posebni

posebni prilog
Ćudoredna bogoslovnica (1782), pastoralno djelo fra Marka Dobretića
tzv. likaruša, tj. knjiga s područja narodne, dijelom čak
i profesionalne medicine, posebice knjiga o liječenju ljekovitim
biljem.
Kad je riječ o pismu, franjevci se najprije služe bosanicom
ili bosančicom, posebnim tipom ćirilice na koju je
uvelike utjecala glagoljica i koju već i zato nikako ne treba
miješati sa srpskom ćirilicom jer se od nje, slobodno se
može reći, razlikuje bar onoliko koliko se srpska ćirilica
razlikuje od ruske ili od makedonske naprimjer. Bosanica
se među bosanskim i hercegovačkim franjevcima upotrebljava
sve do polovice 19. stoljeća, ali brojna svoja djela
već od početka 17. stoljeća franjevci objavljuju i latinicom
(prvi je to činio fra Ivan Bandulavić).
Današnja jezična situacija na području Bosne i Hercegovine
vrlo je nesređena i opterećena brojnim neriješenim
pitanjima, kao uostalom i opća društveno-politička
situacija. To osobito vrijedi za jezičnu praksu i za administrativno-zakonodavni
aspekt standardnih jezika i
standardizacije općenito, jer stvari načelno i nisu osobito
komplicirane, osobito ako se promatraju s čisto lingvističkoga
stajališta. Naime, na području Bosne i Hercegovine
govori se trima standardnim jezicima koji se sva tri s genetskoga
i tipološkoga stajališta oslanjaju na jedan idiom
(na /i/jekavsku novoštokavštinu). Situacija je posebno jasna
sa stajališta Srba i Hrvata (bar većine). Naime, i Srbi i
Hrvati u BiH (kažem, bar većina i jednih i drugih) služe
se i žele se služiti hrvatskim odnosno srpskim
standardnim jezikom (takva stajališta gotovo isključivo
zastupaju njihovi legitimni politički zastupnici).
Situacija kod Bošnjaka nešto je složenija.
Čini se da je bošnjački nacionalni korpus
(računajući tu naravno i bošnjačke stručnjake
za jezik) poprilično podijeljen. Jedni, pojednostavljeno
rečeno, smatraju da trebaju izgrađivati
standardni jezik kojim će se razlikovati i od
Srba i od Hrvata, računajući tu i bosanskohercegovačke
Srbe i Hrvate, dok drugi smatraju
da trebaju izgrađivati tip standardnoga jezika
kojim će se razlikovati od Srba i Hrvata izvan
BiH, ali kojim se neće razlikovati ni od Srba
ni od Hrvata u BiH. Mislim da je ta podijeljenost
bošnjačkoga nacionalnoga korpusa
jedno od važnih izvorišta prijeporima i
nesporazumima u posljednje vrijeme
(npr. i u vezi s nazivima bosanski ili
bošnjački jezik). Pritom naravno ne
umanjujem važnost ni drugih otvorenih
pitanja, npr. onih koja imaju izvorište u stajalištima
onih Srba i onih Hrvata u BiH koji također smatraju da
standardni jezik za sve narode u BiH treba biti zajednički,
da ne kažem unitarni. Nikako naime ne mislim da je broj
takvih (osobito u urbanim sredinama) zanemariv, ali sam
ipak uvjeren da su oni, i stvarno i formalno, u izrazitoj
manjini.
Ako bih htio formulirati svoj stav o tim pitanjima,
onda bih najprije rekao da sam zagovornik malo fleksibilnijega
pristupa naznačenim pitanjima. Ne bih, naime,
nikako isključio mogućnost da se i Srbi i Hrvati služe
hrvatskim odnosno srpskim jezikom i u “čistom” obliku,
tj. u onom obliku u kojemu se tim standardnim jezicima
služe Srbi u Srbiji odnosno Hrvati u Hrvatskoj. Ne
bih, naravno, isključivao ni pravo bošnjačkome korpusu,
ili dijelu toga korpusa, da izgrađuje svoj tip standardnoga
jezika kojim bi se Bošnjaci razlikovali od svih Srba i
od svih Hrvata. Dopustio bih međutim pravo Srbima i
Hrvatima u BiH da se služe i nekim jezičnim osobitostima
koje se u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku
smatraju regionalnima ili se danas eventualno smatraju
osobitostima samo onog tipa standardnoga jezika kojim
se služe Bošnjaci (npr. kad je riječ o porabi turcizama ili
drugih leksičkih osobitosti koje su svojstvene Bosancima
i/ili Hercegovcima bez obzira na nacionalnu pripadnost
itd.). Smatram, primjerice, prirodnim da se bosanskohercegovački
Hrvati ponešto drukčije negoli npr. Međimurci
odnose prema skupinama leksema (riječi) kao što su
kašika, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršija, ćeif, avlija,
ili, s druge strane, prema skupinama leksema kao što su
tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni itd. Drugim
riječima, smatram da bosanskohercegovački Hrvati
(analogno, naravno, vrijedi i za Srbe), i zbog odnosa prema
svome materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije
u kojoj žive, imaju pravo (da ne kažem i dužnost)
na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad
je riječ o kriterijima purističkoga tipa, negoli npr. Hrvati
u Međimurju ili u Zagrebu (to nikako, naravno, ne znači
da Hrvati u Međimurju ne bi imali pravo na nešto blaže
odnosno drugačije kriterije s obzirom na svoje jezične
specifičnosti; naprotiv, mislim da bi se o osnovama međimurske
kajkavštine trebalo govoriti i u školama!).
Dio starih knjiga franjevačkih
pisaca iz knjižnice Franjevačke
gimnazije u Visokom među kojima
su Od’ uzame (1765) – katekizam
fra Filipa Lastrića i
Istomačenje... (1828) – katekizam
fra Augustina Miletića
10