1. J. C. Reed - Predaj se ljubavi

7
Zrakoplov je prizemljio u zračnoj luci Malpensa devet mučnih sati kasnije, što je bilo
najduţe vremensko razdoblje koje sam dotad provela u avionu. Znala sam da ne izgledam
baš najbolje. U glavi mi se vrtjelo, oči me boljele od nedostatka sna, noge ţudjele za trčanjem,
ali nisam mogla biti uzbuđenija no što sam u tom trenutku bila. Drevne građevine i
treperava svjetla Milana čekali su me s druge strane kliznih vrata. Bila sam spremna istraţiti
svaki i najmanji djelić ovoga divnog grada u svoje slobodne dane, nadajući se da će ih biti u
izobilju.
Nasmiješena, skupila sam neposlušnu kosu u visoki konjski rep i uštipnula obraze ne
bi li izgledali prezentabilniji pa uzela svoju prtljagu s pokretne vrpce i probila se do carine.
Čekaonica za dolazne letove vrvjela je obiteljima i taksistima. Uočila sam karton veličine
biljeţnice s mojim imenom i prišla, očekujući da me čeka moj novi šef. Sredovječni tip
pozdravio me lošim engleskim i znala sam da to ne moţe biti Mayfield.
- Signorina Stewart, ja sam vaš vozač. Dopustite da vam ponesem prtljagu. - Nije čekao
moj odgovor. Dograbio je moj kovčeg, podigao ga glatkim pokretom i odnio do parkiranog
SUV-a, izbjegavajući mnoštvo koje se razilazilo i taksiste koji su se nadmetali za pozornost
turista. Pohitala sam za njim, trudeći se ostati usredotočena na njegovo brbljanje o vremenu,
zemlji, znamenitostima i tko zna čemu još.
Spustila se noć, ali zračna je luka bila jarko osvijetljena i dopuštala kradomični pogled
na planinski krajolik od kojega zastaje dah, a koji sam u obrisima vidjela kroz prozor
zrakoplova. Nasmiješila sam se i pristojno kimnula kad mi je otvorio vrata te uskočila na
straţnje sjedalo automobila. Svoj je monolog prekinuo na cijelih pet sekundi, odnosno koliko
mu je trebalo da se izveze s parkirališta. Čim smo krenuli autocestom, nastavio je brbljati.
- Lijepo ste putovali, ali dugo? - Kimnula sam, a on se nasmijao. - Sad je to gotovo i
imat ćete prekrasan odmor. - Nisam ţeljela naglasiti da nisam na odmoru pa sam samo
ponovno kimnula. Vozač je nastavio svoj monolog napola na talijanskome, a napola na
engleskome cijelim putem do Bellagia. Kad je nakon trideset minuta voţnje napokon
zaustavio vozilo, u glavi mi se vrtjelo, ali ne od svjeţeg zraka i zadivljujuće pozadine koju
sam opazila kroz prozor. Klimavim sam nogama iskočila iz automobila i uhvatila se za vrata
kako ne bih pala zureći u hotel ispred sebe.
Arhitektura je definitivno bila neoklasična i sa svojim stupićima, kapitelima i
predivnim reljefima koje sam ţudjela dodirnuti, podsjetila me je na antičku grčku i rimsku.
Hotel je bio velik, ali ne neumjereno velik, s pet katova i krasno osvijetljenom fontanom iz
koje je voda štrcala na dva zagrljena anđela od kojih se do teških staklenih ulaznih vrata
protezao debeo crveni sag. Kad sam ušla u svoj dom u sljedeća dva tjedna, dah mi je zapeo u
grlu.
Ti bokca.
Iako nije bila velika, recepcija je bila apsolutno čarobna. S visokog su stropa visjeli
stakleni lusteri, osvjetljavajući ulašteni mramorni pod boje bjelokosti i naglašavajući cvjetne
reljefe kojima su bili urešeni zidovi boje bjelokosti. No mene su se najviše dojmila dva
korintska stupa iza recepcijskog pulta.
Silvio je predao moju prtljagu nosaču u odori, a ja ga uputila da je odnese ravno u moju
sobu dok se ja prijavljujem na recepciji.
Recepcionarka se nasmiješila. Imala je tridesetak godina, blistavu maslinastu koţu i
kosu sjajnu za umrijeti.
- Dobrodošli, gospođice Stewart - pozdravila me na engleskome s izrazitim naglaskom.
- Rezervirali smo vam sobu na gornjem katu. Ovo je vaš ključ. - Pruţila mi je komad bijele
26