304884773-Hegel

božanska moć, on nije ni nešto od konačnosti kao Objektivni duh, nego on je uzdignut u
područje apsolutnog, beskonačnog duha.
Svjetski duh, ma što god to bilo, je svjetski sud i on čini države, narode i pojedince svojim
oruđem. U svjetskoj povijesti dobiva ona država apsolutnu moć, koja se upravo nalazi na
onome stupnju, kojeg mu je ideja Svjetskog duha pripremila(Paragraf 344). Svi oni koji tvrde
da Hegel nije glorificirao rat, neka se zacrvene, ovo nekoliko navoda dokazuju nedvosmislenu
suprotnost.
A onima iz liberalno-građanskog tabora hegelijanaca, koji tvrde da je Hegel imao prije svega
individualne slobode u vidu,evo nekih eksplikacija. Hegel negira antički pojam slobode
postulirajući identitet državne sile i ćudoređa. Prirodno pravo, koje je do tada bilo
samorazumljivo, te koje su kasnije Suarez, Grotius, Pufendorf i ostali obogatili i s pravom
naroda, je za Hegela nešto individualistično, koje vodi samo do cijepanja slobode. Ono što i
Rousseau u svom contra social piše: „Čovjek je rođen slobodan – zajednička sloboda je
posljedica prirode čovjeka", je za Hegela nezamislivo. Sloboda, koju Hegel u svojoj umnnoj
državi dopušta svakom pojedincu, bez obzira na vjeru, jeste samo zadovoljavanje potreba
građanskog društva. Normalna ljudska prava i političke slobode ne dolaze u obzir. Za Hegela
je biti čovjek nezamislivo izvan države. Slobodu on identificira sa državnim pravom, a
individuum se mora na to priviknuti, da je konkretna sloboda postigla svoje ostvarenje u
umnoj državi.
Doduše, kada Hegel piše o apstraktnom pravu onda naglašava osobnost čovjeka, koja treba i
druge respektirati kao osobe(Paragraf 36). Ali to apstraktno pravo ima svoju funkciju samo
kao niži stupanj dijalektičkog razvoja, kao prolazni stadij, u kojem apstraktna volja još nije
postala realnom(Paragraf 104). Kada ona to postane, onda je pojedinac samo dio zajednice, te
kada spozna tu konkretnu općenitost, onda je on slobodan. Tako slobodan, on se već nalazi u
okovima državnog uma.
32