Kule od karata - Vegetarijanstvo

KULE OD KARATA
by Rene Gnosis
Malen si,
a velikim želiš biti.
Slabašan si,
golican laskom da se pretačeš u Moć.
Poput mrve sićušan si,
u očima svojim isklesan od stijene.
I onemoćao sav
u jedrima pleća
toneš u dubine naricajućeg jastva.
Nisi se probudio
ti budan život sniš,
misliš da je zbilja
ono što je san.
Za koprenom magle
slutiš svoju bit,
misliš da je zbilja
ono što je san.
Ali i kad hodaš
i kad gledaš
i dodiruješ
predmete i stvari
o njima sudiš,
u oblik kad ih stvaraš
ne činiš drugo nego samo sniš
jer budan ti si nesvikao biti.
Zato ti se kule
velikima čine,
misliš da je zbilja
ono što je san.
Sadržaj:
PJESMA O SHEVIRAH ..................................................................................................................... 2
ČUVAR ................................................................................................................................................ 18
BUĐENJE............................................................................................................................................. 28
TIKKUN PJESMA.............................................................................................................................. 45
BIJELI KRIŽ......................................................................................................................................... 62

PJESMA O SHEVIRAH
Vrelo istine u suštini je svake stvari.
Tvoje oči bi je ugledale kada se ne bi opijao lažnim sjajem.
Tko god u stvarima vidi samo ono što izvana blista, slijep je zamijetiti proces truleži
koja ih iznutra razdire.
1.
Pod plaštem zbilje, gdje je očima pridružen samo privid, jedan si od onih koji misle
dohvatiti zvijezdu vječite sreće.
Toliko puta ona je zasjala za tebe, ali je nisi ugledao jer si srcu stran i jer je život patnja
gdje onaj koji traga predstavlja onoga koji ne nalazi.
I kad pomišljaš da zorno vidiš i jasno čuješ, u sebi samo stvaraš projekcije predmeta i
stvari oblicima kojima ih pojmiš i bojama kojima ih ličiš.
Bol je tvoje oko koje primjećuje tek djelić stvari koje srce nasluti. Zašto srcu ne možeš
dati da sámo gleda, kad vjeđe tvojih očiju vide tako malo!?
2.
Žudnja kojom si gonjen nisi ti, već nešto što čovječanstvom eonima upravlja.
Zato što ne posjeduješ (Znanje) u sebi gladuješ za nadomjescima, misleći da će te
predmeti učiniti osobito značajnim.
Ali kako ostaviti upečatljiv trag u svijetu gdje prostor i vrijeme čine sve tako
relativnim!?
Zar misliš da je slika tvoja o sebi istinska, i da te okolina promatra istim očima kojima
sama sebe lažeš?
Želiš li znati tko si, zanemari na trenutak izvanjsko biće i pronikni u vlastite dubine da
sagledaš okov kojim je svezano tvoje srce.
Ono čime se smatraš nije tvoja duša ni istinsko ja, već samo predodžba ponesena onime
što bi želio da budeš.
Biće žudnje nije Čovjek, a ti si sam postao svojom Žudnjom.
Misliš da si velik?
Da si nešto; da si vrijedan; da te ima; da si moćan; nepovrediv; jedincat; osebujan.
Krivo sudiš jer nešto što umire nije vrijedno spomena.
3.
Cio život misliš da je teško prevariti sebe.
Gradiš svoje kule, i one se ruše; zavlačiš se u nastambe, i one te stišću; laskaš svome
umu, i s njime umireš.

Iza velova guste neprozirne magle naziru se ruke željne po zamislima stvoriti
nemoguće.
Jer prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti.
Vječnosti ti nema niti će je biti, pa ni to što gradiš ne bude vječnost. Osvrni se oko sebe
i reci, ima li u svemu što si stvarao nešto da je trajno!? Sve što danas sjaji, sutradan već
tamni, i što danas jest, sutra toga ne bude.
Ali ti si uporan i gradiš, veseleći se tvorevinama ruku, misleći da prolazni sjaj posjeduje
vječnost i da nikada potamnjeti neće.
Nisi li se već stotinu puta uvjerio da si sama sebe prevario, i da sve za što si ginuo nije
ni spomena vrijedno.
Pitam se može li te išta zaustaviti u toj nesmiljenoj žudnji da stvaraš vječno koje nužno
nestaje.
Jer stvaranje lažne vječnosti u svijetu gdje se suprotnosti pretaču jedna u drugu,
ulaganje je u vlastitu smrt.
4.
Mijenjaš običaje i navike ne bi li preduhitrio Zakon po kojemu se u relativnom svijetu
sve razgrađuje i raspada.
Uvijek si tamo gdje si jednom već bio, na početku, jer konca u svijetu mijena
jednostavno nema.
Kule koje si do jučer zidao danas rušiš, da bi ono što više ne smatraš prikladnim
nadomjestio boljim.
Misliš da je moguće prevariti srce i zatomiti glas koji iznutra odjekuje.
Pa ti se čini da to što mijenjaš moraš pružiti skončanju jer dolazi za tebe ono čemu te
varljivost vabi.
Uvijek ti se čini da dolaze radosni trenuci, no radost je prolazna i ne može bez boli.
Ali ti za njom vapiš, mijenjajući kule jednu drugom.
Žudnja te potkupila ponosom koji te prožima nad djelima tvojih ruku.
A znaš li da ponos i sljepilo idu ruku pod ruku!?
Koliko će trajati ljepota tvog djela?
Misliš da će biti vječna, i da se poput svega ostalog neće sunovratiti u istu prašinu iz
koje se izlegla.
Za dva ili tri dana sve što je danas lijepo, postat će rutina.
Nećeš zamjećivati što ti se pruža jer si uvijek naprijed, u bijegu pred sobom, i jer ne
živiš sada, nego živiš sutra.
Uvijek gonjen za vanjskim postignućima, nisi u stanju čuti vapaj iz srca.
A taj je vapaj glas vječnosti; glas Čovjeka koji je pred tobom bio.
Toliko si bisera pregazio jer im nisi znao procijeniti sjaj.
Mnogi su blještali svojom dirljivom ljepotom a ti si ih bacio u vjetar, misleći da
svjetlost koja iz daljine sja vrijedi više.
Ništa te ne krijepi i ničim nisi zadovoljan, jer nemaš mir ni osjećaj istinske sreće.

Živiš u nadi da ćeš pronaći željeno, da će ti želje zgasnuti kada ih ispuniš, ali taj mir
nipošto ne nalaziš.
U vječitoj si mijeni gdje sve što jednom bude isto tako nestane.
5.
Ti misliš da je ljubav igra koja se ogleda u pregalaštvu jačeg da izigra slabića: u moru
mijene bliža je mržnji nego što zamisliti možeš.
Koliko si volio i jesi li znao voljeti?
Jesi li oćutio bezuvjetnu ljubav koja je sama sobom vođena; ljubav koja se uvijek mjeri
po svjetlosti u kojoj se rađa?
Ne postoji ništa vječno što nije od vječnosti same.
I kad si strasno volio mogao si osjetiti da se ljubav mijenja, i da mnoge stvari čija nam
se snaga čini neporecivima nestaju pod teretom vlastitih slabosti.
Ti bi volio, a da ne znaš voljeti, i zato želiš, što ne možeš imati.
Sve za što gineš i svaka stvar koju stvoriš ubrzo će biti zamijenjena novom.
Tako si uvijek napet jer u svijetu mijena nema opuštanja.
Želja je nemir, a nemir je bolest.
Nemir je mržnja, a mržnja je tama.
Tama je sjena, a sjena je zlo.
Zlo je smrt, a smrt je od ovoga svijeta.
Kolo želja ravno je kolu stvaranja gdje se plesni koraci izmjenjuju istim ritmom.
Ljubav što izgara vatrom koja grije, postaje hladnoća koja smrzava oboje. A kada
dosegne jednom dno, kada se spusti tako nisko da se pretopi u vlastitu suprotnost, srce
pod okovima zagrije mraz i biva uzrokom novoga svanuća.
Sretan je tko ponovo sviće za onoga uz kojega je svanuo: njegova je sreća iznad mijene
jer ono što voli postalo je on.
Tko bi svanuo uz novo, sam je ta mijena koja zaludu traga što neće naći. Ničim nije
zadovoljan niti gdje vidi smisla.
Misleći da gradi kule velebne, on ih svojom nepostojanošću ruši čim ih prstom dotakne.
Njegove su ruke krvave od rana kojima je uzrok: mnoge su duše zbog toga propatile, ali
on ne uči niti što čini da bi gradio jer smisao sebe ogleda u rušilačkim nagonima.
On je svoja Žudnja i Čovjekom mu se neće biti.
Lakše je nositi krzno vuka i glumiti janjeću ćud; takvima pripada kraljevstvo ovoga
svijeta.
Sjaj bisera zato ne razaznaje jer ih gomilâ umjesto da ih živi.
Njemu su oni broj a ne kakvoća.
Time što ih prikuplja postaje sebi stran.
Na tuđe rane bešćutan je, nijem.
Ulaže u oblike, zalaže se za impresije; suštinu zanemaruje jer se u tami povodi za
sjenama, a jarkost Svjetla prezire jer su mu oči nečiste od iluzija.
Svijet šarenih laža otvora mu svoja vrata i kad unutra uđe, on tone u raspadljivost.

Taj maleni lažni raj za slijepce postaje paklom za one koji novo nebo i zemlju traže
ondje, gdje se sve raspada.
6.
Prava je Ljubav moguća samo po Duhu; po Tijelu sve je naopako Zakonima vječnosti i
zdravlja.
Tko nauči istinski voljeti tka oko srca mrežu ljubavi o koju zapinju kugle kojima je ono
svezano.
Njegova je duša pijedestal sreće jer u sebi nosi sjeme po kojemu se rađa netko drugi.
Duh koji ga prožima svetinja je rijetkima dostupna.
I tko voli spremnošću da gine, tko voli tako da ne traži, na pragu je da osjeti iskonsko
sebstvo: Čovjeka koji ne robuje gospodarici Žudnji.
Ljubav nije samo uzajamnost; ljubav nije pružam da bih dobio; ona se živi i traje sve
dok onaj koji voli, voli svim bićem.
U onome tko voli iz Duha i znade zračiti tom ljubavlju, ne postoji ljubav niti kao riječ,
niti kao pismo.
U njemu ona blista kada riječi ne govore, a usne budu nijeme: iz njega pršti moć
istinske topline kojom se grije svatko tko je žudi primiti.
On je živi jer on sam je Ljubav koja nikada ne postaje svojom suprotnošću.
Istinski se voli kada srce ne teži jer je samo postalo težnjom.
Takva ljubav srodna je vječnosti, a onaj tko voli i sam će postati njezinim dijelom.
Ne može se voljeti ako se ne zna kako, jer tko voli tako, da ne zna, svojom ljubavlju ne
čini ustupke.
Zar si mislio da je lako voljeti?
Zar ti to pomišljaš da je sve što osjećaš – ljubav?
Pa nije prava ljubav ono što jednom prestaje i postaje sebi suprotnost! Sva ta svanuća
koja potom slijede znak su da ono što je palo traži temelje za novu gradnju; zato su nam
kule ruševne, i zato uporno u svom neznanju nadomještamo jedne drugima.
Kada naučiš voljeti, prestaje smrt.
Ali ti bi želio biti besmrtan, bez da joj spoznaš istinsko porijeklo.
Ne možeš razumjeti odakle ona dolazi jer je tvoje srce uhvaćeno sljepilom lažnog sjaja.
Kakav si u sebi, takav si prema drugima!
Nemajući ljubavi i poštovanja za sebe, zacijelo nećeš imati ljubavi ni za druge.
Takva je ljubav ovoga svijeta; tek blijeda i naopaka sjena, tek zrcalni odraz onoga što
Ljubav, prema kojoj sve Jest, predstavlja.
7.
Ne može biti ljubavi potaknuta li je traganjem za onime što će je okrijepiti, jer ljubav
nije da se njome traži, već je ljubav samoj sebi svrha.
Tko u ljubavi što traži taj ne zna voljeti; on je podmićen zrcalnom slikom. Sve što
tražiš, a misliš da proizlazi iz ljubavi, izlika je neznanju kojim ne znaš voljeti.

Ne očekuj da drugi daje kako bi i sam nešto pružio, jer samo tko pruža bez želje da
prima - samo taj istinski voli.
Onaj tko se tako daje sam će uvijek biti voljen i shvaćen.
I kad nije voljen, voljen je; i kad nije shvaćen, shvaćen je.
On ne teži za potvrdama izvan sebe; tâ on je Ljubav, koja ne traži potvrdu.
Kada onaj koji je Ljubav pronađe sebi srodne duše one će uza nj prianjati privučene
toplinom vječite žive vatre.
One čuju glas Čovjeka i ustraju li dovijeka, otrest će se čeličnog zagrljaja gospodarice
Žudnje.
Onaj koji je Ljubav čisti njezinu prljavštinu; onaj koji je Ljubav uklanja svaki grč
njezine halapljive čežnje.
Čovjek pobjegavši iz zatvora Žudnje ulazi u novu vjenčanu odaju.
Ondje će pronaći vječnost kad svoju dušu preda Čovjeku u sebi.
Samo taj zna voljeti.
Samo on je Ljubav.
A Ljubav i Vječnost su Jedno!
Zato onaj koga nadomjestak ljubavi odvede na stranputicu tuge uzrok svojoj boli ne
treba tražiti nigdje do u sebi.
Nije dušom pristupio vjenčanoj odaji, a svaka ljubav koja nije ovjenčana Duhom, u
svemu oskudijeva.
Nitko nikome ne može poreći davanje, ako je ono istinsko i prožeto Duhom.
Zato je iskrena ljubav splet u kojemu davanje i pružanje nestaju; ona sama postaje to
što se pruža i to što se prima.
Ne mjeri se istinska sreća prema onome što primaš već po onome što daješ, jer duša
Dobra zna što znači davanje bez potrebe za uzvraćanjem.
Ali da bi duša bila duša Dobra, ona mora predati sebe Čovjeku srca.
I tko ne voli tako, taj voljeti ne zna.
Ljudi samo misle da znaju voljeti!
Biće Žudnje, koje sebe naziva čovjekom, nije ljubavnik nego rušitelj i graditelj.
Onaj koji trguje osjećajima kao novcem kojim će udovoljiti Žudnji.
8.
Ljubav ima jednu svoju draž, a ona nije samo ta da se voli i da se bude voljen.
Ona je, ukoliko je istinska po Duhu, više od toga.
Onaj koji voli ne razlikuje se od onoga koga voli, niti od činjenice kako voli.
Istinski pregalac ljubavi ne vidi granicu gdje prestaje on a postoji netko drugi jer je on
sam to oboje, povezano nitima koje ih spajaju.
Nema u njemu ljubomore niti sumnji jer ako obuhvaća oboje, on zna da nema u što
sumnjati.
Zato samo onaj tko ne zna voljeti bude ljubomoran, jer u svom neznanju i polovičnosti
davanja on je nepotpun.
S pravom sumnjiči jer on zapravo i ne zna voljeti nego žudnjom, posjednički.

Ljubav koju misli da pruža okiva ga ponajviše sumnjama na sebe; sumnjama na druge
projiciranima po vlastitim nedostacima.
Čovječe, pokaži koliko si ljubomoran, i biti će jasno da utoliko manje voliš.
Tvoj je smisao za ljubav osjećaj posjeda kojemu inače robuješ, i čemu podređuješ sve
što misliš živjeti.
A gdje ono imati bude važnije od voljeti tu se onaj koji stječe samo pretvara da voli.
Znaj da je ljubomora opsesija što korijenje rasprostire duboko u tvom neznanju.
Ona je ogledalo tvoje nemoći da voliš bezuvjetno.
Nije točno da ona može biti ogledalo ljubavi: tâ njezina je potpuna negacija,
utjelovljenje sebičnosti uvijene u celofan licemjerja.
Naizgled ti se čini da je ljubomora ljubav pod opsesijom, ali nešto iskreno i vrijedno
nikada ne postaje teret.
Zato, ako si podložan tome da sumnjičiš one koje misliš da voliš, tada znaj da ljubiš
jedino sebe.
Pogledaj se u zrcalo da vidiš grč na licu nastao sumnjom.
Postaješ nalik demonima koje iz sebe rađaš, oni gospodare tobom pretvarajući te u
svoje roblje.
Nisi ti nijemi svjedok ljubavnog izgaranja.
Ono je nijemi svjedok tebe, palog bića, čovjeka-životinje koji ismijava vapaj Čovjeka i
uživa u zaglušujućoj rici savane ovoga svijeta.
9.
Iskren čovjek ne odupire se hladnoćom kada se suoči s iskrenom ljubavlju, ljubavlju od
Duha.
Ukoliko istinski čezne davati kako se po istinskom davanju i pruža, obuzima ga toplina
i u tren mu biće obujmi neopisivim osvitom.
Tko ponire u sebe, zna o čemu je riječ.
Prave vrijednosti proizlaze iz srca, sve što blista samo njemu zahvaljuje svoj sjaj.
Davati bez da se traži: to je sreća koja podjednako obdaruje i onoga koji daje i onoga
koji prima, jer nikoga ne obvezuje niti koga iscrpljuje.
Kad Ljubav bude način Života, okovi Žudnje biti će prekinuti.
Zato, želiš li biti sretan prestani težiti za predmetima i stvarima izvan sebe.
Sve što pruža zadovoljstvo nalazi se unutar tvog bića.
Otkrij blago koje kriješ kako bi iz kovčega prirodne baštine podijelio tu sreću.
Ostane li u tebi, ne bude li dijeljena s drugima, postat će vatra u kojoj ćeš sam izgorjeti.
I zaista, tko god traži nešto izvan sebe, taj ne vidi što propušta zamijetiti u sebi.
Besprizorna glad koja te vječno goni posljedica je nemoći da primiš bogatstvo koje ti se
pruža, već uporno razbijaš glavu stvaranjem okolnosti čije će te kroćenje koštati glave.
Tko misli da će uspjeti, neka samo pokuša tako osvijestiti sreću!
Taj će u sebi izleći sve strahove i sva zla; jednom uhvaćen u tami vlastita sebstva, onaj
koji se smatra čovjekom iskazuje zvjersku ćud.

Život će mu proći u vječitom previranju između stvari, koje želi, i duše, koja vječito
čezne.
Bezbroj će se puta zaplitati o iste grane, no i opet će iznova jer je toliko navikao na
sjene, da mu od sjaja istinskog sunca pozli.
Zato ti, čovječe, neprestano ponavljaš jedne te iste greške, i ponašaš se kao dijete koje
ne želi učiti.
To što smatraš životom tvoj je vlastiti labirint gdje nema ni početka ni kraja, i gdje
nesređenost psihe i loše životne navike učine prašinom sve čega se dotakneš.
Pronađi sreću u suštini svih stvari; znaj da te razbijeni dijelovi stvarnosti neće učiniti
sretnim!
10.
Živjeti van sebe i živjeti u sebi nije isto.
Prvo se odnosi na rušitelja sklonog prisvajanju, a drugo na graditelja koji tka niti
vječnosti.
Sve što prvi uzme da bi uz to blistao, nepoznato je drugom koji blista samim sobom.
U ovisnosti o tome odakle sja ono čime se pojiš, možeš biti onaj koji prima, ili onaj koji
pruža.
Onaj koji prima neće biti onaj koji pruža, niti će onaj koji pruža biti onaj koji prima, jer
se primanje i pružanje međusobno isključuju.
Ti ne možeš dati robu za robu, jer nikada ono što si primio nije jednako onome što si
dao. Ako misliš da jest, uludo se varaš jer sreća kada se pruža nije ni nalik onoj kada se
prima.
U prvom slučaju, ona izvire iz srca; u drugom, potječe od ugađanja želji.
Daje li se Žudnjom, njome se i traži; daje li se iz Ljubavi, njome jedino blista.
Onaj tko živi u sebi, taj zna da pružanje znači čitavo bogatstvo.
Njegovo je srce otvoreno, i svakim svojim udisajem privlači ljude kojima je potrebna
pomoć.
I oni je u njemu nalaze znajući da ih nikada neće iznevjeriti, jer on nije taj koji samo
pruža, već je on sam to pružanje.
Duša njegova neotporna je na zbivanja van tijela i ona se duboko dojmi svega što je
okružuje.
Strasno doživljava zbilju i s lakoćom vidi na licima ljudi mijene stvari na koje su drugi
slijepi.
Srce ga boli jer zna da je on sve što ga okružuje, i zato toliko u sebi živi i pati tuđu bol.
Kad je suočen s tuđom patnjom njegova se duša kida, rastače i trga.
On zna što joj je uzrok; on zna što će joj uvijek biti uzrok; on je upoznat s počelom svih
nedaća.
Zato je susretljiv spram drugih; i sam sudionik njihovih života.
U svima njima on vidi sebe, svoje vlastito biće prije negoli je ušlo u vjenčanu odaju.
Zato znaj da nisi ono što jesi, već da si uvijek i ono što misliš da nisi.

Sve je u tebi, ali ne zaboravi da podjednako pripadaš i onome van sebe. Ne dopusti da
prividom zavaraš sva čula: ti si ja, i ja sam ti, i sve ovo što nas okružuje oboje smo.
Onaj tko Zna, taj i voli: tko ne zna, muči sebe i druge patvorinom sračunate ljubavi.
11.
Toliko si već puta zaveden da su zaista vrijedne stvari za koje samo misliš da vrijede.
Biće si mase, povodiš se za običajima drugih, za običajima gomile, i zato su i tvoji
vlastiti vrijednosni usudi izopačeni i nestvarni.
Težio si za tim vrijednostima svim srcem, ali kada si neke od čežnji ostvario zacijelo si
bio suočen s istinom o prirodi željenoga.
Tek što si u posjedu nečega, shvaćaš da više ne blista svjetlošću kakvom je sjalo dok je
postojalo samo kao objekt žudnje.
Ti ne znaš cijeniti ono što imaš i zato će sve što je u tvom posjedu postati sjenom onoga
što još nemaš.
Da bi prikrio bijedu, ti želiš više i tragaš brže.
Misliš da ćeš posjedovanjem novih stvari i gomilanjem idućih želja riješiti oskudicu
koja izvire iz tebe.
Ali samo se vrtiš u krug; neprestano se vraćaš tamo gdje si već bio.
Zar ne zamjećuješ da svaki objekt, baš sve za čime žudiš, nije u stanju zadovoljiti
istinske potrebe tvoga srca koje traga za Duhom.
Postaješ zauvijek gladan, onaj koji otima drugima da bi zasitio sebe. Pritom gubiš i ono
malo obzira što ga imaš, jer strahovi kojima si podlegao gone te da drugima činiš istu
bol koju od sebe nastojiš otkloniti.
Kada dovršiš posao ostavljaš za sobom neopisivu pustoš.
Ponosno se uzdižeš na tronu vlastite veličine; upravo se naslađuješ svojim malim,
sitnim, beznačajnim pobjedama koje si ostvario gazeći preko mrtvih.
No, kazna te brzo stiže; ne samo što sjaj svega brzo blijedi, već i nemir u tebi biva sve
veći.
Podložnik Žudnji je samoubojica najokrutnije vrste; on sebe desetljećima muči prije
nego što se konačno ubije.
12.
Nastojiš biti koristan i zato želiš da te drugi vide kao uspješna čovjeka. No, jesi li
svjestan kakve su posljedice tvog napredovanja na društvenoj ljestvici?
Jesi li shvatio da sve tvoje uspjehe čuvaju zvijeri kojima neznanjem služiš!?
Jesi li kada otvorio oči da se sam uvjeriš kako je put do traženog biserja isti onaj koji će
nečije noći učiniti neprospavanima, a njihove duše smrtno ranjenima?
Zaslijepljen uobraziljom svoje veličine, kojoj pridružuješ ugađanja i poniznost drugih,
ti si možda odgovoran za milijune suza u očima mnogih.
Sve što živiš gomila je sramotnih djela koja opterećuju tvoj maleni osobni svijet
mrljama koje si prisiljen očistiti.

One će zasjeniti Svjetlo koje ti daje Život i tebe će sustići nesreće.
Svatko tko drugima čini zlo, zlo i privlači.
To je Zakon koji ti nikada nećeš spriječiti.
Uviđaš li koliko je oskudijevanja u lažima kako si uspješan, i kako nitko nije mjerljiv s
tobom.
Svaka je tvoja pobjeda na ovome svijetu odraz tvoje nesposobnosti da se otvoriš
kraljevstvu kojemu istinski pripadaš.
Je li ti kad palo na pamet da se promotriš sa strane, kako bi osjetio vlastitu kakvoću u
moru sebi sličnih?
Ili tebi to uopće nije važno!?
Jer izbjegavajući suočenje sa istinom o svom izvanjskom Ja, ti se rješavaš balasta
krivnje prema vapijućem Čovjeku koji je zarobljen u tami tvoje iluzijom zaluđene duše.
Ako jednom poželiš proniknuti u sebe, u kakvoću vlastitog izvanjskog Ja, vjerujem da
ćeš osjetiti turobnu mučninu.
Vidjet ćeš glavu uzdignutu ka nebesima, sjaj iz očiju što sijeva pohotom koja te goni da
se potvrđuješ.
Vidjet ćeš toliko ukočenosti u svom držanju, toliko prijezira na jednom licu čiji će te
nezavidni sjaj mržnje i pohote natjerati da ga se odrekneš.
Vidjet ćeš korake koji grubo i ne znajući kompromisa hrle naprijed, stazom gdje ćeš
pregaziti sve koji ondje stoje. Životna stanovitost ocrtava se u izvještačenom osmijehu
kad se zubima kesiš gospodaru čija ti je pomoć neophodna da izvršiš ludosti što si ih
naumio.
Ako kada i dopustiš promotriti sebe očima po kojima ti drugi sude, pruži jedan pogled
prema okolini da bi vidio što se tamo zbiva.
Vidjet ćeš pregažene, jadne i nikom krive koji u svom golom preživljavanju trpe udarce
tvoje čizme.
S njihovih lica curkom će lijevati znoj koji pomiješan s njihovom krvlju piješ,
naslađujući se otrovnim nektarom vlastite moći.
Njihove su žene ispijene, jadne i onemoćale; njihova su bremena teška jer rađaju djecu
čija je budućnost neizvjesna. Brižnošću majki odgajaju mladež koju će takvi poput tebe
gaziti.
Ti, koji robuješ svojoj gospodarici Žudnji, znaj: tko se povinuje njezinim čarobnim
moćima i hrli vršiti sve što se od njega traži, sam će gorjeti u paklu vlastitih slabosti.
13.
Osjećaj moći u dijalektičkom svijetu posljedica je zastrašujućeg suočavanja s istinom o
vlastitoj bijedi.
Ne postoji besmisleniji osjećaj o sebi nego kada shvatiš da vrijediš manje no što misliš.
Brojni to spoznaju kada siđu tamo gdje ne nalaze ništa čime bi se hvalili.
Unutra posvjedoče tmicu u kojoj doduše blješte u daljini neki predmeti, ali do kojih oni
nikada ne stižu.

Ta svjetlost što u mraku sja, te iskre koje se poput zvijezda na vedrom nebu oslikavaju
u tvom srcu, to je ono što ti jesi ali ne znaš biti.
Nastran si pa ne radiš na svom unutarnjem putu da spoznaš kakvo se bogatstvo krije u
izvorima te svjetlosti.
Iz te lijenosti proizašlo je neznanje; iz neznanja nastali su strahovi, a iz njih nastaje
prokletstvo kojim prozireš sebe; vlastita prokletstva i iluzije.
Ne nalazeći u sebi nit, ne dospijevajući je povezati u tkanicu vlastitih rukotvorina,
okrećeš leđa izvoru. Prepušten zabludi da za istom svjetlošću tragaš van svog bića, u
svijetu zaludnih opsjena, ti nemilice ideš dalje.
Čini ti se da mnogi predmeti što te okružuju sjaje po uzoru na zvijezde od kojih si se
odmetnuo.
Zapravo, ozbiljno pretpostavljaš da vanjski sjaj ne samo što je jednak onome što ga
jedva nazireš u sebi, već i da ga nadmašuje.
Kako si samo sklon podcjenjivati sebe!
Rođenjem dobio si sve što ti je potrebno da bi spoznao sebe, ali ti si prihvatio postati
dijelom svoje okoline, njenih izvojštenih pravila koja hrane sljeparijama.
Zato toliko tragaš za nemogućim; zato jer ti više nisi Ti, nego si dio bjesomučne
povodljive rulje kojoj gospodari bacaju mrvice sa stola kako bi ih kupili za sebe.
I zato te svako uzaludno traganje sunovrati natrag, u bezdan ponora vlastite oskudice; u
svijet gdje nema laži, i gdje istina toliko peče da suočen s njom propadaš u stidu
vlastitog sivila.
Nastojiš izbjeći taj mukli osjećaj; gledaš pobjeći od sebe; hvataš se za slamčicu da ne
potoneš sasvim; jer uviđaš ružnu pozadinu koja vječito pribiva iza sjene s kojom si
poistovjećen.
Ponovo bježiš u svijet koji te okružuje, onaj isti čije te ralje gutaju i probave natrag u
jastvo.
Susret s vlastitom neimaštinom čini te ratnikom čija će se koplja usijecati u srca onih
koji zrcale tvoju bijedu.
Tako ti rješavaš vlastitu bijedu, tako nadomještaš vlastitu oskudicu!
I ne misli da samo drugi čine tako; potraži ih u sebi, i zaista ćeš ih pronaći.
Sakrivene!
Na tren zaspale!
Zločince spremne pod svaku cijenu braniti stečevine koje se ionako raspadaju.
14.
Sve što želiš samo je ono što nikada nećeš imati.
Koliko god u svakom tvom traganju bilo napora, ti uvijek stojiš na mjestu.
Misleći da si dostojan ljepote, neprestano kružiš u jednom te istom glibu gdje se zakon
gibanja nikada ne mijenja, iako su okolnosti koje mu svjedoče uvijek drugačije.
No ti ne zamjećuješ da sile na koje čovjek ne utječe nisu predmeti kojima se one
poigravaju.

Umjesto da vidiš vjetar, ti vidiš samo stvari kojima on vitla, i umjesto da vidiš vrućinu,
vidiš samo predmete koji se njome tale.
Toliko si zarobljen objektima da jedino po njima sudiš o svemu što ne vidiš.
Misleći da je to što vidiš zaista stvarno, izgubio si nit sa skrovitošću sebe.
Svjetlost što iz tebe sja zaspala je za vječnost. Kada spoznaš što je vjetar, prestat će tvoj
juriš na vjetrenjače.
Poslušaš li glas Čovjeka u srcu, kreneš li dušom put vjenčane odaje, odbacit ćeš koplje
Smrti i navući na se opremu Života.
Bazilika iskrene i istinske ljepote ono je čega mnogi poput tebe nikada ne postanu
dostojni.
Tvoje su oči nesvikle na svjetlo i ugađaju tami, prevarene da sve što vide pribiva u
svjetlu.
No pravo Svjetlo koje sja tvoja dva oka neće opaziti jer postoji jedno koje traga za
srcem da bi bilo viđeno.
Ono zna da jedino čime se što može vidjeti nije zjenica oka, već nutrina srca.
Što se duboko snatri ono je što se najzornije vidi.
Zato ne teži onome što ti oči vide, već imaj za zvijezdu što srce tvoje ćuti.
Kule ti ne vidiš niti ih stvaraš, nego nad njima samo snatriš.
Čovjek koji kuca na vrata tvog srca gradi drugačiju kulu.
Njezino je ime Vječnost!
15.
Istina je ono što najviše boli.
Nijedna te laž ne može povrijediti toliko.
Lažima uzvraćaš podsmijehom i prijezirom, i najčešće se na njih ne osvrćeš kao na
nešto od vrijedne pažnje.
Ali na istinu skačeš kao vrućom vodom oparen: urlaš poput zvijeri, znajući da riječi
koje ti je netko sasuo u lice nisu drugo već prava slika ćudi koju potiskuješ; ona ista
pred kojom cio život bježiš glavom bez obzira, uzalud, jer ona je uvijek uza te poput
sjene.
Najviše volimo da se o nama lijepo priča.
Ako već ljepota ispričanoga ne hvali našu ćud, priželjkujemo da se priznaju makar naši
uspjesi.
No, priče o tebi sve su samo ne lijepe.
Drugi vide ono što ti potiskuješ pa sobom zrcale skrovite dijelove tebe.
Okolina najčešće osuđuje.
Jezik je njen oštra sablja što se zasijeca u sama naša srca, i zato toliko prezireš
predodžbe koje oslikavaju ono što ti hoćeš sakriti.
Ozbiljno pretpostavljaš da je neprekidna gluma ono što se od tebe očekuje.

Pomišljaš da drugačije ne ide, i da čovjek nije drugo nego ta maska kojom poput
opsjenara hodi svijetom.
Toliko si srastao sa svojim umjetnim Ja, da zapravo više i ne postojiš.
Prihvativši biti onime što nisi, prestao si biti onime što jesi.
Mnogi što te okružuju su poput tebe: sami svoje negacije.
Nisu svjesni iluzije vlastite veličine, niti veličine vlastite iluzije.
Oni su mrtvi koji ukapaju svoje mrtve.
Oni ne žive, nego jedan lijes mijenjaju drugim.
16.
Malo tko zna što je Istina jer su ljudi navikli živjeti u lažima.
One su tako duboko u tvom biću i toliko si s njima srastao, da hodajući bos po trnju
umišljaš kako koračaš smaragdnom stazom.
I svu tu bol što ju osjećaš kada kročiš, sve te rane i krv što iz njih lipti; preko svega toga
prelaziš jer si slijep, pa nastavljaš dalje istim stazama, misleći da drugačije ne može
biti.
Toliko si puta sama sebe naveo na stvari kojima si jednom već robijao.
Toliko si već puta zaveden da postupiš po krivu.
I ništa nisi naučio, nego si ponovno slijedio stare tragove, gazeći isti onaj kalj koji te
već toliko puta progutao.
Zaista misliš da je moguće, po stazama kuda se inače tone, sagraditi nešto istinski
čvrsto!?
Pokušaj još jednom da bi se nanovo suočio s istim.
Iskustva su nemilosrdna i ne biraju trenutak, ali zato uče. Tko želi znati, taj će i doznati.
Tko ne želi, ponavljat će iste greške.
Greške, greške čija je plaća smrt!
I kad se nanovo ogriješiš, kada te smisao dijalektičkog života navede na nove
promašaje, ti nikada nećeš optužiti sebe, nego uvijek spremno bjesniš na druge.
Uvijek je krivac netko iz okoline jer je bitno da ti uvijek ostaneš čist.
U svemu što požanješ oduvijek sumnjičiš urotnu sjetvu drugih, onih koji u tvojim
očima nisu braća već protivnici koje treba zgaziti i preteći.
U tebi toliko je kukavnosti da svoje napore uzalud trošiš u namjeri da je skriješ.
I kada nam se naizgled činiš moćnim, mi znamo da tu nema ni krijeposti ni snage, nego
samo lošeg vina kojim si se opio.
Tvoja pojava samo je krinka pod kojom tabori slabić potpuno stran sebi.
Tvoj je zadah, zadah Smrti.
Kao što ona kosi sa srpom u ruci, tako i ti činiš kad se ukaže potreba.
Gubiš se u toj nakazi kojom si se obavio jer si se poistovjetio s nečime što nisi.
Sam si izrodio tu nakazu, postao tom nakazom, te ćeš po nakazi i umrijeti.
Drugi će svjedočiti tvojim moćima svatko na svoj način. Kukavni će nastojati da se
ogriju tvojom vatrom. Nepomirljivi i zlobni nalazit će u tebi svaki nedostatak.
I nikada nećeš imati mir jer to što želiš biti samo je po sebi nemir.

Ono zrači zlim silama koje sebi privlače zloću drugih, tako da niti imaš sebe, a niti se
gdje imaš skloniti jer te iluzije vječito progone.
Ridaš u nemoći, ne znajući da putove kojima kaniš ići trebaš prepustiti svinjama neka
po njima i nadalje gaze.
Put koji je tebi potreban nije zemljan, niti se po njemu može koračati.
On se nalazi duboko u tebi, ali njime ne želiš krenuti jer još uvijek ne znaš živjeti bez
materijalnih nagrada.
Znaj, nećeš imati mira niti ćeš ćutjeti tišinu sve dok ne pronikneš u sebe.
Ondje je mir koji te čeka, ali ti za nj ne želiš čuti.
Kad čuješ glas Čovjeka, glas koji te upozorava da si sudionik razbijene zbilje, ti ćeš
ruho Smrti nadoknaditi svjetlosnom odjećom Života.
Ne spavaj nego bdij, da čuješ glas Vječnosti u sebi.
17.
Meteš pred svojim dvorima, ali prljavština po njima i dalje pada.
Svaki trud duboko je uzaludan jer ne poznaješ uzroke. Sama želja da očistiš ono što se
očistiti ne da dokaz je koliko laskaš vlastitoj volji.
Tek što počistiš jedan dio, osvrćeš se oko sebe spoznajom bespotrebnog truda.
Odlažeš metlu, bježiš ljutit u kuću i čekaš da dođu vremena kada će se stvari kojima si
posvećen same od sebe zablistati.
U tom čekanju potrošiš cio svoj vijek, nikada ne nalazeći ono za čim tragaš.
Ali sveudilj si uvjeren da će doći to sutra kada će se zakonitosti svijeta promijeniti, i
kada će konačno zablistati djela tvojih ruku.
Na kraju umireš svjestan da si za pogrešne stvari ginuo, i da nijedan uloženi trud nije
bio vrijedan.
Čudom se čudiš gdje to leži uzrok tvojih nevolja.
Osvrćeš se oko sebe i u tren oka zamjećuješ možebitni razlog.
Nalaziš ga u objektima koji projicirano zrcale tvoj svijet bez smisla.
Ono što prikazuje tebe, ti optužuješ za nebrigu ka sebi, ali zapamti da time ne
optužuješ druge niti ćeš im nauditi. Onaj kojega psuješ - to si ti, i onaj kojemu isto tako
misliš nauditi nije nitko drugi nego - ti.
Sam si stvorio okolnosti što te tište.
Sam si uzrok svakojakom zlu koje te snalazi.
Iz tebe zrači sva ta sila koja na sebe privlači prozrivost i sumnju.
Nisi tišina, pa te svuda slijedi buka.
Po onome što je čujno može proizići samo što se čuje, a jedino po tišini izvire mir za
kojim čezneš.
Ali bez vjenčane odaje ostat ćeš u metežu nemira.
Ti znaš što ti je činiti, ali si previše mrtav da bi oživio.

18.
Postoje stvari duboke i postoje stvari plitke.
One se međusobno prožimaju, tako da im ne možeš odrediti kakvoću.
Ono što tvoje oči vide, beznačajne su stvari koje ionako ne vidiš po njihovom istinskom
sastavu.
Ono što ćutiš probuđenim srcem, Gnozom, duboke su i znakovite stvari koje su put u
Vječnost.
Kerubini sreće čuvaju tu stazu i vode bića svojim svjetlom. Tko ih prati, taj zna da ne
postoje stvari dostojne naših pogleda.
Tek kada progledaš srcem probuđena čovjeka; kada u sebi osvjetlaš iskru koja za tebe
sja, i okreneš leđa putovima lažnim koje si meo i kojima si koračao, idući natraške, tek
tada biti će ti jasno da sve u što gledaš nije istinska supstanca.
Malen si, ali želiš biti velik. Slabašan si, ali ispunjen time da vječno budeš jak. Poput
mrve sićušan si; samo u svojim očima golem poput stijene. I onemoćao si sav; samo u
svojim očima pretpostavljena moć. Nisi se još probudio već budan spavaš: misliš da je
sve zbilja a ne samo san. Ali i kad hodaš, i kad gledaš, i dodiruješ predmete i stvari, te
o njima sudiš, mjeriš ih i u oblik stvaraš, ti ne činiš ništa drugo nego samo spavaš, jer
budan nisi naučio biti. Zato ti se i čini velikim poput kule ono, što je maleno poput
rupe gdje se kriju miši.
19.
Jesi li se konačno uvjerio da nema trajnih vrijednosti u svijetu gdje živiš!?
Zaista ne postoji ništa u što možeš uprijeti prstom i izreći mu mjeru vječnosti.
Jer ono što je vječno tvoje oči ne vide niti uši čuju, jer si svoja čula podredio
predmetima kratkotrajnih naslada.
Sve je podložno mijenama i sve propada u sivilo iz kojega se rađa.
Usred tog kruga nastajanja i nestajanja nalaziš se u tijelu koje je nijemi svjedok raspada
još do jučer vrijednih stvari. Ali nisu krive činjenice, koje nužno propadaju, nego si
kriv ti, koji ne želiš spoznati zakone truljenja, ne želiš prihvatiti da sve što je stvoreno
jednom bude umiruće.
Nastojiš zaustaviti taj proces.
Misliš da će ti poći za rukom biti jači od zakona koje ne želiš razumjeti.
Voljom se gradiš da činiš nešto što još nikome nije pošlo za rukom.
Uzalud ti sve nade kada nisi naučen da gledaš.
A tko ne gleda taj je mrtav.
Poput Lazara može oživjeti samo po Čovjeku u svom srcu.
Ali nitko, pa ni ti, ne želi čuti njegov glas!
Ni kamen koji šuti i naizgled traje nije sama Vječnost.
U njemu su gibanja nevidljiva oku, ali zamjetna srcu. Pretvorit će se u prašinu prije no
što izrečeš sud jer kamen je zemaljskom prašinom stvoren i u nju se nužno vraća.

Procesom raspadanja živi sve što zamjećujemo.
Čim nastaneš, ti počinješ trunuti.
Naočigled vlastitom onezvijerenju, sve što misliš da vrijedi pretvara se u zrna i prepušta
vjetrovima sudbine.
Samo tvoje tijelo se razlaže, ali ti zamjećuješ ono što želiš vidjeti.
Ti ne vidiš stvari kakve one jesu, već u njima najčešće zamjećuješ ono što bi želio da
budu.
Tako i Istinom smatraš ono što se tebi hoće, a ne ono što Istina jest.
Zamjećuješ li da si lažov, i da je plaća tih kaži smrt.
Put gdje se propada isti je onaj gdje se suprotnosti udružuju, i gdje sve što vidiš, sve što
ćutiš, i sve što znaš, bude samo Jedno.
Ali u tom Jednom po Adamu si čulno zaveden, i zato ne vidiš i ne ćutiš tu Vječnost,
nego vidiš dvoje, troje, desetero, stotinu.
Nekada se nisi trebao truditi da raspoznaš suštinu.
Danas se mučiš usred žrvnja razbijene zbilje.
Prianjanjem uz jednu stvar, postaješ neprijatelj drugoj, a kada joj kasnije ipak prioneš,
smatraju te drskim izdajnikom.
Nisi ti prijatelj jedinstva, nego si onaj čiji je razum razbio zbilju.
I zato trpiš posljedice!
Gušiš se u nemoći da progledaš jer si svojim očima postavio ograde pokraj kojih one ne
vide što vidjeti treba.
Izigran si, ali toga nisi svjestan.
Zašto?
Zato što ono što misliš da jest - nije, i zato što ono što misliš da nije – jest.
20.
Svakoj nasladi dođe kraj jer sve što se uživa jednom bude patnja.
Smisao tvojih pustinja ogleda se u oazama kratkotrajne sreće koje i same jednom
postanu pustinje jer nam vjetrovi sudbine bacaju pijesak u oči.
Tražiš svoje blago pod njegovim naslagama, i tek što ga pronađeš nova ga oluja nanovo
zatrpa.
Ništa što vrijedi ti ne znaš čuvati jer nisi u stanju procijeniti sjaj.
Po nastranim mjerilima pomišljaš da tisuće raznih bljeskova što kratko traju nude više
od jednoga, koji vječito iskri.
Sav si u sjenama željenih stvari koje izgaraju vatrom prevrtljive požude.
Sav si postao ta požuda, sav si se sjedinio s gospodaricom Žudnjom koja mije samo
dotle dok ne pronađe razlog poželjeti nešto drugo.
I ne zamjećuješ tu mijenu unutar sebe; i nisi svjestan da je sve u pokretu, i da otuda
nema mira onaj koji se podvrgne njezinim zakonima.
Ono što misliš sačuvati jednog dana netko će ti ukrasti jer ne postoji ništa što je samo
tvoje.

Svatko raspolaže svačijim dobrima jer ne postoji pravilo da se bilo što zadrži na
predviđenom mjestu.
Možeš i okovima uza se vezati što želiš, ali ono će uvijek bježati od tebe.
I kada ustaneš s mjesta i pokreneš se u namjeri da željeno vratiš gdje misliš da pripada,
navale novih nesreća sasvim te onemoćaju.
Počesto s vapajem gledaš kako ono što je bilo tvoje sada pripada nekom drugom.
Kradu te gdje god se okreneš jer i sam svijet gdje živiš nije nego krađa.
Goleme su kazne za krčage što smo ih razbili. Patnja, jad i bol – to je sve što živiš!

ČUVAR
Ima jedan lažac koji odriče snove Čovjeku u tebi, onome koji je duboko svjesnom
njihove stvarnosti u jednom dalekom i tebi neobjašnjivom svijetu.
1.
U moru suprotnosti, gdje se jedno biće suočava s milijardama drugih, postoji čuvar,
nosilac od mnoštva odvojenog tebe.
On je odraz prema svijetu i neposredno tvoje suočenje s njim.
Po njemu si jedincata uloga kakva se nikada više ne ponavlja.
Po njemu tvoj je osjećaj ponesenosti sobom presudan.
Vođen njime osjećaš se usamljenim u odnosu na mnoštvo, a opet sretnim jer voliš biti
jedinka koja, gonjena nagonom za samo-potvrđivanjem, teži tome da bude iznad
većine.
To je tvoje jastvo i po njemu ti si čovjek pojedinac.
Biti protiv jastva znači težiti povezivanju sa svim.
Tko se individualno ubije, kolektivno raste u novu individualnost.
Nova individualnost odlika je nove rase kojoj pripada novo nebo i nova zemlja.
2.
Zamisli postojbinu kao more koje se pjenušcem svojih valova obrušava na stijene.
Milijarde kapljica tada se razbiju, rasprsnu uvis i ponovo vraćaju moru da bi nanovo
zaživjele svoju suštinsku besmrtnost.
U kolotečini vode ne zamjećuješ niti jednu jer sve one more čine morem: samo tada
one imaju smisla.
Vjetrovi koji mreškaju površinu zrcale sudbinu, i kako oni ne mijenjaju smjer kojim
pušu, tako i životne okolnosti samih kapi uvijek ostaju iste.
Svaka je kap poput druge, i sasvim je svejedno gdje se koja nalazi jer je korito mora
ogromno, i jer u njemu vlada beskrajna sreća.
No jednoga dana poremete se zakoni i dođe pijavica, podignuvši gomilu kapljica uvis,
odvojivši ih od životne matice.
Krenula je prema obali, podigla oluju i otresla ih na kopno gdje su još jedno vrijeme
živjele u svom izvornom obliku, da bi zatim presušile.
Podalje od jedinstva gdje nisu znale za konačni kraj, kapljice privučene dotad
nepoznatom silom prestale su biti more i postale zrnca soli u svijetu kojemu ne
pripadaju. Kada more na kopnu postane kap, i kada kap mora postane sol, život jedne
takve čestice postaje gorčina. Premda je isto nebo jednom zrcalilo svoje plavetnilo u
njoj samoj i bilijunima njenih sijamskih sestrica, sada ono postaje žega smrti, kosac sa
srpom koji nosiocu vječnosti pridružuje kraj.
Ti si to zrno soli koje je jednom činilo kap, i ta je kap činila more.
Pokraj tebe druga su zrna soli iz istih i drugih kapi.

Sada te raznose vjetrovi poljima crvenice i gdje god se pojaviš tu trune sve čega se
dotakneš.
Tvoja je patnja i bol neizmjerna jer trpiš uvjete kojima istinski ne pripadaš, ali ne znaš
način kako da se vratiš. Zato se moliš vjetrovima s kontinenta da te vrate natrag moru,
ali oni ne pušu iz željenog smjera nego te gone sve dublje u zaleđe.
Postaješ grudica koju netko sabire, a da te nikada ne pita smije li.
Podalje od Oca ogledalo si vlastite nemoći.
Više nisi more.
Sada imaš kruti oblik, imaš jastvo, ali zato si izgubio osjećaj sreće.
Ljudi ne podnose jedni druge jer dok ih vjetrovi sudbine raznose međusobno se
sudaraju, pa pretpostavljaju za krivnju drugih ono na što ni sami ne utječu.
3.
Sada vidiš kako je osjećaj veličine varka iskrojena prema tvojim vlastitim iluzijama.
Ne samo što si malen već si ujedno sam, kao što su svi drugi maleni i isto tako sami.
Dijeliš s drugima istu anatomiju, iste oblike i osjećaje, isti smisao za vanjske predmete i
iste želje, ali nema točke gdje se konačno podudarate jer ste se udaljili jedni od drugih.
Svatko vidi samo smisao sebe jer su ljudi vremenom izgubili osjećaj za druge.
Ne znajući da su jedno te isto, da pripadaju istom izvoru, i da su sve različitosti među
njima samo prividne, ljudi su u svoj bijedi svoga življenja postali jedni drugima
neprijatelji. Iz sukoba nastale su ogromne količine negativne misaone energije stvorivši
demone koji su sasvim zagospodarili čovjekom.
Iste sile učinile su ljude vremenom potpuno nesvjesnima sebe.
Iako formalno odgovaraju za svoje postupke, jer postoje pravila koja čuvaju zemaljski
zakoni, do te mjere su zastranili da se nitko, kao pojedinac, ne može smatrati sasvim
odgovornim za ono što čini.
I sam znaš da si često bio u prilici učiniti nešto što se sasvim kosilo s tvojim željama, i
da si najčešće podlijegao a da ni sam nisi znao zašto.
Ako se malo promotriš, osjetit ćeš u sebi vječita previranja koja pripadaju istoj
bespoštednoj borbi koju cio život vojuješ.
Rastrgan između dobra i zla, često nalaziš sebe da u ime dobra činiš zlo, a u ime zla da
činiš dobro.
Moral se svakim danom pretvara u sve veću šaku jada jer ne postoje okviri prema
kojima bi svim ljudima podario jednaku sreću.
Zlo jednome dobro je drugome, i tako živiš svoj život u urnebesnoj tragici gdje svi, u
želji da budu oslikani dobronošama, prihvaćaju uloge u igrokazu koji se odigrava bez
ikakvog plana, prepušten stihiji relativnih zakonitosti ovoga svijeta.

4.
Postoje oni koji misle da je humanost rješenje za sve probleme ljudi, pa smišljaju
obrasce po kojima bi se svijet mogao učiniti boljim.
Znaš li da su njihovi napori uzaludni jer u svijetu gdje sve vrvi gibanjem, gdje se
suprotnosti nemilice pretaču jedna u drugu, i gdje je jedini zakon bezakonje, ne može
biti konačnog Dobra.
Zakoni se donose da bi se kršili i smisao svakoga od njih ne nadilazi zabrane.
Uostalom, shvati da samim donošenjem zakona postaje očito da ovaj svijet ne može biti
savršen, jer ako se pribjegava metodama da se ljudima nešto brani, tada je u samom
korijenu njihove prirode grijeh.
Osvrni se malo iza sebe, proputuj kroz povijest čovječanstva, da bi se uvjerio kako
nijedan doneseni zakon nigdje nije urodio plodom.
Jer, ako postoje oni koji će vršiti zakon, postoji i oni koji ga krše.
Nijedan zakon nikada nije prema svim ljudima jednak; uvijek postoji jedna manjina
kojoj je dopušteno činiti sve što se ostalima brani.
Zacijelo si se pitao što je tome uzrok?
Vjerojatno i sam pomišljaš kako bi se stvari možda mogle dovesti u red kada bi se
zakona pridržavali svi podjednako.
No, nemoj se zavaravati jer oni, koji donose zakon, uvijek su oni, koji ga prvi krše.
Ljudska priroda, ogrnuta snažnim osjećajem jedincatosti, ne podnosi zabrane jer je iste
čine oskudnom i beznačajnom.
Potreba ljudi za slobodom nadmašuje unaprijed određene okvire, i ako ikako može
čovjek će djelovati po vlastitom nahođenju, odnoseći se prema zabranama stvaranjem
formi kojima ne slijedi kazna ostane li neotkriven.
Shvaćaš li sada zašto ljudi navlače maske na lica, i što bi se dogodilo kada bi ih
poskidali!?
Nedostatak reda uvukao se u sve naše pore, tako da vječito glavinjamo između kazne i
nagrade.
U tom dubokom prijeporu javno oslikati moral nekog čovjeka značilo bi pogriješiti u
procjeni, jer anđeoska lica i janjeće kože gotovo uvijek kriju vučju ćud.
Unutarnji sjaj zamijenjen je onim vanjskim, najčešće lažnim, i ako povjeruješ očima
umjesto da slušaš glas Čovjeka u sebi, uvijek ćeš biti prevaren.
5.
Jedna taoistička mudrost kaže da nije mudar onaj koji teži dobru, već onaj koji
pronalazi srednji put između suprotnosti.
Naizgled ti se čini da ova izreka nema smisla, ali znaj da težnja samo jednoj krajnosti
uvijek povlači krijepljenje one druge.
Smisao života vječito je nadopunjavanje, i koliko se gdje uzme, toliko se drugdje doda.

Ravnina naše stvarnosti ispresijecana je parabolama čije su krajnje točke, s jedne i
druge strane crte, uvijek jednako udaljene.
Sve što negdje jednom uzmeš, biti će ti istom mjerom uzeto, i sve što jednom nekom
pružiš, biti će ti istom mjerom pruženo.
To je životni Zakon koji nas prati svojom nesmiljenom nužnošću.
Kada je svijet dijalektičan, dobro i zlo biti će podjednako zastupljeni i ovisni jedno o
drugome.
Zlo se zrcali u dobru, a dobro se zrcali u zlu.
Svaka krajnost u sebi već nosi sjeme vlastite suprotnosti, i to su pravila na koja ne
možeš utjecati.
Zakon jednakosti ujedno je zakon nejednakosti, jer gledano s više perspektive ono što
nam se čini zaista ispravnim nije ostvarivo.
Zar ne shvaćaš da su sve priče o tome kako će biti bolje, kako hrlimo u jednu sasvim
izvjesnu budućnost koju će tehnologija učiniti boljom, i da nam po zakonima evolucije
slijede vremena blagostanja, samo najobičnije tlapnje!?
Zlo sa zemlje nikada se neće povući jer je ono ovdje pod vlastitim krovom, i ako bismo
postigli rješenje jedne globalne teškoće, sasvim je sigurno da bi ona izbila na drugom
mjestu, u drugačijem obliku.
Sve što možemo je održavati red u tom kaosu na ruku subjektivnog dobra, jer ono u
objektivnom smislu ovdje nikada nije zaživjelo.
Ako ti se život još uvijek čini smislenim, jer si možda bešćutan u odnosu na druge koje
pogađa zlo što si ga istom otjerao od sebe, i jer vidiš svrhu u tome da tebi bude dobro a
drugima kako već bude, tada si jedan od onih koji razroko gledaju.
Ljudi tada nisu tvoja braća već samo sredstva na putu ispunjenja ciljeva.
Ako je to srž tvojega života, i ako ne vidiš da je krajnje vrijeme da se mijenjaš jer
smatraš da se okolina prva treba promijeniti, tada si položen na žrtveniku vlastitog ega.
I sve dok budeš slijep, dok budeš bešćutan, da ne vidiš, ne osjetiš, ne pojmiš i ne
zaživiš istinu kako si zarobljenik samoga sebe; sve dok ne doživiš jednom tu predstavu,
ti ćeš zauvijek ostati ništa.
Sve dok budeš mrtav činit ćeš zlo, jer samo onome što umire u navadi je činiti zlo.
6.
Smisao uposebljenja ljudi ogledan je u nužnosti jer kolektivna razina zahtijeva zbir
različitih iskustava koje je nemoguće prikupiti samo iz jednog izvora.
Jastvo kao čuvar tih zasebnosti postao je oreol našega bivstva jer smo konačno dobili
identitet po kojemu se međusobno razlikujemo.
No to je samo privid jer podjela te vrste postoji samo kao jedno privremeno rješenje
koje prestaje valjati povratkom bića Svjetlu.
U dubokoj provaliji između milijardi bića i jedinstva koje predstavlja njihov konačni
cilj stvoreni su uvjeti za odvijanje materijalnog života.

Svatko u sebi nosi iskru koju za života treba probuditi, a ako u tome ne uspije s pravom
može reći da je njegova misija završila neuspjehom.
Ti si dakle onaj koji svoje zrno soli mora vratiti natrag moru, i otvoriti oči drugima da
slijede tvoj primjer.
To je konačna svrha tvog života, ali da bi znao što trebaš činiti, moraš poslušati glas
Čovjeka u sebi.
Da bi ponovno postao ta vječita voda, u čijim se valovima krije eliksir Vječnosti, moraš
naučiti mnoge stvari koje su ti sada nepoznate.
Kada duboko spoznaš da su ljudi braća, da ne postojiš ti, ne postojim ja, i ne postoji
nitko ponaosob u gomili svih koji te okružuju, sva će ti vrata odjednom biti otvorena,
jer svi naši grijesi i sve naše zablude proizlaze iz osjećaja naše jedincatosti.
Sve dok se u ogledalu promatraš kao jedinka, i dok u svojim očima ne vidiš cio svijet, ti
još nisi sazrio za buđenje te iskre.
Sve dok želiš biti ti, i sve dok smatraš da nema razloga da sam postaneš sve što te
okružuje; sve dotle, ostat ćeš rob uobrazilje vlastitih požuda.
Hranit ćeš gospodaricu koja te izabrala da joj budeš rob, i ona će ti pripremati zamke u
koje ćeš uvijek iznova propadati.
7.
Iako misliš da sam sa sobom dijeliš stečevinu kratkotrajnih užitaka, i da zaista ne
postoji nitko dostojan da s njime podijeliš ono što imaš, jer si možda škrtac ili samo
voliš samoću, znaj da krivo postupaš.
Jastveni dio, premda te čini zasebnom jedinkom koja živi svoj vlastiti život, nije više u
tijelu zbog tebe, već si propao pa mu služiš.
Jezgra tvog jastva, koja se svojim zlim i dobrim licem uzdiže nad tvojim tvarnim
tijelom, cijelog se života hrani plodovima tvojih napora i u sebe nemilice upija svako
iskustvo koje ostvariš.
Ta je jezgra tvoj nemilosrdni krvopija jer iz tvoje žitke tekućine usisava sve fluide koje
putem tvari uneseš u tijelo.
No, ta je jezgra tvoj vlastiti bog.
Svatko, pa i ti, ima svog vlastitog boga, boga ovoga svijeta, koji njime upravlja i od
njega živi.
Zakonitosti po kojima se taj bog održava ne djeluju u skladu s Ljubavlju i Vječnošću.
On je tvoj uzurpator koji će nadživjeti smrt.
On je put kuda se krade svjetlo koje te održava na životu.
On je prvi arhont gospodarice Žudnje; njoj podređen, tebi je gospodar.
On je najveći neprijatelj Čovjeku kojega nosiš u svom srcu.
Kad osjeti da kaniš poslušati njegov glas, Glas Vječnosti, taj bog ovoga svijeta pokazat
će ti svoje drugo lice, postat će tvojim vlastitim protivnikom, Sotonom.
Zato misleći da živiš za sebe, da hraniš jedino sebe, i da zaista ne postoji nitko s kime
dijeliš osjećaj boli i sreće, ti nikada ne postaješ svjestan prave sudbine sebe,
zarobljenika u tijelu.

Ono što su bili robovi u starom Egiptu i Rimu, to si ti jezgri svojega jastva.
I kako ti dišeš, kako sam živiš, tako diše i živi i tvoja aura čije si utjelovljeno zrcalo.
Zaboraviš li je samo na tren, ona pred tebe smjesta postavlja zahtjeve pred kojima
ničice padaš jer se nimalo ne poznaješ, i jer ne znaš zašto postojiš.
Stoga se u svakoj prigodi zapitaj ne njišeš li sam klatnom nad vlastitom glavom, i ima li
smisla živjeti u tom ropstvu gdje svojim životnim fluidima snažiš moć onoga koji time
jača i drži te čvrsto prikovana lancima.
On je prvi i neposredni sluga gospodarice Žudnje.
On je onaj koji ubire vrhnje iz karte tvog rođenja, da bi se osladio.
Kad predaje tvoje svjetlo prirodnim eonima, on od njih prima nagradu.
Tebi preostaju samo mrvice koje ti baca sa stola kao psu koji mu vjerno služi.
Plaća tog služenja za tebe je smrt.
Ako smatraš da griješim, jer ti se čini da si ti sam svoje jastvo, i da ne možeš samome
sebi robijati (jer ti se to čini besmislenim) tada znaj da ti nisi jastvo, da si – mada
nesvjestan - izložen i kolektivnim pobudama, i da si zamišljen da uđeš u vjenčanu
odaju zajedno s Čovjekom koji drijema u nutrini tvog srca.
No vremenom si zapostavio ulogu koja ti je namijenjena. Dopustio si da te jezgra jastva
snažno priveže uza se, i zato si druge počeo promatrati u odnosu na sebe, a ne kao
vlastitu nedjeljivost.
Izgubio si vezu s drugim ljudima, prestao si ih voljeti i počeo mrziti, što je preda te
postavilo zahtjev da osjećaje usmjeriš samo na pojedine kako bi prirodna potreba za
ljubavlju zadobila svoj nadomjestak.
Ali ljubav prema jednom, ma koliko snažna i iskrena bila, nikada te neće naučiti što
Ljubav u svom smislu jest, jer tako kako voliš neke trebaš voljeti čitavi svijet.
Tvojem se jastvu čini nezamislivim da odjednom poželiš prigrliti sve ljude, jer tko voli
sve podjednako prestaje biti ja.
Zato se ono trudi da ti pošalje impulse vezanosti samo uz određene jedinke, jer jastvo
zna da koncentriranjem ljubavi prema jednom cilju onemogućava biće da voli druge.
Bog-sotona ove prirode poznaje samo jedan Zakon i pritom se zna služiti samo jednim
sredstvom.
On postupa prema propisima gospodarice Žudnje, a da bi bio svrsishodan koristi tvoje
malo nebo, planetarne utjecaje, koji postaju pečat tvojega života ne budeš li krstio
vodom Čovjeka koji ima doći.
Zato je sve što na ovome svijetu proizlazi iz osjećaja takve dirigirane ljubavi samo
robija koju skupo plaćamo osjećajem boli.
Zato ljubav postaje patnja jer u svijetu mijena nema zakona koji mogu uzdržavati
vječnost.

8.
Jastvo se uvijek trudi da radiš za njega, da mu budeš ponizni sluga i vlastitim naporima
gradiš piramidu koja će biti tvarni odraz njegova sjaja.
S obzirom da ga nisi svjestan kao zločinca koji te crpi za svoju korist, ti zauvijek
ostaješ zemaljski čovjek koji u želji da ostvari dobro nužno mora činiti i zla.
Kod ljudi koji imaju vrlo malo obzira prema okolini jastvo je postalo toliko snažno da
se ogrnulo jednom pojavom koju promatramo kao egoizam.
Što jezgra jastva više utječe na pojedinca i čim više buja, time je i egoizam ljudi manje
upitan.
Što je egoizam čovjeka jači, očito je da je on tim veći zarobljenik požude.
Što je veći čovjek u vlastitim očima, tim je manji u očima drugih, iako se smatra da te
drugi vide očima kakvima sama sebe promatraš.
Veličina čovjekova zapravo je minijatura veličine gospodara kojemu služiš i kojemu
nemilice ostvaruješ uvjete po kojima te tvoj vlastiti bog, podređen gospodarici Žudnji,
drži kao svog taoca.
No kako si lukavo potkupljen ugodom kratkotrajnih zadovoljstava, tako jastvo
zahvaljuje načinom da te grije zračenjem svog vlastitog zadovoljstva.
Nisi ti sam i nisi slobodan kako misliš.
Iz svega što u tijelo unosiš tebi nevidljiva snaga uzima koliko hoće, pa ti iste sastojke
vraća natrag tako što ti unaprijed pripremi zrak koji ćeš udisati.
U tom krugu odakle ti nema izlaza sve dok ne probudiš Svjetlo u sebi, sve dok ne
odgovoriš na glas Čovjeka u sebi, ti si onaj koji privređuje na ugled onome koji te
vječito vreba u zasjedi.
Njegova je nagrada besmrtnost.
Gospodarica Žudnja čini tvog vlastitog boga vječno živim.
Za razliku od tvoje jezgre, ti si smrtan.
Zato budeš li postupao prema željama za posjedovanjem, prema nagonu za samopotvrđivanjem
i vlastitim održanjem, neovisno od drugih, ti ćeš nepovratno ishlapiti.
I zato sve dok u tebi nema volje za buđenjem, biti ćeš nesvjestan kako sebe tako i robije
kojoj služiš.
9.
Pretpostavimo da se u tebi probudila volja da se spoznaš, i da si naučio kako sići u
sebe.
Prethodno postao si sasvim svjestan snaga kojima služiš i želiš prekinuti te osjećaje
lažne sreće koju si pročitao kao jednu u nizu zamki.
U glavi stvorio si predodžbu svega što se zbiva i tim putem doznačio sebi kako si zaista
rob, i kako ćeš po tjelesnoj smrti zaista i umrijeti, jer ne posjeduješ finotvarno tijelo
koje može izgraditi samo Čovjek koji drijema u tvom srcu.

Ono što si pronašao u sebi neizrecivo je riječima jer osim gnušanja u sebe, u neke svoje
postupke iz prošlosti i lažljive vizije za ostvarenje kojih je trebalo gaziti preko bližnjih,
zaista ništa vrijedno nećeš pronaći.
Ako smatraš da u tebi ima dobra, i da si bio sklon tome da djeluješ i na ruku drugih, jer
si imao srca i suosjećao s patnjama drugih, pogledaj samo taj zid nezahvalnosti koji se
prepriječio između onih, koji su primali, i tebe, koji si pružao.
Taj je jaz toliki da ti se čini kako bi najradije digao ruke od ovoga svijeta i skrenuo u
askezu: ako zaista misliš tako, ponovno promašuješ cilj.
Bijeg od drugih u vlastiti svijet dubokih indignacija sve tvoje blago, koje imaš dijeliti,
čini beskorisnim.
Moraš biti svjestan da su ljudi duboko nesvjesni sebe, i da se bez obzira na tu digresiju
moraš poklanjati svima, uvijek, bez obzira na moguće posljedice, bez obzira na najveće
boli, i bez obzira na manjak zahvalnosti.
Ako netko ne zna i nije svjestan onoga što čini, njemu ne možeš uzeti nezahvalnost za
zlo.
Tâ nije li on mrtav!?
A tko je mrtav ne ponaša se prema pravilima Života.
Kada bi znao sve što znadeš ti, budi siguran da ne bi postupio tako.
Stvari srca ne mogu se izučiti jer ono što odande izvire nijedna knjiga ne može opisati.
Ne postoji biblioteka gdje stoji kako treba voljeti, jer papir nije u stanju izmijeniti
sastav krvi koja prolazi kroz srce.
Zato praštaj nesvjesnima sebe.
Praštaj mrtvima koji žive samo prividno.
Ne čini njihovu kaznu, da žive mrtvi, još većom.
Ako ih prezireš, i sam si, poput njih, živi mrtvac.
10.
Ego ne prašta nego osuđuje.
Kad bi i praštao, pred tvojim bi se očima uvijek razvijale slike što bude gorčinu, pa se
po egu najčešće kaješ kada pružaš ustupke.
Ljudi ne znaju praštati, pa i kada to čine, čine najčešće smišljeno.
Nekad samo jastvo stvori pogrešnu predstavu da zna praštati, što vas može zavarati da
sebe smatrate istinskim humanistom.
Ti si tada onaj koji doduše pomaže drugima, ali ih zato ničemu ne uči.
Svi pokušaji da iz tih pobuda nekoga učiniš sretnim ostaju samo nedosanjani san.
Znaj da ono čemu čovjek najčešće stremi, ma koliko se humanim to činilo, malo kad
napušta ograde njegove sebičnosti.
Mnogi koji buče da se pomogne gladnima, žednima i bosima, najčešće buče zbog
samih sebe.
Njima treba raj na zemlji da bi ispunili vlastite ambicije.
Njima trebaju siti, napojeni i obuveni, da bi u njima ogledali svoju sebičnu vrednotu.
Mnogi glasovi iz savane ovoga svijeta potječu od rike samo-potvrđivanja.
Imaj to uvijek na umu.

Uvijek imaj na umu da samo Čovjek, čiji glas u sebi ne želiš čuti, iskreno ispunjava
potrebe nemoćnih i jadnih.
On to ne čini zbog sebe i vlastitih žudnji, već zato jer je on Ljubav.
On je najveći neprijatelj tvog jastva.
Njegovim buđenjem ti zaboravljaš sebe i postaješ sjedinjen sa svim.
Više te ne muče isprazne žudnje.
Više te ne zadovoljava prašina niti oblici koje ćeš uz pomoć bezbožnoga vjetra stvarati.
Tada si spreman ne samo sagledavati svijet u njegovom potpunom smislu, gdje svaku
stvar smještaš na njezino pravo mjesto, već ujedno učiš praštati.
Tek nakon što iskreno, potpuno i bez predrasuda spoznaš svu bijedu ljudske sudbine,
kao i neminovnost zakona po kojima se ovdje odigrava jedna besprizorna predstava,
spoznat ćeš što znači uživanje u praštanju.
Tada ćeš biti obuzet mirom jer će ishlapiti svi tvoji nagoni i sve tvoje žudnje koje u
tebe unose nemir.
11.
Sve dokle ti oči sežu, sav taj svijet unutar kojega se odvija život dostojan čovjeka, i sva
ta aura koja okružuje Zemlju – protivno je Božjoj Ljubavi.
Zamisli svjetlost koja sja, čiju čistoću možeš provjeriti tako da se s njom izravno
suočiš, i na taj način budeš siguran da je ono u što gledaš zaista njen izvor.
Između nje i tebe tada nema nikakvih prepreka, ti gledaš izravno i svjestan si topline
kojom ti umiva lice.
Ali na Zemlji mi tu svjetlost ne vidimo tako.
Sve što vidimo samo je njezina blijeda sjena, njen jalovi odraz.
Sjediniš li sebe s tim sjenama, surađuješ sa silama koje se protive Životu i samim time
postaju donosioci smrti i patnje.
Svjetlost vidiš tek u odrazu i to uvijek imaj na umu.
Takva je svjetlost nestvarna i nimalo ne posreduje između nas i božanskog doma.
Ona ne odražava makrokozmički sjaj, nego prikazuje slike koje su po tisućljetnim
zabludama stvorene od strane ljudskoga uma.
U takvim okolnostima, gdje su iskrenost i laž međusobno pomiješane, čovjek ne vidi
jasno ni sliku vlastitih predrasuda, niti Svjetlost.
Sve što može je sintetizirati laži i istinu, i na taj način postati zarobljenik različitih
iluzija na kojima se i danas temelje pogrešna vjerovanja u Boga.
Sfera odraženog svjetla dovoljno je moćna da oponaša božanske moći, što je dostatno
da velik broj ljudi bude zaveden, svoju pažnju usmjeri na pogrešne stvari, i na taj način
sasvim zastrani od prvotne uloge koja im je namijenjena.
Brojni se koprcaju u toj kaljuži lažne svjetlosti.
Brojni koji se razmeću ozdravljenjima, naizgled su mudriji od drugih, i naoko zrače
ljubavlju i toplinom nisu od Vječnosti.
Oni su izravna posljedica eonske težnje ljudske rase da oponaša zakone makrokozmosa.
Zbog takvih astralno je nebo nad zemljom zatrovano gomilom neopisivo teških
zabluda.

Otuda dolaze lažni vjerovjesnici, lažni proroci, lažni sveci…
Tako su nastala i različita ukazanja po kojima su fizikalne zakonitosti palog svemira
preobučene u ruho religiozne simbolike.
Arhetipovi koji jednom nastanu žive vječno, i ako se ljudi poistovjete s tim slikama,
iskrena vjera postat će idolatrija, a hramovi mjesta lažnih bogoslužja.
Iz ovoga izrastaju moćne institucije koje, budući da se temelje na nečemu što same ne
mogu iskustveno provjeriti, pribjegavaju racionalnim metodama spoznaje Boga, čime
se narav svemirskih sila nastoji predočiti dijalektičkim formama čija je narav toliko
nestalna da su u stanju posvađati svijet i izazvati ratove.
Osvrni se na prošlost ljudskog roda.
Sve što ćeš uvidjeti samo su potoci krvi putem kojih se vršio kozmički proces čišćenja
demonskih zabluda.
Bog je svojatan i u njegovo ime se bestidno pljačkalo, kolonijaliziralo nove svjetove i
ubijalo neistomišljenike. Brojne su nevine žrtve pale zbog nečijih zaluđenosti, a isti
proces još uvijek traje i ne vidi mu se kraja.
Najčešće su žrtve baš oni koji su prozreli svijet i spoznali da njime još uvijek vlada
farizejština, nalik onoj iz Isusovih vremena.
Kao smetnja onima koji kradu, prvi će na vješala za primjer drugima.
Zato je na tebi da biraš: ili ćeš biti onaj koji bez obzira na posljedice traga za svjetlošću,
ili ostani sluga silama tame.
No, tražiš li još uvijek pravdu na ovome svijetu pridružuješ se besmislenim naporima
onih koji su za njom uzalud tragali.
Potražiti iskru u sebi: to je sve što ti preostaje!
Odgovoriš li na vapaj Čovjeka u sebi, krstiš li ga vodom, On će ti zauzvrat poslati Duha
Svetoga da te očisti od sve prljavštine ovog kvarnog i bezbožnog svijeta.
Tada ćeš postati Vječnost.
Tada ćeš ponovno činiti more i neće više biti vjetra koji bi te mogao odnijeti na kopno.

BUĐENJE
1.
Tisućljećima ljudi uzalud pokušavaju pronaći najpravednije društveno uređenje.
Nema kombinacije koja nije prokušana, ali zato nijedna nije urodila plodom.
Svaka epoha poznata je uglavnom samo po tome koliko je ljudskih glava palo, a
nijedno uređenje nije skršeno bez novih krvoprolića.
Na žalost, ljudi zamjećuju da je riječ o nužnosti koja je nepromjenjiva (jer mjesto mira i
beskrajne sreće na Zemlji ne postoji).
Ali zato ostaju rezignirani i ne čine baš ništa da pronađu izlaz iz ovog potonulog
svijeta.
Rađaju se pokušaji humanista da pronađu rješenja koja će zadovoljiti sve ljude
podjednako.
Ali plemenite filozofije i odlične ideje pregaze zavodnici masa koji njihove doktrine
muklo koriste za ostvarenje vlastitih ciljeva.
Vidiš li sada zašto na Zemlji nikada neće biti dobra, čak i u slučaju da se stvori toliko
željeni obrazac?
Laž je ta koja vlada svijetom i njeni mehanizmi na kolektivnoj su razini postali do te
mjere moćni, da se u njezino ime mijenjaju samo glumci dok uloge ostaju iste.
Sa svih strana oni koji žele vladati masama (jer ne znaju ili ne žele kontrolirati vlastite
porive) dotjeruju svoju moć kako bi postigli što veći upliv.
Štošta su nam u stanju obećati, no kada jednom preuzmu vlast svoja će obećanja predati
zaboravu.
Politika je najmoćnije polje zla s kojim su ljudi suočeni.
Tko god se lati politike, jer sebe vidi kao vrlog i uspješnog političara, a pritom vlastitu
moć projicira u tobožnje dobro koje želi svom narodu, zaista nema iskrenih namjera.
Ono što nam takvi nude samo je moćna retorika, igra riječi koja, kada ih pomnije
slušamo, razotkriva svu bijedu njihovih nakana.
Gdje postoji lukava igra riječi, gdje one najčešće predstavljaju samo strategiju koja
olakšava napredovanje putem do cilja, i gdje nije naglasak na suštini koju simboliziraju
već na njima samima, tu ne može biti istine.
Moćima dijalektike ne bave se samo političari.
Brojni zapadni filozofi koristili su riječi kao moćno oružje da bi njima popunili šupljine
vlastite filozofije.
Kršćanska teologija služi se istim metodama, a znanost, koja je u svemu otišla najdalje,
nalazi se sada pred paradoksom jer s obzirom na otkrića ne nalazi valjane izraze.
U svemu ovome ogleda se istinski smisao riječi. Znaš li sada razlog zašto Chuang-Tse
kaže da je «raspravljanje…dokaz da se ne vidi jasno».

2.
Riječ i ćudoređe: osjećaš li da te dvije stvari ne mogu ići zajedno!?
Jer ono što riječi obećaju najčešće su u ukrasnom papiru zamotane laži, koje traže put
do ljudskih duša kako bi ih prevarile, ponizile, učinile ovisnima o sebi s ciljem daljnjih
manipulacija.
Konteksti unutar kojih se nalaze stvaraju toliko iskrivljenu predstavu s obzirom na ono
što pojašnjavaju, da su vječito prevarene mase sasvim normalna posljedica.
Inteligencija se svikla kao misaono-dijalektička, pa vrbujući izraze i stvari koje može
rastezati prema vlastitom nahođenju, i sama postaje sudionikom zla koje vlada ovim
svijetom.
Ne postoji riječ kojoj se može sasvim vjerovati, ako već znaš da i ono što vidiš nisu
istinske forme.
S obzirom na sadržaj riječ se odnosi jednako toliko simbolički, kao što je to oko u
odnosu na promatrani predmet.
Sve što opisuješ i sve što vidiš samo je posredujuće u odnosu na suštinski smisao svih
stvari.
Povjeruješ li onome što čuješ i onome što vidiš, spremno prianjaš uz sile koje te nastoje
izigrati i cio život zadržati kao taoca.
Čovjek koji poziva u vjenčanu odaju nosi istinsku riječ, ali jesi li je spreman čuti!?
Vjerujem da si ne jednom bio zaveden po onome što si vidio ili čuo.
Neke si stvari brzo prozirao.
Za proziranje drugih trebalo ti je nekoliko mjeseci ili čak godina.
No znaj da postoje i one koje nikada nećeš razotkriti jer su ti čula i sam razum tako
tanahni, da čitav život možeš promicati laži a da ih nikada ne osvijestiš u sebi.
Često u svojoj gorljivosti odeš tako daleko da revno braniš zablude koje živiš, pa ne
djeluješ nimalo bezazleno, osobito ako se udružiš s drugim slijepcima, jednako toliko
revnima.
Kada se jednom pokreneš, teško te zaustaviti.
Čovjek mase je poput pijanca koji je daleko od rastrježnjenja.
Ali kada jednom konačno shvatiš da ono za što si gorio i čemu si bio sklon nije nego
opskurna laž, tada će te samo tvoje jastvo prevariti guranjem natrag u svijet novih
zabluda.
Snažan kao stijena, a u biti sićušni kamičak, uvijek osjećaš ponos u svome djelovanju
bez obzira je li ono ispravno ili nije.
Odgajan si tako da rado služiš lažima i zlu, samo da bi bio protežiran.
Smijem li se primijetiti da si iz sebe izlegao monstruma koji je, vođen egom požude,
postao još jednim čuvarom tvojega zatvora!?

3.
Prema tome, znaj da su svi društveni sustavi na Zemlji, sva uređenja i sve hijerahijske
ljestvice obična farsa.
Sve što nas toliko tišti, a čemu istodobno poput izgubljene djece prianjamo, i spram
čega se odnosimo prilično pomirljivo i bez neke osobite želje da bilo što mijenjamo (jer
možda želimo sačuvati vlastitu kožu), sasvim je podredivo sustavu izvrnutih
vrijednosti koji logički proizlazi iz jednog svijeta koji samo odražava makrokozmičke
zakone.
Sve što zaista blista biva zanemareno, potisnuto, pregaženo, ili upravo zatrto.
Na mjesto toga dolazi prljavština ogrnuta ruhom lažju ozrcaljenog svjetla.
Kako ljudi slabo vide, i kako treba proći dosta vremena da konačno shvate da je ono što
veličaju najobičnija opsjena, tako se svi moćni mehanizmi u svijetu koriste legalnom
crnom magijom ne bi li presudno utjecali na psihu ljudi - ljudi koji su im potrebni da bi
ispunili svoje ciljeve.
Mediji u rukama moćnika snažnije su sredstvo od oružane sile.
Onaj tko ima vlast nad medijima brzo će nagovoriti ljude da se late oružja.
Postavljanjem «satelita» u moćne medijske kuće vlasti pripremaju cenzuru svih po njoj
neželjenih sadržaja, tako da je sve što imaš prilike vidjeti ili čuti putem medija samo
nekoliko puta temeljito prerađena informacija.
Postoje stvari koje ti ne smiješ znati.
Kada bi ljudi spoznali istinu o tome kakva je ćud onih koji nad njima vladaju, nijedna
vlast ne bi mirno spavala.
A što bi im tada vrijedile sve prisvojene blagodati, ako ih ne bi mogli nesmetano
uživati.
Svaka vlast pazi da joj noći ne budu besane, makar se pritom udostojila mjera koje će
čitavom jednom narodu noći učiniti upravo besanima.
Iz tog razloga crna magija, koja je pomno izučavana u podrumima raznih
establishmenta, pustila je korijenje duboko u sam ljudski bitak.
4.
Zacijelo se pitaš postoji li na našoj planeti bilo što a da nije podložno različitim
manipulacijama?
Na žalost – ne postoji.
Ljudi su podijeljeni na grupacije, iz ovih nastali su narodi, a isti su okvire svojih
zamišljenih granica pretvorili u države. Tako je slika zemaljske stvarnosti postala
političkom kartom svijeta.
Unutar svake od nastalih zemalja ustanovila se vlast, ili možda bolje reći – volja gladna
moći.
Budući da se broj ljudi neprestano povećava, i da se zalihe prirodnih resursa postupno
smanjuju tako da prijeti glad, politički spekulanti pojedinih zemalja su, u želji da
sačuvaju vlastite privilegije, odlučili posegnuti za tuđim dobrima.

Njima žele potkupiti vlastiti narod.
Na taj način vremenom su nastale moćne svjetske sile, dovoljno dominantne da se
osporavanje njihova prava na kolonijaliziranje svijeta završava potpunim krahom.
Svi hvalospjevi koje o njima čuješ kupljeni su velikim količinama ukradenog novca
koji se i nadalje slijeva u njihove banke.
To je stvarnost u kojoj živiš i nemoj je zanemariti.
Jer ta je paklena stvarnost gorivo tvoje iskonske volje koja se želi probuditi na
djelovanje.
Najveća farsa je da oni, navikli crpiti iz tuđih izvora, postaju mjerodavnim čimbenicima
pravde na svijetu. Budući imaju dovoljno sredstava da u rukama drže ne samo
najrazornije oružje nego i sve svjetske medije, tako je ono što se smatra globalnom
istinom njihovo privatno vlasništvo.
Ono što ti se servira sljepilo je, nužno da bi hranio ne samo političku volju i moć, već
ujedno i njihove gospodare, moćne arhonte koji preživljavaju na krađi svjetlosnih etera.
Sve što iz njihovih tvornica laži ide izravno u javnost umotano je u celofan lažnih
nacionalnih ponosa i tobožnje skrbi za dobro u svijetu.
Njihovi su planovi prepuni obećanja, riječi kojima tako umješno vrte i tako dobro
rukuju da bi trebalo pohvaliti umješnost kojom lažu i sebe i druge.
Istodobno treba ih iskreno žaliti jer čovjek koji pričama prikriva svoje prave namjere
nije zdrave psihe.
Znaj da u ovome svijetu ono što je zdravo spava u srcima brojnih ljudi.
Umjesto Čovjeka progovaraju glasovi ljudi-životinja koji se trude kultivirati ovaj svijet.
Namjera je da neovisno o makrokozmosu osnuju jedan novi poredak u kojemu će svi
biti bogovi.
Ali tamo gdje svi boguju, teče krv potocima.
No, najveći je paradoks taj da se takvo ponašanje, gdje riječi služe kao manipulativna
sredstva, objasni kao zdravo i normalno ljudsko funkcioniranje koje drugima postaje
uzor.
Na temelju toga čitava su društva postala bolesna, a potiskivanja, gluma, i neprirodno
postupanje uvjetovali su razvoj zastrašujućih bolesti s groznim iskustvima umiranja.
Čovjek je postao žrtvom vlastite psihe, a psiha neumjerenih želja koje su proizašle iz
sve većih zahtjeva gospodarice Žudnje.
Ona se nikada ne zadovoljava trivijalnostima nego uvijek očekuje više.
U tako bolesnom svijetu, gdje se prirodnim postupanjem smatra namještanje maske na
licu, gdje se gaženje drugih promatra u odnosu na Zakon jačega, i gdje je prolivena krv
postala razumljivom pratiljom svakodnevne zbilje; u takvom dakle svijetu ne postoje
rješenja koja bi uredila pravedne odnose među ljudima.
Iako nas nastoje uvjeriti, poglavito znanstvenici, da je čitav ljudski put samo evolucija,
i da će čovječanstvo jednom već doći do prikladnih rješenja, promisli nije li desetak
tisuća godina ljudske patnje dovoljan razlog da posumnjamo u istinitost njihovih vizija.

Da i jest točno da će sama evolucija ljudskog uma na kolektivnoj razini izroditi
konačno rješenje, nije li ono tada sasvim zasjenjeno brojem žrtava i krvlju prolivenom
u ime tog dobra.
Ako smatraš da treba zaboraviti sve žrtve koje su dovele do ispunjenja nekog cilja, tada
si zaista bešćutan.
Kakva to evolucija može biti samoj sebi cilj, ako su pritom izigrani ljudski osjećaji?
Danas se u racionalno-moralnom smislu ne nalazimo dalje od točke gdje se
čovječanstvo nalazilo prije nekoliko tisuća godina.
Štoviše, ako bi se razbuktao slijedeći veliki požar, mrtvi bi se brojali na stotine
milijuna.
Razvoj tehnologije potpomognuo je stvaranje najrazornijih sredstava nasilja i moći.
Dovoljan je samo jedan pritisak na dugme da čitava civilizacija nestane.
Ogromna polja napetosti koja okružuju svijet prijete dosad neviđenom eksplozijom
nasilja.
Znaj da je čovjek svojim protu-božanskim postupanjem sam skrivio ovakve nesretne
okolnosti.
5.
Ljudi u sustavima svojih država postaju poslušnici iz nekoliko razloga.
Jedan među inima je primjena sile, a drugi – potkupljenost masa.
Vlasti znaju da je lakše podmićivati narod nego ga tući, jer je to ujedno i trajnije
rješenje.
No, kako zalihe zemalja kopne jer se novac iz državnih banaka krišom prelijeva u
privatna vlasništva, tako nastaju krize koje kulminiraju prijetećom pobunom masa.
Kada se mase konačno pobune vlasti ih, nakon što su ih opljačkale, još i pošteno
pretuku.
No svaka nova pobuna masa tim je veća opasnost za vlast, budući da usijano željezo
jednom mora opeći onoga koji ga kuje.
Politički mudraci, koji zamjećuju da se kovina grije, i da je usijanje samo stvar
trenutka, rado će pronaći neprijatelje svom narodu kako bi prikrili pravi uzrok njihovih
teškoća. Znaj da jednom ugrožena vlast daje sve od sebe da zadrži stečene pozicije.
Pojedinci pritom izgube svaki obzir.
Ali kad gori pod petama, onaj koga smatramo čovjekom spreman je žrtvovati tisuće i
tisuće ljudi.
Ne, njegov san ne smije biti nemiran.
Ujedno on mora i dalje vladati, jer na taj način ispunjen je predivnim osjećajem
bogovanja.
Ti već, vjerujem, znaš što se tada događa.
Kada se potraga za rješavanjem vlastitih problema okonča u susjedstvu, iz toga se
izlegnu krvavi sukobi.
Nijedan rat nije slučajan i najčešće je, iza kulisa, duže vrijeme brižljivo pripreman.
Vlast računa da će ulazak zemlje u rat biti višestruko uspješan.

Prvo, narastajuća napetost koja će dvama narodima pridružiti osjećaj međusobne
mržnje usmjerit će pažnju naroda na u biti nepostojeće teškoće, te ih učiniti sasvim
spremnima za vojnu.
Drugo, osvajanjem tuđih teritorija doći će u ruke tuđi resursi raspolaganje kojima jača
moć.
I treće, vlast koja započinje osvajati i u tome uspije vjerojatno će postati slavljena i
hvaljena od naroda.
Na taj način zločinci, umjesto da budu suđeni, postaju narodni heroji.
Brojne će se ulice i trgovi zvati njihovim imenima, a na obljetnicama njihove smrti
održavat će se brojni svečani govori, prožeti nevjerojatnim osjećajnim nabojem.
Takve su metode i takav je cilj nacionalne crne magije u svijetu koja je često
podržavana od ljudi koji, navodno, propovijedaju Boga.
Zamjećuješ li: sve je do u tančine razrađeno i ništa se ne prepušta slučaju.
Osjećaj moći je otrovni napitak koji, kad se jednom uzme, rađa neograničenu ovisnost,
spremnost da se počini zločin samo da oreol slave vječno sja nad glavom.
Iz takvih spletkarenja, kada se mehanizam spašavanja stečenih pozicija pretvara u mač
(s dvije oštrice), i gdje se narod do te mjere razbjesni da pred sobom vidi jedino krvnu
osvetu kao alternativu vlastitim patnjama; iz takvih igara gdje sve iskri od probuđena
ludila, javlja se najortodoksnije stanje ljudske emotivnosti – fanatizam. Uzme li
globalne razmjere, kada sljepilo obuzme čak i one za koje vjeruješ da su još do jučer
bili sasvim obični mirni ljudi, nastat će nezapamćena krvoprolića.
Ne postoje riječi kakvima se mogu opisati počinjeni užasi.
6.
Rat se već toliko ustalio na našim prostorima, da je naš svijet postao nezamisliv bez
žarišta ubijanja i klanja.
Čini se da je neizbježno stanje naše tužne stvarnosti.
I zaista, čim se jedno zgarište ugasi, aktivira se sljedeće.
A svakim novim ratom postajemo svjedoci sve većih razaranja i sve veće spremnosti
čovjeka da čini zločin nad onima čija je tužna sudbina rastočena između jednih, koji ih
kradu, i onih drugih, koji ih kolju.
Gdje se sakriti i gdje se točno smjestiti da bi to čovjek izbjegao, ponovo se pitaš.
Odgovor je:
nemaš gdje pobjeći jer današnja ratna sredstva toliko su moćna da te u svakom trenutku
mogu točno locirati, a već u slijedećem raznijeti na tisuće komada.
«U svakom je ratu glavno da se krade», rekao je Voltaire otkrivši ne samo činjenicu
koja je neizbježno povezana uz ratove, već ujedno i razloge iz kojih se oni pokreću.
No, rat je mjesto gdje se ujedno i gine, a što se više gine tim se više krade, jer su smrt i
otimačina nerazdvojni drugovi.

Ako si bio u prilici doživjeti rat, tada te ne trebam posebno uvjeravati u istinitost ove
tvrdnje.
Vjerujem da nisi toliko slijep pa da ne vidiš kako si svojim zalaganjem bio oslonac
sklonima otimanju.
Ne postoji zakon kojim se to može spriječiti jer onaj koji te šalje da izgubiš glavu, kako
bi on mogao uživati lovorike tvojega truda, sam je po sebi donosilac zakona.
Da bi uspio u svom naumu, odnosno da bi on ostao onaj koji vlada, a ti da budeš
spreman ginuti, osmišljen je nacionalni kolorit.
Simbolika koja ljudsko neznanje pretvara u potpuno sljepilo.
Imajući u rukama medije i ne birajući sredstva da bi uzburkao kolektivnu svijest, što je
najlakši put da zaboraviš sebe pa i da izgubiš glavu za besmisleni ideal, onaj koji vlada
postaje istinski crni mag.
On će se potruditi da oblikuje stanje tvoje podsvijesti, i pritom se koristi svim mogućim
opsjenama koje mu na raspolaganju stoje, samo ne bi li tvoju spremnost na služenje
održao na visokoj razini.
Da bi se ustalio na svojoj poziciji on će putem mehanizma vladanja nastojati osvojiti
srca najmlađih.
Kao sluga arhonata on dobro zna koliko mu je važno preoblikovati dječju svijest u doba
razvoja astralnog tijela.
Ubaci li klicu na vrijeme, može se nadati većoj podložnosti onih koji dolaze.
On sada ne ulaže samo u svoje vladanje, znajući da jednom mora umrijeti, ali zato
nastoji očuvati polje vlasti koje je oblikovao.
Ta polja, nastala po ljudskom bezbožnom djelovanju i zabludama, leglo su najvećeg
sotonizma ovoga svijeta.
Nemaš li u sebi Duha, u tren oka ćeš nasjesti i na taj način postati marioneta nečijeg
igrokaza.
Revno ćeš polagati život za jedan ideal koji u globalnim makrokozmičkim razmjerima
ne vrijedi ni spomena, dok će oni, koji za tobom ostaju, najprije opljačkati imovinu
neprijatelja, da bi se naposljetku okrenuli i protiv tvojih najmilijih.
Oni preživjeli, a osakaćeni, najbolje znaju o kakvoj je mikrokozmičkoj prevari riječ.
Oni su svjesni da su žrtvovanjem sebe poslužili kao kladivo u rukama onih, koji ga
bacaju od sebe čim prestane potreba da se njime služe.
7.
Život te naučio da se s rogatim ne valja bosti, i da onaj tko to čini nije nego zaista lud.
Uostalom, što bi uopće bio smisao toga da objaviš rat onima koji u rukama drže svu
moć jedne zemlje!?
To svakako nije u interesu Čovjeka koji u tebi drijema, i čiji glas si nespreman
poslušati.
Štoviše, njegov glas ti govori: «Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta». Ili: «Da jest,
moji bi se učenici za mene borili».

Ako misliš da si u mogućnosti podignuti mase i očekuješ da te one slijede, jasno je da si
u dubokoj zabludi.
Kao prvo, ljudi se plaše revolucija i radije će trpjeti koliko god mogu.
Mir je postao svrhom svakog čovjeka bez obzira na uvjete u kojima postoji.
Kao drugo, čak i ako uspiješ u tome da uzburkaš gibanja u svom narodu, čak i ako ti
pođe za rukom da skršiš tu omraženu vlast, uslijedit će za tebe gorko razočarenje.
Sljedeća vlada, koja će se u kratkim crtama zahvaliti na tvom trudu, postat će još gora
od prethodne.
Nije isključeno da te isti oni, čiju si moć potpomognuo svojim naporima, na kraju dođu
glave.
Uvijek znaj: odu li jedni, na njihovo mjesto dolaze drugi.
Tako je bilo oduvijek, a tako će uvijek i biti.
Svaki napor koji bi uložio da na tom planu nešto promijeniš zaista bi bio duboko
uzaludan.
Ne samo što ništa ne bi postigao, već bi mikrokozmos, kojega predstavljaš, dodatno
opteretio novim negativnim iskustvima koja se na zemaljskoj razini jednom moraju
okajati.
Ne okaješ li ti vlastite gluposti, za tebe će ih okajati tvoj mikrokozmički nasljednik.
Politika je, poput svega u materijalnoj sferi, samo instrument izuzetno snažnih polja
koja se svakodnevno popunjavaju moćnim zračećim sadržajima iz tvarnog svijeta.
Kao što svaki čovjek odgovara svojoj jezgri, tako i svaki kolektiv, svaka institucija i
svako zbivanje imaju isto takvog nametnika koji vegetira na ljudskim djelima, pa stoga
bića potiče na djelovanje.
Znam da ćeš pretpostaviti da je to ili Sotonino djelo, ili Sotona sam po sebi, no moram
ti reći da su ljudi sami stvorili to zlo, ma kako ga zvali ili zamislili.
Sve ljudske zablude odlažu se na za to pripremljena mjesta, pa se rađanjem novih
pojedinaca ove snažne demonske sile nastoje nanovo utjeloviti.
Zbog djelovanja tih sila, koje vremenom sve više jačaju, pred ljude se postavljaju
mnogobrojna iskušenja.
Bude li pojedinac slab, pomoći će istim silama da pronađu svoj put do tvarnog svijeta
tako što će djelovati koristeći njegovo tijelo, njegovu osobnost.
Zato nastoj čeznuti za Istinom koja ti se rado želi prenijeti.
Bez dodira istinske Gnoze, bez Duha koji ti se nudi da te spasi, ti si samo instrument
moćnih snaga prirode smrti.
Te su snage arhonti čija egzistencija izravno ovisi o podložnosti materijalnih bića –
ljudi.
Što ćeš biti dublje u zabludi, tim ćeš revnije surađivati s tim moćnim sotonskim
snagama koje su posljedica napetosti, zabluda odnosno suštinskog neznanja ljudi na
zemlji.

8.
Sva teškoća ogleda se u tome što uopće nemaš svoju stvarnu osobnost.
Ti si biće bez suštinskog karaktera.
Podložan si mijenama i u sebi nosiš klicu svega zla i svega dobra ovoga svijeta.
Zato nikoga ne osuđuj!
Koga bi god osudio, sebe bi osudio.
Ono što zamišljaš jastvom ionako je okrenulo leđa svojoj stvarnoj ulozi i
zloupotrijebilo sve što mu je u to ime pruženo.
Kada bismo zorno skicirali tvoju pravu situaciju, zacijelo bi po tom crtežu osjetio užas.
Postao bi svjestan da si nitko, da si ništa, i da samo služiš opstruirajućim kolektivnim
silama koje hraniš fluidima ne samo vlastite krvi, već ujedno i svakom porom svojega
tijela.
Uvjerio bi se da iz tebe izlaze brojna zračenja privučena snažnim elektromagnetskim
silama na koje utječeš samo u odnosu na sadržaje kojima ih hraniš.
Zauzvrat, kako sam ti to prethodno već ispričao, dobivaš zahvalu u obliku osjećaja
vlastite veličine, prema čemu pogrešno sudiš da je sve što si počinio tvoje svjesno
djelo, zaista nešto što samo tebi pripada.
Upravo ta varka, po kojoj ti ne vidiš što se zapravo zbiva, naziva se luciferijanskim
zavođenjem.
Slična je situacija i s grupacijama preko kojih se također hrane ogromna kolektivna
polja u onostranom svijetu, Podzemlju, svijetu mrtvih.
Naravno, s obzirom na globalnu količinu informacija, na njihovu pojačanu učestalost i
na različiti intenzitet zračenja, koje u ovom slučaju pristiže iz mnogih pojedinačnih
izvora, situacija s kolektivnim poljima strahotnija je od one na pojedinačnoj razini.
Brzina energije koja se izmjenjuje znatno je veća.
Kakvoća zabluda, uzme li potpunog maha, još je razornija. Netom probuđena svjetlost
u mnogih smjesta biva ugašena utjecajem njihove zabludama podređene okoline.
Tu izgubljenu svjetlost oni isporučuju arhontima koji je dijele s gospodaricom
Žudnjom.
Dok se zla po nebesima nad zemljom hrane svjetlosnim eterima ljudi, oni pobolijevaju i
umiru, nesvjesni što im se događa.
Jednom stvoreno polje više nikada neće zgasnuti, sve dok postoje bića čijim se eterima
hrani.
Polje koje pokriva politički rad na zemlji samo je jedno u nizu različitih monstruoznih
polja koje smo sami razvili.
S obzirom na činjenicu da se uvukao u svaku poru našeg društvenog života, zacijelo je
najopasniji demon kakvoga smo mogli stvoriti.
I da imaš volje proturječiti mu, ništa ne bi učinio nego bi ga samo osnažio, jer tako
stvoreno polje u sebi sadrži baš sve informacije koje mu mogu stajati na raspolaganju.
Ono s lakoćom uspijeva preduhitriti sve namjere koje prepozna kao štetne.

Moćni internet- sustav koji je posljedica naših spoznaja, i koji djeluje putem naših
informacija, inteligencijom nas je do te mjere nadmašio, da je vladavina demona nad
onima koji su ih svojim zabludama stvorili sve veća.
9.
Mnoge naše osobine djeluju sasvim na ruku tih sila.
Da to bude zaista tako, trudi se sama jezgra našeg jastva koja nam, pomno surađujući s
kolektivnim poljima, odašilje informacije koje nas potiču na djelovanje.
Pozadi svih naših aktivnosti stoji nagon za održanjem.
Takav je nagon sasvim logičan u prirodi gdje je smrt dio svakodnevice.
Svjestan kratkotrajnosti života, svaki čovjek, koji mrtav živi, nastojat će ostaviti za
sobom upečatljiv trag.
Otuda proizlazi slijedeći nagon; nagon za potvrđivanjem.
Zbog tih dvaju temeljnih nagona kojima smo pokretani, sile iz Podzemlja s lakoćom
pronalaze put do naše volje.
Njima svjetlosna hrana, koja je služila održavanju našega zdravlja, a nama, slijepima i
jadnima, samo prolazni osjećaj veličine i moći koji vodi ravno u konačnu smrt, u
pakao.
Prave teškoće nastaju uslijed činjenice da je ljudi mnogo, i da svatko robuje istim
nagonima.
Nemoguće je izbjeći sukob interesnih sfera u takvim okolnostima.
Time raste napetost koja se obrušava na zemlju u obliku svih vrsta nedaća i zla.
Ove su okolnosti najpovoljnije da se materijalna bića – ljudi, drže pod kontrolom kako
bi i nadalje služila arhontima koji se održavaju na bezbožnom ljudskom postupanju.
Zato kada Biblija govori o suradnji čovjeka i Sotone, na ovo misli.
Svaka naša želja da slomimo otpor onih koji svojim djelovanjem nastoje obezvrijediti
cilj koji smo sebi zadali, povoljna je okolnost za polja koja sva naša rješenja, proizašla
iz naše vlastite inteligencije, skladišti na za to predviđena mjesta.
Otuda ih poput arhetipskih obrazaca šalje drugima kada se zateknu u sličnim
situacijama.
Osim toga, svaka zemaljska napetost čini ta polja snažnijima.
Zato je život na zemlji uvijek nemiran.
Ljude se neprestano potiče da prisvajaju više, da gomilaju, kako bi time izbjegli krizu
uvjetovanu nemirnim i uzdrmanim okolnostima.
Začaran je to krug kredom odakle te može izbaviti samo Čovjek.
Da, i ti si taj koji sudjeluje u pothranjivanju arhontskih snaga koje vladaju ovim
bezbožnim svijetom.
Ne osvijestiš li sebe, ne podigneš li se iz mrtvih, kako bi progledao i otvorio srce Istini,
ostat ćeš sudionikom lanca zla, lanca koji ovaj svijet i čitavu ljudsku civilizaciju vodi
ravno u propast.

Na taj način mogli bismo te dobrim dijelom smatrati odgovornim za svaki tvoj čin,
budući da će svaka tvoja aktivnost neposredno hraniti određeni broj arhontskih snaga
na nebesima.
No, kako smo već ustanovili da si nesvjestan sebe, i da često činiš upravo ono što ne
želiš, tako nam ne preostaje drugo nego da optužbe, koje bismo najradije uputili na tvoj
račun, zamijenimo porukom da poslušaš glas Čovjeka u sebi.
Smjestiš li njega, koji se sada smrzava u jaslama tvog zemaljskog srca, na mjesto jezgre
kojoj sada služiš, tvoja gospodarica više neće biti Žudnja već Ljubav!
Tada ćeš postati sudionikom Vječnosti.
A svaki tvoj grijeh pothranjivanja arhontskih snaga na ovome svijetu biti će izbrisan i
zaboravljen.
10.
Istina je da nitko ne čini zlo svjesno, i da mnoge inače dobre namjere, kada se suoče sa
zakonima dijalektičkog svijeta, prouzroče nezamislive zločine.
Tako se iza brojnih iskrenih i naizgled humanih zamisli krije bezbroj opasnosti koje
svijet ogrću u ruho sljedećih, još tragičnijih zabluda.
Filozofija, religija i znanost ne jednom su iznevjerene postavši ruglo ljudskoga roda,
leglo zmijskih jezika koji sikću iza krinke tobože iskrenih namjera.
Pitaš se zašto je tako?
Vjerojatno si osvijestio da je materijalna zbilja podložna mijenama, i da sve što
stvorimo postaje samo po sebi raspadljivo.
Ne postoje kategorije na ovome svijetu, ne postoje činjenice niti općenite naznake koje
bismo smjeli držati ozbiljnima. U vječitom grotlu naizmjeničnih gibanja težiti jednoj
znak je isključivanja druge neosporne činjenice.
Njezino zanemarivanje skupo se plaća jer potreba za kompenziranjem onoga što se
potiskuje vratit će tu zaboravljenu krajnost u još strahotnijem obliku.
Znaj da ne postoji niti jedna stvar, niti jedna činjenica i nijedna poznata nam krajnost
koju bismo smjeli sasvim zanemariti.
Svijet se sastoji od dobra i zla podjednako, i nema razloga da laskaš njegovu dobru, kad
je ono pupčanom vrpcom združeno sa zlom.,
Zahvaljujući ljudskim zabludama, sve egzoterijske religije potonule su u zamisao da je
dobro nedostatak zla, i da zato zlo po dobrim nastojanjima može biti nadvladano.
Naravno, s time se trebaš složiti, ali mjesto gdje će zlo konačno biti svladano naziva se
novim nebom i novom zemljom.
Čovjek je previše potonuo u materiju, previše se odao iluzijama ovoga svijeta, da bi se
mogao očekivati bilo kakav temeljni rez.
Svaka težnja da učiniš nešto za boljitak svijeta zato je – kako je i rečeno - uzaludan
juriš na vjetrenjaču. Humanistička filozofija, čiji se smisao ogleda upravo u tome da, ne
vodeći računa o nužnom zlu, nastoji osigurati samo ono (zamišljeno) dobro, uporno se
oslanja na zablude vlastitih filozofa koji, prilično ispunjeni vlastitom slikom o sebi
izričito tvrde kako čine sve za boljitak.

Kao da im je nepoznato ono što se u povijesti događalo. Kao da zaboravljaju da se
sudbina ružno poigrava sa svime što teži miru i harmoniji.
Sam naglasak na humanizam stoga je, poput mnogih drugih stvari, samo još jedan od
proizvoda Podzemlja.
Kao biće ovoga svijeta trebao bi težiti dobru, trebao bi postupati najbolje što možeš, ali
da bi zaista postao Dobar potrebna ti je pomoć i njega Čovjeka.
Bez njegove ruke, bez vjenčane odaje u kojoj te očekuje, svako tvoje dobro je
nepotpuno.
11.
Neprestano griješiš jer uzalud nastojiš propitkivati pravila onog slova zakona, koje
ionako postoji kao privid.
Znaj da ništa nećeš promijeniti jer sva pravila na ovome svijetu postoje samo kao naše
umišljotine, iza čijih se krinki nalazi čitav jedan mehanizam zabluda.
Umjesto što toliko truda i vremena posvećuješ nečemu što je suštinski neizmjenjivo, a
principijelno raspadljivo, radije shvati istinu o svijetu u kojemu živiš, kako bi pobudio
iskru na djelovanje.
Sve dok si slijep vidjeti ono što tvoja stvarnost uistinu jest, ti ostaješ neupotrebljiv.
Tada ne djeluješ u skladu sa svrhom svog života.
A tko tako djeluje, gol je i sam-samcat.
A tko je sam, tko uza se nema Čovjeka, on je mrtav!
Znaj da ni sama demokracija, kao oblik uređenja, nije nego pomno iskrojeno djelo
prevare.
Pod krinkom navodne jednakosti, tobožnjeg prava na slobodu mišljenja i izražavanja, i
neporecivosti tvoje uloge u kreiranju vlasti, stoji oličenje apsolutne nejednakosti.
Tu je grčevita borba jednih da sačuvaju vlast pred nadolazećim drugima, s kojima su, u
mnogim slučajevima, u prešutnom dogovoru.
Danas je očito kako su zemlje u kojima vlada tobožnja demokracija ujedno –
najpokvarenije!
Legalni kriminal poprima tolike razmjere da same države, unutar sebe, postaju ratnim
poprištima usred stanja tobožnjeg mira i blagostanja.
Demokracija se krijepi snažnom tržišnom privredom za koju treba proliti više znoja
nego što uistinu vrijedi.
Sami napori ljudi prisiljenih raditi od zore do mraka da bi svoju zemlju održali u
prestižu pred konkurencijom, bjelodano svjedoče čitav niz fizičkih i psihičkih patnji
kojima su izloženi.
Istovremeno, samim iscrpljujućim radom, pojedinci se sve više otuđuju od sebe
doslovce postajući lutkama na koncu kojima netko drugi upravlja.
U želji da što manje radi, a da time privređuje više, pojedinci nastoje postati nalik
onima koji ih izrabljuju. Tako se čitav smisao otpora prema nečemu tako besmislenom
ogleda u poistovjećivanju s onima koji su sami uzrok neizrecivih nepravda.

Kao što je rečeno, rika iz savane ove prirode potječe od obijesti čovjeka-životinje.
On tuguje i bjesni zato jer sam nije na položaju onih koji ga tlače.
Sva ta rika može biti i te kako patetična, ali ne vjeruj njihovim govorima jer mrtvi sami
sebe lažu.
Ovdje ništa nećeš postići i zato poslušaj Čovjeka koji te želi izvesti na Put.
Ako si izabran da budeš sijač, odradi svoj posao kako bi žetelac nakon nekog vremena
obavio svoj.
Naposljetku, sijač i žetelac će se zajedno veseliti novom nebu i novoj zemlji koja će ti
se ukazati.
12.
Umjesto da dodiruješ suštinu stvari, ti neprestano kružiš njihovom površinom, sveudilj
gubeći sebe, sveudilj zapostavljajući iskru koja izgara za buđenjem.
Znaš li da identificiranjem s onima, koje duboko optužuješ, a sam se trudiš postati
njima nalik, ne budiš u sebi ništa drugo osim licemjerja.
Ono te svijetu prikazuje kao osobu sa stotinu ćudi.
Ali takav i jesi, samo što to sebi nastojiš sakriti.
Ti nisi jedan; u tebi je njih stotine, svi redom žrtve zabluda i neznanja tvojih
mikrokozmičkih prethodnika.
Ako već želiš postati poput onih koji su sada uzrok tvojim mukama, i ako je razlog
tome taj da postajući oni prestaneš biti patnja, zašto ih tada toliko prezireš!?
Pa ne prezireš li time sebe sama, onaj dio koji prisilno potiskuješ.
Onaj dio koji imaš namjeru osloboditi čim ti se pruži prilika.
Zapamti, uvijek zamjećuješ i spremno kritiziraš iste one stvari koje su sastavni dio tebe.
Ne postoji u drugima nešto što u tebi nema, jer ono što je u drugih očito, u tebi je samo
potisnuto.
Ono što drugi ubiru, u tebi sigurno postoji kao klica.
Prigovaranjem ljudima iz okoline razotkrivaš sebe, jer nitko drugome ne može
prigovoriti što u sebi samome ne raspoznaje.
Suzdržavanje od kritiziranja drugih bića prva je naznaka mudrosti.
Tko druge dočekuje tišinom, sam je svoja tišina.
On više ne želi zanijekati postojanje slične prirode u sebi.
On je tu prirodu spoznao i svim je srcem, uz pomoć Čovjeka čiji glas sada slijedi,
nastoji odbaciti.
Ako je već jasno da si otuđen, sebi stran, i da stenješ pod tržišnim zakonima koji, da bi
udovoljili kolektivnim pobudama, prisiljavaju ljude da postanu broj, tada nije jasno
zašto želiš postati jedan od onih koji se svojski trude promicati tuđa otuđenja.
Misliš da će tvoje teškoće smjesta nestati ako umjesto da radiš postaneš onime koji će
nadgledati rad drugih!?
Ah, pa kakva zabluda!
Što se više uspinješ na ljestvici u svijetu izvrnutih vrijednosti, tim se više udaljavaš od
sebe.
Onaj tko sebi kaže zbogom, taj zaista postaje duševno bolestan.

Među onima koji mrtvi žive nema staloženih, nema zdravih ljudi.
Samo onaj tko se približi vjenčanoj odaji na putu je ozdravljenja.
13.
Društvene sheme koje je stvorila zapadna civilizacija uključuju vječito potiskivanje, jer
ljudi cijene maske sami pred sobom krijući svoju stvarnu prirodu.
Čitavo tvoje tijelo, svi tvoji životni sokovi, sve tvoje stanice, i sva tvoja tkiva suočeni
su sa stresom jer se od tebe očekuje da budeš ono što nisi.
Uvriježila su se takva pravila ponašanja da smjesta, čim razotkriješ svoju pravu ćud,
bivaš optužen da si skrenuo s uma.
Živiš li pritom u totalitarnom sustavu vjerojatno će ti pronaći psihijatra koji će te
gurnuti još dublje u ponor.
U takvim prilikama nude ti se samo dva životna puta: ili ćeš poslušno napredovati u
daljnjem unakazivanju sebe, ili ćeš se pobuniti bez obzira na posljedice.
Znaj da treće alternative jednostavno nema, i da tvoja odluka može odabrati samo
između te dvije stvari.
Ali, pobuna koja ti se savjetuje ne uključuje posezanje za sukobima.
Riječ je o pobuni protiv same ove prirode, o pobuni koju predvodi Čovjek u tebi.
Postaneš li buntovnik na vlastitu ruku, tako da jednom i sami paćenici postaju tvojim
nesmiljenim tužiteljima, očekuj neravnopravnu borbu s neizvjesnim rezultatima.
Odbjeglom od prividne sigurnosti društvene sredine, sve privilegije odjednom ti okreću
leđa, i dolazi pod znak pitanja tvoje golo preživljavanje.
Da bi preživio, a nemajući namjere da se prestaneš buniti protiv sustava čije laži
prozireš, prisiljen si se baviti istim onim stvarima koje bi netko sa strane, po naravi
sličnoj tvojoj, jednako tako mogao uzeti kao razlog vlastitoj pobuni.
U začaranom krugu, gdje možeš samo ili živjeti ili biti mrtav, često se sudbina poigrava
s tobom sredstvima koja nužno postaju tvoj vlastiti cilj.
Uhvaćen u klopku spoznaješ da i sam činiš iste greške koje s toliko zluradosti
zamjećuješ u drugih, i da ti je nemoguće provesti čistoću na svijetu gdje si i sam nečist.
Susret s tom slikom neka te ne obeshrabri.
Nije li ti već rečeno da si grešan čim si u tijelu.
Sve što zaista možeš postići jest da se raspoloviš unutar sebe.
Da jednim dijelom svog bića stvaraš otpor svemu za što ne smatraš da pripada tvom
Ocu (kao Isus kada je stigao pred vrata jeruzalemskog hrama i lihvarima prevrnuo
stolove), dok ćeš drugim dijelom sebe trpjeti uobičajeni zemaljski križ sa svrhom da se
prehraniš i na taj način održiš do konačnog buđenja.
Ne razbijaj glavu bespotrebnim dotjerivanjem sebe u svijetu koji je podjednako dobar i
zao, i gdje to oboje predstavlja nužnost, jer savršenstvo, ma koliko se trudio, nećeš
postići.
Umjesto toga odredi svoj cilj na drugoj razini, smjeran iz probuđene iskre u sebi razviti
biće koje ne pripada ovome svijetu.
Poslušaj što ti Čovjek želi reći.

Postane li njegov glas tvojim glasom, tada će postati jasno da si okrenuo leđa onim
snagama koje se tobom koriste za vlastito održanje.
14.
Nemaš li namjeru mijenjati se, jer strahuješ da bi pobuna protiv krnjih zakona ove
prirode predstavljala jedno zastrašujuće iskustvo, tada je to znak da nisi sasvim sazrio
pratiti božanske tokove.
Previše si se otuđio od sebe i tada radije zamjećuješ maske s kojima si se poistovjetio
nego ono što pod njima stoji.
Ljudi koji ne mogu ili ne znaju prihvatiti istinu o sebi, skaču uvis kao podbodeni kada
im se predoči njihova prava ćud.
Vjerujem da si se često našao u nezgodnoj prilici kada si, nesvjesno, nekoga
«povrijedio».
Mnogi pak uopće i ne reagiraju jer su sebi toliko strani da čak niti podsvjesno ne mogu
razumjeti čega se to dotiču optužbe koje idu na njihov račun.
Zaista, more je neznanja u nama u odnosu na nas same, i zato nam se silazak u skrivene
dijelove vlastite psihe čini izuzetno teškim zadatkom.
Za čovjeka, koji gaji velike iluzije u pogledu vlastita bića, takva spoznaja može biti
fatalna.
Ali skrivanjem sebe od samoga sebe, od jedinoga koji je u stanju istinski razumjeti što
u tebi stoji, uzalud nastojiš sagraditi kulu vegetiranjem na naslagama zastarjele
prljavštine.
Nema velikih ostvarenja od onoga koji ne zna tko je. Najveći dometi takvih su da
ostvare jedan cilj koji postaje polazištem za druge, jednako tako besmislene ciljeve.
Tuda se grade kule od karata.
One se ruše pod teretom novih kula, koje grade nečiji tuđi interesi, sasvim istovjetni
našima.
Promotri još jednom vlastito iskustvo!
Ima li da si ostvario išta što ubrzo nije prepušteno procesu truljenja?
Ako si sagradio kuću, koja je tvoj ponos, izađi pred nju da vidiš kako njezina fasada
već vapi za obnovom, a budeš li detaljniji zacijelo ćeš uočiti čitav niz nedostataka,
simbola tvojih uzaludnih juriša na vjetrenjače.
Ako si u međuvremenu postao uspješan poduzetnik i uspješno vodiš svoje poslove,
zastani na tren da bi se odmorio i promotri pozadinu svoje sreće!
Ne zamjećuješ li da po uspjesima stradava tvoj odnos s obitelji, i da isti oni, zbog kojih
nastojiš sagraditi svoje carstvo, osjećaju da si im postao stran i da im ne posvećuješ
dovoljno pažnje.
Svako lice ima svoje naličje, i nemoj pomisliti da je u tvojim moćima da mijenjaš
zakon postavljen duboko u zasadama same prirode.
Sve što možeš je biti lice s naličjem, jer svaki uzrok ima svoju posljedicu.
Zato postani duboko svjestan svojih djela i procijeni žrtvu koja je neophodna da bi
izvršio naum.

Smatraš li da te nije dostojna, smjesta ju napusti.
Zato, ako smatraš da bi buđenjem iskre, podizanjem Čovjeka iz jasala tvog srca,
stradao tvoj društveni ugled, da bi postala upitna tvoja čast, i da bi se izmijenio odnos
prema okolini koju promatraš kao dvojako sredstvo vlastitog uspinjanja, ne upuštaj se u
nešto što bi moglo postati tvojom noćnom morom.
Tada je to znak da nisi pozvan da budeš sijač.
Žetelac u tebi duboko spava i još nije spreman na buđenje.
Sve dok si u tijelu, i sve dok si sasvim i samo tjelesan, a da nemaš namjeru buditi u sebi
onoga koji nije sasvim od ove prirode, ti si nespreman za velika djela.
Radije ostani uz ona svoja mala, čije će kratkotrajne vrijednosti i sve bljeđi sjaj postati
uporištem za školu koju ćeš još dugo pohađati.
Ne pođe li tebi za rukom da budeš sijač, na tebi je da se potrudiš ostaviti za sobom što
čišću životnu stazu.
Možda ćeš svojim životnim iskustvima, svojom zrelošću postići barem to, da tvoj
mikrokozmički nasljednik obavi sjetvu na koju ti još nisi pozvan.
15.
Dijalektički put za ostvarivanje želja uvijek uz onoga, koji dobiva, uključuje i onoga,
koji gubi.
Ne postoji staza kojom se korača samo uzdignuta čela, jer njome koračaju i oni
spuštenih glava.
Sve što je dobro tebi, zlo je nekom drugom, i sve što tebi bude zlo, nekome je užitak.
Ako i nakon ove spoznaje u tebi još postoji volja da hodaš istim putovima, tada znaj da
ćeš prije ili kasnije biti prisiljen potpisati poraz, ako ni pred kim drugim a ono pred
vlastitom smrću.
Sve što za tobom ostane postat će prašina, a već sljedeća generacija tvojih nasljednika
sasvim će te zaboraviti.
Za stotinjak godina nitko više neće znati ni kako si se zvao, a u grob gdje je jednom
položeno tvoje tijelo stići će druga, s novim imenima i prezimenima.
Ljudi se smjenjuju zajedno s vremenima, a svaka nova generacija osmisli nešto čime će
biti obilježena njihova životna epoha.
Na njihove zamisli nadovezat će se zamisli drugih, koji tek trebaju doći, i na taj način
kolektivne informacije na mikrokozmičkoj razini uzrokuju postupno evoluiranje.
Prividno gledano, čini se da će ipak doći bolje sutra.
No, kao što ti je rečeno, po istoj evoluciji neće doći do konačnih rješenja za ljude.
Priroda same materije ne može se mijenjati s obzirom na prirodu suprotnosti koja
podjednakom nužnošću oslikava sve postojeće polaritete.
Izlaz nije u tome da se ovaj svijet učini boljim, nego u tome da se shvati da je on takav
kakav jest i da drugačiji ne može biti.
Kada napokon spoznaš da ne postoji nada da bilo što promijeniš, i da svaki tvoj trud
oslikava samo kratkotrajne reference ovoga svijeta, pred tvojim očima otvorit će se
novi uvidi.

Uvidi koji će tvom pogledu pridružiti moć da vidiš dalje od ovoga svijeta i osjetiš sami
makrokozmos.
Prva točka samospoznaje jest razotkriti istinu o svijetu koji te okružuje.
Bez zornog viđenja zbilje, svaka reakcija uvijek će ti se činiti opravdanom, i ma koliko
njome štetio drugima uvijek ćeš smatrati da postoji opravdanje onome što činiš.
Izaberi: ili ćeš biti mrtav ili ćeš ustati od mrtvih.
Treće alternative nema.

TIKKUN PJESMA
1.
Dođe vrijeme kada osjetiš da ti se srce lomi, i da u nj prodiru dotad nepoznate sile koje
te natkrile toplinom i moćima da sve vidiš kako jest.
Zadrhtiš u sebi, osjetiš milost kako silazi s nebesa i uz nju prioneš ćuteći kako ti dušu
obuzima Duh vječne Ljubavi. Odjednom voliš kako dotad nisi znao i osjećaš da svaki
čovjek, svaki predmet, svaki list i svaka krošnja zrače ka tebi izričajnom toplinom.
Ljubio bi, obujmio, privio uza se sve što dotaknu tvoji prsti, i sve što vide tvoje oči.
Nekoć nisi znao, ali sada znaš da si oduvijek bio sve što sada voliš.
Pogledom u nebo oči će ti otkriti drugačije plavetnilo.
Ti ćeš znati da ono sada sjaji drugačijom svjetlošću, i da su ti spuštene ljestve po
kojima ćeš se nadalje uspinjati u potrazi za svojim istinskim porijeklom.
Jedan cjelotni život svega postat će tvoj smisao i ti ćeš postati njegova osnovna opeka,
ne više zanemarivi djelić.
Tada si na najboljem putu da postaneš graditelj.
Ono čemu ćeš se pritom posvetiti je novo duhovno tijelo.
Uz pomoć Čovjeka u tome ćeš i uspjeti, kao što je u tome uspio Ivan Krstitelj.
2.
Saznao si da je život vječita borba u kojoj jedna mijena izranja iz druge, i gdje to
mijenjanje bude osnovni smisao svega što ovdje postoji.
Ono za čime si toliko dugo tragao prozreo si uzaludnim i otkrio da za tebe postoje samo
još oni putovi koji vode k svijetu gdje nema suprotnosti.
Prevario si baštinike donjeg doma i okrenuvši im leđa pohrlio ususret Svjetlu što je
odjednom zasjalo.
Svjetlonoša, Čovjek čiji si glas konačno poslušao, onaj je koji će uništiti svu tamu u
tebi.
Ti si njega krstio vodom.
On će tebi uzvratiti moćnom snagom Gnoze Duha Svetoga.
I dotad si znao da sasvim ne pripadaš ovome svijetu, i da sve što si živio bje samo
ružan san što će trajati onoliko koliko je potrebno da se sanjar probudi.
Istrgnuvši se zagrljaju moćnih sila koje se hrane tvojim životnim nektarima, ti rađaš u
sebi poprište novih bitaka koje ćeš vojevati u sebi.
One koje ćeš vojevati sa starim jastvom, i koje ćeš odvojevati u slavu novog rađanja.
Znaš da te staro biće udara svim silama, želeći te skrenuti s Puta koji iz svijeta Smrti
vodi u Život.
Moćnu si strukturu hranio i ona se ne miri s tvojom odlukom.
Proglašava te izdajnikom!
Nastoji udariti svim raspoloživim snagama ne bi li ostao njezinim ljubimcem, jer bez
tebe ona umire u svom ništavilu.

Zato se ona zaogrće u još većeg lašca, hoteći te preduhitriti u tvojem traganju za
smislom.
I zato se čuvaj svake stijene iza koje možda stoji on, ucviljeni paćenik, nesretnik koji
gubi – bivši ti, rob bivše jezgre jastva i gospodarice Žudnje.
Ovdje će onaj koji se predstavljao tvojim osobnim bogom, onaj koji je djelovao sasvim
u skladu s tvojim iluzijama, biti demaskiran kao biće zla, kao Sotona!
Čeka te borba koju možeš dobiti, ali koju moraš izboriti.
Nisi sam: uz tebe je Čovjek čija te ruka svakodnevno iznova umiva.
Tâ nije li put do tvojih saznanja bio previše krvav da bi iz ruku ispustio nit kojom se ide
ka sreći.
Kada ugledaš vjenčanu odaju i uđeš u njezinu dvoranu, kada ugledaš svećenika
svjetlosti koji će ti podariti istinski blagoslov i preko oltara Zaručnika, Čovjeka
Vječnosti, tada ćeš pobijediti Smrt.
3.
Nije lako otići odavde.
Svaka je smrt, kad god se dogodi, podjednako teška.
Pa i ako je riječ o smrti u tijelu, u ime konačnog probuđenja, ona niti je laka niti je
bezazlena.
Zemlja te rodila i iz nje si postao, i sve što imaš, to čime si ogrnut i čime si nadahnut,
njoj pripada, osim iskre koju si probudio i odakle se podigao Čovjek.
Njezin je dom nepoznat našim mnijenjima i koliko god se trudili proniknuti u tajne
našeg praočinstva, uvijek bismo se vrtjeli u krug ne nalazeći ništa čime bismo se
krijepili.
Sanjao si o njemu i želio se s njime stopiti, ali nisi znao čemu to toliko prianjaš, niti si
mogao odrediti način kojime bi mu se pridružio.
Odgajan si da budeš privržen stvarima koje ti oči vide i koje možeš dodirnuti.
Ali sve te stvari redovno su te prevarile jer si gledao u nešto što ne postoji.
Dodirivao si nešto što ima svoj oblik, ali za čiju si suštinu bio mrtav.
Tjelesnost svega te navela da budeš iskustven, i da sva svoja opažanja svega smatraš
ispravnima.
Mada si imao prilike saznati da tvar koju diraš i što je gledaš nije u svojoj biti onakva
kakvom ti se čini, ti si nadalje vjerovao da ona nije nego kakvom je vidiš i dodiruješ.
Priroda svih stvari na ovome svijetu otkriva da ti oči ne gledaju dobro, i da umjesto
vječitih gibajućih čestica ti vidiš samo krutu tvar, koja je posljedica brzine kojom se
one kreću.
Savršena su čula poražena istinskom prirodom samih atoma od kojih su i sama
stvorena, a tvoj svijet odjednom ti se prikazao duboko nestvarnom iluzijom gdje
predodžba oblika po tvojim čulima ne odgovara njihovoj suštini.

Želiš li saznati tko si i od čega se sastojiš pokušaj zamisliti energiju koja se vrtoglavo
giba svojim česticama.
Svaka pora tvoje kože pleše isti Shivin ples, tako umješno da ga ni tvoje oko, što se
smatra savršenom mjerom svih stvari, ne može zapaziti.
4.
Čitav život, sve što ga sadrži i baš sve u što je uključen, sastoji se od istih gibanja, istih
pretakanja.
Ista borba koja je iznikla u tebi posljedica je te neminovnosti, da sve što postoji ne bude
ništa drugo nego samo uprizorenje gibanja, koje posjeduje jedinu vječitost na ovome
svijetu, i čime se samo to gibanje može smatrati jedino savršenim.
Drugog smisla na ovome svijetu, druge savršenosti, nema. Pribivamo posred grotla
beskrajnog nadmudrivanja suprotnosti.
Kada si postavljen ovdje živjeti, zadatak ti je bio pronaći sebi izlaz i pomoći drugima
da ga pronađu.
Ali ti si bio zaboravio sebe.
Izdao si vlastiti izvor, napajajući svoje korito mutnom vodom iz zagađenih izvora čiji ti
se žubor isprva činio osebujnim.
Time si i sam postao ta prljavština, nesvikla da vidi izvornu čistoću sebe i drugih bića.
Frekvencije svijesti i svojih misli prilagodio si razini koju živiš i time postao
sudionikom kolektivnog uranjanja u budni san odakle se izlazi umirući, i odakle se
umire nestajući.
Po očima koje si navikao na duboku tamu svjetlost što u tebi iskri sasvim si zanemario,
i predao se nekim drugim svjetlima čija su počela izvan tebe.
Po njima si vidio ono što si sam projicirao, i duboko umislio da su te projekcije zaista
odraz suštine svih stvari. Počeo si ih dodirivati i one su se svidjele tvojim prstima. Tada
si ih poželio za sebe.
I kada si ih dobio, da budu tvoje i ničije više (tako si barem htio), mislio si da njihov
sjaj grije dovoljno dugo da njima i sobom samim budeš izričito zadovoljan.
I ubrzo zatim poželio si nešto drugo, pa treće, četvrto, peto…
Da bi se na kraju vratio tom prvom shvativši da je sve što si dalje od toga poželio
zagospodarilo tobom i pretvorilo te u roba želja.
Nesretnik je koga zarobe čvrsti lanci gospodarice Žudnje.
Njezin okov pripada najdubljim krugovima pakla.
Čovjek koji želi nikada nema mira i neprestano je u pokretu, pa ne posjeduje onu vrst
mira kakva je nužna da bi uranjao u sebe.
Gubi se u svom mahnitanju jer želja predstavlja mučaljivi napor koji ne porađa istinske
plodove.
Svaka težnja za predmetima izvan sebe ne nudi ništa vječno, ništa osebujno.
Ona nudi samo novi izvor briga.
Zato je prekomjerno bogatstvo izvor neizdrživih glavobolja.
Bogatstvo nikoga nije učinilo mirnim.

Dapače, mnogi postaju svirepi kada se obogate.
Znajući da te ono što stječeš neće učiniti sretnim, jer duboko iz vlastitosti ćutiš izvornu
težnju s kojom se ne usuđuješ suočiti, postaješ uznemiren i besciljan.
Taj nemir, nemir je tražitelja, čovjeka koji je pozvan da bude sijač.
Želiš li biti izabran, kako bi poravnao putove žeteocu, moraš se prilagoditi novim
magnetskim vibracijama, vibracijama koje ovaj svijet ne podnosi.
5.
Kada se jednom izgubiš u prostoru i vremenu, tvoj put prema ludnici postaje očit.
Mada svjestan da sve čemu težiš samo po sebi zrači nemoć, da te ništa od svega neće
zadovoljiti, i da te svaki predmet što ga stekneš čini još besmislenijim tragaocem za
novima, ti ne mijenjaš ništa nego prianjaš uz stare nesretne obrasce. Pomahnitao od
neznanja, nesretan od slijeposti, zaluđen od neučinkovitih traganja i uopće
nezadovoljan sobom, sav se pretačeš u cjelotnu uznemirenost.
Tvoji se putovi međusobno kose i usred tog križa u očaju si – neuk da to spriječiš,
premalen da djeluješ.
Sve što je iz tebe poteklo samo je naum da proizvodiš više, kako bi gomilanjem stvari
prevario svoje strahove, zaustavio ih da više ne stvaraju te proklete slike besmisla. Na
taj si način zaboravio biti sam sa sobom i počeo tragati za sebi sličnima, kako bi
vlastitu dokonost utopio u društvu sebi sličnih.
U početku zaključio si kako ljudi znaju biti veseli, i kako je druženje melem za rane jer
uz druge ti zaboravljaš sve teškoće suočavanja sa sobom.
Misliš da si time riješio svoj problem?
Naravno da nisi, jer si prave uzroke svojih teškoća samo potisnuo u nesvjesno, zbog
čega su tvoji snovi postali noćnim morama.
Jutra koja izranjaju iza besanih noći rađaju dane po kojima će sljedeće postati
poprištem još većih užasa.
Mudruješ kako da ih prevariš, daješ sve od sebe da smisliš način kojim ćeš to spriječiti.
Dovijaš se raznih rješenja, ali nijedno te ne čini sretnim. Pritiješnjen morama noći i sve
većim zahtjevima dana polagano se hvataš čašice, susret s kojom te najprije veseli, čini
nekako snažnijim, da bi te ona vremenom do te mjere obuzela, da postaješ i njenim
robom.
I tako, sve što si mislio sagraditi, sve te zamišljene kule po čijim si nacrtima radio, i sva
ta blaga o kojima si sanjario i za kojima si besmisleno tragao; sva ta opijenost postala je
tvoje trešteno pijanstvo.
6.
Optužiti život krivcem za sve tvoje nedaće ravno je tome da optužiš sebe zato što si
žedan.
Nije život u krivu što ga ti ne znaš živjeti.
Krivca pronađi u sebi zato što slabo učiš iz životnih iskustava.

Shvati da si bezbožan i da je sama jezgra tvog sadašnjeg postojanja u potpunosti
bezbožna.
Sve što živiš dano ti je na raspolaganje da po tome učiš, jer nitko ništa neće naučiti iz
dobra nego samo iz teškoća koje ga pritisnu.
Adamitski čovjek vidi samo fragmente zbilje, no ne i cjelinu.
Grijeh je upravo i proizišao iz cijepanja prvobitne čistoće poradi osjetilnih
zadovoljstava.
Time je stvoren jedan poredak koji je nemoguće nadmudriti sve dok smo podvojeni.
U svijetu gdje je zlo neizbježno najopasnije je težiti nečemu što ga teži potisnuti, jer se
time narušava prirodni zakon raspadljive materije koji može biti samo dualan.
Iz čaše voćnog soka nemoguće je natrag stvoriti jabuku.
Želiš sagraditi savršeni materijalni svijet bez zla, gdje će svi ljudi biti jednaki, gdje neće
biti granica među ljudima.
Gdje će svaka stvar biti na svome mjestu, ne znajući da time samo robuješ iluziji kao
mnogi sanjari čije su zamisli pregažene, obezvrijeđene, zatrte.
Ludost je i pomisliti da dužina koja se sastoji od dviju krajnjih točaka može postati
vektorom, koji proizlazeći iz jedne točke u trodimenzionalnom svijetu tvori kružnicu
gdje će isto biti pretočeno u isto.
Takvo savršeno gibanje koje smjesta isključuje suprotnost postoji samo u onome
svijetu kojega si zaboravio, i kojemu ne želiš služiti.
Sve što trebaš je steći uvid u nužnosti unutar kojih je zarobljen ovaj pali svijet.
Kada shvatiš da ne postoji izlaz iz krize života živih bića na zemlji putem same zemlje i
onoga što nam ona nudi, postat ćeš pravi gnostik.
Gnostik je dobro upoznat sa zakonima ove prirode; sa zakonima koji postoje samo zato
da bi nas osvijestili, natjerali da se vratimo u prvobitno stanje.
Na ovo nas upozorava glas Čovjeka u nama.
Tko posluša taj glas, vlastite će težnje usmjeriti prema putu spasenja.
7.
Jesi li svjestan, a uvid u ovo se dobiva kada konačno prozreš maske ljudi koji te
okružuju, da je čovječanstvo duboko nesretno svojim boravkom na zemlji.
I zaista, nije ljudima lako živjeti a da se ne zna smisao, jer svako traganje za
zadovoljstvima u svijetu koji naizgled ne nudi smisla i samo postaje besmisleno.
Duboka se, bezgranična bol rađa iz spoznaje da čovjek ne može mislima prodrijeti u
vlastite tajne.
Netko tko smatra da je velik, a čovjek takvim sebe doživljava, ostaje uskraćen za
spoznaju čime je to njegovo dostojanstvo prouzročeno.
Jasno je kao dan da netko tako malen, da ne zna sve o sebi, ne može biti smatran
velikim, i da osjećaj veličine, što ga nudi ja-ego, nije nego lažan.
Ja-ego je najmoćnija duševno-materijalna manifestacija. Ego je sama nit koja povezuje
jezgru boga-sotone s tvojim duševno-tjelesnim očitovanjem.

Kako se ta jezgra hrani tvojim nektarima, tako se ego napaja plodovima narastajuće
aure.
Ono što će izračiti to je tvoje cjelotno zemaljsko ja, moćan kompleks sebične
materijalne trojedinosti kojoj je suprotstavljeno istinsko sebstvo, nit koja te povezuje s
ostalim mikrokozmosima u kolektivno jedinstvo.
Ego teži krajnjem osjećaju zasebne jedincatosti unutar koje će stvaralačka moć bića
odrediti vlastite životne putove kojima je cilj postati uzor drugima.
Prema samoj toj uzoritosti ego dobiva sve snažnije jastvene impulse, što se fizički
očituje u tvom oholom držanju i osjećaju neumitne važnosti.
Ego je lažac sklon preuveličavanju svega s čime dolaziš u dodir, a kako veliča ono što
malo vrijedi svemu osim njemu samome, tako bitno umanjuje značaj svega što se
podudara s njegovim zahtjevima.
Ako je jezgra tvog zemaljskog postojanja uzrok svih nedaća, tada je ego krinka iza koje
se ta prljava igra odvija.
8.
I sam znaš da je osjećaj osobne važnosti kreirao mnoge stvari na ovome svijetu.
Zapravo sve što znaš, sve u što si uopće upućen i čega si može biti svjestan, sve je to
proizvod ego-svijesti koja je u težnji za snaženjem osjećaja vlastite veličine nadahnuta
na stvaranje.
Sve što iz toga proizađe kao stvoreno samo po sebi upitne je trajnosti.
Ono što ego jednom sagradi branit će po svaku cijenu, ne vodeći računa o tome koliko
je objektivno vrijedno ili istinito ono iza čega stoji.
Osjećaj vlastite veličine je iznad istinski objektivnih vrijednosti onoga čime se hrani.
Zbog toga ljudi toliko grčevito, i pritom gubeći svaku mjeru, brane svoja stajališta ma
koliko svjesni da nisu u pravu.
Zato zaboravi na Istinu koju ne svjedoči glas Čovjeka u tebi.
Kada se smisao podredi veličanju sebe, bez obzira počiva li ta veličina na nečemu
objektivno znakovitom ili ne, tu prestaje Istina.
Gdje prestaje Istina, tu započinje maškarada, a gdje do nje dođe, tu vlada nesumnjivo
jedna velika Laž.
Najčešće je nije svjestan ni onaj tko se toliko revno krije iza maske.
Uvjeriti sebe u vlastite laži znači lagati da si zaista uvjeren u sebe, pa onaj tko je sebi
tako proturječan postaje onim koji sebe suštinski omalovažava.
No ljudi svakodnevno gaze preko samih sebe jer ne poznaju smisao križa što ga žive.
Skriveni, sami pred sobom, iza sljeparija po kojima sebi pretpostavljaju veličinu koja
objektivno ne vrijedi, postaju sredstvo tuđih ismijavanja.
Kada se tuđa slika o nama samima ne podudara sa slikom što je sami o sebi imamo,
tada naš duboki doživljaj sebe zaista ne vrijedi.
Istina je na ovome svijetu laka konjica kojom upravlja svatko tko želi.

Zato ti se toliko zastrašujućim čini iskustvo kada netko prozre tvoju krinku i ispod nje
otkrije prljavo rublje koje kriješ.
Ali toliko si sviknut s laganjem sebe da ni tada nećeš priznati kako je tuđa prosudba
tebe ispravna.
Umjesto toga ego se trudi jednu glumu zamijeniti drugom, drugu trećom, i tako
unedogled, sve dok konačno sasvim ne potisne tu prijetnju istinske predodžbe o sebi.
Često reži svojim vučjim zubima, spreman ugristi svakoga tko makar prešutno ne
odobri masku koju nameće.
U tako učestalom mijenjanju maski ne varaš toliko druge koliko sama sebe, zbog čega
kopni mogućnost da se spoznaš.
Stoga je ego najveći neprijatelj tvoje samospoznaje, i dopustiš li sebi tu ludost da se
kreneš spoznavati a da s njim nisi riješio stare račune, propast ćeš u nove zablude.
Krajnja posljedica svega može biti nerazumno bavljenje okultnim, čime nesvjesno
postaješ zavodnikom drugih.
9.
Zapadanje u misticizam uistinu je nešto najgore što ti se može dogoditi.
To je znak da je tvoj ego još uvijek moćan dirigent tvog duševno-tjelesnog orkestra.
Budući da ego centripetalno kruži oko tvog bića, sva tvoja probuđena energija postaje
njegovim moćnim sredstvom koje sada jednim drugim osjećajem važnosti i veličine
teži strahopoštovanju u očima drugih.
Okultni mistik je preslika običnog ovozemaljskog čovjeka koji za razliku od njega
posjeduje viša znanja, ali ih pogrešno koristi i time iskrivljuje njihov smisao.
On ne dijeli s drugima svoja saznanja nego ih samo koristi za osjećaj vlastite moći.
Povlačeći se u vlastiti svijet, daleko od drugih, on kriomice postaje jedan od onih koje
optužuje za svoju izolaciju.
Iskra koja je tinjala pa se razbuktala daje stanovitu snagu i moć koja se mora dijeliti s
drugima.
Ako se ne dijeli, njezin smisao postaje siv kao što je svjetlost na zemlji postala tamom.
Zatvaranjem otoka blaženim energijama njihova elastičnost gubi moć, a kako dolazi do
zastajkivanja, jer se spoznaje više ne razvijaju dalje, tako se osoba unutar sebe duhovno
ledira, što je čini neprijemljivom za svako novo iskustvo. Posljedica toga je slijepa
uvjerenost u vlastito mišljenje koje teži postati općom paradigmom.
Povlačenjem energija milosti natrag u dijalektički svijet dolazi do kristalizacije njezinih
sadržaja, što je savršena prilika za stvaranje dogmi.
Jednom stvorene, među ljudima kojima je nasilno dano da shvate što ne mogu iskusiti,
dogme će prouzročiti stotine i stotine različitih interpretacija, što će posvađati svijet i
izazvati ratove.
Time je energija božje milosti svedena na razinu neprepoznatljivosti, a kako dijalektički
razum, u namjeri da pohvata osnovu i potku, traga za pronalaženjem sjemena po kojem

je dogma nastala, tako ona dobiva nova svoja objašnjenja po kojima se Istina sasvim
pretvara u Laž.
Sada vidiš kako su gluposti uzrok svih krvoprolića, i koliko mogu biti zastrašujuće
posljedice nepravilnim rukovođenjem milošću Božjom.
Tko po egu nastoji oslikavati Istinu na ovome svijetu, postat će jednim od sudionika
istih onih užasa o kojima povijest dovoljno svjedoči.
10.
Svijet je preplavljen okultnim misticima.
Oni misle da posjeduju znanje, i da je ono stečeno po njihovim vlastitim zaslugama.
Tko ne shvati da postoje kolektivni elementi u psihi, koji se u pojedinačnu svijest
usađuju zahvaljujući određenim kvalitetama određenog mikrokozmosa, a istodobno
osjeća priljev znanja u sebi, zacijelo će zapasti u misticizam.
Bitno je znati da postoje sadržaji podjednako vrijedni čitavome svijetu a čija zasluga
nije isključivo naša, osobna. Oni samo pronalaze put u materijalni svijet vodeći se
našom psihom, što dakle znači da je čovjek samo projekcija viših znanja, i da u suštini
naša jedincatost ne postoji.
Mistik, prema tome, posjeduje samo pola znanja i ne zna ono najvažnije: da «ja» ne
postoji, i da ono može biti promatrano samo kao jedan nužni privid kojega se istinski
Znalac treba odreći.
Tko ne zna dijeliti vlastitu sreću, najbolje bi bilo ili da je bespogovorno preda u ruke
onima koji znaju, ili da je u sebi potisne prije nego postane polazištem nekih novih
zabluda.
Misliš li postati mistik, ne uzimaj tada u ruke stvari koje ti ionako ne pripadaju više
nego drugima.
Mistik nije krajnji cilj Znanja.
On je njegova suštinska suprotnost.
U drugim ljudima nećeš pobuditi želju za spoznajama, već ćeš u njihove duše usaditi
strah koji je najveći neprijatelj Znanja na zemlji.
Ljudi će se uplašiti svojih snova umjesto da s njima surađuju i uporno nijekati vlastitu
podsvijest koja u skrivenom obliku sadrži sve podatke koji nas zanimaju.
Ogrnuti se oreolom tajnovitosti u svijetu gdje bića traže izlaz nešto je najgore što im
možeš pružiti.
11.
Zato je tvoj cilj odvojiti zle sile od principa Univerzalne Ljubavi i Jednakosti.
Zadatak ti je otvoriti ljudima oči te ih naučiti kako da surađuju s vlastitom podsviješću.
Ali da bi se trudio pomagati drugima, najprije moraš pomoći sebi.
Sve dok sebe nisi sasvim osvijestio, sve dok sebe nisi doveo pred vrata vjenčane odaje,
ne pokušavaj učiti druge.

Strah neka bude tvoj najveći neprijatelj i gdje god vidiš da on još živi, nastoj ga
raskrinkati kako bi ljudi postali prijateljima sebe.
Ništa u zemaljskoj prirodi nije toliko čisto, da bi se čovjek trebao groziti nečistoće u
sebi.
Ona je nužna jer je priroda čovjekova grešna.
Prema vlastitim predrasudama on je zapao u stanje obamrlosti koja traje sve do
istinskog probuđenja.
Znaj da se Znanje ne širi riječima nego djelima, i da moraš postati uzor drugima ne po
tome što kažeš, već po onome što činiš.
Ukoliko je u tebi istinske vjere, vjere u samoga sebe i u onaj dio koji se budi iz
zemaljskog sna, i tvoja će djela postati uzor drugima, a sve što kažeš biti će obasjano
biserima. Samo zbog ovog razloga duboko si odgovoran ne povlačiti se u sebe i ne
napuštati ovaj svijet, kojemu je tvoja pomoć neophodna.
Sva blaga svijeta što ih vidiš pripadaju svim ljudima podjednako, unatoč tome što je
čovjek uzurpirao to pravo i stvorio vlasništvo, pripadnost.
No tko god ono što ima čuva samo za sebe, taj se time neće usrećiti.
Samo pružanje čini čovjeka istinski sretnim.
Tko god ima, a ne zna dijeliti, taj neće iskusiti potpuno zadovoljstvo.
I zato Znanje, koje ne reflektira iz tebe nego ostaje sebično sačuvano kao hrana tvom
vlastitom egu, postaje sredstvo u njegovim rukama.
Njime on do te mjere manipulira, da sasvim iskrivi ćud tvojega bića.
12.
Mnogo je razloga zašto ljudi ne Znaju, no gdje god krenuli tragati za rješenjem tu
svugdje pronalazimo samo predrasude i njima uvjetovan strah.
Iz takvih zabluda proizašle su doktrine o okrutnim bogovima koji kažnjavaju.
O moćnim bićima čija je moć u odnosu na čovjeka do te mjere neosporna, a ćud toliko
osjetljiva da svi koji mu proturječe bivaju bacani u najcrnje muke.
Ovako iskrivljena predodžba o Bogu mnoge će, koji tome povjeruju, udaljiti od
pronalaženja Istine i oni, predaju li svoj duh tako iskrivljenoj vjeri, nastavljaju umirati u
sebi zatirući iskru koja se neće skoro probuditi.
Oni koji pronose doktrinu o okrutnom Bogu najčešće sami čine ono što bi takva
uzvišena bića kaznila, što dovodi do nesklada između onoga u što se vjeruje, onih koji
vjeruju, i onih koji propovijedaju.
Logična posljedica takve indoktrinacije je učvršćenje svjetovnog aparata i nametanje
tiranije koja često nadilazi same vjerske razloge i postaje najveći državni problem.
Istinu će zastupati licemjerje što će dovesti do apsolutnog srozavanja svih postojećih
kriterija.
Time će čitave zajednice postaju okosnicama pokvarenih društava, kao što je to na
zapadu slučaj.
Znaj da Bog, odnosno ono što se Bogom smatra, nije sklon kažnjavanju.

Ako je On savršena Inteligencija, kako tada može postati toliko nesavršen da kažnjava.
Umjesto toga, da Bog kažnjava, treba stajati da čovjek kažnjava sama sebe, vlastitim
postupcima.
U svijetu uzroka i posljedice sve se milo za drago vraća i nitko ne ostaje bilo
nekažnjen, bilo nenagrađen.
Mada se zakon karme, bez obzira vraćaju li se dugovi odmah ili ih mikrokozmos
prenosi dalje u slijedeću inkarnaciju, čini toliko teškim i okrutnim, on je u suštini jedina
milost i pravda na ovome svijetu.
Ravnoteža između dobra i zla, svjetla i tame, bijelog i crnog čini ovaj svijet površinom
vode koja je uvijek horizontalna.
U svijetu gdje je grešnost neizbježna, i gdje je sve podređeno zakonitostima na koje
sama bića više ne utječu, nemoguće je postati bezgrešan, čak ni ukoliko osoba pobudi
plamen Vječnosti u sebi.
Ego, izvor sveg zla, podjednako egzistira i unatoč probuđenju.
Njemu je nužno da i nadalje prebiva jer bi biće, koje ne bi imalo ega, smjesta umrlo.
Sudar s kozmičkom svjetlošću zemaljska bića ne mogu podnijeti i zato je tjelesna smrt,
za mnoge, ujedno krajnja točka njihova prolaznog života.
Za istinski osviještene, one pripremljene za taj susret, tjelesna smrt je simbol
oslobađanja iz okova i buđenja u novi život.
Ali da bi čovjek to postigao, tijekom svog materijalnog života mora sebi osigurati novo
duhovno tijelo.
Ne bude li sagradio taj Hram u sebi, tu Svetu Crkvu Kristovu, i ne postane li njezinim
posvećenikom, on neće biti u stanju baštiniti vječno.
13.
Svuda oko nas sile se trude zaustaviti čovjeka na tom putu.
One djeluju potaknute zračenjima bilo izvan ili unutar samog bića, no tek kroz čovjeka
dobivaju svoj oblik, konačnu materijalnu manifestaciju.
Na taj način Ideja iz palog svijeta, oponašajući makrokozmičko očitovanje, postaje
pojmovnom Činjenicom.
Bitno je shvatiti da sami ljudi često nisu krivci onome što prouzroče, osim u onom
smislu u kojemu ih možemo osuditi s obzirom na njihovu slabost i nesklonost
odupiranju takvim sadržajima.
Snažne elektromagnetske sile koje drže Zemlju i sve što na njoj biva u jednom
konačnom okupu dovoljno su moćne oduprijeti se svim sadržajima koji prodru iz
makrokozmosa.
Zato ljudi koji započinju sa svojim buđenjem bivaju pritisnuti različitim iskušenjima
čiji je cilj jasan: zaustaviti ih pod svaku cijenu.
Najzornije predočena borba čovjeka s iskušenjima zapisana je u mnogim mitovima.

Kada se Isus borio u pustinji s tim silama, one su objašnjene Sotonom, što one zaista i
jesu, ali kao neosporni dio samih ljudskih bića, kao suštinska jezgra njihova zemaljskog
postojanja.
Uvriježen je običaj misliti da se ljudima koji teže probuđenju putem iskušenja nudi
stjecanje znanja i onih moći u kojima ego može uživati do kraja života.
Naravno, znaj da to jest istina.
Na taj način čovjek dopušta da bude jeftino potkupljen, povlači se u vlastito
samozadovoljstvo, i trenutno zastaje da bi nadalje manipulirao sadržajima i iskrivio
njihov smisao.
Nagrada za taj luciferijanski uradak biti će njegova zemaljska moć; prolazni oreol slave
koji će smrt pretvoriti u prašinu.
Pritom će se arhonti, služeći se takvim neispravnim postupanjem, naslađivati ne samo
njegovom svjetlosnom snagom, već i snagama onih koje zavede.
Zato znaj da samim voljnim pristankom da postaneš probuđen još ništa nisi riješio.
Čeka te neizrecivo teška borba sa samim sobom.
Svi životni sokovi u tvom tijelu čvrsto su vezani uz zemlju i oni će raditi protiv tvog
osviještenja.
Svježa krv koja teče žilama uvijek će izazivati njihov otpor.
Jednako tako i drugi će reagirati na zbivanja u tebi, pa očekuj mnoge neugodnosti,
budući da nova energija u tebi tjera sa svoga puta sve što joj smeta.
Zato iste te stvari koje ćeš smatrati gubitničkima, nisu nego dobitak.
Toga ćeš postati svjestan ubrzo nakon što te prođe furiozna ljutina zbog sudbine koja te
odjednom snašla.
14.
Dokle god budeš nemoćan podlijegajući iskušenjima koja se preda te lukavo
rasprostiru, dotle je to znak da tvoje osviještenje nije doseglo naročito razvijen stupanj.
Luciferijanske sile računaju na slabost tvoje volje.
No one su izuzetno prilagodljive i stoga posjeduju zastrašujuću moć.
Što si jači i što im se više opireš, tim su i sama iskušenja veća.
No, kada se jednom osvijestiš do te mjere da znaš kako ono što ti se po iskušenju nudi
kao zemaljska nagrada nije nego kazna, tada se te sile moraju povući.
One tada više neće djelovati izravno ali će te nastojati zaskočiti iz zasjede.
Rat protiv iskušenja postao je gerilskom borbom, no još uvijek ne smiješ podcijeniti
protivnika.
On će te vrebati sve do tjelesne smrti, i koliko ćeš biti moćan da mu se odupireš, do te
će mjere svjetlost u tebi postati blaženom.
Tvoje tijelo, sa svim svojim komponentama koje žive zemaljski život, veliki je
neprijatelj tvome biću.

Ali to ne znači da ga moraš mrziti, da moraš pribjeći jezuitskom samokažnjavanju, i
izlagati sebe raznim posnim pogibeljima koje te mogu usmrtiti prije nego što dosegneš
stupanj potrebnog prosvjetljenja.
Čovjek mora postati prijatelj svom tijelu tako što će kontrolirati ego, povratiti mu
prvotno zamišljenu namjenu.
Jastvo nije neukrotivo, ali zahtijeva strpljiv i predan rad čitavog bića.
Svjetlo svijetli iz ljudi koji su sa sebe odriješili okove gospodara Podzemlja.
Ljudi sa živim entitetom Čovjeka u srcu prepoznat će njegovo svjetlo kao istinsko.
15.
Sfera koja je sklona oponašanju istinskoga svjetla, te ujedno sklona tome da krive
vrijednosti pretvara u tobožnje prave, čini da iz mnogih ljudi sja svjetlo, no ono često
nije istinsko.
Zato se ispravno kaže: po djelima ćete ih njihovim prepoznati.
Mnogi znalci koji su oduševili ovaj svijet, čije su riječi hvaljene a djela neumitno
predočena kao uzor: astrolozi, znanstvenici, filozofi, književnici, pjesnici i ini mistici;
dakle mnogi među njima sjaje zahvaljujući svom egu koji se vješto krije iza različitih
humanističkih doktrina i otkrića.
Svaki nauk koji ne proizlazi od čovjeka koji sebe nije spoznao može postati novim
zmijskim leglom.
Onaj tko ne poznaje sebe ne može znati ni bilo što drugo, a onaj tko misli da zna sve
drugo a da ne zna sebe, taj je – opsjenar.
Opsjenarstvo se uvuklo u sve pore i grane društvenog života i nijedna nije pošteđena.
Zato je istina da sve što vidiš, sve što živiš, i sve što ti se nameće nije ništa drugo nego
djelo prevare koja za cilj ima manipuliranje ljudima.
Svaka je istinska vrijednost izgubila na zemlji svoju draž i postala vlastitom
suprotnošću jer je djelo odraza.
Zato si toliko nezadovoljan svime što stekneš jer brzo uviđaš kako postoji nesrazmjer
između onoga što si želio i same prirode željenoga.
Jer svaka se stvar, prije ili kasnije, razotkrije u svom pravom svjetlu.
Opsjena, kako vidiš, jest snažna, ali nije neprozriva.
Zato ne stječi predmete nego tragaj za njihovom suštinom. Suština svakog predmeta
nije u tome da postane nečiji posjed, već da bude predmet spoznaje.
Iz spoznaje suštine svih stvari što nas okružuju, a ponajviše iz nas samih, rađa se
suštinska spoznaja konačne Istine. Ona jedina osvaja vječnošću: sve drugo prolazno je i
brzo se zaboravlja.
Zato nastoj imati samo ono najnužnije.
Sve ostalo podredi stjecanju Univerzalnog Znanja.
Nastoj pjevati i slaviti Gospodina u svom srcu.

16.
Sada ti je, vjerujem, jasno da te iskušenja navode na grijeh jer od tebe traže da imaš
umjesto da učiš.
I zato sve dok budeš imao a ne budeš učio, ti ništa nećeš imati.
Ako se promijeniš i poželiš učiti a da ništa nemaš, sve će postati tvoje.
I sve će ti biti nadohvat ruke jer ćeš spoznajom naučiti da si jedno sa svim, i da ne
postoje nikakve granice između tebe i svijeta koji te okružuje zajedno sa svim svojim
bićima.
Sve što želiš pridružiti samo svom posjedu posjedovat će tebe.
Zato ako postaneš onaj koji je posjedovan a misli da sam posjeduje, biti ćeš izgubljen
za sebe.
Biti ćeš izgubljen za nosioca Istine u sebi, Čovjeka koji te traži.
Predmeti te lažu da nad tobom nemaju hipnotičku moć, no toga nisi (bio) svjestan jer si
postao imenom i prezimenom pojava i stvari koje ne zrače suštinom, već svojom
percipirajućom moći.
Sablažnjivost je imati, a nemati.
Tko ima, a nema, taj zaista nema.
Tko je mrtav taj nema, a tko živi, vječno će imati.
Želja da se nešto ima, da se nečemu dođe u posjed bez obzira je li riječ o potrebi za
golim preživljavanjem ili samo o predmetima koji postaju dekorom tvoga života; dakle
ista ta želja nije ništa drugo nego tvoja osobna Golgota.
Znaj da je gospodarica Žudnja temelj križa tvojega raspeća.
Želja i život u tijelu međusobno su združene, i zato željeti znači u tijelu živjeti jer svaki
tjelesni život postoji zato da se njime nešto želi.
I zato sve dok si u tijelu navikni se na potrebu da želiš.
Sve dok živiš ti ćeš uvijek nešto željeti. Nikada nećeš biti onaj koji sve može imati,
budući da ne znaš na koji način to možeš postići.
Ali moraš dopustiti Čovjeku, koji je u jaslama tvog srca, da ti preda Zakon.
Tada će ti postati jasno što znači biti umjeren.
Tada će ti postati jasno kako se postiže umjerenost.
I naravno to, da bez pomoći Čovjeka to nije ostvarivo.
No kada želje nadjačaju osnovne životne potrebe i postanu vuk u janjećoj koži, tada
one izgube svoj osnovni smisao i postanu vlastitim dijalektičkim iskrivljenjem:
slijepom požudom.
Čovjek koji živi sa željama na taj način postaje čovjekom koji živi da bi želio,
posljedica čega je pohlepa koja vremenom prerasta u bjesomučno mahnitanje.
Gonjen takvim ciljem čovjek se iscrpljuje želeći steći sve više, misleći da će
postizanjem imanja nad svime dostići toliko željen osjećaj sreće i zadovoljstva.
Zacijelo znaš kakva je krajnja posljedica toga.

17.
Čim je pohlepa u jednom čovjeku razvijenija, tim su i iskušenja koja mu se nameću sve
veća.
Kada se naše životne digresije jednom potaknu na djelovanje one malokad ostanu u
okvirima koje smatramo razumnima.
Sve što na bilo koji način pripada ovozemaljskom prerasta u pretjerivanje.
To je logično ako se zna da je zemaljsko (neprobuđeno) življenje samo besciljno
traganje za srećom.
Već si naučio da su pohlepni ljudi ne samo neomiljeni u svojim sredinama, nego ujedno
i opasni po okolinu jer onaj tko je pohlepan ne poznaje granice do kojih smije ići.
No zacijelo ćeš se razočarati spoznajom da je najveći broj ljudi koje poznaješ sklon
pohlepi, i da se svačija pohlepa rađa iz samo jednog neobuzdavanja poradi bilo koje
želje. Jedna gomila rađa želju za sljedećom i tako unedogled, sve dok čovjek sasvim ne
sagori i preda se bestidnom uživanju stečenoga.
A ovo je prvi korak prema gubitku svega.
Mir je već izgubljen.
Za njime slijede nova teška odricanja.
Vitalne snage života uhvaćene su u klopci arhonata.
Čovjek postaje isporučitelj hrane snagama zla.
Konačna kazna uživanja iz pohlepe biti će stravična.
Svaka pretjeranost sama je po sebi najveća kazna.
Konačno buđenje isključuje pohlepu baš kao što pohlepa isključuje samo buđenje.
No kako su sve suprotnosti povezane, tako je moguće da posljedice pohlepe dovedu do
buđenja mada nije moguće da posljedice buđenja, ukoliko je ono istinsko, dovedu do
pohlepe.
To se događa zato što se sve zemaljske stvari i sva zbivanja međusobno nadopunjavaju
(mjeničnošću), a samo buđenje ne pripada sasvim ovome svijetu te stoga ne može
potonuti u stanje prekomjerne želje.
No čest je slučaj ljudi koji u svom životu pretjeraju preko svake mjere, ali koji pritom
izvuku pouku i na taj način nauče da svako pretjerivanje i svaka prekomjernost postaju
izričito ružnom sklonošću.
Učenik se budi po zlim iskustvima i zato ne treba težiti zemaljskom dobru.
Ono ničemu ne uči nego samo zasljepljuje.
Dobro će doći u razmjeru s voljom čovjeka da zlu pogleda ravno u oči.
Tko ga spozna, tko ga prihvati kao činjenicu koja ga neminovno čini kao zemaljsko
biće, taj se budi iz mrtvila ove prirode.
Zato se pogledaj ravno u oči i nastoj ništa ne sakriti.
Ništa nije skriveno što se otkriti neće.

18.
Probuđen čovjek iz vlastitog iskustva zna da su sve naše stečevine samo kule od karata
čija čvrstina i trajnost ovisi o vjetrovima sudbine.
On se zato ne trudi graditi nešto takvo, u čemu nema smisla, već postaje od onih, koji
istinske kule od znatno čvršćeg gradiva zidaju unutar sebe.
Uz zemaljski ego u njegovu će biću rasti jedan drugi čovjek koji ne pripada ovoj zbilji.
On je upravo nadmašuje, imajući obvezu prema mikrokozmu.
Tko bude obavezan vratiti čitav jedan maleni pali sustav makrokozmičkim korijenima,
postupno će udaljavati svoje biće od zahtjeva zemaljske egzistencije.
Na taj način oslabjet će želje i zato će takav čovjek živjeti samo koliko mora, da bi se
održao u tijelu dok ne dovrši zadan posao.
Sve od želja biti će svedene na puko preživljavanje, što je vrlo blisko askezi,
isposništvu.
Isposnik je sklon odricanju i čini sva ta odricanja s voljom, tako da ne osjeća nikakvo
primoravanje.
On ima svoj cilj i spremno ga vrši.
Za njega ne postoji ništa što nije podređeno onome čemu se sam podredio.
Njegova vizija svijeta je jasna, što nam govori sama priroda njegovih životnih želja,
svedenih na donju razinu pukog preživljavanja.
Isposnik šuti; on ne priča!
Govori onoliko koliko je potrebno da ga shvate, znajući da su kratke i jednostavne
rečenice dovoljne da onaj, tko želi osjetiti, zaista i osjeti.
Stanovita askeza je nužna, no ona se ne izaziva nego se spontano živi.
Suprotna je zatvorenom misticizmu i ne treba je s njime brkati jer je asketa odredio
umiranje ega, dočim ga okultni mistik još uvijek živi.
No isposništvo, postane li pretjerano, odnosno ako čovjeka sasvim odvrati od
vanjskoga svijeta i postane razlogom njegova samotnog življenja, lako potone u
misticizam.
Ljudi su cilj svega i njihovom društvu moraš biti sklon. Trebaš znati da su mnoge
korisne i štetne stvari razdvojene tako tanahnim nitima da u tren oka možeš postati onaj
koji svoje Znanje ne širi svijetom na valjani način.
Isposnik je u procesu odricanja, ali ne bježi u planine ni u šumu.
On doduše bježi u pustinju, poput Ivana, ali ta pustinja ne nalazi se nigdje drugdje do u
njemu samome.
Pustinja gdje se od tebe očekuje isposništvo, jezgra je tvog sadašnjeg postojanja.
Ondje moraš propovijedati.
Ondje moraš ravnati Put Gospodnji.
Ondje će se zbiti teška iskušenja.
Odoliš li im, postaješ Čovjek nove rase.

19.
Ono što veže isposnika uz askezu njemu je jednako toliko neprepoznatljivo kao razlozi
koje mistika čine mistikom.
Ali askeza je određena prema konačnom cilju i služi samo kao čišćenje tijela, uma i
duha od beskorisnih zemaljskih sadržaja.
Mistik, sklon bijegu u pustinju van svog bića, te sadržaje još uvijek drži unutar sebe,
nastojeći ih prilagođavati i njima manipulirati.
Time doprinosi njihovu utamničenju i pretjeranom vezivanju za apstraktno.
Isposnik teži kristaliziranju.
Mistik koji otkrije okultno nudi obmane.
Čovjek koji bježi od drugih, zapravo bježi od sebe sama.
On pokušava na jedan zaobilazni, neprirodan način, postići prosvjetljenje.
Ali tako neće ići.
Put k oslobođenju iz ljudskog zarobljeništva stoga je, kako vidiš, izuzetno složen
proces koji traži osobe izuzetno snažne volje i savršenog tjelesnog zdravlja.
Kada se psiha jednom oslobodi dijalektike njen način pobuđivanja oslanja se na
opijenost jednim novim ciljem koji u sebi sagorijeva svaku fragmentaciju.
Sve psihičke sadržaje u čovjeku pretvara u jedno, podređeno istom cilju.
Stvarnost odjednom postaje jasna i uočava se pretakanje svih suprotnosti, koje niti su
vječne a niti dovoljno trajne da bismo ih mogli smatrati kategorijama.
Srednji put koji se otkriva iza dotad neprozirno guste a odjednom rastvorene šikare
postaje stazom koja se odsad slijedi, bez obzira na sve prepreke koje na tom putu stoje.
Tko jednom zakorakne teško će se vratiti natrag.
On je privučen snažnom vibracionom silom Svjetlosti koja postupno ogoli njegovo biće
i time pruža priliku za samospoznaju, iz koje niče sve potrebno Znanje.
Na Srednjem putu demonske sile preobražavaju se u snagu vječite Ljubavi.
Da bi se to ostvarilo, da se taj proces dovrši, potrebna je probuđena volja rastućeg
novog bića.
Budući da ne postoji kolektivni rast, jer je svako društvo prijevara, čovjek koji traga
može se osloniti jedino na sebe i vlastite izvore ukoliko je dovoljno voljan da ih u sebi
pronađe.
Budi uvjeren da onaj koji iskreno traga jednom i pronalazi ono što traži jer je traganje
sama svoja iskrenost.
Naravno, ukoliko je istinsko i ne podrazumijeva dijalektičke manipulacije i težnje.
20.
Zato, kada osjetiš toplinu u sebi, kad ti se srce rastvori da pokraj njega ćutiš draži, i kad
sve što te okružuje odjednom postaje smislena jasnoća; zato tada postani
osloboditeljem ljudskih duša, onim koji će cio svoj život podrediti tome da evanđelje
što ga u sebi nosi podijeli s drugima.

Ustraj na svom putu i ne daj da te vlastita narav smete, jer je tvoja uloga odveć bitna da
bi posrnuo na svom putu. Dijeli s ljudima što imaš jer blago što se u tebi krije ne sja
samo za tebe.
Ako mu ne pružiš priliku da i za druge zasja, njegov će sjaj postati tamom koja u
ljudima budi strah.
Izazoveš li u drugima poticaj da se plaše, prekršio si prvi zakon spoznaje Vječnoga
života.
Ali mnogi se trude činiti baš to.
Takvima su ogrezli u samodostatnost i nitko ih ne zanima. Ne treba obraćati pozornost
na one koji nude globalna rješenja za druge, a da sami sebe nisu ukrotili.
Licemjerno je u drugih zamjećivati ono što u sebi ne vidiš. Zato drugima moraš praštati
jer postoji dosta toga što bi i tebi samome trebalo oprostiti.
Ionako u drugima zamjećuješ i prezireš ono što u sebi potiskuješ.
Zato ne podučavaj druge.
Imaš dovoljno posla sa sobom.
U tebi je sasvim dovoljno prljavštine koja mora biti očišćena.
Ne upiri pogled na druge.
Posveti se sebi, zastani na obali Jordana i osvrni se nećeš li u gomili ugledati Onoga
koji ima doći.

BIJELI KRIŽ
«Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice
sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu,
ubivši u sebi neprijateljstvo» (Pavao Efežanima 2:15-16)
1.
Suočenje drugih s energijom Svjetla može biti obostrano neugodno, kako za one koji je
siju iz sebe, tako i za one koji se s njom suoče.
Zemaljska ego- svijest, čvrsto vezana uz prirodne zakone, te kao takva sklona
maskiranju i zataškavanju stvarnog unutarnjeg stanja, nevoljko će prihvatiti susret sa
zračećim sadržajima koji ne pripadaju ovome svijetu.
Mnogi od ljudi osjetit će nelagodu.
Neki će, smatrajući se u svojoj razotkrivenosti pretjerano ogoljelim, postupiti prema
tebi grubo ili oholo.
Ne nalazi se uvrijeđenim: Bože oprosti im jer ne znaju što čine!
Smisao kršćanskog praštanja ogleda se upravo u mudrosti spremnih na praštanje onima
koji nisu svjesni vlastitih postupaka.
Nije li nas tome Isus učio!?
Kada netko tamnu stvar postavi pokraj izvora svjetlosti, ona smjesta počinje zrcaliti tu
svjetlost, odnosno emitirati čestice fotona.
Time ista gubi na svojoj vrijednosti jer projicira ono što je samoj njoj strano (i što
smatra tuđim), i u takvom zrcaljenju nepoznatih čestica Svjetla, ista stvar, ima li dušu,
osjeti kako malo vrijedi.
Ona spoznaje tamu sebe u svjetlu onoga što odražava.
Logična posljedica takvog iskustva biti će želja da sa sebe otrese ono što je čini
ogoljelom.
Ne pođe li joj to za rukom na miran način, poslužit će se svim raspoloživim sredstvima.
Otuda je jasno zašto su razapinjani, tjerani na lomače i besramno mučeni ljudi koji su u
sebi nosili istinsko Svjetlo.
Najčešće upravo od onih koji su sebe smatrali Božjima, a ljudima nudili poganske
krivotvorine.
Reakcije takvih ljudi tada budu vrlo raznolike, i u svakom slučaju apsolutno nesvjesne.
Ego-svijest se trudi povući pred naletom takve njoj nepoznate energije te pribjegava
postavljanju maske (da lukavo prikrije uvid u svoje stvarno stanje), ili postane
agresivna i pobuni se protiv onoga što je zasljepljuje.
Tvoja će koža jednom zasigurno osjetiti gnjev nepripravnih.
Pripremi se, ali se raduj.
Svaka tvoja patnja zbog Istine znak je da si na ispravnom putu.

2.
Zato ako te vrijeđaju i žele pregaziti, ništa ne brini i samo budi spreman na praštanje.
Ono što je drugima na brigu, neka bude izvor tvojemu veselju.
Tvoja se duša otvara svome Ocu.
Ona ide tamo gdje istinski pripada.
Polja koja se hrane energijom pojedinaca burno reagiraju na svetu energiju Svjetla i
putem njih projiciraju svoju pobunu.
Arhonti su svjesni ogromne opasnosti i promatraju takvog pojedinca kao izvor zaraze.
U mnogim inkvizicijskim spisima gnostici su proglašavani kao prenosioci nevjerojatne
zaraze koju su u crkvenim krugovima nazvali herezom.
Ali ta zaraza znala je ogoljeti njihove težnje i nastojanja ne za Božjim svijetom, već za
postizanjem blagostanja u ovome svijetu.
Zato su gnostici posvuda i uvijek stradavali.
Razmjeri tog uzbunjivanja mogu prema tebi biti iskazani s toliko nepravde i s tako
malo skrupula, da u pojedinima primjećuješ ponašanje divljih zvijeri.
Ne brini; kod njih sada uočavaš ono što zaista jesu.
Potrebno je samo malo svjetlosti da čovjek otkrije svoju skrivenu životinjsku ćud.
Tako razotkriven, on će se pobuniti protiv tebe jer nitko na ovome svijetu ne trpi da
bude razotkriven.
Svi ljudi ovoga svijeta naučeni su održavati se, krijući pred sobom svoju istinsku narav.
Jezgra svih laži ovoga svijeta zato nastoji ostati vječno skrivenom, jer se zlo arhonata
jedino na taj način može održati.
Nanesena nepravda te guši i unutar sebe bjesniš do suza. Sveta vatra u tebi pokreće se
iz svog žarišta i prožima neopisivom toplinom koja aktivira svaki djelić tvog tijela, i
ona dolazi kao odgovor iskonske Svjetlosti na tebi nanesenu nepravdu.
Znaj da je susret s nepatvorenom osobnošću vlastita jastva neizmjerno bolan.
Zato ako u tome posreduješ, osvješćujući druge, znaj da možeš podnijeti svu težinu tog
sučeljavanja.
U takvim trenucima, kada ti nemilice piju krv (čime nastoje razriješiti poteškoće zbog
vlastitih slabosti), ti se nalaziš raspet na križu.
Udara se tvoja nevinačka Svjetlost i zato je taj križ obilježen bijelom bojom
djevičanske čistoće, koju materijalne sile nastoje ukaljati.
Osjećaš kako si raščetvoren između ega i Svjetlosti.
Kako si izložen bodežima i brutalnim udarcima zlosretne sudbine zemaljskoga čovjeka.
Nemoćan si da se odupreš jer ti je duša čista.
Znaš da zvijer koja te kuje na križ ne čini to svjesno i zato podnosiš žrtvu izložen
snažnim udarcima nemilosrdnih batina.
Oči su ti pune suza jer duboko u sebi ćutiš nepravdu, ali sada je više ne promatraš kao
nešto naneseno samo tebi. Sada je osjećaš kao utvaru koja mnoge opčini da drugima
čine zlo zbog kojega će se kasnije kajati.
Ti si taj na križu čitavog života.

Neovisno o tome jesi li svjestan da je križ života tvoja sudbina, ti si za nj prikovan.
Sve bure okrutne životne sudbine, sve oluje i nedaće koje te pritišću i razdiru, sva tvoja
unutarnja zdvojnost dobra i zla koja ti ne dopušta da izađeš van svoje kože, iako osjećaš
da je vrijeme da napustiš ovaj svijet jer mu više ne pripadaš; sve to, to si ti na bijelome
križu.
3.
Malo tko može reći da život nije okrutan.
Pred čovjeka kao pojedinca postavljeni su silni zahtjevi kojima nije lako udovoljiti jer
traže neprestano budno sudjelovanje.
Ono se pak očituje u suludom trošenju energije na prolazne, kratkotrajne, u suštini
ništavne vrijednosti. Čovjek zapravo i ne zna da cio život provodi u hranjenju ne samo
individualnih već i kolektivnih polja koja ga drže kao svog zatočenika.
Svaki odmak na stranu, svaki otklon prema spoznavanju dubine vlastita jastva i svako
suočenje s izvornim dijelovima sebe, svaki posluh na glas Čovjekov; sve to ista će polja
nemilosrdno kazniti, kao što gospodar kažnjava neposluha.
I sam si tako kažnjavan.
Čovjek je uvijek razapet, baš kao što Rousseau kaže da je «posvuda u okovima».
Silazak u dubinu vlastite duše koji znači susret s vlastitošću takvom kakva ona jest,
bude, kao što je već ustanovljeno, za mnoge upravo strahotno iskustvo.
Ljudi ne poznaju sebe, pa drogirani iluzijama projekcije vlastite veličine ne podnose
susret s ogoljelom istinom o vlastitom biću.
Strah koji se javlja u takvim samo-ponirućim procesima smjesta postaje uzrokom
zaustavljanja potrage za sobom, posljedica čega je daljnja nesvjesnost sebe (vjerojatno
u još težem obliku jer ego na takve stvari reagira rekompenzirajuće).
Strah možemo obilježiti kao onaj izrastao iz ne-Znanja, iz čega bude jasno da je ne-
Znanje najveći protivnik čovjeka.
I one religije koje tvrde da čovjek ne treba znati nego samo vjerovati ne čine ništa
drugo već mnoge pojedince nastoje udaljiti od spoznaje suštine.
One njima gospodare ponesene vlastitim interesima, i u cilju im je da održe svoje
privilegije.
Tako su mnogi žrtve zabluda, misleći da gajenje statične formalne vjere u sebe nudi
pojedincu veće duhovne koristi od traganja, ili, oni sasvim zadojeni, smatraju da bi ih
samo traganje moglo privesti grijehu koji će Bog navodno kazniti.
Ali ne postoji Bog koji kažnjava.
Postoji samo čovjek koji je sebe doveo u takvu situaciju da samog sebe kažnjava.
Naravno, postoji ujedno i čovjek koji to ne želi razumjeti, pa uzroke svog jadnog stanja
prebacuje na Boga.
Takav čovjek kaže: «Mi ionako ne možemo razumjeti Božja otajstva; zašto da ih tada
propitkujemo».
Ali te su riječi svjedok digresije.

Čovjek koji tvrdi da Bog ima tajne pred ljudima na krivom je putu.
Svjetlo prema kojemu on ide tinjanje je iluzije nastale po čovjekovu neznanju.
Glas koji on sluša nije glas Čovjeka u srcu.
Njegov glas upravo teži prenijeti nam istinsko Božje Znanje, Univerzalnu Gnozu, Istinu
o našem postojanju.
Vjerujem da si se i sam uvjerio kako je riječ o običnoj praznovjerici kakva postoji samo
iz jednog razloga: da se polja čvrsto privezana uz zemlju i nadalje hrane energijom koja
ne dopušta da se združimo sa Svjetlom.
Arhonti koji žive zahvaljujući našem neznanju uvijek će se, na sve moguće načine,
truditi predstaviti Boga kao onoga koji pred ljudima krije svoje tajne.
Tko zaista misli tako, ne živi nego je sasvim mrtav.
On biološki diše, ali zrak koji u sebe unosi nije od Duha već od ove prirode, od njezina
odraza.
4.
Zato se mnogi i trude da te razapnu na križ prije no što tvoja svjetlosna energija ne
izraste u ono što bi im moglo suditi.
Misle da će spriječiti sramotu ako ti na vrijeme učine zlo. Njima je važno da te odvrate
od Čovjeka koji ti prenosi Znanje, jer i samu tvoju nazočnost u svojoj blizini osjećaju
kao opasnu prijetnju vlastitim interesima.
Ne smiješ im zamjerati što god da ti učine.
Srdžba, potaknuta bilo kojim pobudama, nije od Boga.
Oni nisu svjesni što čine; imaj to uvijek na umu.
Budeš li im zamjerio, ili pak svom egu dopustiš da te ponese i uzvrati im istom mjerom,
činit ćeš grijeh istovjetan onomu zbog kojega sam trpiš.
Ovo je područje najveće kušnje na tvom putu.
Ukoliko se tvoj sebični materijalni Ja u dovoljnoj mjeri smanjio, izdržat ćeš navale
srdžbe i bijesa.
Iz tih iskustva izvući vrlo bitne pouke koje ti mogu poslužiti kao važna životna škola u
daljnjem duhovnom razvoju.
Dopusti da te razapinju i ne opiri se!
Svjetlost koja te krijepi neće te napustiti.
Ona je s tobom i uvijek će biti, pa i kad pomisliš da si pao, da će te pregaziti, sasvim
zatrti, osjetit ćeš buđenje jedne nove snage u sebi, snage koja ovoj stvarnosti ne
pripada.
Nitko ovaj život nije skončao bez raspeća, pa tako nećeš ni ti.
Ljudi zaboravljaju da je smisao materijalnog življenja upravo njegova negacija u
raspeću.
Tek nakon što te razapnu, biti ćeš rođen u Svjetlosti.
Tada ćeš postići svoj cilj.
Tada ćeš temeljito spoznati da je smisao ovoga svijeta da posluži samo kao uporište za
rađanje novog duhovnog čovjeka, pripadnika nove rase.
Onoga koji će u novoj korablji biti uznesen prema novom nebu i novoj zemlji.

Zato ljubi svoj križ jer svaka patnja na njemu odiše svojim istinskim oslobađajućim
smislom.
Poslan si da te razapnu, ali prianjanje uz kukavički život gdje se po potrebi mijenjaju
maske, i gdje čovjek nije On nego netko drugi, mnoge je odvratilo od prihvaćanja boli
u ime rođenja u Svjetlu.
5.
U ovome svijetu pravila su sasvim izvrnuta.
Kako se sva makrokozmička ljepota ovdje samo zrcali, isto tako su i sve druge naše
životne činjenice samo izvrnuta pravila jednog Univerzalnog reda.
Upravo iz tog razloga Zemlja je mjesto pogodno za maskaradu, jer kako je već u
samom korijenu sve lažno predstavljeno, isto tako i čovječje ponašanje prema drugima
otkriva svu svoju prijetvornost.
Ego štiti takve nakane i uvijek stoji iza dobre glume, sam postajući maskom koja se
rado navlači na lice.
Njegova je zadaća da uvijek održi osjećaj veličine i pravičnosti bića kojega opsjeda, i
pritom, da bi obranio sve ludorije koje je ovaj spreman učiniti, ne bira sredstva.
Iz jedne laži nastaju dvije, iz dvije rađaju se četiri, iz četiri osam i tako unedogled.
Na kolektivnoj razini brojne će ljudske glave pasti zbog nečijih zabluda, posljedica
nečijeg samo-otuđenja.
Ovo je jasan pokazatelj kako uvijek velik broj ljudi stradava zbog pojedinačnih
gluposti, a često onaj koji ih prouzroči mirno i lijepo živi, sam ne osjećajući posljetke
vlastitih gluposti.
Ali to je samo privid.
Mikrokozmos zločinca neizrecivo pati.
Zato ti se čini da si suočen sa svijetom kojemu ne pripadaš. Raspoznaješ istinu od laži i
uviđaš gdje pravo istinsko Svjetlo bude samo zrcalno emitirana nakupina fotona koji te
zasljepljuju svojim lažnim sjajem iz druge ruke.
Duboko u sebi snatriš da žrvanj u kojemu se nalaziš, i gdje ćeš i sam biti samljeven od
onih koji njime upravljaju, nije u rukama samih ljudi već istih onih sila koje se hrane
njihovim bezbožnim postupanjem.
I znaš, i vidiš, i osjećaš da same te lude glave ne mogu snositi odgovornost za ono što
čine, jer ne čine to svjesno, ali i opet ih prezireš jer im je Znanje toliko oskudno, a volja
tako slaba da nisu u stanju oduprijeti se zlu.
Ali znaj da zlo na ovome svijetu ima svoju svrhu i da ne postoji tu slučajno.
Po zlu si privučen Svjetlu jer te zlo podučilo da su sve priče o općem dobru na mjestu
gdje se ono samo preklapa sa zlom najobičnije umišljotine.

6.
Zato si ti onaj na križu.
Svjetlost te žrtvuje za sebe da budeš razapet, i da po zemaljskim mukama i bolima
postaneš dostojan prianjanju uz izvorni makrokozmos.
Tko god ostane samo jastven i ne shvati da ne postoje osobnosti, da ne postojiš ti, ne
postojim ja, i ne postoji on sam, taj neće preživjeti pakao vlastite svijesti u razinama
čišćenja.
Tek čišćenjem duše od zemaljskih sadržaja, od ovisnosti o palom svijetu i svim
njegovim sadržajima, ona postaje spremna za suočenje s Ocem.
Tek po konačnom raspeću na križu, gdje svaka tvoja suza bude obojena krvlju, onaj
Novi u tebi postat će sam po sebi Svjetlost.
Na žalost mnogi su, svjesni da se Bog nalazi u njima samima, odlučili njegovo ime
poistovjetiti s egom, posljedice čega su globalno strahotne.
Religija koja nikne iz tako individualno jastvenih uvjerenja postaje vjerom tame gdje se
elementi dobra i zla, koji se prvotno nalaze u čovjeku samom, sasvim zanemaruju i
razmještaju izvan njega kao objekti.
Na taj način pojedinac postaje kamen temeljac licemjernog morala, što je uzrok rađanju
civilizacije s lažnim i zasljepljujućim tekovinama koje često počivaju na istrebljenjima
čitavih kultura i naroda.
S tako klimavim moralom ljudi se odnose prema van a ne prema sebi, što ih udaljava
od njihove izvorne uloge i čini sredstvom u rukama moćnih demonskih sila koje
vladaju svijetom.
Na taj način nastaje licemjerje starozavjetnog čovjeka koje se nesmetano ušuljalo i u
ono što se danas samo naziva kršćanstvom.
Samo čovjek koji se nedovoljno dobro poznaje bude onaj kojega će drugi koristiti za
vlastiti probitak.
I zato stjecanje Univerzalnog Znanja pomaže ljudima da se odupru postati slugama zla i
razviju u sebi jednu novu osobnost koja nije od ovoga svijeta.
Svako odbijanje da se Zna znak je da je pojedinac sasvim otuđen od svoje istinske
osobnosti.
On je najčešće toliko ispunjen prljavštinom i muljem da i ne želi spoznati sebe,
strahujući od Istine.
Što bi preostalo od njegovih ambicija ako bi postalo jasno kakvim su životinjskim
nagonima poticane!?
Da bi moćni kolektivni eteri demonskih sila, posljedak milenijskih čovječjih zabluda,
uspjeli u toj nakani da odvrate ljude od samospoznaje, oni mu nude različita rješenja uz
koja pojedinac ima prianjati.
Tako se vrlo zaposlenim ljudima krcatima bezbrojnim obvezama, u duhovnom
elementu razvoja njihove osobnosti suprotstavljaju institucije vjere kao tobožnji jamci
dostizanja «Kraljevstva Božjeg».

One nisu ništa drugo već samo posljedica čovjekovog neznanja i održavaju se samo
zahvaljujući tisućljetnim predrasudama koje su u pojedincima zapriječile prolazak
istinskom Svjetlu.
Pokraj njihove silne moći, koja prerasta religijske okvire i postaje politički bitnim
čimbenikom u strukturiranju svakodnevnog zbiljskog života, tvoje se namjere da budiš
druge suočavaju s ljudskim sljepilom i često te na kraju optuže da si samo zavodnik.
Kažem ti: na križu si i njegova bijela boja svjedoči tvoju nevinost koju demoni
nesmiljeno blate, jer ne podnose miris tamjana tvoje Svjetlosti.
Zamjećuješ li koliko bode baš one koji se toliko razmeću svojim pravovjerjem!?
7.
S obzirom na moć institucija, koje se hrane iz različitih i često mnogostrukih
pojedinačnih izvora, tvoje želje da mijenjaš svijet ostat će samo i jedino – želje.
Nastoj shvatiti da svijet nećeš promijeniti, i da tvoja prvotno zadana uloga nadmašuje
težnju da mijenjaš ono što je nemoguće izmijeniti.
Sve što te ima zanimati samo si ti i tvoj vlastiti mikrokozmos koji može biti spašen
neovisno o drugim mikrokozmima.
I zato se ne trudi se podizati revoluciju u svijetu gdje svaka vlast koja smjenjuje
prethodnu biva još opakijom od svoje prethodnice jer na kraju možeš biti odgovoran za
potoke nedužno prolivene krvi.
Ili ćeš druge nesvjesno otjerati u smrt ili ćeš sam zaista skončati tragično, ne dovršivši
posao zbog kojega si rođen. Nijedna pobuna nije završila potpunim boljitkom, pa svaki
pokušaj da nešto promijeniš nije ništa drugo već uzaludan juriš na vjetrenjaču.
Individuacija je polje na kojemu imaš raditi.
Ti si ploča na kojoj Svjetlo ima ispisati svoje zapovijedi i što ćeš biti čišći, što će tvoja
duša biti više nevina i bijela, tim će snaga Svjetlosti snažnije utirati sebi put i tim
jasnije djelovati.
Zato se ne okreći drugima prije no što riješiš vlastite teškoće.
Već ti je rečeno: okreneš li se okolini bez da si dovršio posao sa sobom, izlažeš se
napasti da u oku drugih vidiš trun zanemarujući balvan u vlastitom.
Nije ti dopušteno da budeš sudac drugima jer si malen.
Ti si samo svoj apostol čija uloga nije tragati za globalnim moralnim rješenjima, već
iznaći pravila koja važe za tvoju dušu.
Ti si njezin predstavnik u ovome svijetu.
Na tebi je da žrtvuješ sebe kako bi ona pronašla izlaz.
Uostalom, znaj da ono što te navlači u kolektivna polja, da ih mijenjaš, nije ništa drugo
nego tvoj ego.
Često ljudi koji se otpute tako daleko djeluju u prilično čvrstom uvjerenju kako žele
zaista iskreno dobro ovome svijetu.

Čak i da to jest istina, ovakvi istinski revolucionari na kraju postanu razočarani
shvativši da uistinu ne postoje rješenja za rješavanje globalne svjetske krize.
Kada se ono Dobro koje ishode nađe u rukama ljudi čija je svijest odgovara zahtjevima
kolektivnih demonskih polja, priča se nastavlja po starom obrascu.
Ljudi se mijenjaju, postaju ono što su mislili da nikada neće postati, i na taj način
prodaju dušu za osjećaj moći i veličine.
Svako takvo iskušenje brzo povuče čovjeka koji nije prožet Svjetlom i zato je tako
malo onih koji se tome uspiju oduprijeti.
Tiranije često budu zamijenjene drugim tiranijama, i ti si tu nemoćan bilo što mijenjati.
Ostavi neka se time bave ljudi čiji mikrokozmosi još nisu dovoljno sazreli.
8.
Zato se ne trudi razapinjati na križ druge, nego samo dopusti da razapnu tebe.
Svatko ima svoj križ koji nosi, pa pusti neka ga svatko živi na svoj način.
Postoje ljudi koji ne shvaćaju o čemu je riječ i koji su skloni tome da svaku poredbu s
križem shvate kao praznovjerni napad na njihovu, misle oni, razumski razvijenu
osobnost.
Da, nadam se da uviđaš: ljudi nose taj križ, ljudi se na kraju svog životnog puta doista i
daju razapeti, a da niti jednog trenutka u svom životu nisu svjesni da će skončati baš
kao Isus: raspećem!
Svaka je smrt raspeće na križu.
Jednako mučna, jednako bolna i jednako tužna.
No mnogima ne uslijedi novo rađanje.
Iza mnogih takvih tjelesnih smrti nastupa potpuna tama. Svijest nepripremljena na
Svjetlo propada u grob jastva, a njegovo konačište upravo su ista ona polja koja je za
života hranio i čiji je talac bio.
Mnogi ljudi koji ne uspiju sebe predati Svjetlosti kolektivno su odgovorni za vlastiti
neuspjeh.
Energija njihovih ovisnosti o običajima palog svijeta nastavlja živjeti dalje.
Ona u obliku fluida traga za novim utjelovljenjima kako bi oslobodila svoju opskurnu
pohotu.
Ljudi ne shvaćaju da ista tama nakon tjelesne smrti nije nužno krajnja sudbina života.
Mnogi se doduše usuđuju otići toliko daleko u svojim razmišljanjima da sude kako je
smrt smisao života, a poglavita svrha isključivo sama evolucija koja je bitna na
kolektivnoj ali ne i na individualnoj razini koju su skloni smjesta prekrižiti svjesni
smrtnosti tijela (pa tako i duše, misle oni).
Površno promatrano to uistinu jest tako, ali iznad razine ove priproste materijalne
kolotečine postoji kanal u konačnu besmrtnost.
Njime će proći samo oni uistinu najhrabriji, spremni na brojna odricanja i na
podnošenje izuzetno teških žrtava sa samo jednim ciljem: povratkom makrokozmosu.

To je put Svjetlosti i tko sebe otvori njezinim vrlinama svoje raspeće na križu čini
smrtnim samo u odnosu na novo rođenje u Svjetlu.
No da bi takvo što bilo ostvarivo, čovjek mora najprije shvatiti da je malen.
Tko želi živjeti ponesen iluzijom vlastite veličine, mišljenjem da su njegova materijalna
ostvarenja uistinu hvale vrijedna dostignuća, taj ostaje čvrsto prikovan uz zemaljsku
sferu cijena čega je smrtna svijest.
Jer sve što je rođeno iz praha u prah će se pretvoriti, dočim ono što je rođeno u Svjetlu
samo postaje Svjetlom.
9.
Zašto je raspeće naša sudbina?
Čovjek je naime razapet između dviju krajnosti u sebi. Narav je tvoja dvostruka u što se
i sam možeš posvjedočiti slušaš li unutarnje glasove u sebi.
S jedne strane oni te pute da činiš dobro, da budeš koristan drugima i zanemaruješ
uzane okvire sebe.
S druge kao da progovara demon koji te tjera da budeš sebičan i sve pretpostaviš
ispunjenju vlastitih želja.
Borba između ovih dviju krajnosti podvaja tvoje biće i zato ne postoji čvrsta osobnost.
Nema na ovom svijetu osobe za koju bi se moglo reći da ima prepoznatljivo čvrst
karakter.
Razdijeljenih i duboko podvojenih psiha, svatko od ljudi se ponaša primjereno
trenutku, pa otuda i iznenađuje različitost ljudskih ponašanja.
Zato te mnogi ljudi koje godinama poznaješ znaju neugodno iznenaditi nekom svojom
reakcijom. Pretpostavljaš tada da je riječ o nekom drugom a ne o tebi dragoj osobi koju
inače poznaješ.
Ali tom prosudbom griješiš.
Jer i to ponašanje kojega si netom postao svjestan nije ništa drugo već jedna od odlika
tog čovjeka.
Zato je psiha čovjeka izuzetno složena.
Svatko je vođen svojom dvostrukom prirodom koja progovara ovisno o trenutku i
raspoloženju.
Ne treba iznenaditi da čovjek kojega smatraš zlim odjednom postane spreman činiti
dobra djela.
Da onaj koji je dotad bio obasipan lovorikama svoje dobrote, postane podlac.
Razlog tome jest taj što je čovjek sasvim od ove prirode, a ova je priroda sklona
griješiti.
Tko god živi u skladu s njom ne može biti ni krajnje dobar niti krajnje zao.
Postoje doduše ljudi koji više naginju zlu prema drugima, ili pak oni koji nastoje biti
plemeniti, ali ona druga strana njihove osobnosti još uvijek živi i ne može se vječno
skrivati.

Ona je samo potisnuta.
To što se izvana ne očituje ne znači da je od pojedinca nadmašena.
Nikada ne treba zaboraviti da je klica svega što vidiš kod drugih ujedno i u tebi.
Ne, nikada se nećeš riješiti tog teškog tereta potisnutih nagona, sve dok ne poslušaš glas
Čovječji, sve dok ne pristaneš krenuti prema dvorani vjenčane odaje.
Kao što vidiš naš se život sastoji u neprestanom održavanju ravnoteže između suprotnih
elemenata naše psihe.
Takav život je život na križu.
Tko negira da je na križu, ne zamara se previše sobom.
On se još uvijek nada da će putem svojih zemaljskih ambicija negdje isplivati.
Da će ostvariti tu mogućnost da bude iznad drugih.
Da na taj način udovolji primitivnim žudnjama vlastita ega.
10.
Čovjek smjerno teži idealu no njega je nemoguće postići sve dok je priroda čovjeka
duboko podvojena.
Onaj tko poželi prianjati samo uz onaj plemeniti dio sebe, uz anđela čiji te glas puti da
budeš nesebičan prema drugima, nastojat će se boriti protiv one druge prirode u sebi
čime zapada u vrlo teška iskušenja.
Njihov smisao je da čovjek uči na vlastitom iskustvu. Čovjek ima slobodnu volju i sam
kreira svoju sudbinu. Postoje obrasci u kojima se čovjek zatiče, ali na njemu je samome
koja će biti posljedica njegovih djela.
Tijelo čovjeka ovisi o ispunjenju svojih potreba.
Ono je biološki mehanizam kojim upravljaju zakoni ove planete po kojima se zahtijeva
da svaka jedinka djeluje na ruku vlastitih želja.
Nema čovjeka koji ih može nadmašiti jer je u sve ljude utisnut nagon za
samoodržanjem.
I sam znaš da često činiš drugima ono što moraš, da bi sama sebe održao.
Na taj način između tebe i okoline postavlja se zid međusobno suprotstavljenih težnji.
U tom kolopletu nerazmrsivih okolnosti nemoguće je izbjeći da se u ime vlastitog
dobra drugome učini zlo. Svako dobro tebi, nekome je manje dobro, a nekome upravo
zlo.
Ne postoji dobro rješenje za tebe, koje nekome neće značiti zlo.
To je zakon nužnosti ove prirode i mi ga ne možemo izmijeniti.
Sve što možemo jest to da ga održavamo i uza nj prianjamo; sve ostalo su puke
maštarije.
Kada shvatiš suštinu ovog Zakona nadopunjavanja, pretakanja i pothranjivanja
suprotnosti, biti ćeš na najboljem putu da nadvladaš žudnje i ambicije koje te možda još
uvijek gone da se ovdje potvrđuješ.
Sada ujedno znaš zašto je krajnje dobro za sve nepoznanica za ovaj svijet.
Što se jednom negdje oduzme, drugdje se doda.
Materijalni je svijet poput pješčanog sata koji čestice pretače iz punog dijela posude u
praznu.

Kada se puna isprazni, prazna se napuni.
Sat se tada okreće i proces počinje iznova.
Tako je i sa dobrom i zlom na ovome svijetu.
Sve što se jednom negdje oduzme kao zlo, drugdje se doda kao dobro.
Smisao je u tome da se ogleda i prijenos jednake kakvoće suprotnih polariteta, tako da
veliko zlo za posljedicu ima veliko dobro, i obratno.
Mir koji se uspostavi na jednom dijelu planete za posljedicu ima rat na drugom.
Mir i rat, dobro i zlo, svjetlost i tama, čini se da surađuju na ovome svijetu kao vječiti
saveznici.
Znaj da to i jest tako. Sve su ovo elementi zbog kojih je čovjek na križu.
11.
Iznad svijeta čije su zakonitosti takve da nas rado ostavljaju zbunjenima kada to
konačno shvatimo postoji svijet u Svjetlu, koji ne poznaje ovakve zakonitosti.
Tamo nema podjela, nema vremena niti prostora.
Taj je svijet neograničen i vječan zahvaljujući središnjoj točki koja je Izvor sve ljubavi.
Bog!
Onaj koji sve stvoreno hrani svojom plemenitom snagom.
Ta je snaga Ljubav!
Ne ljubav kakvu poznaješ, prolazna i podložna mijenama, već vječita, jedinstvena i
apsolutna.
Ona je sama Svjetlost, vječiti Elohim nad svim stvorenim u makrokozmosu.
Odavde sve je proizašlo.
Kada osjetiš vibracije u srcu i postaneš svjestan topline koja te obuzima sa željom da se
vratiš prvobitnome izvoru, tada znaj da to što kroz tebe struji potječe upravo iz tog
svijeta. Zračeći sadržaji koji odande dolaze nastoje surađivati s palim bićima, ali zbog
sebične prirode čovjeka koji je svoj pad shvatio odviše revno i prionuo isključivo sebi i
vlastitim prohtjevima, njih su dostojni svega pojedini. Božanska snaga Svjetla bira one
čija je želja da slušaju glas Dobra u sebi nadmašila onu, da slušaju glas gospodarice
Žudnje.
«Izabrani» su dakle oni koji su sami sebe, svojim vlastitim naporima, htijenjem i
voljom prilagodili povoljnim mikrokozmičkim zapisima iz njegovih prethodnih
materijalnih očitovanja.
Oni su nadmašili vlastitu žudnju i žive u jedinstvu sa svime.
Uviđaju globalne teškoće svijeta i nastoje ih riješiti bez upliva vlastitih interesa.
Drugim riječima, oni su zaboravili sebe, što znači da su svojom voljom napali vlastitu
jastvenu strukturu i na taj se način otvorili božanskome htijenju.
To su posvećenici koji će umrijeti na križu sretni što sobom projiciraju božanske
glasove svijetu.
Ne zanima ih ni njihova vlastita bol nego samo želja da što većem broju paćenika
ovoga svijeta otkriju gdje se to krije Istina: u samom ljudskom srcu.

Zato kada si propustio Svjetlost u svoje biće učinio si upravo ono što se od tebe i
zahtijeva: podložio si se Bogu. Odsad biti ćeš razapinjan na bijelome križu odakle će
teći krv tvoje zemaljske nečistoće.
Ona će u tvome tijelu biti zamijenjena novom krvlju, Kristovom krvlju koja će očistiti
sve tvoje grijehe, kao i sve one preostale iz prethodnih mikrokozmičkih očitovanja.
To je tajna Kristova otkupljenja.
Pustiš li da ta krv poteče tvojim žilama, svi će ti grijesi biti oprošteni.
Ali da bi se to omogućilo, potreban je dugi proces usvajanja iskustava ovoga svijeta i
prilagođavanja novome Znanju.
12.
Nije svaki križ na kojemu je čovjek razapet djevičanski.
Oni koji umiru s ovom prirodom nose u sebi informacije o zlu i lošim iskustvima.
Njihov križ je križ zemaljske smrti.
Konačne entropije svijesti po onoj drugoj smrti, u razinama čišćenja s one strane ovoga
svijeta.
Zagasita boja smrti takvog križa, križa koji svjedoči neispunjenje Zakona, simbolizira
umiranje u ovom svijetu i u mnogim slučajevima nanošenje štete mikrokozmosu.
No onaj tko sebe postavi na bijelom križu umire zajedno sa svojom nevinošću i nema
više potrebe za povratkom. Njegovo je kraljevstvo ono na Nebu i on se po Kristu vraća
svome Ocu.
Njegova je misija uspješno dovršena i moći će uživati beskrajnu sreću u onom stanju,
kada je JEDNO sa svime.
Kad zaručnica duša, tvoja duša, uđe u vjenčanu odaju obaviti sveti sakrament vjenčanja
sa zaručnikom Kristom,
kad njihova dva tijela postanu Jedno, tada ona baštini neraspadljivost.
To je tajna svetog sakramenta vjenčanja.
Možda već pretpostavljaš da čovjek, želi li dostići ovakvo stanje, mora jastvom umrijeti
još za života u tijelu.
Ne, on zacijelo neće umrijeti i čekati sud u grobu.
On mora umrijeti za ovu prirodu još dok je omotan materijalnim nosačem.
Da bi to postigao on mora steći uvide prema kojima će se ravnati.
Da bi stekao uvide njegovo dišno polje mora biti očišćeno od svega što može stvarati
smetnju.
Zato onaj tko se otvori za Božje djelovanje stubokom mijenja čitav svoj život.
Stari čovjek u njemu, sav od ove prirode, postavlja se u službu Novoga, kojega Pavao
spominje u Poslanici Efežanima.
I dok se stari prepušta postupnom zaboravu, onaj Novi niče ovjenčan beskrajnom
srećom koja će se konačno ovjekovječiti alkemijskim vjenčanjem duše i Duha.
Zato da bi umro na bijelome križu moraš raditi na sebi i biti budan.
Koliko budeš budan, toliko ćeš postati mudar.

Rodit će se onaj tko jasno raspoznaje kuda ide ovaj svijet. Mnogi će se zrcaliti u tvojoj
čistoći i zato budi pripravan na mržnju i prijezir.
Svaki istinski Božji glasnik, svatko tko kroza se propušta blistavu ljepotu Čovjeka
Vječnosti koji u njemu raste, oduvijek je proganjan, a uvijek će i biti progonjen.
Nastoj se postaviti iznad tuđih prosudbi i očisti um od razumskih spoznaja ovoga
svijeta.
Sve redom, one su lažne i destruktivne.
Uzrok su napetosti i bezbožnih težnji da se ovaj svijet kultivira van božanskih zakona.
Nijedna nije svijet učinila boljim.
Ona je samo izrodila velike mudrace ovoga svijeta koji nisu shvatili božansku poruku
te s ovom prirodom i umrli.
13.
Čišćenje svih štetnih sadržaja odvijat će se spontano i tvoja će se volja, predaš li je u
ruke svome Tvorcu, tome prikloniti s radošću.
Već si zamijetio da si napustio mnoge stare običaje, i da djeluješ drugačije nego prije.
Okolina te isto tako počinje promatrati drugim očima. Mnogi će ti prigovarati neke
stvari koje ćeš smatrati sitnicama ili možda pretjeranim cjepidlačenjem.
Prihvati sve te kritike jer vjerojatno je riječ o stvarima koje smetaju tvom biću da bi
bilo nevinački čisto.
Otkad si prihvatio služiti Svjetlu nitko ti više ništa ne može, i zato tuđe zamjedbe, ma
koliko oštre one bile, shvati kao priliku da naučiš o sebi.
Nitko od nas ne pripada samo sebi, jer se uvijek zrcali u drugima.
Zato shvati da drugi češće zamjećuju tvoje osobine nego ti sam.
Nastoj živjeti s tuđim usudima o sebi, ali nikada ne zaboravi tko si i što želiš biti.
Novi čovjek koji se budi ne prihvaća sadržaje ovog raspadljivog svijeta.
On se stoga ne može nesmetano razvijati ako ostaješ sklon ponavljanju starih grešaka.
Zato je na tebi da budeš iznad sebe sama, kako bi u svakom trenutku bio svjestan želja
koje te još uvijek razdiru.
On voli čistoću i umiva se nevinom bjelinom tvojega bića. Ne nađe li je, zastat će s
rastom i ponovno zaspati u štalici tvojega srca.
Čuvaj to čedo u sebi.
Njeguj ga!
Ono ti je putokaz za izlaz iz svijeta smrti.
Koliko ti budeš pazio na njega, toliko će se on zauzeti za tebe i pružiti ti oslonac nakon
tjelesne smrti.
Zato ga pusti da raste jer jednom rođen on postaje biće kao što si i ti sam.
On ima svoje obličje, ima svoju prirodu i navike baš kao i ti, ali on nije odavde, ne
pripada ovom svijetu Uzroka i Posljedice nego Vječnosti, čiji glas ima pronijeti
svijetom. Surađuj s njime i on će ti pružiti sve uvide koji te zanimaju. Prevariš li ga, biti
ćeš odgovoran za vlastiti promašaj.
Na žalost, čovjek je već dobrim dijelom uništio ovu prirodu.

Prah ovoga svijeta okaljan je utjecajima koji proizlaze iz sebična djelovanja njegove
požudne ćudi.
Zrak koji udišemo u sebi sadrži sve više štetnih čestica, a ni voda koju pijemo više nije
zdrava.
Hrana koju jedemo izložena je svim vrstama onečišćenja koja se unose u organizam i
time neposredno utječu ne samo na tjelesno već i na duševno zdravlje čovjeka.
Novi čovjek će te naučiti da odbacuješ ono što je štetno pa se nemoj iznenaditi
promjeni prehrambenih navika.
Njemu smeta mesna ishrana jer meso sadrži štetne kiseline i tvari koje u organizmu
čovjeka stvaraju otrovne kemijske spojeve.
Životinje koje služe za ljudsku ishranu tovljene su umjetnim preparatima čije je
djelovanje na ljudski organizam razorno.
Oni podjednako oštećuju materijalno tijelo čovjeka kao i njegove više instance.
Zato poslušaj glas Novoga Čovjeka u sebi i postupaj kako ti kaže.
Nije lijepo sve što se oku svidi: mnoga je ljepota na ovome svijetu samo lažni sjaj
onoga što u sebi nosi.
Zato ne robuj svome oku, nego gledaj srcem da bi spoznao suštinu stvari.
14.
Novi u tebi redovito se obraća Svjetlosti.
Osjetit ćeš to vibracijama koje struje tvojim tijelom u čežnji da se sasvim predaš Bogu.
Tada ćeš podići ruke, zazvati njegovo ime, zamoliti ga da te uzme pod svoje okrilje i
nesebično mu se predati kako bi novak u tebi mogao rasti.
Obuzimat će te ljubav tebi dotad nepoznata i nastojat ćeš uvijek tragati za tim
osjećajem da uvijek bude dio tebe i da te nikada ne napusti.
Kruženje tog zračenja kroz tvoje biće je siguran znak da si pod zaštitom Svjetlosti.
No to još ne znači da je onaj stari tome podlegao.
On još uvijek negdje vreba da bi te zaskočio i vratio na staro.
On se hrani proizvodima ove prirode i njemu svjetlost smeta.
Štoviše, zasljepljuje ga do te mjere da se otvoreno buni protiv njezine jarkosti jer njome
nije održavan nego je po njoj smrtan.
Svjestan da je ranjen, da mu više nema održanja jer se rađa onaj Novi, taj stari
zemaljski čovjek postat će opasna ranjena zvijer koja će te postavljati pred svakovrsna
iskušenja.
Zato moraš paziti da ne upadneš u njegove zamke, no i ako dozvoliš sebi da te koji puta
uhvati, ne očajavaj, nego na tim iskustvima uči kako bi za ubuduće znao kako ćeš se
postaviti.
Njegov je cilj suprotan cilju Novog čovjeka u tebi, pa moraš nastojati smanjiti ga do
one mjere kada ti više neće stvarati teškoće.
Kao što vidiš sloboda tvoje volje tolika je da sam određuješ svoju sudbinu.
Hoćeš li biti smrtan ili besmrtan, stvar je isključivo tvoje odluke.
Ne postoji ništa što ne bi mogao izmijeniti: popraviti odnosno pokvariti.

Sve je u tvojim rukama jer je tvoja riječ posljednja.
Zato promatraj sebe, osluškujući glasove koji iz tebe izviru. Dobro razmotri tko iza
kojeg glasa stoji jer ona niža priroda voli se okititi perjem onoga od više naravi.
Često nam se nalaže da učinimo nešto čije smo zloće svjesni tek kasnije.
Čovjek u svakom trenutku mora biti svjestan mogućih posljedica svojih djela jer sve što
učini postane zapis.
Zato uči na sebi!
Nijedna spoznaja na ovome svijetu ne vrijedi toliko kao samospoznaja.
Njome je obuhvaćeno sve što nas zanima jer sama naša priroda sadrži sve od onoga što
zamjećujemo van sebe.
Ne samo tjelesno nego i duševno.
Ne razlikujemo se od drugih toliko po vanjštini i karakteru koliko po tome koliko
uistinu pripadamo ovome svijetu. Tek našim voljnim napuštanjem ovih zakona
postajemo individualno drugačiji od drugih.
Naravno, taj cilj nemoguće je postići ukoliko sami sebe nismo spoznali.
A onaj tko sebe dobro spozna, taj će uvidjeti da je njegova zasebnost, dotad toliko
veličana, bila samo iluzija potrebna da bi čitavo njegovo biće bilo pod kontrolom
magnetskih sila ovoga svijeta.
15.
Put prema bijelom križu na kojemu ćeš skončati trnovit je. Kada budeš njime prolazio
uvidjet ćeš da je to najveća kušnja tvome životu.
Kada se konačno pokrene Novi Čovjek u tebi, najprije ćeš biti razdiran dvostrukošću
svoje ćudi.
Stari i Novi vodit će bitku za prevlast nad tvojim bićem i sve što u toj borbi možeš
učiniti jest to da staneš u obranu Božjeg čovjeka.
Način kojim ćeš ga braniti nimalo se ne razlikuje od tvog postupanja prema okolini.
Potrudiš li se biti Ljubav, zlo te neće nadjačati jer se dobro protiv zla i bori time da mu
neprestano suprotstavlja dobro.
Zato ako iskreno zavoliš Novoga Čovjeka on će tada biti zaštićen tvojom ljubavlju.
Koliko ga budeš volio, toliko će i on tebe cijeniti.
Da bi ta ljubav uvijek ostala čista i iskrena moraš prodrijeti u samu srž svojega bića.
Postavi si pitanje ima li u tebi bilo kakvih prepreka koje ne dopuštaju da nesmetani
razvoj Ljubavi.
Iskreno se suoči s vlastitom prirodom i ne strahuj što ćeš u sebi naći jer ako je činjenica
da si rođen od ove prirode, tada je činjenica i to da moraš biti grešan.
Apsolutna svjetlost, kao što je rečeno, ovdje ne stanuje i zato je uzalud od ljudi
očekivati da budu idealni.
Ono što u sebi uočiš i što ti se ne sviđa tvoja je nesretna sudbina koja se, po tjelesnoj
smrti, u obliku informacije prenosi dalje u novo utjelovljenje.

Znaj da to više nećeš biti ti, ali biti će to zato tvoj blizanac koji će osjećati patnju zbog
tvojih sadašnjih grešaka.
Zato se potrudi suočiti sa sobom, otkriti samome sebi da od ovoga svijeta nemaš više
što očekivati, kako bi se u tebi čim prije rodila volja da ga napustiš.
Tek iskrenom željom da ga sasvim napustiš ti ukidaš zakon karme: ukoliko postoji ma
jedna sitnica koja te još privlači ovome svijetu, ona će za sobom povući svu prljavštinu
koju otkrivaš u sebi.
Ne zamjećuješ li sada strahovitu sudbinu onoga koji će te naslijediti u budućem
utjelovljenju!?
Učini sve da to rođenje, iz svoje sadašnje grešne prirode, spriječiš.
Ukoliko se odlučiš kročiti stazama čiste Svjetlosti ubijanjem stare osobnosti, time ćeš
spasiti preostala tri bića: mikrokozmos, čiji si samo dio, Novoga Čovjeka, koji ima
doći, i onoga koji bi se nanovo rodio na ovome svijetu da poput tebe ponovo pati.
Zato je tvoja uloga u ovome životu ogromna. Postupiš li čiste savjesti učinit ćeš sve da
se tvoj mikrokozmos nikada više ne nastanjuje ovu prirodu gdje su sva pravila izvrnuta,
i gdje nema spasa do konačnog probuđenja.
Budi Svjetlost
u vremenima teškim,
podnesi breme
za Novoga u sebi.
On će biti Svjetlo
zvijezda koja vodi
putem biserja
u Beskonačno Jedno.
Pleromo vječna
obasjaj me vječnim
da duša mi prianja
uz tvoje budne vjeđe.
Skinuto sa:
http://www.geocities.com/morenius93/kuleodkarata.html