zemaljsku

23. MladifestPriča o ljubavi, obitelji,svetosti i žrtvi (II.)Donosimo nastavak ispovijedi žene koja svjedoči kako je s Bogom sve moguće. Naime,njezinih dvoje novorođenčadi umrlo je ukratko poslije poroda, a u trećoj trudnoćiotkriveno je da majka boluje od teške bolesti. Da bi sačuvala zdravlje i život djeteta uutrobi, odgodila je vlastito liječenje i nekoliko mjeseci nakon rođenja sina Francescaumrla. Videofilm, svjedočanstvo ove hrabre majke, sudionici 23. Mladifesta gledali suna velikom zaslonu pokraj vanjskoga oltara međugorske župne crkve, a Chiarin mužFrancesco obećao je iduće godine doći sam svjedočiti o životu ove hrabre obitelji iz Rima.možemo čekati“. Taj tjedan pripreme bio jetežak jer smo znali da je trenutak koji smočekali osam mjeseci konačno stigao. Molilismo zajedno jer se nismo osjećali spremnima,kao što se na kraju krajeva nismoosjećali spremnima za sve ovo. No, Gospodinnas je ipak doveo do osmoga mjesecatrudnoće i to u vedru ozračju. Toga dana,kada su nam to saopćili, vratili smo se kućimalo obeshrabreni jer nam je bilo žao što senismo ni snašli, a datum rođenja naše kćeribio je već određen. No začudo, te iste večeripočeli su prvi trudovi, ali im nisam pridavalapreviše značenja jer sam mislila da nije riječo pravim trudovima pred porod.23. MladifestOno što smo od Gospodina zatražili, osim prirodnogaporoda što nam je i uslišao, bilo je da se rodi živa i daje krstimo. Kada se Enrico vratio, rekao mi je: „Živaje. Krstili smo je.“ Bio je to najveći dar koji nam jeGospodin mogao dati. Držali smo je oko pola sata.Uspjeli su je upoznati njezini djedovi i bake i nekiprijatelji. Zatim smo je pripremili i Enrico ju je otpratio.Oko 35-og tjedna trudnoće liječnicisu nam počeli sugerirati carskirez jer je mogućnost za prirodniporod bila vrlo mala. Prvo, zbogtoga što je nedostajalo nešto više od mjesecdana do poroda, drugo, zbog toga što Marijanije imala hipofizu, a ona je dio mozga kojiproizvodi hormone koji stimuliraju pojavutrudova i, treće, količina vode koja se nalazilau mome trbuhu bila je toliko velika daje postojao rizik da voda pukne i prije vremena.Danijeli sam rekla da ipak želim probatiroditi prirodnim putem. Odgovorila mije: „Slušaj, ako želiš, možemo probati induciranimporodom, ali ti ne mogu obećati daće uspjeti jer posebno u prvim trudnoćamanije rečeno da će dobro završiti“.Tjedan dana prije nego što se Marija rodilaotišli smo na posljednji pregled. Kadame je liječnik u rađaonici pregledao, popipaomi je trbuh i rekao: „Ne, više nipošto neDana kada je Marijarođena moći ću sesjećati kao jednoga odnajljepših dana u svomeživotu. Djeci ću moćipričati da im je Gospodindarovao zaista posebnusestru, koja na Nebu moliza njih.Nezaboravni trenutakNa dan odlaska u bolnicu, kada sam otišlana kontrolni pregled, liječnik me pogledaoi upitao, jesam li ovoga tjedna imala kakvebolove. „Da, jesam, ali ništa bitno.“ Zatim jepogledao Danijelu i rekao: „Gospođa je otvorenaveć šest centimetara, ako pustimo daide svojim tokom, sama će roditi.“ Najprijesu svi bili uvjereni da ću roditi carskim rezom,no sada su svi bili za prirodni porod.Odveli su me u rađaonicu. Rekli su mi:„Slušaj, sada ćemo puknuti plodnu vodu, nomožda će za to trebati i više sati. Kod prvihporoda sve se malo oduži.“ „Dobro.“ Amnionskavreća bila je prazna u pet minuta.Moram napomenuti da žene obično imaju800 ml do litre, a ja sam imala više od sedamlitara. I osjećala sam se još uvijek dobro. Biloje čudno jer sam mogla bez problema spavati.Uopće nisam osjetila težinu ove trudnoće.Potpuno prirodan porod i sve porođajnemuke trajali se samo dva sata. Nije bio potrebanni oksitocin radi induciranja poroda,a nije bio potreban ni carski rez. Zapravo,nije trebalo ništa od onoga što su mi ranijepredlagali. Nije bilo nikakvih kontraindikacija.Rodila se Marija. A kada sam je ugledala…Bio je to trenutak koji nikada ne ćuzaboraviti. U tom sam trenutku shvatila dasmo snažno vezane iako nisam razmišljala otome da će ona samo kratko biti s nama. Bilaje sa mnom povezana jer je bila moja kćer.Nakon toga su je odnijeli, a kada se Enricovratio i donio mi Mariju na rukama, bio je tojoš jedan nezaboravan trenutak. Moj muž jedržao Mariju u naručju i gledao je tako ponosno.Bio je tako sretan zbog nje. Bila samsigurna da nije mogla imati boljega oca.Ono što smo od Gospodina zatražili,osim prirodnoga poroda što nam je i uslišao,bilo je da se rodi živa i da je krstimo. Kadase Enrico vratio, rekao mi je: „Živa je. Krstilismo je.“ Bio je to najveći dar koji nam je Gospodinmogao dati. Držali smo je oko polasata. Uspjeli su je upoznati njezini djedovi ibake i neki prijatelji. Zatim smo je pripremilii Enrico ju je otpratio.Ono što vam mogu reći jest da mi tih polasata uopće nije djelovalo kratko. Bilo je tonezaboravnih pola sata.Da sam pobacila, ne vjerujem da bih sesjećala dana pobačaja kao dana slavlja ili kaotrenutka u kojem sam se nečega oslobodila.Mislim da bi to bio trenutak koji bih sigurnonastojala zaboraviti, trenutak velike patnje.Dana kada je Marija rođena moći ću sesjećati kao jednoga od najljepših dana u svomeživotu. Djeci ću moći pričati da im je Gospodindarovao zaista posebnu sestru, kojana Nebu moli za njih.Mamama koje su izgubile svoju djecuželim posebno reći… Želim im reći: Mi smobile mame. Imale smo taj dar. Nije bitno kolikoje trajalo, mjesec, dva mjeseca, nekolikosati; bitno je da smo mogle imati taj dar i toje nešto što se ne može zaboraviti.***Nekoliko mjeseci poslije Chiara je ponovnozatrudnjela. Ali i u tom slučaju radost prvevijesti bila je uzdrmana prvim ultrazvukom,koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete,koje je bilo muško i kojemu su dali imeDavid, nije imalo noge. Naoružani vjeromi ljubavlju koja je uvijek podržavala njihovbrak, dvoje supružnika je odlučilo trudnoćuiznijeti do kraja vjerujući da ključeve životai smrti drži jedino Bog. Svjedoče to i prijateljikoji se sjećaju Enrica koji im je pričao oosjećaju radosti zbog toga što ima dijete, makarono nema noge. No nažalost, oko sedmogamjeseca novi pregled ultrazvukom otkrioje da uz nedostatak donjih udova, kod malogaDavida postoje malformacije unutarnjihorgana. „Dijete je nesposobno za život“, bilaje presuda. Nesposobno je možda bilo za zemaljskiživot, ali ne i za onaj nebeski. Davidse rodio 24. siječnja 2010., i nakon štosu odmah slavili njegovo krštenje, roditelji sumolitvom pratili njegov kratki život, sve doposljednjeg izdisaja. I na Davidovu je pogrebubilo toliko ljepote, toliko vjere, pa moždai neka iskra zavisti zbog te radosti kojom suzračili njegovi roditelji unatoč križu koji sunosili.Odgodila je liječenje nastavljajućitrudnoćuUnatoč trpljenju, traumama i osjećajuobeshrabrenja, Chiara i Enrico se nikada nisuzatvorili životu pa je nakon nekoga vremenastigla nova trudnoća: Francesco. I napokon jesve bilo u redu, ultrazvukom je potvrđeno dobrozdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazinovi križ. Chiari je dijagnosticirana teškarana na jeziku te se nakon prvoga zahvatapotvrdila najgora od svih pretpostavki – karcinom.Unatoč tomu, Chiara i Enrico nisuizgubili vjeru i, „sklapajući savez“ s Bogomodlučili su još jednom životu reći „da“. Chiaraje bez imalo promišljanja branila Francescai, izlažući se velikom riziku, odgodila svojeliječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek senakon poroda djeteta mogla podvrgnuti radikalnijemoperativnom zahvatu i ciklusima kemoterapijei zračenja.Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja2011., a Chiara je bila toliko tjelesno iscrpljenada je prvo izgubila i vid na desno oko, anakon godinu dana bitke, nije izdržala. Usrijedu 13. lipnja 2012., na blagdan sv. Ante,oko podne, okružena rodbinom i prijateljima,završila je bitku protiv „zmaja“ koji ju jeprogonio, kako je nazivala tumor misleći načitanje iz Otkrivenja. U pismu koje je napisalasvomu sinu Francescu kaže: „Ja idem uNebo brinuti se za Mariju i Davida, a ti ostanis tatom. Tamo ću moliti za vas.“ Chiarinaje želja bila da se na njezin sprovod ne donosicvijeće, a njezina je obitelj svakom sudionikudarovala maleni cvijet kao znak i simbolživota, kao i njezinu sliku s pjesmom koju jojje napisao i posvetio suprug Enrico.(Prevela Marija Dugandžić)16 | Glasnik mira | MeđugorjeListopad 2012. | Broj 10 | Godište VII. | 17