304884773-Hegel

UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
ODSJEK ZA SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE
HEGEL
SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE
Mentor: Student: Br. indeksa:
------ ------- ------
Sarajevo, januar 2016

SADRŽAJ
1 UVOD ................................................................................................................................. 3
2 ŽIVOT I DJELO ................................................................................................................. 4
3 HEGELOVA FILOZOFIJA ................................................................................................ 6
3.1 Demistificirana filozofija ............................................................................................. 6
3.2 Ideja je bit svega ........................................................................................................ 12
3.3 Panlogizam ................................................................................................................ 12
3.4 Dijalektika ................................................................................................................. 13
3.4.1 Trojedinost teze, antiteze i sinteze ..................................................................... 13
3.4.2 Dijalektika samopostavljanja bitka .................................................................... 14
3.4.3 Dijalektika-moć negativnog mišljenja ............................................................... 15
4 ENCIKLOPEDIJSKI FILOZOFSKI SUSTAV ................................................................ 16
4.1 Logika ........................................................................................................................ 16
4.2 Filozofija prirode ....................................................................................................... 16
4.3 Filozofijs duha ........................................................................................................... 17
4.3.1 Subjektivni duh .................................................................................................. 18
4.3.2 Objektivni duh .................................................................................................... 18
4.3.3 Apsolutni duh ..................................................................................................... 19
5 OBITELJ ........................................................................................................................... 21
6 GRAĐANSKO DRUŠTVO .............................................................................................. 22
7 HEGEL I NJEGOVA UMNA DRŽAVA ......................................................................... 23
7.1 Prosvjetiteljstvo i Bog ............................................................................................... 25
7.2 Hegel i opravdavanje nacističke diktature ................................................................. 27
7.3 Koncept vječnog mira ................................................................................................ 29
7.4 „Jedino država je individuum“ .................................................................................. 31
7.5 Stav prema smrtnoj kazni .......................................................................................... 33
7.6 Nekritičko veličanje „velikih„ filozofa ...................................................................... 34
8 LITERATURA: ................................................................................................................ 36
2

1 UVOD
Georg Wilhelm Friedrich Hegel spada među najdublje,
najsistematičnije i svakako najgenijalnije mislioce svih
vremena. On predstavlja vrhunac najplodnijeg razdoblja
u povijesti njemačke (i ne samo njemačke) filozofije, što
traje oko pedesetak godina (otprilike od izlaska prvog
izdanja Kantove Kritike čistog uma 1781. pa do
Hegelove smrti 1831.).
Slika 1: Hegel 1
Glavni su predstavnici te epohalne povijesne misli klasične njemačke filozofije Kant, Fichte,
Schelling i Hegel, a ta je misao ne samo aktualna i relevantna sve do naših dana, nego još
uvijek stoji kao nezaobilazna osnova za razumijevanje naše suvremenosti, kao i za razrješenje
bitnih problema naše sadašnjice. Hegel je stvaralac koji na najprimjereniji način je izrazio bit
europskog duha modernog vremena (građanskog svijeta), pa je ujedno filozof koji je najdublje
utjecao na revolucionarnu misao i djelo Karla Marxa.
1 https://www.google.ba/search?q=HEGEL&biw=1708&bih=821&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjE9vnMm
qjKAhXDqnIKHVWtDA0Q_AUIBigB&dpr=0.8#imgrc=Q5C01n48ym5CFM%3A
3

2 ŽIVOT I DJELO
Hegel je rođen u Stuttgartu 1770. g., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Otac mu je
bio viši financijski službenik. Studij teologije i filozofije započinje u Tübingenu 1788., gdje
se sprijateljuje s poznatim romantičkim pjesnikom Hölderlinom i pet godina mlađim
Schellingom, filozofom koji je odigrao veliku ulogu u Hegelovu filozofskom razvoju (a
poslije Hegelove smrti bio je oštar kritičar njegovih osnovnih stavova, naročito racionalizma i
panlogizma, čime je ujedno u Brlinu izvršio zadatak, dobiven i od pruske vlasti, da suzbije
tada veliki i „razoran“ utjecaj Hegelove filozofije). Kao tübingenski student zajedno s
Hölderlinom i Schellingom gorljivi je pristalica francuske revolucije, a poslije završenih
petogodišnjih studija vraća se kući u Stuttgart.
Budući bez sredstava za život, Hegel postaje kućnim učiteljem najprije tri godine u Bernu, a
zatim četiri godine u Frankfurtu na Majni. Kroz to vrijeme ozbiljno studira Kantove i
Fichteove spise, kao i radove Schellinga, s kojim je stalno u filozofskoj prepisci. Ujedno u
tom razdoblju piše i svoje prve spise. Tek 1801. dobiva Hegel Schellingovim posredovanje
svoje prvo univerzitetsko mjesto privatnog docenta u Jeni, gdje je sa Schellingom izdavao
časopis „Kritički žurnal za filozofiju“ i u njemu objavio nekoliko svojih prvih radova. U
jenskom razdoblju (do 1806.) Hegel piše neke svoje poznate radove o logici, metafizici i
prirodnom pravu, a uoči Napoleonove bitke kod Jene 1806. dovršava svoje čuveno i možda
najznačajnije djelo Fenomenologija duha, koje objavljuje 1807.godine.
Uz pomoć svog dobrog prijatelja Niethammera. On mu je kao načelnik u bavarskom
ministarstvu prosvjete osigurava mjesto direktora gimnazije u Nürnbergu, i na tom je mjestu
Hegel ostao punih osam godina. U Nürnbergu je Hegel napisao i svoje glavno djelo Logiku, a
tu se ujedno u svojoj 41. godini oženio kćerkom jednog baruna i s njom imao dva sina.
Potom postaje Hegel profesorom na univerzitetu u Heidelbergu, gdje se ponovno nastavlja
njegova univerzitetska karijera, i gdje vec postaje poznat kao značajan filozof, a slavan će
postati po pozivu u Berlin, gdje je od svog čuvenog nastupnog predavanja 1818. ostao sve do
svoje smrti od kolere 1831.godine.
4

Glavno djelo iz tog razdoblja bila je poznata i kontroverzna Hegelova Filozofija prava. Uz
Enciklopediju napisanu većim dijelom još u Heidelbergu, a kasnije prerađivanu i dopunjavanu
i još nekih manjih spisa, među kojima je navažniji Ratlika između Fichteova i Schellingova
sistema filozofije, Fenomenologija duha, Logika, Filozofija prava i Filozofija povijesti jedina
su djela koja je izdao sam Hegel. Sva ostala djela izdali su poslije njegove smrti njegovi
učenici i slušači, kao što su: Estetika, Povijest filozofije, Filozofija religije i dr.
5

3 HEGELOVA FILOZOFIJA
Hegelova filozofija predstavlja toliko svestran, dubok i u sebi dosljedno logičan
misaoni sistem da mu po toj sistemskoj sveobuhvatnosti i misaonoj konzekventnosti u
povijesti filozofije nema gotovo ni prethodnika ni nasljednika. Stoga ne zovemo uzalud
Hegela novovjekim Aristotelom. Hegelu je u svemu stalo do sistematičnosti upravo stoga što
smatra da filozofija bez sistema ne može u sebi imati ničeg znanstveno-objektivnog i nužnog,
da bi takvo nesistemtično, dakle i slučajno i subjektivno mišljenje bilo plod neobaveznosti,
nosilo pečat prolaznosti, iskazivalo stanje stvari kakvo je u tom času za nas i naše mnijenje, a
ne kakvo je za sebe i po sebi. Hegel znači filozofsku kulminaciju onog općeg kulturnog duha
toga doba koji želi potpuno obuhvatiti i sasvim iznova stvaralački interpretirati sva područja
prakse i teorije, cjelinu svijeta, njegove biti i njegove bogate i raznolike pojavnosti. „Nema“ –
kaže Hegel – „zatvorena bit univerzuma u sebi sile koja može pružiti otpor smionosti
spoznavanja, ona se mora rastvoriti pred njim, pokazati mu svoje dubine i dati ih na
uživanje.“ I bez obzira na to što je za Hegela polaznom pozicijom uvijek bila ideja, opće,
zakon, što je, dakle, njegov sistem klasičan primjer objektivnog idealizma, njegova je
cjelokupna grandiozna filozofska zgrada izvanredno puna i bogata realnog, živog materijala,
pa mu je filozofija često realnija i od mnogih „materijalističkih“ ili „realističkih“ koncepata.
3.1 Demistificirana filozofija
Ono što danas predstavljaju poznati glumci i pjevačke zvijezde bio je, u prvoj polovici 19.
stoljeća, njemački filozof Georg Hegel. Njegova temeljna ideja bila je kako su svi fenomeni
koji nas na ovome svijetu okružuju dio jednog zajedničkog Duha koji s vremenom te iste
fenomene prepoznaje kao dijelove sebe i onda ih reintegrira. Taj proces reintegracije Hegel je
nazvao dijalektičkim, a nama laicima poznat je kao povijest. Za sada zvuči pomalo
zbunjujuće, zar ne?
6

Ipak, ono što nam je već sada sigurno poznato jest činjenica da smo mnoge stvari koje danas
znamo naučili na temelju nečega iz prošlosti. Tako, na primjer, učimo govoriti jezik, a potom
ga mijenjamo koristeći ga, a na jednak način učimo i o društvenim institucijama kao što su
obitelj, Crkva ili država – sve one nastale su nadogradnjom naših spoznaja o institucijama
koje su im prethodile u prošlosti. Ponekad se promjene događaju tako brzo da ih možemo
jasno opaziti unutar jedne generacije,a ponekad tako sporo da u trenutku dok ih proživljavamo
zapravo nismo ni svjesni kako svjedočimo povijesnoj promjeni. Jedan od takvih primjera jest
naša svijest. Svatko od nas zna da je svjestan, kako sebe, tako i okoliša. No što to zapravo
znači 'biti svjestan'? Odgovor na ovo pitanje zvuči nekako samorazumljivo, čini nam se kao
da je to nešto što jednostavno znamo, i nešto što se zapravo nikada nije mijenjalo. Drugim
riječima, meni danas pojam 'biti svjestan' znači isto što je značio i nekom mom pretku koji je
živio u Srednjem vijeku. Ukoliko je to točno, na temelju svega ovoga mogli bi zaključiti da je
svijest kao koncept za sve u povijesti uvijek bila jednaka. S ovim bi se složio Hegelov nešto
stariji kolega kojeg smo u ovom feljtonu već predstavili, Immanuel Kant.
Ali ne i sam Hegel koji se u svojoj filozofskoj misli kritički obrušava na svog kolegu. Kant
je, naime, smatrao kako naša svijest postoji a priori, prije no što steknemo bilo kakvo
iskustvo te da je stoga potpuno neovisna o bilo kakvom povijesnoj razvoju. Za Kanta čitavo
naše poimanje svijeta oko sebe dolazi a priori i nije mu potrebno prethodno iskustvo.
Međutim, ono što on dalje zaključuje jest to da svijet kojeg vidimo uvelike ovisi o stanju
našeg uma te da zahvaljujući njegovim ograničenjima zapravo nikada ne vidimo svijet onakav
kakav on stvarno jest. Hegel ovome nalazi zamjerke tvrdeći kako Kantova ideja o 'stvarnom
svijetu' zapravo ne znači ništa – za Hegela sve ono što se manifestira u našoj svijesti zapravo
postoji. Nadalje, ono što Hegel također zamjera Kantu jest to što potonji svoju filozofsku
misao temelji na prevelikom broju pretpostavki – o svijetu oko sebe, njegovom podrijetlu i
njegovim obilježjima. Stoga Hegel odgovara: 'Pokušat ću razumjeti svijet bez ikakvih
pretpostavki.' Uostalom, znamo onu poznatu izreku o pretpostavkama – one su majka svih
pogrešaka.
Najgora Kantova pretpostavka, kaže Hegel, jest ona da je svaka kategorija u nama i koja nas
okružuje nepromjenjiva i neovisna. Hegel kaže: 'To nije točno, svaka kategorija jest
dijalektička, podložna promjeni.' To uključuje i naše iskustvo, koje se također mijenja, a time
se, posljedično, mijenja i svijet oko nas. Drugim riječima, naša svijest nije naprosto ono što u
7

ovom trenutku mislimo već je ona dio dijalektičnog procesa. Ono što nam Hegel također u
svojim filozofskim promišljanjima govori jest kako svaka ideja, koju još možemo nazvati i
tezom, u sebi sadrži i svoju antitezu što možemo riješiti samo uvođenjem nove, razvijenije
ideje, koju ćemo onda nazvati sintezom. U trenutku kada se suočimo sa sintezom postajemo,
prema Hegelu, svjesni činjenice da je ranija kontradikcija između teze i njene antiteze zapravo
bila samo privid te produkt našeg manjkavog razumijevanja problematike.
Kako bi bolje pojasnio svoju teoriju, Hegel u svom djelu Znanost logike navodi primjer u
kojem objašnjava što znači pojam 'postojati'. Da bi u potpunosti razumjeli taj pojam, moramo
također razumjeti onaj koji predstavlja njegovu suprotnost, a to je 'ništavilo'. Međutim, Hegel
nam dalje objašnjava kako je pojava ovih suprotnosti zapravo samo konflikt između dva
aspekta jednog, višeg koncepta, a to je 'nastati'. Kad kažemo da je nešto nastalo, zapravo
želimo reći da se to pomaknulo od faze ništavila u fazu postojanja. Prema tome, pojam
'postojati' s kojim smo počeli zapravo ne postoji sam po sebi već predstavlja samo jedan od
aspekata šireg pojma 'nastati'.
8

Ono što ovdje također treba naglasiti jest to da pojam 'nastati' nije ovdje uveden izvana, takav
kakav jest, kako bi pomogao riješiti konflikt između pojma 'postojati' i pojma 'ništavilo'.
Naprotiv, Hegel nas ovdje uči kako je pojam 'nastati' već bio sadržan unutar pojmova 'biti' i
'postojati' te kako smo samo trebali dublje analizirati ta dva pojma kako bi došli do tog
logičkog zaključka. Gore navedena teorija o tezi, antitezi i sintezi samo je početak
dijalektičkog procesa koji se dalje ponavlja, na višoj razini. Drugim riječima, čim se pojavi
neka nova sinteza nju nadomješta još novija antiteza koju onda nadomješta nova sinteza, i
tako u beskonačno. Hegel kaže kako su sve ideje međusobno povezane na taj način, a
postupak pomoću kojeg otkrivamo te veze među idejama naziva dijalektičkom metodom.
Kada govorimo o Hegelovoj dijalektici, primijetit ćemo da se u njoj često koriste pojmovi
kao što su 'proizaći', 'razviti' i 'pokrenuti'. S jedne strane, ti pojmovi govore nam kako ova
filozofska metoda počinje bez ikakvih pretpostavki i kreće od najmanje kontroverzne točke
dopuštajući potom sve snažnijim i istinitijim konceptima da sebe razotkriju u dijalektičkom
postupku. S druge strane, Hegel nam također poručuje da gore opisan razvojni proces ne
predstavlja samo interesantni logički postupak već da se radi o stvarnom razvoju kojem
možemo svjedočiti kroz povijest. Na primjer, ukoliko usporedimo čovjeka koji je živio u
Antičkoj Grčkoj i onog koji je živi u sadašnje doba, oni, prema Hegelu, ne samo što će
razmišljati o različitim stvarima već će i njihovi načini razmišljanja biti drukčiji. Drugim
riječima, njihove razine svijesti su različite i ovise o različitim stupnjevima razvoja svijesti
kroz povijest.
Slika 2: „ Način na koji mi danas razmišljamo, potpuno je drugačiji od načina razmišljanja naših
predaka“- kaže Hegel
9

Hegelova ideja da se priroda svijesti mijenja kroz povijest je revolucionarna. Dok
predstavlja svoju jedinstvenu filozofsku misao također nam kazuje kako se ponekad pomak u
kolektivnoj svijesti društva reflektira kroz misli i postupke pojedinca i navodi primjer
francuskog vojskovođe Napoleona Bonapartea čiji postupci su pridonijeli značajnim
povijesnim promjenama. Ono što Hegel također želi naglasiti jest to da do povijesnog
napretka nikada ne dolazi slučajno. Obzirom na činjenicu da se radi o dijalektičkom procesu,
on u sebi mora sadržati određen smjer te određenu konačnu, odredišnu točku.
To odredišnu točku Hegel naziva Apsolutnim duhom, a pritom misli na buduće stanje
svijesti koje se više ne može pripisati pojedincima već koje pripada realnosti oko nas u
cijelosti. Na toj točki znanje postaje kompletno i savršeno, a sam Duh u sebi objedinjuje
dijalektičku sintezu koja obuhvaća i znanje i osobu koja to znanje posjeduje. Nadalje, Duh ne
samo što obuhvaća cjelokupnu realnost, on je također svjestan sebe kao pokretačke snage koja
je dovela do konačnog obuhvaćanja cjelokupne realnosti.
Međutim, pitanje koje ovdje moramo postaviti jest sljedeće: a što je sa svijetom oko nas koji
se mijenja neovisno o tijeku ljudske povijesti? Što zapravo znači kada kažemo da je stvarnost
oko nas također povijesno obilježena? Hegel na to ima odgovor. On kaže kako je ono što
zovemo 'prirodom' ili svijetom oko sebe također Duh. Priroda nije ništa drugo već sustav
promjena u kojem jedna istina nastaje iz neke prethodne.
10

U doba kada je Hegel predstavio svijetu svoje teorije svijetom filozofije dominiralo je gledište
kako postoje dvije vrste entiteta na svijetu. Jedna su stvari koje postoje u fizičkom svijetu, a
druga su naše misli o tim stvarima. Hegel se takvom razmišljanju suprotstavlja tvrdeći kako
nije istina da su sam fizički objekt i naše poimanje istoga dvije različite stvari. U trenutku
kada dosegnemo stanje Apsolutnog duha uvidjet ćemo kako je ta različitost samo iluzija jer
ćemo u tada shvatiti da su pojmovi 'misao' i 'priroda' zapravo objedinjeni u Duhu. Sve što
postoji samo je jedna realnost, a to je realnost Duha.
Slika 3: Hegel navodi Napoleona kao primjer pojedinca koji je inicirao povijesni pomak u društvu
Kao što možemo vidjeti, Hegelov pogled na svijet i na realnost koja nas okružuje poprilično
je uzdrmao filozofske krugove u trenutku svog nastajanja. Baš kao i on, koji je inspiraciju za
svoje ideje pronašao u filozofskoj misli Immanuela Kanta, isto je učinio i njegov njemački
kolega Arthur Schopenhauer.
11

3.2 Ideja je bit svega
Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno,
sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako
da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest.
Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da
subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće
je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista
umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i
insistira na tome "da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt.
Svijet prožima jedinstvena zakonitost.Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i
zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija.
3.3 Panlogizam
Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su
istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma
od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i
stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: "Pojmiti
ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um" i " Što je umno, to je zbiljsko, a što
je zbiljsko to je umno." Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel
razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija,
ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što
u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je
mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao
osnovu, bit što se u svemu ostvaruje.
12

3.4 Dijalektika
Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka
Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo
metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego "duša i pojam sadržaja": ona je
sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog
i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i
ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.
3.4.1 Trojedinost teze, antiteze i sinteze
Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada
imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije.
Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma;
antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba;
sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj -
stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove
suprotnosti u jednom visem jedinstvu.
U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju
odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je,
očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem.
„Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s
jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad
bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se
uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no
upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže
13

se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo
suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku". (E. Bloch)
Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti
između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku
pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i
njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao
Hegelova termina "ukinuti" slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u
svojoj knjizi "Kako čitati Hegela":
„Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima
fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna
od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane
održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih
objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon,
sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući
jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime
"subjektivnog" karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt
'objavljenog' stvarnog". (A. Kojeve)
Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak
tročlanog niza.
3.4.2 Dijalektika samopostavljanja bitka
Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog,
samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini
samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime
nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je
zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest
kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je
nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao
početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje
14

koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi
suprotstavlja.
3.4.3 Dijalektika-moć negativnog mišljenja
Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. "Hegelova dijalektika
shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije." (E. Bloch). H. Marcuse
ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike.
Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne
straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od
negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta
moć duha jest subjekt - "duh je beskonačna subjektivnost Ideje".
Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan,
slobodan historijski individuum.
15

4 ENCIKLOPEDIJSKI FILOZOFSKI SUSTAV
Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal
sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Istina je cjelina, a nije komad novca
koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju
filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog
razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje,
koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao
najvišem obliku aposolutnog duha.
4.1 Logika
Hegelova logika nije više tzv. formalna logika aristotelovskog tipa u liku tzv. školske
filozofije, nego dijalektička logika koja ima pretenzije da u „eteru čiste misli“ pojmovno
izvede i to dijalektički, tj. historijsko-stupnjevito logički, jedno iz drugoga čitavu
kategorijalnu „strukturu svijeta“ kako prirode, tako i duha. Stoga se Hegel na tu kategorijalnu
strukturu izvedenu u logici stalno iznova poziva u čitavu svom obimnom djelu, a
paradigmatički to dolazi do izražaja npr. u njegovoj povijesti filozofije, gdje se svakom
značajnijem filozofu razvojno-dijalektički dodjeljuje po jedna kategorija kao središnje mjesto
njegove filozofije.
4.2 Filozofija prirode
Filozofija prirode najslabije je mjesto čitave Hegelove misli idanak tradicionalnoj
pretenziji metafizičke sveobuhvatnosti, iz vremena kad – poput antičke filozofije – filozofija
preuzima ulogu još nerazvijene prirodne znanosti, pa se priroda nameće kao predmet
filozofijskog domišljanja. Tako je Hegelova filozofija prirode od njegovih najranijih spisa
ostala puka konstrukcija.
16

4.3 Filozofijs duha
Po Hegelu duh je ideja koja je došla sebi, koja je postala svesna sebe, koja zna za sebe. Ideja u
svom prvobitnom logičkom biću još je nesvesna, jer je čista apstrakcija, u prirodi ideja je
takođe nesvesna, ali se nalazi u konkretnom obliku, u duhu ona je konkretna i zna za sebe.
Trojna podela vlada i u filozofiji duha, i tri osnovne forme njegovog razvića su,
l. subjektivni,
2. objektivni, i
3. apsolutni duh.
Subjektivni duh je pojedinačna svest koja je u vezi s jednim telom, objektivni duh je duh koji
se javlja u množini individua, u socijalnoj zajednici, apsolutni duh je duh koji obuhvata ideju
kao apsolutno znanje za sebe. Prema ovim stupnjevima Hegel deli filozofiju duha na tri dela,
na filozofiju subjektivnog, filozofiju objektivnog i filozofiju apsolutnog duha. Stupnjevi
subjektivnog duha su, l. duša, 2. svest, i 3. duh. Nauka o duši je antropologija, nauka o svesti
fenomenologija, nauka o duhu psihologija. Psihologijom se može nazvati i cela filozofija
subjektivnog duha, ali Hegel taj izraz upotrebljava samo za jedan njen stupanj. O objektivnom
duhu postoje dve nauke:
l. filozofija prava i
2. filozofija istorije.
O apsolutnom duhu postoje tri nauke:
l. filozofija umetnosti ili estetika,
2. filozofija religije, i
3. filozofija filozofije, ili istorija filozofije fiIozofski shvaćena.
17

4.3.1 Subjektivni duh
Subjektivni duh sačinjavaju antropologija, fenomenologija duha i psihologija, pri
čemu se antropološki i psihološki problemi isprepleću, a fenomenologija duha kao dio
subjektivnog duha vrlo je kratak sažetak bitnih momenata Fenomenologije duha. Svakako je
čudno što je fenomenologija duha kao povijest ili znanost iskustva svijesti, koja kao takva
daleko nadilazi čak i tretiranje svijesti na stanovištu spoznajne teorije, spala ovdje na rang
jednog momenata subjektivnog duha, ali je očito da se to čini zapravo ipak na volju sistema.
Onaj pak antropološko-psihološki pristup toj problematici želi prikazati jedinstvo tjelesnog i
duševnog i njihovu unutrašnju nerazdvojivost, što je u skladu s Hegelovom dijalektičkom
mišlju, za koju ne postoje ni dualizmi, ni samostalni entiteti, koji ne bi bili unutrašnje
povezani na način uzajamnog prevladavanja. Tek na višem stupnju, na nivou tzv. zbiljske
duše koja posve prožima svoje tijelo i vlada njime, postaje ona svijest koja zna sebe u razlici
spram tijela, jer se s njom, tj. s pojmom svijesti nalazimo ujedno i na stanovištu samosvijesti.
To je pak već prijelaz na stupnjeve fenomenologije duha: svijest, samosvijest i um. Time
dolazimo i do pojma duha, čije je bitno obilježje spoznavanje. Duh se tako pojavljuje kao:
teorijski, praktični i slobodni. Taj treći stupanj mora biti prijelaz na objektivni duh, i identičan
je sa slobodnom voljom, koja je sama osnova i bitni problem filozofije objektivnog duha, što
znači da je na djelu objektiviranje duha.
4.3.2 Objektivni duh
Osnova čitavog područja objektivnog duha za Hegela je sloboda ili slobodna volja.
Zbiljska slobodna volja mišljena je ovdje kao jedinstvo teorijskog i praktičnog duha. Volja je
pak slobodna inteligencija. Govoreći o ideji slobode naglašava Hegel kako su nesporazumi
oko zbiljskog duha i slobode u povijesti imali goleme praktične posljedice, pa ukazuje na to
da je ideja slobode kao takve proizvod novog doba, građanskog svijeta. „Čitavi dijelovi
svijeta, Afrika i Orijent, nisu tu ideju nikada imali i još je nemaju; Grci i Rimljani, Platon i
Aristotel, kao i stoici nisu je imali; oni su naprotiv znali samo da je čovjek zbiljski slobodan
18

po rođenju, ili jačinom karaktera, pomoću obrazovanja, filozofije. Ta je ideja ušla u svijet s
kršćanstvom, prema kojem individuum kao takav ima beskonačnu vrijednost...“ Utoliko se
Hegelov misaoni napor kreće u pravcu onoga što će on nazvati „beskonačnom vrijednošću
subjektiviteta“ i „pravom subjektivne volje“, što se onda potvrđuje kao okosnica modernog
pojma humaniteta i najviši domet građaskog duha.
4.3.3 Apsolutni duh
Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u
obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu
najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju:
1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal,
2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i
3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe
i poezije).
Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i
u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću:
da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude
apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje
trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome
oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više „čisto traženje likovnog predstavljanja nego
već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo
borba i težnja prema njoj.“ Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan
sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma
najadekvatnije se očituje u arhitekturi.Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal.
Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične
umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost.
Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak
umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu -
upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha
19

svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih
sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih
određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici.
20

5 OBITELJ
Obitelj, prvi moment ili stupanj običajnosti (koju sačinjavaju samo roditelji i djeca, a ne
porodica, u koju spadaju svi koji su po rodu srodnici, i tu je na djelu građansko-kapitalistički
raspad stare rodovske zajednice ili zadruge) smatra Hegel „osnovnom ćelijom“ društva. Kako
on sad pred sobom ima modernu, građanski oblikovanu i strukturiranu obitelj u nastajanju,
ona je mišljena kao ćelija građanskog društva kako se ona politički-socijalno i ekonomskipravno
izgrađuje naročito poslije velike francuske revolucije.
21

6 GRAĐANSKO DRUŠTVO
Građansko društvo određuje Hegel kao sistem potreba. Već je ovo karakteristično za
Hegelovo vienje same biti tog društva, jer je to upravo radikalno kritičko određenje, koje
dalekosežno po svom smislu anticipira kasniju Marxovu kritiku građanskog društva. Sistem
potreba za Hegela je samo eufemizam za one odnose što ih npr. Hobbes određuje svojim
čuvenim, građanskom ustrojstvu bitno primjerenim, stavom: „Homo homini lupus.“ Jer,
sistem potreba određuje najniži mogući nivo komuniciranja ljudi u jednom društvu bitno
privatnih vlasnika, čiji se interesi u rezultanti sukobljavanja na planu općosti ispoljavaju u
vidu ne slobode nego vanjske nužnosti. Utoliko je Hegel ujedno i radikalni kritičar
građanskog društva, ali je pritom gajio iluziju da se bitna njegova proturječja daju razrješiti i
prevladati na njegovim vlastitim pretpostavkama, tj. pukim „nadsvođenjem“ tih proturječja i
cjeline samoga građanskog društva pomoću države! Uz obitelj i državu, građansko društvo
kod Hegela predstavlja konstitutivni element razvoja objektivnoga duha. Građansko društvo,
kao posredujući, drugi stupanj smješten između ostala dva- naime između obitelji i državepredstavlja
prijelazni oblik razvoja objektivnoga duha koji kao takav unutar društvenopolitičkog
zbivanja kulminira u državi kao svome ozbiljenju.
22

7 HEGEL I NJEGOVA UMNA DRŽAVA
Država je za Hegela sredstvo pomoću kojeg on želi razriješiti sva proturječja građanskog
društva. Ona se shvaća ne samo kao najviši stupanj objektivnog duha, nego i kao dijalektičkopovijesna
realizacija običajnosne ideje. To pak znači prije svega da su u ideji države sadržani,
implicirani i bitno konstitutivni svi pređašnji momenti i stupnjevi, a prije svega pravo i
moralitet. Za Hegela je nezamisliva država i njena politička aktivnost, koja se ne bi primarno
temeljila na pravu i moralu, budući da je država primano mišljena kao garant slobode
čovjeka-pojedinca, kao i cjeline društva, koje tu slobodu samim sobom ne može garantirati i
realizirati. U tome je njezino filozofijsko i povijesno značenje, dok se političko-pravni
aspektmanifestira u nastojanju da se država shvati kao instrument prevladavanja bitnih
proturječnosti koje na društveno-političkom planu razdiru građansko društvo u njegovu
temelju. Čovjek biva rođen u jedan realno egzistirajući svijet, taj svijet njemu prethodi, taj
svijet u svojemu pokretu i dinamičnosti određuje čovjeka i čovjek je njegov produkt. Ono što
čini tu dinamičnu realnost realnošću nazivamo, po glagolu biti, bitak. Taj bitak jeste sama
stvarnost, čista aktivnost. I jezično gledajući glagol biti se ne može staviti u pasiv. Međutim
taj bitak se manifestira na tri različita načina ili modusa. Prvi modus je modus realiteta i to je
ta upravo opisana faktična realnost.
Drugi modus sačinjavaju ideje toga realitita u našoj spoznaji, te nazovimo taj modus
jednostavno modus idealiteta. Kada imamo npr. pred sobom jedan realni stol, te ako smo
psihofizički normalni sa zdravim razumom onda spoznajemo taj stol onakvim kakav on jest.
Faktički stol i spoznati stol su identični, ali naravno samo modalno identični. Tu ne postoji
nikakav Kantov „das Ding an sich", kojega ne možemo spoznati, te spoznajemo samo pojavu
stola. Naglašavam realno egzistirajući stol i spoznati stol su modalno identični. Realni stol
nije u našoj glavi. U modusu realiteta vlada princip kontradikcije ili protuslovlja: ako nešto
jeste, onda ne može u isto vrijeme i pod istim uvjetima i ne biti.
23

Slika 4:Hegelova filozofija
Međutim u modusu idealiteta mi možemo u isto vrijeme misliti da nešto jeste i nije. Tu nema
protuslovlja, taj istovremeni „da i ne" je u ovom modusu moguć i kako on funkcionira, već
ćemo vidjeti. Idealitet, logički gledajući, predstavlja mogućnosti. A moguće je sve ono, čemu
se ništa ne protivi da jedanput i bude. Kada se čovjek odluči za jednu od tih mogućnosti, onda
to postaje opet realnost i to nužna realnost. Kada hoću kupiti kartu za kazalište i kada je ta
odluka izvršena, onda je to postala nužna realnost. Taj treći modus je modus nužnosti.
Modus bitka od kojega Hegel polazi je modus idealiteta. Bitak je za njega idealitet i to samo
idealitet. Realitet je samo prolazni stadij kroz koji prolazi Apsolutni duh u procesu svoga
samoostvarenja. U idealitetu se nalaze samo ideje i one, samo one su uzroci svih stvari, a ne
realni bitak. U tome modusu idealiteta dakle ne vrijedi princip kontradikcije, moguće je
istovremeno „da i ne". To je prvi razradio Platon tvrdeći da u toj zajednici ideja, koinoia
eidon, svaka ideja sadrži u sebi i svoju kontradiktornu suprotnost. Tako npr. ideja pravde
sadrži u sebi inkluzivno i ideju nepravde, jer bez nepravde bila bi i ideja pravde nemoguća. To
se odnosi također i na prirodne procese.
24

7.1 Prosvjetiteljstvo i Bog
Taj stav da su ideje uzroci stvari preuzima također i platonski
orijentirana kršćanska filozofija iz koje se je kasnije razvila
transcendentalna filozofija. Tako Duns Scotus u 13. stoljeću
tvrdi da su realno egzistirajuće stvari samo „positio extra
causas", tj postavke izvan uzroka. Samo kod njega se te ideje
kao uzroci svih stvari nalaze u Božjem umu. On je njih
proizveo i pomoću njih on stvara ovaj realni svijet. Međutim
kroz prosvjetiteljstvo kršćanski Bog je gurnut u stranu ili
dokinut, a čovjekov um je postao stvoritelj tih ideja i on si po
njima stvara svoj vlastiti svijet, svoju vlastitu realnost.
Slika 5: Hegelova „Fenomenologija duha“
Modus: Modus bitka od kojega Hegel polazi je modus idealiteta. Bitak je za njega idealitet i
to samo idealitet. Realitet je samo prolazni stadij kroz koji prolazi Apsolutni duh u procesu
svoga samoostvarenja. U idealitetu se nalaze samo ideje i one, samo one su uzroci svih stvari,
a ne realni bitak. U tome modusu idealiteta dakle ne vrijedi princip kontradikcije, moguće je
istovremeno „da i ne". To je prvi razradio Platon tvrdeći da u toj zajednici ideja, koinoia
eidon, svaka ideja sadrži u sebi i svoju kontradiktornu suprotnost. Tako npr. ideja pravde
sadrži u sebi inkluzivno i ideju nepravde, jer bez nepravde bila bi i ideja pravde nemoguća.
To se odnosi također i na prirodne procese.
I to što je s kršćanskog stanovišta zastupao Duns Scotus je isto jedan sklizak teren. Kod
Suareza (umro 1617.) je to dovelo do toga da je i sam Bog, koji je stvorio te ideje, postao
ovisan od njih, postao ovisan od svog vlastitog ordo essentiarum, kako ga on naziva.
Hegel nadograđuje tu Platonovu tezu zajedništva suprotnih ideja uvodeći tzv.princip
negativnog identiteta. To znači slijedeće: realni stol je npr. pozitivno identičan sa samim
sobom, ali on je isto tako negativno identičan sa svime što nije stol. Stol je znači negativno
identičan s ne-stolicom, s ne-ormarom, s ne-zidom itd. Hegel naziva taj princip „identitet
25

identiteta i ne-identiteta", što u Njemačkom idealizmu, a posebno kod Schellinga igra jednu
veliku ulogu. I na taj način je potvrđena teza da se nešto može tvrditi i pod istim uvjetima i
nijekati, istodobno „da i ne". Hegel je vrlo dobro znao, a to je potvrdio i Heinrich-u Heine-u,
da su tu može dijalektički izvrćati, prevrćati i podvaljivati ad libitum, te to i prožima do dana
današnjega sve moguće pravce hegelijanizma, a genijalnu savršenost u tome je postigao
Lenjin. Hegel, misleći i na to, dao je u svom djelu „Fenomenologija duha" slijedeću definiciju
istine: „ Istinito je bakhantička opojenost, u kojoj svaki njezin član nije nepijan". Znači svaki
njezin član je pijan. Hegel je savršeno manipulirao sa jezikom. Te sintagme istodobnog „da i
ne", „identitet identiteta i ne-identiteta", te „negacija negacije" prožima i njegovu dijalektiku
„općeg"(Allgemeines) i „posebnog"(Besonderes). Jezikom moderne logike radi se
pojednostavljeno o klasi i njezinim raznoraznim elementima.
Evo jednog primjera takove dijalektika i manipuliranja jezikom iz jednog apsurdnog igrokaza,
u kojem se radi o borbi za pomirenje između gospodara i sluge. „Gospodar" je onaj Ja koji se
nalazi u stanju težnje za apsolutnim identitetom, ali ostaje prebivati u „beskonačno
nezadovoljenoj žudnji" za tim. „Sluga" je samosvijest, koja sama sebe postavlja i određuje
kao suprostavljeni predmet te onda nastavlja:...." Ali drugi je također samosvijest. Tako
nastupa jedan individuum prema drugome. Tako neposredno nastupajući oni su predmeti
jedan drugome, samostalne pojave, u bitak života uronjene svijesti, - jer predmet si je odredio
život – uronjene svijesti su jedna za drugo kretanje apsolutne apstrakcije, da unište sav
neposredni bitak, da bi bili samo čisti negativni bitak sebi jednake svijesti, koja još nije
dovršena, ali koja se jedna za drugo nije predstavila kao čisti „za-sebe-biti", tj kao
samosvijest....Svaki od njih je sam sebi siguran, ali nije si siguran drugoga, te zbog toga ta
njegova sigurnost o sebi nije istina, jer njegova istina bi bila samo onda, kada bi se njegov
vlastiti - „za-sebe-biti" – njemu predstavio kao samostalni predmet,ili, što je isto, kada bi se
predmet predstavio sebi kao čista sigurnost samoga sebe..." itd. Mislim, dragi čitatelji, da
Vam je ovaj zalogaj Hegelove dijalektike bio dosta.
26

7.2 Hegel i opravdavanje nacističke diktature
Vratimo se opet onoj polaznoj tezi o zajedništvu
suprostavljenih ideja, koje su u filozofiju ušle preko
Platona, a Hegel ih je preuzeo. Međutim dok je to kod
Platona bila samo podloga za diskusiju i prepiranje sa
sofistima, kod Hegela je to postalo kruta zbilja. Znači
u ideji pravde je inkluzivno sadržana i ideja nepravde,
jer da nema nepravde ne bi bilo i pravde. Isto tako
možemo reći, u ideji diktature je sadržana i ideja
demokracije, jer da nema demokracije ne bi bilo ni
diktature. Pogledajmo si pobliže samo jedan povijesni
primjer.
U Trećem Reichu postojala je jedna velika skupina utjecajnih filozofa i pravnika, koji su na
fakultetima predavali Hegelovu filozofiju, prije svega njegovu filozofiju prava, i s njome
podupirali i opravdavali nacističku diktaturu. I kod samog Hitlera su nadolijevali ulje na vatru
smatrajući njega mesijom, kojeg je Hegel nagovijestio u svojoj Povijesti filozofije rekavši da
će doći jedan veliki vladar, koji će morati i da „uništi poneki nevini cvijet". Premda su se oni
razlikovali u mnogim aspektima i nijansama, „Evanđelje" Führerovog programa za njih je bio
totalni rat i taj rat je od tih hegelijanaca bio opravdavan kao obećanje njihovog najvećeg
mislioca Hegela. Navodim ovdje samo neka od tih imena i razdoblje njihovog zemaljskog
života: Friedrich Bülow(1890-1962), Hermann Glockner(1896-1979), Theodor L. Haering
(1884-1964), Otto Koellreutter(1883-1972), Gerhard Dulckeit(1904-1954), Karl Larenz(1903-
1993) i drugi. Međutim oni su poslije 1945 godine i dalje predavali na svojim fakultetima
Hegelovu filozofiju i sa istim Hegelovim teorijama podupirali su i učvršćivali – demokraciju.
27

Ta Hegelova dijalektika istovremenog „da i ne", istovremenog zajedništva kontradiktornih
ideja i to protuslovlje je za Hegela pokretač kako u prirodnim tako i u društveno-povijesnim
procesima, a posebno u povijesnim događanjima, kao npr. pobožanstvenje Francuske
revolucije i njezine osude, jer bez osude nema ni pobožanstvenja, Napoleona kao inkarnacije
Svjetskog duha i istodobno njegove osude, jer bez osude nema ni inkarnacije itd., omogućilo
je da si je svatko mogao skrojiti svoga Hegela kako je htio. Marxistički filozof Georg Lukacs
je strastveno tvrdio da se Hegel može samo marxistički ispravno interpretirati. To su i ostali iz
njegovog jata tvrdili, isto tako neomarxistička Frankfurtska škola i zagrebački praksisovci.
Nasuprot tome Julius Binder tvrdokorno zastupa mišljenje da Hegelova filozofija ima svoje
ostvarenje samo u totalitarnoj nacističkoj državi. Ostali nacistički hegelijanci su se upravo
natjecali u tome, tko će to bolje dokazati. Liberalno-građanski sljedbenici Hegela svojataju ga
opet samo za sebe. Tako Alexandre Kojeve nakon dugogodišnjih istraživanja o Hegelu, koja
su mu i omogućila veliku karijeru u jednom francuskom ministarstvu, dolazi do zaključka, da
svatko tko upije Hegela u sebe može reći, slično kao Nietzsche, „ja sam Bog". To Kojeve u
jednom intervjuu kaže za sebe, a taj intervju je objavljen u istoimenoj knjizi „Ich bin Gott".
Poznato je također da su svi ti diverzni pravci i krivotvorili neke Hegelove citate u namjeri da
ih prilagode svojim interpretacijama, a to je dolazilo posebno do izražaja pri prevođenju na
strane jezike. Zato ja koristim samo originalna njemačka izdanja.
28

7.3 Koncept vječnog mira
Ne obazirući se na Kantov izrazito
negativan stav o crncima, kojega smo već upoznali, dobro je poznato, da je Kant razvio jedan
koncept države, gdje sve države teže za uspostavom vječnog mira, i taj koncept je za svaku
hvalu. U potpunoj suprotnost tome stoju Hegelova umna država. Ona je država
sile(Machtstaat). To jasno proizlazi iz njegove dijalektike glede konstitucije države, koju je on
prije svega razvio u svojoj Filozofiji prava, koju ću po navedenim paragrafima i citirati.
Svojatanja: Julius Binder tvrdokorno zastupa mišljenje da Hegelova filozofija ima svoje
ostvarenje samo u totalitarnoj nacističkoj državi. Ostali nacistički hegelijanci su se upravo
natjecali u tome, tko će to bolje dokazati. Liberalno-građanski sljedbenici Hegela svojataju
ga opet samo za sebe. Tako Alexandre Kojeve nakon dugogodišnjih istraživanja o Hegelu,
koja su mu i omogućila veliku karijeru u jednom francuskom ministarstvu, dolazi do
zaključka, da svatko tko upije Hegela u sebe može reći, slično kao Nietzsche, „ja sam Bog".
To Kojeve u jednom intervjuu kaže za sebe, a taj intervju je objavljen u istoimenoj knjizi „Ich
bin Gott".
Bitnost Hegelove dijalektike nagoni nužno, počevši od ćudoređa i slobode pojedinca, obitelji ,
staleži i građanskog društva, do organske sinteze općeg i posebnog u državi. Država je uzrok i
djelovanje svega, ona je utjelovljenje ideje, a ideja je, vidjeli smo u ovom platonskom načinu
filozofiranja, uzrok i uzor svega. Država određuje i obvezuje što je ćudoređe i što pojedinac
treba raditi(Paragraf 261 i dodaci). „Država je sama po sebi ćudoredna cjelina, ostvarenje
slobode, i ona je apsolutna svrha uma, da je sloboda stvarna"(Paragraf 258 i dodaci).
29

U Hegelovoj državi je umnost dakle identična sa idejom i ta umna ideja „stupa ujedno u
vanjsku egzistenciju". Sjetimo se one već citirane izreke od Duns Scotusa, da je egzistencija
samo „positio extra causas". Razlika je u tome da je kod Duns Scotusa ideja u Božjem umu, a
kod Hegela je država po sebi ideja. Država je po Hegelu, i u tome se slažu svi njegovi
interpretatori, najintimnija povezanost cijelog fizičkog i duhovnog života, svih potreba
njezinih građana, svega bogatstva, ona je ono, što je Platon označio kao cjelovitost ideje:
„živo dinamično biće". Hegelova država ne može počivati na jednom državnom ugovoru, jer
bi se time očitovala samovolja individuuma. Država je cilj sam po sebi, njezini članovi se ne
mogu od nje odijeliti (Paragraf 75 i dodaci).
„Država je stvarnost ćudoredne ideje"(Paragraf 257).Državni um kao dijalektičko jedinstvo
općeg i posebnog predstavlja u političkoj praksi totalnu diktaturu, jer njezini građani „čija je
najveća dužnost to, biti član države" i tu državu moraju priznati kao Božanstvo, koje im se
ukazalo u ovome svijetu(Paragraf 75). Samo država zna u svojoj općenitosti, što
hoće(Paragraf 270). U državi se ne mora ništa imati, što nije umnost države(Paragraf 272), te
u istom Paragrafu 272 i dalje nadodaje: „Država se mora obožavati kao neko Zemaljsko-
Božanstvo". Ako je to tako onda građani tu „umnu državu" moraju ili obožavati ili se protiv
nje boriti. U posljednjem slučaju oni postaju rak-rana organske cjeline i moraju naravno biti
odstranjeni. Dijalektička povezanost dužnosti i prava građana nalaže „da ono, što država
zahtjeva kao dužnost, to je ujedno i neposredno pravo individualnosti, jer to nije ništa drugo
nego organizacija pojma slobode"(Paragraf 261 i pridodaci). Znači ono što država nalaže kao
dužnost je ujedno i pravo njezinih građana, jer su dužnost i pravo dijalektički usko povezani.
Građani tu ne mogu ništa sami odlučivati. Svaki pojedinac u Hegelovoj umnoj državi dobiva
svoju „slobodu" time da se podloži njezinoj svemoći do samopožrtvovanja. U organizmu
države su obitelj i staleži članovi, „koji su za- sebe krugovi, i u njoj(tj.državi op.m.) ne smije
se nijedan momenat očitovati kao neka neorganska masa"(Paragraf 303). Obitelj i staleži čine
samo podlogu države, oni pružaju pojedincu mogućnost, da dokine svoju subjektivnost
(Paragraf 201).
30

7.4 „Jedino država je individuum“
Pošto je po Hegelu država stvarnost konkretne slobode, onda prema tome nije potreban ni
ustav. Međutim Hegel se boji da bi bez ustava došlo do razbuktalosti subjektiviteta, kojega on
obavezno želi dokinuti. Zato ustav ima funkciju integracije u državu i zakoni postaju
institucije umnosti(Paragraf 263). Gdje je sloboda tamo su i zakoni, a gdje su zakoni tamo je i
sloboda. Po ustavu građanin postaje podložnik države u izvršavanju svojih dužnosti, ali zato
kroz izvršavanje svih zapovijedi od strane države, on tu nalazi i svoje ispunjenje i zaštitu
svoje osobe i privatnog vlasništva(Paragraf 261).
Pravo Kada Hegel piše o apstraktnom pravu onda naglašava osobnost čovjeka, koja treba i
druge respektirati kao osobe(Paragraf 36). Ali to apstraktno pravo ima svoju funkciju samo
kao niži stupanj dijalektičkog razvoja, kao prolazni stadij, u kojem apstraktna volja još nije
postala realnom(Paragraf 104). Kada ona to postane, onda je pojedinac samo dio zajednice,
te kada spozna tu konkretnu općenitost, onda je on slobodan. Tako slobodan, on se već nalazi
u okovima državnog uma.
U izvršavanju dužnosti spadaju i ratovi. Po Hegelu je rat ćudoredno stanje, u kojem „idealitet
posebnog dobiva svoje pravo i postaje stvarnost"(Paragraf 324). Tek borba država u
povijesnom procesu ostvaruje ideju slobode kao Svjetski duh u svojoj punoj čistoći. „Svađa
država može se odlučiti samo kroz rat"(Paragraf 334). Vojni suverenitet države Hegel ne
ograničuje samo na obrambeni rat, negi i na osvajački: „Ako je cjelina postala sila i iz svoga
unutrašnjeg života provalila izvana, time onda obrambeni rat prelazi u osvajački"(Paragraf
324). To je za Hegela samorazumljivo. Kant, koji je postulirao vječni mir, se je ovdje
vjerojatno tri puta okrenuo u grobu.
Po Hegelu mir vodi do otupljenja ljudi i bolesti pojedinaca, dok je zdravlje moguće samo u
jedinstvu organizma, a organizam je država. „Jedino država je individuum..."(Paragraf 324).
Država ima „ apsolutnu moć protiv pojedinačnog i posebnog, protiv života, vlasništva i
njegovog prava"(Paragraf 323). Međutim država implicira i egzistenciju drugih država, i
Hegel njih naziva „duhovi naroda". Iznad ovih konačnih duhova stoluje Svjetski
duh(Weltgeist), kao opći duh, koji nad tim konačnim duhovima izvršava svoje najmoćnije
pravo u svjetskoj povijesti, a to je svjetski sud(Paragraf 340). Taj Svjetski duh nije neka
31

božanska moć, on nije ni nešto od konačnosti kao Objektivni duh, nego on je uzdignut u
područje apsolutnog, beskonačnog duha.
Svjetski duh, ma što god to bilo, je svjetski sud i on čini države, narode i pojedince svojim
oruđem. U svjetskoj povijesti dobiva ona država apsolutnu moć, koja se upravo nalazi na
onome stupnju, kojeg mu je ideja Svjetskog duha pripremila(Paragraf 344). Svi oni koji tvrde
da Hegel nije glorificirao rat, neka se zacrvene, ovo nekoliko navoda dokazuju nedvosmislenu
suprotnost.
A onima iz liberalno-građanskog tabora hegelijanaca, koji tvrde da je Hegel imao prije svega
individualne slobode u vidu,evo nekih eksplikacija. Hegel negira antički pojam slobode
postulirajući identitet državne sile i ćudoređa. Prirodno pravo, koje je do tada bilo
samorazumljivo, te koje su kasnije Suarez, Grotius, Pufendorf i ostali obogatili i s pravom
naroda, je za Hegela nešto individualistično, koje vodi samo do cijepanja slobode. Ono što i
Rousseau u svom contra social piše: „Čovjek je rođen slobodan – zajednička sloboda je
posljedica prirode čovjeka", je za Hegela nezamislivo. Sloboda, koju Hegel u svojoj umnnoj
državi dopušta svakom pojedincu, bez obzira na vjeru, jeste samo zadovoljavanje potreba
građanskog društva. Normalna ljudska prava i političke slobode ne dolaze u obzir. Za Hegela
je biti čovjek nezamislivo izvan države. Slobodu on identificira sa državnim pravom, a
individuum se mora na to priviknuti, da je konkretna sloboda postigla svoje ostvarenje u
umnoj državi.
Doduše, kada Hegel piše o apstraktnom pravu onda naglašava osobnost čovjeka, koja treba i
druge respektirati kao osobe(Paragraf 36). Ali to apstraktno pravo ima svoju funkciju samo
kao niži stupanj dijalektičkog razvoja, kao prolazni stadij, u kojem apstraktna volja još nije
postala realnom(Paragraf 104). Kada ona to postane, onda je pojedinac samo dio zajednice, te
kada spozna tu konkretnu općenitost, onda je on slobodan. Tako slobodan, on se već nalazi u
okovima državnog uma.
32

7.5 Stav prema smrtnoj kazni
Na sljjedećem stupnju dijalektike prava, a to je moralnost i iznad toga na najvišem stupnju
prava, a to je ćudoređe, subjektivna volja je potpuno podvrgnuta općoj volji države. Hegel
uvijek naglašava da iznad subjektivne slobode stoje uvijek „po sebi i za sebe postojeći zakoni
i ustanove"(Paragraf 144). Tu dijalektiku Hegelovog filozofiranja se u cjelosti mora proučiti,
da se ne bi izvlačili parcijalni i samovoljni zaključci. Koliko je Hegelu stalo do individuuma
vidi se i u njegovom stavu prema smrtnoj kazni. Ako je građansko društvo doseglo stupanj
ćudoređa, onda se onoga, koji je ukrao jednu repu može kazniti sa smrću, a isto tako s nekim
koji je napravio stotinu puta veće nedjelo, blago postupati(Paragraf 218). Znači ne radi se tu o
konkretnim ljudima, nego o tome da ideja umnosti, koja se inkarnirala u državu , bude
zasićena. Ideje se ne mogu mjeriti faktičkim činjenicama.
Isto tako njegov odnos prema siromašnim ljudima pokazuje totalni prezir prema toj
populaciji. U cijeloj tradiciji srednjeg vijeka bilo je zakonski regulirano da država brine o
osiromašenom dijelu pučanstva, što je već prema političkoj i ekonomskoj situaciji i rađeno.
Hegel postulira da se ukine siromaštvo(Paragraf 244) ne radi gladi, nego da ne bi nastao
Pöbel, a to znači svjetina. Ta svjetina ili rulja nastaje onda, kada se ta skupina ljudi ne brine
dovoljno za svoju egzistenciju. Ako dođe do toga, onda to znači u krajnjoj liniji da se oni nisu
htjeli identificirati s državom, a država treba onda da ih prepusti njihovoj sudbini i prosjačenju
(Paragraf 245). Hegel ide također tako daleko, da bi takvim ljudima trebalo uskratiti i usluge
religije, kao krštenje, pogrebe itd.
Kada smo već kod religije, onda treba kao prvo naglasiti, da Hegel želi religiju podčiniti
državi. Nakon svega iznesenog, to nikoga ne začuđuje. On smatra da su samo države koje su
dosegle stupanj ćudorednosti u stanju „pomiriti se" sa Svjetskim duhom. To je moguće iz toga
razloga, jer je kršćanstvo stvorilo podlogu za to. Pod kršćanstvom Hegel podrazumijeva samo
protestantizam, jer katoličanstvo po njemu ima jedan loš pojam o Bogu, lošu državu, lošu
vladu i loše zakone i zato se s katoličanstvom ne može napraviti jedan uman ustav. Međutim
građanima njegove umne države je zagarantirano pravo na vlastitu religiju, naravno i na
katoličku. U protestantizmu je po njegovom mišljenju um našao svoje ostvarenje u državnom
poglavarstvu, jedan nazor kojega Hegel preuzima od Luthera, koji sa svoje strane smatra da
Bog to upravo tako hoće i da je to Božji red.
33

Iako je religija subjektivno gledajući nešto autonomno i podložno samo savjesti, Hegel
usprkos te konstatacije zahtjeva da religija bez ograničenja treba priznati primat državne sile
kao utjelovljenja ćudorednosti. „ Ukoliko religija, ako je istinita i bez nekog negativnog i
političkog pravca protiv države, nju(tj.državu op.m.) prizna i potvrdi, onda ona(tj.religija
op.m.) ima za sebe svoje stanje i svoj izričaj" (Paragraf 270). Kao mali dodatak htio bi još
kratko referirati Hegelov stav prema ženama. On zastupa pravo žena na naobrazbu, ali isto
tako smatra da se to kod njih razvija više u atmosferi predođbi i životnog iskustva. Za
znanost, filozofiju i izvjesne produkte, gdje se zahtijeva „općenitost" tj.apstrakcija, za sve to
žene nisu stvorene. Žene su domišljate i imaju smisla za ukus, ali ideale one nemaju.
Karakteristična razlika između muškarca i žene je kao između životinje i biljke. Žena se
mirno razvija i ima osjećaje, a muškarac brani svoj položaj mislima i tehničkim dostignućima.
Na koncu Hegel zaključuje: „Ako žene stoje na vrhu vlade, onda je država u opasnosti, jer
one se na ponašaju po zahtjevima općenitosti nego po slučajnoj sklonosti i
mišljenju"(Paragraf 166).
7.6 Nekritičko veličanje „velikih„ filozofa
U ovom kontekstu želio bih još proširiti temu i osvrnuti se na fenomen veličanja i služinačkog
odnosa prema „velikim" filozofima i nekritičkog preuzimanja njihovih ideja.
Kada je švicarska filozofkinja Magdalena Aebi na više stotina stranica dokazala, da Kantova
logika počiva na krivim zaključcima kroz quaternio terminorum tj. uporabom višeznačnih
termina, što je dovelo do velikih zabluda sve do Heideggera, onda su mnogi , nemajući
nikakovih protudokaza, nju počeli kao ženu omalovažavati. Nazivali su je jednostavno
„gospođica Aebi". U 19. stoljeću se omalovažavanje sastojalo u tome, da se je nekoga
nazivalo polunaobraženim, ili bi rekli on je Židov, ili da on ima sifilis. Semantika
omalovažavanja se je danas nešto promijenila.
34

Sluganstvo: Kao što u Njemačkoj postoji jedan dio inteligencije, koji s „lešinarskom
poslušnošću"(Kadavergehorsam) slijedi svoje „velike" filozofe, duhovne vođe, sijače korova i
kovače lažnog „novca", tako i kod Hrvata ima jedan mali dio obrazovanog svijeta, koji boluje
od sindroma bečko-germanskog konjušarstva. Oni slijede isto to kao i ti gore navedeni. U
srpnju sam bio izložen raznoraznim omalovažavanjima od strane hrvatskih hegelijanaca,
između ostalog da sam „von Roško Polje". Naravno, u Roškom Polju nema gospodske
Hegelove dijalektike i prema tome tamo se ne može biti skrušeni hrvatski konjušar.
Kod Kanta se može reći da je on uveo u filozofiju takvu terminologiju, za koju se može reći
da su to ništa drugo nego šuplje umotvorine. Ne postoji nikakav „transcendentalni Ja", niti
postoji „das Ding an sich", niti postoje „sintetički sudovi apriori" u Kantovom smislu, niti
postoji razlika između razuma(Verstand) i uma(Vernunft). To sam pokušao, kroz mala vrata,
u nekoliko navrata uvesti u diskusiju, i u tome nisam jedini. Moj Doktorvater, tj.onaj kod
kojega sam doktorirao, prof. Otto-Joachim Grüsser, voditelj neurofiziološkog odjela na
Fiziološkom Institutu Berlin-Dahlem, u svijetu poznati neurofiziolog, zastupao je kao
kantijanac, isto to mišljenje. Naš istraživački rad je bio na području mozga(Hirnforschung).
Postoji samo zdrav razum, koji počiva na zdravom ljudskom tijelu. Razlika između razuma i
uma je samo u jezičnom izričaju i gramatici. Isto tako ne postoji „čisti um", te „praktički um",
te Urteilskraft. To su sve izmišljotine. Cijelu tu Kantovu terminologiju nitko od filozofa, koji
su nešto važećega i trajnog uveli u duhovni svijet, nije preuzeo. Spomenimo samo: de
Morgan, Peirce, Russell, Frege, Wittgenstein, Quine, Kripke i dr. Kada smo već kod dijeljenja
i cjepanja uma onda bi se to moglo nastaviti u nedogled. Tako je Peter Sloterdijk napisao
jedno djelo sa naslovom „Kritika ciničnog uma". Ja bih predložio stručnjacima da napišu i
knjigu „Kritika pasjeg uma", a kao podlogu za to djelo može poslužiti ovaj medicinski vic:
Bio jednom jedan bogat čovjek, koji je teško psihički obolio. Progonile su ga misli da će ga
ugristi neki pas. Kada je stanje postalo nepodnošljivo, morao je biti hospitaliziran. Nakon
godinu dana hospitalizacije, terapije su se pokazale uspješnim. Bio je potpuno izliječen.
Njegov izlazak iz bolnice je bilo veliko slavlje. Međutim dva dana kasnije on se opet vraća
natrag te reče liječnicima: „Vi ste mene doduše izliječili od moje teške bolesti, ali mi niste
rekli što pas misli o svemu tome".
35

8 LITERATURA:
Boris Kalin; 2004. godine; Povijest filozofije – Školska knjiga; Zagreb;
Danko Grlić ; 1982. godine; Leksikon filozofa – Naprijed; Zagreb;
G. W. F. Hegel; 1987. godine; Fenomenologija duha – predgovor Milana Kangrge –
Naprijed; Zagreb.
POPIS SLIKA
Slika 1: Hegel ............................................................................................................................ 3
Slika 2: „ Način na koji mi danas razmišljamo, potpuno je drugačiji od načina razmišljanja
naših predaka“- kaže Hegel ....................................................................................................... 9
Slika 3: Hegel navodi Napoleona kao primjer pojedinca koji je inicirao povijesni pomak u
društvu ...................................................................................................................................... 11
Slika 4: Hegelova filozofija ..................................................................................................... 24
Slika 5: Hegelova „Fenomenologija duha“ ............................................................................ 25
36