Il Principe Felice Sretni princ
Principe Felice - Vegetarijanstvo.net
Principe Felice - Vegetarijanstvo.net
- No tags were found...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Oscar Wilde<br />
<strong>Il</strong> <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong><br />
<strong>Sretni</strong> <strong>princ</strong>
Alta sulla città, su di una possente colonna si ergeva<br />
la statua del <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>. Egli era interamente<br />
rivestivo di sottili foglie d'oro purissimo, i suoi occhi<br />
erano due fulgidi zaffiri, e un grande rubino vermiglio<br />
scintillava sull'elsa della sua spada.<br />
Era molto ammirato da tutti, senza eccezioni.<br />
"E' bello come un galletto-banderuola", osservò uno<br />
dei Consiglieri della Città, che voleva guadagnarsi la<br />
fama di uomo dotato di gusti artistici "però non è<br />
altrettanto utile", soggiunge, nel timore che la gente lo<br />
giudicasse poco pratico, ciò che in verità non era.<br />
"Non potresti assomigliare al <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>?"<br />
chiese una giovane sensibile mamma al suo bimbo,<br />
che stava piangendo perché voleva la luna. "<strong>Il</strong><br />
<strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong> non si sogna di piangere per nessuna<br />
ragione al mondo".<br />
"Sono lieto che esista su questa terra qualcuno<br />
perfettamente felice" borbottò un uomo disilluso<br />
gettando uno sguardo alla meravigliosa statua.<br />
"Sembra proprio un angelo", dissero i chierichetti<br />
uscendo dalla cattedrale con le loro mantelline di un<br />
vivido scarlatto e i lindi camici bianchi.<br />
"Come fatte a saperlo?" Chiese il Professore di<br />
Matematica. "Avete forse mai visto un angelo?"<br />
"Certo, Signore; nei nostri sogni", risposero i<br />
bambini; e il Professore di Matematica aggrottò la<br />
fronte e assunse un fiero cipiglio, poiché non<br />
approvava che i bambini sognassero.<br />
Una notte volò sulla città una piccola Rondine. Le<br />
sue compagne se n'erano partite tutte per l'Egitto già<br />
sei settimane prima, ma lei era rimasta, perché s'era<br />
innamorata del più splendido dei Giunchi che avesse<br />
ami incontrato. In primavera, un giorno che volava<br />
giù lungo il fiume inseguendo una grande falena<br />
gialla, era stata tanto colpita dalla sua snella figura<br />
che si era fermata a conversare con lui.<br />
"Mi permetti di amarti?" gli aveva chiesto la<br />
Rondine, che preferiva subito mettere le cose in<br />
chiaro; e il Giungo le aveva fatto un profondo<br />
inchino. E lei aveva continuato a svolazzargli intorno,<br />
sfiorando l'acqua di striscio con le ali e producendovi<br />
increspature d'argento. era questo il suo modo di<br />
corteggiare, ed era durato tutta l'estate.<br />
Visoko iznad grada stajao je stup s kipom<br />
sretnoga <strong>princ</strong>a. Bio je pozlaćen; dva sjajna<br />
safira bila su mu oči, a jedan veliki crveni<br />
rubin blistao se je na balčaku njegovu.<br />
Kipu su se mnogi divili.<br />
»Lijep je kao vjetreni kokot na krovu«,<br />
primijeti jedan gradski vijećnik, kojemu je<br />
mnogo bilo do toga, da ga smatraju<br />
autoritetom u umjetničkim poslovima.<br />
»Premda nam ne donosi tolike koristi, kao<br />
kokot«, doda bojeći se, da ga ne bi držali<br />
nepraktičnim, što doista nije ni bio.<br />
»Zašto se ne ugledaš u sretnoga <strong>princ</strong>a?«<br />
zapita jedna nježna majka svoga sinčića,<br />
koji je plakao, jer nije mogao dobiti mjesec.<br />
»Sretnome <strong>princ</strong>u ne pada ni na pamet, da<br />
zaplače, kad nešto ne može dobiti«.<br />
»Milo mi je, da se ipak nalazi na svijetu<br />
netko sasvim sretan«, promrmlja jedan<br />
razočarani muž, promatrajući prekrasni kip.<br />
»Izgleda upravo kao anđeo«, rekoše sirota<br />
djeca, koja su stala dolaziti iz katedrale u<br />
crvenim suknjicama i bijelim košuljicama.<br />
»Kako možete to znati?« zapita profesor<br />
matematike, - »kad anđela niste nikada<br />
vidjeli?<br />
»O, vidjeli smo ga u sanjama«, odgovoriše<br />
djeca, a profesor nabere obrve i namrgodi<br />
se, jer mu nije bilo po volji, da djeca<br />
snivaju.<br />
Jedne noći preleti preko grada jedna mala<br />
lastavica. Njene prijateljice pošle su prije<br />
šest tjedana u Egipat, a ona je zaostala, jer<br />
je osobito voljela trstiku u šikari. U rano<br />
proljeće opazila ju je, kad je poletjela niz<br />
rijeku, pa joj se trstikin tanki struk tako<br />
svidio, da je zastala ćeretajući s njom.<br />
»Hoćeš li, da te ljubim?« zapita lastavica,<br />
koja je rado polazila ravno prema cilju, a<br />
trstika joj se duboko naklonila. Onda<br />
lastavica obleti oko trstike i dotakne se<br />
krilima vode, ocrtavajući srebrne krugove<br />
na površini. Na ovaj način udvarala je trstici<br />
i to je tako trajalo cijelo ljeto.<br />
3
"E' un attaccamento ridicolo", garrivano le altre<br />
Rondinelle, "il Giungo non ha una lira, e per giunta ha<br />
un'infinità di parenti"; in effetti il fiume era pieno di<br />
Giunchi.<br />
Poi, quando sopraggiunse l'autunno, le Rondini se<br />
ne volarono via tute. Quando se ne furono andate,<br />
essa si sentì molto sola, e incominciò a stancarsi del<br />
suo fidanzato. "Non è capace della minima<br />
conversazione, e temo che sia un vanesio, perché sta<br />
sempre a frascheggiare con la brezza".<br />
In verità, ogni qualvolta soffiava la brezza, il<br />
Giunco le faceva i più amabili inchini. "Ammetto che<br />
ha qualità casalinghe", rifletteva la Rondine, ma "a me<br />
piace viaggiare, e perciò anche a mio marito<br />
dovrebbero piacere i viaggi".<br />
"Verrai via con me? gli chiese alla fine, ma il<br />
Giunco scosse la testa, era troppo attaccato alla sua<br />
terra.<br />
"Ti sei preso gioco di me!" gli gridò la Rondine. "Io<br />
parto per le Piramidi. Addio!" e se ne volò via.<br />
Volò per tutto il giorno, e a notte giunse alla città.<br />
"Dove potrò sistemarmi?" si chiese. "Spero che la<br />
città abbia fatto dei preparativi".<br />
Vide allora la statua sull'alta colonna. "Prenderò<br />
alloggio lì. E' una bella posizione, con aria fresca<br />
quanta se ne vuole", e si posò proprio fra i piedi del<br />
<strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>.<br />
"Ho una camera da letto d'oro" mormorò a se stessa,<br />
e si preparò a dormire; ma proprio mentre stava<br />
ripiegando la testa sotto l'ala, una grossa goccia<br />
d'acqua cadde su di lei.<br />
"Che strano!" esclamò. Non c'è una nuvola in tutto<br />
il cielo, le stelle sono limpide e chiare, eppure piove.<br />
Nel Nord Europa il clima è veramente orribile. Al<br />
Giunco piaceva la pioggia, ma si trattava<br />
semplicemente di egoismo".<br />
In quel momento cadde una seconda goccia.<br />
"A che serve una statua se non ripara dalla pioggia?<br />
Bisogna che vada in cerca di un buon comignolo!", e<br />
decise di volarsene via.<br />
»Čudan je ovo odnos!« cvrkutale su druge<br />
lastavice. »Trstika nema novaca, a prevelika<br />
joj je rodbina«. I doista cijela rijeka bila je<br />
ševarom posuta. A kad je prispjela jesen,<br />
sve su lastavice odletjele.<br />
Kad su odletjele, osjetila se mala lastavica<br />
osamljenom, pa joj se ljubavna služba<br />
pričinila nešto dosadnom. »Teško se<br />
razgovara s trstikom, pa se bojim, da je<br />
koketna, jer uvijek flertuje s povjetarcem«.<br />
I, trstika se je doista najgracioznije<br />
savijala, kad je pirio povjetarac. »Priznajem<br />
da je kućevna«, nastavi lastavica, »no meni<br />
se mili putovanje, pa i moja žena mora<br />
zavoljeti putovanje«.<br />
»Hoćeš li poći sa mnom?«, zapita<br />
konačno trstiku; - no ova samo mahne<br />
glavicom, jer je bila prirasla uz zemlju.<br />
»Onda si se poigravala sa mnom«, cikne<br />
lastavica, - »ja odlazim prema piramidama.<br />
Ostaj mi zdravo!« - I lastavica odleti.<br />
Cijeli je dan letjela, a kad se spustila noć,<br />
došla je u grad. »Gdje ću odsjesti?« zapita<br />
se. »Nadam se, da se je grad spremio na<br />
primanje gostiju!«<br />
I lastavica ugleda kip na velikom stupu.<br />
»Ovdje ću odsjesti!« klikne. »Ovo je krasno<br />
mjesto, a ima dosta i čistoga zraka«. I spusti<br />
se baš između nogu sretnoga <strong>princ</strong>a.<br />
»Spavaonica mi je od zlata«, reče<br />
lastavica tiho u sebi, ogleda se oko sebe i<br />
spremi se za spavanje. No upravo u<br />
trenutku, kad je htjela skriti glavu pod krilo,<br />
kane jedna teška kaplja vode.<br />
»Kako je ovo čudnovato!« poviče<br />
lastavica. »Na nebu nema ni oblačka,<br />
zvijezde su jasne, a ipak prokapljuje kiša.<br />
Klima je ovdje zaista strašna. I trstika je<br />
doduše ljubila kišu, ali je to bio prosti<br />
egoizam«.<br />
Kane druga kaplja.<br />
»Čemu je onda ovaj kip, kad ne može<br />
zadržati kišu?« zapita se lastavica. »Radije<br />
ću se ogledati za zgodnijim mjestom«. I<br />
lastavica odluči poletjeti.<br />
4
Ma prima che dispiegasse le ali, ecco cadere una<br />
terza goccia. La Rondine guardò in alto, e vide… Ah,<br />
che vide allora!<br />
Gli occhi del <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong> erano pieni di lacrime,<br />
e lacrime scorrevano giù per le guance dorate. <strong>Il</strong> suo<br />
volto era così bello nell'albore lunare che la Rondine<br />
si sentì presa da una grande pietà.<br />
"Chi sei?" gli chiese.<br />
"Sono il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>".<br />
"E perché piangi allora?", chiese la Rondine. "Mi<br />
hai inzuppata tutta".<br />
"Quand'ero vivo e avevo un cuore umano", rispose<br />
la statua, "non sapevo che cosa fossero le lacrime,<br />
perché vivevo nel Palazzo della Gioia, dove al dolore<br />
non era permesso entrare. Di giorno giocavo coi miei<br />
compagni nel giardino, e la sera davo inizio alle danze<br />
nella Grande Sala. Intorno al giardino correva un<br />
muro molto alto, ma non mi preoccupai mai di<br />
chiedere cosa vi fosse al di là, tanto era meraviglioso<br />
ciò che mi circondava.<br />
I miei cortigiani mi chiamavano il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>, e<br />
felice io ero infatti, se il piacere è felicità. Così sono<br />
vissuto, e così sono morto. E ora che sono morto, mi<br />
hanno posto quassù, tanto in alto che posso vedere<br />
tutte le brutture e le miserie della mia città, e sebbene<br />
il mio cuore sia di piombo, non posso fare altro che<br />
piangere".<br />
"Come? Non è d'oro massiccio?, disse fra sé la<br />
Rondine. Era troppo educata per fare osservazioni<br />
personali ad alta voce.<br />
"Lontano laggiù", continuò la statua con voce<br />
sommessa e melodiosa, "in una piccola strada vi è una<br />
povera casa. Una delle finestre è aperta, e attraverso<br />
di essa vedo una donna seduta davanti a una tavola. <strong>Il</strong><br />
suo volto è magro e consunto, le mani sono ruvide e<br />
arrossate, tutte segnate dalle punture dell'ago, poiché<br />
fa la cucitrice. Sta ricamando delle passiflore su una<br />
veste di seta che la più leggiadra delle damigelle<br />
d'onore della Regina indosserà al prossimo ballo di<br />
Corte. Su un letto in un angolo della stanza giace il<br />
suo piccolo figlio malato. Ha la febbre, e chiede delle<br />
arance. La mamma non ha altro da offrirgli che acqua<br />
di fiume, e così il bimbo piange. Rondine, Rondine,<br />
piccola Rondine, non vorresti portarle il rubino che<br />
sta sull'elsa della mia spada? Oh i miei piedi sono<br />
fissati a questo piedistallo e io non posso muovermi".<br />
No prije nego što je razvila svoja krilašca,<br />
kane treća kaplja. Ona podigne oči, no<br />
imala je što vidjeti.<br />
Oči sretnoga <strong>princ</strong>a bile su pune suza,<br />
koje su se spuštale niz zlatne obraze. A lice<br />
mu je bilo tako lijepo u mjesečini, da je<br />
lastavica osjetila u srcu duboku samilost.<br />
»Tko si ti?« zapita.<br />
»<strong>Sretni</strong> <strong>princ</strong>«.<br />
»Zašto onda plačeš, da sam sva<br />
promočena?«<br />
»Dok sam bio u životu i imao ljudsko<br />
srce«, odgovori kip, »nisam znao, što su<br />
suze, jer sam živio u palači Sanssouci, kojoj<br />
praga nikada nije prelazila tuga. Tijekom<br />
dana igrao sam se s prijateljima u vrtu, a<br />
navečer počinjao sam ples u velikoj<br />
dvorani. Oko vrta dizao se je visok zid, no<br />
ja se nisam brinuo za ono, što je ležalo<br />
izvan zida, jer je oko mene sve sjalo<br />
ljepotom.<br />
Moji su me dvorjanici zvali sretnim<br />
<strong>princ</strong>em, pa sam doista i bio sretan, ako se<br />
zabava može nazvati srećom. Tako sam<br />
živio i tako umro. A pošto sam umro,<br />
postavili su me ovako visoko, da mogu vidjeti<br />
svu rugobu i svu bijedu ovoga grada,<br />
pa premda mi je srce od olova, ne mogu<br />
ništa drugo nego plakati«.<br />
»Gle, pa on nije sav od zlata«, reče<br />
lastavica sama u sebi. No bila je odviše<br />
uljudna, a da bi na glas išta primijetila.<br />
»Daleko odavde«, nastavi kip dubokim i<br />
zvučnim glasom, - »daleko odavde stoji<br />
jedna sirotinjska kućica u maloj ulici. Jedan<br />
joj je prozor otvoren, pa vidim ženu, koja<br />
sjedi za stolom. Lice joj je usko i ojađeno, a<br />
ruke hrapave i crvene, sve izbodene od igle,<br />
jer je švalja. Veze cvijeće u svileno ruho za<br />
najmiliju počasnu gospođicu kraljičinu, što<br />
će ga obući na prvom dvorskom plesu. Na<br />
postelji u kutu sobe leži joj bolesni sinčić.<br />
Trese ga groznica, pa bi htio piti<br />
jabukovače. No ne može mu ništa dati osim<br />
vode iz potoka, pa zato plače. Lastavice,<br />
mala lastavice, ne bi li joj ti htjela odnijeti<br />
rubin iz moga balčaka? Moje su noge<br />
prikovane na pijedestalu, pa se ne mogu<br />
maknuti«.<br />
5
"Sono attesa in Egitto", disse la Rondine. Le mie<br />
amiche volano su e giù lungo il Nilo, e parlano ai<br />
grandi fiori di loto. Fra poco andranno a dormire nella<br />
tomba del gran Re. <strong>Il</strong> Re in persona vi giace, richiuso<br />
nel suo cofano dipinto. E' avvolto in bende di lino<br />
giallo, e imbalsamato con spezie e aromi. Intorno al<br />
collo ha una catena di giada verde-pallido e le sue<br />
mani sembrano foglie avvizzite".<br />
"Rondine, Rondine, piccola Rondine, disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "non vuoi prestare con me per una notte, ed<br />
essere la mia messaggera? Quel bimbo ha tanta sete, e<br />
la sua mamma è tanto triste".<br />
"Non credo che mi piacciano i bambini", rispose la<br />
Rondine. "L'estate scorsa, quando stavo nei pressi del<br />
fiume, c'erano due ragazzi molto villani, i figli del<br />
mugnaio, che mi lanciavano sempre delle pietre.<br />
Naturalmente non riuscivano a colpirmi, noi rondini<br />
voliamo troppo bene per lasciarci colpire, e poi io<br />
vengo da una famiglia famosa per la sua agilità; ma,<br />
in ogni caso, era una vera e propria mancanza di<br />
rispetto".<br />
Ma il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong> sembrava così triste che la<br />
piccola Rondine si impietosì. "Fa molto freddo qua",<br />
disse, "ma resterò con te per una notte, e sarò la tua<br />
messaggera".<br />
"Grazie piccola rondine", disse il <strong>Principe</strong>.<br />
Così la Rondine spiccò il grande rubino dalla spada<br />
del <strong>Principe</strong>, e volò via tenendolo nel becco sopra i<br />
tetti della città.<br />
Passò vicino al campanile della cattedrale, dove<br />
erano scolpiti gli angeli di marmo bianco. Passò a lato<br />
del palazzo e udì i suoni delle danze.<br />
Una bellissima fanciulla uscì sul balcone col suo<br />
innamorato. "Come sono meravigliose le stelle!",<br />
stava dicendole lui. "E com'è meravigliosa la potenza<br />
dell'amore!"<br />
"Spero che il mio vestito sia pronto in tempo per il<br />
ballo di Corte", diceva in risposta lei. "Ho ordinato di<br />
ricamarvi sopra delle passiflore, ma le cucitrici sono<br />
così pigre!"<br />
La Rondine passò sopra il fiume, e vide le lanterne<br />
accese agli alberi delle navi. Passò sopra il Ghetto, e<br />
vide i vecchi Ebrei intenti a negoziare e a pesare il<br />
denaro su bilance di rame, Infine giunse alla povera<br />
casa e guardò dentro.<br />
6<br />
»Čekaju me u Egiptu«, odgovori lastavica.<br />
»Moji drugovi lete niz Nil i razgovaraju s<br />
velikim cvjetovima lotosa. Uskoro će poći<br />
na spavanje u grob velikoga kralja. On leži<br />
glavom u jednom obojenom sanduku.<br />
Omotan je žutim lanenim platnom, a balzamiran<br />
mirodijama. Oko vrata mu je ovijen<br />
lanac od blijedog i zelenog nefrita, a ruke<br />
mu naliče na uvenulo lišće«.<br />
»Lastavice, mala lastavice«, opet će <strong>princ</strong>,<br />
»ne bi li se htjela kod mene zadržati jednu<br />
noć i biti mi glasnikom? Dječak je tako<br />
žedan, a mati žalosna«.<br />
»Znaš, ja baš mnogo ne volim dječake«,<br />
odgovori lastavica. »Kad sam ljetos<br />
stanovala uz rijeku, bila su ondje dva surova<br />
mlinarova sina, koja su se kamenjem na<br />
mene nabacivala. Dakako da me nisu<br />
pogodili. Mi, lastavice, vrlo brzo letimo, a<br />
povrh toga ja još potječem od porodice,<br />
koja je čuvena po svojoj hitrini. No pored<br />
svega toga bio je to znak nedovoljne pažnje<br />
prema meni«.<br />
No sretni <strong>princ</strong> gledao je tako turobno, da<br />
je rastužio i lastavicu. »Ovdje je doduše<br />
hladno«, reče ona, »no ja ću ipak ostati<br />
jednu noć uz tebe i postati tvojim<br />
glasnikom«.<br />
»Hvala ti, mala lastavice«, reče <strong>princ</strong>.<br />
I lastavica udari kljunom u veliki rubin na<br />
prinčevu balčaku, izvadi ga i ponese iznad<br />
gradskih krovova.<br />
Proletjela je pokraj tornja katedrale, gdje<br />
se nalaze bijeli anđeli od mramora, i<br />
doletjela do palače, iz koje se čula glazba i<br />
ples.<br />
Jedna lijepa djevojka izašla je sa svojim<br />
ljubavnikom na balkon. »Kako su krasne<br />
zvijezde«, reče joj on, - »a kako je krasna<br />
moć ljubavi!«<br />
»Nadam se, da će moja oprava biti na<br />
vrijeme dogotovljena za dvorski ples«,<br />
odgovori ona: »Dala sam uvesti cvijetove u<br />
nju, ali švelje su tako lijene«.<br />
Preletjela je preko rijeke i vidjela lanterne<br />
na jarbolima brodova. Preletjela je preko<br />
Ghetta i opazila, kako se stari Židovi<br />
cjenkaju i mjere novce na bakrenim<br />
kantarima. Onda dođe do sirotinjske kućice<br />
i pogleda u nju.
<strong>Il</strong> bambino si agitava febbrilmente nel letto e, la<br />
madre si era addormentata, tant'era stanca. La<br />
Rondine si tuffò nella stanza e posò il grosso rubino<br />
sul tavolo, vicino al ditale della donna. Poi volò lieve<br />
intorno al letto, ventilando con le ali la fronte del<br />
fanciullo. "Che bel fresco sento!", disse il bimbo. Si<br />
vede che sto meglio", e sprofondò in un delizioso<br />
sopore.<br />
Allora la Rondine ritornò a volo dal <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>,<br />
ed egli le chiese che cosa avesse fatto. "E' strano",<br />
osservò lei, "ma sento un gran caldo ora, sebbene<br />
faccia tanto freddo".<br />
"E' perché hai compiuto una buona azione", disse il<br />
<strong>Principe</strong>. E la piccola Rondine incominciò a pensare,<br />
e poi si addormentò. Pensare le faceva sempre venir<br />
sonno.<br />
Quando s'affacciò il giorno, volò al fiume e si fece<br />
un bel bagno. "Che fenomeno interessante!" disse il<br />
Professore di Ornitologia, osservando lo spettacolo<br />
dal ponte. "Una rondine d'inverno!" E scrisse una<br />
lunga lettera in proposito al giornale locale. Tutti la<br />
citarono, era piena zeppa di parole che nessuno<br />
riusciva a capire.<br />
"Stasera vado in Egitto", pensava ad alta voce la<br />
Rondine, sentendosi rianimare a quell'idea. Visitò<br />
tutti i monumenti della città, indugiando a lungo sulla<br />
cuspide del campanile della chiesa. Ovunque andasse,<br />
i Passeri cinguettavano dicendosi l'un l'altro: "Che<br />
forestiera raffinata!" e ciò la lusingava oltremodo.<br />
Quando spuntò la luna, la Rondine ritornò a volo dal<br />
<strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>. "Hai qualche incarico da affidarmi<br />
per l'Egitto?" , gli disse. "Sono in partenza".<br />
"Rondine, Rondine, piccola rondine", disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "non vuoi restare con me ancora una notte?"<br />
"Sono attesa in Egitto", rispose la Rondine.<br />
"Domani le mie amiche voleranno su fino alla<br />
Seconda Cataratta, Là giacciono gli ippopotami fra i<br />
giunchi, e su un ampio trono di granito siede il Dio<br />
Memnone. Tutta la notte egli fissa le stelle; quando<br />
appare la stella del mattino egli manda un grido di<br />
gioia, e poi torna al suo silenzio. A Mezzogiorno i<br />
leoni gialli scendono sull'orlo dell'acqua per<br />
abbeverarsi. Hanno occhi simili a verdi berilli, e il<br />
loro ruggito è più forte del ruggito della cataratta.<br />
Dječak je grozničavo kašljucao u krevetu,<br />
a mati je od umora zaspala. Lastavica<br />
odskakuće u sobu i postavi veliki rubin na<br />
stol baš pokraj naprska ženina. Onda obleti<br />
lakim zamahom krila oko kreveta, a krila joj<br />
ohladiše čelo dječakovo. »Ah, kako je ova<br />
hladovina prijatna«, reče dječak, »sada mi je<br />
zacijelo bolje«. I dječak zapadne u laki san.<br />
Onda lastavica odleti natrag sretnom<br />
<strong>princ</strong>u i ispripovjedi mu, što je uradila.<br />
»Malo je čudno«, doda ona, »da mi je sada<br />
sasvim toplo, premda je dosta hladno«.<br />
»To je poradi toga, što si učinila dobro<br />
djelo«, prihvati <strong>princ</strong>. Mala lastavica počne<br />
o tom razmišljati, a onda usne: Mišljenje<br />
uvijek uspavljuje.<br />
Kad je stalo svitati, odleti do rijeke i<br />
okupa se. »Kako je ovo čudan fenomen«,<br />
reče profesor ornitologije, koji je upravo<br />
prelazio preko mosta. »Lastavica po zimi!«<br />
I o tom napiše dugo pismo za jedne novine.<br />
Svi su o tom govorili; ali je pismo bilo tako<br />
učeno složeno, da ga nitko nije pravo<br />
razumio.<br />
»Noćas polazim u Egipat«, reče lastavica,<br />
pa je bila vrlo radosna, kad je i pomišljala<br />
na svoj put. Posjetila je još sve javne<br />
spomenike i odsjedila duže vremena na<br />
vršku crkvenoga tornja. Kudgod je dolazila,<br />
cvrkutali su vrapci i govorili jedan<br />
drugome: »Kako je ovo odličan tuđinac!« I<br />
lastavica se tome veoma radovala.<br />
Kad se digao mjesec, odleti lastavica<br />
natrag sretnome <strong>princ</strong>u. »Imaš li što poručiti<br />
u Egipat?« dovikne mu. »Ja putujem«.<br />
»Lastavice, mala lastavice!« reče <strong>princ</strong>, ne<br />
bi li se htjela još jednu noć zadržati kod<br />
mene?«<br />
»Očekuju me u Egiptu«, odgovori<br />
lastavica.<br />
»Sutra će moji drugovi poletjeti do<br />
drugoga katarakta. Tamo leži nosorog u<br />
visokom ševaru, a na sjajnom prijestolju od<br />
granita sjedi bog Memnon. Svaku noć čuva<br />
zvijezde, a kad se pojavi Danica na nebu, on<br />
krikne od veselja i onda zamukne. A o<br />
podne dolaze žuti lavovi na vodu. Oči su im<br />
zelene, a rikanje njihovo jače je od rikanja<br />
katarakta«.<br />
7
"Rondine, Rondine, piccola Rondine", disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "laggiù all'estremo lembo della città, vedo<br />
un giovane in una soffitta. E' chino su uno scrittoio<br />
ingombro di carte, e in una coppa accanto a lui c'è un<br />
mazzo di violette appassite. I suoi capelli sono<br />
un'onda bruna, le sue labbra una rossa melagrana, gli<br />
occhi grandi e sognanti. Egli sta cercando di terminare<br />
una commedia per il Direttore del Teatro, ma ha tropo<br />
freddo per poter continuare a scrivere. Nel caminetto<br />
non c'è più fuoco, e la fame lo ha smagrito".<br />
"Resterò con te un'altra notte", disse la Rondine, che<br />
in verità aveva buon cuore. "Devo portargli un altro<br />
rubino?"<br />
"Ahimé! Non ho più rubini" disse il <strong>Principe</strong>. "Mi<br />
restano solo gli occhi. sono fatti di zaffiri rari, portati<br />
dall'India mille anni fa. Spiccamene uno e<br />
portarglielo. Egli lo venderà al gioielliere, e comprerà<br />
del cibo e della legna, e finirà la sua commedia".<br />
"Caro <strong>Principe</strong>", disse la rondine, "non posso far<br />
questo", e cominciò a piangere.<br />
"Rondine, Rondine, piccola Rondine", disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "fa' quello che ti ordino".<br />
Così la Rondine spiccò un occhio al <strong>Principe</strong> e volò<br />
via, verso la soffitta dello studente. era piuttosto facile<br />
entrarvi, perché c'era un buco nel soffitto; essa vi si<br />
tuffò ed entrò nella stanza. <strong>Il</strong> giovane si teneva il capo<br />
fra le mani, sicché non udì il frullo delle sue ali, e<br />
quando sollevò lo sguardo vide lo splendido zaffiro<br />
fra le violette appassite.<br />
"Comincio a esser apprezzato", esclamò, "questo è<br />
certo il dono di qualche grande ammiratore. Ora posso<br />
completare la mia commedia", e il suo volto si<br />
illuminò di gioia.<br />
<strong>Il</strong> giorno seguente la Rondine volò giù al porto. Si<br />
posò sull'albero maestro di un grande vascello e<br />
osservò attentamente i marinai che con funi tiravano<br />
grosse casse dalla stiva.<br />
"Issa, oh!", urlavano a ogni cassa che veniva alla<br />
luce.<br />
"Sto partendo per l'Egitto!" gridò la rondine, ma<br />
nessuno le badò, e quando spuntò la luna essa ritornò<br />
a volo dal <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>.<br />
»Lastavice, mala lastavice«, opet počne<br />
<strong>princ</strong>, - »daleko, daleko na drugom kraju<br />
grada vidim mladog čovjeka u jednoj<br />
potkrovnici. Sjedi za pisaćim stolom, koji je<br />
sav pokriven papirima, a u jednoj čaši<br />
pokraj njega nalazi se stručak uvenulih<br />
ljubica. Kosa mu je smeđa i kovrčava,<br />
usnice crvene kao granatna jabuka, a oči<br />
velike i sanjarske. Pokušava složiti djelo za<br />
upravitelja kazališta, ali od zime ne može<br />
pisati. U kaminu nema više vatre, a glad ga<br />
je sasvim izmorila«.<br />
»Ostat ću dakle još jednu noć uz tebe«,<br />
reče lastavica, koja je zaista bila dobroga<br />
srca. - »Da li da i njemu odnesem rubin?«<br />
»Ah, nemam više rubina«, odgovori <strong>princ</strong>,<br />
»moje su oči još jedino, što mi je preostalo.<br />
Učinjene su od skupocjenih safira, koji su<br />
doneseni prije mnogo tisuća godina iz<br />
Indije. Iščupaj mi jedno oko i odnesi mu ga.<br />
On će ga odnijeti draguljaru, kupit će drva i<br />
hrane, pa će dovršiti svoje djelo«.<br />
»Dragi prinče!« reče lastavica, »ja to ne<br />
mogu učiniti«. I počne plakati.<br />
»Lastavice, mala lastavice!« zamoli <strong>princ</strong>,<br />
- »učini, kako sam ti naložio!«<br />
I lastavica iščupa <strong>princ</strong>u oko, pa poleti s<br />
njim u potkrovnicu mladićevu. Lako je<br />
mogla doći do njega, jer je na krovu bila<br />
probijena rupa. Tom rupom dakle uđe ona<br />
unutra i dođe u sobu. Mladić je bio glavu<br />
zakopao među ruke i tako nije čuo lepršanje<br />
njenih krila, a kad je digao oči, našao je<br />
krasni safir na uvenulim ljubicama.<br />
»Počeli su me cijeniti«, povikne. »Ovaj mi<br />
je kamen poslao neki moj poštovatelj. Sada<br />
ću moći dovršiti djelo!« I, lice mu se oblije<br />
srećom.<br />
Sutradan odleti lastavica prema luci,<br />
sjedne na jarbol jedne velike lađe i počne<br />
gledati kako mornari izvlače užadima velike<br />
sanduke iz unutrašnjosti.<br />
»Ahoj! « vikali su, kadgod je koji sanduk<br />
izišao na površinu.<br />
»Putujem u Egipat«, zacvrkuće lastavica,<br />
ali se nitko nije obazirao na njen cvrkut, pa<br />
kad se digao mjesec, odletjela je opet k<br />
sretnome <strong>princ</strong>u.<br />
8
"Sono venuta a dirti addio", gli disse con voce di<br />
pianto.<br />
"Rondine, Rondine, piccola Rondine", disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "non vuoi restare con me ancora una notte?"<br />
"E' inverno", rispose la rondine, "presto sarà qui la<br />
gelida neve. In Egitto il sole è caldo sui verdi palmeti,<br />
e i coccodrilli giacciono nella mota e si guardano<br />
intorno pigramente. Le mie compagne si fabbricano il<br />
nido nel Tempio di Baalbec, e le colombe rosee e<br />
bianche le stanno guardando, e tubano tra loro. Mio<br />
caro <strong>Principe</strong>, io devo lasciarti, ma non ti scorderò<br />
mai, e la prossima primavera ti porterò due<br />
magnifiche gemme al posto di quelle che hai regalato.<br />
<strong>Il</strong> rubino sarà più rosso di una rosa rossa, e lo zaffiro<br />
sarà azzurro come il vasto mare".<br />
"Nella piazza qua sotto", disse il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>,<br />
"c'è una piccola fiammiferaia. Ha lasciato cadere i<br />
suoi fiammiferi nel rigagnolo e si sono tutti rovinati.<br />
Suo padre la picchierà se non porta a casa del denaro,<br />
e la bimba sta piangendo. Non ha scarpe, né calze, e<br />
la sua piccola testa è nuda. Spiccami l'altro occhio e<br />
portaglielo, così suo padre non la picchierà".<br />
"Io resterò con te un'altra notte", disse la rondine,<br />
"ma non posso toglierti l'occhio. Diverresti<br />
completamente cieco".<br />
"Rondine, Rondine, piccola Rondine", disse il<br />
<strong>Principe</strong>, "fa' quello che ti ordino".<br />
Così la rondine spiccò l'altro occhio al <strong>Principe</strong>, e<br />
saettò via con esso. Si calò giù in volo accanto alla<br />
piccola fiammiferaia, e le lasciò cadere la gemma nel<br />
palmo della mano. "Che grazioso pezzetto di vetro!"<br />
esclamò la bimba; e corse a casa tutta contenta.<br />
Allora la rondine tornò dal <strong>Principe</strong>. "Tu sei cieco<br />
ora", gli disse, "e così resterò con te per sempre".<br />
"No, piccola Rondine", disse il povero <strong>Principe</strong>, "tu<br />
devi andare in Egitto".<br />
"Resterò con te, per sempre", disse la Rondine, e si<br />
addormentò ai piedi del <strong>Principe</strong>.<br />
<strong>Il</strong> giorno seguente si posò sulla spalla di lui, e gli<br />
raccontò di tutto quello che aveva visto nei paesi più<br />
remoti.<br />
»Dolazim da se oprostim od tebe«, reče<br />
mu.<br />
»Lastavice, mala lastavice, ne bi li htjela<br />
ostati kod mene još jednu noć?«<br />
»Zima je«, odgovori lastavica, - »pa će<br />
uskoro zapasti snijeg. U Egiptu je sunce<br />
toplo, palme su zelene, a krokodili leže u<br />
mulju i lijeno se ogledaju oko sebe. Moje<br />
prijateljice grade gnijezdo u hramu<br />
Baalbekovu, a crveni i bijeli golubovi<br />
promatraju ih i guču. Dragi prinče, ja te<br />
moram ostaviti, ali te neću nikada<br />
zaboraviti, nego ću ti u proljeće donijeti dva<br />
velika draga kamena umjesto onih, koje si<br />
raspoklanjao. Rubin će biti crveniji od<br />
crvene ruže, a safir će biti plavetan kao<br />
široko more«.<br />
»Dolje na tržnici«, reče sretni <strong>princ</strong>, »stoji<br />
mala prodavačica žigica. Pale su joj u jarak,<br />
pa su se sve promočile: Otac će je tući ako<br />
ne donese kući novaca, pa zato plače. Nema<br />
cipela ni čarapa, a mala joj je glavica bez<br />
marame. Iščupaj mi drugo oko, daj ga<br />
djevojčici, pa je otac neće tući«.<br />
»Ostat ću dakle kod tebe još ovu noć«;<br />
odgovori lastavica, - »ali ti neću i drugo oko<br />
iščupati, jer bi onda ostao sasvim slijep«.<br />
»Lastavice, mala lastavice«, reče <strong>princ</strong>, -<br />
»učini kako sam ti zapovjedio«.<br />
I lastavica iščupa drugo oko prinčevo, i<br />
odleti s njim. Preleti preko male<br />
prodavačice i spusti joj dragulj u ruku.<br />
»Kako je ovo staklo krasno!« poviče<br />
djevojčica i smijući se pojuri kući.<br />
Onda se lastavica vrati sretnom <strong>princ</strong>u.<br />
»Sada si slijep«, reče, »pa ću sasvim ostati<br />
kod tebe«.<br />
»Ne, mala lastavice«, odgovori <strong>princ</strong>, -<br />
»moraš u Egipat«.<br />
»Ostat ću uvijek uz tebe«, reče lastavica i<br />
zaspi do njegovih nogu.<br />
Cijeli sutrašnji dan sjedila je na ramenu<br />
prinčevu i pripovijedala mu pripovijesti o<br />
dalekim zemljama, što ih je već vidjela.<br />
9
Gli raccontò degli ibis rossi, che stanno in lunghe<br />
file sui banchi del Nilo, e prendono col becco pesci<br />
d'oro; della Sfinge che è vecchia quanto il mondo e<br />
vive nel deserto e sa ogni cosa; dei mercanti che<br />
seguono passo passo i loro cammelli portando in<br />
mano chicchi d'ambra; del Re delle Montagne della<br />
Luna, che è nero come l'ebano, e adora un enorme<br />
cristallo; del grande serpente verde che dorme in un<br />
palmizio, e ha venti sacerdoti che lo nutrono con<br />
focacce al miele; e dei pigmei che navigano su un<br />
vasto lago, sopra ampie foglie piatte, e sono sempre in<br />
lotta con le farfalle.<br />
"Cara piccola Rondine", disse il <strong>Principe</strong>, "tu mi<br />
racconti cose meravigliose, ma non vi è cosa più<br />
meravigliosa della sofferenza degli esseri umani. C'è<br />
un Mistero più grande del Dolore. Vola sulla mia<br />
città, piccola Rondine, e poi dimmi ciò che hai<br />
veduto".<br />
Così la Rondine volò sopra la vasta città, e vide i<br />
ricchi che se la spassavano nelle loro sontuose<br />
dimore, mentre i mendicanti sedevano ai cancelli.<br />
Volò nei vicoli tetri, e vide i volti pallidi dei bambini<br />
macilenti che guardavano fuori, svogliatamente, nelle<br />
strade nere. Sotto l'arco di un ponte due fanciullini<br />
stavano distesi abbracciati, stringendosi l'uno all'altro<br />
per procurarsi un po' di calore.<br />
"Abbiamo fame!", gemevano. "Non potete stare lì!",<br />
gridò la Guardia Notturna, ed essi se ne andarono<br />
raminghi sotto la pioggia.<br />
Allora la Rondine ritornò a volo dal <strong>Principe</strong> e gli<br />
raccontò quel che aveva veduto.<br />
"Io sono ricoperto d'oro fino", disse il <strong>Principe</strong>, "tu<br />
devi togliermelo foglia a foglia, e portarlo ai miei<br />
poveri; i vivi pensano sempre che l'oro possa renderli<br />
felici".<br />
Foglia a foglia la Rondine tolse col becco l'oro che<br />
rivestiva il <strong>Principe</strong>, finché egli apparve del tutto<br />
opaco e grigio. Foglia a foglia essa portò ai poveri<br />
l'oro, e i volti dei bimbi si fecero rosei, ed essi risero e<br />
andarono a giocare per le vie. "Abbiamo il pane,<br />
adesso!", gridavano, esultanti.<br />
Poi venne la neve, e dopo la neve il gelo. Le strade<br />
sembravano d'argento, così candide e scintillanti;<br />
lunghi ghiaccioli, simili a pugnali di cristallo,<br />
pendevano giù dalle grondaie delle case, la gente<br />
usciva in pelliccia e i ragazzi indossavano cappuccetti<br />
rossi e pattinavano sul ghiaccio.<br />
Pričala mu je o crvenim ždralovima, koji<br />
stoje u dugim redovima na obali Nila, pa<br />
kljunom svojim hvataju zlatne ribice; - o<br />
Sfingi, koja je stara kao što je svijet star, pa<br />
živi u pustari i sve zna; - o trgovcima, koji<br />
lagano stupaju pokraj svojih deva i promiču<br />
kroz prste kuglice od ambre; - o kralju<br />
mjesečevih gora, koji je crn kao ebanovina,<br />
pa se klanja jednom velikom kristalu; - o<br />
velikoj zelenoj zmiji, koja živi u palminu<br />
stablu, pa ima dvadeset svećenika, koji je<br />
hrane medenjacima; - i o patuljcima, koji<br />
jedre preko jezera na širokom lišću i<br />
neprestano s leptirima boj vode.<br />
»Draga, mila lastavice«, reče <strong>princ</strong>, - »ti<br />
mi pripovijedaš o čudesnim stvarima, no još<br />
je čudesnija bol muškaraca i žena. Misterij<br />
bijede najveći je od sviju. Poleti, mala<br />
lastavica, iznad moga grada, pa mi onda<br />
ispripovijedaj, što si vidjela«.<br />
I lastavica poleti iznad grada. Razabra,<br />
kako su bogataši sretni u svojim kućama, a<br />
prosjaci stoje pred vratima. Poleti u tamne<br />
ulice i ugleda blijeda lišca gladne djece,<br />
koja su tužnim pogledima gledala niz crnu<br />
ulicu. Pod svodovljem mosta sjedila su dva<br />
mala dječačića, pa se zagrlila, da im bude<br />
toplije.<br />
»Tako smo gladni!« govorili su. »Ovdje<br />
ne smijete ležati!« izdere se na njih stražar,<br />
pa su izašli na kišu.<br />
Lastavica okrene natrag i ispripovjedi<br />
<strong>princ</strong>u sve, što je vidjela.<br />
»Oličen sam tankim zlatom«, reče <strong>princ</strong>,<br />
»trebaš mi skinuti listić po listić i dati zlato<br />
mojim siromasima. Živi ljudi uvijek<br />
vjeruju, da ih zlato čini sretnima«.<br />
Lastavica olupi listić po listić tankoga<br />
zlata, dok <strong>princ</strong> nije dobio sasvim siv i<br />
oguljen izgled. I lastavica odnese listić po<br />
listić siromasima, a lišca se malih dječaka<br />
zarumenješe i oni se stadoše smijati i igrati<br />
po ulicama govoreći: »Sada imamo kruha!«<br />
Onda dođe snijeg, a za snijegom mraz.<br />
Ulice su izgledale kao da su srebrom<br />
prelivene, sjale su se i caklile. Dugi<br />
ledenjaci visjeli su poput kristalnih bodeža s<br />
krovova, a mali dječaci obukoše crvene<br />
kapute i pođoše na led klizati se.<br />
10
La povera piccola rondine sentiva sempre più<br />
freddo, ma non riusciva ad abbandonare il suo<br />
<strong>Principe</strong>, gli voleva troppo bene. Beccava briciole qua<br />
e là, davanti all'uscio del fornaio quando lui non<br />
vedeva, e cercava di tenersi calda sbattendo le ali.<br />
Ma alla fine capì che stava per morire. Trovò ancora<br />
la forza per volare un'ultima volta sulla spalla del<br />
<strong>Principe</strong>. "Addio, mio caro <strong>Principe</strong>", mormorò. "Mi<br />
permetti di baciarti la mano?"<br />
"Sono contento che tu vada in Egitto, finalmente,<br />
piccola Rondine", disse il <strong>Principe</strong>, "£sei rimasta qui<br />
troppo a lungo; ma devi baciarmi sulle labbra, perché<br />
io ti amo".<br />
"Non è l'Egitto il luogo in cui sto andando", rispose<br />
la Rondine. "Sto andando alla Casa della Morte. La<br />
morte è la sorella del Sonno, non è così?"<br />
E baciò il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong> sulle labbra, e cadde<br />
morta ai suoi piedi.<br />
In quello stesso momento uno strano schianto<br />
risuonò all'interno della statua, come se qualcosa si<br />
fosse spezzato. Di fatto, il cuore dei piombo si era<br />
rotto in due. Senza dubbio, c'era un gelo tremendo.<br />
La mattina seguente, di buon'ora, il Sindaco<br />
attraversava la piazza in compagnia dei Consiglieri<br />
della Città. Quando furono nei pressi della colonna,<br />
egli guardò in su verso la statua.<br />
"Oh povero me!", esclamò. "Com'è malridotto il<br />
<strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong>!".<br />
"Malridotto davvero!", fecero i Consiglieri, che<br />
erano sempre d'accordo col Sindaco; e l'osservarono<br />
anch'essi con attenzione.<br />
"<strong>Il</strong> rubino è caduto dall'elsa della spada, gli occhi<br />
sono spariti, e non c'è più un filo d'oro", disse il<br />
Sindaco. "In verità, sembra quasi un mendicante".<br />
"Quasi un mendicante!", fecero eco i Consiglieri.<br />
"E c'è perfino un uccello morto ai suoi piedi!",<br />
continuò il Sindaco. "Dobbiamo proprio bandire un<br />
proclama affinché agli uccelli non sia consentito di<br />
morire qui". E il Segretario Comunale prese gli<br />
appunti del caso.<br />
Così la statua del <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong> fu abbattuta.<br />
" Non è più bella, dunque non ha più alcuna utilità",<br />
disse il Professore d'Arte dell'Accademia.<br />
Bijednoj lastavici bivalo je sve hladnije,<br />
ali nije htjela ostaviti <strong>princ</strong>a, jer ga je vrlo<br />
ljubila. Kupila je mrvice ispred pekarovih<br />
vrata, kad pekar nije gledao, i pokuša se<br />
ugrijati lepećući krilima.<br />
Napokon se lastavica uvjeri, da će morat<br />
umrijeti. Imala je još samo toliko snage, da<br />
se uzvine na rame prinčevo. »Ostani mi<br />
zdravo, prinče!« zacvrkuće lastavica, -<br />
»hoćeš li mi dopustiti da ti poljubim ruku?«<br />
»No, milo mi je, da si se konačno odlučila<br />
na put u Egipat!« reče <strong>princ</strong>. »Predugo si se<br />
ovdje zadržala. No morat ćeš me poljubiti u<br />
usta, jer te ja ljubim«.<br />
»Ne polazim u Egipat«, reče lastavica.<br />
»Polazim u kuću smrti. Smrt je sestra snu,<br />
zar ne?«<br />
I lastavica poljubi <strong>princ</strong>a u usta i padne<br />
mrtva do njegovih nogu.<br />
U tom trenutku nešto čudnovato kvrcne u<br />
kipu, kao da je nešto puklo. I doista, olovno<br />
je srce prepuklo. Zima je bila uistinu velika.<br />
Rano ujutro šetao se načelnik trgom u<br />
društvu sa svojim vijećnicima. Kad su došli<br />
do kamenitoga stupa, pogleda u kip.<br />
»O, bože sveti!« reče on, - »kako nam je<br />
<strong>princ</strong> pohaban«.<br />
»Užasno pohaban!« povikaše gradski<br />
vijećnici, koji su uvijek bili iste misli s<br />
načelnikom. I popeše se kamenitim<br />
stepenicama, da kip bolje promotre.<br />
»Rubin je ispao iz balčaka, očiju mu je<br />
nestalo, a zlato se istrlo«, reče načelnik.<br />
»Doista izgleda kao prosjak.<br />
»Sasvim kao prosjak«, potvrdiše vijećnici.<br />
»A evo i mrtva ptica do njegovih nogu«,<br />
nastavi načelnik. »Morat ćemo izdati ukaz,<br />
da ptice ovdje ne smiju umirati«. I gradski<br />
pisar zapiše ovu napomenu.<br />
I tako skidoše kip sretnoga <strong>princ</strong>a s<br />
kamenitoga stupa.<br />
»Budući da kip više nije ništa lijep, nema<br />
više svrhe«, reče sveučilišni profesor<br />
umjetnosti.<br />
11
Fecero fondere la statua in una fornace, e il Sindaco<br />
riunì i Consiglieri. in assemblea per decidere cosa si<br />
dovesse fare del metallo.<br />
"Un'altra statua, naturalmente", egli concluse, "e<br />
sarà la mia".<br />
"La mia", ripeté ciascuno dei Consiglieri, e si<br />
misero a litigare. L'ultima volta che sentii parlare di<br />
loro, stavano ancora litigando.<br />
"Incredibile! Questo cuore di piombo non si vuole<br />
fondere nella fornace. Bisognerà gettarlo via".Così lo<br />
gettarono su un mucchio di immondizie, dove anche<br />
la Rondine morta era finita a giacere.<br />
"Portami le due cose più preziose della città", disse<br />
Dio a uno dei suoi Angeli; e l'Angelo gli portò il<br />
cuore di piombo e l'uccellino morto.<br />
"Hai scelto bene" disse Dio, "perché nel mio<br />
giardino in Paradiso questo uccellino canterà per<br />
sempre e nella mia città d'oro il <strong>Principe</strong> <strong>Felice</strong><br />
reciterà in eterno le mie lodi".<br />
Onda rastopiše kip u jednoj peći, a<br />
načelnik sazove vijeće, da se odluči, što bi<br />
se imalo učiniti s metalom.<br />
»Moramo, dakako, načiniti novi kip«, reče<br />
on, - »a to bi imalo biti moje poprsje«.<br />
»Moje poprsje!« reče svaki vijećnik za<br />
sebe i oni se uzeše prepirati. Kad sam ih<br />
posljednji put čuo, prepirali su se još uvijek.<br />
»Kako je ovo čudno!« reče nadglednik<br />
talionice. »Prepuklo srce se neće nikako<br />
rastaliti. Morat ćemo ga baciti«. I baciše ga<br />
na smetlište, gdje je ležala već mrtva<br />
lastavica.<br />
»Donesi mi dvije najdragocjenije stvari iz<br />
grada!« naloži Bog jednome anđelu: I anđeo<br />
mu donese olovno srce i mrtvu pticu.<br />
»Dobro si odabrao!« reče Bog. »U<br />
rajskom vrtu pjevat će odsada uvijek mala<br />
ptica, a u mom zlatnom gradu neka me<br />
sretni <strong>princ</strong> dovijeka slavi!«<br />
12