COVERkod babe i dede, a imali su i posao.Ipak, hteli su više da zarade,pa su se 1990. i oni zaputiliprema Beču.„Od prvog dana puno radimo,pa nismo besprekorno naučilinemački, ali dobro funkcionišemo.Živimo drugačije od roditelja,iako smo i mi nastavilida gradimo kuće i okućnice uSrbiji. Živimo u hauzmajstorskomstanu, doduše velikom,ali smo jedan stan u Beču kupiliu vlasništvo. Živimo kvalitetnijeod roditelja jer redovno odlazimona odmor, dobro smointegrisani i prija nam život uBeču. Oboje još uvek imamosrpske pasoše, ali se bolje osećamoovde nego kod kuće“, pričaDraško.Kristijan (30),Sabine (30) i Ana (1,5)Radosavljević:Mi smo EvropejciTreća i četvrta generacija porodiceRadosavljević živi na graniciizmeđu tradicije i novogdoba. Kristijan je, nakon preseljenjaiz Srbije, u Austriji proslaviosedmi rođendan i pošao uškolu. Brzo je naučio nemački,stekao prijatelje i prilagodio senovim uslovima. „U školi sambio odličan, pa sam pošao ugimnaziju. Međutim, nakon 4.razreda sam odlučio da pođemna zanat, završio sam trgovačkuškolu, počeo da radim i tekonda shvatio svoju grešku, jersu moji drugari već maturirali.U rekordnom roku uz posaosam završio Handelsakademie,maturirao i počeo da studiram.Završio sam master za finansijskimenadžment i danas imam60%stranih radnikau Austriji60-ih godinabili su Jugosloveni.dobro plaćeni posao, govorimviše jezika i potpuno sam ispunjeni zadovoljan“, kažeKristijan, a na pitanje da lise više oseća Austrijancemili Balkancem, kao iz topaodgovara da je Evropejac, tj.austrijski Srbin. Na fakultetuje Kristijan zavoleo rođenuBečlijku Sabine. Danas imajućerkicu Anu, praunukugospođe Dimitre. U Beču jemladi par napravio svadbupo ovdašnjim običajima, a uMustapiću sa oko 200 gostiju.„Ja obožavam da idem u Srbiju,ali pripadam ovom društvu.Mislim da se moja dva identitetasavršeno uklapaju. Mojasupruga se odlično snašla ishvatila naše osobenosti. Odroditelja zahtevam da se Aniobraćaju na srpskom jer trebada nauči jezik našeg porekla“,navodi Kristijan, a Sabine, kojarazume srpski, dodaje da nijemogla poželeti bolju familiju.Kristijanu smeta kad mu nekirođeni Austrijanac u najboljojnameri kaže da on nije Srbin,nego Austrijanac jer savršenogovori nemački i uspešan je uposlu. „Kad mi to neko kaže,imam osećaj da smatra moj narodlošim. Imamo mi razlogaza ponos i ja se svojih korenane odričem. U ovom društvuprisutni smo decenijama, njegovsmo deo u svakom pogledu.Radimo, plaćamo porez inema potrebe da se osećamomanje vrednima. Vidite, Sabininababa je rođena Bečlijka,a moja je došla iz Mustapića.Obe su ovde zaradile svoje penzijei ja među njima ne vidimnikakvu razliku“, naglašavamladi čovek, a baka Dimitraga gleda sa puno ponosa.Rešad Suljić (65):Pobjegao sam odsiromaštvaIz sela Čekrlije (okolina Bihaća)u septembru 1971. stigao jeu Bregenz (Vorarlberg). Imaoje samo 22 godine, završenačetiri razreda osnovne škole itrudnu suprugu. Kod kuće sebavio poljoprivredom i stočarstvom.Kristijan: „Ovde smo decenijama... Radimo,plaćamo porez i nismo manje vredni!“Četiri generacije porodice Radosavljević: od Mustapićau Srbiji do austrijske prestonice.„Komšija mi je savjetovao daidem u Austriju, njegov sin mije pomogao da dobijem pasoš,a moj otac se tome protivio.Međutim, ja sam krenuo u nepoznatoautobusom do Zagreba,a onda vozom dalje. Iakome je čekao zemljak koji jestigao 20 dana prije mene, nisamse osjećao dobro jer nisamnikad prije odlazio u svijet“,priznaje Rešad.Sledećeg dana mu je u fabricitekstila rečeno da odmah možepočeti da radi. Smještaj u baracisa trokrevetnim sobama jebio dobar, a radnici su imali imenzu.„Na velikoj mašini peglao samposteljinu. Petkom sam dobijaoplatu od oko 500 šilinga,što je za mene bilo pravo bogatstvo.U fabrici su radili našiljudi iz cijele Jugoslavije i skoroniko nije znao njemački. Zatosmo imali dvije tumačice iz Zagreba“,sjeća se Rešad.Dvadesetak dana kasnije, s nameromda radi, u Austriju jedošla i Rešadova supruga. Nisuprijavili da je na putu beba, alina sistematskom pregledu, plaćenom500 šilinga, trudnoća senije mogla sakriti. „Kad mi jetumačica rekla da moju ženuneće primiti na posao, odgovoriosam da onda neću raditi nija. Pošto me je glavni inženjerveć bio zavolio, ipak nam jeprogledao kroz prste i moja suprugaje sve do porođaja radilau predionici i zarađivala višepara od mene. Od firme smodobili veliki stan sa baštom ibilo nam je odlično. Kad serodio naš sin Dževad, ona jegodinu dana bila na plaćenomodsustvu, a u naredne tri godinedobili smo i kćeri Sebinu iDženanu, pa je žena sve vrijemebila kod kuće“, o svojoj porodicipriča Rešad.U Austriji je u to vreme vladalopomanjkanje radne snage, pasu Rešada u fabrici pitali moželi dovesti svoje rođake i prijateljeiz Bosne. Na njegov poziv, ukratkom vremenu ih je došločetrnaestoro i svi su odmahdobili posao. „Radio sam prekovremeno,pa sam našao jošjednu firmu i uspjeli smo da zašest godina izgradimo kuću uselu. Kad je bila gotova, ženui naše troje djece sam poslaokući, a ja sam otišao u Beč, gdjesam se zaposlio ponovo u fabricitekstila. Dva puta mjesečnosam išao u posjetu porodici jersam već imao auto. Ja sam 12godina radio noćnu smjenu po12 sati, dobro sam zarađivao, a42 KOSMO
Rešad Suljić (u sredini) radio je 40 godina u Austriji.Rat u BiH okupio je celu porodicu u Beču.Autor: Jovan Ritopečki. Arhiv: Ljubomir BratićLjubina Stokić (88):Jedna tužna pričaOna se ne seća da li je u Beč izsela Šapine kod Požarevca došla1965. ili 1967. godine. Muž jenapustio kad je njihova ćerkaRadina imala dve, a sin Radišasamo sedam meseci, pa jesa njima ostala u roditeljskomdomu.„Podizala sam decu u sirotinji.Ćerka se udala mlada, a kadje moj sin napunio 17 godina,rekao mi je da idem u inostranstvoda bismo živeli bolje. Sajednom ženom iz sela zaputilasam se vozom u tuđinu. Smestilasam se u kuću kod jednebabe koja je znala naš jezik ikod koje je živelo puno našegnaroda. U jednoj sobi spavaloje nas sedam žena. Prvi posao ipapire dobila sam odmah u fabricimarmelade, ali sam ostalakratko jer sam slomila nogu“,počela je priču krhka staricaDržavni sporazum Austrije i Jugoslavije ozapošljavanju radnika potpisan je 1965.Velike sportske igre i takmičenja ljudi iz Jugoslavijeredovno su se održavala sve do raspada države.imao sam i dječji dodatak. Ulagaosam novac u kuću i imanjei taman kad sam početkomdevedesetih želio da se vratimkući, počeo je rat“, sa tugomkaže naš sagovornik.Beg od rataUoči početka rata, ocu se 1992.pridružio sin Dževad. U jednojsobi momak je živeo sa ocem istricem, hvatajući korak sa novimsvetom u kojem je rođen.„Čini mi se da sam preko noćiod dječaka postao odrasli čovjek.Kući nismo mogli zbograta, a majku i sestre nismo vidjelitri godine. Ja sam se brzoprilagodio novom načinu života,deset godina sam radio nabenzinskoj pumpi, a onda sampunih 11 godina imao vlastitufirmu za pranje automobila.U međuvremenu sam upoznaosuprugu Smailu sa kojomimam sina Dženana (<strong>14</strong>). Mismo dobro integrisana porodica,ali čuvamo vezu sa korijenima.Čak i naš sin tvrdi da jeviše Bosanac, nego Austrijanac,a kako će biti sa sljedećom generacijomzavisiće i određenojmjeri i od nas“, ubeđen jeDževad. Pre pet godina u Bečse doselila Rešadova starijaćerka Sebina, a on je penzionisansa punih 40 godinaradnog staža u Austriji. Sveviše vremena provodi u BiHsa suprugom.Nije se nikad pokajao što jeradni vek proveo u alpskojrepublici, ali žali ponekadšto nije stvorio uslove damu porodica živi zajedno sanjim. Smeje se dok priča daponekad ne razume unukakad mu se obrati na nemačkom,ali mu to ne uzima zazlo jer, kako naglašava, važnoje da Dženan bude zadovoljani da ostvari svoj cilj dapostane programer kompjuterskihigrica.Bezahlte AnzeigeWeiterbilden, neue Chancen nutzen, mehr Sicherheitim Job: Mit dem doppelten WeiterbildungsTausenderbekommen berufstätige WienerInnen jetzt die Hälfteihrer Kurskosten zurück – bis zu € 2.000!Voraussetzung: Sie sind beschäftigt undverdienen max. € 1.800 netto.Einreichung vor Kursbeginn.Wir beraten Sie kostenlos und informieren Sie gerneüber weitere Förderangebote: (01) 217 48 – 555www.waff.atDO € 2.000ZA MOJEDOŠKOLOVANJE!acebook.com/waffKOSMO 43