posebni

posebni prilog 

hrvatski jezik 

siječanj 2008. 

DANAS

IVAN LOVRENOVIĆ 

Hrvatski jezik 


i njegova politika 

Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni jezik ne može ne biti 

predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), 

i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, 

najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna 

O 

stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini čuju 

se najrazličitije prosudbe, od katastrofičnih, koje 

govore o njegovoj ugroženosti i mogućem nestanku, 

do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, 

da on ugrožava opstojnost i “izvornost” bosanskoga 

jezika, odnosno jezika Bošnjaka... Jasno je da su to dnevnopolitički 

motivirane prosudbe, a jasno je i s kojih nacionalnih 

adresa dolaze jedne, s kojih druge: na ugroženost 

hrvatskoga jezika žale se hrvatski političari i nacionalno 

zažareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika 

žale se isti takvi bošnjački. Ogledni primjer za to predstavlja 

situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim 

medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati 

oba nacionalna područja, u svim relevantnim vidovima 

programa, a ponajprije u jeziku. Ta se televizija nebrojeno 

puta našla na meti žestoke kritike s jedne i s druge strane: 

hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji 

zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je 

FTV praktično bošnjačka televizija, bošnjačka se strana 

užasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio 

FTV, te se govori o pogubnoj jezičnoj “kroatizaciji”. Ne 

tako davno, ugledni je bošnjački pisac u svojemu strahu 

velikomu čak otkrio – “proustaški jezik” na Federalnoj 

televiziji! 

Pokondirenost politike 

Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz Hrvojeva misala, glagoljski kodeks 1403/04. 

Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledišta 

ne može biti ispravno, pogotovo ne može biti da je jedno 

savršeno ispravno a drugo posve ništavno. To znači da 

oba imaju fantomsku prirodu, da im zapravo i nije cilj da 

istinito predstave stanje jezika, nego da takva njihova sukobljenost 

odražava latentnu političku suprotnost između 

dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele 

2

isti politički prostor i institucije, a način na koji treba da 

ga dijele nije uređen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. 

Zato se uslijed takvoga stanja javlja i učvršćuje nepovjerenje, 

strah od zakinutosti, i sve dublje povlačenje u oklop 

vlastitoga stava i mišljenja, neovisno o stvarnom stanju 

stvari. Što je najgore, potpuno se gubi osjećaj za ono što 

je razumno i opravdano u razlozima, prigovorima i interesima 

onoga drugoga. A na samomu tijelu jezika, onda, 

to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronađe i 

ozakoni što više upečatljivih razlika spram drugog jezika, 

kako bi se što jasnije uspostavili kao samovlasni, i međusobno 

razgraničili. Ta se pojava, uz osudu i porugu, najviše 

pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritičan “uvoz” jezičnih 

elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista 

ima (srećom, manje nego prije dvanaest ili deset ili osam 

godina), i jest za osudu jer je samorazarajuće za vlastiti 

jezični osjećaj, a osim toga spada u onu vrstu društvene 

devijacije koju je genijalni Sterija nazvao “pokondirenost 

tikve”. No, nitko još nije primijetio kako se potpuno isti 

odnos, samo u drukčijem obličju, prakticira s bošnjačke 

strane kada se potpuno “normalni”, bosanski ukorijenjeni 

hrvatski jezični elementi (koji su nekada u govornoj 

i književno-jezičnoj praksi bili itekako prirođeni i muslimanima-Bošnjacima) 

proskribiraju i izvrgavaju ruglu 

kao “tuđi”, kao “kroatizacija”... (Da iz groba ustane čestiti 

Mula Mustafa Bašeskija, sjajni sarajevski ljetopisac, pa da 

vidi kako među današnjim njegovim sugrađanima, čak i 

kolegama po peru, ima onih što se čudom čude i kojima 

se priviđaju “ustaše” kada čuju siječanj, veljača, svibanj, 

tisuća, šćedim itd, sve uobičajene riječi iz njegova jezika 

bosanskoga, pitao bi se kamo je zalutao...) 

Da je ovo trvenje u biti stvar politička, te da proizlazi 

iz nejasno riješenoga političkog odnosa između Bošnjaka 

i Hrvata kao nacija, najjasnije govori činjenica da se 

praktično nigdje ne problematizira pitanje trećega – srpskog 

jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su već 

svi prešutno prihvatili stav da Srbi imaju “svoj entitet” i u 

njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, uređuju po kriteriju 

evidentne srpske većine, makar bi po ustavu i tamo sva tri 

naroda trebala biti “konstitutivna”. 

Rastakanje ćirilometodskog naslijeđa 

Sociolingvistika, grana znanosti koja se bavi proučavanjem 

društvene uloge jezika, odavno zna za pravilo o 

dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. 

Simbolička funkcija jezik povezuje s političkim 

pitanjima kolektivnoga identiteta određene kulturne 

i nacionalne zajednice, komunikacijska se odnosi na (prvenstvenu 

i prevažnu) ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji 

i razumijevanju. U zajednicama s više nacija 

a sa zajedničkom jezičnom podlogom, kakva je Bosna i 

Hercegovina, iz različitosti ovih dviju funkcija proizlaze 

mnoge komplikacije, čak i sukobi, te je od izuzetne važnosti 

razumjeti da su obje funkcije jednako važne, i da je 

pogrešno zanemarivati jednu na račun druge. Konkretno, 

u Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon 1990. 

godine a inovirana u Daytonu 1995, to znači da su prihvaćena 

tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim 

nazivima, sa svim konzekvencijama u obrazovanju, 

u medijima, u tzv. službenoj upotrebi jezika, u čemu se 

ogleda simboličko-politička funkcija jezika. Ali to znači 

i da imamo stvarnost (i povijest) u kojoj ta tri službena 

Kip Ćirila i Metoda u Ohridu – Makedonija 

jezika na komunikacijskoj razini funkcioniraju praktično 

kao jedan jezik. 

Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni 

jezik ne može ne biti predmetom politike. A kao i svaka 

politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezična politika 

u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po 

samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li 

biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, 

nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne 

samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te 

koncepcije provode u život. Bivalo je u nas da je politika 

u jezičnim pitanjima bila mudrija od jezičnih stručnjaka. 

(Jedan takav historijski moment nastao je početkom 

sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je baš politika 

spriječila potpunu jezičnu kolonizaciju i unitarizaciju 

Bosne i Hercegovine, iza koje su zdušno stajale mnoge 

profesorske veličine. Stvari su kasnije krenule drugim tokom, 

ali to je posebna tema.) 

Možda nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume 

u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima 

sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz 

hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost 

Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila 

je to ćirilometodska akcija u 9. stoljeću, kada je vizionarska 

politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala 

solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu 

Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je 

značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga 

svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu 

Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci 

po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici 

Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a 

hrvatski jezik danas 

3


Kašićev prijevod Biblije iz 1625. izdan tek 1999. godine 

tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je 

da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako 

čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna 

do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, 

ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, 

odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima 

nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno 

okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične 

gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je 

iznova “standardizirati” jezik svetih knjiga za potrebe 

slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem 

broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih 

koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga 

“esperanta” fra Rafaela Levakovića, koji je na 

kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala 

zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio 

svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom “Iliriku” 

(praktično: slavenski jug), za koji je kao osnovu uzeo 

štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer 

ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući 

spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev 

prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve 

do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi 

imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je 

njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski 

svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične 

standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže. 

Vitalni interes 

Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, 

kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, 

natjecali u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, 

i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i 

u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav 

koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno 

hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao 

da je stidno, zato što se tijesno prepliće s 

kulturnim i jezičnim osobinama drugih, 

tvoreći zajednički bosanskohercegovački 

kulturni i jezični kontekst. Nastojalo se u 

standardizaciji jezika postići što veća razlikovnost 

od bosanskoga/bošnjačkoga i 

srpskog, a u tomu su svojim znanstvenim 

autoritetom prednjačili najveći stručnjaci iz 

hrvatske lingvističke znanosti, poput Dalibora 

Brozovića. Kasnije, drugi poznati hrvatski 

jezikoslovac Tomislav Ladan pokušao je odnos 

hrvatskoga i bosanskoga slikovito objasniti 

ovako: Ono što se naziva bosanskim jezikom 

ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi. 

Ostaje, međutim, posve nejasno, nelogično i kontraproduktivno: 

zašto ih uopće oduzimati! Pogotovo iz 

perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji 

je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s 

“orijentalizmima” bio familijaran oduvijek. 

Takvom jezičnom politikom postiže se paradoksalni 

učinak: standardizirajući jezik na takav način, kod Hrvata 

iz Bosne i Hercegovine slabi i opada komunikacijska 

sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici 

(Bosni i Hercegovini), što je protiv svih elementarnih 

naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog, naprosto 

– vitalnog interesa! Da stvar bude još gora, uopće 

nije sigurno da se oni na taj način “idealno” stapaju s Hrvatima 

u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Zaboravlja 

se, naime, da u jeziku, u govornoj praksi, postoji 

još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji 

i “prirodniji” od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A 

kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih 

uvijek “izdaje” kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže 

Srbima i Bošnjacima, nego urbanim Hrvatima iz Hrvatske. 

Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati da 

bi bili “bolji”, “veći” i “čišći” Hrvati, to je psihološki teror 

nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva. Zato danas 

u Bosni i Hercegovini mnogi Hrvati još uvijek trpe 

posljedice takve nakaradne jezične politike, a da toga često 

nisu ni svjesni. Što je još najgore, u hrvatskim školama 

takav pristup jeziku još uvijek je na snazi. 

Danas, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini još uvijek 

stoji pred nekoliko otvorenih razvojnih mogućnosti. 

Jedna je da se nastavi dosadašnjim putem, usvajajući 

normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. (Srećom, 

tamo je ipak zavladala mnogo relaksiranija klima nego 

u Tuđmanovo doba, pa taj put više ne pati od nekadašnje 

rigidnosti.) Druga je mogućnost da se vlastitim snagama 

poradi na specifičnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji 

hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim 

potrebama kako ih postavlja današnje ustrojstvo Bosne i 

Hercegovine. Treća mogućnost čini se utopijskom, jer za 

nju sada nema ni minimuma volje ni na jednoj strani: da 

se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog 

jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj 

standardizaciji na temelju konjunktivne norme, 

koja bi priznala i izražavala sve nacionalno-jezične 

specifičnosti tamo gdje ih ima. U tom slučaju pokazalo 

bi se da je naziv jezika najmanji problem, naime i dalje bi 

ga svaki narod mogao nesmetano zvati svojim imenom. 

Više je nego jasno da će o svakoj od ovih mogućnosti odlučivati 

– politika. 

4

JOSIP BAOTIĆ 

Standardnojezični 

izbori 

Status specifičnosti hrvatskog jezika u zajedničkom standardnom jeziku 

Humačka ploča (10/11. stoljeće) – najraniji dokument bosančice 

(uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih) čuva se 

u Franjevačkom samostanu Humac kraj Ljubuškog 

Nakon raspada zajedničkog standardnog jezika Srba, 

Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, koji je pod nazivima 

srpski (i)li hrvatski, odnosno hrvatskosrpski ili 

srpskohrvatski funkcionirao gotovo stoljeće i pol, i 

kod nas i u svijetu, među slavistima, a i izvan njihovog 

kruga ne prestaje diskusija o znanstvenom statusu 

novih jezika: hrvatskog, srpskog, bosanskog (bošnjačkog) i 

crnogorskog jezika, kako na razini jezika kao dijasistema, 

zajednice narodnih govora, tako i na razini jezika kao sistema, 

standardnih idioma kao komunikacijskog vida tog 

jezika u okviru nacionalnih zajednica. Mada alternativno 

pitanje jezik ili jezici nije adekvatno pitanje jer odgovor 

najbliži istini može biti samo i jezik i jezici, ono je i danas 

najčešće prisutno u raspravama, kao i opredjeljenja 

izvan lingvističkih krugova, ali i nekih lingvista, za odgovor 

– samo jezik ili samo jezici. Ovako radikalan odgovor 

je samo pola istine jer tvrdnja samo jezik počiva na 

genetsko-tipološkom kriteriju koji je relevantan za jezik 

kao zajednicu narodnih govora, a tvrdnja samo jezici na 

sociolingvističkim kriterijima, koji su opet relevantni za 

komunikacijski najprestižniji jezički idiom – standardni 

jezik. Kad se zna da su standardni jezici stečevine razvijene 

u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kod većine 

europskih naroda, a da su jezici u načelu stari koliko i 

ljudske zajednice, razumljivo je zašto je nužno imati u 

vidu distinkciju između dva osnovna vida ispoljavanja 

jezika pri izricanju suda i o jeziku kao jedinstvu svih vidova 

ispoljavanja. Znanost je govore, prvo Hrvata i Srba, 

a kasnije i Crnogoraca i Bošnjaka definirala kao konstituente 

jednog jezika, u vremenu kada je klasificirala jezike 

primjenjujući genetsko tipološke kriterije, a nazive izvodila 

iz nacionalnih etiketa umjesto brojnih naziva zasnovanih 

na regionalnom kriteriju: slavonski, dalmatinski, 

bosanski, horvatski, goranski, racki itd. To, razumije se 

ne sprečava danas ni jednog Hrvata, Srbina, Bošnjaka i 

Crnogorca da današnji naziv jezika protegne i na daleku 

prošlost i u njoj traži korijene, ali ga stavlja pred nepremostivu 

prepreku da kaže po čemu se njegov jezik u toj 

dalekoj prošlosti razlikovao od druga tri. 

Mogućnost daljeg razvitka 

Poteškoće bi bile brojne kada bismo i standardnojezičnu 

posebnost bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog 

jezika morali dokazivati jezički relevantnim ra zlikama 

iz prostog razloga što su oni svi razvijeni na osnovi istog 

jezičnog idioma i uz to nižeg ranga od idioma kategorije 

jezika – istočnohercegovačkim govorima štokavskog. No, 

za posebnost standardnih jezika nastali na istoj dijalekatskoj 

osnovi dovoljna je prepoznatljivost normom stabiliziranog 

jezičkog idioma za potrebe određene nacionalne 


5

Baščanska ploča (početak 12. stoljeća) – najpoznatiji glagoljični spomenik 

pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka ćirilična slova) 

nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku 


zajednice. A to za hrvatski jezik nije bilo 

teško pokazati i dokazati u svim etapama 

funkcioniranja zajedničkog standardnog 

jezika – od zasnivanja do raspada. 

Standardizacija jezika, kao što je poznato, 

odvijala se neovisno i kod Hrvata i 

Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije 

i u osnovi uobličila u prvoj polovici devetnaestog 

stoljeća. Mada viđenje standardnog jezika i put do 

njegovog uobličavanja nije bio identičan, i u jednom i u 

drugom slučaju štokavsko narječje je poslužilo kao osnovica 

za standardni jezik, pa su i rezultati standardizacije 

bili isto – samo malo drugačije. Oba jezika je povezivalo 

ono što svaki jezik određuje suštinski – struktura ili, pojednostavljeno, 

ono što je pripadalo gramatici, a razlikovalo 

ono što je površinsko – što je izvan strukture i što je 

podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za 

različit izbor normativci opredijelili. 

Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj 

osnovi otvara se, u načelu, mogućnost daljeg razvitka u 

pravcu približavanja – smanjivanjem razlika i u pravcu 

udaljavanja – povećavanjem razlika tamo gdje je to moguće. 

Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite – približavanje, 

čak i uz izrazito nastojanje ne može prerasti u 

unificiranje, a udaljavanje dovesti do strukturno različitih 

jezika. Na to se, nažalost, često zaboravljalo, ako se uopće 

toga bilo svjesno. 

Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima 

nacionalno homogenih zajednica različit izbor, a 

da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i 

da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije 

ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao 

po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na 

globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive 

vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako, 

kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standardnojezično 

zajedništvo, on je bio i ostao hrvatski ili 

srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom 

markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura 

u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i 

crnogorskom sastavnicom. 

Jezik kao emanacije duha naroda 

Složena etnička slika korisnika zajedničkog jezika učinila 

je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces 

normiranja zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba, 

Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožeta dvjema oprečnim 

tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo 

neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva 

je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fizionomije 

– osnovnog obilježja standardnog jezika; druga potrebom 

očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim 

nasljeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni 

odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima 

njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jačeg ili 

slabijeg protežiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom 

sustavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko 

njih i na individualnom planu, nego na planu revizije 

zajedničke norme bilo u pravcu njenog unificiranja bilo 

u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo 

reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti, 

čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja 

bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog 

za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika. 

Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u 

osnovnim funkcijama jezika, prvo u komunikativnoj, a 

drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao 

društvene kategorije. 

Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog 

odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su 

kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom 

životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se 

radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam, 

ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog 

bogatstva zajedničkog jezika, mada je, u suštini, 

favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi 

imalo istu motivaciju – afirmaciju jezika kao emanacije 

duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije 

standardnog jezika vidjeli su u unifikaciji šansu 

za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijednosti i izvan 

svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to 

znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji 

su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo 

na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način 

za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja 

6

donošena favoriziranjem značaja jedne i neuvažavanjem 

značaja druge funkcije prihvatana kao nužno zlo i živjela 

samo do izmjene odnosa snaga. 

Specifičnosti limitirane normom 

Realizacija srpskih i hrvatskih specifičnosti u standardnom 

jeziku na matičnim prostorima Srba i Hrvata, 

točnije na prostoru Hrvatske i Srbije, bila je de facto limitirana 

normom, drugim riječima bila je, u načelu, onoliko 

realizacija srpskog i realizacija hrvatskog jezika koliko 

je norma dozvoljavala, dakle neupitna u smislu izbora i 

opredjeljenja pojedinca za dublete ove ili one provenijencije. 

Moglo bi se reći da ni u Crnoj Gori nisu postojale 

dileme u opredjeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina, 

sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna 

naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih 

ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na političkoj 

sceni, što znači obojen više srpski nego hrvatski. 

Nepovoljan položaj hrvatskih specifičnosti u jeziku 

izvirao je konstantno iz činjenice da su Hrvati najmalobrojniji 

u Bosni i Hercegovini, a u vremenu druge Jugoslavije 

što je ispoljavanju hrvatskog osjećaja na bilo kom 

planu, za razliku od srpskog, pripisivana negativnu konotacija, 

nacionalizam, pa i ustaštvo. Da bi to izbjegli, Hrvati 

su često zatomnjavali emocionalnu opredijeljenost 

za varijetete hrvatske provenijencije u jeziku i prihvatali 

izbor većine, tj. rabili one jezične vrijednosti koje su ih 

manje markirale kao pripadnike nacije nego kao članove 

državne zajednice. 

Standardnojezični lik hrvatskog ili srpskog, hrvatsko-srpskog 

ili srpsko-hrvatskog jezika, već kako ga je tko i kada 

zvao i kako je zvanično imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini 

zbog iznesenih činjenica, za razliku od stanja na 

drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. neprofiliran 

i na općem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica. 

Na ovom drugom, bar što se tiče Hrvata i Bošnjaka, 

on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i 

kod pojedinih nacionalno “osviješćenih” intelektualaca 

i pisaca, koji su – za razliku 

od većine kulturnih i 

V ime Božje se leži 

Radovan Pribilović 

na svojoj zemlji na 

plemenitoj na Ričici. 

Bih z bratom 

se razmenio 

i ubi me Milko Božinić 

i sa svojom bratjom. 

A brata mi isikoše i 

učiniše vrhu mene krv 

nezaimitu. 

Nek (zna) tko je moj 

mili 

Nadgrobna ploča, 

Ričica kraj Kraljeve 

Sutjeske, prva 

polovica 15. stoljeća, 

sada u Franjevačkom 

samostanu u 

Kraljevoj Sutjesci 

društvenih djelatnika, čiji je jezični izraz najčešće bio 

nacionalno neutraliziran – izborom jezičnih vrijednosti 

potvrđivali svoj nacionalni identitet. 

Nezadovoljstvo Hrvata na općem planu odnosima u 

standardnojezičnom zajedništvu odražavalo se i među 

Hrvatima na prostoru Bosne i Hercegovine i u vremenu 

kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opću 

situaciju u jeziku. Naime, sve do sedamdesetih godina 

prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se više realiziralo 

“zacrtano” nego kreiralo “poželjno” u normi. 

Stilističke rezerve 

Peti kongres jugoslavista, održan u Sarajevu 1965. godine 

i posvećen normi u standardnom jeziku, nagovijestio 

je zaokret u tretmanu standardnojezičnih varijeteta. 

Definitivno je prevladalo mišljenje da se oni ne mogu 

svoditi na razinu stilističkih rezervi, kako su najčešće 

vrednovani u pristupu lingvista koji su težili k unificiranju 

standardnojezične norme i eliminaciji mogućnosti 

izbora, nego da se moraju prihvatiti kao specifičnosti 

nacionalnih realizacija zajedničkog standardnog jezika. 

U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom 

i nadom u bolje sutra – kod Hrvata kao sloboda izbora 

i upotrebe specifičnosti hrvatskog jezika bez posljedica 

zbog izbora, kod Bošnjaka i kao nagovještaj mogućnosti 

vlastitog profiliranja tog izbora. Deklaracija o nazivu i 

položaju hrvatskog jezika iz 1967. i sve što se poslije toga 

događalo potakla je najprije (1970. g.) književnike među 

Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da ukažu na neravnopravan 

položaj varijeteta hrvatske provenijencije u praksi, 

tj. realizaciji zajedničkog standardnog jezika, odnosno 

na opstrukciju prava izbora varijeteta čak i u književnoumjetničkom 

stvaralaštvu. 

Određene promjene stanja u ostvarivanju ravnopravnosti 

u jeziku otvorilo je zasnivanje književnojezične politike 

u Bosni i Hercegovini početkom sedamdesetih godina. 

Društveni čimbenici utvrdili su principe i okvire ponašanja 

u vezi s prirodom standardnog jezika i njegovim 

funkcioniranjem. Dva od četiri njena osnovna principa 

otvarala su prostor za funkcionalnu perspektivnost 

specifičnosti koje su karakterizirale hrvatski 

vid realizacije zajedničkog standardnog 

jezika – prvi je govorio o zajedničkom 

standardnom jeziku kao “jedinstvu 

raznolikosti i varijantnih razlika”, a četvrti 

o “punoj slobodi individualnog izbora jezičkih 

izražajnih sredstava”. 

Potiskivane 

hrvatske specifičnosti 

Da načelna opredjeljenja ne moraju da 

znače mnogo, povijest je potvrdila na brojnim 

primjerima. I ovaj put se pokazalo da 

je teže liječiti nego što je bilo spriječiti. A 

u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je 

iz standardnojezične upotrebe potiskivano 

sve što je moglo biti prepoznato kao hrvatska 

specifičnost, sustavno ili po inerciji 

funkcionalno prestižnijeg, sasvim je svejedno, 

tako da se i tako frekventne i uobičajene 

riječi na bosanskohercegovačkom 


7


prostoru, i ne samo kod Hrvata nego i kod Bošnjaka, pa i 

Srba, kao kruh, grah, opći, prema svjedočenjima istraživača, 

nisu mogle naći u sredstvima javnog komuniciranja, na 

stranicama novina ili na radiju, u vremenu zasnivanja koncepta 

književnojezične politike. Na Mostarskom savjetovanju 

1973. g. I. Lovrenović je ukazao na neodrživost takve 

prakse i s lingvističkog i s društvenog stajališta. 

Promjena odnosa se odvijala sporo ne samo zbog težine 

izmjene postojećeg stanja nego i zbog činjenice da je 

u četvrtom principu sloboda izbora ograničena na individualnu 

sferu, a da je individualnoj upotrebi kao antipod 

suprotstavljena “kolektivna”, kao prestižnija i poželjnija. 

Činjenica da standardnojezični izraz sh/hs jezika u Bosni 

i Hercegovini, što se podrazumijevalo pod “kolektivna 

upotreba, nikada nije definiran čak ni na razini kodeksa 

upotrebe u sredstvima javnog obavještavanja, govori da ni 

manipulacije slobodom u individualnoj upotrebi nisu bile 

ni isključene ni nepoznate. Iako se ne može ni s današnje 

distance reći da pozitivnih pomaka nije bilo i da se odnos 

prema specifičnostima hrvatskog jezika u zajedničkom 

standardnojezičnom izrazu u Bosni i Hercegovini nije mijenjao 

u vremenu djelovanja koncepta književnojezične 

politike, od 1970. do 1990., ne može se reći ni da je stara 

praksa “intervencija” bila beznačajna. Naime, pokrenute 

su mnoge aktivnosti u afirmaciji varijeteta pa su pravo 

građanstva dobile i specifičnosti hrvatskog jezika, kao 

npr. leksičke: stroj, plin, ožujak, sigurnost, zrak, nogomet, 

kruh, grah, obljetnica, tisuća, tjedan, uvjet ili fonetske: Babilon, 

Bizant, duhan, kuhar, kronika, kemija, kisik, ocean, 

općina, ili gramatičke: osnova – na osnovi, Ivo – Ive, teritorij 

– teritorija, socijalist – socijalista, istina ne kao hrvatske 

vrijednosti prema srpskima, nego kao jezično bogatstvo, 

varijeteti na prostoru Bosne i Hercegovine. Uza sve to, 

petnaest godina nakon proklamiranja principa književnojezične 

politike književnik V. Koromana, piše lektoru 

jednog časopisa, Hrvatu, pismo u kojem ga pita s kojim 

pravom je u njegovom tekstu izvršio preoblike na više od 

trideset mjesta, a kojima su specifičnosti hrvatskog jezika 

zamijenjene vrijednostima iz srpskog jezika, uobičajene 

u kolektivnoj upotrebi standardnojezičnog izraza. 

Varijetetima karakterističnim za hrvatski standardni 

jezik u standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini put 

nije bio široko otvoren, dakle uvijek, ni preko slobode individualnog 

izbora mada je isticano da “kad se književni, 

Slijeva: 

Povelja bosanskoga 

bana Kulina 

(29. 8. 1189) – prvi 

diplomatski dokument 

pisan bosančicom 

Prva stranica Oporuke 

velikog gosta Radina 

Butkovića (5. 1. 1466) 

– važan dokument 

srednjovjekovne 

Crkve bosanske 

Deklaracija o 

nazivu i položaju 

hrvatskog književnog 

jezika, u: Telegram, 

Zagreb 17. 3. 1967. 

naučni radnici, žurnalisti, društveni radnici i drugi građani 

pojavljuju u jezičkoj komunikaciji ili u usmenom i 

pismenom izražavanju kao pojedinci, kad govore u svoje 

ime, odnosno kad potpisuju svoje tekstove”... “niko, pogotovo 

lektori i korektori, urednici u redakcijama i drugi” 

nemaju pravo da nameću svoj izbor. 

Koncept književnojezične politike u Bosni i Herce govini 

omogućio je varijetetima karakterističnim za hrvatski 

jezik samo da ugledaju svjetlo dana na svim razinama 

funkcioniranja standardnog jezika i tako ih učinio 

formalno ravnopravnim s već ustaljenim sinonimima 

na ovom prostoru, tj. onima koji su imali karakter specifičnosti 

srpskog standardnog jezika. Funkcionalna 

ravnopravnost, u smislu ravnomjerne, ili bar približno 

ujednačene upotrebe nije pratila ovu prvu. Pred kraj 

osamdesetih, u praskozorje društvenih promjena koje su 

bile na vidiku, pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda 

Bosne i Hercegovine u jeziku ponovno je aktualizirano. 

Na stranicama Oslobođenja svoje viđenje kvalitetnog 

pomaka u odnosu na postojeće stanje iznijeli su brojni 

naučni i kulturni djelatnici, književnici i umjetnici. Jedni 

od njih su rješenje vidjeli u radikalnim potezima – ozakonjenju 

nacionalnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog 

kao posebnih jezika u Bosni i Hercegovini, dakle 

disoluciji zajedničkog standardnojezičnog izraza, drugi u 

intenziviranju započetih procesa – dosljednijem i iskrenijem 

odnosu prema duhu književnojezične politike i 

dosljednijim ponašanjem u praktičnom ostvarivanju prava 

na slobodu izbora jezičnih varijeteta u okviru jednog 

jezika. Društvene promjene na širem planu devedesetih 

godina deaktuelizirale su definitivno pitanje kojim putem 

do ravnopravnosti u jeziku. Disolucija zajedničkog standardnog 

jezika na hrvatski, srpski i bosanski na općem 

planu, prenesena je i na standardnojezični izraz u Bosni 

i Hercegovini. Hrvatski, bosanski i srpski jezik postali su 

ustavna kategorija. Svi su dignuti na razinu službenih jezika 

na cijelom teritoriju. Moglo bi se pomisliti da je time 

priželjkivana ravnopravnost hrvatskog jezika s druga dva 

u Bosni i Hercegovini ostvarena. Nažalost, nije. Formalnopravna 

ravnopravnost jezika je samo pravna pretpostavka 

za suštinsku ravnopravnost u jeziku – za komunikacijsku 

ravnopravnost. A od takve ravnopravnosti s govornicima 

bosanskog i srpskog jezika govornici hrvatskog 

jezika u Bosni i Hercegovini su još uvijek daleko. 

8

Upovijesti hrvatskoga standardnog (književnog) jezika 

jezik bosanskohercegovačkih Hrvata i bosanskohercegovačko 

pisano naslijeđe ima vrlo važnu 

ulogu, a posebice izvanredno bogato i raznovrsno 

pisano naslijeđe franjevaca Bosne Srebrene. Franjevci 

dolaze u Bosnu i Hercegovinu već krajem 13. stoljeća 

i formiraju najprije kustodiju pa onda i provinciju, 

IVO PRANJKOVIĆ 

Od Divkovića 

do danas 

Smatram da bosanskohercegovački Hrvati i zbog odnosa prema svome 

materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije u kojoj žive, imaju pravo 

(da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije, 

posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa 

Fala od sveti (1708), zbirka propovijedi 

fra Stipana Margitića pisana bosančicom 

koja će se u pojedinim razdobljima protezati sve od juga 

Dalmacije do Budima na sjever, a na istok obuhvaćati 

čak i dijelove Bugarske. Oni svi pišu štokavskim narječjem 

ikavsko-ijekavskoga tipa koje će već od početka 17. 

stoljeća (posebno pritom mislim na djelovanje fra Matije 

Divkovića, osobito na njegova dva Nauka i Besjede) postati 

relativno čvrsto strukturiran i jasno profiliran književnojezični 

uzus. Taj će uzus odigrati presudnu ulogu 

u procesima standardizacije hrvatskoga, pa donekle čak 

i srpskoga književnog jezika. Naime i Karadžićeva se jezična 

i pravopisna reforma uvelike oslanja na taj uzus i u 

odnosu na nj ne predstavlja gotovo nikakvu stvarnu novost 

(novost ona predstavlja u odnosu na slavenosrpsku 

odnosno ruskocrkvenoslavensku tradiciju kod Srba). 

Također je vrlo važno da je franjevačka pisana tradicija 

izrazito raznovrsna i funkcionalno relativno polivalentna 

(tj. da obuhvaća različita znanstvena, umjetnička, 

praktična, i uopće životna područja): ona obuhvaća i 

vjerskopoučna djela (katekizme, zbirke propovijedi, liturgijska 

djela, raznolike prijevode crkvenih spisa, posebno 

s latinskog i talijanskoga jezika, vrlo brojna djela koja se 

odnose na Franjevački red te njegovo ustrojstvo i djelovanje 

itd.), i početnice za opismenjavanje (tzv. bukvare), i 

izvanredno važne i prelijepo pisane franjevačke ljetopise 

(posebno fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića i fra Marijana 

Bogdanovića), i mnoga djela u stihovima (s tog je 

stajališta posebno važna djelatnost fra Lovre Šitovića, fra 

Vice Vicića i fra Grge Martića), i mnoga prozna djela s 

manjim ili većim beletrističkim ambicijama (pripovijesti, 

putopise, romane, “zapamćenja” i sl.), i djela povijesnoga 

karaktera (npr. fra Filipa Lastrića, fra Frane Jukića, fra 

Martina Nedića ili fra Antuna Kneževića), i djela jezikoslovnoga 

karaktera (posebno latinske i latinsko-hrvatske 

gramatike, rječnike, jezikoslovne rasprave itd.), sve do 


9


Ćudoredna bogoslovnica (1782), pastoralno djelo fra Marka Dobretića 

tzv. likaruša, tj. knjiga s područja narodne, dijelom čak 

i profesionalne medicine, posebice knjiga o liječenju ljekovitim 

biljem. 

Kad je riječ o pismu, franjevci se najprije služe bosanicom 

ili bosančicom, posebnim tipom ćirilice na koju je 

uvelike utjecala glagoljica i koju već i zato nikako ne treba 

miješati sa srpskom ćirilicom jer se od nje, slobodno se 

može reći, razlikuje bar onoliko koliko se srpska ćirilica 

razlikuje od ruske ili od makedonske naprimjer. Bosanica 

se među bosanskim i hercegovačkim franjevcima upotrebljava 

sve do polovice 19. stoljeća, ali brojna svoja djela 

već od početka 17. stoljeća franjevci objavljuju i latinicom 

(prvi je to činio fra Ivan Bandulavić). 

Današnja jezična situacija na području Bosne i Hercegovine 

vrlo je nesređena i opterećena brojnim neriješenim 

pitanjima, kao uostalom i opća društveno-politička 

situacija. To osobito vrijedi za jezičnu praksu i za administrativno-zakonodavni 

aspekt standardnih jezika i 

standardizacije općenito, jer stvari načelno i nisu osobito 

komplicirane, osobito ako se promatraju s čisto lingvističkoga 

stajališta. Naime, na području Bosne i Hercegovine 

govori se trima standardnim jezicima koji se sva tri s genetskoga 

i tipološkoga stajališta oslanjaju na jedan idiom 

(na /i/jekavsku novoštokavštinu). Situacija je posebno jasna 

sa stajališta Srba i Hrvata (bar većine). Naime, i Srbi i 

Hrvati u BiH (kažem, bar većina i jednih i drugih) služe 

se i žele se služiti hrvatskim odnosno srpskim 

standardnim jezikom (takva stajališta gotovo isključivo 

zastupaju njihovi legitimni politički zastupnici). 

Situacija kod Bošnjaka nešto je složenija. 

Čini se da je bošnjački nacionalni korpus 

(računajući tu naravno i bošnjačke stručnjake 

za jezik) poprilično podijeljen. Jedni, pojednostavljeno 

rečeno, smatraju da trebaju izgrađivati 

standardni jezik kojim će se razlikovati i od 

Srba i od Hrvata, računajući tu i bosanskohercegovačke 

Srbe i Hrvate, dok drugi smatraju 

da trebaju izgrađivati tip standardnoga jezika 

kojim će se razlikovati od Srba i Hrvata izvan 

BiH, ali kojim se neće razlikovati ni od Srba 

ni od Hrvata u BiH. Mislim da je ta podijeljenost 

bošnjačkoga nacionalnoga korpusa 

jedno od važnih izvorišta prijeporima i 

nesporazumima u posljednje vrijeme 

(npr. i u vezi s nazivima bosanski ili 

bošnjački jezik). Pritom naravno ne 

umanjujem važnost ni drugih otvorenih 

pitanja, npr. onih koja imaju izvorište u stajalištima 

onih Srba i onih Hrvata u BiH koji također smatraju da 

standardni jezik za sve narode u BiH treba biti zajednički, 

da ne kažem unitarni. Nikako naime ne mislim da je broj 

takvih (osobito u urbanim sredinama) zanemariv, ali sam 

ipak uvjeren da su oni, i stvarno i formalno, u izrazitoj 

manjini. 

Ako bih htio formulirati svoj stav o tim pitanjima, 

onda bih najprije rekao da sam zagovornik malo fleksibilnijega 

pristupa naznačenim pitanjima. Ne bih, naime, 

nikako isključio mogućnost da se i Srbi i Hrvati služe 

hrvatskim odnosno srpskim jezikom i u “čistom” obliku, 

tj. u onom obliku u kojemu se tim standardnim jezicima 

služe Srbi u Srbiji odnosno Hrvati u Hrvatskoj. Ne 

bih, naravno, isključivao ni pravo bošnjačkome korpusu, 

ili dijelu toga korpusa, da izgrađuje svoj tip standardnoga 

jezika kojim bi se Bošnjaci razlikovali od svih Srba i 

od svih Hrvata. Dopustio bih međutim pravo Srbima i 

Hrvatima u BiH da se služe i nekim jezičnim osobitostima 

koje se u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku 

smatraju regionalnima ili se danas eventualno smatraju 

osobitostima samo onog tipa standardnoga jezika kojim 

se služe Bošnjaci (npr. kad je riječ o porabi turcizama ili 

drugih leksičkih osobitosti koje su svojstvene Bosancima 

i/ili Hercegovcima bez obzira na nacionalnu pripadnost 

itd.). Smatram, primjerice, prirodnim da se bosanskohercegovački 

Hrvati ponešto drukčije negoli npr. Međimurci 

odnose prema skupinama leksema (riječi) kao što su 

kašika, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršija, ćeif, avlija, 

ili, s druge strane, prema skupinama leksema kao što su 

tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni itd. Drugim 

riječima, smatram da bosanskohercegovački Hrvati 

(analogno, naravno, vrijedi i za Srbe), i zbog odnosa prema 

svome materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije 

u kojoj žive, imaju pravo (da ne kažem i dužnost) 

na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad 

je riječ o kriterijima purističkoga tipa, negoli npr. Hrvati 

u Međimurju ili u Zagrebu (to nikako, naravno, ne znači 

da Hrvati u Međimurju ne bi imali pravo na nešto blaže 

odnosno drugačije kriterije s obzirom na svoje jezične 

specifičnosti; naprotiv, mislim da bi se o osnovama međimurske 

kajkavštine trebalo govoriti i u školama!). 

Dio starih knjiga franjevačkih 

pisaca iz knjižnice Franjevačke 

gimnazije u Visokom među kojima 

su Od’ uzame (1765) – katekizam 

fra Filipa Lastrića i 

Istomačenje... (1828) – katekizam 

fra Augustina Miletića 

10

Prije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i 

urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivši 

se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim 

i grčkim pismenima bez sustava. Ta kako se 

može grčkim pismenima dobro pisati: Bogъ, ili… 

(Črnorizac Hrabar). Ali pobrinu se netko i za Slavene pa 

im posla Konstantina Filozofa, koji im darova pismena 

kojima se moglo dobro pisati Bog, život, jad, jezik i sl. Latinici 

– kojom su se već koristili od pokrštavanja, ali samo 

u latinskim tekstovima – pridružila se glagoljica i ćirilica, 

pisma kojima su pisani najstariji slavenski spomenici pismenosti. 

Glagoljica 

Naziv prvoga (?) slavenskog pisma – glagoljice dolazi 

od glagola glagoljati, što znači govoriti, a glagoljali su hrvatski 

svećenici – glagoljaši. Pismo je prozvano glagoljicom 

tek u 19. st., a pridjev glagoljski u optjecaju je od 16. 

st. Osim naziva glagoljica, na hrvatskom se prostoru za 

ovo pismo koristio i termin ćurilica, što je znak da su dva 

pisma, glagoljica i ćirilica, jedno drugom posuđivali ime. 

Autor glagoljice je Konstantin Filozof, poznatiji kao 

sv. Ćiril (Kiril), a sastavio ju je uoči polaska u misiju u 

Moravsku. Ona se do kraja 9. stoljeća proširila među većinom 

Slavena, ali je najviše obilježila hrvatsku kulturu. 

Zanimljivo je spomenuti kako su se Ćirilovi đaci služili 

mnemotehničkim pomagalom za pamćenje poretka 

glagoljičnih slova (az, buky, vědě, glagoljon…), izgovarajući 

tako pohvalu pismenosti: Ja koji znam pismena govorim 

da je dobro živjeti na zemlji… A biti pismen nije mala 

stvar jer samo je opismenjen čovjek slobodan čovjek. 

Nadalje, promatrajući glagoljicu, možemo zaključiti da je 

njezin tvorac bio čovjek kojemu je estetika pisanoga-crtanoga 

bila vrlo bliska. 

Hrvatski se jezik bilježi glagoljicom i ćirilicom još od 

9. st., a najstariji spomenici potječu iz 11. stoljeća, dok 

najstariji latinični tekstovi na hrvatskom jeziku potječu iz 

14. st. Glagoljicom su najprije pisani staroslavenski tekstovi 

(staroslavenski jezik je jezik knjige), a onda i tekstovi 

narodnoga jezika, liturgijski i književni te pravni tekstovi. 

Naravno da su se glagoljicom pisala i osobna pisma. 

DRAŽANA RADMAN 

Hrvatska pismèna 

Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo, supostojalo, 

prožimalo, tako i pisma: glagoljica, ćirilica, bosančica, grčko pismo 

Obla i uglata glagoljica i njezina transkripcija 

Postoje dva tipa glagoljice: obla i uglata ili hrvatska, 

koja se razvila iz oble. Najpoznatiji glagoljični spomenik 

hrvatske kulture Bašćanska ploča pisan je oblom glagoljicom, 

s nekim posebnostima (neka ćirilična slova). Uglata 

ili hrvatska glagoljica je zapravo svečano pismo, uspravnih, 

odvojenih slova, pogodno za liturgijske tekstove (kodekse). 

Upravo ovim tipom glagoljice otisnuta je i prva 

hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora 

(1483), inače prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim 

slovima. Kasnije se formira i brzopisna/kurzivna 

glagoljica, kojom je pisan npr. Vinodolski zakonik (1288), 

najstariji hrvatski pravni tekst. 


11


U određenom povijesnom trenutku dogodilo se da su 

ćirilica i latinica potisnule glagoljicu, ali ne zato što su 

bile jednostavnije i praktičnije, nego su tome kumovali 

društveni i gospodarski razlozi. Glagoljica je dominaciju 

izgubila početkom 16. st. 

Ćirilica 

Do dana današnjega ne može se sa sigurnošću tvrditi 

koje je pismo starije: glagoljica ili ćirilica, jer se prvi glagoljični 

i ćirilični tekstovi javljaju istodobno – koncem 10. 

st. Ćirilica je dobila naziv po tvorcu glagoljice, sv. Ćirilu. 

Za razliku od glagoljice, koja ne podsjeća ni na jedno poznato 

pismo, ćirilica se razvila iz grčke uncijale (svečanog 

pisma s velikim uspravnim slovima koja se međusobno 

ne vežu). Znakovi preuzeti iz grčkoga alfabeta nisu se 

mijenjali, samo su dodana slova kojih u njemu nije bilo. 

Prvih dvadeset grafema označavalo je iste glasove kao i u 

grčkom, a narednih pet upotrebljavali su se samo u posuđenicama 

iz grčkog i za označavanje brojeva. 

Tko je tvorac ćirilice, odnosno tko ju je konačno 

uobličio, ne zna se. To je i razumljivo jer je ona rezultat 

povijesnog procesa u kojemu su sudjelovale mnoge 

generacije. 

Zapadni brzopis – bosančica 

Nije neobična pojava da se na spomenicima hrvatske 

pismenosti javljaju i glagoljična i ćirilična slova. To miješanje 

susrećemo već na Bašćanskoj ploči. Na Humačkoj 

ploči, kamenom spomeniku iz okolice Ljubuškog (12. st.), 

uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih. Takvim 

hibridnim pismom napisana je na Braču Povaljska 

listina, a u Poljicama Poljički statut. Njime je ispisana i Povelja 

Kulina bana 1189. Pismo je (tek u 19. st.) prozvano 

bosančicom, bosanicom, zapadnim brzopisom, hrvatskom 

ćirilicom…, a zapravo je riječ o morfološkoj i grafijskoj 

inačici ćiriličnog pisma. Neki autori tvrde da različiti 

nazivi za ovo pismo ukazuju na njegovu teritorijalnu rasprostranjenost, 

a manje na njegova grafijska svojstva ili 

etničku podlogu. 

Bosančicom se najviše pisalo u Bosni i Hercegovini, 

Poljicama, splitskom zaleđu, na dalmatinskim otocima te 

u Dubrovniku i okolici. Bosanski franjevci koriste je sve 

do 19. st., npr. Matija Divković (Nauk krstjanski, 1611) i 

Stipan Margitić (Fala od sveti, 1703), pa se negdje zove i 

fratarčica. Da je ovo pismo bilo vrlo žilavo i da se dugo 

održalo u upotrebi svjedoče i fra Matijini molitvenici iz 

kojih su vjernici molili i u drugoj polovici 19. st., kada 

je bosančica u crkvenim knjigama potpuno zamijenjena 

latinicom. 

Franjevci su, naime, gajili svijest da je bosančica (uz 

glagoljicu) obilježje narodne vlastitosti pa su neki poglavari 

u 18. st. zabranjivali upotrebu latinice za pisanje hrvatskih 

tekstova. 

Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, 

u turskoj Dalmaciji (16. i 17. st.) pa se zvala i 

begovica, begovski brzopis. 

Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo, 

supostojalo, prožimalo, tako i pisma: glagoljica, 

ćirilica, bosančica, grčko pismo. To uočavamo već na 

spomenutoj Humačkoj ploči i mnogim drugim spomenicima. 

Zanimljiv je slučaj Hrvoja Vukčića Hrvatinića: on 

je za svoje potrebe naručio dva kodeksa, jedan dobro poznat 

javnosti – Hrvojev misal (1403-1404) i drugi, poznat 

uglavnom stručnjacima – Hvalov zbornik (1404). Oba su 

vrlo značajna i predstavljaju vrhunac prepisivačke i iluminatorske 

umjetnosti. Misal je pisan glagoljicom, a ćirilični 

Zbornik jedan je od najpoznatijih rukopisa Crkve 

bosanske te najcjelovitiji svetopisamski kodeks, nastao 

prepisivanjem starijega glagoljskog predloška i ukrašen 

minijaturama koje ikonografski i stilski pripadaju zapadnome 

kulturnom krugu. Bosančicom ga je ispisala ruka 

Hvala krstjanina, člana Crkve bosanske. 

Bosančicom su napisani još brojni tekstovi: natpisi, 

kronike, rodoslovi, evanđelja, sultanska akta, listine turskih 

upravitelja u našim krajevima, privatna pisma itd. 

Povelja Stjepana Dabiše izdana 

26. 4. 1395. u Kraljevoj Sutjesci 

12

Izuzmemo li spomenike hrvatske književnosti na latinskom 

jeziku, ime hrvatskoga jezika prvi put se spominje 

u pravnom spisu pod imenom Istarski razvod iz 

1275. Zbog teritorijalne, političke i dijalekatske raslojenosti 

hrvatskih prostora za taj će se jezik koristiti i 

neki drugi nazivi: slovjenski, slovinski, slavonski, dalmatinski, 

bosanski, ilirički, ilirski, hrvatskosrpski itd. 

Od humanista do prosvjetitelja 

Kako je težište glagoljaške tradicije bilo na čakavskom 

području, razumljivo je da je i prva hrvatska tiskana knjiga 

upravo na čakavštini (Misal po zakonu rimskoga dvora, 

1483). Već u 16. st. pojavila su se 3 rječnika s hrvatskim 

riječima. Prvo je Petar Lupis Valentian u Ankoni 1528. 

objavio mali talijansko-hrvatski rječnik, a Šibenčanin Faust 

Vrančić u Veneciji 1595. svoj Rječnik pet najplemenitijih 

europskih jezika, stavljajući hrvatski uz bok latinskom, 

talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku. 

Samo malo kasnije isusovac Bartol Kašić (Pag, 1575 – 

Rim, 1650), prvi pravi hrvatski jezikoslovac, objavio je u 

Rimu Slovoslovlje dalmatinsko-talijansko (1599), a zatim 

i prvu hrvatsku gramatiku: Institutionum linguae Illyricae 

libri duo (Temeljā ilirskoga jezika knjige dvije, 1604). 

Premda čakavac, zalagao se da bosansku štokavsku ikavicu 

kao općeni jezik i za primjenu fonetskoga pravopisa 

(da se isti glas uvijek jednako bilježi, a ne sad jedno sad li 

drugo) te tako utemeljio hrvatsko jezikoslovlje. I Kašićev 

talijanski subrat Jakov Mikalja [Micaglia], autor rječnika 

Blago jezika slovinskoga (Venecija 1655), već upoznat s 

književnom djelatnošću bosanskih franjevaca, smatra da 

bi štokavština (bosanski jezik), kao najljepše ilirsko narječje, 

trebala postati književni jezik. Jezično obogaćivanje 

u tom pravcu svojim književnim stvaranjem neizravno 

podupiru ne samo bosanski franjevci nego i dubrovački 

pisci 17. st. na čelu s Ivanom Gundulićem i Ivanom 

IVAN NUJIĆ 

Rječnici, gramatike, 

pravopisi 

Malo je koji jezik kao hrvatski u svojoj povijesti prošao tako krivudav put 

od prvih pisanih spomenika koji su njime zapisani do svoje standardizacije. 

Štoviše, moderna previranja daju naslutiti da taj proces još nije potpuno završen 

Naslovnica trećeg sveska Jukićeva Bosanskog prijatelja (1861). 

Prvi broj izašao je 1850. godine i prvi je bosanskohercegovački časopis 

Bunićem Vučićem. Jezikoslovac Ivo Pranjković smatra da 

nije dovoljno istražena i još manje vrednovana jezična ni 


13


Vrančićev rječnik (1595), Kašićeva gramatika (1604) i Šitovićeva gramatika (1713) 

uopće kulturna djelatnost franjevaca Bosne Srebrene koji 

su objavili vrlo velik broj raznovrsnih djela (vjerskih pouka, 

propovijedi, teoloških i filozofskih spisa, lirskih i epskih 

pjesama, pripovijesti i romana, memoara ili tzv. zapamćenja, 

ljetopisa, povijesnih i zemljopisnih spisa, političkih 

i drugih proglasa, naputaka za poljodjelstvo, bukvara, ‘likaruša’ 

itd.) koja su u standardizacijskim procesima, posebice 

onima koji su bili vezani za puk i njegovo (i jezično) 

prosvjećivanje, odigrali važniju ulogu negoli npr. estetski 

neusporediva i neprocjenjivo vrijedna književnost starog 

Dubrovnika. 

Uspon Zagreba kao važnog središta u pretežno kajkavskoj 

sjevernoj Hrvatskoj pogoduje razvoju kajkavske 

književnosti s malo štokavštine – takav je rječnik Dictionar 

ili Réchi Szlovenske Jurja Habdelića (1670) – dok književnici 

tzv. ozaljskoga kruga upotrebljavaju i promoviraju 

jedinstven književni jezik, satkan od svih triju narječja. 

Upravo tu ideju iščitavamo u rječnicima Gazophylacium 

pavlina Ivana Belostenca (prije 1675) i Lexicon Latino-Illyricum 

Pavla Rittera-Vitezovića (1670). 

Tijekom 18. stoljeća različite razvojne struje unutar 

hrvatskoga jezika zbližavaju se na način koji pogoduje 

štokavštini. Za to su zaslužni ne samo autori gramatika 

sastavljenih po uzoru na latinsku, talijansku ili pak njemačku: 

fra Lovro Šitović Ljubušak (Grammatica Latino- 

Illyrica, 1713), Blaž Tadijanović (Svaschta po mallo, 1761), 

Matija Antun Relković (Nova slavonska ili nimacska grammatika, 

1767) i slavonski franjevac Marijan Lanosović 

(Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, 1778), nego i 

leksikolozi Ardelio della Bella (Dizionario italiano, latino, 

illirico, 1728) te Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić (Lexicon 

latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica, 

1741). Ta su nastojanja početkom 19. st. nastavili 

Joakim Stulli (Rječosložje ilirsko-talijansko-latinsko, 1806; 

Vocabolario italiano-illirico-latino, 1810), Joso Voltiggi 

(Ričoslovnik) i Franjo Maria Appendini (Grammatica 

della lingua illirica, 1808). Širenju štokavštine doprinose 

i prosvjetiteljski nadahnuti štokavski književnici Matija 

Antun Relković i fra Andrija Kačić Miošić. 

Od Ilirskog pokreta do pobjede vukovaca 

Ilirski pokret (nakon 1830) započeo je vrlo dinamično 

rješavanje hrvatskih jezičnih problema. Najprije Ljudevit 

Gaj, inače kajkavac iz Krapine, objavljuje Kratku osnovu 

horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830) kao manifest 

jezične reforme i stvaranja književnog jezika sastavljenog 

od elementa iz govora svih južnih Slavena i svima 

zajedničkog. Podršku Gaju dali su ne samo literati koji 

su tu reformu prihvatili, nego i jezikoslovci Vjekoslav Babukić 

(Osnova slovnice ilirske narĕčja slavjanskoga, 1836; 

Elementi della gramatica illirica, 1846), Antun Mažuranić 

(Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, 1839) te Ivan Mažuranić 

i Josip Užarević (Njemačko-ilirski slovar, 1842). Ilirske 

ideje nastoje pratiti bosanski franjevci, među njima 

vodeći Ivan fra Frano Jukić kojemu Gaj pomaže tiskati 

neka njegova djela, kao što su časopis Bosanski prijatelj 

(1850) i Početnica pismenstva za pučke učionice u Bosni. 

Ilirski kozmopolitizam neizbježno se sudara s ekskluzivizmom 

srpskog jezičnog reformatora Vuka Karadžića, 

autora krilatice Srbi svi i svuda (1849) i isključivog 

propagatora novoštokavskog narječja ijekavskoga tipa. 

Bečkim književnim dogovorom (1850) između Karadžića 

i dijela iliraca (I. Mažuranić, Kukuljević, Demeter i 

dr.) predviđa se stvaranje književnog jezika zajedničkog 

za Hrvate i Srbe na temelju ijekavske štokavštine, dok 

Gaj i dalje ostaje pri svome pravopisu. Dogovor provodi 

Vatroslav Jagić (Gramatika jezika hervatskoga, 1864), 

potom i Adolfo Veber Tkalčević (Skladnja hrvatskog 

jezika; Slovnica hrvatska, 1876). Odmak od hrvatske a 

približavanje srpskoj tradiciji u procesu jezične standardizacije 

već provodi Đuro Daničić, koji od 1878. uređuje 

Akademijin rječnik pod nazivom Rječnik hrvatskoga 

ili srpskoga jezika. U međuvremenu, nemjerljiv doprinos 

hrvatskom jeziku dao je i leksikolog Bogoslav Šulek 

(Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, 

1874/75), rođenjem Slovak. 

Završetak normiranja hrvatskoga književnog jezika 

provode vukovci Ivan Broz (Hrvatski pravopis, 1892) i 

Tomo Maretić (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga 

književnog jezika, 1899), a svi značajniji hrvatski 

jezikoslovci sljedećih desetljeća (Dragutin Boranić, Josip 

Florschütz, Vatroslav Rožić, Nikola Andrić) ostaju na njihovu 

tragu. 

Hrvatski jezik nakon Prvog svjetskog rata 

Otvoreno nastojanje oko srbizacije hrvatskoga jezika 

u Kraljevini Jugoslaviji kulminira 1929. nametanjem Pravopisa 

srpskohrvatskog jezika srpskih autora. To povlači 

Pravopis Babić-Finka-Moguš (1971), Anićev rječnik (2003) i 

Pravopis Matice hrvatske (2007) 

za sobom povratak hrvatskoj jezičnoj tradiciji za vrijeme 

Banovine Hrvatske i NDH, u čemu se ističe Blaž Jurišić 

(Nacrt hrvatske slovnice; Glasovi i oblici u povijesnom razdoblju, 

1944). Nakon rata, težeći homogenizaciji zemlje 

na svakom području, komunistička vlast pod barjakom 

14

Matice srpske pokreće ponovno 

unificiranje jezika, uza što potpisivanjem 

tzv. Novosadskog dogovora 

na štetu hrvatskoga jezika pristaje 

i velik dio hrvatskih jezikoslovaca. 

Matica srpska i Matica hrvatska 

istodobno su 1960. na ćirilici odnosno 

latinici objavile Pravopis hrvatskosrpskoga 

/ srpskohrvatskog književnog 

jezika s pravopisnim rečnikom / 

rječnikom. Nezadovoljstvo takvim rješenjem 

kulminiralo je u Hrvatskoj 1967. odricanjem od 

Novosadskog dogovora i potpisivanjem Deklaracije o 

položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. Važna 

jezična djelatnost istodobno se odvija i u Sarajevu, gdje 

sedam mlađih hrvatskih književnika – predvodi ih Vitomir 

Lukić – god. 1971. potpisuju danas malo poznatu 

Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. 

Dragocjen doprinos u tim presudnim godinama dali 

su Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš Hrvatskim 

pravopisom (1971), te ponovno Stjepko Težak i Stjepan 

Babić Pregledom gramatike hrvatskoga književnog jezika 

(1973). Zbog političke zabrane Babićeva Tvorba riječi 

u hrvatskom književnom jeziku izlazi 

tek 1986, kad i Katičićeva Sintaksa 

hrvatskoga književnog 

jezika. 

Vrijedan prilog razvoju 

hrvatskoga jezika u naše dane 

– uz brojne akademike, književnike, 

publiciste i druge – dali 

su jezikoslovci Vladimir Anić 

(Rječnik hrvatskoga jezika, 1991), 

grupe autora Hrvatske gramatike 

(1995) i Rječnika hrvatskoga jezika 

(LZ/ŠK, 2000) te Ivo Pranjković i 

Josip Silić (Gramatika hrvatskoga jezika, 

2006), kao i autori najnovijega 

Hrvatskog pravopisa (Matica hrvatska, 

2007). 

Prijevodi ili pokušaji prijevoda Biblije do prvog potpunog tiskanog prijevoda 

Biblija Bernardina Frankopana (počinje se prevoditi 1521) 

Biblija hrvatskih protestanata (počinje se prevoditi 1557) 

Biblija Bartola Kašića, 1630. (prvi cjeloviti prijevod Biblije na štokavsko narječje; počinje se prevoditi 1622; 

Prvotisak nakon 363 godine Schöningh-Paderborn-München-Wien-Zürich, 1999/2000) 

Poljička Biblija (na temelju jednog fragmenta pisana bosančicom pretpostavlja se da se počinje prevoditi 1768) 

Jurjetinovićeva Biblija (prvi pokušaj Biblije s komentarom, 1794) 

Biblija Maksimilijana Vrhovca (1810-1830) 

Tiskani prijevodi Biblije 

Pretisak Novog testamenta iz 1562/63, Stipan Konzul Istrian i Antun Dalmatin (prir.), dva sveska, Teološki fakultet 

Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2007. 

Fra Petar Katančić, Sveto pismo (4 sveska SZ i 2 sveska NZ), Budim 1831. (prvi potpuni tiskani prijevod Biblije) 

Ivan Matija Škarić, Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, Beč 1858-1861. 

Josip Stadler, Sveto pismo Novoga zavjeta, Sarajevo 1895-1907. 

Franjo Zagoda, Sveto pismo Novoga zavjeta, Zagreb 1911. i 1913. 

Ivan Evanđelist Šarić, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Sarajevo 1942; Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska 

nadbiskupija i Glas Koncila, Zagreb 2007. (popravljeno izdanje Šarićeva prijevoda) 

Fra Ljudevit Rupčić, Novi zavjet, Sarajevo 1961. 

Fra Bonaventura Duda, Harmonija četiriju evanđelja, Zagreb 1962. 

Fra Bonaventura Duda i Jure Kaštelan (ur.), Biblija Staroga i 

Novoga zavjeta, Stvarnost, Zagreb 1968; 

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972. i dalje. 

Tomislav Dretar, Biblija (Ekumenski prijevod 

s francuskog), 1998. 


Priredila Dražana RADMAN 

15

FRA MATIJA DIVKOVIĆ 1611. 

U splitskoj luci, pod udarima bure, 

fra Matija, umoran, sjedi na bisagama 

prepunim papira i čeka brod za Mletke. 

Tri dana je hodio iz Olova, na konju, 

u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu. 

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, 

promrzao i težak od misli i duga puta. 

Zna da je upao iz opaka turskog zuluma 

u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. 

Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 

‘Nauk krstjanski’ i ‘Sto čudesa’ koje složi 

“na urešenje našega jezika slovinskoga”? 

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom 

nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom 

ispisana papira u kožnatim bisagama. 

On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, 

u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. 

Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje 

u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. 

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga 

još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke 

da krenemo na put, po kiši i nevremenu?) 

Nikola MILIĆEVIĆ 

Na naslovnoj stranici ‘Kamenovanje Stjepana’ iz Hvalova zbornika (1404)

posebni

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?