Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878

More documents

Recommendations

Info

Pučka 1878 Kasina Blaženi Alojzije Stepinac Komunizam će nestati, Katolička Crkva ostati Osuda zločina Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Iako je osuđivao sve zločine počinjene u NDH, neovisno o tome tko su bili njihovi počinitelji, te iako je ponekad i vrlo žestoko osuđivao određene postupke ustaškog režima, Stepinac je do kraja ostao vjeran hrvatskoj državi. „Crkva je, na usta biskupa i većine svećenika i redovnika, sve te zločine osuđivala, ma tko ih i u čije ih god ime počinio: jednako je osuđivala zločine četnika, partizana, Nijemaca i Talijana, pa i ustaša. Međutim, nijedan crkveni autoritet među Hrvatima nije porekao pravo hrvatskomu narodu na vlastitu državu, nije zanijekao tom narodu pravo da svoju slobodu i državnost ostvari u savezu s onima koje nije mogao birati, niti je ikad tadašnji nedemokratski režim u ratnoj hrvatskoj državi i njezin tadašnji autoritarni poredak nazvao zločinačkim“ (Tomislav Jonjić). Msgr. Nikola Soldo stoga je s pravom zapisao: „Stepinac je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest. To je svima imponiralo. To što je on svetac, veliko je, ali ima i drugih svetaca kod Hrvata. Važno je da on u pitanju hrvatske države nije izmakao ni za milimetar. To je ono što je Stepinca uzdiglo. On je u povijesnom času stao iza hrvatske države, a to je bilo veliko junaštvo“. Kao što je već istaknuto, Stepinac je bio žestoki protivnik triju velikih zala dvadesetog stoljeća – komunizma, fašizma i nacizma. Svim tim ideologijama korijene je tražio u odbacivanju Boga i Božjih zakona. Na propovijedi u katedrali na Staru godinu 1936. tako je istaknuo: „Viče se na komunizam i kapitalizam, na revolucije i ratove, ali ne valja nikada smetnuti s uma, da je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama što tište čovjeka i čovječanstvo, prestupak Zakona Božjega i pravde Božje“. Dne 23. listopada 1938., u crkvi svete Katarine, ponovit će slične misli: „Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest tošto se čovječanstvo udaljilo od Boga (...) Čovjek čovjeku više nije brat nego vuk. Homo homini lupus. Ako hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života“. Na Staru godinu 1940. u propovijedi Stepinac ističe sljedeće: „Čovječanstvo, koje nije računalo s Bogom, može iskazati na koncu ove stare godine jedno: potpuno pasivnu bilancu. Mjesto mirarazdor i klanje, mjesto izgradnje rušenje i razaranje, mjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica avet gladi i bijede, mjesto javne i lične sigurnosti anarhija, mjesto divne i svete kršćanske slobode duha kruto ropstvo, kojemu se ne vidi kraja. Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvrat od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, štoviše, da je i Bog u svojem djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina (...) Ljudsko je društvo bolesno! Bolesno od upravo sulude oholosti, kao da Stvoritelj nema više posla s ovim svijetom i kao da su oni suvereni gospodari samima sebi. Posljedice toga nisu mogle izostati „jer se Bog ne da ismjehivati!“ (Gal 6,7) (...) Ljudsko je društvo na rubu ponora. Na rub ponora dovela ga je oholost“. Protivnik komunizma Kao žestoki protivnik komunizma, Stepinac je povodom osamdesetoga rođendana nadbiskupa Bauera 11. veljače 1935. kazao: „Krvožedni boljševički zmaj razvalio je ralje da proguta i vjerni hrvatski narod i pod zadahom njegovog smrtonosnog daha klonula je već i mnoga poletna mladenačka duša na našim srednjim i višim školama. Sektarstvo svih boja poput onih biljki nametnica prilijepilo se uz zdravo deblo katoličkog stabla u hrvatskom narodu. I dok mu jedni nastoje da podrežu korijenje, drugi mu nastoje ispiti životne sokove svojim lažnim obećanjima, koja zavode neke sinove i kćeri našega puka“. Na Staru godinu 1935. ponovno se dotiče komunizma, kome suprotstavlja ideju kršćanske ljubavi: „Klasnoj mržnji, koju širi komunizam, suprotstavit ćemo klasnu solidarnost i našu iskrenu kršćansku ljubav prema bijednima, jer je samo ljubav u stanju da učini svijet sretnim, a nipošto mržnja. Ljubav je jača od mržnje i ona će pobijediti. Nasuprot njihovom lažnom društvenom poretku, koji se je pokazao ubitačnim za ljudski rod naglasit ćemo onakav društveni poredak, koji najbolje odgovara samoj ljudskoj naravi prema direktivama nenatkriljenih enciklika Leona XII. i Pija XI. Neka se prelije more na nas, neka se sruše naši bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe Gospode, i u pobjedu Tvojih načela ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, a Ti ostaješ“. Prigodom hodočašća u Mariju Bistricu 7. lipnja 1940. Stepinac ponovno udara na komunizam, riječima: „Nova neman križu časnom prijeti, silna Dijevo na braniku stoj! (...) Tu je prava neman slobodnog zidarstva (...) tu je neman krvave kominterne koja nam hoće silom namjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi pobijenih nevinih žrtava (...) kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod krutom stegom bezobzirnog novog komunizma; kojima su usta puna priča o komunističkom raju, ali kojeg nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti da se ne oda koliko se laži skriva u sistemu, koji nema veze s Bogom“. Početkom 1943. Stepinac izdaje okružnicu svećenstvu u kojoj zahtjeva da Crkva 22 mjesečnik br.105
1 0 5 Svibanj 2012 prednjači u borbi protiv komunizma, koji je „zaprijetio ne samo kršćanstvu već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće“. Dana pak 31. listopada 1943. o komunizmu će kazati i ovo: „Katolička Crkva se ne može složiti sa sistemom koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu... Ne možemo, nadalje, priznati sistem, koji bi negirao obitelj u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakog naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo na vrijeme dok postoje sjetilne veze, htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti da bude izvor života i odgajalište djece, htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga vlasništvom države, znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj, nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo priznati sistem, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje“. Dne 18. ožujka 1945., kad je već bilo vidljivo da će crveni zmaj odnijeti pobjedu, Stepinac ponovno osuđuje komunizam i njegov nauk te kaže da će „braniti slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu“. Nekoliko dana kasnije, 24. ožujka, održana je Biskupska konferencija na kojoj je donijeta poslanica u kojoj se osuđuju postupci partizanskog pokreta. Biskupi oštro prosvjeduju protiv ubijanja katoličkih svećenika i vjernika, kojima su „mrzitelji Katoličke crkve oduzeli život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama“. mjesečnik br.105 Masovni politički teror U pismu Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Stepinac prosvjeduje protiv masovnog političkog terora nad hrvatskim narodom, protiv ubojstava svećenika i istrebljivanja inteligencije. Na kraju pisma ga pita „gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti? Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju nijedan od njih ne bi smio biti predveden nikakvoj kazni osim oni koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Ne će biti možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije“. Na Biskupskoj konferenciji koja je održana od 17. do 22. rujna 1945. sročeno je Pastirsko pismo katoličkim vjernicima, koje je imalo veliki odjek u javnosti. U Pismu biskupi se posebno osvrću na ubijanje svećenika, oduzimanje crkvene imovine, sravnjivanje grobova i obustavljanje katoličkog tiska. Na kraju Pisma se traži: „punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih i srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske osobnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, te vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija“. U izvješću o „agitacijsko-propagandnom radu KPJ“ početkom 1946. navodi se da je Pastirsko pismo „najvažnije u nizu neprijateljskih akcija u poslednje vreme“. Ni u razdoblju nakon osude, Stepinac nije dovodio u pitanje raspad komunizma. U pismu kiparu Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959. u skladu s tim ističe: „Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršena zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Što god se radi protiv naravi, mora se srušiti unutarnjom nuždom (...) Komunizam negira i ruglu izvrgava Boga – sotonski narod. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu“. U pismu pak časnoj sestri poglavarici 1. travnja 1959. čitamo sljedeće: „Nikada ne će uspjeti srušiti Boga ili promijeniti Njegove odluke, makar izumili još ne znam kakve bombe i satelite i rakete. Budućnost pripada Bogu i ljudima koji se njega boje, njega štuju, njega jedino ljube, a ne Marxu, ni sličnima čije su kosti već odavno istrunule u grobu, tako će i njegovih nasljednika“. Osuda nacizma Jednako kao što je oštro usuđivao komunizam i njegove zločine, Stepinac je bio i žestoki protivnik nacional-socijalizma (nacizma). Protiv nacizma i njegove rasističke doktrine istupio je tako 18. rujna 1938. kad je držao propovijed u okolici Knina. „Zar je kultura“ – pita se Stepinac – „smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. Pisma, da je „malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve“? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast?“ U propovijedi na Stara godinu 1938. ponovno će istupiti protiv rasizma: „Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: „Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!“ Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!“ Davor Dijanović 23
Page 1 and 2: ISSN 1452-7510 Godina X. Mjesečnik
Page 3 and 4: 1 0 5 Svibanj 2012 čitatelju Zlatk
Page 5 and 6: 1 0 5 Svibanj 2012 ZNAŠ LI TKO SI?
Page 7 and 8: 1 0 5 Svibanj 2012 Društvena elita
Page 9 and 10: 1 0 5 Svibanj 2012 Stari Stranacki
Page 11 and 12: 1 0 5 Svibanj 2012 Korak unatrag hr
Page 13 and 14: 1 0 5 Svibanj 2012 prikupljti od pr
Page 15 and 16: 1 0 5 Svibanj 2012 Bebe iz epruvete
Page 17 and 18: 1 0 5 Svibanj 2012 Tragovi vrimena
Page 19 and 20: 1 0 5 Grgo Bačlija odvjetnik u mir
Page 21: 1 0 5 Svibanj 2012 LUSTRACIJA što
Page 25 and 26: 1 0 5 Svibanj 2012 opt. Poljaković
Page 27 and 28: 1 0 5 Svibanj 2012 sveučilište. O
Page 29 and 30: 1 0 5 Svibanj 2012 haljine jer na t
Page 31: 1 0 5 Svibanj 2012 U susret događa

Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?

Svibanj 2012 - PuÄka Kasina 1878