samoga

Hodočasničke stazePadre Pio –San Giovanni Rotondo(Italija)O. Pio iz Pietrelcine, duhovna baština sv. Franje Asiškoga, bioje prvi svećenik koji je na svome tijelu imao rane i znakoveraspinjanja. U svijetu poznat kao fratar sa stigmama kojemuje Gospodin podario posebne darove, svim se svojim silamaposvetio spašavanju duša.fra Karlo LovrićMnogobrojna su izravna svjedočanstvao njegovoj svetosti i prijei poslije proglašenja blaženim,odnosno svetim. Njegovi providnosnizagovori kod Boga mnogima su donijeliozdravljenja u tijelu i nova rođenja u duhu.Otac Pio, prije ulaska u franjevački redFrancesco Forgione, rodio se 25. svibnja1887. u Pietrelcini. Rodio se u siromašnojobitelji oca Grazija Forgione i majke MarijeGiuseppe di Nunzio. Već u najranijoj dobiFranjo je osjećao želju da se potpuno posvetiBogu i upravo se po tomu razlikovao od svojihvršnjaka. Ta „različitost“ upala je u oči nesamo njegovim roditeljima nego i prijateljima.Njegova je majka pričala: „Nisu mu sedogađali nikakvi propusti, nije bio tvrdoglav,uvijek je bio poslušan i meni i ocu, svakogajutra i svake večeri išao je u crkvu posjetitiIsusa i Gospu. Preko dana nikada nije izlazios drugovima. Kojiput sam mu govorila:‘Franci, iziđi malo se poigrati!’ On je odbijaogvoreći: ‘Ne želim ići tamo jer oni psuju!’“Iz dnevnika oca Augustina iz Sv. Marka uLamisu, jednoga od duhovnih voditelja ocaPija, saznajemo da je još od 1892., u svojojpetoj godini, imao prva karizmatična iskustva.Ekstaze i ukazanja bila su tako česta daih je dječak smatrao apsolutno normalnima.U šesnaestoj godini, 6. siječnja 1903., Pioje kao klerik ušao u red franjevaca kapucina,a za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910.u katedrali u Beneventu. Zbog svoga zdravstvenogastanja kao svećenik živjet će u različitimsamostanima, a od 4. rujna 1916. živiu San Giovanniju Rotondu (Gargano) gdjeće, s kratkim prekidima, ostati do 23. rujna1968. kada se rodio za nebo.U tom dugom vremenskom razdoblju,kada događaji od posebne važnosti nisu remetilinjegov samostanski mir, otac Pio jesvoj dan započinjao veoma rano, mnogoprije zore, pripravljajući se u molitvi za svetuMisu. Nakon sv. Mise dugo je zahvaljivaopred Presvetim Oltarskim Sakramentom, azatim su slijedile vrlo duge svete ispovijedi.Fenomen pobudio pozornost liječnikaDogađaj koji je duboko obilježio život ocaPija zbio se 20. rujna 1918. Dok je u korustare crkve molio pred raspetim Isusom, primioje dar vidljivih rana koje su ostale otvorenepola stoljeća.Taj izvanredan fenomen pobudio je pozornostliječnika, znanstvenika, novinara iobičnih ljudi koji su tijekom desetljeća dolaziliu San Giovanni Rotondo da bi susrelifratra „svetca“. U pismu o. Benedettu od 22.listopada 1918. o. Pio opisuje svoje „razapinjanje“:„Što da vam o tome kažem što me pitatekako se zbilo to moje razapinjenje? MojBože, kako se osjećam zbunjen i ponižen kadmoram očitovati ono što si ti učinio ovomsvom jadnom stvorenju! Bilo je jutro 20.prošloga mjeseca (rujna) u koru, poslije misnogaslavlja, kada sam bio iznenađen jednimmirom, sličnim slatkom snu. Sva vanjskai unutarnja osjetila, kao i sve moći dušebili su u neopisivom miru. U tom stanju bilaje potpuna tišina oko mene i u meni. Na toje odmah ušao veliki mir i predanost da budemposvema lišen svega. A sve to kao predahposred raspada. I sve u tren oka.I dok se to događalo, našao sam se predtajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mise ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da jojje iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled nanju strašio me, i što sam osjetio toga trenutkau sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem,i umro bih da mi Gospodin nije podržaosrce koje mi je silno udaralo u grudima.Kad mi se ta osoba povukla s vida, opaziosam da su mi ruke, noge i bok probijenii da krvare. Predstavite si muku koju samtada iskusio i neprestano je gotovo danomiceosjećam. Rana srca stalno krvari, osobitood četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umiremod boli zbog muke i popratne zbunjenosti.Bojim se da ne umrem iskrvavljen, akoGospodin ne usliša vapaje moga siromašnogsrca te od mene ne povuče ovaj zahvat.“Godinama su vjernici sa svih strana svijetadolazili k ovom fratru sa stigmama da ih zagovarakod nebeskoga Oca. Proživio je pedesetgodina u molitvi, poniznosti, patnji i žrtvi.Da bi ostvario svoju ljubav, otac Pio djelovaoje dvosmjerno: okomito prema Bogu stvaranjem„molitvenih skupina“ i vodoravno premabraći gradnjom moderne bolnice „Kućaublaženja patnje“. U rujnu 1968. tisuće duhovnihsinova oca Pija okupilo se u San GiovannijuRotondu na spomen 50. obljetnicenjegovih rana i proslavu IV. međunarodnogasusreta molitvenih skupina.Proglašenje blaženim i svetimZbog svojih krjeposti i svoga duha molitve,zbog žrtava i jer se potpuno posvetio dobrusvih duša, već je za zemaljskoga života uživaougled svetosti. U godinama nakon smrti svese više širio glas o njegovoj svetosti i čudesimakoja su se događala na njegov zagovor. Bio jeto nezaobilazan crkveni fenomen koji se proširiopo cijelome svijetu. Tako Bog Crkvi otkrivaželju da ga i na zemlji proglasi njegovimvjernim slugom. Nije prošlo mnogo vremenai njegova su braća pokrenula proces za njegovimproglašenjem blaženim i svetim.Crkva je o. Pija proglasila blaženim 2.svibnja 1999. Tada se na Trg sv. Petra u Rimuokupilo milijun vjernika. Obred proglašenjao. Pija blaženim predvodio je papa IvanPavao II. Samo tri godine kasnije, 16. lipnja2002., Ivan Pavao II. proglasio ga je i svetim.Bit ću papaNa žalost, i danas neki u Italiji osporavaju o.Pija, no Ivan Pavao II. dobro je znao o komuje riječ. Na poticaj dvoje talijanskih studenataKarol Woytila je, kao mlad svećenikna studiju u Rimu, susreo o. Pija u San GiovannijuRotondu. Nakon polusatnog razgovoras o. Pijom na upit što misli o njemu,Karol Woytila je odgovorio: „Ma, jedan neobičanredovnik. Rekao mi je da ću biti papa!“Karol Woytila je i kao kardinal posjetio SanGiovanni Rotondo, a kao papa u njemu jebio dva puta. Papa Benedikt XVI. posjetioje to mjesto 21. lipnja 2009. kao „običanhodočasnik“. I drugi pape gajili su poštovanjeprema stigmatiziranom redovniku. Cijenioga je i blagi Benedikt XV., a visokoobrazovanipapa Pio XI. dao mu je povijesni činblagonaklonosti. Pio XII. s njime se duhovnopotpuno slagao. Čak je u jednoj bilokacijio. Pio bio kod pape Pija XII. Ivan Dobri(Ivan XXIII.) konačno je prepoznao laži kojimase htjelo ocrniti tog redovnika. Za PavlaVI. on bijaše savjest, a ponizni Ivan PavaoI. nosio ga je u srcu. I za Ivana Pavla II.bio je on privlačna točka dok je teolog BenediktXVI. skretao na nj pozornost.Njegov grob u San Giovanniju Rotondugodišnje posjeti i do sedam milijuna hodočasnika,ne samo iz Italije! San Giovanni Rotondoje grad s oko 27.000 stanovnika i nalazise u provinciji Foggiji, u regiji Apuliji.Poslije hodočasničkog mjesta Guadalupe uMeksiku i vječnoga grada Rima treće je najposjećenijehodočasničko mjesto na svijetu.Kroz mjesto prolazi državna cesta koja od Sv.Severa vodi do Monte Sant Angela, do Mihaelovešpilje u kojoj se prije petnaest stoljećaukazao arkanđeo Mihael.Zanimljiva događanja u životu o. PijaFrancesco je ukazanja imao već u ranoj dobi,ali o njima nije govorio jer je mislio da se takvestvari događaju svima. Ukazivali su muse anđeli, svetci, Isus, Gospa, a ponekada iđavli. Koncem prosinca 1902., dok je razmišljaoo svome zvanju, Franjo je imao viđenjekoje nekoliko godina kasnije opisuje upismu svome ispovjedniku. U pismu progovarau trećim licu:„Franjo je vidio tik uza se veličanstvenogčovjeka rijetke ljepote, sjajio se kao sunce, kojiga je uzeo za ruku i ohrabrio preciznim pozivom:‘Dođi sa mnom jer ti odgovara boriti sekao hrabar ratnik.’ Bio je odveden na jednoprostrano polje, među mnoštvo ljudi podijeljenihu dvije grupe: s jedne strane ljudi veoma lijepogalica i u bijelim haljinama, s druge straneljudi ružnoga pogleda i obučeni u crne haljinepoput crne sjene. Mladić smješten međuova dva krila gledatelja vidi čovjeka goleme visines užasnim licem koji dolazi ususret i čelomdodiruje oblake. Osoba uz njega hrabrilaga je da se bori s ovim monstrumom. Franjo jemolio da ga se poštedi od ovoga bijesa straneosobe, ali ovaj sjajni to nije prihvatio: ‘Uzaludnoje tvoje opiranje, s ovim se dolikuje potući.Ohrabri se, s pouzdanjem uđi u borbu, pomaknise naprijed jer ja ću ti biti blizu. Pomoći ćuti i ne ću dopustiti da te on obori!’ Sudar bi prihvaćeni ishod strašan. Uz pomoć sjajne osobeuvijek blizu sebe Franjo je imao bat i pobijedio.Monstrum prisiljen na bježanje povukao se izavelikog mnoštva ljudi strašnog izgleda koje jeurlalo, vikalo, proklinjalo. Drugo mnoštvo ljudidivnoga izgleda pljeskalo je i hvalilo onogakoji je pomogao Franji u tako oštroj bitci. Osobasjajnija od sunca stavila je na glavu pobjedonsonogaFranje krunu veoma rijetke ljepotekoja se ne može opisati. Krunu je odmah skinuladobra osoba koja je točno objasnila: ‘Jednudrugu ljepšu sam za tebe pripravio, ako sebudeš znao boriti protiv one osobe s kojom sise sada borio. On će se stalno vraćati na napad.Bori se i ne sumnjaj u moju pomoć… Ne bojse njegova uznemirivanja, ne plaši se njegovestrašne nazočnosti… Ja ću ti biti uvijek blizu ipomoći ću da ga uspiješ oboriti!’“Takvih je susreta s „neprijateljem duša“ tijekomsvoga života o. Pio imao mnogo. Jedne večeridok se sâm ispružen na poljskom krevetuodmarao u sobi za goste u prizemlju samostana,ukazao mu se čovjek umotan u crni ogrtač.Otac Pio iznenađeno ustade i upita čovjeka štotraži. Nepoznati odgovori da je jedna duša izčistilišta: „Ja sam Pietro di Mauro. Umro sam upožaru 18. rujna 1908. u ovom samostanu kojije nakon eksproprijacije crkvenih dobara preuređenu ubožnicu za stare. Umro sam u plamenu,u svojoj slamarici u snu, upravo u ovojsobi. Dolazim iz čistilišta. Gospodin mi je dopustioda dođem ovamo i zamolim za jednusvetu Misu sutra ujutro. Zahvaljujući toj svetojMisi, moći ću ući u raj.“Otac Pio obeća da će sutra ujutro slavitisvetu Misu za nj. „Htio sam ga otpratiti dovrata samostana. Vodio sam računa o tomeda sam govorio s umrlim. Izišavši pred crkvu,čovjek, koji je dotad bio uza me, odjednom jeiščeznuo. Moram priznati da sam se vraćajućiu samostan preplašio. Od oca gvardijana, kojemunije promakla moja uzbuđenost, tražiosam dopuštenje da slavim jednu svetu Misuza tu dušu nakon što sam mu ispripovijedaosve što se dogodilo. Nekoliko dana poslijegvardijan je otišao u općinu u San GiovanniRotondo gdje je, u stanju duša, želio vidjeti jeli se takav događaj zbio. U registru umrlih za1908. našao je za mjesec rujan da je Pietro diMauro umro točno 18. rujna 1908. u požaru“,pripovijedao je kasnije o. Pio o tom ukazanju.36 | Glasnik mira | MeđugorjeGodište VIII. | broj 8 | kolovoz 2013. | 37