zemaljsku

Poruka za sadašnji trenutakPoruka za sadašnji trenutakStvoreni smo za vječnostMi smo ljudi stvoreni na sliku Božju (Post 1,27), stvoreni smo za Boga i za vječnost.Stvoreni smo da poslije smrti vječno živimo u krilu Božje Ljubavi. Stvarajući nas na svojusliku Bog je htio našem životu dati smisao koji nadilazi svaki smisao koji čovjek sampokušava dati svome životu. Bez Boga čovjek je nesretan, bez Boga njegov život nemasmisla.vlč. Adalbert RebićSv. Augustin je u svojim Ispovijestimanapisao: „Za sebe si nas stvorio, Bože.I nemirno je srce naše dok se ne smiriu tebi.“ Sv. Augustin je i te kako bolnoosjetio svoje mukotrpno traženje Boga. Lutaoje po bespućima svojega neurednoga životai onda je konačno našao Boga i u njemuse smirio. Napisao je u istom djelu: „Tisi me, Bože, našao i prije nego sam te ja počeotažiti!“Bog nas uvijek ljubiBog neizmjerno ljubi svakoga čovjeka jer gaje stvorio na svoju sliku, jer ga želi imati kaosvoga prijatelja u vječnosti. Bog je pokazaosvoju ljubav prema nama tako što nam je poslaosvoga Sina da nas otkupi, da nam pokažepravi put do Boga, do vječnosti, da nasnauči istini. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijette je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedankoji u njega vjeruje ne propadne, negoda ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sinana svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasipo njemu“ (Iv 3,16-17). Pavao je ustvrdio:„Krist je, dok smo još bili grješnici, umro zanas na križu“ (Rim 5,8). Premda smo bili ugrijehu – i premda smo još uvijek u grijehu– Bog nas je ljubio i on nas uvijek ljubi. Svojuje ljubav utjelovio u Isusu iz Nazareta. Onje svoj život za nas darovao u smrti na križu(Rim 6,23). Svojim grješnim životom zaslužilismo osudu, prokletstvo, a Bog nam je darovaoljubav, sreću i svoje „nebo“.Čovjek ostvaruje sliku Božju u sebi kaoduhovnome, ćudorednom i društvenombiću. Bog je čovjeka uzdigao u časti i dostojanstvuiznad svih drugih bića na zemlji.Biti stvoren na sliku Božju znači biti sposobandružiti se s Bogom, s njime razgovarati,o njemu misliti, njega ljubiti i k njemu doćii s njime biti kroza svu vječnost. Biti stvorenna sliku Božju znači biti slobodan i slobodnose odlučiti za Boga.Čovjek se izražava kao duhovno i razumnobiće kad god razmišlja, piše pismo iliknjigu, stvara projekte, izračunava velike račune,izumljuje strojeve da sebi olakša posao,slika sliku, stvara glazbu i u njoj uživa.Kao ćudoredno biće izražava se onda kadsvojim životom odražava rajsku nevinost,Božju svetost, čistu savjest, kada zlo izbjegava,za dobrim teži. Kao društveno biće čovjekodražava sliku Božju kad živi zajednos drugim bićem kao što Bog živi zajednosa svojim Sinom i s Duhom Svetim. Živućizajedno sa svojom ženom i s njom stvarajućipotomstvo on nasljeđuje sliku Božju,odražava zajedništvo Božje u Trojstvu.I ako smo na sebi ili u sebi iskvarili slikuBožju, Bog je spreman obnoviti je: „... odložitivam je prijašnje ponašanje, starog čovjeka,koga varave požude vode u propast, aobnavljati se duhom svoje pameti i obući novogčovjeka, po Bogu stvorena u pravednostii svetosti istine“ (Ef 4,22-24). „Jer svukostestaroga čovjeka s njegovim djelima i obukostenovoga, koji se obnavlja za spoznanje poslici svoga Stvoritelja!“ (Kol 3,9-10).„Žudite za nebeskim stvarima, jer Bogvas ljubi neizmjernom ljubavlju“Upravo zato jer smo stvoreni na sliku Božju,stvoreni kao duhovna, ćudoredna i društvenabića, naša trajna domovina nije ovdjena zemlji nego ondje gdje je naš Gospodin,Isus Krist, koji sjedi zdesna Ocu. Ovdje smona zemlji samo putnici. Od rođenja pa dosmrti mi putujemo, vječni smo putnici, hodočasnicikoji hodočastimo ovom suznomdolinom. A svatko tko putuje mora imatiodređeni cilj pred sobom, mora znati kamoide, kamo je upućen i gdje je njegovo trajnoodredište.Domovina je prabiblijska tema. U egipatskojzemlji Izrael je sebe doživljavao kao tuđincau tuđini. Čeznuo je za zemljom otaca.I Bog ga posredstvom svoga sluge Mojsijavraća u njegovu domovinu. No prije negouđe „u zemlju kojom teče med i mlijeko“ (Izl3,17) mora proći kroz krutu pustinju gdjenailazi na mnoge preprjeke kojima ga je Bogkušao.Kad veliki dio naroda dospijeva u babilonskosužanjstvo, opet se budi neukrotivačežnja za domovinom. Tu u babilonskomsužanjstvu Izrael nije izgubio samo svoju zemaljskudomovinu, nego je prije svega izgubiosvoju duhovnu domovinu i skrovitostkod Boga Jahve, jer je otišao i otpao od BogaJahve. Upravo u tuđini i napuštenosti izrastasnažna nada da će ga Bog vratiti u domovinu,da će iznova izgraditi Sion i Hram.Nastat će novi narod, on će imati domovinukod Boga i Bog će usred njega podići svoj šatori nastaniti se. Tako se rađa nova slika odomovini.U Novom zavjetu Isus će nam pokazatipravu domovinu ondje gdje je Otac s DuhomSvetim i sa svim svetima svojima. Isuspoziva ljude da kod Boga nađu svoju domovinu,da dođu svomu izvorištu, a time i samimasebi. Isus je onaj koji ljudima pripremadomovinu i stan kod Boga (Iv14,3). Onprvi ide putem prema Bogu da nam kodBoga pripravi stan. „U Oca mojega imamnogo stanova!“ (Iv 14,2). Kršćani otadadižu svoje oči prema „nebu“ (Bogu!). TakoPavao piše Filipljanima: „Naša je pak domovinana nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja,Gospodina našega Isusa Krista: snagomkojom ima moć sve sebi podložiti onće preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličitiga tijelu svomu slavnomu“ (Fil 3,20-21). A na drugome mjestu piše: „Znamo doista:ako se razruši naš zemaljski dom, šator,imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren,vječan na nebesima. U ovome doista stenjemoi čeznemo da se povrh njega zaodjenemosvojim nebeskim obitavalištem; dakako,ako se nađemo obučeni, ne goli. Da, i mikoji smo u ovom šatoru, stenjemo opterećenijer ne ćemo da budemo svučeni, nego dase još obučemo da život iskapi što je smrtno.A zato nas je sazdao Bog – on koji nam dadezalog Duha. Uvijek smo stoga puni pouzdanjamakar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljenismo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne ugledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradijebismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.Zato se i trsimo da mu omilimo, bilonaseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojavitipred sudištem Kristovim da svaki dobiješto je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilozlo“ (2 Kor 5,10).Zauzetost kršćanina vrijedi za njegovubudućnost, za njegovu „domovinu u nebu“(u Bogu!). Kršćanin živi usmjeren premabudućnosti; zauzet je za svoj svijet koji jeBožji svijet; zna da „nastaje u svijetu neštošto svima svijetli u djetinjstvo, u čemu jošnitko nije bio, domovina“ (E. Bloch). Ta sedomovina u biblijskom jeziku zove kraljevstvoBožje.Pisac Knjige Otkrivenja opisuje tu nebeskudomovinu kao „novo nebo i novu zemlju“(Otk 21,1) i kao „Sveti grad, novi Jeruzalemkoji silazi s neba od Boga, opremljenkao zaručnica nakićena za svoga muža“(Otk 21,2). I začujem glas: „Evo Šatora Božjegs ljudima! On će prebivati s njima: oni ćebiti narod njegov, a on će biti Bog s njima.I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti višene će biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ (Otk 21,3-4).„A Bog nade napunio vas svakomradošću i mirom ...“Apostol nam želi puninu vjere koja bivaokrunjena „radošću“. Riječi „svakom radošćui mirom“ podsjećaju nas na različite radostikoje mi uživamo u Bogu. Svakom radošćui mirom „u vjeri“, piše Apostol. Ovdjeje riječ o radosti koja ovisi samo o vjeri, onašem pouzdanju u Božju riječ i njegovoobećanje. Vjerovati znači oslonjeni na Božjeobećanje imati utjehu u onome što ne vidimo.Vjera koja nas čini blaženima i sretnimaodnosi se na Krista, jer on po Duhu Svetomuuzrokuje našu radost i mir. Ova je vjeradar Božji za koji moramo moliti. Vjera jedjelo koje samo Bog naviještanjem evanđeljapotiče i ostvaruje. U svim nevoljama i tjeskobamaživota vjera se očituje kao pouzdanje uBožju riječ. Tu se vjera očituje kao nadnaravnastvarnost, kao djelo Božje.Apostol nam želi da imamo potpununadu snagom Duha Svetoga. To je posljednjiplod koji nam Bog daje, potpunu i sigurnunadu u vječno blaženstvo. A za nadu u vječnoblaženstvo imamo jake razloge. Mi smo,naime, za vječno blaženstvo stvoreni. Skuposmo – krvlju Kristovom – otkupljeni za vječniživot. Krist nas je otkupio, pomirio s Bogomne za ovaj kratki zemaljski život nego zatrajni, vječni život s Bogom Ocem.6 | Glasnik mira | Međugorje Listopad 2012. | Broj 10 | Godište VII. | 7