posebni

More documents

Recommendations

Info

Baščanska ploča (početak 12. stoljeća) – najpoznatiji glagoljični spomenik pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka ćirilična slova) nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku <strong>posebni</strong> prilog zajednice. A to za hrvatski jezik nije bilo teško pokazati i dokazati u svim etapama funkcioniranja zajedničkog standardnog jezika – od zasnivanja do raspada. Standardizacija jezika, kao što je poznato, odvijala se neovisno i kod Hrvata i Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije i u osnovi uobličila u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Mada viđenje standardnog jezika i put do njegovog uobličavanja nije bio identičan, i u jednom i u drugom slučaju štokavsko narječje je poslužilo kao osnovica za standardni jezik, pa su i rezultati standardizacije bili isto – samo malo drugačije. Oba jezika je povezivalo ono što svaki jezik određuje suštinski – struktura ili, pojednostavljeno, ono što je pripadalo gramatici, a razlikovalo ono što je površinsko – što je izvan strukture i što je podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za različit izbor normativci opredijelili. Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj osnovi otvara se, u načelu, mogućnost daljeg razvitka u pravcu približavanja – smanjivanjem razlika i u pravcu udaljavanja – povećavanjem razlika tamo gdje je to moguće. Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite – približavanje, čak i uz izrazito nastojanje ne može prerasti u unificiranje, a udaljavanje dovesti do strukturno različitih jezika. Na to se, nažalost, često zaboravljalo, ako se uopće toga bilo svjesno. Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima nacionalno homogenih zajednica različit izbor, a da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako, kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standardnojezično zajedništvo, on je bio i ostao hrvatski ili srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i crnogorskom sastavnicom. Jezik kao emanacije duha naroda Složena etnička slika korisnika zajedničkog jezika učinila je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces normiranja zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožeta dvjema oprečnim tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fizionomije – osnovnog obilježja standardnog jezika; druga potrebom očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim nasljeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jačeg ili slabijeg protežiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom sustavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko njih i na individualnom planu, nego na planu revizije zajedničke norme bilo u pravcu njenog unificiranja bilo u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti, čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika. Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u osnovnim funkcijama jezika, prvo u komunikativnoj, a drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao društvene kategorije. Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam, ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog bogatstva zajedničkog jezika, mada je, u suštini, favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi imalo istu motivaciju – afirmaciju jezika kao emanacije duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije standardnog jezika vidjeli su u unifikaciji šansu za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijednosti i izvan svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja 6
donošena favoriziranjem značaja jedne i neuvažavanjem značaja druge funkcije prihvatana kao nužno zlo i živjela samo do izmjene odnosa snaga. Specifičnosti limitirane normom Realizacija srpskih i hrvatskih specifičnosti u standardnom jeziku na matičnim prostorima Srba i Hrvata, točnije na prostoru Hrvatske i Srbije, bila je de facto limitirana normom, drugim riječima bila je, u načelu, onoliko realizacija srpskog i realizacija hrvatskog jezika koliko je norma dozvoljavala, dakle neupitna u smislu izbora i opredjeljenja pojedinca za dublete ove ili one provenijencije. Moglo bi se reći da ni u Crnoj Gori nisu postojale dileme u opredjeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina, sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na političkoj sceni, što znači obojen više srpski nego hrvatski. Nepovoljan položaj hrvatskih specifičnosti u jeziku izvirao je konstantno iz činjenice da su Hrvati najmalobrojniji u Bosni i Hercegovini, a u vremenu druge Jugoslavije što je ispoljavanju hrvatskog osjećaja na bilo kom planu, za razliku od srpskog, pripisivana negativnu konotacija, nacionalizam, pa i ustaštvo. Da bi to izbjegli, Hrvati su često zatomnjavali emocionalnu opredijeljenost za varijetete hrvatske provenijencije u jeziku i prihvatali izbor većine, tj. rabili one jezične vrijednosti koje su ih manje markirale kao pripadnike nacije nego kao članove državne zajednice. Standardnojezični lik hrvatskog ili srpskog, hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika, već kako ga je tko i kada zvao i kako je zvanično imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini zbog iznesenih činjenica, za razliku od stanja na drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. neprofiliran i na općem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica. Na ovom drugom, bar što se tiče Hrvata i Bošnjaka, on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i kod pojedinih nacionalno “osviješćenih” intelektualaca i pisaca, koji su – za razliku od većine kulturnih i V ime Božje se leži Radovan Pribilović na svojoj zemlji na plemenitoj na Ričici. Bih z bratom se razmenio i ubi me Milko Božinić i sa svojom bratjom. A brata mi isikoše i učiniše vrhu mene krv nezaimitu. Nek (zna) tko je moj mili Nadgrobna ploča, Ričica kraj Kraljeve Sutjeske, prva polovica 15. stoljeća, sada u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci društvenih djelatnika, čiji je jezični izraz najčešće bio nacionalno neutraliziran – izborom jezičnih vrijednosti potvrđivali svoj nacionalni identitet. Nezadovoljstvo Hrvata na općem planu odnosima u standardnojezičnom zajedništvu odražavalo se i među Hrvatima na prostoru Bosne i Hercegovine i u vremenu kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opću situaciju u jeziku. Naime, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se više realiziralo “zacrtano” nego kreiralo “poželjno” u normi. Stilističke rezerve Peti kongres jugoslavista, održan u Sarajevu 1965. godine i posvećen normi u standardnom jeziku, nagovijestio je zaokret u tretmanu standardnojezičnih varijeteta. Definitivno je prevladalo mišljenje da se oni ne mogu svoditi na razinu stilističkih rezervi, kako su najčešće vrednovani u pristupu lingvista koji su težili k unificiranju standardnojezične norme i eliminaciji mogućnosti izbora, nego da se moraju prihvatiti kao specifičnosti nacionalnih realizacija zajedničkog standardnog jezika. U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom i nadom u bolje sutra – kod Hrvata kao sloboda izbora i upotrebe specifičnosti hrvatskog jezika bez posljedica zbog izbora, kod Bošnjaka i kao nagovještaj mogućnosti vlastitog profiliranja tog izbora. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. i sve što se poslije toga događalo potakla je najprije (1970. g.) književnike među Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da ukažu na neravnopravan položaj varijeteta hrvatske provenijencije u praksi, tj. realizaciji zajedničkog standardnog jezika, odnosno na opstrukciju prava izbora varijeteta čak i u književnoumjetničkom stvaralaštvu. Određene promjene stanja u ostvarivanju ravnopravnosti u jeziku otvorilo je zasnivanje književnojezične politike u Bosni i Hercegovini početkom sedamdesetih godina. Društveni čimbenici utvrdili su principe i okvire ponašanja u vezi s prirodom standardnog jezika i njegovim funkcioniranjem. Dva od četiri njena osnovna principa otvarala su prostor za funkcionalnu perspektivnost specifičnosti koje su karakterizirale hrvatski vid realizacije zajedničkog standardnog jezika – prvi je govorio o zajedničkom standardnom jeziku kao “jedinstvu raznolikosti i varijantnih razlika”, a četvrti o “punoj slobodi individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava”. Potiskivane hrvatske specifičnosti Da načelna opredjeljenja ne moraju da znače mnogo, povijest je potvrdila na brojnim primjerima. I ovaj put se pokazalo da je teže liječiti nego što je bilo spriječiti. A u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je iz standardnojezične upotrebe potiskivano sve što je moglo biti prepoznato kao hrvatska specifičnost, sustavno ili po inerciji funkcionalno prestižnijeg, sasvim je svejedno, tako da se i tako frekventne i uobičajene riječi na bosanskohercegovačkom hrvatski jezik danas 7
Page 1 and 2: posebni prilog hrvatski jezik sije
Page 3 and 4: isti politički prostor i instituci
Page 5: JOSIP BAOTIĆ Standardnojezični iz
Page 9 and 10: Upovijesti hrvatskoga standardnog (
Page 11 and 12: Prije, dakle, Slaveni ne imahu pism
Page 13 and 14: Izuzmemo li spomenike hrvatske knji
Page 15 and 16: Matice srpske pokreće ponovno unif

posebni

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?