Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878