RATNA ZARUČNICA

HEDWIG COURTHS-MAHLER
RATNA ZARUČNICA
Die Kriegsbraut

Rose Lossow stajala je uza zid parka promatrajući čeznutljivim očima cestu koja je uz dvorac
Falkenried vodila do sela.
Čekala je automobil, kojim je gospodin Falkenried pošao na željezničku stanicu po svog sina
Hassa. Željela ga je vidjeti samo na trenutak, u prolazu. Nagnuvši se naprijed, stajala je ispod
bukve na maloj uzvisini koja je nadvisivala park.
Nakon nekoliko minuta ugledala je automobil kako se približava. Oprezno, da je ne bi vidjeli,
povukla se iza debelog stabla bukve. Ruku je pritisnula na srce koje joj je izdajnički kucalo,
promatrajući cestu pred sobom.
Uto automobil prođe mimo nje.
Samo je na trenutak ugledala ponosni profil Hassa Falkenrieda.
Nepomično je gledala za oblakom prašine kojeg je automobil podigao. Duboko uzdahne, a
uzbuđenje koje je osjetila odagna njezin uobičajen mir.
Automobil je zaokrenuo na glavni put kroz park jureći prema dvorcu. Ubrzo se zaustavio pred
visokim vratima. Hasso Falkenried stigao je svojoj kući.
Rose je stajala po strani. Nije imala nikakve veze s tim događajem. Nitko nije mislio na nju.
Bila je tuđinka, koju su trpjeli u dvorcu. Davali su joj hranu, a ona je morala ulagati svu svoju
snagu kako bi barem bila sigurna u to da ne jede svoj kruh badava. Kako bi rado tog trenutka
stajala kraj Rite, Hassove sestre, i kraj njegove majke, u visoko nadsvođenom predvorju skromno
očekujući da je Hasso pogleda svojim dobrim očima. Sigurno bi joj pružio ruku i srdačno rekao:
»Dobar dan, Rose! Kako si?«
Ali nije smjela ostati. Tetka Helena, Hassova majka, poslala ju je u mljekaru s nekom
porukom. Time je željela dokazati da Rose zapravo i nije član obitelji. Iako time nije ništa loše
mislila, ipak je Rosu boljelo što su je u takvim prilikama uvijek gurali u stranu, kao da im ne
pripada.
Ona je svim srcem voljela Falkenriedove a najviše Hassa. Bila je siroče, a nitko od rođaka
nije uzvraćao njezinu ljubav. Tetka Helena i ujak Herbert nisu bili zli, ali nikada nisu našli neku
dobru, srdačnu riječ za nju. Rita ju je doduše voljela i uvijek bila dobra prema njoj, ali je imala
vrlo malo vremena za Rosu. Nije se nikad sjetila koliko uboga djevojka čezne za ljubavlju. I tako
je Rose šuteći krenula u mljekaru, ne protivivši se nimalo. Nitko nije obraćao pažnju na nju, pa se
tako neprimjećeno mogla popeti na uzvisinu kako bi barem vidjela Hassov dolazak kući.
Kad ga je vidjela, brzo je počela silaziti niz uzvisinu. U mljekari su je zadržali. Fritz Colmar,
upraviteljev sin, veseli momak, obavljao je svaki posao kao da je zabava. Ovaj put želio joj je
pokazati svoja dva jazavčara Maxa i Moritza.
Pridružio im se upravitelj, upitavši pri tom svog sina je li obavio svoj posao. Fritz ga pogleda i
nasmije se:
– Oče, sve sam već obavio. Upravo sam htio poći k majci. Hoćeš li doći sa mnom?
– Samo da prije nešto dogovorim s gospođicom. I upravitelj započne s Rosom razgovarati o
poslovima. I tako je prošao sat od Hassova povratka kući prije nego li se Rose vratila u dvorac.
Nakon srdačnog dočeka majke i sestre krenuo je Hasso u veliku, lijepu sobu za dnevni
boravak. Pričao im je o svojim posljednjim letovima i o svom pronalasku, ali se nije upuštao u
pojedinosti i to iz osobitih razloga. Hasso Falkenried je od svoje najranije mladosti pokazivao
mnogo veće zanimanje za motore i strojeve nego za poljoprivredu, pa je napokon uspio svojom
tvrdoglavošću nagovoriti roditelje da mu dopuste studirati za inženjera.

Njegovu ocu to nije bilo drago. Svi Falkenriedovi bijahu ulanski oficiri, a to je trebao postati i
njegov sin. Ali Hasso je uspio postići što je želio, pa je postao zrakoplovni oficir u
novoosnovanom letećem bataljonu koji je bio smješten u Berlinu i Doberitzu.
Posjedovao je sve što bijaše potrebno za to zvanje. Sjajno je završio studije i kao
tridesetgodišnjak postigao je veoma mnogo. Njegov genijalni pronalazak imao je ogromno
značenje za letenje, osobito u ratnim uvjetima.
Ali to je Hasso spomenuo samo u prolazu i to vrlo skromno. Znao je da roditelji nisu
oduševljeni njegovim zvanjem, pa je više govorio o općenitim stvarima koje su ih mogle
zanimati.
Hasso isprva nije zapazio da nema Rose Lossow. Mlada djevojka pojavljivala se u njegovu
životu samo kao nešto prolazno.
Kad su petnaestgodišnje siroče, kćerku neke daljnje rođakinje i prijateljice iz mladosti njegove
majke, iz smilovanja primili u Falkenriedu, on je već otišao na studije. Njemu je u to doba bilo
dvadeset i pet godina.
Pri prvom susretu, Rose nije ostavila na njega povoljan dojam. Nije ga zanimala ta mršava
šiparica uglatih kretnja i upala, blijeda lica iz kojeg su ga promatrala bespomoćno dva
tamnoplava tužna oka. Zapravo se uopće nije mnogo zanimao za djevojke. Sav se posvetio
učenju. Potom ju je ponovno sretao, kad bi s vremena na vrijeme dolazio na praznike u roditeljski
dom. Divio se tome da je Rose svakog puta bivala sve zgodnija. Zapazio je da su joj u kući
namijenili ulogu neke vrsti Pepeljuge i da se uvijek tiho i skromno povlačila. Osjetio je sućut za
mladu djevojku. Nitko je nije volio, a ipak su je svi iskorištavali prepuštajući joj neugodne
poslove. Smatrali su razumljivim samo po sebi što se nikada nije bunila protiv toga. On, pak
bijaše uvijek vrlo zaposlen, čak i za vrijeme odmora, pa se nije stigao pozabaviti Rosinom
sudbinom.
I danas je još uvijek stajala po strani, iako je kroz iodine proboravljene u Falkenriedu postala
svim^neophodna. Ponekad bez nje ne bi znali što učiniti. Isprva im je smetala, pa su je prihvatili
više iz osjećaja dužnosti, nego iz potrebe. Ipak, iako je nisu razmazili ljubavlju i dobrotom, ništa
joj nije nedostajalo.
Rita ju je doduše odmah prihvatila ljubazno i srdačno, ali kad se vratila iz internata, već je
Rosino mjesto u kući bilo čvrsto određeno. Bila je ljubaznija prema Rosi od drugih. Rose joj je
bila iskreno zahvalna poklonivši joj svoje tužno srce.
Rosino školovanje još nije bilo dovršeno, ali na to nitko nije obraćao pažnju. To je, dakako,
bilo više iz nemara, nego loših namjera. Rose se pokušavala sama dalje obrazovati, ukoliko je
imala vremena za to. Njezina fina osjećajnost ubrzo joj je govorila da je onima u Falkenriedu
dosađivala svojom prisutnošću. Ali kako je bila potpuno bespomoćna morala se pomiriti s time.
Pokušavala im je biti od koristi i tako je vrlo brzo naučila sve što je za nju bilo važno. Silnom
energijom nastojala je svakom prilikom biti od koristi, a njezina marljivost ubrzo ju je učinila
neophodnom u kući. Za čudo, pri svemu tome je procvjetala i razvila se u dražesnu djevojku.
Kad su u kući bili gosti, uvijek se držala po strani. Bila je tako tiha da su svi povjerovali da baš
nije odveć pametna. A ipak je Rose kroz te godine postala središte kuće.
Sve je više držala u rukama sve konce i to ne samo kuće već i cijelog poljoprivrednog pogona.
Jednog se dana jedan od dvojice upravitelja razbolio i to baš za vrijeme žetve. Ne oklijevajući,
Rose je preuzela njegov posao, a kad je taj upravitelj ubrzo potom naslijedio od oca malo imanje
i otišao, potpuno ga je zamijenila.
Činila je sve to kao da je razumljivo samo po sebi, pa su i oni drugi počeli na to gledati na taj
način. Njezino djelovanje im se nije činilo čudno, samo je Hasso zapazio, kad bi se navraćao
kući, da je Rose preuzimala sve veća i veća zaduženja. Čudio se kako sve to uspijeva obavljati i

ponekad bi to nekom šaljivom riječju spomenuo i pred Rosom. Svaka takva riječ činila se Rosi
darom. Urezala bi joj se duboko u dušu, koju mu je od prvog trenutka kad ga je ugledala
poklonila s iskrenom ljubavlju.
Nije tražila priznanja, vjerujući da onim što čini samo vrši svoju dužnost. Bila je ponosna
stoga što je mogla biti korisna.
Ujak Herbert postao je boležljiv, pa što je bilo prirodnije nego li da mu Rose pomogne pri
vođenju knjiga, i uradi sve što je teško umjesto njega. Ubrzo je sve naučila, pa je on mogao mirno
prelu
pustiti svoje poslove mladoj djevojci. Rosin je dan bio ispunjen od ranog jutra do kasne večeri.
Da se nije odveć mučila s time svjedočio je njezin dobar izgled. Njezini domaćini su mislili da
tako mora biti i da Rose stigne sve na vrijeme i dobro obaviti.
Mnogo je pomagala i tetki Heleni, a ova je to obilno koristila. Pri tom je nikada nije pohvalila,
niti pomislila da bi joj nešto moglo biti teško. Obično «wio dobro što čovjek drugom čini gleda
kroz povdcalo, a što njemu čine drugi, promatra kroz obrnuti dvogled, tako da mu se sve čini
mnogo manjim. Zapravo joj se ni ujak Herbert i tetka Helena nisu uspjeli približiti.
Ukoliko je Rose ikada imala slobodnog vremena, ispunjavala ga je čitajući knjige o letenju.
Neopisivo ju je zanimao posao Hassa Falkenrieda, pa je nastojala saznati što više o njemu.
Kako je i kod kuće crtao i računao, a nikome nije dopuštao da nešto dira, Rose je preuzela
spremanje njegove sobe. Samo je ona uz Hassa ulazila u tu sobu, dok je boravio u Falkenriedu.
Zapazio je daje Rose bila jedina koja je pokazivala zanimanje za njegov posao. Ali stoga Hasso
nije obraćao veću pažnju na nju.
Nije slutio da je Rose sve svoje bogatstvo ljubavi poklonila njemu. Znala se dobro svladavati,
pa ni treptajem oka nije odavala ono što je osjećala za njega. Ponekad joj je na svoj viteški način
doduše ukazivao malu pažnju, ali to je bilo sve.
Hassa žene nisu osobito zanimale, a nije imao mnogo smisla ni za udvaranje. Najmanje za
Rosu. Rita je još iz školskih dana bila sprijateljena s mladom austrijskom plemkinjom Josephom
Hohenegg koja je početkom ljeta boravila kao gošća u Falkenriedu. U to vrijeme i Hasso je bio
kod kuće, pa je upoznao prijateljicu svoje sestre.
Josepha bijaše lijepo stvorenje kovrčaste kose i krasnih smeđih očiju. Imala je na licu dražesne
jamice, kad bi se nasmijala, a smijala se često. Pri tom je pričala svojim bečkim naglaskom.
Kad je Hasso u ono vrijeme došao kući, Rose se prestrašila. Po njezinu mišljenju morao se
zaljubiti u tu dražesnu djevojku.
I tako je Rose ustrašenim očima promatrala Hassa.
Doduše, nije gajila ni najmanju nadu da bi je Hasso mogao zavoljeti, ali ipak se plašila
trenutka kad će svoje srce pokloniti nekoj drugoj. Ali ni Josephi se Hasso očigledno nije odveć
sviđao. Bio joj je preozbiljan i tih. Radije se šalila u Ritinu društvu, čineći bezbroj malih ludosti,
a preko Rosina ozbiljna lica prešao bi onda ponekad smiješak. Nikada nije upoznala tu bezbrižnu
mladenačku radost. Činilo joj se prekrasnim kako su se te dvije prijateljice slagale i razumjele.
Prije nego je Josepha otputovala, morala je Rita obećati prijateljici da će u kasnu jesen doći na
nekoliko tjedana u Beč. Josephin otac bijaše vlasnik porodičnog imanja Hohenegga u Koruškoj, i
manjeg imanja Villaua. Zimu bi provodio s obitelji u Beču, gdje je posjedovao otmjenu,
prostranu vilu. Josephina majka je srdačno pozvala Ritu, a Ritini su roditelji rado na to pristali.
Gospođa Falkenried bila je zadovoljna što će moći otpratiti kćerku do Beča.
Hasso je po završetku manevara stigao na dulje vrijeme u Falkenried. Kod tih manevara prvi
su put iskušali njegov izum na avionu i on se pokazao izvanrednim. Hasso je namjeravo i dalje
raditi na njegovu usavršavanju i iskoristiti odmor kakoibi u miru razmislio o tome.

Kad se Rose vratila kući, i ušla u udobnu, veliku i otmjenu sobu za dnevni boravak, otvoriše se
vrata i pojavi se Hasso.
Kad je ugledao Rosu, nasmiješio se i pristupio joj pruženih ruku.
– Zdravo, Rose! Znao sam da mi u Falkenriedu nešto nedostaje. Ali priznajem da nisam pitao
za tebe. Roditelji su mi željeli toliko toga ispričati. Kako si?
Rosino je srce tako kucalo da umalo što je nije zaboljele Ali bila je vješta u svladavanju.
Djelovala je posve mirno, samo što je rumenilo obojilo njezine obraze jače nego inače.
Promatrala je vitkog mladica pred sobom. Lice mu bijaše brončane boje, imalo je snažne muške
crte.
Visoko je čelo odavalo pamet, a čelično modre oči mudrost i smjelost, ali uz to i dobrotu. Oko
njegovih usnica urezala se crta koja je odavala željeznu energiju. Na tom licu bijaše sve čvrsto i
tvrdo, kao isklesano iz kamena. Tko ga je jednom pogledao, nije ga mogao tako lako zaboraviti.
Bio je vrlo zanimljiv čovjek. Tog je čovjeka Rose Lossow duboko ljubila svom snagom svog
bogatog srca. Ljubila ga je tiho u saznanju da joj nikada neće uzvratiti ljubav. Toj je ljubavi bio
pridodan snažan, djevojački ponos koji joj je pomogao da se ne oda, već da se smije.
– Dobar dan, Hasso! Hvala ti, dobro sam! Nadam se da si i ti?
Prvi put je Hasso zapazio kako ugodno zvuči taj djevojački glas.
– Rose, gdje si bila? Zašto te istom sada vidim?
– Bila sam u mljekari.
– Zar je to bilo tako važno da me nisi mogla pozdraviti pri dolasku?
Nije mu željela reći da ju je njegova majka poslala onamo.
– Da, Hasso bilo je vrlo važno.
– Znači, još si uvijek brižna domaćica Falkenrieda? – reče razmišljajući pri tom već o nečem
drugom.
– Hasso, nastojim svim silama biti od koristi. To je rekla tako ozbiljno da ju je Hasso
iznenađeno pogledao i vratio joj se u mislima.
– Mislim da to činiš svakim danom. Mojoj majci zamjenjuješ domaćicu, a ocu upravitelja.
– Ono prvo donekle, jer domaćica je potrebna u Falkenriedu. Ali i sam znaš da imamo vrlo
marljiva i sposobna upravitelja.
– Dakako, Colmar je sposoban, ali kako moj otac može vrlo malo raditi, morao bi za to veliko
imanje uzeti još i drugog upravitelja. Otkad je Hansen otišao, natovarili su ti njegove dužnosti.
To dobro znam, iako sam rijetko kod kuće i ne brinem mnogo za imanje. Rekao sam to ocu kad
sam za vrijeme Duhova bio kod kuće. Odgovorio je da si sama molila da ti ne oduzmu taj posao.
– Da, to sam učinila.
– Zašto?
– Zanima me! Rado to činim.
– Rose, nije li to preteško za tebe?
– Ma, nije mi preteško. Mlada sam, zdrava i snažn. Sretna sam kad su moji dani potpuno
ispunjeni. Ne bih željela beskorisno jesti kruh milosrđa u Falkenriedu.
Njezine riječi dotakle su srodnu strunu u njegovoj duši, jer je i on volio rad, a bio je i svjestan
svoje snage. Ipak ju je prestrašeno pogledao čuvši njezine posljednje riječi izgovorene
strastvenim glasom.
– Rose!
Trgnula se, kad je izgovorio njezino ime pomalo prestrašenim glasom.
– Oprosti, Hasso, na trenutak sam se zaboravila. Ti mi nikada nisi dao na znanje da sam u
Falkenriedu samo iz milosrđa.
– Zar ti je to ikada itko dao na znanje? Zar moji roditelji i sestra nisu bili dobri prema tebi?

Rose brzo prijeđe rukom preko čela. Zlaćana je kosa okruživala njezino lice poput svetačke
aureole.
– Rita je uvijek bila dobra prema meni, a tvojim sam roditeljima dužna zahvalnost. Osjećaj da
im moram uzvratiti za tu dobrotu uvijek me ponovno tjera da uložim sve svoje snage. Ne mogu
im se odužiti ni s čim drugim. Tako treba shvatiti i moje nepromišljene riječi. Molim te, zaboravi
ih, i ne ljuti se na mene!
On ju je još uvijek znatiželjno promatrao. Nešto ga je dirnulo u njezinu ponašanju, pa joj je
toplo stisnuo ruku.
– Rose, vrlo si ponosna, zar ne?
– Nazivaš li to ponosom?
Nije joj odgovorio, ali ju je pogledao kao da je vidi prvi put.
– Znam vrlo malo o tebi i tvojim osjećajima. Moram na svoju sramotu priznati da nisam
razmišljao o tvom položaju u ovoj kući. Razumijem te. Ipak mi je vrlo žao što se ovdje ne osjećaš
kao kod kuće. Misliš da moraš platiti za to. Mojim si roditeljima već davno postala neophodna, a
Rita te istinski voli.
Njezina je ruka poput zarobljene ptičice počivala u njegovoj. Hassove riječi su joj godile i u
isto vrijeme boljele. Morala je skupiti svu svoju snagu da ne izgubi svoj mir.
– Ne misli da žalim, Hasso! Ali takva sam, kakva sam. Neprekidno osjećam potrebu da učinim
nešto i time dokažem svoju zahvalnost. Inače to ne bih mogla podnijeti.
Toplim stiskom oslobodio je njezinu ruku.
– Tko bi mogao iza tihe, skromne Rose naslutiti takav ponos?
– To je ponos siromaštva, Hasso! – odvrati s gorkim smiješkom. – U buduće ću te morati
promatrati drugim očima.
– Nećeš za to imati vremena, a nisam baš ni tako zanimljiva – pokuša se našaliti djevojka.
– Tko zna? Čeka me nekoliko tjedana odmora.
– Nećeš li raditi na svom izumu? – zapita ga brzo.
Hasso je iznenađeno pogleda.
– Sto ti znaš o tome? – zapita je grubim glasom.
– Pri svom posljednjem boravku ovdje pričao si mi o tome. Rekao si mi da zaključavam vrata
tvoje sobe jer radiš na novom izumu, a ne možeš neprekidno zaključavati svoje crteže.
– Da, toga se sjećam, a ono što smijem sad ću ti povjeriti. Moj će izum biti veoma važan u
slučaju rata, pa ga u tišini ugrađuju u naše ratne zrakoplove. Iz stanovitih razloga koristi se samo
na ratnim avionima, pa izum mora ostati stroga tajna. Više ti o tome ne smijem reći.
– Smijem li ti poželjeti sreću?
– To sigurno smiješ! Namjeravam još raditi na tom svom izumu i poboljšati ga, pa te molim da
i dalje zaključavaš vrata moje radne sobe u koju nitko ne smije ulaziti.
– Možeš biti siguran u to. Imamo samo dva ključa od tvoje sobe. Jednog upotrebljavaš ti, a
drugog ja, kad spremam sobu.
– Rose, hvala ti na pomoći. Sad još i ja koristim tvoje usluge, ali ne mogu drugačije pomoći
samom sebi.
– Rado to činim. Veselim se što ti mogu biti korisna. Mora biti divno što si u svom
zanimljivom poslu postigao nešto tako izuzetno.
– Kad bi barem mojim roditeljima i Riti taj moj posao bio drag kao tebi. Imaju tako malo
razumijevanja za to.
– Jer vjeruju da je opasan. Plaše se za tebe, pa kad novine pišu o nekoj avionskoj nesreći
uvijek se silno uzbude. Nisu sigurni da ćeš opasnosti svog zvanja znati svladati snažnom rukom i
hlad-nokrvnošću.

– Govoriš tako kao da si uvjerena u to.
– I jesam! Ti si kao stvoren da postaneš pionir tog opasnog zvanja. Ljudi poput tebe su
potrebni.
– Imaš tako dobro mišljenje o meni?
– Najbolje! Čvrsto sam uvjerena da možeš sve što hoćeš, i da ćeš sve opasnosti pobjedonosno
prebroditi.
– Draga Rose, tvoje čvrsto uvjerenje je prava blagodat. Želio bih da moji roditelji i sestra
misle poput tebe. Možda im možeš uliti nešto od tvoje sigurnosti.
– Imam premalen utjecaj na njih. Ali ono što mogu, rado ću činiti kako bih ih lišila straha.
– Hvala ti, Rose! U buduće ću u tebi gledati saveznicu. Rado bih još razgovarao s tobom o
tome. Čini se da si razmišljala o letenju i stvorila sud o tome. U svakom si slučaju ovdje jedina
koja ne gleda neprijateljski na to.
– Možda stoga što sam čitala o tome i upoznala se s letenjem toliko, koliko je to laiku moguće.
– Rose, danas mi priređuješ iznenađenja. Još ćemo razgovarati o tome. Do viđenja, za stolom!
Rekavši to Hasso je napustio Rosu.
Ona je pošla u kuhinju koja se nalazila u prizemlju, pa je prije objeda još svašta dogovorila.
Obavljala je oduševljeno svoj posao. Razgovor s Hassom predstavljao je za nju važan događaj.
Još nikada nije tako razgovarao s njom i pričao joj o svom jpozivu.
Bila je ponosna što je to učinio. Sačuvala je u srcu svaku njegovu riječ. Neće zaboraviti ni
jednu od njih.
I Hasso je morao, dok se preodijevao, još neko vrijeme razmišljati o tom razgovoru. Rose mu
se danas ukazala u posve drugom svjetlu.
»To tiho biće posjeduje osobine zbog kojih se čovjek mora iznenaditi. Razuman čovjek. Pun
ponosa. Doista nije lijepo što ovdje u kući još uvijek postupaju s njom kao s nekom Pepeljugom.
Daje mnogo više nego što prima.«
Čim se preodjenuo, napustio je sobu i krenuo u blagovaonicu, otmjenu uređenu prostoriju. Već
stoljećima ovdje je stajalo pokućstvo od teške tamne hrastovine. Obloge na zidovima i stropu
bijahu od istog drva, pa je cijela velika soba djelovala udobno i toplo.
Hasso je ovdje zatekao svoju obitelj. Kroz suprotna vrata, zajedno s njim u sobu je ušla i Rose.
Odmah potom poslužili su juhu. Hasso je sjedio nasuprot Rosi, pa je odlučio razgovarati s
roditeljima o njoj.
– Što hoćeš, Hasso? Postupamo s Rosom kao da je naše dijete. Zaista nema razloga
predbacivati nam bilo što – govorila je njegova majka pomalo uvrijeđeno.
– Majko, nisam to tako mislio. Ništa ti ne predbacujem. Mislim samo da biste trebali Rosi
pokazati da vam ne treba biti neprekidno zahvalna. Zapravo smo mi oni koji bismo trebali
zahvaljivati njoj.
– Kako to možeš tvrditi, Hasso? Izvrnuo si stvari naglavce – odvrati mu otac.
– Ne, ne, razmislite u miru o tome, pa sami stvorite svoj sud. Vidjet ćete koliko Rose radi, a
što joj mi dajemo za to. Doći ćete do istog zaključka kao i ja. Više mi dugujemo njoj nego ona
nama.
Sad se i Rita umiješala u razgovor. Pogleda brata.
– Hasso, mislim da imaš pravo. Dosad to još nisam shvatila, jer nisam razmišljala o tome.
– Što vam je, djeco? Zar možemo više učiniti za Rosu nego postupati s njom kao s vlastitim
djetetom?
– Činiš li to doista, majko? Kad god sam došao kući vidio sam da Rose stoji po strani, da joj
namećete dužnosti a ne priznajete njezina prava. Njezina pripadnost obitelji očituje se samo u
tome da jede za našim stolom. Obavlja dužnosti domaćice i upravitelja. Zapravo radi za dva

čovjeka i nema ni trenutak mira. Nadomjestila nam je dvoje marljivih službenika, a nema njihova
prava.
– Molim te Hasso, pa ne možemo Rosi davati plaću i slobodne dane. Tako bismo od nje učinili
služavku – primjeti ljutito gospodin Fal-kenried. Možda i stoga što je uvidio da je Hasso u pravu.
– Ili možda slobodna čovjeka, oče – odvrati Hasso pomalo uzbuđeno. – Onda bi barem
dobivala plaću koja joj pripada. Dakako, ne tražim da Rosi dajete plaću. To bi je uvrijedilo. Ali
ne biste trebali prihvaćati sve to kao razumljivo samo po sebi, već joj ponekad reći neku riječ
hvale. To je moje mišljenje.
– Da, Hasso, moram se pridružiti tvom mišljenju, sada kad sam bolje promislila. Neću
zaboraviti na tvoju opomenu, pa ću pokušati ponašati se prema njoj ljubaznije nego prije. Otvorio
si mi oči. Trudit ću se popraviti ono što smo dosad propuštali činiti.
– Mala moja Rita, divna si djevojka!
– Veliki brate, zar ću uvijek ostati mala Rita? Iako se ne mogu mjeriti s tvojom veličinom, za
ženu nisam premala.
– Recimo, srednje si visine. Ono »mala« odnosi se samo na godine.
– Hasso, sa svoje dvadeset i dvije godine zapravo sam već usidjelica.
– Usidjelice zamišljam drugačije, a sa svojih trideset godina imam pravo zvati te »mala
sestra«. – Dakako, veliki brate. I to u dvostrukom smislu. Budeš li i dalje postizao uspjeh sa
svojim izumima, postat ćeš slavan čovjek.
Hassov otac se brzo uspravi.
– Na žalost, to je opasan posao. Danas sam u novinama ponovno čitao o teškoj avionskoj
nesreći.
– Dragi oče, sjeti se da moj posao nije opasniji od tisuće drugih. To za laika izgleda opasnije
nego što jest. Dakako da ima žrtava i neki gube glavu. Da sam, po tvojoj želji, postao konjički
oficir mogao sam pasti s konja, kao što mi se može dogoditi i s avionom.
Gospođa Falkenried je neko vrijeme razmišljala o tome što je Hasso govorio o Rosi. Potom
obrati pažnju na riječi svog sina.
– Nemojmo razgovarati o tome. Tu će se naša mišljenja uvijek razilaziti.
Hasso joj poljubi ruku s poštovanjem.
– Draga majko, trebali biste i ti i otac manje brinuti. Vjeruj mi, da prije leta sve najpažljivije
provjerim. Zar mislite da bih želio staviti život na kocku? Ne, i odveć ga volim i nadam se da ću
ga korisno upotrijebiti u obavljanju svog posla.
– A što će biti od Falkenrieda kad jednog dana sklopim oči? – zapita ozbiljno i zamišljeno
njegov otac.
– Nadajmo se da ćeš još dugo živjeti, dragi oče! Ali budeš li jednog dana otišao od nas,
dakako, da se neću odreći svoje dužnosti. – Obećaj mi da ćeš u tom slučaju napustiti vojsku.
– Obećajem ti, oče! Pa ja sam Falkenried – ozbiljno odgovori Hasso.
Ali nije govorio o tome da će, iako napusti vojsku i preuzme Falkenried, ipak nastaviti
sadašnjim poslom. Odlučio je da će u tom slučaju izgraditi na Falkenriedu aerodrom i radionicu.
Taj je plan sad još čuvao u sebi, kako bi izbjegao neugodne razgovore.
O Rosi više nisu govorili. Hasso je znao da će roditelji razmisliti o njegovim riječima, pa onda
postupiti po svom mišljenju, a tako se i dogodilo. Ponašali su se toplije i srdačnije prema Rosi a
ponekad su je i pohvalili. Gospođa Falkenried povisila je Rosin džeparac rekavši neka se Rose
počne otmjenije odijevati, kako se ne bi toliko razlikovala od Rite.
– Još ćeš povjerovati da postupamo s tobom kao s Pepeljugom – rekla je.

Gospodin Falkenried poklonio je Rosi jahaćeg konja s kojim je mogla jahati po poljima. K
tome je dobila i sedlo. Dosad je Rose koristila staro Ritino sedlo. Nasmiješio se i rekao joj da je
ona njegov ministar vanjskih i unutrašnjih poslova.
Rita se ponašala osobito srdačno prema Rosi. Odmah druge večeri nakon razgovora s Hassom,
došla je u njezinu sobu, prije nego li je pošla spavati. Rose je iznenađeno podigla glavu.
– Još si budna, Rita? – Da, Rose! Htjela sam ti prije spavanja prirediti veselje. Htjela bih ti
pokloniti ovu narukvicu sa safirima i biserima koja ti se uvijek tako sviđala.
Rose je pogleda iznenađeno i prestrašeno.
– Jednom sam ti doduše rekla da je ta narukvica vrlo lijepa, ali kako bih mogla primiti tako
skupocjeni dar? Tetka Helena bi se ljutila.
– Ne, ne, majka je to dopustila, Rose!
Krv navre Rosi na obraze, a njezine oči zasjaše ponosno.
– Draga Rita, molim te ne ljuti se na mene -reče brzo – ali moram odbiti tvoj dar, jer ti ne
mogu uzvratiti na isti način.
– Ali, Rose, tko spominje uzvraćanje? Rose ozbiljno pogleda Ritu.
– Ja, Rita! Ionako moram primati mnoga dobročinstva od vas, pa ne znam kako ću to
podnijeti. Ovaj tvoj dar više bi me rastužio nego razveselio.
– Htjela sam ti dokazati da si mi u srcu prava sestra, a ti me odbijaš.
Rose odloži pero koje je držala u ruci zapisujući brojeve u knjigu. Pogleda iznenađeno Ritu.
– Tako si to mislila?
– Da, Rose, volim te, pa sam te htjela razveseliti. Budi dobra i prihvati moj dar kao znak da si i
ti mene prihvatila kao sestru u svom srcu.
Rose privine u zagrljaj to dražesno stvorenje u prozračnoj spavaćici od čipaka.
– Draga Rita, draga dobra Rita, ni sama ne znaš koliko te volim i kako sam sretna što i ti voliš
mene. To mi je dragocjeniji dar od narukvice. Hvala ti na njoj, ali još veća ti hvala što si mi danas
tako pristupila.
– Zar to nisam činila i ranije?
Rose je trenutak oklijevala s odgovorom. Pogleda ozbiljno u Ritine oči.
– Uvijek si bila dobra prema meni, Rita, ali...
– Ne reci više ništa! Znam što želiš reći. Stidim se. Stidim se što te nisam pokušala bolje
razumjeti. Ali Lad će se sve promijeniti. Znaš li tko mi je otvorio oči? Meni i roditeljima?
– Ne, Rita, ne znam.
– To je učinio Hasso.
– Hasso?
– Da, rekao nam je da ti ne ukazujemo dovoljno ljubavi, da smo uvjereni u to da je veliko
dobročinstvo što smiješ boraviti u Falkenriedu, a da pri tom ne mislimo koliko ti činiš za nas.
Hasso je u pravu. Čim sam razmislila o tome shvatila sam. I roditelji su se zamislili. A sad mi
dopusti da ti narukvicu stavim oko ruke kao znak da ću se popraviti. I kao znak moje ljubavi!
Rose je sjedila nepomično, a njezina je ruka lagano drhtala, kad joj je Rita stavljala narukvicu
na nju.
Dakle Hassu je trebala zahvaliti za to. On se viteški zauzeo za nju.
To mu je bilo nalik. Uz svu njegovu.muškost i energiju uvijek je pokazivao tople osjećaje za
one koje je trebalo zaštititi ili im pružiti pomoć. Njezine neoprezne riječi, na dan njegova dolaska
dokazale su mu da ona pati. Kad bi mu barem mogla reći koliko mu je zahvalna za to što se
zauzeo za nju. Ali i predobro ga je poznavala pa je bila sigurna da bi se osjećao nelagodno pri
tom. Možda bi i ona izgubila svoj mir. Sačuvat će u dubini srca tu zahvalnost. Zahvalnost onome

koga je više voljela od svog života. Sad je htjela razveseliti Ritu pa se počela diviti daru, iako
zapravo nije voljela nakit. Rita je zatim otišla, nakon što je još jednom poljubila i zagrlila Rosu.
Začudo, zahvalnost prema Hassu nije je tištila, već ju je naprotiv usrećila.
I u buduće je osjećala da su njegove riječi djelovale na njegovu obitelj. Bili su mnogo srdačniji
prema njoj, nastojeći ispraviti ranije propušteno.
Kad se Hasso po isteku dopusta vratio u Berlin, Rita se počela pripremati za odlazak svojoj
prijateljici.
Rose je rijetko kada govorila nasamu s Hassom za vrijeme njegova boravka kod kuće. Samo
ponekad bi izmjenjivali po nekoliko riječi o njegovu zvanju. Hasso je bio i odveć zaokupljen
svojim poslovima, a da bi Rose mogla dublje probuditi njegovo zanimanje. Učinio je za nju što je
mogao, slušajući topli, ljudski nagon.
Kad je otputovao, oprostio se od Rose tako srdačno kao i od svoje obitelji. Ali ne i više.
Nije na nju mislio kao na mladu ženu. A Rose je bila i odveć suzdržana, a da bi mu i
najsitnijim znacima pokazala što on njoj znači. Znala je da je njezina ljubav bezizgledna, pa je
čuvala svoje osjećaje kao svetinju.
Hasso se po povratku u Berlin opet posvetio svojem poslu i planovima. Bio je pun ideja koje
je trebalo ostvariti. Uz to je gotovo svakodnevno letio koristeći lijepo jesensko vrijeme i
iskušavajući i ispravljajući pri tom svoj izum.
U svojoj radnoj sobi, vrlo prikladno uređenoj, primfo je malo posjetilaca. Ti su uglavnom bili
u vezi s njegovim zvanjem. Njegov prijatelj Hans Axemberg mogao mu je slobodno dolaziti.
Upravo sada, sjedio je za njegovim pisaćim stolom koji je, stoga što se mogla izvući velika ploča,
korišten kao stol za crtanje. Jednim pritiskom na dugme, ta je ploča zbog vrlo zgodnog
mehanizma, za trenutak nestajala u pretincu stola. Taj se pretinac mogao i zaključati. Ako je
Hasso radio, a netko bi došao u posjete, pritisnuo bi dugme i njegovi nacrti bi nestajali. Onda se
stol ne bi ni u čemu razlikovao od običnog pisaćeg stola, osim možda svojom neuobičajenom
veličinom.
Kad bi Hasso izlazio, spuštao bi dasku tako da nitko od posluge nije mogao vidjeti njegove
crteže. A nije ih smio vidjeti ni njegov najbolji prijatelj Hans Axemberg. On je bio gardijski
poručnik, ali se zanimao za avijaciju, pa su se njih dvojica zbog toga zbližila. Hans Axemberg
nije bio osobito pametan, ali bijaše dobar vojnik i iskren čovjek. Divio se neizmjerno Hassu, ali je
to skrivao iza raznih šala. Njegovo zgodno vojničko lice je odavalo temperament kome se rijetko
tko mogao suprotstaviti. Oštre vojničke oči gledale su iskreno i pošteno, tako da je svima bio
drag.
– Hasso, ponekad bi se trebao i zabaviti! Kad samo pomislim što ti se sve vrti u glavi, osjećam
slabost. Ja bih pri tom već odavno izgubio ono malo pameti što je imam.
– Ne ogovaraj svoju pamet! Vrlo si bistar! Jedino bi te možda moglo prevariti tvoje srce.
– Mislim da ti imaš avion na onom mjestu gdje drugi ljudi imaju srce. Stoga se i možeš tako
lako oduprijeti ženskim čarima. Na sreću, jer ako bi se okušao u osvajanju žena, svi mi bismo
nastradali. Dražesna kćerka mog pukovnika, kojoj sam za cijeli život poklonio srce, ionako odveć
hvali tvoju zanimljivu ličnost. U njezinim sam očima vrijedan samo stoga što sam tvoj prijatelj.
Hasso odmahne glavom i nasmije se.
– A meni se čini da ste nerazdvojni na svim zabavama.
– Da, vježbamo se u strategiji, jer se neprekidno svađamo. Ona je u tome vještija od mene, i ja
uvijek gubim. Ali ona je vojnička kćerka, pa je vjerojatno od oca naučila ratovati. Kad bi samo
znao kako postupa sa mnom. Umalo što od oduševljenja potpuno ne izgubim glavu.
– To te tako oduševljava?

– Da, jer nikada nije dražesnija nego kad se ljuti, pa je stoga neprekidno dražim. – Jednog će
dana ipak kapitulirati. Tako divan čovjek kao što si ti, mora pobijediti i najtvrdokornije
djevojačko srce.
– U svakom slučaju, sigurno je da bih svakom tko bi se pokušao približiti Roli Steinberg,
hladnokrvno zakrenuo vratom.
– Onda je za mene prava sreća da ti ne namjeravam postati suparnik.
– Iskreno rečeno, ti si jedini kojeg se plašim
kao suparnika. Stoga te radije unaprijed upozoravam što ti prijeti, ako mi staneš "na put.
– Čovjekoljubivi mladić! Misliš li da se plašim tvog zavrtanja vratom?
– Nadam se! Ali bih radije apelirao na tvoju velikodušnost! Nećeš željeti osvojiti baš Rolu
Steinberg.
– Možeš mirno spavati. Nemam ni volje ni vremena za osvajanje. Iako je gospođica dražesna
djevojka, ipak je za mene nedodirljiva već i stoga što je ti ljubiš.
– Dirnut sam, stari moj, i hvala ti!
– Stekao si duševni mir, pa ću te sada izbaciti. Imam mnogo posla.
– A meni ne preostaje ništa drugo nego se oprostiti od tebe. Ali večeras ćemo se vidjeti kod
generalice Schlieven.
– Dakako, moram poći onamo. Posljednji sam put morao otkazati, pa umalo što nisam pao u
nemilost generalice. Dakle do viđenja večeras!
Hasso se zadubio u svoj posao, nakon što je pritiskom na dugme izvukao dasku. Tek kad je
bilo vrijeme da se počne spremati za svečanost kod obudovjele generalice Schlieven, njegov je
sluga došao javiti da mu je pripremio odijelo.
Hasso je ustao i vratio ploču za crtanje na mjesto i bravu zaključao. Svežanj ključeva je
brižljivo spremio.
Sat kasnije ušao je u generaličinu vilu koja se nalazila u otmjenom zapadnom dijelu Berlina.
Stara je gospođa još uvijek bila vrlo živahna, pa su se u njezinoj kući mogli sresti svi ljudi za koje
se govorilo da su zanimljivi. Uz to, kod nje se nikada nitko nije dosađivao.
Prvi koje je Hasso sreo bijahu Hans Axemberg i Rola Steinberg. Sjedili su jedno nasuprot
drugome u jednom od predvorja i očigledno se opet svađali.
Karola Steinberg bijaše dražesna djevojka s prćastim nosom, vitka tijela. Njezine sive oči
čudesno su sjale. Bila je vrlo privlačna. Odijevala se s mnogo ukusa ne podvrgavajući se hiru
mode.
Hasso je zapazio da mladi ljudi o nečem govore s velikom žestinom, pa ih nije htio smetati.
Ne oklijevajući potražio je domaćicu kako bi je pozdravio.
Generalica bijaše otmjeno odjevena, iako možda malko odveć mladenački. Pružila je Has-su
ruku na poljubac. Posjedovala je dar da može u isto vrijeme razgovarati s nekoliko ljudi. Nakon
nekog vremena generalica uhvati Hassa pod ruku. – Dragi gospodine Falkenried, kao nagradu za
to da ste došli predstavit ću vam djevojku čija ljepota može zasjeniti sve druge djevojke. Zanima
me, hoćete li joj se moći oduprijeti, kao što se odupirete svim drugim djevojkama.
– Zaista sam postao znatiželjan – nasmije se Hasso.
– Nemojte se rugati! I vaš će sat kucnuti. Baš muškarci poput vas, koji se ne upuštaju u
ljubakanja, iznenada postaju silno strastveni, kad se jednom zaljube. Ukoliko ostanete hladni pri
susretu s Natašom Kowalsky, onda ću vas prepustiti vašoj sudbini.
– Ime te mlade djevojke zvuči ruski? – zapita Hasso.
– Da, ona je kćerka pokojnog ruskog generala Kowalskog. Sad boravi neko vrijeme u društvu
svoje majke u Berlinu. Ruska ambasada nam ih je toplo preporučila. Navodno su vrlo bogate i
posjeduju ogromne posjede na jugu Rusije. Namjeravaju se stalno nastaniti u Berlinu, i kupiti ili

sagraditi vilu. Zasad stanuju u nekom otmjenom pansionu, vlasništvu udovice majora Kiesslinga.
Sad znate sve što vas može zanimati, gospodine Fal-kenried! Upozoravam vas da ćete biti očarani
kad je upoznate.
– Spreman sam na sve, jer ste me upozorili što mi prijeti.
Tek što je izgovorio te riječi, iznenada je ugledao u blizini djevojku zbunjujuće ljepote.
Pogledala ga je na trenutak svojim ogromnim, tamnim očima. Hassa obuzme čudan osjećaj. Kao
da mu je srce prestalo na trenutak kucati. Očaran, promatrao je divnu strankinju. Oko njezinih
usana obigravao je očaravajući smiješak. Njezino vitko, gipko tijelo bijaše odjeveno u
skupocjenu haljinu.
Hassovo srce iznenada bijaše ispunjeno bolno slatkim osjećajem, dosad nepoznatim za njega.
Kao da ga je iznenada nešto začaralo. Još nikada ni jedna žena nije ostavila na njega takav
dojam. Njegov sudbonosni trenutak kucnuo je. Postao je robom slatkog čara te žene.
Generalica je zadovoljno promatrala Hassovu zbunjenost pri susretu sa strankinjom.
Neprekidno je promatrao Natašu Kowalsky.
– Tko je onaj gospodin s tako karakterističnim licem, koga generalica drži pod ruku? – zapita
Na-taša čistim njemačkim jezikom oficira koji ju je pratio.
– To je poznati genijalni avijatičar Hasso Fal-kenried.
Nešto čudno zasja u Natašinim tamnim očima, potom opet poče mirno promatrati ono što se
događalo oko nje.
– Htjela bih ga upoznati. Volim upoznavati . značajne ljude.
– Ako dopustite, predstavit ću vam gospodina Falkenrieda – pristojno odvrati oficir, iako nije
bio osobito oduševljen zbog toga što se Nataša zanimala za avijatičara.
Na pola puta pristupila im je generalica u pratnji Hassa, pa je preuzela predstavljanje. Pri tom
je Nataša pogledala tako oduševljeno Hassa, da je ovaj kao očaran gledao u mladu djevojku.
Nasmiješila mu se, pa ga je time još samo više zbunila. Nije znao što mu je rekla, ni što je on njoj
odgovorio. Morao ju je neprekidno promatrati dopuštajući da njezin čar djeluje na njega.
Uskoro su Nataša i Hasso ostali sami. Nataša se tobože zbunjeno osmjehivala, zbog čega je
djelovala još dražesnije. Svojim je ponašanjem odavala da je HasJo na nju ostavio isti dojam kao
i ona na njega. Dok su izmjenjivane konvencionalne riječi, pristupi im otmjeno odjevena starija
žena. Nataša se okrene prema njoj.
– Majko, upoznat ćeš vrlo zanimljiva čovjeka. Ovo je gospodin Falkenried, najsmjeliji i
najgeni-jalniji avijatičar. – Nasmiješi se Hassu, upoznavajući ga sa svojom majkom. Pri tom su
dvije žene izmijenile brzi pogled razumijevanja. Ali to nitko nije zapazio, a osobito ne Hasso
koga je Nataša potpuno očarala.
Naklonio se pred gospođom Kowalsky, iznena-divši se što je ta podebela žena, s tipično
ruskim licem, imala tako lijepu kćerku. I on je zapazio da su obje žene govorile vrlo čistim
njemačkim jezikom. Majka je djelovala mnogo manje otmjeno od kćerke. Njezine male, crne oči
imale su neugodan pogled, a pretjerana ljubaznost nije djelovala iskreno.
Ali Hasso je mislio samo na Natašu, pa je slušao njezin meki, umilni djevojački glas koji mu
je prodirao do srca.
Bio je kao opijen tim susretom. Kad je Nataša nakon nekog vremena, počela razgovarati s
nekim drugim, gledao je za njom kao začaran.
Nije zapazio da ga je gospođa Kowalsky neprekidno promatrala.
Odmah potom pristupio mu je Hans Axemberg.
– Dobro veče, Hasso! Ništa ne vidiš ni ne čuješ. Već ti deset minuta dajem različite znakove
kako bih te pozvao k sebi, ali uzalud. Zar je lijepa Nataša Kovvalskv ostavila takav dojam na
tebe?

– Poznaješ li već dulje vremena tu mladu damu?
– Upoznao sam je' kod Steinbergovih, kamo je prije nekog vremena bila pozvana sa svojom
majkom.
– Znaš li nešto pobliže o njoj?
– Ne baš mnogo. Njezin otac, ruski general, umro je prije nekoliko godina. Bogata je
nasljednica, a rusko poslanstvo ju je ovdje uvelo u društvo. Svi muškarci se vrte oko nje poput
pčela oko meda. Priznajem da sam rijetko kada vidio tako lijepu ženu. Iako baš ne odgovara mom
ukusu. Nećeš se valjda odreći svoje slavne suzdržanosti i kleknuti poput vazala pred noge lijepe
Ruskinje?
Hasso je duboko uzdahnuo.
– Najljepša je žena koju sam ikada sreo – procijedi uzbuđeno. Hans ga pogleda i nasmiješi se.
Potom ga prodrma.
– Ne budi lud, Hasso! Njemački oficir smije svoje srce pokloniti samo njemačkoj djevojci.
Ruskinje posjeduju nešto neodređeno što se ne slaže s našim idealima. I pod najvećim luksuzom
ponekad se pojavljuju ostaci barbarstva.
– Ne govori gluposti – naljuti se Hasso. Axemberg iznenađeno pogleda njegovo lice koje se
trzalo od uzbuđenja. Dobrodušno položi ruku na njegovu.
– Samo sam se šalio, stari moj!
– Oprosti, Hans, ali doista sam pomalo ispao iz ravnoteže zbog susreta s tom predivnom
ženom.
Axembergu nije bilo drago što je Nataša Kowalsky ostavila takav dojam na njegova prijatelja.
Usprkos njenoj ljepoti, Nataša mu se nije sviđala. A još manje njezina majka.
– Dođi do Role Steinberg, Hasso! Nisi je još pozdravio – pokuša odvratiti prijateljevu pažnju.
Nije međutim slutio kakvom je silinom sudbina ušla u život njegova prijatelja. Nije slutio da je
strast za lijepom Ruskinjom obuzela Hassa i oduzela mu mir. Njegovo, dosad tako hladno srce,
uvijek se pokoravalo njegovu razumu. Sad je iznenada zaboravio na razum prepustivši se
potpuno svojoj strasti.
Kao u snu krenuo je za Hansom do one koju je prijatelj obožavao. Rola Steinberg nasmiješila
mu se i namrštila dražestan nosić.
– Doveo sam prijatelja Falkenrieda, sa ili bez njegova pristanka, jer to je svejedno. Stigao je, a
ja zahtijevam nagradu koju sam zaradio stoga što sam se žrtvovao i doveo vam tako sjajnog
čovjeka. – Kakvu nagradu zahtijevate za to junačko djelo – poče se Rola rugati.
– Ružu koju ste zataknuli za pojas.
– Vrlo ste smjeli.
Rola Steinberg je kasnije ozbiljno gledala za Hassom, a lagani joj uzdah prijeđe preko usana.
– Smijem li znati što vam je pokvarilo dobro raspoloženje?
– Žao mi je što ne postoji više muškaraca poput gospodina Falkenrieda – odgovori pola u šali
a pola ozbiljno.
Hans je razočarano pogleda.
– To ne biste trebali reći. Rola duboko uzdahne.
– On je junak!
Hans je tužno pogleda.
– Gospođice, zar me toliko prezirete? Rola ljutito odmahne. – tome nema ni govora. Ali dobro
znate da ne odgovaramo jedno drugome.
– Zašto ne? Mislim da se u najvećem broju slučajeva divno slažemo.
– A pri tom se neprekidno svađamo.
– Ali se i vrlo dobro zabavljamo. U biti smo dobri prijatelji.

– Dobri prijatelji jesmo, i tako neka i ostane! Gospodine Axemberg, nemojte uništiti naše
prijateljstvo! Ne mogu vas zamisliti kao svog muža.
Posljednje je riječi žestoko izgovorila.
Hans je lagano problijedio, a to ju je zaboljelo.
– A zašto to ne možete? – zapita je tiho. – Jer niste čovjek u koga bih mogla gledati i slušati
ga. Moram se moći diviti svom mužu i pokoravati se njegovoj volji. Mora mi imponirati u
svakom pogledu. Za četiri tjedna bih vas potpuno motala oko prsta. Potrebna mi je čvrsta ruka
koja će me moći obuzdati, a vi ste odveć dobroćudni.
Hans oduševljeno pogleda njezino uzbuđeno lišće. Iako ga je tako jasno odbila, nije gubio
nadu. – pričekajte, odviknut ću se te dobrodušnosti koja vam je tako mrska. Jednog dana postat
ću divljak pa ću izvesti neopisiva djela, kosa će vam se nakostriješiti. To će vam, dakako,
dražesno pristajati.
– Kako ćete to izvesti?
– To zasad još ne znam, ali ću se nečeg sjetiti.
– Dobro! Do tog vremena ostat ćemo dobri prijatelji.
– Kad samo ne bi bilo tako neizmjerno teško nešto vam odbiti. Dakako da ću ostati vaš
prijatelj. Jednog ćete dana uvidjeti da i takva vjernost ima vrijednost.
Rola pogleda prema Hassu Falkenriedu. Ovaj je stajao pred lijepom Ruskinjom i promatrao je
sjajnim očima. Sjena prijeđe preko Rolina lica. Nije li luda što uvijek ponovno tjera od sebe
vjerno srce? Hasso Falkenried je ionako nije zapažao.
Axemberg je slijedio njezin pogled. Znao je da se Roli sviđa Hasso, ali ta djevojačka maštarija
činila mu se bezopasnom. To više, što je znao da se Hassa ne treba plašiti kao suparnika. –
Možda ćo vam biti predugo dok uvidim da i vjernost ima vrijednost.
– Neće, tako dugo to više ne može trajati – odgovori sigurno Hans.
– Jeste li tako sigurni u to? – zapita ratoborno Rola.
– Posve sam siguran, jer tako duboka ljubav kao što je moja, mora jednog dana izazvati uzvrat
ljubavi.
– Treba se diviti tolikoj sigurnosti.
– Ona može pomaknuti bregove, a zašto ne bi pobijedila djevojačko srce.
– Ali sad ozbiljno razgovarajmo o nečem drugom! Što mislite, ne bismo li trebali nešto popiti?
Hans se nakloni.
– Kako zapovijedate. Ali prvo mi morate dati moju nagradu. Molim vas za vašu ružu – kao
zalog prijateljstva.
– Mora li to biti? Hans žestoko kimne.
– Da, mora!
Ponovno pogleda prema Hassu. Ovaj se nagnuo nad Natašinu stolicu promatrajući je s
najvećim divljenjem.
Rola dohvati ružu zataknutu za pojas i pruži je Hansu. On poljubi njezinu ruku i ružu.
Hasso Falkenried se te večeri nije odmicao od lijepe Ruskinje. Potpuno ga je očarala. A
očigledno je i on ostavio na nju dubok dojam, jer bi ga ponekad toplo pogledala. Činilo mu se
tada kao da mu vatra teče žilama. Dakako da bi Nataša postiđeno odvratila pogled, kad bi on
zapazio da ga je promatrala. Ali ta slatka igra još ga je više uzbuđivala.
Nataša Kowalsky je svoju pažnju na napadan način poklanjala Hassu. Prema svim drugim
muškarcima ponašala se hladno i odbojno. Samo se njemu očaravajuće smiješila. To je Hasso
dobro zapažko, i bio oduševljen. Nije više mogao razumno mfsliti. Nije se mogao odmaći od te
divne djevojke.

Nakon te večeri krenuo je kući kao u snu. Prvi put njegove misli nisu pripadale njegovu poslu,
već su odlutale čeznutljivo do lijepe Ruskinje. Uvijek ponovno šaptao bi njezino ime: »Nataša!
Nataša!«
Nataša Kowalsky je malo prije Hassova odlaska napustila vilu gospođe Schlieven u društvu
svoje majke.
Otmjeni automobil dočekao ih je pred vratima. Zasad su ga samo iznajmile, ali su govorile o
tome da će ubrzo kupiti sličan, samo što još nisu odlučile koji. Kad budu stanovale u vlastitoj vili,
naručit će i konje i kočiju s imanja u Rusiji. Jedno su vrijeme šuteći sjedile u automobilu
promatrajući jedna drugu u svjetlu svjetiljka mimo kojih su prolazili. Napokon se majka nagnula
naprijed i oštro pogledala kćerku.
– Što je? – zapita.
Nataša zadrhta i stegne skupocjeni krzneni ogrtač oko sebe. – To je on – odgovori tiho.
– Hoćeš li postići uspjeh?
Nataša se odlučno uspravi, a pogled joj postade oštar i smion.
– Moram, i hoću! Prošli put doživjele smo priličan neuspjeh. Budem li ovog puta uspjela,
zaboravit će se na sve drugo. Stoga moram pametno iskoristiti svaku priliku.
– Raduje me da si to shvatila – odvrati starija od njih dvije, koju Nataša sada nije nazivala
»majka«, već »Olga«.
– Sumnjaš li u to? – naruga se Nataša.
– Ne pričaš mi dovoljno o svojim planovima.
– Ne volim to činiti unaprijed. Ne boj se stoga što jednom nisam postigla uspjeh. I tebi se to
već češće događalo. Čovjek nije nepogrešiv. Molim te, odigraj dobro svoju ulogu! Pomaži mi
samo kad to budem zatražila od tebe.
– Dobro, dobro, dajem ti slobodne ruke. Ali budi oprezna – ovo nije neopasan protivnik, a još
jedan neuspjeh skupo bismo platile.
– To znam jednako tako dobro kao i ti. Pobrinut ću se za to da taj gospodin Falkenried ne bude
činio većih neprilika.
– Začuđujuće brzo se zagrijao za tebe. Ipak sam od posljednjeg neuspjeha postala opreznija.
– Kako možeš biti tako puna nepovjerenja. To nam ne koristi.
– Imaš pravo! Dakle, želim ti sreću! Nataša nijemo kimne i udobnije se namjesti. Za vrijeme
vožnje kući šutjela je, a šutjela je i kad su stigle do pansiona kojeg je vodila majorica Kiessling.
Počeše se uspinjati stubama prekrivenim sagom.
– Dok ne stanujemo u vlastitoj kući posluga bi nam samo smetala. Radije ćemo se ispomoći
sobaricom – rekla je gospođa Kowalsky vlasnici pansiona. Ako gospođe nisu štedjele dajući
obilne napojnice, dobro su se brinuli za njih.
Drugog jutra najavio se Hasso Falkenried gospođi generalici i njezinoj kćeri. Jedva mu je
uspjelo dočekati pristojno vrijeme za posjet. Već je sinoć zamolio generalicu da smije doći.
Uveli su ga u lijepi salon.
U tom salonu ga je primila Nataša odjevena u dugu bijelu haljinu fantastična kroja s dugim,
širokim rukavima. Kad je podigla ruku ti su se rukavi širili poput krila. Mali izrez dopuštao je
pogled na lijepi potiljak. Nikakav nakit nije kvario te plemenite linije.
Nataša pruži Hassu ruku uz dražestan smiješak.
– Morate se nekoliko minuta zadovoljiti mojim društvom, gospodine Falkenried. Majka mora
napisati važno pismo našem upravitelju, ali ubrzo će doći – govorila je, mahnuvši rukom Hassu
neka sjedne nasuprot njoj.
Hasso joj toplo poljubi ruku. Njegove inače bistre i mirne oči odavale su oduševljenje zbog
Natašine ljepote, a pri tom je poželio da njezina majka što dulje piše ono pismo.

– Usrećuje me, što ste mi učinili tu čast i primili me. Smijem li zapitati kako vam se sviđala
sinoćnja zabava?
Nataša se nasmiješila meko i sanjarski, pa ga je čudno pogledala.
– Zamislite, noćas dugo nisam mogla zaspati. To mi se inače ne događa. Morala sam misliti na
ono o čemu sam razgovarala s vama. Bijaše čudno, što sam neprekidno čula vaš glas. A kad sam
napokon zaspala sanjala sam o vama.
Hasso bi joj najradije kleknuo pred noge, tako mu se dražesnom činila. Nije zapazio da mu se
prilično jasno nudila.
– Meni, gospođice? – zapita uzbuđeno.
– Da, vidjela sam vas u snu kako letite u avionu, pa sam se užasno plašila da biste se mogli
survati. A tako ću osjećati i na javi kad ću vas vidjeti kako polijećete. Kakvo ste opasno, ali
uzbudljivo zanimanje, odabrali! To me neopisivo zanima. Morate mi mnogo pričati o tome!
Hasso duboko uzdahne i pogleda u njezine tamne oči.
– Rado ću to učiniti, ali plašim se da to nećete razumjeti.
– Sve što ćete mi reći vrlo će me zanimati. Ali to vam zapravo ne bih smjela reći.
Natašino lice je odavalo dražesnu zbunjenost dok je to govorila. Pogleda ga ozbiljno, a potom
ponovno tobože zbunjeno spusti oči. Hasso se sagne prema njoj.
– Usrećili ste me svojim riječima.
Zapazi kako čipka oko njezina izreza lagano drhti, a iz njezinih se grudi vine zbunjeni uzdah.
– Želite me poštedjeti toga da se postidim, ali dobro znam da sam ponekad i odveć nagla. Pa
tek kratko vrijeme boravim u Njemačkoj.
– A? – ipak tako savršeno govorite naš jezik, kao da vaše materinski.
– Imala sam sjajne njemačke učitelje, a i volim Njemačku, pa se neću zauvijek vratiti u Rusiju.
– Čuo sam da se namjeravate nastaniti u Berlinu.
– Tako je! Majka već pregovara o kupnji vile. Dosad još nismo našle ništa odgovarajuće.
Stoga moramo stanovati u ovom pansionu. Navikla sam na velike sobe, pa mi se ne sviđa u tim
uskim prostorijama. Na žalost, ovdje možemo u isto vrijeme primiti samo mali broj gostiju, ali
nadam se da ćete vi uvijek biti među njima.
– Hvala vam što ste to rekli – reče toplo Hasso.
– Mislim da sam i opet rekla nešto što nisam smjela – prestraši se Nataša.
– Sigurno niste rekli nešto nedopušteno, samo nešto što me usrećilo. I za to vam iskrena hvala!
Nataša odmahne rukom, pri čemu joj je rukav poletio i pao natrag.
– Radije ćemo govoriti o drugim stvarima. Pričajte mi o svom pozivu! Njezina zbunjenost
ispuni Hassa slatkom nadom. Taj inače tako miran čovjek bijaše kao opijen. Bio je tako uzbuđen
da nije odmah mogao progovoriti. Govorile su samo njegove oči, a njezine su mu odgovorile.
Među njima zavlada tišina koja je Hassa još više očarala.
Kao da se probudila iz sna, Nataša se trgne kad su se otvorila vrata i u salon ušla gospođa
Kovvalsky. I Hasso se trgnuo, pa je poskočio kako bi pozdravio generalicu.
S nekoliko ljubaznih riječi pozvala ga je neka opet sjedne. Hasso nije slutio da je svaka kretnja
i svaka riječ tih žena bila točno proračunana. Nije slutio da je lijepa Nataša željela prebaciti preko
njega mrežu kako bi ga iskoristila u tajne svrhe. Spretno se ponovno vratila na pričanje o
Hassovom zanimanju. Nastojala je od njega saznati što više. Ali Hasso je još uvijek ostao tako
pribran da nije izrekao ni riječ više od toga što se smjelo znati.
– Je li istina ono što je generalica Schlieven jučer pričala o vašem genijalnom izumu koji je
tako važan za avijaciju?
Hasso je znao da su se u društvu širile glasine o njegovu izumu. Dakako, nije mu to bilo
ugodno. Ali nije se čudio što je sada i Nataša govorila o tome.

– Toj sitnici pridali su preveliko značenje. Ne isplati se govoriti o tome – rekao je i počeo
pričati o nečem drugom. Obje žene bijahu dovoljno pametne da su zapazile kako je namjerno
prekinuo razgovor. I one su pristale promijeniti temu o kojoj su pričali.
Generalica je pozvala Hassa drugog dana na čaj. Očekivali su posjet još nekoliko gospode i
dama.
Hasso je rado pristao. Nakon što je generalici poljubio ruku, pogledao je oduševljeno Natašu.
Ona mu je pružila ruku i dražesno se nasmiješila. Hasso jfe sav sretan osjetio da je nježno
uzvratila stisak djegove ruke. Doduše, povukla je svoju ruku iz njegove, i zbunjeno oborila
pogled, ali je to usrećilo Hassa.
Običavao je razmišljati o svojim postupcima, pa je ubrzo spoznao što se s njim događa.
Iskreno je priznao da ljubi Natašu Kowalsky, a ta ga je ljubav potpuno osvojila tako da nije
mogao misliti ni na što drugo nego na nju. Nataša je morala postati njegova žena i to brzo, kako
bi se ponovno mogao posvetiti svojem radu.
I tako joj je počeo otvoreno udvarati. Nije skrivao da ima ozbiljne namjere, pa su u društvu
već počeli pričati o tome da Hasso prosi lijepu Ruskinju.
Slao joj je po svom sluzi najdivnije cvijeće, a Riemer bi mu pričao da se gospođica silno
radovala. Bio je zadovoljan svojim poslom ljubavna glasnika, jer je dobivao obilne napojnice.
Nataša je uvijek bila napadno ljubazna s Riemerom, koji bi za nju prošao kroz vatru.
Tako je prošlo nekoliko tjedana, otkad je Hasso upoznao Natašu. Kroz to se vrijeme uvjerio da
ne može biti sretan bez nje. Svaki dan kad je ne bi sreo, činio mu se izgubljenim. Njegova želja
da je posjeduje postajala je svakim danom sve snažnija, a Natašino ponašanje davalo mu je nadu.
To, što se toliko zanimala za njegov posao, činilo mu se znakom da i ona ljubi njega. Kad god bi
joj dolazio u posjete, uvijek ponovno znala bi na spretan način urediti da ostanu sami. Da nije bio
tako zaljubljen, vjerojatno bi se zamislio zbog njezine spretnosti da im omogući boravak nasamu.
Ali koji zaljubljeni čovjek gleda kritičnim pogledom na ono što čini njegova ljubljena, kako bi
ostali na samu.
Hassov posao nije dobro napredovao, jer mu je duša bila tako zbunjena. Nije se mogao sabrati
pri radu. Jednog dana ga je pozvao k sebi general Bogendorf koji se vrlo zanimao za Hassov
izum. Znao je da Hasso radi na njegovu usavršavanju, pa je želio čuti od njega kako posao
napreduje.
Hasso je morao priznati da je u posljednje vrijeme zapustio posao zbog privatnih razloga, ali je
obećao da će ga ubrzo dovršiti. Radilo se samo o sitnici. General Bogendorf je otpustio Hassa
nakon što ga je zamolio da požuri. Čvrsto odlučivši da će se prihvatiti posla, Hasso krene do
Nataše kako bi joj javio da se idućih nekoliko dana neće moći vidjeti jer ga čeka posao. Kad ju je
napustio, rekao je vrlo odlučno samom sebi:
»Moram to okončati što prije. Bude li Nataša pristala da mi postane ženom, moći ću se opet u
miru posvetiti svom poslu.« Drugog je dana doista ostao kod kuće i udubio se u posao. Riemeru
je rekao da neće primati posjete, pa čak ni gospodina Axemberga koji se ovih dana trebao vratiti s
dopusta. Posvetio se svim žarom poslu. Između brojaka i crteža uvijek bi se ponovno pojavljivala
Natašina glava, ali on je stisnuo zube i ostao čvrst.
Dok je tako sjedio za poslom, iznenada se začu zvono da kućnim vratima.
Riemer ih je pošao otvoriti, i počeo živahno razgovarati s onima koji su željeli ući. Nakon
nekog vremena uđe oklijevajući u sobu.
– Oprostite, ali gospođe ne žele otići. Hasso se okrene.
– Kakve gospođe?
– Gospođa generalica Kowalsky i njezina kćerka. Javljaju vam da dolaze zbog neke priredbe u
dobrotvorne svrhe, pa mole da ih primite. Zadržat će vas samo nekoliko minuta.

Hasso je poskočio.
– Riemer, dakako da ih moraš uvesti. Ne možeš ostaviti gospođe vani čekati.
– Mislio sam ... rekli ste da nikoga ne puštam.
– Da, da, ali to je iznimni slučaj. Brzo, neka gospođe uđu!
Riemer nestade, Hassovo srce poče uzbuđeno kucati. Sigurno je Nataša čeznula za njim
jednako toliko koliko i on za njom. Dobrotvorna priredba služila joj je samo kao izgovor da ga
vidi. U svom uzbuđenju zaboravio je ono što je inače činio automatski kad mu je netko došao u
posjet. Ovaj put nije spustio ploču za crtanje.
Tek kad su gospođe ušle i on ih sav sretan pozdravio, prišao je stolu, pritisnuo dugme i spustio
ploču.
Nije slutio da je Nataša pažljivo promatrala svaku njegovu kretnju. Zapazila je malo dugme
koje je pokretalo mehanizam, a vidjela je i to da je Hasso zaključao stol, ali nije izvukao svežanj
ključeva.
Pri tom je tobože veselo razgovarala s njim.
– Ne smijete se ljutiti što vam smetamo. Hasso je brzo primakao stolice gospođama.
– Da se ljutim? Može li se čovjek ljutiti kad sjajno sunce uđe u njegovu sobu? Nisam sanjao
da će mi se dogoditi ta sreća.
– Vaš sluga nas nije želio pustiti. Teškom smo ga mukom nagovorile da nas barem najavi.
– Naredio sam mu da nikoga ne pušta. Nisam pri tom računao na vaš posjet. Naredit ću svom
sluzi neka vas u buduće uvijek pušta – rekao je polu ozbiljno, a polu šaljivim glasom.
– Učinite to odmah, gospodine Falkenried! To mi morate obećati. Moglo bi se dogoditi da ću
opet jednom obilaziti s popisom milodara, a računam s time da ćete sudjelovati u tome. Pozovite
svog slugu i recite mu da nas mora pustiti u svakom slučaju. – To je govorila djetinjastim žarom,
a on je učinio što je tražila od njega neprekidno je zadivljeno promatrajući. Kad se to dogodilo,
Nataša se nasmijala poput sretna djeteta.
– Sad je taj Cerber postao neškodljiv. Mogu navaliti sa stotinu raznih popisa budem li to
htjela.
Sad je Natašina majka uzela riječ:
– Oprostite taj prepad, gospodine Falkenried! Ali Nataša je željela i vama donijeti popis.
Htjela bi generalici Schlieven predati što veću svotu.
– Dakako! Nisam željela povesti majku, ali ona je reMa da djevojke ne smiju posjećivati
neženjene mušlcarce. Na takve sitnice ne bi trebalo misliti, kad se radi o ljubavi prema bližnjima.
Majka je i odveć prestrašena kad se radi o pravilima ponašanja. Ipak sam uspjela. Evo popisa,
pogledajte koliki su se već zapisali. Nisam li bila marljiva?
Hasso nije gledao popis, već samo njezine oči. Sjetio se da mu je Nataša mogla već jučer u
svom stanu pokazati popis, ali bio je sretan što to nije učinila. Njezin posjet dokazivao mu je da
je čeznula za njim, kao i on za njom.
Kad joj je vratio popis, njihovi se prsti dodirnuše. Pričini mu se kao da mu vatra prolazi
tijelom.
– Gospodine Falkenried, vjerojatno smo vas svojim posjetom odvratili od važnog posla – poče
se ispričavati gospođa Kowalsky.
– Čast mi je i zadovoljstvo, što sam vas mogao primiti. Morate oprostiti što sam vas primio u
radnoj sobi.
Nataša se poče ogledavati poput znatiželjna djeteta, a ipak joj pri tom ništa nije izmaklo.
Najviše ju je zanimao Hassov pisaći stol.
– Dakle za ovim stolom izmišljate sve one smjele i genijalne pronalaske o kojima su mi
pričali? – zapita ga vragoljasto, promatrajući ga zadivljenim očima.

– Jednom slučaju pridaje se odveć važnosti izjavi skromno Hasso.
– Vrlo ste skromni, gospodine Falkenried! Hasso je njezino djetinjasto ponašanje smatrao
dražesnim. Iako je Nataša i sama priznavala da su joj dvadeset i četiri godine, ponašala se
poput osamnaestogodišnje djevojke.
Hassu se sve na njoj činilo dražesnim. Nije mogao odvratiti pogled od nje. Njezino lijepo lice,
puno života isticalo se ispod otmjena krznena šešira ukrašena skupocjenim perjem. Hasso je kao
hipnotiziran promatrao njezinu igru prstiju. Najradije bi joj neprestano prekrivao poljupcima
ruku.
Nataša mora postati njegova žena, ako želi ponovno steći mir. Namjeravao je uskoro krenuti
na nekoliko dana u Falkenried i javiti roditeljima svoju odluku. Nije se želio zaručiti prije nego li
razgovara s njima.
Nakon nekog vremena, gospođa Kovvalskv je ustala izmijenivši pogled s kćerkom.
– Svrha našeg posjeta je ispunjena, Nataša, nećemo dulje zadržavati gospodina Falkenrieda.
Nataša je odmah ustala. Dok se Hasso opraštao od majke, Nataši je uspjelo prići pisaćem stolu
i još jednom pogledati malo dugme sa strane. Kad su ušle u sobu, Hasso ga je dodirnuo i na to se
daska za crtanje uvukla u stol. Pogledala je i svežanj ključeva. Bilo ih je pet pričvršćenih za
kolut.
Gospođa Kowalsky brzo napusti sobu, dok je Nataša oklijevajući krenula za njom, uzdahnuvši
pri tom duboko.
Hasso brzo uhvati Natašinu ruku i pritisne je na žarke usne. Njezina mala ruka uzvrati stisak.
Sjajna pogleda, on joj se zahvali na tome. Riedter je stajao pred vratima. Gospođa Kowalsky mu
je već utisnula novac u ruku. Riemer je sebi i svom gospodaru poželio češće tako ugodne goste.
A Nataša se uz to još i vrlo ljubazno nasmiješila Riemeru.
– Nećete mi više braniti ulaz, zar ne? – rekla mu je vragoljasto, a Riemer lupne petama.
Kad su majka i kćerka otišle, Hasso se vrati u radnu sobu. Duboko udahne miris parfema koji
je zaostao iza Nataše. Potom pristupi prozoru.
Sakriven iza zastora promatrao je tihu, otmjenu ulicu. Pred vratima stajao je automobil u kojeg
su njih dvije upravo ulazile.
– Nataša! Predivna Nataša! – šapnuo je i zatvorio oči, kao da više ništa ne želi vidjeti, kad je
ona otišla.
U prvoj polovici prosinca, Hasso je uzeo dva dana dopusta i otputovao u Falkenried.
Dan ranije još je jednom posjetio majku i kćerku Kowalsky. Pri odlasku uspjelo je Nataši
ostati nekoliko trenutaka nasamu s njime. To je Hasso dočekao sav sretan. Pogledavši joj
značajno u oči rekao je:
– Kad se vratim iz Falkenrieda želio bih vas nešto zapitati. vašem odgovoru ovisit će sreća
mog života.
– Želim vam sretan put, gospodine Falkenried! Nadam se da ću vas uskoro opet vidjeti.
Radosno i s mnogo nade, Hasso je krenuo na put. Brzojavio je roditeljima da dolazi. Otac ga je
dočekao na kolodvoru.
Danas je Rose Lossovv stajala kraj njegove majke u predvorju želeći ga pozdraviti. Rita je već
od kraja rujna boravila u Beču. Nije se namjeravala vratiti kući prije Božića.
Rose je sva sretna čula da dolazi. Neizmjerno ju je radovalo što će ga opet vidjeti.
Ali oči ljubavi dobro vide. Već pri prvom susretu, Rose je zapazila da njegove oči drugačije
gledaju. Nešto u cijelom njegovu biću kao da je bilo izmijenjeno. Bio je živahniji i srdačniji, a na
njegovu licu vidio se odsjaj sreće njegove duše.
– Dolaziš tako iznenada, Hasso, i na tako kratko vrijeme. Da li se nešto dogodilo? – zapita ga
majka.

– Majko, odmah ćeš sve čuti. Zamolio sam oca za strpljenje dok ne uzmognem govoriti s
vama u troje. Rita je u Beču, zar ne?
– Da, lijepo su je primili u obitelji baruna Hohenegga, a čini se da je i vrlo maze.
– Rita je dražesna djevojka. To moram reći čak i kao brat. A potom je uputio i Rosi nekoliko
riječi. Ona se odmah povukla, izgovarajući se poslovima. Tankoćutna kao uvijek, zapazila je da
Hasso želi razgovarati s roditeljima. Pri tom ju je obuzeo čudan osjećaj, a srce joj je muklo i
teško kucalo, kao da predosjeća udarac koji joj je prijetio. Umorno, kao nakon teškog posla, sjela
je za pisaći stol. Poče proučavati popis darova koje je trebalo nabaviti posluzi za hožićnji poklon.
Tetka Helena joj je rekla da će idućih dana otputovati s njom u Berlin ja nekoliko dana.
– Kupit ćemo sve potrebno za Božić, pa ćeš se tom prilikom nekoliko dana zabavljati u
Berlinu. Hasso nas mora voditi uokolo. – Rose se radovala neizmjerno, jer se smjela nadati
susretu s Hassom. Nije joj bilo do zabave. Radovalo ju je možda jedino to da će posjetiti neka
kazališta. Ali to i nije bilo tako važno.
A sad je iznenada došao u Falkenried. Ranije ga je vidjela nego li se nadala. Ali otkad ga je
pozdravila, pričinjalo joj se da je njegov dolazak značio nevolju za nju.
Teško uzdahne i poče preko stola gledati u daljinu.
– Izgledao je tako kao da sreća kroči kraj njega – reče tihim glasom.
Osjećaj ljubavi upozoravao ju je na opasnost po njezin duševni mir. Neizmjerni strah stegne
joj srce. Nije mogla zaboraviti njegove oči sjajne od sreće. Što je Hasso želio reći roditeljima?
Zašto je došao na dva dana u Falkenried? Vrijeme do objeda proticalo je neizmjerno polagano.
Napokon joj je pogled na sat odao da je vrijeme sići.
Stala je pred zrcalo kako bi uredila odjeću. Izgledala je dražesno u svojoj skromnoj haljini.
Ali Rose nije bila zadovoljna svojom slikom u zrcalu. Nije bila oduševljena svojim izgledom.
Hasso je u Berlinu sretao mnogo lijepih žena, kraj kojih je skromna Rose Lossow djelovala
blijedo.
Hasso je u pratnji roditelja krenuo u sobu za dnevni boravak.
Tamo je dugo oklijevao prije nego li je rekao roditeljima što ga je dovelo ovamo u to neobično
vrijeme. Potom im je u najsjajnijim bojama prikazao djevojku koju je odabrao i koju je
namjeravao zaprositi odmah po povratku u Berlin.
Gospodin i gospođa Falkenried slušali su ga ne baš odveć oduševljeno. Bilo im je drago što se
Hasso namjeravao oženiti, ali to što je namjeravao dovesti u kuću Ruskinju, nije odgovaralo
njihovim željama.
– Naša se krv ne slaže s tuđom krvlju, sine upozoravao ga je otac.
Ali Hasso je uvijek naglašavao koliko ljubi Natašu i kako može samo s njom postati sretan. Da
bi privolio roditelje na taj brak, govorio je kako je Nataša bogata nasljednica, jer njezina majka
posjeduje ogromna imanja u Rusiji. Želio ju je prikazati u što sjajnijim bojama, moleći ih da mu
svojim sumnjama sve to ne otežaju. – Ne mogu biti sretan bez Nataše, a vi sigurno želite sreću
svog sina.
Sigurno je roditeljima bila njegova sreća važnija od njihovih sumnja. Očigledno se Nataši
Kowalsky nije moglo ništa prigovoriti. Osim što je bila Ruskinja.
– Nataša će vam se zacijelo sviđati. Nećete više misli|i na to da je strankinja, čim je ugledate.
Voli Njemačku, i govori savršeno naš jezik. Molim vas, dajte* mi svoj pristanak, i nemojte me
stavljati pred duševne muke. Ne mogu se odreći Nataše!
Morali su mu dati pristanak, iako to nije bilo laka srca.
Nakon tog razgovora Hasso je napustio roditelje, želeći se urediti za objed. Ubrzo nakon Rose
ušao je u blagovaonicu. Djevojka je stajala kraj kredenca i stavljala voće u zdjelu.
Hasso joj pristupi i radosna lica uhvati je za ruku.

– Draga Rose, kako bih te uvjerio da si mi poput sestre i da smatram kako u svakom pogledu
pripadaš nama, odat ću ti tajnu koja me dovela ovamo. Vratio sam se da zamolim roditelje za
njihov pristanak da zaprosim djevojku koju ljubim. Cim se vratim u Berlin, zaručit ću se. Nadam
se da ćeš sudjelovati u mojoj sreći, poput prave sestre.
Rose kasnije više nije znala reći kako je mogla taj udarac prihvatiti s izvanjskim mirom.
Morala je skupiti svu snagu da se ne oda. Problijedila je, jer to nije mogla spriječiti ni uz sve
svladavanje. Ipak joj je uspjelo da se nasmiješi usprkos smrtnoj rani u srcu. Ali, smiješila se.
Njezine su usne šaptale riječi. Ali to nije bila ona koja je stajala ovdje i čestitala Hassu. To bijaše
stroj bez duše. Činilo joj se kao da je umrla.
– Neka ti Bog dadne sreću! – govorila je i stisnula mu ruku.
Njezine riječi čudno su ga dirnule. Činilo mu se da mu je Rosina čestitka bila važnija od svih
drugih. Nije ni sam znao što mu je nedostajalo kod njezinih riječi.
Pogleda je nezadovoljnim pogledom, dok je stavljala posudu s voćem na stol, tako kao da se
ništa nije dogodilo. Samo je ona sama znala koliko joj je truda bilo potrebno za to.
– Zar se nimalo ne raduješ, Rose?
Rose skupi svu svoju snagu, pa stane još jednom pred njega. Smiješkom, koji ga je čudno
dirnuo, pruži mu ruku.
– Ne mogu otvoreno pokazati, kad me nešto dirne u srcu. Ali budi siguran u to da ti iz dubine
srca želim svu sreću svijeta – rekla je tiho.
Tek je tada Hasso bio zadovoljan.
– Rose, čudno si stvorenje! Ponekad bi čovjek mogao pomisliti da si hladna i da te ništa ne
zanima.
Da je morala progovoriti još jednu riječ, krik bi joj se vinuo iz grla. Odahnula je, jer su
Hassovi roditelji ušli u blagovaonicu odvraćajući njegovu pažnju. Šuteći je sjedila za stolom
nasuprot njemu, nastojeći svim silama ostati mirna. Pri tom je znala da se nikada nije ponadala da
bi joj Hasso mogao jednog dana pokloniti svoju ljubav. Često je govorila samoj sebi da će svanuti
dan kad će pokloniti svoje srce drugoj ženi.. Nije međutim slutila da će je to tako silno boljeti.
Koliko je zaviđala onoj drugoj! Ni to nije ranije slutila. Govorila je i smiješila se kaoSnače, ali
činila je sve poput automata, poput čovjeka čija je duša umrla.
Nije se smjela braniti, nije smjela kriknuti od bola, već se morala smiješiti i odgovarati na
pitanja.
Morala je promatrati Hassovo lice obasjano srećom, dok je pričao o onoj drugoj djevojci koju
je ljubio. Opisivao je njezinu ljepotu i dražest kako je to vidio svojim zaljubljenim očima. Taj
inače tako ozbiljan i suzdržan čovjek, bio je iznenada potpuno izmijenjen.
Odahnula je kad je mogla ustati od stola. Potrčala je što je brže mogla u svoju sobu i tamo
zajecala.
»Nisam znala da to može tako boljeti«, pomislila je gledajući ugaslim pogledom pred sebe.
Ali nije se smjela dugo predavati bolu. Zvala ju je dužnost. Umorna i iscrpljena, ustala je i
pritisnula ruke na lice.
– Bože, pokloni mu sreću, a bol neka bude moja! – progovori tiho.
Prije nego li je napustila sobu pogledala se u ogledalo. Prestrašila se zbog svog bijednog
izgleda. Ne, takva se nije smjela pojaviti među ljudima. Nitko nije smio slutiti što se događa u
njezinoj duši. Morala se svladavati, a njezin joj je ponos morao pomoći.
Ručnikom od frotira istrlja lice tako da su joj obrazi porumenjeli. Prisilila se nasmiješiti. Pri
tom je nastojala ohrabriti samu sebe. Napokon, što se izmijenilo? Izgubila je ono što nikada nije
ni posjedovala, dakle, trebalo je stisnuti zube.

Ali da li je mogla srcu zapovijedati da više ne ljubi? Da li je mogla tu ljubav iščupati iz srca?
Samo stoga što je Hasso pripao nekoj drugoj. Ne, tisuću puta, ne! Ljubit ću ga dubokom, bolnom
ljubavlju još jače nego dosad.
Nije imala nikoga kome bi se mogla povjeriti i podijeliti s njim duboku bol svoje mlade duše.
Nije imala majku koja bi joj blagom rukom prešla preko bolnog čela da bi je utješila. Nitko joj
nije bio dovoljno blizak. I s tim je morala sama izaći na kraj, kao i sa svim drugim.
Brzo je dohvatila ogrtač i napustila kuću. Morala je poći i nešto dogovoriti s upraviteljem
Colmarom u njegovoj kući, pa je to učinila odmah sada.
Kuća upravitelja uzdizala se s one strane parka pokraj gospodarskih zgrada. Dok je prolazila
dvorištem, ugleda Fritza Colmara, upraviteljeva sina. Stajao je kraj konjušnice i puhao u svoje
smrznute ruke.
Pri tom se nasmiješio Rosi. – Gospođice, kakva užasna zima! Preko noći će sigurno pasti
snijeg. Imat ćemo bijeli Božić. Pregledat ću saonice. Smijem li vas sutra povesti na vožnju?
Rose pogleda njegovo zdravo, svježe lice. Znala je da se sviđa Fritzu Colmaru koji se
neprekidno trudio učiniti nešto za nju. Bio je nekoliko godina stariji od nje, ali još nije bio svoj
čovjek. Njegove pošt§ne oči neprekidno su je toplo promatrale. To joj jf danas dvostruko godilo.
– Neka prvo padne snijeg, onda ćemo se dogovoriti za sanjkanje. Za Božić bit će dosta prilike
za to, jer ću se morati nekoliko puta odvesti u grad.
– Onda ću vas svaki put smjeti voziti?
– Ne budete li imali važnijeg posla.
– Zimi, gospođice, ništa nije hitno.
– Pa dobro, neka bude tako! Ali sad moram nešto dogovoriti s vašim ocem. Je li kod kuće?
– Da, gospođice!
Krene uz nju do roditeljskog stana.
Kad su se otvorila kućna vrata izađoše oba jazavčara, Max i Moritz, pa počeše kao ludi skakati
po njemu. On ih uhvati za vrat, svakog jednom rukom.
– Klipani, hoćete li biti pristojni? Zar se tako primaju gosti? – Tek što ih je ispustio oni
odjuriše, lajući toliko glasno koliko su mogli.
Rose uđe u kuću. Fritz je odvede u sobu za dnevni boravak. Tu su zatekli njegovu majku.
Sjedila je za stolom i krpala rublje. – Majčice, gdje je otac? – zapita Fritz, ponudivši pristojnim
naklonom Rosi stolicu.
– Na tavanu!
Odmah potom pojavio se upravitelj Colmar i krenuo u pratnji Rose u radnu sobu. Dosta su
dugo poslovno razgovarali, pa se Rose vratila kući tek na čaj. Onda je opet srela Hassa u sobi za
dnevni boravak. Njegovi roditelji se još nisu pojavili.
Hasso je stajao kraj prozora, okrenuo se prema Rosi i nasmiješio joj se.
– Napokon te opet vidim, Rose! Gdje si bila? – zapitao je dobro raspoložen.
– Morala sam svašta dogovoriti s Colmarom. A prije toga sastavila sam popis darova koje
moramo nabaviti za Božić.
– Da, majka mi je rekla da ove godine namjerava kupovati u Berlinu uz tvoju pomoć, jer je
Rita u Beču. A kako ne može dočekati da upozna moju zaručnicu, odlučila je već sutra zajedno sa
mnom krenuti u Berlin. Raduješ li se Berlinu, Rose?
Rose duboko uzdahne, jer su joj se grudi stisle.
– Da, vrlo se radujem!
– Pobrinut ću se za to da vaš boravak potraje nekoliko dana dulje nego je majka zamislila.
Vrijeme je da se i ti jednom zabaviš.
– Moj svijet je Falkenried – odvrati skromno Rose.

Njemu posta čudno pri duši. Kad nije vidio Rosu, nije mnogo mislio na nju. A kad bi je sreo,
pogledao bi u njezine velike, mirne oči koje nisu ništa tražile od života. Uvijek mu se činilo, kao
da bi joj morao učiniti nešto dobro.
– Rose, Falkenried je samo mali dijelić svijeta. To je tako, kao kad se odrasli čovjek prisjeća
svoje kolijevke. Pomalo si dirnut pri tome, ali ne bi želio više ležati u njoj. Za tebe je Falkenried
svijet? Tako si skromna, mala Rose? Nisi li se u posljednje vrijeme uvjerila da ne moraš plaćati
za svoj boravak ovdje?
– Jesam, Hasso, to mogu zahvaliti tebi! Roditelji i Rita natječu se u tome da mi učine nešto
dobro – branila se.
– Rose, nisam tome ništa pridonio – branio se Hasso.
– Znam da jesi, i već sam ti se trebala zahvaliti. Ali znala sam da ti to ne bi bilo ugodno. Ni
sada to neću učiniti, ne brini. Nisam htjela nikoga optužiti stoga što mi ne čine dovoljno dobra.
Oh, ne! Učinili su i previše za mene. Moj dug postaje sve veći, pa ga nikada neću moći naplatiti.
– Nepopravljiva si! Tvoj ponos je sličan nadmenosti. Ne želi nikome ništa dugovati. Zapravo
bih se trebao ljutiti na tebe.
– Ne, to ne smiješ – promuca Rose.
– Zar bi bilo tako strašno, ako bih se naljutio na tebe?
– Da, strašno!
– Onda to neću učiniti! A ne bih se ni mogao ljutiti na tebe. Zapravo smo vrlo slični. I ja sam
ponosan i nadmen. Ne, ne, ne čini tako nesretno lice. Danas bih želio da su svi ljudi oko mene
sretni. A sad ćemo dogovoriti zabavni program za Berlin. Po danu nemam mnogo vremena za
vas. U posljednje sam vrijeme previše ljenčario. Ali navečer poduzet ćemo svašta.
Gurnuo je ruku pod njezinu i vodio je gore-dolje po sobi.
– Ne, Hasso! Pa nismo mi ni ovdje odijeljeni od svijeta. Svakog dana preostaje mi po koji sat
kad mogu čitati neku dobru knjigu i novine. A primamo i posjete susjeda. To nas također
zabavlja.
– Ipak vjerujem da će ti nekoliko dana velegradskog zraka koristiti. Što bi najradije vidjela u
Berlinu?
– To ću ti odmah reći – aerodrom s kojeg polijećeš. A ako bi bilo moguće, rado bih doživjela i
da jednom poletim.
– Zar te to toliko zanima?
– Neizmjerno!
– Vidjet ćemo hoću li moći nešto urediti.
– Željela bih to, ali samo ako bi ti upravljao avionom. Ne bih željela letjeti s nekim drugim.
– A u mene bi imala povjerenje?
– Ne bih oklijevala ni trenutak.
– I to bez straha?
– Potpuno bez straha.
– To mi je drago, Rose! Tko zna, možda će se jednog dana pružiti prilika, pa ću te se sjetiti.
O tome je uvijek sanjala kao o nečem predivnom. Da se jednog dana vine s njim u plave
visine, daleko gore između neba i zemlje. Nasamu s njim, odvojena od zemlje. Ne bi se plašila ni
trenutak, ako bi on upravljao avionom. Sto bi joj se moglo dogoditi? Najgore bi bilo da se sruši
zajedno s njim, da zajednički poginu. A takva je smrt nije plašila.
– Za mene bi to bio svečan dan, ako bi mi mogao jednog dana ispuniti tu želju. Ako to bude
nemoguće kada u Berlinu, bit će mi drago budeš li me mogao povesti na aerodrom. To će mi biti
dovoljno.
– Neću to zaboraviti, Rose! Vjerojatno ću to moći urediti.

Drugog jutra odvezao se Hasso u pratnji majke i Rose.
Za vrijeme putovanja bio je dobro raspoložen. Ponekad bi zadirkivao Rosu, jer je bila tako
blijeda.
– Očigledno te muči putna groznica i groznica zbog velikog grada – smijao se. Rose ga nije
pokušavala razuvjeriti. Jer, kako bi mu inače mogla objasniti svoj jadni izgled? Cijelu je noć
probdjela i tek pred jutro zaspala sat vremena.
Za nju bijaše nesnosno slušati neprekidno oduševljenje kojim je Hasso opisivao Natašu. Kao
da je cijelim svojim bićem žudio za njom. Njegov je glas zvučio meko i nježno kad bi govorio o
njoj. Koliko je zaviđala toj mladoj Ruskinji na Hassovoj ljubavi! Hoće li u Berlinu sresti Natašu?
Željela je to, a u isto se vrijeme i plašila. Kad je Hasso opet jednom nježnim glasom pričao o
Nataši, pričini se Rosi da to više neće moći podnijeti. Pogledala mu je u lice.
Upravo tog trenutka pogledao je u nju. Ovaj bespomoćan bolni pogled čudno ga se dojmio,
iako je Rose prestrašeno spustila oči. Hasso je zašutio i nije više spominjao Natašu, a da ni sam
nije znao zašto. Videći u njoj nešto poput sestre, vjerovao je da i Rose u njemu vidi brata. Žalio
ju je, jer je bila isključena iz svih radosti života. Za nju, tu mladu siromašnu djevojku, neće biti
lako pronaći sreću u ljubavi.
»Uboga Rose, uboga mala Rose!« pomisli tužno.
Namjeravao ju je što bolje zabaviti u Berlinu i pokušati je raspoložiti. Možda će se Nataša
pobrinuti za nju.
Nataša! Njegove su misli ponovno boravile kod ljubljene žene, pa je zaboravio na sve drugo.
Bio je tako dobar i ljubazan prema Rosi, da se ova svim silama suzdržavala da ne zaplače. Bila
mu je zahvalna za svaku dobru riječ, a ipak bi ga mogla zamoliti da ne bude tako dobar prema
njoj jer je tada osjećala još dublju bol. Bilo bi joj lakše da uopće nije obraćao pažnju na nju. U
tom bi se slučaju mogla lakše svladavati.
Stigavši u Berlin, Hasso je odveo majku i Rosu u hotel.
Prijepodne je htio odmah poći do Nataše i službeno je zaprositi. Nadao se da će moći majku
upoznati sa svojom zaručnicom. Gdje i kada će se održati taj susret to će još vidjeti, kad bude
razgovarao s Natašom.
Nije još bilo ni devet sati kad je Hasso napustio hotel. Bilo je još prerano da pođe spavati, a
nije imao ni mira da večeras još radi. Odvezao se automobilom do stana svog prijatelja Hansa
Axemberga. Ovaj se vratio s dopusta i htio je provesti vdče s njim.
Haifs Axemberg se upravo spremao napustiti kuću kad je Hasso ušao. Hans se veselo
nasmijao.
– Kad prorok ne dolazi k brdu, onda brdo dolazi k proroku. Dobar dan, stari moj! Izgledaš kao
da si čeznuo za mnom. Kad sam te vidio posljednji put izbacio si me, a danas dolaziš k meni –
govorio je.
– Veliki događaji bacaju sjenu pred sebe. Dolazim ravno iz Falkenrieda – odgovori Hasso.
– Iz Falkenrieda? Zar si opet bio kod kuće?
– Jučer sam otputovao, a danas sam se već vratio.
– Pa što si morao tako važno srediti kod kuće? Govorio si o velikom događaju.
– Tako je, ali daj prvo bocu vina! Nisam još večerao.
– Ni ja! Dakle, večerat ćemo zajedno. Upravo sam htio zbog toga izaći.
– Dobro, onda krenimo! Zadržao sam automobil kojim sam se dovezao.
Automobil ih za kratko vrijeme doveze do otmjenog vinskog podruma.
Uskoro su se udobno smjestili u kutu. Nakon što su naručili jelo kod konobara, reče Axemberg
puneći čaše:
– Tako, stari moj, ako ne želiš da puknem od znatiželje, progovori!

– Popijmo prvo za ono što ljubimo! – kucne Hasso čašom o Hansovu.
– To je početak koji mnogo obećava, Hasso, neprijatelj žena, pije za ljubav! Dakle, spreman
sam na svašta, pričaj!
– Dragi Hans, ti ćeš to saznati prije drugih. Bio sam kod kuće kako bih roditeljima javio da
sutra namjeravam zaprositi Natašu Kowalsky.
Axemberg se prestrašeno trgne.
– Hasso, je li to istina?
– Ne običavam se šaliti s takvim stvarima – odvrati ozbiljno Hasso.
– Dakle, to je zaista ozbiljno. A tek je prošlo tako malo vremena. Vidio sam da ti se sviđa, ali
nisam mislio na ovo.
– Zar je to nešto tako nevjerojatno?
Hans je sa skrivenom zabrinutošću promatrao Hassa. Ta lijepa Ruskinja mu se nije sviđala. I
to već od prvog trenutka kad ju je sreo kod pukovnika Steinberga. Još nesimpatičnija mu bijaše
Natašina majka. Nagonski je osjećao da se njih dvije pretvaraju, pa je pomislio da bi trebao
upozoriti Hassa neka se odveć ne žuri. Ali kako da mu to objasni, kad nije mogao objasniti ni
samom sebi zašto mu se te dvije žene ne sviđaju? – Nevjerojatno? Ne, ne dragi Hasso, gospođica
Kowalsky je vrlo lijepa djevojka, pa te mogu dobro razumjeti. Ali da baš ti... ne ... moram se
priviknuti na tu misao. Stari moj, upravo je nevjerojatno da si za tako kratko vrijeme mogao
donijeti tako važnu odluku.
– Hans, vrlo si čudno prihvatio moje riječi.
– Ne mogu zamisliti da bi se htio oženiti Ruskinju. – Sad ćeš i ti govoriti kao moji roditelji?
Hans, ponašaš se tako kao da se namjeravam oženiti Kineskinjom. Zar je važno da je Ruskinja
ako je ljubim i vidim u njoj svoju sreću? Nije li Nataša Kowalsky najdivnije stvorenje koje možeš
zamisliti?
Axemberg nije htio povrijediti prijatelja. Ako je Hasso odlučio oženiti se lijepom Ruskinjom,
nitko ga neće moći odvratiti od toga. A da je bio zaljubljen, to bijaše sigurno.
– Dragi Hasso, znaš da za mene postoji samo jedna djevojka. Ne obraćam pažnju na druge. Ne
ljuti se, ako sam govorio gluposti! Ako se namjeravaš zaručiti tom djevojkom, sigurno si to dobro
promislio, a meni ne preostaje ništa drugo nego ti od sveg srca poželjeti sreću. Jesu li tvoji
roditelji sporazumni s time?
– Na sreću, nakon što sam ih uvjerio da je glupost misliti na različite narodnosti. Majka me
dopratila u Berlin. Ionako mora obaviti kupovinu za Božić, pa želi što prije upoznati Natašu.
Odveo sam njih dvije malko prije u hotel.
– Njih dvije? Vjerojatno je prati tvoja sestra.
kinjofa – procijedi Hans. – Ne! Rita je još u Beču kod Hoheneggovih. Znaš da kod nas u
Falkenriedu živi mlada rođakinja Rose Lossow. Ovoga puta ona prati majku. Mislim da će ostati
tjedan dana u Berlinu. Rose, koja živi vrlo povučeno na imanju, trebala bi se malko zabaviti. Pri
tom bih te zamolio za tvoju pomoć.
Axemberg kimne.
– U redu, Hasso! Pripremit ću program, znaš da se razumijem u to.
– Telefonirat ću ti sutra ujutro. Nastojat ćeš biti slobodan, zar ne?
– Dakako, ne čeka me nikakav posao, osim da ujutro moram posjetiti Steinbergove. Moram se
prijaviti nakon odmora svojoj strogoj ljubavi. Zapravo bih se trebao radovati tvojim zarukama, jer
će Rola prestati maštati o tebi.
– Dakle, raduj se!
– Ne mogu, stari moj! Tužan sam zbog toga što u buduće neću moći nenajavljen provaljivati u
tvoj momački stan, jer ćeš se ubrzo oženiti, zar ne?

– Nadam se vrlo brzo, ako Nataša pristane. Ali nas dvoje ostat ćemo oni stari, zar ne?
– Hasso, kad se prijatelj oženi, ne preostaje ti mnogo od njega. Živio stari moj, pijmo za ono
što ljubimo!
Bijaše već ponoć kad su se rastali. Pri rastanku, Axemberg čvrsto stisne ruku svog prijatelja.
– Još jednom, mnogo sreće! Zaslužio si da budeš vrlo sretan iako sam još uvijek vrlo zbunjen
kad se sjetim tvojih zaruka. Laku noć, želim ti sreću!
– Laku noć, Hans! Do viđenja, sutra!
Drugog jutra se Hasso, u vrijeme određeno za posjete, odvezao u pansion gospođe Kiessling.
Najavio se majci i kćerki Kowalsky, a one su ga odmah pozvale u dobro poznati salon.
Kaji je ušao u sobu, kroz vrata sa suprotne strane ušla je Nataša. Zastala je trenutak u vratima,
kao da je zbunjena. Pritisnula je ruku na srce, kao da mora smiriti njegovo kucanje.
Hasso požuri prema njoj licem obasjanim od sreće. Nije mogao svladati osjećaje, pa je
privinuo njezinu ruku na srce a potom je prinesao usnama.
– Nataša! Nataša! Bio sam u Falkenriedu kako bih saopćio roditeljima da vas namjeravam
zaprositi. Vi to već davno znate, zar ne? Morate to znati. Zar ne, slatka Nataša, pružit ćete mi
svoju ruku i biti moja kroz cijeli život. Učinit ćete me najsretnijim čovjekom.
– Gospodine Falkenried, tako ste vatreni. Sve to dolazi tako brzo, mnogo prebrzo, a ipak... bit
ću iskrena... osjećala sam da me ljubite, onako kako želim biti ljubljena, a i ja ... priznat ću
iskreno ... i ja sam vama poklonila svoje srce. Ali zapravo se još ne namjeravam udavati. Ne,
doista ne! Mi žene se odričemo toliko toga pri udaji, i...
Hassu se njezino mucanje činilo dražesnim. Prekrio joj je ruke poljupcima. – Nataša, odbacite
sumnje, učinite me sretnim! Obožavam vas, i nosit ću vas na rukama.
– Nemojte me mučiti! Zar se moram odmah odlučiti, gospodine Falkenried? Ne poznajemo se
još dovoljno dugo. Bilo je tako lijepo kako je bilo. Dobro se razumijemo.
– Bit će još samo ljepše, Nataša!
– Ne, ne, neću se predati bez borbe. Dajte mi vremena!
Hasso se nagnuo nad nju i pogledao joj duboko u oči.
– Nataša! – poče je preklinjati. Brzo je pokrila njegove oči rukom.
– Ne gledajte me tako, jer onda ne mogu ostati mirna.
Hasso nije znao što bi od oduševljenja, pa je neprekidno prekrivao njezinu ruku i podlakticu s
koje je spao rukav, toplim poljupcima.
– Nataša, ne smijete me tako okrutno mučiti! Nataša se poput mačkice skupila na stolici.
– Nisam okrutna! Vi ste to! Ne mogu se ovog trenutka odlučiti. Prvo moram znati pristaju li
vaši roditelji na to da im postanem snaha. A najvažnije je ... moja uboga majka ... oh, uboga
majka!
To bijaše dogovoreni znak između Nataše i njezine tobožnje majke.
Odmah potom gospođa Kovvalskv uđe u sobu.
Hasso joj pristupi i pristojno je pozdravi. Kad joj je poljubio ruku, ona preko njegove glave
dobaci upitni pogled Nataši. Ova joj dadne znak. Hasso je bez oklijevanja zaprosio Natašu od
majke.
– Gospodine Falkenried, bože moj, nisam slutila da imate takve namjere. elite mi oduzeti
kćerku, jedino što još posjedujem. Nataša, zar bi mogla napustiti svoju ubogu majku?
Nataša bespomoćno mahne rukom.
– Majko, gospodin Falkenried me tako toplo moli. – Ali nisam još odlučila. Oh majčice!
Rekavši to baci se u zagrljaj majke i nešto joj prišapne, dok je zaljubljeno promatrala Hassa.
Taj nije slutio da je Nataša dala upute tobožnoj majci.
Gospođa Kovvalskv duboko uzdahne, kao da je silno zabrinuta.

– Očigledno za mene nema nade. Nikada ne bih pomislila da će Nataša tako brzo nekome
pokloniti svoje srce. Što kažu vaši roditelji na to, gospodine Falkenried?
– Radovat će se što će vašu kćerku moći pozdraviti kao snahu. Moja majka to nije mogla
dočekati. Dopratila me u Berlin, pa sad čeka na vijest kad će vas moći upoznati.
I opet je Nataša iza Hassovih leđa dala kratki potajni znak svojoj majci.
– Ne znam hoću li se sviđati vašoj majci, gospodine Falkenried! Zar ne, prije nego li vam
dadnem svoj pristanak, upoznat ću vašu majku?
Čekanje nije bilo lako za Hassa. Nataša je bila dražesna u svom djevojačkom strahu.
Poželjnija nego ikada. Nije se plašio da bi ga mogla odbiti. – Ako dopuštate, dovest ću danas
poslije podne majku ovamo.
– Dakako, gospodine Falkenried! Čekat ćemo je. Ali to ne smije biti kratak, službeni posjet.
Moramo se bolje upoznati, zar ne? – odgovori gospođa Kovvalskv.
– Hvala vam na pozivu! Majka će se dakako odazvati.
Nataša nježno zagrli majku, pa joj šapne u uho:
– Idi!
Gospođa Kovvalskv se tobože u velikom bolu istrgla iz njezina zagrljaja.
– Morat ću se priviknuti na samoću. Ali tvoja sreća mi je važnija, mala moja Nataša! Morat ću
se pokoriti, pa makar mi puklo srce.
Kao da ju je obuzelo uzbuđenje pritisnula je rupčić, i zajecavši istrčala iz sobe. Više, tobože
nije mogla suzdržati suze.
– Uboga majka! Znala sam to, gospodine Falkenried! Ima samo mene na svijetu. Kad nje ne bi
bilo, to vam mogu priznati, odmah bih rekla: da! Majka se mora prvo umiriti. Kako je sve to
teško!
– Hvala vam, Nataša, da ste me barem malko utješili.
– Znam da se ljutite na mene. Tko zna hoćete li se vratiti?
– Slatka, draga Nataša, kako to možete i pomisliti. Brojit ću minute do danas poslije podne.
Razumijem vas da ne želite ražalostiti majku.
– Zaista se ne ljutite na mene? Hoćete li se sigurno vratiti? – Kad biste mogli pogledati u moje
srce, ne biste me to pitali.
Nataša plaho i nježno poput prestrašena djeteta pogladi njegovu ruku.
– Bit ću užasno nemirna dok se ne vratite. Uvijek ponovno pitat ću se hoćete li doći ili nećete.
– Nataša, to ne smijete ni pomisliti!
Nataša se nasloni natrag tako da njezina glavica umalo što nije počivala na njegovoj ruci
naslonjenog na naslon stolice. Pogledavši ga toplo i preklinjajući, zamoli ga na svoj djetinjasti
način kojeg je već poznavao:
– Dajte mi zalog kako bih bila sigurna. Nešto što vam je neophodno. Onda ćete se danas
morati vratiti po to.
– Slatka mala, zalog nije potreban.
– Ali to će me umiriti. Moram li vas tako dugo moliti?
– Ne, ne, to ne morate, iako mi je milo kad to činite. Što želite? Da vam istrgnem srce iz
grudi?
– Oh, ne! Zadržite svoje srce, jer želim živjeti u njemu. Zadovoljit ću se nečim manje
dragocjenim. Nečim što će vam još danas biti potrebno. Možda s vašom lisnicom ili ključevima.
Hasso nije mogao mirno razmišljati o njezinom zahtjevu. Potajno je lagano dodirnuo usnama
njezinu mirisnu kosu. Ne mogavši jasno razmišljati izvadi ključeve iz džepa.

Nataša je brzim pogledom prepoznala svežanj ključeva koje je vidjela zataknute u njegovu
pisaćem stolu. – Sad mogu biti mirna jer sam sigurna da ćete se vratiti. Zar ne, ti su vam ključevi
nužno potrebni? – zapita ga brzo.
– Da, potrebni su mi, ali još ste mi potrebniji vi, Nataša!
Bio je sretan što je Nataši njegov povratak bio tako važan. Što bi sve učinio da joj ispuni želju,
pa makar ta želja bila i luda.
Ti ključevi, koje je inače tako pomno čuvao, bili su sigurni u njezinim rukama. A poslije
podne doći će po njih. Nije mogao jasno razmišljati. Strast koju je osjećao za tu čarobnu djevojku
pomutila mu je razum.
– Sad možete otići, gospodine Falkenried!
– Nadao sam se da ću vas napustiti kao vaš zaručnik. Slatka Natašo, kako ću dugo morati
čekati na vašu odluku?
Nataša vragoljasto pokaže prema vratima.
– Ovisi o majci. Nastojat ću je smiriti. Tko zna, možda ćete još danas dobiti odlučujući
odgovor.
– Recite mi još jednu dragu, utješnu riječ, Nataša!
Neko ga je vrijeme oklijevajući promatrala. Potom šapne:
– Do viđenja, Hasso! Dragi Hasso!
I prije nego je to mogao shvatiti, već je napustila sobu. Hasso je kao začaran stajao još
trenutak promatrajući vrata. Polagano, nestrpljivo uzdahnuvši, napusti sobu. Nije više sumnjao u
Natašinu ljubav.
Što bi rekao da je vidio kako je Nataša pristupila majci, nakon što je on otišao.
Gospođa Kowalsky ležala je, pušeći cigaretu, na divanu u susjednoj sobi i nije bila ni malo
tužna.
– Dakle?
Nataša izvadi iz izreza svoje haljine ključeve kojih se domogla i pruži joj ih:
– Eto!
Nataša odmahne glavom i također pripali cigaretu.
– Varaš se, to je bio glavni dio. Nije bilo lako igrati tu komediju pred poštenim očima tog
čovjeka. Ono što me još čeka, neće biti teško.
– Nemoj to potcjenjivati.
– Sve što trebam je pola sata za njegovim pisaćim stolom. A na tebi je da ga tako dugo ovdje
zadržiš, Olga!
– Možeš računati sa mnom, to dobro znaš.
– A sada na posao, Olga! Moramo odmah spremiti kovčege, a ti ćeš obračunati s gospođom
Kiessling. Ostajem pri onom što smo dogovorile.
– Reći ću joj da smo jutarnjom poštom primile vijesti zbog kojih se odmah moramo vratiti na
svoje imanje u Rusiju.
– Tako je! Plati smještaj i za idući mjesec i reci da ćemo se vratiti. To će manje upasti u oči.
– Kovčege moramo, čim smo ih spremili, odmah poslati na kolodvor. Zadržat ćemo samo
ručnama. nu prtljagu. O tome ćemo još govoriti. Auto ću naručiti za danas poslije podne.
Moramo li razmisliti još o čemu?
– Ne, sve drugo je sređeno.
Starija žena krenula je majorici Kiessling, a Nataša je počela spremati kovčege nakon što je
svukla zavodničku haljinu.

Majorica Kiessling bila je vrlo ožalošćena što su njezine najbolje stanarke namjeravale tako
brzo otputovati. Ali kad je čula da se radi samo o kratkoj odsutnosti i da će se vratiti i još dulje
vremena stanovati kod nje, odahnula je.
Na kraju razgovora gospođa Kowalsky je još rekla:
– Još nešto, draga gospođo! Ne bismo željele da se mnogo priča o našem odlasku. Htjele
bismo si prištedjeti oproštajne posjete. Ako nas netko bude tražio za vrijeme naše odsutnosti,
recite da smo otputovale na nekoliko dana.
– Sve će biti u redu! Bit ćete zadovoljni.
– Hvala vam! Možda ćemo se vratiti već za osam do deset dana. Mislim da ćemo cijelu zimu
proboraviti kod vas.
– Bit će mi drago, ako što dulje ostanete kod mene. Teško je naći tako ugodne goste.
– I mi smo s vama jednako tako zadovoljne, kao vi s nama, gospođo majorice!
Dok su izlazile iz majoričine sobe, ova zapita:
– Da li bih vam poslala sobaricu da vam pomogne pri spremanju stvari?
Gospođa Kowalsky se nasmiješi i odahne. – To neće biti potrebno. Znam da je djevojka ujutro
vrlo zaposlena. Pozvonit ću, bude li nam potrebna. Sluga neka bude spreman oko dva sata kako
bi odnio naše kovčege na kolodvor i odmah ih predao. Što sam još htjela reći, gospođo majorice,
... da, danas poslijepodne očekujem na čaj gospodina Falkenrieda i njegovu majku. Pobrinite se
da sve bude lijepo posluženo kao obično. Platit ću to otimah sada, jer bih to kasnije u žurbi mogla
zaborafiti.
– Pa to može čekati do vašeg povratka.
– Ne, ne, to mi ne bi bilo drago.
Gospođa Kowalsky je odmah platila, i vratila se Nataši koju je zatekla pri poslu.
Neke bezvrijedne stvari namjerno su ostavile za sobom kako bi se stekao dojam da se
namjeravaju vratiti. Bile su vrlo oprezne pri svom poslu.
Hasso je, nakon što je napustio Natašu, krenuo u hotel do svoje majke i Rose.
Ispričao je majci da je Nataša dobro prihvatila njegovu prošnju, ali mora misliti na svoju
majku, a uz to želi upoznati i njegovu. Tek potom će mu dati svoj pristanak. Predao je majci
poziv na čaj.
– Majko, gospođa Kowalsky ne želi službeni posjet, pa se nada da ćemo se dulje zadržati. eli ti
omogućiti da bolje upoznaš Natašu – rekao je.
Gospođa Falkenried bijaše dirnuta takvom pažnjom. Radovalo ju je i to da ju je Nataša prvo
željela upoznati, a tek potom dati svoj pristanak. U dva sata su majka i sin u Rosinu društvu
objedovali u blagovaonici hotela. Hasso nije zapazio da je Rose ponovno bila vrlo blijeda i tiha.
U svojim je mislima boravio kod Nataše.
Nakon objeda, Hasso se s majkom i Rosom odvezao do svog stana, kojeg je gospođa
Falkenried htjela vidjeti. Kad su stigli, sluga Riemer im je otvorio vrata. Stavio je bijelu pregaču
preko uniforme.
– Riemer pere prozore i vrata. Morate oprostiti što vas je dočekao u pregači.
Rose je s čudnim osjećajem promatrala taj udobno uređeni momački stan. Srce joj bijaše
teško. Ponovno je morala skupiti svu svoju hrabrost kako bi se uspjela svladati.
– Smjestite se udobno i nemojte kritičkim očima domaćice promatrati stan. Nadam se da je
ipak sve u redu, zar ne? Riemer!
Riemer je stajao u stavu mirno.
– Nadam se, gospodine natporučniče! Sve je čisto osim vrata i prozora.
– U redu, Riemer! Ne zaboravite svoj dobar odgoj, Riemer! Uz voće treba poslužiti male
tanjure i noževe za voće. Imamo li to?

– Na zapovijed, gospodine natporučniče, imamo tri komada.
– Pa to je dosta. I čaše za vino, Riemer! Donesite najljepše koje imamo.
Riemer se nasmije:
– Imamo samo jednu garnituru, gospodine natporučniče, ali svih dvanaest komada. – Riemer,
osramotili ste me. Dakle donesite voće, vino i čaše.
– Vidiš li, Rose, kako je besprijekorno moje domaćinstvo, iako nije poput onog u Falkenriedu.
– To se od momačkog domaćinstva i ne može očekivati.
Riemer je donio zatraženo. Prvo je razvezao i skinuo pregaču. Sada je otmjeno posluživao
osvježenje. Znao je kako se treba ponašati kad su gospođe dolazile u posjet.
Hasso je jedan sat razgovarao s majkom i Rosom. Potom su on i majka trebali krenuti.
– Ali što će raditi Rose, dok smo mi na čaju, majko? – zapitao je.
– Da, Rose, što će biti s tobom?
Rose je mislila da će morati pratiti majku i sina. Ali nepozvana nije mogla ići. Bila je sretna
zbog toga. Nije vjerovala da bi mogla smoći snage i mirno se suočiti s Natašom.
– Tetko Heleno, možda bih u međuvremenu mogla nešto kupiti?
– Radije ne, Rose! Ne možeš to činiti sama, jer ne poznaš grad. Kad smo se dovezli ovamo,
ugledala sam u blizini veliku trgovinu bombonima. Tu uvijek kupujemo. Mogla bih se tamo
zadržati pola sata.
– A ostatak vremena provest ćeš ovdje. Riemer će ti pripremiti čaj. Bude li ti dosadno naći ćeš
u mojoj radnoj sobi knjige i novine. Doći ćemo po tebe. Je li to u redu? – Dakako, Hasso! Odmah
ću poći u trgovinu bombonima. Vidjela sam je kad smo se provezli mimo nje. Dakle, do viđenja!
Čekat ću vas ovdje.
Pružila je ruku Hassu i tetki Heleni i otišla.
Hasso i njegova majka krenuli su za njom, nakon što je Riemer primio nalog da Rosu po
njezinu povratku odvede u sobu za dnevni boravak i tamo joj posluži čaj i kekse. Kad su napustili
kuću, već ih je čekao automobil kojeg je Hasso ranije naručio. Nekoliko kuća dalje ugledali su
Rosu kako ulazi u trgovinu. Hasso je zadovoljno sjeo kraj majke.
Nataša je u isto vrijeme, kad su gospođa Falkenried i Rose boravili kod Hassa, naručila
automobil. Napustila je pansion, odjevena u dugi tamni ogrtač, koji je djelovao jednostavno i
skromno. Na glavu je nataknula mali šeširić, a gusti crni veo prekrivao joj je lice.
Kad je ušla u kola, naredila je vozaču da je odveze do neke slastičarnice koju je u posljednje
vrijeme već nekoliko puta posjetila.
Ta slastičarnica ležala je nasuprot stana Hassa Falkenrieda.
Kad je pred slastičarnicom izašla iz automobila, naredila je vozaču da je čeka na drugom uglu.
Nije trebao stati pred slastičarnicu.
To vozaču nije bilo napadno. To više, što se to već nekoliko puta ponovilo. Vjerovao je da se
lijepa Ruskinja sastaje s nekim u toj maloj slastičarnici koja je ležala po strani. Odvezao se do
susjednog ugla, dok je Nataša ušla u slastičarnicu i sjela za stolić kraj prozora. Navukla je zavjesu
da bi kroz mali otvor vidjela što se događa na ulici, a nju nisu mogli vidjeti.
Nataša se ogledala prije nego li je sjela. Gosti, uglavnom žene, nisu je zanimali. Okrenula im
je leđa i neprekidno gledala na ulicu. Vidjela je ulaz u Hassovu kuću. To je ustanovila prilikom
ranijih posjeta slastičarnici.
Tek Jta je sjela, upalila su se ulična svjetla tako da je jošoolje vidjela. Ponekad bi pogledala na
sat.
Nije trebala dugo čekati da se u Hassovom stanu ugase svjetla. Štedljivi Riemer ih je ugasio
tek što je njegov gospodin napustio stan.

U isto vrijeme je Nataša ugledala Rose kako izlazi iz kuće, ali nije obraćala pažnju na nju, jer
nije znala za nju, pa je vjerovala da je to neka stanarka kuće.
Odmah potom nagnula se naprijed. Ugledala je automobil a zatim i Hassa koji je vodio majku
pod ruku. Oštrim pogledom, koji je unakazio njezino ijepo lice, Nataša je sve točno promatrala.
Vidjela je kako su majka i sin ušli u kola i odvezli se.
Sada se lijepa Ruskinja uspravila. Njezino lice poprimi oštar izraz zbog kojeg je djelovala
mnogo starije. Nosnice su joj drhtale, usne je čvrsto stisnula, a oči su prodorno promatrale. Ustala
je, dobacila konobaru novac i dohvatila srebrnu torbicu koja je ležala na stolu.
Ponovno je spustila veo i gurnula ruku u veliki džep kaputa kako bi se uvjerila da se tamo još
uvijek nalazi mala kutija i tanki zamotak papira.
Potom je napustila slastičarnicu, krenula jedan komad puta uz kuće, a zatim brzo prešla ulicu.
Pozvonila je vrataru, a vrata se sama otvoriše kao da je to učinila neka nevidljiva ruka. Ne
oklijevajući, Nataša je ušla. Na stubištu, prije nego je ušla u Hassov stan, podigla je veo. Osta na
trenutak stajati i odahne. Potom odlučno pozvoni.
Sad se opet slatko smiješila, a Riemeru poče sjati lice kad je ugledao lijepu Ruskinju.
– Htjela bih razgovarati s gospodinom Falkenriedom i njegovom majkom – reče ljubazno i uđe
bez poziva kraj Riemera u hodnik. Riemer je ponovno svezao pregaču, a kraj njega stajale su
ljestve i kabao. Upravo je počeo prati vrata u hodniku.
– Oprostite, gospođice, ali gospoda su se odvezla prije pet minuta.
Nataša ga pogleda tobože razočarano i tužno.
– Kakva šteta, onda sam ipak zakasnila. Mimoišli smo se. Znate li kamo su gospoda krenula?
– Ne, gospođice, ali mislim da su krenuli u posjete.
Nataša je još uvijek neodlučno stajala.
– Trebali smo se sastati, pa sam se ponadala da ćemo se ovdje naći. Sad smo se mimoišli. Ne
preostaje mi ništa drugo nego čekati na njihov povratak. Gospoda će se zasigurno brzo vratiti kad
me ne zateknu, tamo kamo su krenuli. Odvedite me u sobu gospodina natporučnika. Znate da mi
je dopustio ulaziti kadgod to želim.
Te tobože šaljive riječi naglasila je Nataša čarobnim smiješkom. Pri tom je stisnula Riemeru
ruku. Ne obazirući se više na njega krenula je u Hassovu radnu sobu. Ali Riemer je ionako ne bi
spriječio da uđe. Veselo je spremio u džep napojnicu koju mu je Nataša gurnula u ruku, i požurio
da joj otvori vrata. Upalio je svjetlo u sobi. Ta njegov gospodin mu je naredio da gospođe
Kowalsky u svako doba primi, pa se držao tog naloga.
– Gospođice, ne biste li svukli kaput – zapita, namjekivši joj stolicu.
– Sje, hvala, ovdje nije odveć toplo. Ako mi bude smetao prebacit ću ga preko stolice, Riemer,
ne dajte se smetati u poslu! Uzet ću knjigu i čitati, dok se gospoda ne vrate.
Riemer se naklonio i pogledao pregaču kao da se želi ispričati.
– Upravo sam pri pranju prozora, gospođice!
– Ukoliko ne želite prati baš prozore u ovoj sobi, onda je sve u redu. Niste mi potrebni. Budem
li nešto trebala zvonit ću.
Riemer se nakloni i povuče.
Vani je počeo razmišljati što mu je činiti, ako dođe gospođica Lossow. Da li bi je odveo u
radnu sobu i rekao joj da je tamo gospođica Kowalsky, ili bi je jednostavno odveo u sobu za
dnevni boravak kao što mu je njegov gospodin naredio. Njih dvije nisu ni trebale saznati jedna za
drugu. Riemer je već dugo zapazio da se njegov gospodin zagrijao za lijepu Ruskinju. Za takav
slučaj nije bio dovoljno spreman. Odlučio se stoga točno držati uputa a sve drugo prepustiti svom
toku. Poslužit će Rosi čaj u sobi za dnevni boravak i neće joj spomenuti prisutnost lijepe
Ruskinje. Onda u svakom slučaju nije učinio glupost.

Odlučivši to, Riemer se ponovno posveti pranju vrata u predvorju.
Nataša je neko vrijeme osluškivala, nakon što je Riemer napustio sobu. Čula ga je raditi.
Njezino se tijelo uspravilo. I opet se na njezinu licu pojavi onaj odlučan izraz.
Tiho je zatvorila vrata kroz koja je Riemer izašao i oprezno povukla kračun, izbjegavajući
svaki šum. Ako Riemer i protiv njezine volje pokuša ući, morat će pričekati dok opet makne
kračun. Mogla mu je dati neko objašnjenje i njegove sumnje odagnati dobrom napojnicom.
Htjela je radi opreza učiniti to isto i s vratima koja su vodila u sobu za dnevni boravak, ali
tamo nije bilo ni kračuna a ni ključa. Međutim to joj se i nije činilo važno. Brzo je iz džepa
ogrtača izvadila tanku rolu papira i malu kutijicu. Potom je bacila ogrtač na stolicu.
Iz svoje srebrne torbice izvadila je svežanj ključeva, pa je pokušala s kojim će otvoriti pisaći
stol. Uspjelo joj je to odmah s prvim. Sad je posvetila svoju pažnju onom malom dugmetu. Prvo
ga je povukla, a onda počela okretati. Kad ga je čvrsto pritisnula najgornja ploča pisaćeg stola se
tiho povuče a daska za crtanje izroni.
Na daski je ležala skica, a kraj nje nekoliko manjih crteža. Njih je Nataša samo brzo
pogledala. Tražila je onu veliku skicu. Bijaše to genijalan izum Hassa Falkenrieda, koji je bio
osobito značajan za slučaj rata i stoga je bio vrlo povjerljiv. Zbog te skice, Nataša je sve ovo
poduzela. Morala je pod svaku cijenu nabaviti kopiju ovog crteža.
Prvo je razmotala rolu papira koju je donijela sa sobom, pa je izvukla list papira za kopiranje.
Spretno ga je položila na skicu. Iz kutijice izvadila je pribor za crtanje.
S velikom hladnokrvnošću i spretnošću počela je radtti, pa je prekopirala skicu zajedno sa
svim navedenim brojkama. Usprkos brzini radila je vrlo točno. Znala je da je svaka sekunda
dragocjena.
Za pola sata bila je skica potpuno dovršena. Nitko pri tom nije smetao Nataši. Nije zaboravila
ni jednu crtu, ni jedan broj. Kopija je odavala tajnu Hassova izuma.
Brzo je spremila pribor za crtanje u kutiju i gurnula je u džep. Onda je složila papir, pa je
skicu sakrila među pisma u svojoj torbici. Pri tom je izvukla jedno pismo naslovljeno na Hassa
Falkenrieda. Pritisak na dugme i daska za crtanje nestane, nakon što je Nataša sve sredila na njoj.
Ploča pisaćeg stola je bešumno prekri. Na nju je Nataša zagonetnim smiješkom položila pismo
upućeno Hassu Falkenriedu. To je pismo trebalo poslužiti kao objašnjenje njezinu dolasku u
njegov stan, budući da je znala da će Riemer sve ispričati svom gospodaru. Nataša je sve to
smislila vrlo lukavo.
U međuvremenu je Rose Lossow nabavila sve potrebno. Zatekla je Riemera kako čisti vrata,
pa je morala pričekati trenutak dok je sišao s Ijestava i učinio joj mjesto da uđe.
Tako Rose nije trebala pozvoniti. Riemer joj otvori vrata sobe za dnevni boravak i propusti je.
Nataša je čula tu buku, ali je povjerovala da ju je izazvao Riemer. Bila je sigurna da je Olga
zadržala Hassa i njegovu majku. Nije uopće znala za Rosu, pa tako nije slutila da se u sobi za
dnevni boravak netko zadržava. Ni Rose nije slutila da se u Hassovoj radnoj sobi nalazi neka
djevojka. Želeći prekratiti vrijeme htjela je poći u tu sobu i uzeti neku knjigu ili novine, kao što
joj je Hasso predložio. Ništa ne sluteći otvorila je vrata između soba. Do nje dopre lagani šum
kao daje netko nešto zaključavao. Zastala je prestrašeno na vratima. Kraj Hassova pisaćeg stola
stajala je lijepa djevojka i gledala je prestrašeno.
Rose je posve točno zapazila da je ta djevojka nešto radila na tom stolu. Sad je očigledno
zbunjena gurnula u torbicu svežanj ključeva.
Nataša se tako silno prestrašila što ju je nepoznata djevojka zatekla pri zaključavanju pisaćeg
stola da nije zapazila da je kad je ključeve gurnula u torbicu, iz nje ispao list papira na medvjeđe
krzno koje je ležalo kraj pisaćeg stola. Njezine dršćuće ruke trudile su se sakriti ključeve.

Rose je vidjela da je papir pao, ali je također bila tako iznenađena da nije obratila pažnju na to.
I tako je papir ostao ležati na koži bijelog medvjeda. Obje su se žene neko vrijeme promatrale.
Nataša je napokon uspjela spremiti ključeve, pa se nastojala smiriti. Naglom se kretnjom
uspravila.
– Tko ste vi? Što želite ovdje? – zapitala je Rosu.
Rose joj pristupi korak.
– Ja sam Rose Lossow. Čekam ovdje na svog rođaka Hassa Falkenrieda i njegovu majku. A
tko ste vi?
Rosfno pitanje nije bilo tako grubo.
Neka slutnja govorila joj je tko je ta lijepa strankinja. Odgovarala je Hassovu opisu. A ipak joj
se činilo nevjerojatnim da se Nataša zatekla kraj njegova pisaćeg stola.
– Prestrašili ste me svojim dolaskom, gospođice! Zatekli ste me gdje ne bih trebala biti, pa bih
vam trebala dati objašnjenje. Ali prije svega moram se predstaviti. Ja sam Nataša Kowalsky!
– To sam i mislila, iako mi se činilo čudnim – odgovori tiho Rose.
– Već ste čuli za mene? – poče je tobože mirno ispitivati Nataša, smiješeći se pri tom.
– Da, moj rođak govorio je o vama i točno vas opisao – odgovori Rose, neprekidno
promatrajući Natašino lice na kojem je opet sjao sladak smiješak.
– Onda vjerojatno znate i to da me zaprosio?
– Da, to znam – odgovori ozbiljno Rose.
– Sigurno znate i to da se još nisam mogla odlučiti na pristanak?
Rosi je Natašino ponašanje bilo vrlo neugodno. – Čula sam da je moj rođak govorio o tome s
majkom. Znam, dakako, da je upravo sada u društvu svoje majke, kod vaše majke,
pretpostavljajući da će i vas zateći tamo. Stoga se čudim što vas nalazim ovdje.
– Vidim da ću vam morati sve priznati, kako bih vam objasnila svoj boravak ovdje. Hoćete li
me poslušati? – Nataša se u međuvremenu sjetila izgovora.
– Na vama je hoćete li mi to objasniti ili nećete. Ne mogu to tražiti od vas.
– Ali u duši se zgražavate što ste me zatekli u stanu nekog muškarca, koji me uz to još i
zaprosio. Htjela sam mu naime odgovoriti pismeno. Ovdje je pismo koje sam donijela. Htjela sam
ga sama položiti na njegov pisaći stol kako bih bila sigurna da će ga primiti. Stoga sam požurila
ovamo znajući da ga nema. Zar ne, to nije tako užasno kako se čini?
Rose nije mogla zaboraviti da je pri ulasku u sobu čula zvuk kao da Nataša zaključava Hassov
pisaći stol. Bila je posve sigurna da je u njezinim rukama vidjela svežanj ključeva, koje je
pokušala sakriti u svoju torbicu. Tako se zbunila da nije zapazila kako je iz torbice ispao list
papira koji je sada ležao na medvjeđem krznu. Rose je htjela upozoriti Natašu na taj papir. Ali
neki ju je osjećaj spriječio u tome. Nije vjerovala Nataši.
– Ne mogu suditi o vašem boravku ovdje, već sam se samo iznenadila. To više, što me sluga
nije upozorio da ste ovdje. – Prevarila sam slugu, rekavši mu da ću ovdje pričekati na povratak
njegova gospodina. Objasnila sam mu da smo se mimoišli. Vjerojatno je da ćemo sve međusobno
objasniti, ako se sretnemo, a to bi se i dogodilo. A sad moram požuriti kući kako bih gospodu još
zatekla kod majke.
Nataša je brzo odjenula ogrtač, a da pri tom nije ispuštala iz ruke torbicu. Rose ju je
nepomično promatrala.
– Doviđenja, gospođice Lossow!
Rose je nijemo nagnula glavu, neprekidno promatrajući Natašu. Htjela joj je reći da je izgubila
papir, ali opet joj se grlo stislo.
Nataša se vrlo spretno vrtjela oko vrata, želeći sakriti da je navukla kračun, ali Rose je to ipak
vidjela.

I ponovno je obuzme nepovjerenje. Pokušala ga je odbaciti.
Nezadovoljna samom sobom bacila se u naslonjač i duboko uzdahnula.
– Prekrasna je, ali nije dobra. Hasso neće biti sretan s tom ženom – promrmljala je tiho.
Nije znala odakle joj ta sigurnost, ali osjetila je bol mnogo dublju od svoje vlastite nesreće.
Sjedila je kao ukočena, ne mogavši ništa poduzeti. Promatrala je pismo na stolu, pa potom list
papira koji je Nataši pao iz torbice.
Uboga Rose nije slutila da je život i čast Hassa Falkenrieda ovisila o tom papiriću. Nije znala
da je sudbina odredila nju da spasi ljubljenog čovjeka, da mu učini neizmjernu uslugu time što je
iznenada ušla u sobu i prešutjela taj list papira.
Neprekidno je razmišljala o tome što bi moglo pisati u onom pismu. Moralo je biti vrlo važno,
inače se Nataša ne bi usudila tako smjelo doći u Hassov stan i sama ga donijeti. Ili je to bio samo
izgovor?
Tako se i opet pitala puna nepovjerenja, ali je potom prekorila samu sebe. Nakon nekog
vremena joj je Riemen donio čaj u sobu za dnevni boravak. Javio joj je da je čaj na stolu.
Rose mu zahvali i zapita:
– Kako je dugo gospođica Kowalsky već bila ovdje, kad sam se vratila?
– Oko pola sata. Htjela je čekati gospodina natporučnika i njegovu majku, ali kad je odlazila
rekla je da joj to traje predugo i da je poručila sve potrebno.
– Smijete li pustiti nekog nepoznatog?
– Dobro poznajem gospođicu Kowalsky, uvijek joj odnosim cvijeće. A prije nekoliko dana
bila je ovdje sa svojom majkom. Gospodin natporučnik mi je zapovijedio da pustim gospođe
kadgod to budu htjele. Držao sam se njegovih naloga.
– A zašto niste meni rekli da je gospođica ovdje?
– Gospodin natporučnik mi nije ništa naredio s tim u vezi, a u takvim slučajevima čovjek
nikada ne zna što bi zapravo trebao učiniti.
Rose ljubazno odmahne. – Riemer, ne morate se ispričavati! Sve je u redu!
Kad je ponovno ostala sama zamisli se.
– Bila je ovdje pola sata? Zašto tako dugo, ako je samo donijela pismo? Znala je da je Hasso
čeka kod kuće. I zašto je zakračunala vrata? To je sigurno učinila, zapazila sam kad je odmaknula
kračun.
Rose pristupi pisaćem stolu i pročita adresu na pisiu. Velikim, odlučnim slovima bijaše
napisana Rassova adresa.
Prije nego li se povukla, nježno je podigla ploču pisaćeg stola i naslon stolice pred njim.
Neko je vrijeme promatrala kao hipnotizirana papir do svojih nogu. Potom se sagnula kao da
ga želi podići. Ne, nije ga htjela dodirnuti. Neka ga Hasso podigne kad se vrati i onda ga preda
Nataši.
Vrijeme do povratka Hassa i njegove majke proticalo je užasno polagano. I pri tom se osjećala
sve tužnijom i osamljenijom, kao da je sama na svijetu.
Natašina tobožnja majka, također ruska špijunka, primila je u međuvremenu ljubazno Hassa i
njegovu majku. Odmah se ispričala što njezina kćerka nije bila prisutna.
– Nataši je vrlo neugodno. Ali imali smo neodgodiv razgovor s našim bankarom, a kako ga
Nataša nije mogla primiti ovdje, odlučila se odvesti k njemu. Molim vas da se u međuvremenu
zadovoljite mojim društvom. Ne smijem dopustiti da odete, jer će Nataša biti užasno tužna –
govorila je smiješeći se, kao da se morala pokoriti s neizbježnim.
– Ako dopustite, cijenjena gospođo, rado ćemo ostati. Moja majka željela bi upoznati Natašu.
– Naša su nas djeca stavila pred tešku odluku. Morat ćemo ih se odreći, to već vidim. Moja
Nataša mi je jasno dala na znanje gdje leži njezina sreća.

– Kao i sve majke, morat ćemo se pomiriti s neizbježnim – odvrati gospođa Falkenried.
Gospođa Kowalsky joj nije bila simpatična. Žene imaju fini instinkt, a majka njezine buduće
snahe, nije ostavila dobar dojam na gospođu Falkenried.
I Hasso je danas zapazio neke čudne sitnice kod gospođe Kowalsky. Vjerojatno stoga što
Nataša nije odvraćala njegovu pažnju. Željno je očekivao Natašin povratak. Riječi gospođe
Kowalsky dale su mu naslutiti da je Nataša dobro iskoristila vrijeme i izborila majčin pristanak.
I tako mu se vrijeme do njezina povratka činilo vječnošću.
Gospoda su sjedila u salonu u kojem su inače primali Hassa. Ništa nije odavalo da su obje
žene namjeravale ubrzo otputovati.
Nataša je, nakon što je napustila Hassov stan, požurila do automobila koji ju je čekao na
drugom uglu i ušla u njega.
– Brzo kući! – naredila je vozaču. Nedugo potom automobil se zaustavio pred pansionom
Kiessling. Nataša je iskočila iz automobila, još prije nego se zaustavio. – Budite ovdje u šest i po,
jer ćemo se odvesti na kolodvor – rekla je i pružila vozaču napojnicu.
Nataša požuri uz stube, svlačeći pri tom ogrtač. U automobilu nije pregledala ono što je
ukrala. Bila je sigurna da se kopija nacrta nalazi u torbici u kojojje čuvala i druge važne papire.
Ni sada nije otvorili torbicu, već ju je stisnula uza se kao neku dragocjenost.
Gore je brzo krenula u sobu u kojoj su se nalazili kovčezi, pa je torbicu ubacila u otvorenu
putnu torbu, a da je nije otvorila.
Bacila je ogrtač i šešir na stolicu.
Pogledala se u zrcalo, pogladila tamnoplavu suknenu haljinu i već je bila spremna. Prije nego
je izašla iz sobe, ugasila je svjetlo kako nitko ne bi mogao vidjeti kovčege. Već je držala kvaku u
ruci, kad se nečeg sjetila. Morala je Hassu vratiti ključeve. Ne upalivši svjetlo pristupila je u
mraku torbi i pipanjem pronašla torbicu, te izvukla ključeve. Potom je zatvorila prvo torbu a
potom i srebrnu torbicu, dok je ključeve ponijela sa sobom.
Uzbuđena lica ušla je u salon. Obrazi joj bijahu rumeni a oči su sjale.
Prvo je izmijenila pogled sa svojom saučesnicom.
A potom je zbunjeno pozdravila Hassa Falkenrieda koji ju je predstavio svojoj majci. Nataša
joj poljubi ruku. – Oprostite što ste me morali čekati, ali požurila sam koliko sam mogla. Nisam
se ni preodjenula – izjavi molećivim glasom.
Osvojila je gospođu Falkenried svojom ljepotom i šarmom. A Hasso je bio kao opijen od sreće
kad je Natašin pogled utonuo u njegov.
Gospođa Falkenried zapazila je čežnju u pogledu svog sina, pa je shvatila da je želio
progovoriti nekoliko riječi nasamu s Natašom. Nakon što su popili čaj, izjavi da je vrlo zanima
kako je uređen pansion.
– Ovdje vam je mnogo ugodnije nego u hotelu. Rado bih se pobliže upoznala s vašim
smještajem – rekla je gospođi Kowalsky.
Ova je odmah razumjela da gospođa Falkenried želi ostaviti nasamu svog sina s Natašom, pa
joj se pridružila.
– Ako želite, mogla bih vas odvesti majorici Kiessling.
– Molim vas!
Tek što je Hasso ostao nasamu s Natašom, dohvatio je njezinu ruku i prekrio je vatrenim
poljupcima.
– Nataša, čini se da se vaša majka utješila. Smijem li se nadati?
– Kad se vratite kući naći ćete moju odluku crno na bijelom na vašem stolu.
Hasso je povjerovao da mu je poslala pismo.

– Odlučili ste se, Nataša? Još uvijek me užasno mučite čekanjem? – zapitao je prestrašeno. –
Još sumnjate u to što sam odlučila? Plašila sam se da vas više neću ovdje zateći, onda mi ni vaš
zalog ne bi koristio. Hoćete li da vam ga vratim?
Izvadila je ključeve i pružila mu ih očaravajućim smiješkom.
– Nosila sam ih na svom srcu – šapne. Hasso privine njezinu ruku s ključevima na
usne % potom spremi ključeve u džep.
– Sad počivaju na mom srcu, Nataša! Ali recite, mogu li vas smatrati svojom zaručnicom?
Nataša ga je neko vrijeme promatrala sjajnih očiju. Iznenada obuhvati njegovu glavu obim
rukama, pa pritisne usne na njegove.
– Sanjajte noćas o meni, Hasso! – tiho mu je šapnula.
Kad ju je htio zagrliti i privući k sebi, Nataša se brzo odmakne.
– Nataša, dođi na moje srce! Ne budi tako okrutna! – preklinjao ju je.
– Za danas je dosta. Postavila sam neke uvjete. Te ćete naći u onom pismu koje vas čeka kod
kuće.
– Samo još jedan poljubac, slatka Natašo! – Njezin poljubac učinio je Hassovu žudnju
beskrajnom.
– Danas ne – ne budite nezasitni! – zadirkivala ga je.
Ipak ju je pokušao privući sebi. Nije bilo sumnje da je u Nataši mogao gledati svoju zaručnicu.
Ali prije nego mu je uspjelo, vratile su se obje stare gospođe, a Hasso se morao ponašati
službeno.
Ubrzo potom oprostiše se gospođa Falkenried i Hasso. Oklijevao je pri odlasku dok gospođa
Kowalsky i njegova majka nisu napustile sobu.
Privukao je usnama Natašinu ruku i toplo je poljubio, šapćući pri tom:
– Okrutna, slatka Natašo, sutra ćeš mi platiti to, što si danas tako postupila sa mnom.
Nataša je tajanstvenim, mekim pogledom pogledala u njegove oči.
– Čovjek nije uvijek gospodar svoje volje. Laku noć, Hasso Falkenried!
Tako ga je otpustila. Ostala je u sobi, dok se njezina saučesnica vani opraštala od gospođe
Falkenried i Hassa. Ostala je neko vrijeme stajati zatvorenih očiju, umorna i tužna izraza lica.
– Imam srce u grudima. Dobro je što sam obavila taj zadatak. Hasso je mogao postati opasan
za moj duševni mir – šapnula je.
– Sentimentalnost je nepotreban teret za ljude poput mene – nastavi nakon kraćeg vremena
hladnim glasom.
– Je li sve u redu? – zapita je njezina saučesnica, vrativši se u sobu.
– Uspjelo je! A sad, brzo, Olga, moramo stići na vlak za Beč, koji odlazi trenutak prije onoga
za Varšavu.
– Zašto obilaznica oko Beča? – Bolje je, nikada se ne može znati. Povjerovat će da smo
krenuli vlakom u Varšavu.
– Zar se plašiš da bi nas mogli progoniti?
– Sve je moguće! Najvažnije je biti oprezan. Dakle, krenimo!
Olga Žarkoff, kako ćemo je sada nazivati pravim imenom, zazviždukala je čuvši Natašin
izvještaj.
Priqlua je na ruskom jeziku, iako su bile same u odjeljku, ono što se zbilo u Hassovoj kući.
Kad je završila duboko je uzdahnula. Olga Žarkoff ju je pažljivo saslušala. Sad je i ona izjavila,
odahnuvši:
– Dobro je što snio odabrale put preko Beča. Ondje nas neće tražiti. Imaš pravo, Nataša! Ne
možemo znati što će se dogoditi, kad Falkenried nađe tvoje pismo i počne sumnjati. Putujemo

pod našim pravim imenima: Nataša Karevvna i Olga Žarkoff. Obične smo skromne ruske
građanke.
– Na sreću da smo uspjele. Osim te skice, ne donosimo mnogo našem nalogodavcu kod kuće.
– Da, to je bila posljednja mogućnost dobro okončati posao. Gdje je kopija? Jesi li je dobro
spremila?
– Nalazi se u mojoj srebrnoj torbici – odgovori Nataša Karevvna. – Odmah ću je izvaditi i
priložiti ostalom materijalu. Daj mi mapu sa spisima.
Olga Žarkoff dohvati mapu s mreže za prtljag.
– Gdje je srebrna torbica?
– U putnoj torbi. Daj mi i nju. Snažnija si od mene.
Olga Žarkoff je doista bila snažnija, pa je lako skinula putnu torbu s mreže. Postavila ju je na
sjedalo kraj Nataše.
Nakon što je Olga Žarkoff odmaknula zavjese i pogledala niz hodnik, otvori mapu sa spisima.
Nataša Karevvna otvorila je torbu i izvukla srebrnu torbicu. Položila ju je u krilo i otvorila je
kako bi izvukla presloženu kopiju nacrta. Kako je nije odmah našla, ispraznila je cijelu torbicu i
rasprostrla njezin sadržaj u krilu. Na njezinu licu mogao se zapaziti lagani nemir. Brzo je počela
pregledavati papire, jedan za drugim, ali skice nije bilo. Postala je nervozna i još jednom sve
prelistala. Nije našla ništa. Tiho je kriknula i time privukla Olginu pažnju.
– Što je, Nataša?
Ova spusti dršćuće ruke pa pogleda Olgu, problijedivši na smrt.
– Ne mogu naći kopiju. Molim te, pregledaj pažljivo papire! Od uzbuđenja postalo mi je crno
pred očima.
– Za Boga! – užasnuto uzvikne Olga, pa poče pregledavati papire. Ali ni ona nije ništa
pronašla.
Iznenada se Nataša lupne po čelu i uzbuđeno nasmije:
– Kako se čovjek lako prestraši. Papir je vjerojatno iz srebrne torbice pao u putnu torbu, kad
sam u mraku vadila ključeve. Brzo je sve spremila natrag u srebrnu torbicu, pa je stavila putnu
torbu na krilo.
I iz nje je sve izvadila, komad po komad, a kad nije ništa našla, to isto učini i Olga Žarkoff.
Uzalud – skice nije bilo. Neko su vrijeme žene gledale jedna u drugu silno uznemireno. Lica im
bijahu blijeda. Bijahu naviknute doživljavati različita uzbuđenja i suočiti se hrabro s njima. Ali
ovaj neuspjeh ih je potpuno uništio.
– Prisjeti se, Nataša! Moraš znati gdje je kopija, ako si je ranije imala u rukama – procijedi
bijesno Olga Žarkoff.
Nataša pritisne dršćuće ruke na sljepoočice, pa poče zamišljeno gledati pred sebe.
Napeto je razmišljala o tome što se zbilo u sobi Hassa Falkenrieda i na putu kući. Znala je da
na putu nije otvarala torbicu. Otvorila ju je tek u pansionu u tamnoj sobi kako bi izvadila
ključeve. Ali pri tom nije vadila torbicu iz putne torbe. Da je nacrt ispao morao bi biti u njoj. To
je Olgi rekla ravnim glasom. Ova je ljutito grizla usnicu.
– Možda nacrt uopće nisi stavila u torbicu. Možda je ostao ležati na Falkenriedovom pisaćem
stolu?
– Ne, ne, nemoguće! Znam da sam ga složila među druge papire u torbicu. I to kad sam vadila
pismo za Falkenrieda koje sam položila na pisaći stol. Ništa osim tog pisma nije ležalo na stolu.
A potom je došla ta djevojka, Falkenriedova rođakinja, a ja sam se na trenutak užasno zbunila i
prestrašila. Držala sam naime ključeve još uvijek u ruci. Trudila sam se gurnuti ih neprimjetno u
torbicu. Nije mi uspjelo, jer sam bila nervozna. Da, možda je u tom trenutku crtež ispao iz
torbice.

– Do đavola! – procijedi bijesno Olga. – Onda se kopija još uvijek nalazi u Falkenriedovu
stanu. To si sjajno izvela!
Nataša slegne ramenima, pa pogleda mračno pred sebe.
– Ne mogu to drugačije objasniti. Ne možeš biti uzbuđenija od mene.
– Počela si griješiti, mila moja! – prosikta Olga.
– Šuti! Ovog trenutka ne mogu podnijeti predbacivanja. Nedostajala mi je sreća. Glupi
događaj se umiješao, baš kad sam bila sigurna u uspjeh. Ta djevojka, za koju nisam znala,
umiješala se u moj posao. Dok sam je promatrala nastojeći izigravati komediju pred njom, glupi
slučaj se našalio sa mnom. To je nesreća, a ne nesposobnost, Olga! Ne govori da sam
nesposobna, jer sam tokom godina morala ispravljati mnoge tvoje greške.
– A što sada? Možemo biti sretne što nismo krenule vlakom za Varšavu. Ako Falkenried nađe
kopiju u svom stanu, možda će javiti naš opis granici, pa će to biti opasno po nas – nastavi Olga
nešto mirnije.
– Ne, toga se ne trebamo plašiti. Po povratku kući Hasso će prvo pročitati moje pismo, a to će
ga toliko uzbuditi i zbuniti da neko vrijeme neće moći misliti ni na što drugo. Uz to je lako
moguće da će papir s poda završiti u košari za otpatke, ukoliko ga sluga nađe. Ipak je bolje da
smo odabrale ovaj vlak. Ne možeš biti dovoljno oprezan. To me naučio i ovaj slučaj.
Olga Žarkoff, ljutito stavi stvari u putnu torbu, pa je grubo baci na mrežu.
– A što sada? Vraćamo se praznih ruku. Na kraju će nas otpustiti kao nesposobne.
– Toga se ne moraš plašiti. Potrebne su im tvoje usluge, pa neće valjda odmah zaboraviti što
smo sve već učinile za njih.
– Ovakve se stvari brzo zaboravljaju.
– Podsjetit ćemo ih. Prepusti meni da to objasnim toj gospodi. Ali samoj sebi ne mogu
oprostiti tu glupost. Kako sam mogla dopustiti da me ta njemačka guščica toliko zbuni.
Govoreći to, poče bijesno čupati čipkastu maramicu, tako da su joj u ruci ostale samo krpice.
Olga Žarkoff se bijesno bacila u kut odjeljka, dok je Nataša ostala sjediti uspravno. I tako su
obje žene gledale mračno pred sebe, ne izmjenjujući ni jednu riječ.
Tek nakon dugog oklijevanja Olga progovori:
– Falkenried je imao sreću, izvukao se u posljednji trenutak. Može to zahvaliti svojoj
rođakinji. Učinila je budalu od Nataše Karevvne. To je rijetko kome uspjelo. Izvukla ti je iz ruke
sigurni uspjeh.
– Ne rugaj mi se, iako sam to zavrijedila.
Žene su pokušavale, svaka na svoj način, prevladati to razočaranje. Nataša je gledala kroz
prozor mračnim pogledom. Lice je zgrčila od bola. Jedina utjeha bijaše joj što je možda na taj
način spasila Hassa Falkenrieda od propasti. Nije mogla imati samilost s njim dok je nastojala
ostvariti svoj cilj. Ali sada, kad je njezin plan propao, bilo joj je milije da se on tim okoristio nego
netko drugi.
»Vjerojatno ga nikada više neću sresti«, pomisli i zatvori oči.
Hasso Falkenried vratio se kući u društvu svoje majke. Usput majka i sin nisu mnogo
razgovarali. Na Hassovim usnama još uvijek gorio je Natašin poljubac, pa je žudio za time da
pročita njezino pismo. Njegova majka pokušavala se ipak pomiriti s mišlju što joj je Natašina
majka bila tako nesimpatična. Iako je prvi trenutak bila oduševljena Natašom, sad se pomalo
počela prisjećati toga što joj se na njoj nije sviđalo.
Čuvala se da pred sinom izreče svoje misli. To bi mu samo otežalo srce.
Kad su majka i sin stigli do Hassova stana i razodjenuli se u hodniku, Riemer ih je obavijestio
o Natašinu posjetu i o tome da je gospođica Lossow razgovarala s njom. Gospođa Falkenried
iznenađeno pogleda sina, iako u prisutnosti sluge nije ništa rekla.

I Hasso je prestrašeno slušao te riječi. Oboje uđoše brzo u sobu za dnevni boravak kako bi od
Rose saznali nešto pobliže. Ona je još uvijek sjedila u radnoj sobi za stolom. Kad su Hasso i
njegova majka došli, trgnula se iz misli. – Evo nas, Rose! Jesi li se dosađivala? Riemer nam je
rekao da je Nataša bila ovdje i da si razgovarala s njom – procijedi brzo Hasso.
– Da, Hasso! Kad sam se vratila kući vidjela sam gospođicu stajati kraj pisaćeg stola, kad sam
otvorila vrata, rekla mi je da ti je donijela pismo. – I Rose pokaza na pismo.
– Ali Hasso to je... Kako je mlada djevojka smjela doći u tvoj stan? – zapita zgražavajući se
gospoda Falkenried. Ovo Natašino ponašanje ju je zaprepastilo.
– Gospođica Kowalsky željela je biti sigurna da će pismo završiti u Hassovim rukama. Rekla
mi je da je znala kako on nije kod kuće – pokuša Rose objasniti zbog Hassa.
On je zahvalno pogleda. Ako je Nataša i učinila nešto što nije smjela, onda je to bilo stoga jer
ga je ljubila. Tako je pokušao opravdati ljubljenu pred samim sobom, pa dohvati pismo.
– Ispričajte me na trenutak. Majko, molim te sjedni! Nataša mi je rekla da ću odgovor na svoju
prosidbu naći crno na bijelom kod kuće. Da je sama donijela to pismo, to nisam slutio. Dakle,
samo nekoliko minuta da ga pročitam.
Brzo je krenuo u susjednu sobu, dok je njegova majka sjela u naslonjač, osjećajući se
nelagodno.
Rose pristupi prozoru i pogleda na ulicu.
Hasso je brzo otvorio omotnicu i izvukao Natašino pismo. Prije nego li ga je rasklopio stisnuo
ga je na grudi i na usne. Radilo se o odluci koja mu je trebala donijeti životnu sreću. Sjeo je i
počeo čitati:
»Cijenjeni gospodine Falkenried! Žao mi je što odlučno moram odbiti vašu prosidbu. Već sam
nekoliko godina udata. Zaboravite tu malu epizodu što prije je moguće.
Htjela sam saznati kako njemački muškarci ljube. Bijaše to vrlo zanimljivo iskustvo koje me
oduševilo. Umalo što nisam ozbiljno dovela u opasnost mir svog srca. Toliko žara i strasti kao
što ste to vi pokazali, nisam očekivala kod trijeznog Nijemca.
Poljubit ću vas za oproštaj, neka to bude moja zahvalnost za vašu ljubav. Predstavljala je
trijumf za mene. Ne ljutite se na mene, zaista vam ne bih odgovarala kao žena. Do viđenja!
Vaša nesuđena Nataša«
Hasso je zurio u pismo, kao da je djelo pakla. Uvijek ga je iznova pročitavao. A kad je
napokon shvatio zastenjao je smrtno ranjen.
Zašto ta komedija? Zašto mu je to nanijela? Zašto se predstavljala kao djevojka?
Hladni mu srsi počeše prolaziti kroz tijelo. I odveć naglo bijaše to otrežnjenje. Nije mogao
shvatiti da je žena, ta predivna žena, mogla biti tako lakomislena i lažljiva. Ne, to nije mogao
razumjeti.
Tako je sjedio dugo vremena dopuštajući da njegove rane krvare. Zadala mu ih je lažljivost te
žene. Tamo preko, u radnoj sobi, Rose se trgnula kad je prvi put zastenjao. Koljena joj počeše
drhtati. Kakav je to bolan jauk bio?
Čula ga je i gospođa Falkenried, pa je prestrašeno pogledala Rosu. Neko su vrijeme sjedile
nepomično i nemirno se promatrale. Gospođa Falkenried više nije mogla podnijeti tišinu jer je
osjećala poput Rose da je Hassa zadesila strašna nesreća, njezino je majčinsko srce sudjelovalo u
toj boli.
– Hasso! – zavikne prestrašeno.

Ovaj zov ga trgne iz ukočenosti. Prestrašio se. U svojoj nesreći posve je zaboravio da nije bio
sam. Teškom je mukom ustao i oteturao do vrata.
Kad je blijed i zbunjen zastao na njima, obje ga žene pogledaše užasnuto. Rose se trgnula i
pritisnula ruke na srce. Njegova majka pružala je ruke prema njemu.
– Sine moj, što se dogodilo? Kako to izgledaš?
– Majko, bijaše to vesela pokladna šala. Kakva pokvarenost! Nataša Kowalsky je već udata.
Igrala se sa mnom. Moja ljubav bijaše za nju zanimljiv intermezzo, inače ništa – procijedio je i
dodao majci pismo. Rose je od straha zgrčila ruke. Osjećala je njegovu bol, osjećala kako je
duboko pogođen. Nije bio čovjek koji bi mogao lako prijeći preko takvog razočaranja.
Ponovno se gorko nasmijao i pogledao blijedu Rosu.
– Zar ne, Rose, to ne možeš shvatiti? A ti, draga majko, imala si pravo kad si mi govorila da su
Ruskinje drugačije od naših žena. Ili su sve možda žene lažljive i pokvarene? Ne, ne, oprostite mi
vas dvije. Ne znam što govorim. Sve je to tako iznenada i neočekivano. Kad bih barem znao
zašto je igrala tu igru sa mnom i zašto je došla u moj stan da mi preda to pismo.
U Rosinom srcu je nepovjerenje prema Nataši poprimilo ogromne razmjere. Vidjela ju je u
duhu pred sobom kako zbunjena stoji pokraj pisaćeg stola i pokušava nesigurnim rukama sakriti
svežanj ključeva. Zbog tog nije zapazila kako joj je iz torbice ispao list papira na medvjede
krzno. Iznenada se prisjetila svih svojih sumnja.
Slušajući neku unutarnju prisilu iznenada se uspravila i rekla uzbuđenim glasom:
– Zar ta žena ne bi mogla biti neka pustolovka! Imaš li možda u pisaćem stolu neke važne
papire?
– Što to znači, Rose?
– Reći ću ti, Hasso! Kad sam ušla u sobu, gospođica Kowalsky stajala je pokraj pisaćeg stola i
silno se prestrašila i zbunila. Meni se pričinilo prilikom ulaska da sam čula neki zvuk nalik
zaključavanju. Nataša Kowalsky je posve zbunjena pokušavala sakriti svežanj ključeva u srebrnoj
torbici.
– Rose! – zavikne iznenada Hasso kao lud. Pričini joj se kao da se htio baciti na nju.
– Oprosti, Hasso, ljutila sam se sama na sebe kad sam čula da se preda mnom nalazi Nataša
Kowalsky. Nisam smjela posumnjati u nju. Ali sad je moja sumnja postala udvostručena. Riemer
mi je rekao kad je otišla, da je u ovoj sobi čekala na tebe pola sata. Zakračunala je ulazna vrata u
sobu. Zapazila sam da ih je otvorila pri odlasku. Sigurno se užasno prestrašila kad sam ušla. Tako
je nesigurno pokušavala sakriti svežanj ključeva da nije zapazila kako je iz torbice ispao list
papira. Trebala sam je upozoriti da je nešto izgubila, ali kad sam to htjela učiniti, osjetila sam da
me je nešto stisnulo u grlu, pa nisam progovorila. Dopustila sam dćt ode ne vrativši joj papir. Taj
papir leži na medvjgem krznu, nisam ga dirnula, već sam neprekidno gledala u njega. Možda bi
ga ti mogao pogledati.
Hasso je užasnuto promatrao Rosu, kao da pokušava pročitati svaku riječ s njezinih usana.
Kad je govorila o ključevima, kao da mu je trzaj prošao tijelom. Nije li jutros Nataša zahtijevala
od njega ključeve kao zalog, a on joj ih je, ništa ne sluteći, predao?
Taj događaj prikazao mu se iznenada u drugom svjetlu. Sjetio se onog što bijaše skrivao u
pisaćem stolu. Obuzme ga užasna sumnja. Natašina igra ključevima, posjet kod njezine majke,
njezin zahtjev da je Riemer svakog puta pusti u stan, pa posjet bankaru, dok je zapravo bila u
njegovu stanu zadržavajući se preko pola sata u radnoj sobi, iza zatvorenih vrata. Sve je to
iznenada gledao u drugom svjetlu koje ga je tako zaslijepilo da je počeo posrtati.
Dršćućim prstima izvuče ključeve i pruži ih Rosi. Nije mogao govoriti. Rose je razumjela
njegovo pitanje. Pogledala je mali svežanj i kimnula. – Da, tako je izgledao. Sve su to bili mali
sjajni ključevi.

Hasso hrapavo krikne. Smrtni znoj orosio mu je čelo. Dršćućom rukom otključa pisaći stol i
pritisne dugme. Ploča se bešumno pomakne. Očigledno je sve bilo u redu. Ali Hassove
sumnjičave oči zapaziše tanke crte koje je ostavila olovka za kopiranje na mekom papiru za
crtanje. Njegovo iskusno oko istog je trenutka zapazilo da je nacrt bio prekopiran. Pao je na
stolicu, jer ga noge više nisu nosile.
– Hasso, moj Hasso, što se dogodilo? – zapita ga majka sva očajna.
I Rose je stala kraj njega kao da ga mora zaštititi. Nagonski je naslutila što se ovdje dogodilo.
Da je barem poslušala glas nepovjerenja i zadržala lijepu Ruskinju dok se Hasso ne vrati.
Dršćući se sagnula i podigla onaj papir, pa ga je položila pred Hassa na pisaći stol. On je
praznim pogledom pratio što je činila. Sad je pogledao papir. Odmah je prepoznao da se radilo o
papiru za kopiranje. Dohvatio ga je i otvorio. Iznenada je poskočio i ponovno kriknuo. Dršćućim
rukama potpuno je otvorio presloženi papir i položio ga na crtež.
Drhtaj prođe njegovim visokim likom. Podigne blijedo lice i okrene se prema Rosi. Iznenada
uhvati njezine ruke i pritisne ih na usne.
– Rose! Rose! Hvala ti što si me spasila od uništenja! – progovorio je glasom promuklim od
uzbuđenja. Potom je kao bez snage pao na stolicu, još uvijek držeći Rosinu ruku. Iznenada mu je
sve postalo jasno. Sad je znao da je Nataša igrala igru s njim iz posve određenih razloga. Pao je u
ruke špijunke. To ga je saznanje pogodilo takvom silom da umalo što ga nije smlavilo.
Prisjeti se još jednom svega što se zbilo nakon što je upoznao Natašu. Prevarila ga je. Poput
budale ujfao je u zamku koju je ta lijepa špijunka postavila na njega. Nikada to neće oprostiti
samom sebi. To je dobro znao.
– Hasso, reci napokon što se dogodilo! Ništa ne razumijem, a užasno se plašim – zaviknula je
njegova majka.
Hasso se trgnuo iz ukočenosti i okrenuo blijedo lice prema majci. A potom je ponovno
pogledao i Rosu, blijedu od straha. Iznenada spozna da joj je trebao zahvaliti za svoju spašenu
čast i život. I opet je uhvatio njezine ruke i pogledao je pogledom koji ju je potresao i kojeg
nikada neće zaboraviti.
– Rose, ni sama ne znaš što si učinila za mene time što si u pravi trenutak ušla u sobu i kad tu
ženu nisi upozorila na ovaj papir. Na sreću, poslušala si svoj nagon. O tom listu papira ovisila je
moja čast i moj život. Da si ga predala toj ženi ne bi mi preostalo ništa do metka u glavu. Spasila
si moju čast i život. Nikada ti to neću moći zahvaliti, a niti zaboraviti.
Rose je bila tako potresena da nije mogla govoriti, već je samo bespomoćno odmahnula
glavom želeći reći da su njezine zasluge bile neznatne. Ali u duši je osjećala duboku zahvalnost
sudbini koja ju je spriječila da taj papir preda Nataši.
Hasso je ustao duboko uzdahnuvši i gurnuo Rosu pred svoju majku.
– Zahvali Rosi! Spasila je život tvom sinu. Da je taj papir ostao u rukama Nataše Kovvalskv,
Rusi bi se domogli mog izuma za kojeg sam jamčio svojom čašću. Ništa me nije upozoravalo da
se čuvam te žene. Vjerovao sam u Natašinu čistoću. Jutros sam joj kao zalog da ću se vratiti
predao te ključeve, koje inače ne dajem nikome. I dok je znala da se nalazim u društvu njezine
majke, prekopirala je skicu. Mora da zna dobro crtati. Riemeru je ispričala bajku. Njega neću ni
saslušati. O svemu tome ne smije se pričati. Nije računala da će ovdje zateći Rosu. A kad se
vratila u pansion Kiessling još nije zapazila da je izgubila svoj plijen. Inače ne bi bila tako dobro
raspoložena i sigurna.
– Moj Hasso, dobri moj Hasso, zašto si se morao zaljubiti baš u takvu nepoštenu ženu!
Hasso se uspravi. Njegovo lice bijaše ponovno hladno i tvrdo.
– Majko, ne sjećaj me na to! Bolje tako, nego da sam još izgubio i svoju čast.

Rose je prestrašeno promatrala Hassovo mračno lice. Bolje ga je razumjela od njegove majke.
Znala je što sad proživljava. Uz bol zbog gubitka ljubljene žene, mučilo ga je saznanje da je iz
neopreza poklonio povjerenje špijunki. To nije mogao tako lako oprostiti samom sebi. Ne
zavređujem zahvalnost. Bog me učinio svojim oružjem, kako bih spasila Hassa. Ali neizmjerno
se radujem što sam poslušala glas u sebi i nisam izručila taj papir. Inače bi Hassova nesreća bila
još veća. Tako je o tome razmišljala Rose.
Hasso je zapazio njezino blijedo lice. Brzo se okrenuo i prišao telefonu koji je bio pričvršćen
sa strane pisaćeg stola. Telefonirao je u pansion Kiessling i zamolio da gospođa majorica dođe na
telefon
– Gospođo majorice, jesu li gospođe Kowalsky kod kuće?
– Ne, gospodine Falkenried. Otputovale su na nekoliko dana, odmah nakon što ste otišli u
pratnji vaše majke.
– Tako iznenada?
– Za to se znalo već jutros, ali gospođe nisu željele pričati o tome.
– Znate li kamo su otputovale?
– Da, na svoja ruska imanja, ali vratit će se za osam ili deset dana.
– Tako, tako! Kojim su vlakom krenule?
– Onim za Varšavu, oko sedam sati.
– Hvala vam!
Hasso je spustio slušalicu i razmišljao neko vrijeme. Potom je ponovno telefonirao svom
najvišem pretpostavljenom, generalu Bogendorfu. Kad se general javio Hasso ga zapita:
– Ekselencijo, oprostite, ali htio sam vas zapitati mogu li odmah razgovarati s vama o jednoj
važnoj stvari. General je rekao da ga očekuje. Hasso je odahnuo i okrenuo se prema majci i Rosi.
– Moram vas ostaviti same. Molim vas, vratite se u hotel, i pričekajte tamo na mene! Ukoliko
ne budem mogao doći, javit ću vam se telefonski. Dakle, odvest ćete se mojim kolima, a ja ću
potom poći do svog pretpostavljenog kako bih ga obavijestio o svemu.
– Mora li to biti, Hasso? – zapita majka.
– Da, majko, skrivanje toga što se dogodilo kosi se s mojom čašću.
Gospođa Falkenried uzdahnuvši dohvati krzneni ogrtač. I Rose se spremi. Hasso je spremio u
džep onu kopiju zajedno s Natašinim pismom. Potom je spustio dasku za crtanje i zaključao
pisaći stol. Opomenuo je Riemera da nikoga više ne pušta u stan, ma tko to bio.
Nije bio posve siguran neće li ga Nataša još jednom posjetiti, kad zapazi da njezin pokušaj nije
uspio, želeći potražiti izgubljeni papir. Mogla je samo tobože otputovati.
Odveo je Rosu i majku do automobila, potom ušao u drugi i odvezao se do generala
Bogendorfa. Ovaj ga je odmah primio. Hasso je ušao blijeda ali mirna i odlučna lica.
– Ekselencijo, oprostite, ako vam bez okolišanja kažem najvažnije. Molim vas, odmah
naredite da na granici uhapse generalicu Kowalsky i njezinu kćerku, koje su krenule vlakom za
Varšavu u sedam sati.
General ga prestrašeno pogleda. – Iz kakvog razloga, gospodine natporučniče? Rusko
poslanstvo preporučilo je te gospođe. One pripadaju jednoj od najotmjenijih ruskih porodica. Što
vam je? Ako se ne varam, pričali su mi da udvarate gospođici Kowalsky.
– Sve ću vam to odmah objasniti. Ali prije toga, molim vas da poduzmete sve potrebno kako
bi ih uhapsili. Možda posjeduju neke planove i papire kcji ne bi trebali stići u Rusiju. Prije ovog
što su ovdje poduzele, imale su prilike i za druge pothvate.
– Gospodine natporučniče, poznam vas kao razumna čovjeka, pa znam da morate imati važnih
razloga kad to zahtijevate od mene.
Hassovo je čelo porumenjelo, kad je čuo kako general govori o njegovom razumu.

– Jamčim za svoje riječi, i molim vas da čujete još samo da su te gospođe danas napustile
pansion Kiessling, kako bi na osam do deset dana otputovale na svoja ruska imanja. Otišle su
vlakom za Varšavu u sedam sati. Moglo bi biti da putuju pod drugim imenima. Treba dakle dati
njihov točan opis, koliko je to moguće.
General kimne. A potom poče telefonirati. Učiniše sve što se tog trenutka moglo učiniti, kako
bi Olgu Žarkoff i Natašu Karevvnu spriječili u bijegu. Da nije Nataša bila tako oprezna pa
odabrala vlak za Beč, obje bi špijunke sigurno uhvatili na granici.
Tek kad je general Bogendorf poduzeo sve potrebno, okrenuo se prema Hassu i zamolio ga za
objašnjenje.
Hasso je sve priznao i pokazao Natašino pishio te kopiju svog nacrta.
General Bogendorf ga je pažljivo saslušao, a kad je Hasso završio, odahnuo je.
– Na sreću je sve dobro prošlo. Neću vam prigovoriti. I najopreznijem se čovjeku može
dogoditi greška. Sad, kad ste mi sve to rekli, dobro razumijem i vijest koju sam ranije primio iz
Friedrichhafena. Tamo je netko prije četvrt godine pokušao provaliti vrata jednog tajnog ureda. U
njemu su se čuvali veoma važni planovi. Nikoga nisu zatekli na hodniku iz kojeg su vodila vrata
u ured, kad je neki inženjer zapazio pokušaj provale. Osim ograničene čistačice nije bilo nikoga
na stubama.
Kad su drugog dana htjeli saslušati čistačicu, nestala je zajedno sa svojom nećakinjom s kojom
je stanovala. Pročitajte opis tetke i nećakinje. Poslali su mi ga vjerujući da se radi o špijunkama.
Taj bi opis mogao odgovarati generalici Kowalsky i njezinoj kćeri. Očigledno se radi o istim
osobama. Kako u Friedrichshafenu nisu uspjele, pokušale su sreću ovdje. Nisu se domogle naših
tajnih nacrta, iako im je samo malo nedostajalo da to postignu.
Hasso pročita opis i vrati ga.
– Posve sam siguran da se radi o istim osobama, koje su tamo odabrale drugi izgled.
Očigledno su se njih dvije osobito zanimale za našu avijaciju. Mlađa je morala biti vješta
crtačica, to vidite po ovoj kopiji koju je završila za pola sata. Iako je kopija, nije to baš lako
učiniti. – Imate pravo! Kopija je točna i jasna, tako da sa zadovoljstvom mogu ustanoviti kako ste
ponovno nešto popravili na svom izumu.
– Namjeravao sam vam to javiti odmah nakon svojih zaruka. Možda ćete moći razumjeti da
me moj posao više ne veseli tako kao ranije. Ne mogu oprostiti samom sebi zbog ovog neopreza,
iako ste vi bili vrlo blagi u svom sudu. Kajanje zbog toga neprekidno će me pratiti.
General Bogendorf je ustao i pogledao Hassa čvrsto i odlučno.
– Ne mučite se takvim osjećajima! Time samo trošite svoju snagu potrebnu domovini.
Nemojte se kajati! Radije sve ispravite! Razumijete li me!
– Ekselencijo, hvala vam na tim riječima!
– Do sutra ujutro! Nadajmo se da ćemo uhvatiti obje špijunke. Iako nisu postigle uspjeh ipak
je bolje ako čovjek onemogući takve štetočine. Inače ih vjerojatno nismo vidjeli posljednji put. U
svakom slučaju hvala vam, što ste odmah došli k meni.
I time je Hasso otpušten. Osjetivši olakšanje, odvezao se u hotel majci i Rosi.
Rita Falkenried doživjela je divne dane u Beču. Obitelj baruna Hohenegga primila ju je
najsrdačnije.
Josepha je bila kći jedinica. Imala je samo jednog brata, deset godina starijeg od sebe. Silno ga
je voljela. Kad je Rita krajem rujna stigla u Beč, barun Rainer, Josephin brat nije bio kod kuće.
Upravljao je imanjem Villau, koje je ležalo u blizini Hohenegga. Prije toga bio je nekoliko
godina oficir kod otmjene jahačke pukovnije Hilderberg u Beču. Prije dvije godine napustio je
vojsku kako bi ocu pomogao upravljanjem imanja.
I barun Rainer trebao je uskoro doći u Beč.

Rita i Josepha slagale su se jednako dobro kao ranije, pa postadoše nerazdvojne. Josepha je
mnogo pričala Riti o svom bratu.
Jednog su dana njih dvije sjedile u dražesnoj Josephinoj sobi promatrajući ulicu. Vila
Hohenegg ležala je u najotmjenijcm dijelu grada okružena predivnim vrtom.
– Sutra dolazi moj brat! Rita! Vidjet ćeš kako je to divan čovjek. Dakako, da mene ne smatra
vrlo ozbiljnom. Za njega sam još uvijek mala djevojčica s kojom se zabavlja kad je raspoložen za
to. A ja ga za uzvrat pomalo mučim. Ali inače se sjajno razumijemo – govorila je Josepha. Potom
je donijela mnoštvo fotografija svog brata i pokazala ih Riti.
– Zgodan je kao oficir, zar ne? Šteta što više nije aktivan. Voljela sam ga u uniformi.
– Znam zašto.
– Ništa ne znaš. Pogledaj radije mog brata. Nije li zgodan?
Rita je razgledavala slike. A potom se nasmiješila:
– Vrlo je zgodan i drag. Njegovo lice ulijeva povjerenje. – Raduje me što ćete se napokon
upoznati. Mislim da ćete se dobro razumjeti. On nije tako značajan kao tvoj brat. Pred njim sam
se uvijek pomalo plašila. Nije dobro kad su muškarci tako ozbiljni i pametni. To nije za mene, ja
se moram smijati i šaliti. Kao s Rudijem Hassbachom. Kad sam s njim ne moram misliti na sve
što ću reći, pa to ponekad može biti i glupo.
Vdt prvog dana svog boravka u Beču, Rita je upoz^da grofa Hassbacha, bivšeg pukovnijskog
druga Rainera Hohenegga. Bijaše to veseli kavalerijski oficir, uvijek dobro raspoložen i spreman
na šalu. Rita je zapazila da marljivo udvara Josephi.
– Već sam odavno zapazila da ti se Rudi Hassbach sviđa.
– Kako si pametna! Po čemu si to zaključila?
– Vrlo rado pjevaš neku pjesmu – poče je zadirkivati Rita.
– Koju pjesmu?
Rita poskoči i sjedne za glasovir u susjednoj sobi, pa poče svirati melodiju. Potom zapjeva:
Moj dragi je jahač, kao takvog ga volim Konj pripada caru, a jahač je moj. Tra la ta. Tra la la.
Josepha je stala iza nje i odmakla joj ruke s glasovira. – Šuti, nemoj me odati. – Nasmiješivši
se veselo, povuče Ritu za sobom do prozora.
– Pogledaj! Za dvije minute doći će Rudi na konju pred moj prozor. Tako smo se dogovorili.
Svako jutro kita cvijeća, a u podne, ako mu to služba dozvoljava jahanje pod prozorom. Pogledaj,
eno ga! Zgodan je na konju, zar ne? Jaši poput Boga! Otac govori da ima đavla u tijelu, kad tako
jaši.
– To bolje odgovarate jedno drugome, Josepha, i ti si sjajna jahačica.
– Uzvraćam ti taj kompliment. Često sam se divila tvom jahaćem umijeću u Falkenriedu. Kad
moj brat stigne, jahat ćemo što češće bude moguće. Lijepi moj Beč! Moraš ga zavoljeti. To je
najljepši grad na svijetu, već i stoga što Rudi živi u njemu. Pogledaj, pozdravlja nas, otkrio nas je.
Nemoj se usuditi pokušati ga zvati!
– Čuvat ću se, Josepha! Inače bi mi izvadila oči usprkos svem prijateljstvu – vragoljasto
primijeti Rita.
– U to budi uvjerena – odgovori Josepha, kad je grof Hassbach nestao, zagrli Ritu i poče s
njom plesati po sobi, pa otrči do glasovira.
– Moj dragi je jahač! – nastavi svirati i pjevati. Drugog je dana stigao Rainer Hohenegg.
Od prvog trenutka, Rita i mladi barun bijahu simpatični jedno drugome. Rainer je bio zgodan
čovjek, simpatična lica. Imao je bistre, dobre oči i dobru narav, ali se znao suočiti i s
ozbiljnostima života. Nije skrivao da mu se mlada prijateljica njegove sestre vrlo sviđa, pa je
često boravio pokraj nje.

Josepha je bila zadovoljna što se njezin brat i prijateljica tako dobro slažu. I Josephini roditelji
promatrali su ih sa zadovoljstvom. Ne bi bili neskloni prihvatiti Ritu kao snahu.
Vrlo brzo uvidjeli su da su se slagali u svojim mišljenjima i nazorima, kao da su stvoreni jedno
za drugo. Kad bi izjahali, pridružio im se i grof Hassb^ch, a onda je bilo razumljivo samo po sebi
da je on jahao u šumi pokraj Josephe, a Rainer pokraj Rite.
Prvih dana prosinca, grof Rudi Hassbach zaprosio je Josephu i ova je postala sretna zaručnica.
Barun Rainer je srdačno čestitao sestri i prijatelju i krenuo u potragu za Ritom.
Ona je sjedila u sobi za glazbu i svirala Chopinov valcer. Kao da su zbog sretnog obiteljskog
događaja zaboravili na nju. Kad je Rainer ušao, zastao je prvo trenutak na vratima. Zraka sunca
obasjavala je nježnu sviračicu. Rainer joj polagano priđe i nasloni se na glasovir, netremice je
promatrajući.
Ona ga je trenutak pogledala i nastavila svirati. Pri tom je osjetila njegov pogled na sebi, a to
ju je tako zbunilo da je pocrvenjela. Usred igre iznenada zaustavi ruke na tipkama, pa ljutito
odmahne glavom i pogleda ga kao da mu predbacuje.
– Zbunili ste me. – Pa ništa nisam rekao.
– Ne mogu svirati, kad me netko tako gleda – odgovorila je.
– Zar sam to činio? – zapita je uronivši pogled u njezin.
– Jeste! – zavikne na samu sebe. Njegovim licem prijeđe smiješak.
– Odakle znate da sam vas promatrao? Vi mene niste ni pogledali.
– Ipak znam, osjetila sam to. – Rainer se nagne naprijed, a oči mu zaiskriše.
– Znate li da se osjeća samo pogled koji nam je drag ili mrzak?
– Ne, to nisam znala – odgovori Rita kao pod prisilom.
– Ipak je tako. Htio bih znati, gospođice Rita, kakvi su vaši osjećaji.
Rita porumeni, ali ipak svlada svoju zbunjenost.
– tome moram promisliti.
– Ne, vi to točno znate samo što mi ne želite reći.
– Zar baš to morate znati?
– Moram!
– Zar ne znate da između Austrije i Njemačke postoje dobri odnosi? Zar biste mi vi mogli biti
nešto drugo nego dragi i simpatični?
– Rita, mila moja, tamo preko našli su se upravo sretni zaručnici. Moja sestra i Rudi Hassbach
su se zaručili. I ovdje vlada čudno raspoloženje puno čežnje, kao da bismo morali brzo učiniti
isto što i oni. Prošle godine poslali ste Josephi svoju fotografiju. Dugo sam promatrao vaše
dražesno lice. Sviđalo mi se, vrlo mi se sviđalo. Osobito ta dražesna usta. Htio bih ih poljubiti,
pomislio sam. Josepha mi je rekla da je u ljetu pozvana u Falkenried, a da će se pobrinuti da vi
zimi dođete u Beč.
– To mi Josepha nije spomenula.
– Ja sam je zamolio za to. Želio sam se uvjeriti hoćet« li na mene ostaviti isti dojam kao
fotografija. Josepha mi je morala mnogo pričati o vama. Sad kad sam vas upoznao, znam da ste
tisuću puta ljepši od slike. Čežnja za vašim divnim usnama postala je sve snažnija. Ne želim dulje
živjeti sam u Villau. Nije najljepše biti neženja. Zar ne, smilovat ćete mi se i pomoći mi ostvariti
moju čežnju? Nećete moći potpuno, ali to će biti mali predujam na sreću. Rita, smijem li ga
uzeti?
Rita nije mogla odvratiti pogled od njega. A on više nije mnogo pitao. U tihoj čežnji brzo je
ovio ruke oko nje. Kako mu se Rita nije suprotstavljala, nije mu bilo potrebno mnogo vremena.
Ležala je tiho u njegovu zagrljaju dok joj je srce uzbuđeno kucalo. Uzvraćala je njegove

poljupce. Bijahu tako zadubljeni da nisu zapazili kako je u sobu ušla Josepha, držeći pod rukom
grofa Rudija.
Što je to? Rita što radiš u zagrljaju mog brata? – zapita Josepha nasmiješivši se dirnuto.
Njih se dvoje razdvojiše, ali Rainer je zadržao Ritinu ruku, pa je veselo namignuo sestri.
– Ono isto što si ti malko ranije radila u zagrljaju Rudija. To djeluje zarazno. Ako se u kući
treba proslaviti već jedno vjenčanje, nije važno hoće li se proslaviti i drugo. Zar ne? Rita! Ono što
njih dvoje može, možemo i mi. A sad ćemo otići mojim roditeljima. Zaručnike ćemo za kaznu
same ostaviti, jer su nas omeli usred zaruka. Dođi, Rita!
Rekavši to, Rainer je htio odvesti Ritu, ali ga je Josepha zadržala.
– Stani, nećeš samo tako pobjeći! Potom srdačno poljubi Ritu.
– Najdraža sestrice! Zar ne, sad će sve biti još mnogo ljepše? Eto, odmah sam ti poklonila i
šurjaka. Morate se rođački poljubiti. Velikodušno vam to dopuštam.
Rudi se nasmiješi i nakloni pred Ritom.
– S dopuštenjem, ono što Josepha želi, činim uvijek s velikom radošću. Rainer odvrati pogled
kako me ne bi ubio od ljubomore. – I on poljubi Ritu, nakon što joj je prvo prinio ruku usnama.
Rita je od svega toga bila pomalo opijena. Rainer je sad odlučno gurnuo svog prijatelja na
stranu.
– A sad je dosta. Želim svoju zaručnicu za sebe – rekao je i brzo odveo Ritu. Ali preko u
susjednoj sobi ostao je opet stajati.
– Najdraža, sad moramo prvo nastaviti naše prekinute zaruke – rekao je nježno je zadirkujući.
– Moja čežnja još nije utažena, već je naprotiv postala još jača.
– Nećemo li prvo poći tvojim roditeljima, Rainer?
Rainer je zadrži i odlučno odmahne glavom. – Ne žuri se, srce moje! Brzo, poljubi još jednom
svog Rainera, inače ću umrijeti od žeđi.
Jedan poljubac nije bio dovoljan, a Rita je zaboravila brojiti kao i Rainer.
Do njih je doprla svirka glasovira i Josephin glas: Moj dragi je jahač, kao takvog ga volim
Konj je carev, a jahač je moj. Tra la...
Dalje se ništa više nije čulo. Činilo se da je Rudi tamo preko odlučno nastavio scenu zaruka.
– A sad dođi, najmilija, krenut ćemo roditeljima. Jedno ću vrijeme izdržati biti pristojan.
Rainerovi roditelji nisu bili jako iznenađeni, pa su im bez oklijevanja dali svoj pristanak.
Potom su brzojavrli gospodinu Falkenriedu, a Rita svojoj majci u Berlin. Znala je da ona boravi
tamo u društvu Rose. Rainer je najavio svoj posjet Falkenriedu za idući ponedjeljak. Do onda će
se već i gospođa Falkenried vratiti kući.
Tu sretnu vijest je gospođa Falkenried primila po povratku u hotel.
Hasso nije mogao oprostiti samom sebi što je Nataši predao ključeve svog pisaćeg stola.
Saznanje da je bio neoprezan i lakomislen, mučilo je tog čovjeka koji je inače bio tako svjestan
svojih dužnosti. Ništa nije mijenjalo činjenicu što njegov pretpostavljeni tome nije pridavao
toliko značenja. Hasso to nije mogao sebi oprostiti.
To, što je i njegovo srce bilo ranjeno, samo je pridonijelo njegovoj potištenosti.
Zasad se izgubio trag dviju špijunka, ali njihov su opis javili na sva važnija mjesta, uz
upozorenja da obrate strogu pažnju na to da se njih dvije ne uspiju približiti nekim važnijim
uredima.
Hasso se opet s osobitim naporom posvetio svom poslu. Zar ga general nije upozorio da ne
treba žaliti, već sve ispraviti? A on je odlučio da će to i učiniti.
Prvih dana, nakon gorkog razočarenja, Hasso bijaše šutljiv i tužan. Rose je puna brige
promatrala njegovo okamenjeno lice. Ona ga je najbolje razumjela zbog toga jer ga je ljubila.

Zapazila je da mu prisutnost majke čini pravu muku. Želio je ostati na samu kako bi sve sam u
sebi prevladao. Stoga se požurila s kupovanjem.
Hans Axemberg se samo posljednje večeri sreo s Hassom i njegovim damama. Pretpostavljao
je da se Hasso zaručio, pa je zaokupljen svojom zaručnicom. Kad je ponovno sreo prijatelja,
zapazio je odmah da se izmijenio. Pomislio je da Nataša nije prihvatila prosidbu. Kad je iduće
subote bio pozvan kod Steinbergovih na čaj, saznao je da je generalica Kovvalskv u društvu svoje
kćerke otputovala. To putovanje povezao je s lošim raspoloženjem svog prijatelja. U društvu
nitko nije slutio da se radilo o špijunskoj aferi. Hans Axemberg nije mogao dulje mirno
promatrati što se događa s njegovim prijateljem. U nedjelju prijepodne krenuo je u njegov stan i
zatekao ga kod kuće.
Prijatelji su neko vrijeme o koječemu razgovarali. Axemberg je promatrao Hassovo blijedo
lice. Potom nije mogao dulje izdržati.
– Dragi Hasso, nikada nisam vjerovao da bih tebi m&gao značiti toliko koliko ti značiš meni,
jer ti si mvni vrlo važan. Ali vidim da te nešto muči, pa te ne mogu dulje mirno promatrati. Neko
veče, kad si se vratio iz Falkenrieda, smatrao si me vrijednim svog povjerenja. Ali ono što te sada
muči čuvaš za sebe. Nisam li ti toliko vrijedan, da mi se povjeriš?
Hasso pogleda u svježe, dobrodušno lice svog prijatelja koji ga je promatrao poštenim očima.
Osjeti nešto nalik dirnutosti. Mogao je progovoriti tek nakon nekog vremena.
– Dragi Hans – izjavi toplo – čut ćeš ono što mogu reći svom najvjernijem i najboljem
prijatelju, jer ti to i jesi. Ali nikada više me ne ispituj o tome! Neka sve to ostane sahranjeno
među nama.
– To ti obećavam, Hasso!
– Daješ mi svoju časnu riječ da će sve to ostati među nama?
– Dajem!
Hasso duboko uzdahne. Potom izvadi iz pretinca svog pisaćeg stola Natašino pismo.
– Pročitaj prvo ovo! Axcmberg dohvati pismo i pročita ga. Na njegovu se lijepom licu pojavi
izraz prezira.
– Podla zmija! Slutio sam da je kod te žene nešto lažno.
– Imao si pravo sa svojim slutnjama. To ćeš još bolje razumjeti kad ti kažem da Nataša
Kowalsky nije kćerka ruskog generala, a niti njezina majka njegova udovica. Pretpostavljam s
velikom sigurnošću da njih dvije nisu u rodbinskoj vezi.
– Nećeš valjda tvrditi da su to bile pustolovke! – zaprepasti se Hans.
– Još mnogo gore. Bile su ruske špijunke i samo me sretan slučaj spasio da ne postanem
njihovom žrtvom. Znaš da radim na izumu koji je vrlo značajan u slučaju rata. Možeš razumjeti
vrijednost toga i znaš da sam svoju čast založio za to da izum ostane tajna.
I Hasso mu ispriča sve što se dogodilo.
– Odmah sam otišao do generala Bogendorfa. On se ne ljuti na mene. Ali ne mogu samog sebe
osloboditi krivnje. Zbog svoje slijepe ljubavi dao sam se prevariti. Sam ću sebe kazniti zbog toga.
Odlučio sam dati ostavku.
– Hasso! – uzvikne Hans prestrašeno.
– Odlučio sam to, Hans!
– Kako možeš i pomisliti na to? Ukoliko se general Bogendorf ne ljuti na tebe, možeš i samog
sebe osloboditi krivnje. Pa ti si dušom i tijelom odan svom zvanju.
– Obavljat ću ga i u buduće. Namjeravam se tome posvetiti još više, ali u tišini Falkenrieda.
Tamo ću urediti aerodrom i radionicu, pa ću sa sposobnim monterima graditi nove modele
aviona. Ali, molim te, ne govori još nikome o tome. Nisam to još spomenuo generalu
Bogendorfu, ali znam da će se složiti s mojom odlukom i da će je razumjeti. Rekao mi je neka se

ne kajem, već neka sve ispravim. Znaš da moj otac nije oduševljen mojim zvanjem, pa neće biti
lako nagovoriti ga da mi dadme potreban prostor i kapital. Ali budem li mu svL objasnio, i
obećao mu da ću se trajno nastaniti u Falkenriedu, pristat će. Tek kad budem siguran u njegov
pristanak, dogovorit ću sve s generalom Bogendorfom. Ti si prvi koji je to čuo. A sad se nemoj
žaliti kako nemam dovoljno povjerenja u tebe.
– Ponosan sam, Hasso! – odgovori duboko dirnut. – Nema smisla pokušati te odgovoriti, iako
bih to rado činio iz sebičnih razloga. Ne znam kako ću bez tebe živjeti u Berlinu.
– Posjećivat ćeš me u Falkenriedu, što češće budeš mogao.
– Ne moraš mi to ponoviti dva puta. Ali tu prokletu ženu, koja je kriva za sve, neka đavo nosi!
Vjerojatno je ionako njezin saveznik.
– Dobri moj, dosta toga! Nikada više nećemo govoriti o tome! To mi je vrlo teško.
– Radije bih si odgrizao jezik. Ali sad odlazim, kako bih uspio svladali bijes. Do viđenja, za
danas!
– Do viđenja, Hans! Ukoliko naveče nemaš što raditi, javi mi! Zasad ne prihvaćam pozive, ali
za tebe sam uvijek ovdje. Hasso je nekoliko trenutaka ukočenim pogledom gledao za Hansom, pa
se duboko uzdahnuvši, ponovno posvetio poslu.
Kad su se gospođa Falkenried i Rose vratile kući, gospodin Falkenried ih je uzbuđeno
dočekao. Primio je brzojav od grofa Rainera Hohenegga u kojem mu javlja da mu je Rita dala
svoj pristanak, pa će u ponedjeljak stići u Falkenried.
Njegova žena morala mu je pomutiti radost jer je vjerovao da je oboje njegove djece našlo
svoju sreću. Obzirno, koliko je to bilo moguće, ispričala mu je što se dogodilo u Berlinu.
Gospodin Falkenried mogao je to razumjeti bolje od svoje žene. Srdačno je zagrlio Rosu.
– Neka je blagoslovljen dan kad si došla u Falkenried, draga moja Rose! Nakon svega što sam
čuo, znam da ti dugujem život svog sina i čast našeg sina. To neću nikada zaboraviti – rekao je
duboko dirnut.
Dogovorili su se da Riti ništa ne ispričaju o tim neugodnim stvarima.
Roditelji su uzbuđeno očekivali dolazak Rainera Hohenegga, idućeg ponedjeljka. Vrlo im se
sviđao, a ono što je mogao pružiti njihovoj kćeri bijaše više nego sjajno.
I tako su radosno dali svoj pristanak. Kad je Rainer zamolio da se vjenčanje održi već u
veljači, gospođa Falkenried je prestrašeno dignula ruke.
– Tako brzo, dragi Rainer? Vrijeme je prekratko za nabavljanje opreme. – Već će nekako ići,
draga majko! Sjeti se da u ožujku moram biti u Villau zbog radova na polju. Imao bih premalo
vremena za svadbeno putovanje. Budi dobra i pristani! Ako mojoj majci uspije u tako kratko
vrijeme nabaviti opremu za Josephu, uspjet ćeš i ti nabaviti za Ritu.
Pri tom je tako molećivim pogledom promatrao svoju punicu da ova to nije mogla odbiti. Ipak
je zatražila da se Rita odmah vrati kući, kako bi barem još nekoliko mjeseci boravila kraj nje.
– Oh, a ja sam želio da Rita provede Božić kod nas i ostane sve do Josephina vjenčanja.
Ali Ritini se roditelji počeše buniti.
– Ne, ne, to je posljednji Božić kojeg će provesti kod kuće. Kad jednom postane tvoja žena,
nećemo je više često viđati i morat ćemo se pomiriti s time.
– Ali ipak će na nekoliko dana doći u Beč na Josephinu svadbu. Nadamo se da će je njezini
dragi roditelji pratiti – zamoli Rainer.
– Moje zdravstveno stanje mi to ne dopušta. Nadam se da ću upoznati tvoje roditelje kad dođu
na vjenčanje u Falkenried. Ali moja će žena svakako pratiti Ritu.
Istog dana Rainer je otputovao, preko Berlina, gdje je želio upoznati Hassa.
I tako je došao Božić, a nekoliko dana ranije u Falkenried je stigao i Hasso.

Njegovi su ga roditelji primili s velikom pažnjom, kakva se inače ukazuje ljubljenom
bolesnom djetetu. Pomalo su pretjerali u tome. Za Hassa to bijaše prava muka. Godila mu je
Rosina suzdržanost i mir.
Rita nije imala vremena ni za koga. Nije znala .da bi Hassa trebalo pomalo štedjeti. Iako ju je
vrlo volio, nije sada imao o. čemu razgovarati s njom. Tako je više boravio u Rosinom društvu.
Ona ga je razumjela pa je počeo u njoj gledati vjerna i dobra druga. S Rosom je i prvom
razgovarao o svom planu.
Rosine oči zasjaše. Bila je sretna i ponosna što je imao toliko povjerenja u nju. Ukazivala bi
mu toliko razumijevanja i topla oduševljenja da ju je ponekad promatrao posve iznenađen.
Jednog dana mu je rekla:
– Mjesto s druge strane šume, kraj puta koji vodi na željezničku stanicu, najbolje bi
odgovaralo za tvoje svrhe. To je široki pojas neplodne zemlje, na kojem raste samo rijetka trava.
Ne isplati se nešto uložiti u tu zemlju. Već sam prije nekog vremena razgovarala s Colmarom da
su svi pokušaji uzaludni. Ne bi dakle ništa izgubili, ako bi ti otac predao taj teren. Imao bi
dovoljno mjesta za izgradnju hale i radionice, a uz to je i blizu postaje. Biciklom možeš biti tamo
za desetak minuta.
Hasso je iznenađeno pogleda.
– Bavila si se takvim mislima?
– Da, znaš i sam da me tvoj posao vrlo zanima. Tvoj je otac boležljiv, pa govori o tome da bi
mu bilo drago kad bi ti dao ostavku. Želio bi da preuzmeš nadgledavanje imanja. Moram te
upozoriti da je tvoj otac bolesniji nego što mislite, samo što to ne pokazuje.
– Misliš li doista da je njegovo stanje zabrinjavajuće?
– Da, i to jako! Učinit ćeš mu radost, ako mu kažeš da se namjeravaš trajno nastaniti u Falkenriedu.
Najvažnije je da si ovdje. Oči gospodara moraju nadzirati takav posjed. Ma kako malo otac
može raditi, njegova prisutnost je dovoljna da svakoga podsjeti na njegovu dužnost. Ne moraš se
plašiti da za svoj posao nećeš imati dovoljno vremena i kad tvog oca više ne bude. Sve će se
odvijati i bez tvoje pomoći. Colmar je izvanredno sposoban i marljiv, a i ja ću ti rado pomagati
svojim slabim silama. Fritz Colmar postat će vrijedan nasljednik svog oca. Trebaš ga zadržati na
imanju. Već sam često razmišljala o tome, vjerujući da nećeš moći izdržati u Falkenriedu,
ukoliko se ne bi mogao baviti svojim zvanjem. I sama sam se sjetila da bi taj pusti teren mogao
pretvoriti u aerodrom. Već sam o tome govorila i s tvojim ocem.
– Učinila si to?
Rose uzdahne, kad je zapazila veseo sjaj u njegovim očima. Već joj je tako dugo bolno
nedostajao takav sjaj.
– Da, učinila sam to.
– A otac? – poče je Hasso ispitivati.
– Posve je dobro prihvatio. Isprva se malko bunio, ali sam mu sve objasnila. Budeš li otvoreno
govorio s njim o tome, ne vjerujem da ćeš imati nekih poteškoća. – To je predivno, Rose! Imaš
toliko razumijevanja za mene i moj položaj. Ne znam kako da ti zahvalim?
– Ne govori o tome! Sretna sam što mi je sudbina omogućila učiniti tebi malu uslugu. Još sam
uvijek tvoj dužnik.
– Moj dužnik? Ne znaš što govoriš!
– Tebi mogu zahvaliti što su me ovdje svi prihvatili s toliko ljubavi.
– Rose, molim te ne spominji to neprekidno – naljutio se Hasso.
– Pa dobro, izgladili smo račun, zar ne? – zamoli ga tiho Rose.
– Ponosna Rose! – prekori je Hasso nasmiješivši se.
– Zar ne smijem biti ponosna? – zapita ga ozbiljno.

– Dakako, da smiješ. Ali imam molbu na tebe. Pokloni mi svoje prijateljstvo, Rose! Upoznao
sam te u posljednje vrijeme tako dobro da moram izreći tu molbu. Vrlo mnogo značiš za mene, i
ja sam sretan zbog toga. Ne branim se od toga da ti budem zahvalan. Htio bih te zadržati ovdje za
sva vremena, baš stoga što svoje snage moram posvetiti svom poslu više nego. Falkenriedu. Ti
možeš posredovati između mene i mojih roditelja, jer imaš toliko razumijevanja. Dakako, mogu
te zadržati ovdje samo tako dugo dok se jednog dana ne udaš.
– Budem li ti potrebna, drage volje zauvijek ću ostati u Falkenriedu. Nikada se neću udavati. –
Pa dobro! Rose, neka tako bude, osim tvojih posljednjih riječi. Mnoge su djevojke govorile: neću
se udavati. A to je često kratko trajalo. Ali dok jednog dana ne pokloniš svoje srce, bit ćemo
dobri prijatelji i drugovi, zar ne?
Da, Hasso, to ti mogu obećati!
Još istog dana je Hasso razgovarao s ocem. Sve je prošlo bolje nego se nadao. Zapazio je da je
Rosej/eć poduzela mnogo toga u njegovu korist. Otac se nekako lakše prihvatio njegovo zvanje.
Nakon Božića je Rita u društvu majke otputovala u Beč na Josephinu svadbu, a u isto vrijeme
se Hasso vratio u Berlin. Odmah drugog dana pošao je generalu Bogendorfu i saopćio mu, u
povjerenju, svoje planove da namjerava napustiti vojsku i time se baviti u buduće privatno na
imanju. Isprva general nije želio čuti za to, ali kad mu je Hasso mirno objasnio da će u
Falkenriedu moći nesmetano raditi, stari je gospodin neko vrijeme gledao zamišljeno pred sebe.
Pružio je iznenada Hassu ruku.
– Imate pravo, dragi Falkenried! Očekujem u budućnosti mnogo od vas! Nećete me razočarati.
Možda nije daleko vrijeme kad ćete morati pomagati domovini. Mnogo očiju zavidno promatra
našu zemlju. Znam da ću vas vidjeti u prvim redovima, zatreba li braniti domovinu.
– Ne moram vas uvjeravati u to. U ratu i u miru, sve svoje snage posvećujem domovini.
Mnogo prebrzo za Ritine roditelje, a prepolagano za zaručnika, približavao se dan njezina
vjenčanja.
Hasso je dva dana ranije, stigao zauvijek u Falkenried. Prihvatili su njegovu ostavku, a pri tom
su ga unaprijedili u čin kapetana.
Cijeli Falkenried bijaše svečano ukrašen. Gosti su stizali iz bliza i iz daleka, kako bi proslavili
vjenčanje onako sjajno kako to bijaše uobičajeno.
Dakako, da je osim prijatelja i rođaka zaručnice, bila pozvana i zaručnikova rodbina i rođaci.
Posvuda se čuo meki austrijski govor. Bijaše to vrlo svečani skup, a za stolom održane su mnoge
vesele, ali i ozbiljne zdravice.
Hasso Falkenried održao je također takvu zdravicu, okrenuvši se prema sestri.
– Ne odlaziš draga sestro, sa svojim mužem u neku stranu zemlju, već u bratsku u kojoj će s
tobom razgovarati na tvom jeziku. Draga mi je Austrija, kao i svi naši novi austrijski rođaci.
Neka veza koja nas povezuje ostane čvrsta. Podižem čašu, pa vas molim da je zajedno sa mnom
ispijete za savez među našim porodicama.
Oduševljeni uzvici slijedili su nakon njegova govora i začu se zveckanje čaša.
Kraj Rudija Hassbacha sjedila je njegova mlada žena. Ovo bijaše završetak njihova svadbena
putovanja, pa su se iz Falkenrieda namjeravali vratiti u Beč, gdje ih je čekala dražesna vila
uređena poput kutijice za dragulje. Ovim mladim ljudima sjala je sreća iz očiju. Ni kao mladi
bračni par nisu se navikli biti ozbiljni, pa su uživali veselo u svakom trenutku svog života.
Cijela je svečanost protekla vrlo skladno, i ništa je nije pomutilo. Kasno tog poslijepodneva,
Rita je sa svojim mužem krenula na svadbeno putovanje, ali gosti još nisu ni pomišljali na to da
prekinu svečanost.
Rose je pomagala kod priprema za svadbu. Gospođa Falkenried i Rita bijahu zaposlene
nabavkom opreme, pa su sve prepustile njoj. Rose je bila dorasla i tom zadatku. Za nju nisu

postojale teškoće. Bila je sposobna obavljati i najnapornije poslove. Osjećala je u duši ogromno
zadovoljstvo koje joj je pomoglo. Hasso se vratio kući zauvijek, a ona je smjela stajati kraj njega
poput vjerna druga. Za njezinu skromnu dušu to bijaše ogromna sreća u koju se ranije nije ni
usudila ponadati. Njezina ljubav nije zahtijevala ništa više.
Rosin položaj u obitelji Falkenried potpuno se promijenio nakon afere u Berlinu. Novi
austrijski rođaci upoznali su je kao punopravna člana obitelji.
Rita se iskreno radovala što su se njezini roditelji tako ponašali prema Rosi.
Među gostima nalazio se i Hans Axemberg, koji je svojim veselim ponašanjem mnogo
pridonio uspjehu svečanosti.
Ostao je još nekoliko dana u lovu u Falkenriedu.
Ujutro, nakon svadbe, uzdahnuo je i rekao Hassu: – Znaš li, stari moj, takve svadbene
svečanosti trebale bi biti zabranjene za one koji ne sudjeluju izravno u njima. Cijelo vrijeme sam
u mašti vidio pred sobom Rolu Steinberg s vijencem od mirte i velom na glavi.
– Hans, zašto odlučno ne okončaš s time, tako da ona doista ponese vijenac na glavi?
– Onih sedam godina još nije prošlo. Već je dva mjeseca rijetko viđam, jer radi kao sestra
bolničarka u Crvenom križu. Nakon toga bit će manevri i tko zna kad ću uspjeti početi opsjedati
tu tvrđavu u pravom smislu riječi. Ali jednog će dana morati kapitulirati.
– Jesi li siguran u to?
– Moram izmisliti nešto romantično, tako da padne u zagrljaj svom spasitelju. Bit ćemo
neizmjerno sretni!
Hasso se morao nasmijati, a Hans mu se pridružio.
U Falkenriedu se život vratio uobičajenim tokovima nakon Ritine svadbe. Hasso je počeo
ostvarivati svoje planove. Teren kojeg je Rose predložila bio je savršen za to. Odmah su započeli
s izgradnjom hangara i radionice. U međuvremenu je Hasso marljivo sjedio nad novim
planovima i crtežima.
Svakog dana bi sat vremena posvetio dogovorima o poljoprivredi sa svojim ocem, Colmarom i
Rosom. Odmah po Ritinu vjenčanju, njegov se otac ozbiljno razbolio. Za vrijeme njezina
svadbena putovanja, srčana kap ga je usmrtila.
Rita je saznala tek kad se vratila sa svojim mužem u Villau, da je u međuvremenu izgubila
oca.
Gospođa Falkenried koja je već mnogo patila zbog odlaska kćerke, potpuno se slomila kad joj
je umro muž. Dugo se nije mogla oporaviti od tog udarcajČinilo joj se da je osamljena i suvišna.
Rost i Hasso činili su zajedničkim snagama sve kako bi je smirili i rastresli. Ali to im je teško
uspijevalo.
Rose je sada još više nego ranije postala središte Falkenrieda. Kroz njezine ruke prolazili su
svi konci, pa je bila sretna što je mogla Hassa sačuvati od svih neugodnosti i smetnja.
Hasso bi već rano ujutro krenuo biciklom kroz šumu do aerodroma i vraćao bi se tek za objed.
Nakon toga razgovarao bi s Colmarom i Rose, a potom bi se opet odvezao biciklom. To bijaše
mnogo jednostavnije nego da je jahao.
Ponekad bi se Rose susretala s Hassom, kad bi je putevi vodili kraj aerodroma. Onda bi Hasso
zapazio koliko se zanimala za njegov posao. Mnogo joj je toga objašnjavao, a to mu je uskoro
postala potreba. I tako je sve više saznavala o njegovu poslu, pa se Hasso ponekad iznenadio
njezinim praktičnim prijedlozima.
U svibnju je Hasso prvi put poletio sa svog aerodroma. Rose je sad mogla ispuniti svoju želju i
često je čeznutljivim pogledom pratila ogromnu pticu koja se ponosno dizala u zrak.
Nije se usudila zamoliti Hassa da je jednom povede sa sobom. On se sam sjetio da mu je
jednom rekla kako bi željela poletjeti s njim.

Jednog jutra, kad se opraštao od nje, nasmiješio joj se:
– Rose, danas je miran dan. Jednom si mi rekla da bi željela letjeti. Hoćeš li danas? Vrijeme je
povoljno za miran let.
Rose mu isprva nije mogla odgovoriti od silne sreće.
– Smijem li? Zaista? – procijedila je napokon. – Oh, kako rado!
– Budi za jedan sat na aerodromu! Rose kimne, jer nije mogla govoriti.
U ugovoreno vrijeme stigla je odjevena u sjajan, čvrst ogrtač od kože. Na glavu je stavila
automobilsku kapu.
Hasso je pogleda i zadovoljno kimne.
Uz rub šume zatekao se Colmar na svom konju. Kad je vidio kako se Rose sprema sjesti u
avion, skočio je s konja i privezao ga za deblo. Brzo je potrčao avionu.
– Gospođice, valjda ne namjeravate poletjeti? – zapita bez daha.
– Baš to namjeravam!
– Kako ste hrabri! – izleti mu.
– Nije to ništa drugo nego li provozati se automobilom, dragi Colmar! – dobaci Hasso. – Za
vas i nije, gospodine! Ali za gospođicu? Radije bih imao među nogama divljeg ždrepca, nego
sjedio u avionu.
– A inače ste tako hrabri! – dovikne mu Rose. Colmar se morao povući. Hasso je dao znak za
polijetanje. Poput ogromne ptice koja je svu snagu imala u krilima, a ponešto nespretno
poskakivala po zemlji, avion se poče koturati po pisti, prije nego seipolagano i sigurno počeo
uzdizati, svjestan svojp snage. Sve više i više dizao se u modri zrak.
Rose ni sama nije mogla shvatiti svoje osjećaje prilikom tog leta. Ovdje gore se oslobodila
svega, bila je sama s čovjekom kojem je pripadala njezina mlada duša. U njegovim je rukama
sada bio njezin život, a da se namjeravao survati klicala bi od radosti što to može učiniti zajedno s
njim. Velikim, sjajnim očima upijala je sve u sebe.
Ostali su više od jednog sata u zraku. Preletjeli su obližnji grad, visoko iznad crkvenih
tornjeva. Sve što su ljudske ruke stvorile tamo dolje, činilo im se malim i beznačajnim.
Sad su letjeli natrag u Falkenried. Rosino lice bijaše obasjano srećom kad joj je Hasso
pomagao pri napuštanju aviona.
– Rose bilo je lijepo, zar ne?
Zahvalno mu je stisnula ruku, jer od uzbuđenja nije mogla govoriti. A Hasso je znao da je u
njoj našao druga koji će prolaziti s njim kroz sve poteškoće i imati razumijevanja za sve što ga je
mučilo. Gospođa Falkenried, koja nije slutila da će i Rose letjeti, bijaše užasnuta, kad se ova
sretna vratila kući i pričala joj o svom izletu.
– Jesi li poludjela, Rose? Nije li dosta da živim u neprekidnom strahu za Hassom. Nemoj sad
još i ti, za ime Boga, početi s tom ludošću – govorila je.
– Najdraža tetko Helena, kad bi ti jednom doživjela takav let, ne bi se više plašila. Bilo je
predivno! Nisam ti ranije pričala o tome, jer sam se plašila da ćeš mi to zabraniti.
– Branila bih se rukama i nogama, kad bi me netko želio posjesti u avion. Kakve svrhe ima to
letenje? Zaista to nije igra, jer su već toliki ljudi nastradali. A kao ozbiljan poziv nema
budućnosti.
– Gledaj na to drugim očima nego dosad. Svaki novi izum zahtijeva na početku velike žrtve.
Sjeti se struje, automobila, parobroda i željeznice. Na početku su se bunili protiv toga, a bile su
potrebne i žrtve da se sve to usavrši. Tako će biti i s letenjem.
Hasso je upravo došao, pa je smiješeći se slušao Rosine riječi.
– Nije moguće kroz zrak stvoriti saobraćajnicu koja bi bila od koristi – utvrdila je tetka
Helena.

– To ćemo još vidjeti, majko! Na primjer, u slučaju rata, avijacija bi bila od ogromnog
značenja.
– Rat! Neka nas Bog zaštiti od toga! – zavikne njegova majka. – Ne mogu zamisliti da bi
između civiliziranih naroda još jednom moglo doći do rata. – Ni najbolji ne može ostati u miru,
ako se to ne sviđa njegovu zlu susjedu. U svim zemljama oboružavaju se avionima. Ni mi ne
smijemo ostati skrštenih ruku, dok nam neprijatelj leti preko glave.
– Neka nas Bog sačuva toga! Ne bih željela doživjeti još jedan rat. S užasom se prisjećam
onog od . do . Bila sam u to vrijeme još učenica, ali t&j strah i brigu neću zaboraviti makar mi
bilo stofgodina. Ne, neka nas Bog očuva toga da moram doživjeti još jedan rat. Sad bi moj sin
morao sudjelovati u njemu, a ja nisam jedna od onih hrabrih majki koje ponosno žrtvuju svoje
dijete domovini.
Hasso prekine taj razgovor.
Na sreću je u to stigla pošta. Dva pisma od Rite. Jedno za majku, a drugo za Rose.
Rita je često pisala kući. U pismima majci nije toliko naglašavala svoju sreću. Ali pred Rosom
to nije skrivala. Rose je također često pisala Riti, javljajući joj da majka još uvijek pati zbog
gubitka oca, a vjerojatno i čezne za njom.
Danas je Rita pisala Rosi:
»Moja draga Rose, zabrinuta sam zbog onoga što mi pišeš o majci. Mislim da bi joj se moglo
pomoći samo, ako na neko vrijeme napusti Falkenried. Mogla bi nas posjetiti u Villau. Rastresla
bi se, promijenila zrak i imala mene. Pišem to i majci. Htjela bih da provede nekoliko tjedana
kod nas i upozna Villau. Molim to, nagovori je da napusti Falkenried.
Za danas dosta. Šaljem mnogo pozdrava tebi i bratu. Tvoja Rita.«
Posljedica tog pisma bijaše da je gospođa Falkenried već dva dana kasnije napustila kuću i
krenula u Villau.
Rainer Hohenegg krenuo je po punicu u Beč kako bi je poveo u Villau. Tom prilikom posjetio
je sestricu i šurjaka u njihovoj dražesnoj vili.
Grof Rudi i njegova žena živjeli su vrlo sretno. Za to dvoje ljudi nije bilo sjenke na svijetu, pa
nisu ni slutili da će njihovo vedro nebo uskoro prekriti tamni oblaci.
Najveća je briga bila grofa Rudija da se njegova žena dobro pričuva, jer je u listopadu
očekivala dijete. Najradije bi je omotao u vatu. Josepha mu se smijala. Nije se željela čuvati, jer
je bila zdrava i dobro se osjećala. Rainer se radovao sreći svoje sestre.
Kad je Rudi ostao nasamu s šurjakom, rekao mu je ozbiljnije nego obično:
– Ne vjerujem da ću ovog ljeta dobiti dopust. Ako se ne varam nešto leži u zraku. Znaš da
imam mnogo veza, pa čovjek svašta čuje. Govorim ti to da bi u svakom slučaju bio spreman.
Rainer mu stisne ruku. Pogledaše se ozbiljno. Ali potom Rainer reče umirujuće:
– Oni tamo preko ne daju nam mira, iako se neprekidno međusobno svađaju. Dobro je biti
spreman na sve. Dvorac Villau ležao je divno na maloj uzvisini. Rita je čekala na cvijećem
ukrašenoj verandi, kad su se dovezla kola s njezinom majkom i mužem.
Mlada je žena potrčala prema njima. Rainer je iskočio iz automobila i uhvatio je u zagrljaj.
– Mila, koliko sam čeznuo za tobom – šapne
Ona ga nježno pogleda, poljubi i gurne u stranu.
– Sad je prvo majka na redu – prekori ga, pa zagrli i poljubi majku.
Ovoj su navrle suze na oči kad je ugledala svoje dijete procvalo od sreće.

– Ne plači, draga majko! Ogledaj se, odavde možeš vidjeti cijeli Villau. Nisam li našla divnu
domovinu? Tamo na onom brijegu leži dvorac Hohenegg, gdje žive Rainerovi roditelji. Odvest
ćeš se s nama onamo.
Tako je Rita pričala kako bi majci dala vremena da se smiri. Stara se gospođa iznenađeno
ogledavala.
– Jako je lijepo ovdje! Sretna sam što sam se odlučila poći na to putovanje. Kad se vratim
kući, vidjet ću te pred sobom, kako me radosno očekuješ na verandi i mašeš mi.
Villau bijaše vrlo lijep i bogat posjed.
Gospođa Falkenried je istom za vrijeme boravka ovdje spoznala kakav je sjajan brak sklopila
njezina kćerka.
Rita je postala vrijedna mala domaćica. – Znaš li majko – govorila je, jednog dana kod kuće
smo se svi odveć oslonili na Rosu. Razmazila nas je, i obavljala sve poslove umjesto nas. Sad
znam koliko posla ima u kućanstvu. Ali raduje me da sve to mogu načiniti. A Rainer je vrlo
zadovoljan sa mnom. Zar ne, Rainer?
Ovaj je namignuo punici.
– Pa ide pomalo, čovjek mora biti zadovoljan i ne smije imati prevelike zahtjeve.
Rita se nasmije i povuče ga za uho.
U toj atmosferi punoj sreće i radosti, gospođa Falkenried se počela bolje osjećati. Rita i Rainer
nisu joj dopuštali da opet utone u tugu.
Vrijeme boravka gospođe Falkenried u Villau protjecalo je za nju i odveć brzo. I tako je
svanuo . lipanj, onaj dan kad su u Sarajevu poginuli Franjo Ferdinand i njegova žena.
Rainer je tu vijest donio kući po povratku iz grada. Slutio je da će taj događaj imati ozbiljne
posljedice.
Gospođa Falkenried krenula je kući . srpnja a njezin zet ju je otpratio do Beča. Rainer je tom
prilikom želio razgovarati sa svojim šurjakom.
Stoga što je vrijeme nakon velike vrućine iznenada zahladilo, nastala je snažna oluja. Zbog
toga se stara gospođa na tom putovanju prehladila.
Došla je kući u bijednom stanju, a nekoliko dana kasnije dobila je upalu pluća. Njezino
slabašno tijelo nije se moglo oduprijeti navali bolesti. Usprkos brižnoj Rosinoj njezi, gospođa
Falkenried je preminula . srpnja. Njezina se želja ispunila. Nije doživjela novi rat. Dana . srpnja
austrijsko-ugarski poslanik u Beogradu predao je srpskoj vladi notu na koju nisu primili
zadovoljavajući odgovor. Sad su se događaji odvijali silnom brzinom.
Posebno izdanje novina je . srpnja objavilo da je izbio rat. Od tog dana Austro-ugarska
monarhija nalazila se u ratnom stanju sa Srbijom.
Proglašena je mobilizacija. Među milijunima srdaca>koja su zadrhtala kao da ih je pogodio
udarac, bijahu i srca dvaju mladih parova.
Rudi Hassbach je to saopćio svojoj ženi što je obzirnije bilo moguće.
Ona je to prihvatila kao presudu sudbine. Nije joj preostala čak ni nada da će nakon dugog
rastanka opet sresti ljubljenog. Tko je u takvom slučaju mogao računati na ponovni susret?
Zagrlila ga je grčevito. Prvi put nestalo je smiješka iz očiju njezina muža. U njima je mogla
pročitati gorku ozbiljnost tog trenutka, zajedno s brigom za svoju mladu ženu.
– Budi hrabra, mala moja! Ne smiješ se uzbuđivati! Sjeti se našeg djeteta! Moraš ostati zdrava
zbog njega! Kao i nama događa se to isto danas i desecima tisuća ljudi. Ne smiješ izgubiti
hrabrost. Želim te zateći zdravu kad se vratim iz rata. Boravit ćeš kod svoje drage majke, dok
mene ne bude.
Josepha nije mogla biti hrabra. Kad se žensko srce plaši za ono što mu je najmilije na svijetu,
tad dršće iako je inače hrabro.

– Bog će mi te vratiti. Nemoguće je da nas želi rastaviti zauvijek. Štitit će te i čuvati. Molit ću
se za to dan i noć – govorila je strastveno.
– Ne smiješ zaboraviti smijati se, Josepha! Do viđenja! – doviknuo joj je.
Josepha je gledala za njim sve dok joj suze nisu pomračile vid.
I Rita i Rainer morali su se rastati dva dana kasnije. I to dvoje mladih srdaca rastalo se u
najvećoj boli.
Josephin otac je primivši brzojav svog zeta odmah otputovao u Beč kako bi doveo kćerku u
Hohenegg. Trebala je ostati koći roditelja do završetka rata. Tamo je bila na sigurnom.
U Hohenegg je i Rainer doveo svoju mladu ženu, prije nego je krenuo u svoju pukovniju.
Rita i Josepha se jecajući zagrliše, kao da su morale podržati jedna drugu. Nisu mogle
govoriti. Znalo se ionako kako izgleda u njihovim srcima.
Ritu, koja je ostala bez roditelja, Josephini su roditelji prihvatili s istom ljubavlju kao i svoju
kćerku.
I tako su Rita i Josepha tobože mirno živjele u Hoheneggu. U taj mirni kraj nije dopirala buka
svjetskog požara, koji je palio sve oko sebe. Samo su im novine javljale o užasnim stvarima koje
su se događale. Njihova srca drhtala su od straha zbog ljubljenih muževa. Olujni oblaci nadvili su
se nad Njemačku. Rusija se počela potajno mobilizirati. U službenim krugovima nisu sumnjali u
značenje toga. Njemačka vlada bila je prisiljena uputiti Rusiji pitanje zbog čega je poduzela te
vojne mjere. Nisu primili odgovor na svoje pitanje. Rusi su šutjeli, grozničavo se pripremajući za
rat.
Car Wilhelm je srpnja objavio rat.
Navečer tog dana dočekale su žena i kćerka vrlo uzbuđene pukovnika Steinberga, kad se
vratio kući.
– Oče, kakve nam vijesti donosiš? – zapita Rola, privinuvši se uz oca.
Pukovnik položi ruku oko svoje žene, a drugu oko kćerke. Njegovo odlučno lice poprimilo je
ozbiljan izraz.
– Postaje ozbiljno, mile moje! Sutra će proglasiti mobilizaciju, vjerojatno u cijeloj Njemačkoj.
– A ti ćeš morati otići? – zapita tiho gospođa Steinberg.
– Najkasnije u ponedjeljak, a možda već i u nedjelju.
Rola podigne blijedo lice. Sjetila se nekoga tko će krenuti u rat zajedno s njezinim ocem.
Nekoga tko joj je već odavno položio pred noge svoje mlado srce, a koga je odbijala pomalo
nestrpljivo i lagano mu se rugajući. Sjetila se Hansa Axemberga.
Iznenada ju je srce zaboljelo. Kad bi barem mogla suzbiti suze. Hoće li ga još jednom vidjeti
prije nego pođe? Htjela je to zapitati oca, ali djevojački stid joj zatvori usta. Pomisli da bi tim
pitanjem odala tajnu koju nije željela priznati ni samoj sebi. Tajnu, da je usprkos svojoj obrani,
ipak zavoljela Hansa.
Sjedila je za stolom nasuprot roditeljima i pričala s njima o tome o čemu je pričala cijela
država. Ali njezine su misli uvijek ponovno letjele Hansu Axembergu.
Mobilizacija je objavljena . kolovoza u Njemačkoj, a Rola je saznala od svog oca da će
njegova pukovnija vjerojatno već drugog dana krenuti na granicu.
To je za nju značilo: morat će se rastati od oca i od ljubljenog. Da, iznenada je shvatila da je
već dugo ljubila Hansa Axemberga.
Sad je još mogla čekati na to hoće li još jednom doći da se oprosti, ili će otići bez toga.
Nije mogla povjerovati u to. Čekala je i čekala. Ali dan je prolazio a njega nije bilo. Kakav je
to mučan dan bio! Pritiskao je sve njih poput teškog tereta kojeg se nisu mogli osloboditi. Takvi
sati i dani računaju se poput stotinu drugih.
A Rola je uzalud čekala na nešto što se, po njezinu mišljenju, moralo dogoditi.

Ali večer se spustila a Hans Axemberg nije došao. A sutra je odlazio u rat.
Blijeda lica stajala je kraj prozora svoje sobe promatrajući ulicu. Sjetila se svog posljednjeg
susreta s Hansom. I opet su se porječkali, a on ju je potom šuteći pogledao pogledom koji ju je
čudno uznemirio. Tek nakon nekog vremena rekao je promijenjenim glasom:
– Ne znate koliki mi bol nanosite, inače to sigurno ne biste činili.
Te su je riječi sada bolno mučile i urezale su se u njezino srce. Kad bi barem došao!
Zar je doista želio otići a nju prepustiti njezinim osjećajima?
Ne, itjje više mogla izdržati to mučenje. Morala je neštdf poduzeti. Zidovi sobe kao da su se
primakli jedni drugima želeći je ugušiti. Trgnula se i napustila sobu.
Ne oklijevajući više, kao da ju je nešto magnetično privlačilo, potrčala je niz ulicu do malog
trga. U jednoj od tih kuća stanovao je Hans Axemberg.
Ni sama nije znala što ovdje želi, znala je jedino to da mu ne smije dopustiti otići, a da mu ne
kaže neku dobru riječ. Jednom je morao doći kući, ili ako je bio kod kuće otići. Na to je
namjeravala čekati, ma kako dugo trajalo. Mali je trg bio pust i tih.
Pred kućom Hansa Axemberga počela je šetati između ukrasnih grmova. Ponekad bi zastala i
pogledala prema kući na kojoj su još neki prozori bili osvijetljeni.
Da li je iza jednog od njih stanovao Hans Axemberg?
Nije razmišljala o tome da nije bilo pristojno za djevojku iz dobre kuće čekati pred kućom
mladića. Takve misli nisu imale mjesta u njezinim grudima. Nije razmišljala ni o tome što će
njezina majka pomisliti, ako vidi da je otišla bez pratnje.
Prošlo je četvrt sata, a onda su se otvorila kućna vrata i izašao je onaj na koga je Rola čekala.
Već je bio odjeven u sivu ratnu uniformu.
Rola je stajala kao uzeta. Nije se mogla pomaknuti. On je išao prema njoj, ne zapazivši je
isprva. Tek kad je stao tik pred nju, a svjetlo ulične svjetiljke je osvijetli, trgnuo se i pogledao je.
Iznenada je zastao i duboko uzdahnuo. Promatrao ju je kao da misli da je duh.
Jučer i danas neprekidno je mislio na Rolu, ali nije imao ni minutu vremena da posjeti
Steinbergove. Sad, kad je dovršio s pripremama, ipak ga je čežnja tjerala k njoj. Možda će mu
slučaj pomoći da se uzmogne oprostiti od nje. Tjeran tom nadom krenuo je prema stanu
Steinbergovih.
A sad je Rola iznenada stajala pred njim. Kao ukočena a ipak dršćući od uzbuđenja. Njezine
velike sive oči danas nisu gledale vragoljasto i borbeno kao inače. Cijelo njezino biće odavalo je
nešto bespomoćno.
– Rola!
Tiho je progovorio njezino ime.
Ona je samo nijemo kimnula dopustivši mu da uhvati njezine dršćuće ruke i toplo ih poljubi.
A potom ju je brzo povukao u sjenu drveća.
– Nisam mogla drugačije. Me smijete otići bez pozdrava. Htjela sam vam reći koliko mi je žao
da sam vas mučila i vrijeđala sve to vrijeme. I opet je duboko uzdahnula. Potom se posve smirila
i odlučno se uspravila.
– Da, cijeli sam dan čekala na vas. A kako niste došli, morala sam doći ovamo ja da vas još
jednom vidim.
Privukao ju je k sebi i pogledao joj duboko u oči.
– Rola, znate li kakav ste mi dar dali tim riječima. Zar doista mislite da bih otišao ne oprostivši
se od vas? Sve je to došlo tako iznenada. Sutra moramo otići, to vjerojatno znate. Krenuo sam k
vama, ali nisam znao što bih poduzeo da vas u ovo neuobičajeno vrijeme posjetim. A sad sam vas
zatekao ovdje – pred svojim stanom. Rola, zar to znači da me više nećete mučiti? Da se tvoje srce
napokon više ne odupire? Nema nikoga tko te toliko ljubi kao ja.

Hans je osjećao kako Rola dršće, a zatim je iznenada zajecala.
– Hans, dragi Hans, ljubim te već dugo. Samo što to nisam znala – promuca.
Hans je čvrsto zagrli i privine uz svoje uzbuđeno srce.
– Ljubljena, znao sam da mi se nećeš uvijek moći odupirati. Kad bi samo znala koliko sam
čeznuo za tobom! Ponekad sam vjerovao da to neću dulje podnijeti. Da nije tog rata, tko zna kako
bi me još dugo mučila. – Pritisnuo je usne na njezine meke djevojačke, uvijek i uvijek ponovno.
Zaboravili su da su izmjenjivali poljupce u sjeni drveća, zaboravili su na trenutak da će iza tih
poljubaca uslijediti bolan rastanak. Ukrali su nekoliko trenutaka sreće zavidnoj sudbini.
Potom krenuše rukom pod ruku preko prazna trga, govoreći jedno drugome toliko slatkih riječi
koliko su samo mogli za to kratko vrijeme. I uvijek ponovno vraćali bi se pod sjenu drveća, jer su
morali jedno drugome još nešto reći.
Napokon Axemberg odlučno izjavi:
– Mila moja, u tim velikim trenucima glupo je razmišljati o sitnicama. Poći ću s tobom kući i
još večeras zapitati tvoje roditelje da li bi me prihvatili kao zeta po završetku rata. Da sam to
jučer mogao slutiti, ne bih pustio tu dragu ručicu a da je ne bih privezao uza se ratnim brakom.
Ali sad za to više nema vremena, pa ću se morati pomiriti s time da se samo zaručimo. To će me
štititi poput talismana. Hoćeš li i ti misliti na mene?
– Da, najdraži, znaš da će moje misli uvijek boraviti kraj tebe. Ali ne misli da ću besposleno
sjediti kod kuće. Nisam stvorena za to. Sutra ću se javiti Crvenom križu. Već sam odavno prošla
tečaj bolničarke, a roditelji se slažu s time.
Rukom pod ruku pojaviše se nekoliko minuta kasnije pred Rolinim roditeljima.
Nisu bila potrebna duga objašnjenja. Izmijeniše nekoliko toplih i srdačnih riječi, Rolini
roditelji prihvatili su raširenih ruku budućeg zeta. Ali dogovoriše se da će zaruke objaviti tek po
završetku rata.
Zaručnici bijahu zadovoljni. Nakon kratkog sata punog sreće, došao je gorak rastanak.
Posljednji slatko-gorki poljubac, prigušene riječi oproštaja, a potom se rastadoše, na tko zna kako
dugo.
Gospođu Falkenried pokopaše u tišini. Stigao je i Rainerov brzojav u kojem je javljao zašto ne
može Ritu dovesti kući.
Hasso je napisao sestri toplo pismo u kojem joj je opisao sve pojedinosti bolesti, smrti i
sprovoda njihovetmajke, nastojeći je utješiti.
Sad je ostao s Rosom sam u Falkenriedu. Oboje su osjećali, iako to nisu izgovorili, da to neće
moći dugo potrajati, već da će morati nešto poduzeti.
Hasso je znao, jednako kao i Rose, da kao neženja ne može živjeti s njom u Falkenriedu, sad
kad majke više nije bilo. Zabrinuto je pitao sam sebe: što će biti s Rosom, i kako će imanje moći
bez nje? Iskreno je priznao samom sebi da će mu ona silno nedostajati. Za njega bi bilo najbolje
da je sve moglo ostati kako je bilo. Ali znao je da to nije moguće. Bio je mlad, neoženjen čovjek,
a Rose mlada djevojka.
Prvi je put vidio u Rosi ne samo druga već i mladu ženu. Kao da mu je veo pao s očiju.
Zapazio je da ta mlada djevojka posjeduje čari na koje dosad nije obraćao pažnju.
Da li mu je osjećaj daje zajednički život bio nemoguć otvorio oči, ili se njegovo srce opet
oporavilo nakon razočaranja doživljenog s Natašom, to ni sam nije znao. Znao je jedino to da nije
mogao potpuno mirno sretati Rosu. Što će se dogoditi s njom?
Nije mogao dopustiti da ode s Falkenrieda. Kamo bi i krenula? Možda Riti u Villau?
Dok je još razmišljao o tome, stigle su vijesti o objavi rata u Austriji.
Nije se dakle moglo ni pomisliti poslati Rosu u Villau. A ne bi mu bilo drago kad bi ona
napustila Falkenried, gdje je bila tako neophodna.

U to je i Njemačka objavila mobilizaciju. Upravo je iskušavao svoj najnoviji avion na kojem
je poduzeo neke značajne izmjene. Ponosno se vratio s duga leta i naredio da avion spreme u
hangar.
Odmah je sjeo za pisaći stol želeći obavijestiti generala Bogendorfa kako je sjajan njegov novi
avion. Tek što je dohvatio pero, zazvonio je telefon. Podigao je slušalicu i dobio obavijest da
general Bogendorf želi razgovarati s njim.
– Dragi Falkenried, prije svega javljam vam da će sutra proglasiti mobilizaciju u cijeloj
Njemačkoj.
– Doista?
– Vratit ćete nam se dakle brže nego ste slutili. Htio sam vam to neslužbeno javiti i pitati vas
kako napredujete sa svojim avionom.
– Završio sam s poslom. Upravo sam vam to htio pisati. Novi uređaj sjajno radi, pa će se ubrzo
montirati i na druge avione. Imam dovoljno tih uređaja za dvanaest aviona. – Sjajno, dragi
Falkenried! Stavit ćete nam to na raspolaganje, zar ne?
– To je razumljivo samo po sebi. – Kad ćete doći ovamo sa svojim avionom i novim
uređajima?
– Naredit ću u radionici da ih odmah počnu spremati. Do ponedjeljka će sve biti spremno za
transport, a ja ću doputovati s mehaničarima.
– Izvrsno! Vidim da mogu računati na vas, kao i uvijek. Očekujem vas.
– Možete računati na mene. – To me raduje.
Time je razgovor bio završen.
Hasso je gledao pred sebe čvrsto stisnuvši usnice. Potom je podigao slušalicu telefona i
nazvao svog glavnog montera.
Bez daljnjeg objašnjenja naredio mu je da počne s pripremama za transport uređaja.
– Kasnije ću sam doći, čim uzmognem otići odavde.
Vijest o mobilizaciji nije ga zatekla nespremna. Znao je da će se to zbiti nakon mobilizacije u
Austriji. Znao je da će avijaciji biti potreban čovjek, a on je bio svjestan svoje vrijednosti. Sad je
kucnuo trenutak da se oslobodi osjećaja krivnje zbog one žene. Što će se dogoditi s Rosom
trebalo je odlučiti između danas i ponedjeljka.
Rose je mogla ostati u Falkenriedu, jer će on otići. Brinut će se za imanje, dok njega neće biti.
Ali što će se dogoditi, ako se ne vrati?
Falkenried je bilo nasljedno imanje, a ako on umre bez nasljednika imanje će naslijediti neki
njegov daljnji rođak i Rose više neće moći ostati ovdje. Ostat će sama i napuštena u životu. Hasso
poskoči i poče nemirno šetati po sobi. Nije znao što bi učinio da joj osigura budućnost. AH bilo
mu je jasno, da mora nešto za nju učiniti.
Ostavio joj je poruku da ga ne čeka s večerom jer će se zadržati u radionici.
To su javili Rosi kad se vratila kući. Nije se čudila, jer je znala da Hasso završava novi težak
posao.
I tako je naredila da joj večeru donesu u radnu sobu. Nije bilo potrebno postaviti stol u
blagovaonici. Željela je obaviti još neke poslove.
Hasso se vratio kući tek kad je ona, kao i svako veče, obilazila kuću. Pozdraviše se čvrstim stis
kom ruke.
– Danas si se dugo zadržao na poslu, Hasso? Odvija li se sve po tvojoj volji?
– Sve je svršeno. A ti još ne spavaš?
– Morala sam još nešto unijeti u knjige. Sad za vrijeme žetve preostaje mi malo vremena za to.
Vrlo sam umorna. Hoćeš li večerati?
– Hvala, večerao sam s mehaničarima, jer su morali raditi prekovremeno.

– Zar ti se tako žuri, Hasso? – zapita Rose koja nije ništa slutila.
– Da Rose, moramo raditi i u nedjelju. – Potom joj pruži ruku. – Laku noć, Rose! Umorna si,
pa spavaj dobro!
– Laku noć, Hasso!
Uspela se uz stube u svoju sobu. A on je ostao u predvorju i gledao za njom. Drugog
poslijepodneva je Hasso stajao kraj svog glavnog montera u hangaru. Ugleda iznenada Rose koja
je tužna izraza lica brzo jahala prema hangaru. Krenuo joj je ususret. Već izdaleka je vidio da je
uzbuđena. Slutio je i razlog tome. Rose zaustavi konja pred njim.
– Hasso! – kriknula je. Pristupio joj je i pogledao je.
– Što je, Rose?
uzbuđenja nije mogla odmah progovoriti. Lice joj bijaše blijedo, usprkos brzom jahanju, a on
je zapazio da joj je jedva uspijevalo sačuvati mir. Napokon je procijedila.
– Hasso, izbio je rat s Rusijom. Proglašena je mobilizacija. Upravo je stigao brzojav na poštu.
Srela sam se tamo s Colmarom. On je odmah krenuo na polja da bi to javio ljudima. A ja sam
požurila ovamo da ti to javim.
Na njegovu se licu nije promijenila ni crta.
– Znao sam to već jučer, Rose! To mi je neslužbeno javio general Bogendorf. Stoga ti to
nisam rekao. Ovdje treba sve pripremiti za transport. I automobil ću predati državi.
– A ti, Hasso?
– Otputovat ću u ponedjeljak ujutro. A sad, oprosti, moram se vratiti na posao. Večeras ćemo
više razgovarati o tome.
Brzo joj je pružio ruku i otišao. Uznemirivalo ga je njezino blijedo i uzbuđeno lice. Ali on je
morao sačuvati svoj mir. Rose je još neko vrijeme gledala za njim. Polagano se okrenula i vratila
kući. Pričini joj se kao da joj srce poput kamena leži u grudima.
Stigavši kući, ostalo joj je malo vremena razmišljati o svom bolu. Sa svih strana navaljivali su
ljudi na nju. Zastrašujuća vijest proširila se brzinom vjetra po dvorcu i selu.
– Rat, izbio je rat! – vikali su ljudi.
Ženska posluga trčala je uokolo prestrašena na smrt. Činilo se kao da žele pobjeći od nečeg
užasnog. Muškarci su vijest primili drugačije. Mladi su stajali ozbiljna lica, a stariji, koji su
mislili na žene i djecu, stiskali su šake i zube.
Pomalo se svi vratiše s polja. Upravitelj Colmar je prvi dojahao u dvorište. Bilo mu je blizu
šezdeset godina, pa nije trebao poći u rat. Ali njegov sin morao je poći među prvima.
Fritz Colmar umiješao se mladenačkim uzbuđenjem među ljude. Nije vidio blijedo,
prestrašeno lice svoje majke koja je stajala kraj prozora njihove kuće.
Domahne ocu kapom.
Danas se više nije moglo misliti na redovan posao, iako bi to bilo važnije nego inače, jer još
nije bila obavljena žetva a muškarci su morali otići.
Ljudi su ostali stajati u grupama uzbuđeno razgovarajući, sve dok se Hasso nije vratio kući.
On je govorio ljudima kako to umije čovjek poput njega, mirno i ozbiljno.
– Svi mi, siromašni i bogati, od cara do prosjaka imamo sada samo jednu dužnost. Dužnost da
branimo domovinu. Toj svetoj dužnosti ćemo se svi podvrgnuti. S Bogom za cara i domovinu!
Jednoglasni uzvik odgovori mu na njegove riječi. Hasso zamoli one koji su se morali javiti u
vojsku da priđu upravitelju. Trebalo je utvrditi kad će koji trebati otići.
Danas više nije bilo mnogo mira. Svi su željeli nešto pitati, a za Hassa i Rosu nije bilo ni
trenutka za miržfri razgovor. Ni minute nisu ostali sami do kasno navečer.
Drugog jutra je već veliki broj mladića morao krenuti na put.

Još su se neko vrijeme razgovarali i šalili s djevojkama, zataknuvši zelene grančice za kape
kao da kreću na zabavu. Stariji su još jednom zagrlili ženu i djecu i progovorili nekoliko kratkih
riječi na način ljudi naviklih na teškoće.
I tako je povorka krenula kroz selo, a ovdje-ondje još bi im se poneki pridružio. Žene, nakon
što su se rastale od svojih muževa, krenule su plačući kući. A kad bi se isplakale hrabro bi
stisnule zube i prihvatile se posla. Sad je trebalo raditi dvostruko i marljivo u kući i u staji, a
trebalo je raditi i na komadiću vlastite zemlje. Trebalo je obaviti žetvu, pobrinuti se za stoku i to s
još većim oprezom, jer su ih čekala teška vremena.
Rose je sada, usprkos tome što joj je srce bilo teško, predstavljala pravu blagodat za svoju
okolicu. Išla je od jednog do drugog, pomagala i tješila gdje god je to mogla. Morala je potisnuti
svoj strah zbog Hassa, nije ga smjela čak ni pokazati jer nije imala pravo na to.
Nije imala ni vremena predati se svom bolu. A i Hasso isprva nije imao vremena obratiti joj
pažnju.
Ali onda se približavala nedjelja, pa je nastao mir prije oluje. Preko u hangaru sve je bilo u
redu, a Hasso je mogao odahnuti i odmoriti se.
Prije svega želio je razmisliti o Rosinoj budućnosti. Sjetio se da za svaki slučaj sačini oporuku
kojom će se pobrinuti za nju. Pitao se što bi napisao. A potom osjeti potrebu da o svemu u miru
porazgovara s Rosom.
Znao je da se nalazi preko u sobi za dnevni boravak. Rekla mu je da će biti tamo bude li mu
potrebna.
Kad je ušao vidio je Rose kako blijeda i ozbiljna stoji pred mladim slugom i služavkom.
Frieder i Trina držali su se čvrsto za ruke. Trina je imala oči crvene od plača. Spustila je glavu, a
Frieder je izgledao kao da mu je nelagodno.
Hasso je tiho zastao na vratima, pa je na taj način postao svjedokom onog što se odigralo.
– Htjeli bismo gospođicu zamoliti – govorio je Frieder – da nam dopusti večeras poći
svećeniku. Sutra moram otići, pa ne želim ostaviti Trinu u nevolji. Neka naše dijete, koje će se
roditi oko Božića, ima pošteno ime. Trina se trebala udati za mene, a ja ne želim otići poput
lopova. Govorio sam s gospodinom župnikom. Vjenčat će nas još večeras. Uz to će se vjenčati
još i dva druga para. Bit će to ratna vjenčanja. Trina će ostati kao moja žena. Onda ću tamo biti
na miru, a tako i ona kod kuće.
Rose ga je slušala mirno i ozbiljno. Sad je pružila Friederu ruku i ljubazno mu se nasmiješila.
– To je pošteno od vas, Frieder! Trina je dobra djevojka. Obećavam da ću se brinuti za nju dok
će to biti u mojoj moći. Dakako, još ni sama ne znam što će bvdje biti, pa i sama moram
porazgovarati s gospodinom Falkenriedom. Ali uložit ću dobru riječ za vas.
U to im pristupi Hasso zamišljena lica.
– Sve sam čuo. Pobrinut ću se za Trinu. Kad vas župnik namjerava vjenčati?
– U devet sati! Načelnik će također doći kako bi nas mogao unijeti u matične knjige. Potreban
je samo naš krsni list i moji vojnički papiri. A to smo nabavili.
Hassovo je lice postalo zamišljenije.
– Dobro je, možete otići. I ja ću doći na vaše vjenčanje. Imamo još sat vremena do tada.
Dakle, doći ću u crkvu.
Frieder i Trina odoše držeći se za ruke.
Rose složi novine koje su ležale na stolu i koje je malko prije čitala.
Hasso se naslonio na kamin i promatrao je. Osjeti nešto čudno oko srca. Rose bijaše odjevena
u skromnu, crnu haljinu koja je obavijala njezino vitko tijelo. Svjetlo svjetiljke obasjavalo je
njezinu zlaćanu kosu. Kako je divna bila! To je danas za – Ralna zaručnica pazio prvi put. Tiha
se bol ocrtavala na njezinim čistim crtama, a oči je spustila.

Bila je blijeda. Vjerojatno se plašila za svoju budućnost. Zar je nije ostavljao bespomoćnu jer
je sutra odlazio u rat?
Čudnim osjećajem slušao je malko prije Friederove riječi. Dakle, u selu bijahu tri muškarca
koja nisu željela ostaviti za sobom svoje zaručnice kao djevojke. Htjeli su im dati svoje ime i
pravo udate žene. Pravo žene?
Pogleda Rosu. Nije li to bio znak sudbine? To bijaše pomoć za nju. Zašto se ne bi oženio
njome?
Rose ... njegova žena?
I nehotice se uspravio. To bijaše najjednostavnije i najtemeljitije rješenje pitanja što će biti s
Rosom. Za njega nakon toga neće biti poteškoća.
Zašto se sam nije sjetio toga? Možda stoga, jer je to bilo tako jednostavno.
Da, to će biti najbolje! Onda je zauvijek imala pravo boravka u Falkenriedu. Jer, ako i padne,
njezin bi dom ostao Falkenried, a imala bi i svoj dohodak. Ako se pak vrati iz rata, moći će mirno
živjeti s njom u Falkenriedu. Bila je bliža njegovu srcu od bilo koga drugoga. Razumjela ga je
kao nitko. A nije li bila dražesna, zdrava i poželjna žena?
Nije je ljubio tako kako je nekoć ljubio Natašu. Tako nikada više neće moći ljubiti ni jednu
ženu. Ali Rose mu je bila draga i dovoljno vrijedna da je mogao zamisliti skladan brak s njom.
Ali Rose? Hoće li ona pristati udati se za njega, ako je to tako iznenada zapita?
Nije znao odgovor na to. Žrtvovala se za njega, kao što se žrtvovala i za sve druge u
Falkenriedu. Ali da li bi se htjela udati za njega? Žene su drugačije od muškaraca. A Rose je bila
iznimna žena.
I tako je stajao šuteći kraj nje umjesto da iskoristi vrijeme za razgovor. Ta tišina ispunjavala je
sobu teško pritišćući Rosu. Osjećala je kako joj koljena ^"šću, pričini joj se kao da su je
dotaknula krila sudbine. Bez snage padne na stolicu, pa nagonski stavi novine pred oči ne
mogavši pročitati ni slovca.
– Rose!
Trgnula se. Meko, kao nikad ranije izrekao je njezino ime.
– Što je, Hasso? – zapita tiho.
Brzo joj je pristupio i uzeo joj novine iz ruke.
– Rose, imamo toliko toga reći jedno drugome, a ne nalazimo riječi, sad kad je napokon nastao
mir.
– Da, Hasso! Ponekad se čovjek plaši izreći svoje misli.
– Ne, to kod mene nije slučaj. Zašutio sam stoga što svoju misao nisam mogao odmah odjenuti
u riječi. Ali sad ću to učiniti. Minute su dragocjene, ne smijemo ih potrošiti uludo. Rose, želim
nešto! Molim te za nešto! Posljednjih dana, nakon smrti moje majke, mučila me misao što će biti
s Rosom, a što s Falkenriedom, ako će ona morati otići? Prije nego je rat izbio govorio sam
samom sebi da neću moći i nadalje živjeti kao dosad s tobom u Falkenriedu. Jesi li ti razmišljala
o tome?
Rose duboko uzdahne. Neka bespomoćnost, koju Hasso dosad nije poznavao kod nje,
ocrtavala se na njezinu licu i duboko ga dirnula.
– Da, Hasso, razmišljala sam o tome i govorila samoj sebi da tako dalje neće moći. Nisam
znala što će biti sa mnom. Ali sada kad moraš u rat ostat ću u Falkenriedu i upravljati imanjem
dok se ne vratiš. Taj užasan rat riješio je to pitanje, zar ne?
– Da, Rose, ali samo za slučaj da se vratim. Dok sam živ, bit će ti ovdje dobro. Ali što, ako
poginem?
Rose se trgnula, spustila glavu.
– Neka nas Bog očuva od toga – reče ravnim glasom.

– Treba računati i na to. Ja to činim. Želim te ostaviti u sretnim prilikama, za slučaj moje
smrti.
Rose stisne zube. Zar je njezin život bio važan, ako on pogine?
Nije mu mogla odgovoriti. I tako je Hasso nastavio:
– Napokon sam se dosjetio što treba činiti. Mislim da je to najprirodnije i najpametnije.
– Što to, Hasso? – zapita ga mirno koliko joj je to bilo moguće.
Pokazao je mirno i ozbiljno prema vratima.
– Upravo je odavde izašlo dvoje ljudi. Župnik će njih i još dva para vjenčati. Hoćeš li i ti
krenuti tim istim putem? Rose osta trenutak kao uzeta promatrajući ga širom raširenih očiju, kao
da ga ne razumije. Onda je iznenada ustala i uspravila se pred njim.
– Hasso!
On je čvrsto uhvati za ruke.
– Iznenadila si se, Rose? U vremenu u kojem živimo brzo se donose odluke, i treba odbaciti
sve druge sitne misli. Znam da sam te stavio pred tešku odluku, ali nemam vremena da te dugo
prosim. Spslušaj me, prije nego li mi odgovoriš. Uvijek si mi bila nešto poput sestre i dobra
druga. Strast me nije tjerala na to da učvrstim veze koje su nas povezivale. Znam da me i ti
sestrinski voliš. Za mene bi i to bilo dovoljno da poželim živjeti u braku s tobom i za vrijeme
mira. Vjerojatno bih se toga sjetio i bez rala, kako bih te zadržao u Falkenriedu. Iznenada sam se
toga sjetio, kad sam ugledao Friedera i Trinu kako ovdje stoje držeći se za ruke. Prije svega pak
podsjetila me prirodna želja tog momka da zaštiti svoju djevojku. I ja bih želio tamo vani, poput
Friedera, biti miran, a to mogu samo ako te osiguram za budućnost. To je pak moguće učiniti
samo na taj način da mi pružiš svoju ruku. Ma što se potom dogodilo, Falkenried će ostati tvoj
dom. Vratio seja ili ne, bit ćeš sigurna. Od svih ljudi na svijetu tebe najviše volim. Više nego
svoju sestru. Tople osjećaje koje još mogu pokloniti ženi nakon onog užasnog razočarenja, mogu
dati samo tebi. Vratim li se kući, bit ću sretan što ćeš biti ovdje kraj mene. Zasad nemoraš činiti
ništa do li se udati za mene, kako bi ostala ovdje kao gospodarica Falkenrieda. Tako, Rose, sad
sam ti rekao što mi je ležalo na srcu. A sad mi odgovori želiš li poći sad sa mnom, ruku pod ruku,
i sklopiti sa mnom u seoskoj crkvi vezu za čitav život.
Rose je stajala pred njim spuštene glave. Hassove riječi imale su silnu snagu nad njom. Nije
imala volje do njegove. Iako je znala da je ne ljubi, znala je da je voli više od bilo koje druge
žene. Možda bi u drugim prilikama njezin ponos bio prepreka da dadne svoj pristanak i postane
njegova žena iz milosrđa. Ali sad je ponos nije mogao spriječiti u tome. Hasso je bio u pravu kad
je rekao da u ovo vrijeme nije bilo mjesta za sitnice.
Podigla je glavu i pogledala ga svojim lijepim plavim očima. Njezin pogled bijaše ozbiljan i
tih. Ništa mu ni tog trenutka nije odavalo koliko je čeznula za njim.
Oklijevala je još samo trenutak, a potom uzdahnuvši položila svoju ruku u njegovu.
– Poći ću s tobom, Hasso – rekla je jednostavno i mirno.
On je prihvatio svojim rukama njezinu dršćuću i ozbiljno je pogledao.
– Dođi, Rose, krenimo u crkvu! Hvala ti, što mi povjeravaš svoju sudbinu – izjavi dirnuto.
I tako krenuše, ruku pod ruku, u blago ljetnje veče. Rose u svojoj skromnoj haljini crne boje, a
Hasso u radnom odijelu.
Već izdaleka zapaziše da je seoska crkva bila rasvijetljena i začuše pjevanje. Rose i Hasso
pričekaše u maloj sakristiji, dok pastor nije stigao. Hasso mu izloži svoju molbu. Sjedokosi
gospodin ih ljubazno pogleda i dogovori još neke pojedinosti s njima.
Nakon službe božje, u sakristiju je došao načelnik u pratnji ona tri para zaručnika i njihove
rodbine. Iznenadili su se zatekavši ovdje svog gospodina i gospođicu Rosu, kao četvrti par.

Načelnik je sad obavio svoju dužnost. Kao prvi par zapisao je Rosu i Hassa kao muža i ženu.
Pomalo nesigurnim rukopisom, Rose je unijela svoje novo ime u knjigu.
»Rose Magdalena Elfriede plemenita Falkenried, rođena Lossow«.
To je stajalo crno na bijelo kraj Hassova imena i prezimena i povezivalo ih za cijeli život.
Potom Rose i Hasso krenuše u pratnji ona tri para u crkvu pred oltar.
Svi su ostali na svojim mjestima kako bi prisustvovali tom ratnom vjenčanju. Neka stara
majčica opljačkala je svoj grm mirte i zakitila mladence.
I Rose je dopustila da je njome okiti. To bijaše tako dirljivo i svečano. Oko njih plakale su i
jecale žene duboko uzbuđene, a i poneki muškarac bi kriomice obrisao suzu s oka.
Rose nije plakala. Ali lice joj bijaše blijedo, a morala je stisnuti zube. Osjetila je kako joj je
Hasso stisnuo ruku. Iz te snažne muške ruke širila se snaga na njezinu. Snaga koja je donijela mir
njezinoj duši. Sve to je proteklo kao u snu, a u svijesti joj je ostao samo čvrsti stisak Hassove
ruke. Ali u to je začula riječi koje je govorio stari pastor:
– Dok vas smrt ne razdvoji.
Poput ledena drhtanja te riječi prođoše Rosinim tijelom. Kako je blizu bila smrt tim
mladencima. A ta ruka, koja je sada toplo i čvrsto stiskala njezinu, hoće li to moći i nakon rata?
Rose je kleknula zajedno s drugima i molila svim žarom svog srca:
– Oče nebeski, vrati ga zdrava i živa! Tiho i skromno kročit ću kraj njega, ne zahtijevajući
ništa za sebe. Samo mi ga sačuvaj živa!
U to ljudi zapjevaše:
– Naš je Bog čvrsta tvrđava. – Kad je pjesma zamrla, svečani je čin završio, a četiri ratne
zaručnice napustiše crkvu kraj svojih muževa, u pratnji rodbine.
Prije nego su napustili crkvu, Hasso je pastoru predao izvjesnu svotu novca koju je trebao
razdijeliti onim trim mladim ženama kojima je to doista bilo potrebno.
Hasso i Rose krenuše tiho kući. On je položio njezinu ruku na svoju i tako je kroz šumu
odvede do dvorca.
Isprva nisu mnogo govorili. Tek kad su se pomalo smirili, počeše razgovarati o tome što je još
trebalo učiniti.
Na taj način uspjelo im je ponovno steći duševni mir. Hasso pomisli da je sudbina tihe žene
kraj njega, sada bila nerazdvojivo povezana s njegovom. Bio je zadovoljan, Rosina je budućnost
bila osigurana, ma što se dogodilo s njim. Sjetivši se toga, položi ruku na Rosinu koja je počivala
na njegovoj podlaktici, i nježno je stisne.
– Ne kaješ li se zbog toga što si me poslušala, Rose? Sad si svezana za mene za cijeli život.
– Ne, ne kajem se! Neka Bog dadne da se ni ti nikad^ne pokaješ.
Hasso je pogleda, a srce mu iznenada poče uznemireno kucati. Neki unutarnji sjaj obasjao je
Rosino lice. Iznenada zapazi kako je lijepa, kako čista, tako da nije mogao oči odvratiti od nje.
Rose je koračala pokraj njega osjećajući da bi s njim mogla krenuti i do kraja svijeta, bez
pitanja i bez druge volje do njegove.
Jedno je ipak znala. Morala je biti hrabra, iako se plašila za njega. Nije ni treptajem oka smjela
odati što joj Hasso znači. Mogla je pokazati tople simpatije i sestrinsku zabrinutost, ali ne topli,
uzdrhtali strah zbog njegova ljubljena života. Nije smio pogoditi da ga ljubi, jer to nije ni želio.
Radije će umrijeti, nego mu pokazati ono za čim nije žudio.
Odahnula je i potajno izvukla grančicu mirte iz kose. Sakrila ju je u svoju haljinu da je ne bi
izgubila.
Kraj ulaza u dvorac bijaše živahno. Trina i Frieder požurili su kući s ostalom poslugom koja je
bila u crkvi. Svima su ispričali da su se gospodin i gospođica vjenčali zajedno s njima,
jednostavnim ljudima.

Ta je vijest doprla i do kuće upravitelja. Gospođa Colmar je tamo sjedila uplakana lica, a
njezin muž je naslonio glavu na ruke i gledao pred sebe kao da gleda u neprijateljsku zemlju. Ali
kad je stigla Trina i bojažljivo zakucavši ušla da im javi novost, njih se dvoje trgnuše iz
razmišljanja i krenuše također pred dvorac kako bi čestitali mladom paru.
Nije bilo vesele i bučne svečanosti. Tiho i ozbiljno zahvališe se Hasso i Rose na čestitkama, pa
stisnuše pružene ruke.
– Neće biti proslave, vrijeme je za takvo što i odveć ozbiljno. Ali ako Bog dadne, proslavit
ćemo to po završetku rata – rekao je Hasso.
Pozvao je upravitelja i njegovu ženu na večeru.
– Pri tom možemo još jednom sve dogovoriti. Iako moja žena ima punomoć u svemu, ipak
treba neke stvari i dogovoriti.
Rosi je čudno zazvučalo u ušima, kad ju je Hasso prvi put nazvao svojom ženom.
Crvenilo joj udari na obraze a oči je spustila. Nije još mogla shvatiti da je sada bila Rose
Falkenried, gospodarica imanja.
Drugog dana morali su se oprostiti.
Rose je imala mnogo posla. Svi koji nisu znali što bi činili, dolazili su k njoj. I tako su Hasso i
ona jedva uspjeli jedno drugom poželjeti dobro jutro. Kratko prije Hassova odlaska, sjedili su
opet zajedno u sobi za dnevni boravak. Napokon su imali vremena misliti samo na sebe. Hasso se
nagne naprijed i dohvati Rosinu ruku. Na njegovu inače tako odlučnom licu ležala je neka čudna
mekoća.
– Na sreću, imamo nekoliko mirnih minuta za sebe, pa ćemo se moći oprostiti bez svjedoka.
Rose je ostavila svoju dršćuću ruku u njegovoj, ali ga-nije gledala.
– Ali nisam o tome želio razgovarati s tobom. Rose, hoćeš li mi pisati?
– Da, Hasso, o svemu što će se događati. A ti? Hoćeš li mi ti ponekad pisati, barem nekoliko
kratkih riječi? Htjela bih znati da li si zdrav.
Njezin je glas umalo nije izdao. Govoreći to plašljivo je podigla pogled.
– Dakako, pisat ću ti čim budem mogao. A ti ćeš javiti Riti da si se udala za mene, zar ne? Rita
će se radovati. Znaš da te voli.
– Da, znam! Sirotica! Sigurno se neizmjerno plaši za svog muža. A sirota Josepha – i njezin je
muž otišao. Kako je teška sudbina tih mladih ljudi.
– A naša, Rose? Nismo li mi mladi par? Zar ne žališ malko i zbog nas?
Rose iznenada porumeni. Plašljivo izvuče svoju ruku iz njegove. Ustane i priđe prozoru. I on
je ustao i krenuo za njom.
– Dakle, Roso! Tako nijema! Ne misliš li da će mi rastanak s tobom bili težak? Mnogo si mi
značila u posljednje vrijeme. To vjerojatno znaš? Nije mogla odgovoriti. Ni jedna riječ nije
mogla prijeći preko njezinih usana. Suze joj se popeše u grlo. Nije smjela zaplakati. Plašila se da
bi se mogla odati.
Borila se sama sa sobom kao s neprijateljem, pa je nijemo odmahnula glavom. Kad je
dohvatio njezinu ruku, zapazio je da Rose dršće po svom tijelu zbog suzbijena uzbuđenja. To
uzbuđenje je dijelila s njim. I Hasso iznenada više nije bio miran i sabran.
– Pogledaj me još jednom za rastanak, Rose! Čini mi se kao da su mi se oči otvorile. Kako
sam slijep dosad bio! Kakav glupan! Pogledaj me Rose, jer uskoro moram otići!
Tog trenutka, sva njezina bol i sv» njezina ljubav ležali su joj u očima. Nije mogla drugačije.
Ponos više nije vladao njome. Ono što je sve te godine skrivala pred njim, sad mu je otkrila. Nije
znala da se odala. Ali on je tog trenutka spoznao njezinu tajnu i tako je razotkrila pred njim cijelo
svoje biće. Iznenada je shvatio da ga je ljubila već i onda kad se želio zaručiti s Natašom.

Stajao je pred njom potresen i dirnut. Uronio je u Rosine oči koje su mu odale tajnu njezine
duše.
Tako su dugo stajali. A kako dugo, nije znalo ni jedno od njih dvoje.
Ali prije nego li je Hasso uspio nešto reći začu se kratko kucanje na vratima i upravitelj se
pojavi na pragu. – Vrijeme je gospodine! Njih se dvoje trgnuše.
Hasso se silom pokušao smiriti, pa je krenuo prema vratima u pratnji Colmara.
– Dođi, Rose, ljudi čekaju! – reče tihim glasom. Ali prije nego li je stigao do vrata, zastao je.
Colmar je izašao i oni su opet bili sami.
Hasso se okrenuo prema Rosi. Ona je nesigurnim kcfrakom došla do sredine sobe i sad je tu
stajala. Grlilo se kao da će pasti, da je noge više ne nose. Bijaše smrtno blijeda, a bol rastanka
tresla ju je poput snažne groznice.
Hasso se iznenada našao kraj nje i obuhvatio je svojim jakim rukama. Njegovi pravi osjećaji
silom provališe iz njega.
– Ne, Rose, ne mogu tako otići od tebe. Moram ti reći da te ljubim, samo tebe, lijepa moja
Rose! To sam spoznao tek sada. Ali to je već dugo ležalo u meni. Već te dugo ljubim, Rose! To
sad znam. Ljubim te već prije nego sam to shvatio. Ja glupan, slijepi glupan! A sad moram otići,
slatka moja ženice! Rose, kako mi je teško oprostiti se od tebe! Ali kad se vratim, a vratit ću se,
onda ćeš spoznati kako je duboka i žarka moja ljubav. Sve drugo leži za mnom, sve što je nekoć
bilo u mom srcu. U njemu je samo tvoja slika, a ja ću je ponijeti sa sobom. Rose, reci mi samo
jednom u tom slatko-gorkom trenutku rastanka, što osjećaš za mene u duši. Reci mi istinu, Rose!
Rose je ležala na njegovom srcu i pogledala ga, kao da gleda divno čudo. Dršćućim, ali toplim
glasom, punim neizmjerne nježnosti, rekla je:
– U mojoj duši živiš samo ti, ljubim te! Uvijek sam te ljubila i ljubit ću te za vječnost. To je
trebalo ostati skriveno, jer sam znala da me ne ljubiš. Ali sad želim i mogu ti reći istinu. Ponijet
ćeš moje srce sa sobom, a ako mi se ne vratiš onda ni ja više ne želim živjeti.
Zajecavši bacila mu se u zagrljaj, kao da ga je morala zadržati.
Hasso ju je čvrsto privinuo uza se. A njihove se usne nađoše u toplom poljupcu. Blaženstvo joj
ispuni srce. Duboko uzdahnuvši pogladi je nježno po zlaćanoj kosi.
– A sad bih trebao napustiti svoju slatku ženu? – zapita. Još ju je jednom poljubio. Potom se
uspravio, položio ruku oko njezina vitka tijela i rekao, nastojeći se smiriti: – Dođi, slatka moja
Rose! Moramo biti hrabri, i prevladati ono što nam rastanak čini teškim.
Poveo ju je među ljude, koji su čekali da se oproste od njega. Frieder je čekao kraj automobila.
Trebao je s Hassom otputovati u Berlin. Hasso je odlučio zamoliti da mu bude posilni.
Trina je uplakanih očiju stajala kraj Friedera.
– Budi hrabra, Trina! – dovikne joj Hasso. – Vratit ćemo se! Brzo je stisnuo ruke koje su se
pružale prema njemu i uskočio u automobil. Bijaše odjeven u sivu ratnu uniformu. – Do viđenja,
ljudi! – A potom pogleda još jednom Rosu. Stajala je na stubama među ljudima, visoko se
uspravivši. Ruku je pritisnula na srce promatrajući ga čeznutljivom ljubavi, kao da je morala
zauvijek upiti u sebe crte njegova lica.
Tad se nije mogao obraniti. Iskočio je iz kola, potrčao do nje, zagrlio je i toplo poljubio.
– Misli na mene, i često mi piši, ljubavi! I ja ću to činiti – šapnuo joj je.
Skočio je natrag u kola.
– Krenimo! – naredi.
Poslednje mahanje rukom, i kola nestadoše.
Rose se teškim korakom vrati u kuću. Krenula je u sobu za dnevni boravak u kojoj ju je malko
ranije Hasso ljubio. Tamo je neko vrijeme mirno stajala. Iznenada je pala na koljena i sklopila
ruke.

– Bože, vrati mi ga! Nisi nas spojio da nas ponovno razdvojiš – molila je toplo, a suze joj
potekoše niz obraze.
Nije imala mnogo vremena predati se svom bolu. Dužnost ju je zvala.
I dok je marljivo radila, uvijek je ponovno čula. Hassove nježne tople riječi, tako da je
ponekad morala osluškivati svoju dušu.
Postala je tako bogata, tako neizmjerno bogata stekavši ljubav kojoj se ranije nije smjela
nadati.
Čežnja za ljubljenim čovjekom više joj neće dati mira.
– Hasso, moj Hasso, neka te Bog čuva! – šaptala je često.
Rose je imala mnogo teških dužnosti. Prije svega trebalo je završiti sa žetvom, a nedostajali su
potrebni ljudi. Onim muškarcima, koji su preostali, pomagale su žene i djeca, ali ipak nije bilo
moguće svladati sav posao.
Kad je Rose u Colmarovoj pratnji krenula u grad, čula je da su se u velikim gradovima mnogi
studenti, učenici i nezaposleni javili kao ispomoć pri žetvenim radovima.
U gradskoj upravi obećali su joj da će joj pomoći. Na putu kući, Rose je dogovarala s
Colmarom kamo će smjestiti ljude koji će doći pomoći pri žetvi.
– U najgorem slučaju smjestit ćemo ih u hangar. Tamo ima mnogo mjesta, jer je prazan –
govorila je Rose.
Kad bi joj ljudi sada govorili »gospođa«, činilo joj se kao da se Hasso nalazi pokraj nje.
Hassova žena! Nije li to bila predivna sreća? To više, što je znala da je Hasso ljubi. Da li je
itko mogao biti bogatiji i sretniji od nje.
Osjećala je kako joj snage rastu u saznanju te sreće. A njoj je to bilo potrebno, jer je doista u to
vrijeme imala mnogo odgovornosti.
Dakako, da su se vijesti čule i u tom tihom selu. Vijesti da je u rat ušla ne samo Rusija, već i
Francuska i Engleska te Belgija. Crna Gora postala je saveznikom Srbije, a napokon je još i Japan
poslao Njemačkoj ultimatum zbog Kiaučua.
Žene su se plašile, ali muškarci su se ponosno uspravljali. Nakon nekog vremena, Rose se kod
Colmara raspitala za njegovu ženu. – Teško joj je što je njezin sin jedinac otišao. Svake noći
muče je užasni sni, ukoliko uopće može zaspati. Možda biste mogli jednom razgovarati s njom.
Žena bolje razumije jedna drugu. A vi ste tako razumni.
– Večeras ću doći na razgovor k vama, gospodine Colmar! Možda ću moći utješiti siroticu. A
sad imam dobru vijest za vas. Danas poslijepodne stići će dobrovoljci.
– T'je dobro! Posljednji je trenutak. – Znam! Je li sve spremno, kao što smo dogovorili?
– Da, preko u hangaru možemo smjestiti stotinu ljudi. A i u selu ima mjesta za stotinjak.
– Dobro! Bude li potrebno možemo ih smjestili i u gostinjske sobe u dvorcu. Sad ćemo
svježim snagama pokušati završiti sa žetvom. Konje će zamijeniti volovi. Ne smijemo izgubiti ni
vlat. Na sreću ove će godine žetva biti dobra.
– Nadajmo se da će vrijeme izdržati.
– I da ćemo iduće godine moći obraditi polja u miru.
– Neka Bog dadne!
Rose pođe u kuhinju, kako bi dogovorila sve o ishrani dobrovoljaca. Ništa im nije smjelo
nedostajati.
U četiri sata stigao je vlak kojim su se dobrovoljci dovezli. Skupili su se na trgu pred dvorcem.
Mladići i stariji ljudi, studenti, učenici i nezaposleni.
Rose je u društvu upravitelja pošla među ljude. Morala im je reći nekoliko riječi, a učinila je to
na miran način koji joj je bio svojstven.

– Zahvaljujemo vam svima srdačno što ste došli da nam pomognete. Molim vas, da se
pokorite naređenjima upravitelja Colmara! Gospodar ovog imanja morao je krenuti u rat zajedno
s mnogim našim ljudima. Žetva ne smije propasti, jer je ona dvostruko važna u danima nevolje.
Svaki koji će nam pri tom pomoći čini uslugu ne samo meni već i domovini. Budite nam iskreno
dobrodošli! Upravitelj će vas odvesti do vaših smještaja. Koliko smo mogli, pobrinuli smo se za
sve. To ćemo činiti dok god nam budete pomagali. Sutra ujutro počet ćemo s radom. Ako netko
od vas ima neku želju ili molbu, neka se po završetku posla obrati meni ili gospodinu upravitelju.
Svi zatim krenuše do velikih posuda s bijelom kavom. Na stolovima su stajala brda kruha s
maslacem.
Ljudi počeše pjevati, dok su uzimali hranu. Veselo su pomagali pri postavljanju velikih
posuda s kavom.
Nakon što su se nahranili, krenuše onamo gdje će biti smješteni. Najradije bi svi ostali u
hangaru, pa su odlučili stisnuti se.
Drugog jutra, krenuli su rano na polja.
Mladi ljudi zapaziše da poljski radovi baš nisu bili laki. Prvo veče krenuše umorni na
spavanje, a drugog jutra su ih boljele sve kosti. Ali ubrzo su se privikli na posao, pa su dobro
raspoloženi nadvladali teškoće.
I tako su žetveni radovi napredovali po dobrom vremenu na Rosinu radost. Rose je mogla
svom mužu javljati dobre vijesti o tome.
Prvih dana stigla je kratka vijest od njega, napisana u ukradenoj minuti. Ali iako je to brzo
napisano, ipak je našao riječi ljubavi. Ta njegova kratka pisma Rose je čuvala kao dragocjenost.
»Moja ljubljena Rose! Imam vremena samo za nekoliko riječi. Sutra krećem na zapad. Ne
možeš zamisliti kakvo oduševljenje vlada u Berlinu. Hrabro krećemo u rat. Pobjeda ili smrt. Tako
čujem sa svih strana. Želio bih ti toliko toga reći što nisam uspio, jer nisam bio svjestan svojih
osjećaja. Ne možeš zamisliti s koliko čežnje mislim na tebe. Sad tek znam što značiš za mene.
Moja žena – moja ratna zaručnica – hoću li te jednog dana smjeti grliti? Zbogom, Rose, ljubim
te! Ljubim tvoje lijepe, drage oči, tvoju zlaćanu kosu! Zbogom, Rose! Tvoj Hasso.«
Drugo Hassovo pismo stiglo je iz Aachena.
»Moja Rose! Upravo sam primio tvoje prvo, drago pismo. Mnogo sam bolje sreće od svojih
drugova koji još nisu primili vijesti od kuće. Moja pisma idu zajedno s pismima generala
Bogendorfa, pa ih brže dostavljaju. Nadam se da ćemo na taj način biti redovito u vezi. Dakle,
kod kuće je sve u redu, a moja Rose obavlja svoju dužnost gospodarice Falkenrieda. Misliš li na
mene, ljubljena ženo? Moja žena, Rose! Da si to barem doista! Tako sam dugo trčao uokolo
svezanih očiju. Bio sam budala! Piši mi ubrzo opet! Ali za danas je dosta. Upravo se spremam na
let svojim avionom. Čuvaju ga poput sirovog jaja. Moji monteri rade vrlo naporno kako bi
aparate koje smo ponijeli sa sobom iz Falkenrieda stavili u druge avione. Svi vjeruju da će to biti
od neprocjenjive važnosti. Zbogom, moja Rose! Hans Axemberg leti sa mnom. Imaš li vijesti od
Rite? Zbogom, moja draga! Ljubim te! Kad bi barem bila kod mene! Tvoj Hasso.«
Kako je sretna bila Rose s tim pismima. Kako su je usrećile njegove riječi, koje su joj tako
jasno odavale da je ljubi.

Hasso Falkenried stajao je pred generalom Bogendorfom koji mu je upravo izdao opasan
nalog. Hasso je trebao preletjeti francusku tvrđavu, pa krenuti daleko u neprijateljsku zemlju i
pregledati francuske obrambene položaje. Duljina tog leta bijaše kilometara.
Hasso je imao do drugog jutra vremena za pripreme. Morao je prostudirati do najsitnijih
tančina karte tog područja, a zapamtiti najvažnije. Time se bavio do pola noći. Potom je napisao
Rosf kratko pisamce.
Zatvorio je oči kako bi se mogao bolje prisjetiti na zagrljaj prije njegova odlaska, na sretan sjaj
u njezinim očima. Svom silom obuzela ga je ta nova, čista ljubav. Pričini mu se kao da ju je
oduvijek ljubio.
Kad se sad sjetio toga da je vjerovao kako nikada više neće moći ljubiti, morao se nasmijati
samom sebi.
Pritisnuo je usnice na pismo koje je napisao. Želio ga je sutra poslati.
Prt prvom kukurijekanju pijetla, skočio je s kreveti i požurio se spremiti. Kad je izašao,
Axemberg mu je već prilazio.
Šuteći stisnuše ruke jedan drugome i krenuše do aerodroma. Tamo je već sve bilo spremno.
Hasso i Hans zauzeše svoja mjesta, nakon što je Hasso još jednom sve pregledao.
– Krećemo!
Avion poče rulati po pisti, a potom se polagano uzdigne, u smjeru zapada. Za pola sata popeli
su se na visinu od . metara. Potom počeše letjeti prema tvrđavi.
Uskoro zapaziše mali crni oblak, znak da su Francuzi pucali na njih. Stoga se popeše više.
Ipak vatra nije prestajala, ali bijaše bezuspješna. Ni Hans ni Hasso nisu se dali uznemiriti.
Hladnokrvno su vršili izviđanje. Axemberg je ucrtao na karti položaj neprijatelja. Letjeli su sve
dalje.
U to Axemberg ugleda u blizini francuski avion. Letio je ravno prema njima. Francuz je
nastojao da ih nadleti i baci bombu na njihov avion. Ali Hasso gaje spriječio u toj namjeri. Tvrda,
okamenjena lica sjedio je za upravljačem, a njegove su oči gledale prodorno poput očiju sokola.
Sad je krenuo u napad i pogodio francuski avion, tako da se taj morao početi spuštati.
Hasso je hladnokrvno i mirno nastavio let. Izraz njegova lica nije se izmijenio, samo što su
njegove oči gledale još smjelije. Hassov avion se sjajno držao. Napokon su ugledali vojsku čiji
položaj su trebali, ustanoviti. Kretala se od jugozapada prema sjeverozapadu. Sad je Hassov
avion dokazao što može. Nekoliko je puta preletio preko neprijateljskih trupa, a Axemberg je sve
bilježio. Tek kad su već krenuli natrag, zapazila ih je francuska pješadija, i počela pucati po
njima. Hasso je nepomično sjedio za upravljačem. Jednom je zapazio da se avion lagano trgnuo.
Krila su dobila nekoliko pogodaka. Hasso podigne avion nešto više, ali ne mijenjajući smjer.
Zadatak kojeg su ta dva smjela pilota trebala izvršiti bio je obavljen. Vraćali su se kući.
Nakon pet sati leta vraćali su se na svoj aerodrom. Prizemljili su bez poteškoća. – Hasso i
Axemberg odmah su krenuli do generala Bogendorfa kome su se trebali javiti. Pažljivo ih je
saslušao. Kad su završili, stisnuo im je ruke.
– Hvala vam, gospodo! A sad se odmorite nekoliko sati! Potom vas čeka novi zadatak. Do
viđenja, gospodo!
– Do viđenja, ekselencijo!
Na zapadu je pobjeda slijedila za pobjedom, iako je njemačka vojska morala povrijediti
neutralnost Belgije, kako bi preduhitrila Francusku i Englesku. Francuska je vlada pobjegla u
Bordeaux, a belgijska u Antwerpen.
Nakon teških iskušenja, postignute su i pobjede na ruskoj granici.
Sve te vijesti dopirale su i do Rose u Falkenried, ali i u Hohenegg, gdje su boravile Rita i
Josepha, tješeći se uzajamno. Stalno su se dopisivale.

Žetva je bila obavljena u Falkenriedu i pšenica spremljena. Dobrovoljci su marljivo radili, dok
sve nije bilo pod krovom.
Nakon njihova odlaska, u Falkenriedu je postalo još mnogo tiše. Ovdje se rat nije zapažao. Da
novine nisu donosile uzbudljive vijesti, i da mladići nisu nedostajali, sve bi bilo kao usred mira.
Čovjek na koga se čekalo s najviše uzbuđenja i nestrpljivosti bijaše poštar. I u dvorcu su ga
svakog dana čekale čeznutljive oči Rose Falkenried.
Prije nego li je starac stizao, već su žene stajale kraj puta i čekale ga. I Rose je već gledala da
li dolazi, dok je Trina najčešće stajala kraj nje i potrčala do poštara, kad bi se taj pojavio.
Rose se sprijateljila s one tri zaručnice, a najviše s Trinom. Činilo joj se da Trini i Friederu
mora zahvaliti što se Hasso odlučio na vjenčanje.
Rose je zadržala Trinu kao svoju sobaricu, kako ne bi trebala obavljati težak posao. Pomagala
joj je pri pripremanju njezine skromne opreme. Kad se Frieder vrati, dvoje mladih će stanovati u
stanu u potkrovlju upraviteljeve kuće i služiti u dvorcu.
Rose je na taj način pružala svima utjehu i pomoć, iako se neprekidno brinula za ljubljena
čovjeka. Znala je da mu prijeti tisuću opasnosti. Letio je hrabro i smjelo u neprijateljskoj zemlji
iznad glava neprijateljskih vojnika.
Pisao bi joj ponekad o takvim letovima iznad neprijateljskih utvrđenja koja je morao izviđati.
Iako je o tome pisao kao da nije ništa opasno, ipak je Rose znala da se svakog puta radilo o životu
ili smrti.
Ništa joj nije pomagalo svladati strah osim molitve i rada, sve dok ne bi na smrt umorna pala u
postelju.
Kadgod bi mogao, Hasso je pisao Rosi. Sve sto je osjećao u svom srcu za nju, povjeravao bi
tim kratkim pismima. Ali ponekad su ona bila i duga. Jedno je glasilo:
»Moja ljubljena Rose, danas imam dan odmora. Želim s tobom razgovarati o budućnosti.
Tako je lijepo razmišljati o mirnoj budućnosti. Posebno, o budućnosti s tobom u sretnoj vezi.
Ukoliko budeš nakon žetve imala nešto više vremena, uredi majčine sobe za sebe. Tamo ćeš
stanovati kao gospodarica Falkenrieda. Neka za mene urede bivše očeve sobe. Zamišljam divnim
da ćemo zajedno moći raditi, a navečer držeći se za ruke šetati našim parkom. Ako se vratim
kući, Rose, moraš odjenuti bijelu haljinu. Uvijek te takvu vidim u mislima. Onda ću ti šaptati u
uho male ludosti. Kad bih te barem mogao zagrliti i poljubiti ti usne. Pogledati ti duboko u oči.
Molim te, pošalji mi svoju fotografiju! Znam da postoji jedna tvoja slika koju je Rita snimila.
Stajala si odjevena u bijelu haljinu na vratima parka. Ta mi se slika sviđala, iako sam u to
vrijeme još bio slijep. Molim te, pošalji mi je u tvom idućem pismu, kako bih je mogao nositi uza
se.
Na žalost, dosađuju nam strijelci iz zasjede. Mnogi naši su stradali od njih. A u takvim je
slučajevima teško obuzdati bijes naših ljudi.
Umalo što i Axemberg nije stradao. Neko veče smo došli u selo. Bili smo žedni pa smo
zamolili vodu. Hans i ja bijasmo sami. Pokazali su nam bunar u dvorištu. Hans je potrčao prema
njemu, a ja sam polagano krenuo za njim. Ugledao sam uto na prozoru u prizemlju kuće mladu
ženu. Držala je revolver u ruci i uperila ga na Axemberga. Skočio sam prema njoj i izbio joj
revolver iz ruke. Pucanj je planuo, ali nije nikoga pogodio. Da smo javili što se dogodilo,
ustrijelili bi je. Naredili smo samo neka je čuvaju. Takvih se stvari događa na tisuće. Najvažnije
je da ne govore za nas kako vodimo okrutan rat. Ali dosta za danas. Ne zaboravi mi poslati sliku!
Reci Tri ni da Frieder stoji pred mojim vratima i pjeva: »Kako sam te mogao napustiti?« Možda

zna koga on time misli. Vrlo je dobar i pouzdan čovjek, i meni vrlo odan. Zbogom, slatka moja
ženo! Tvoj Hasso«
Došli su dani u kojima su se teška krila sudbine jasno osjetila. Ranjenici se počeše vraćati
kući. Oni, koji su bili lakše povrijeđeni, pa su nosili ruku u zavoju, ali i oni koje su otpustili kao
bogalje. Uz to je stigla vijest da je pao muž jedne od ratnih zaručnica.
I veseli, objesni Fritz Colmar pao je na ruskoj fronti. Rose je čula vijest o Fritzovoj smrti.
Colmar, koji je sam bio duboko povrijeđen smrću svog sina jedinca, došao je Rosi da je zamoli
neka pođe k njegovoj ženi. On se nije usudio javiti joj za smrt sina.
Pružio joj je obavijest koju je primio. Fritz Colmar je zajedno s nekoliko drugih vojnika branio
zastavu svoje pukovnije. Kao posljednji privukao je zastavu k sebi, iako je bio teško ranjen.
Umirući, pao je na zastavu i nakvasio je svojom krvlju.
Otac je, usprkos tuzi, bio ponosan na sina, iako se tog trenutka mogao predati samo boli. Ali
siromašna majka! Rose je teška srca pošla do nje, kako bi joj što obazrivije javila tu vijest.
Rose je nije mogla utješiti, jer je shvatila da utjeha nije bila moguća i da se bol prvo trebala
smiriti.
Kad se gospođa Colmar pojavila nakon nekoliko dana, kosa joj je potpuno posijedila. Još
uvijek nije uspjela zaplakati. Nitko joj se nije usudio pristupiti. Ta okamenjena bol bijaše užasna.
Najviše je patio upravitelj. Rose ga je morala tješiti kako je mogla.
– Ostavite ženu da se smiri. Njezina je duša bolesna, pa se mora polagano oporaviti. Vama je
taj gubitak težak, ali možete se tješiti time da je vaš sin pao kao junak. Ali takva utjeha ne postoji
za majčinsko srce. Strpite se!
Potom je Rose pošla do mlade žene koja je postala udovica. Zatekla ju je udruženu sa ženama
koje su plakale i jadikovale, i još je više uzbuđivale.
Rose ih je smirila.
– Prođite kući, i ostavite ubogu ženu. Ne možete joj nomoći. Mora se smiriti. Kad se smiri,
vratit ćete se i tješiti je. Svojim je suzama još više uzbuđujete.
Žene nijemo odoše.
Zar nije i ona svakog trenutka mogla primiti istu vijest? I stoga što je bila tako puna
razumijevanja i suosjećanja, imala je i snagu da tješi.
Zaklonjen u dolini, daleko u neprijateljskoj zemlji, nalazio se njemački aerodrom. Desno od
njega prostirao se logor njemačke vojske.
Dok su se vojnici odmarali, ovdje su se već obavljale pripreme za drugi dan. General
Bogendorf i pukovnik Steinberg stajali su kraj Hassa i Hansa uz avion spreman za let. Pred tom
dvojicom bio je težak zadatak. Trebali su odletjeti nad Pariz, i upravo su primili potrebne
naredbe.
Čvrstim stiskom ruke, general Bogendorf se oprostio od njih dvojice. I Hasso i Hans istaknuli
su se do sada u letovima, pa su obojica bila odlikovana Željeznim križem. Danas su ponovno
morali dokazati svoju hrabrost i neustrašivost. Hasso se iza Hansa popeo u avion. Polagano su se
počeli uzdizati.
General Bogendorf i pukovnik Steinberg vratili su se u logor. Na ulazu u bolnički šator stajala
je mlada sestra Crvenog kriza. Kestenjaste kovrčice provirivale su joj ispod bijele kapice.
Ta mlada sestra bijaše Rola Steinberg. Promatrala je avion, pa nije zapazila da je otac stao kraj
nje. Tek kad ju je uhvatio za ruku okrenula se prema njemu.
– Ti, oče!
Pukovnik Steinberg se nasmiješi i pogleda njezino dražesno lice.

– Možeš li se napokon odmoriti nakon teška rada? – zapita je.
– Da, oče, samo trenutak. Htjela sam udahnuti malko svježeg zraka. A i uzlijetanje me
zanimalo. Zar ne, Hans i kapetan Falkenried su u tom avionu?
– Da, Rola! Možeš bitj ponosna na Hansa. Vrlo je sposoban i smion oficir, pa ne zaostaje
mnogo za kapetanom Falkenriedom.
– Sad me dvostruko veseli što sam prodrla do vas.
Pukovnikovo lice postade ozbiljno.
– To bijaše protiv našeg dogovora. Nisi se smjela dobrovoljno javiti na tako opasno mjesto.
– Ne ljuti se na mene! Znala sam da ste ti i Hans ovdje. Nisam se mogla oduprijeti iskušenju.
Tko zna, kad će se opet pružiti prilika da se vidimo. – Ipak to nisi smjela učiniti. Zahtijevam ela
se sutra ujutro vratiš s transportom ranjenika. Nemam mira, kad znam da si tako blizu bojnog
polja. Vjerojatno će već sutra doći u blizini do velike borbe. Moram znati da si na sigurnom. Sjeti
se Hansa. Njemu je potreban njegov mir.
– Zna li Hans da sam ovdje? – brzo zapita Rola.
– Ne! To sam mu prešutio. Uznemirilo bi ga.
Danas navečer, ako se vrati zdrav i čitav, reći ću mu to. Ali prije toga mi moraš obećati da ćeš
se sutra vratiti s ranjenicima u glavnu bolnicu.
– Da, oče! Dajem ti svoju riječ! A sad dođi našim ranjenicima i reci im koju dobru riječ. Svi
su oni hrabri.
Liječnici i sestre bijahu još uvijek zaposleni. Pukovnik Steinberg pristupio je svakom
ranjeniku, i gdje je to bilo moguće rekao mu nekoliko ohrabrujućih riječi.
Pristupili su i postelji u kojoj je ležao ranjenik kome je sestra upravo pružala piće. Ta je sestra
bila poprilično jaka i nezgrapna. Imala je crvenkastu kosu, sunčane pjegice i tamne oči.
Kad je pukovnik u društvu kćerke pristupio postelji, sestra je pristojno pozdravila. Potom se
očigledno zaposlena, okrenula teškom kretnjom pristupivši drugom krevetu. Dok je tamo tiho
govorila s ranjenikom, nestalo je tvrdih crta njezina lica, pa je djelovala iznenađujuće mlado.
zadatak, pa mu je potrebna Rola je zamišljeno gledala za njom, a kad se udaljila, rekla je tiho:
– Ne znam, oče, na koga me podsjeća ta sestra Magda. Kad sam je jučer ugledala ovdje,
počela sam razmišljati o tome, gdje sam već vidjela to lice.
Pukovnik brzo pogleda sestru s pjegicama:
– Ja je nikada nisam vidio.
Rolu je to umirilo, pa je krenula dalje, čineći svoju dužnost. Sestra Magda je nekoliko puta
pogledala prema pukovniku i njegovoj kćerki. Kad su mirno krenuli dalje, ne obraćajući joj
pažnju, odahnula je i nastavila svojim poslom.
Posao u bolničkom šatoru bijaše naporan za liječnike i sestre. Radili su zajedno. Rola pri tom
nije zapazila da je sestra Magda izbjegavala susret s njom. Zaboravila je da ju je lice sestre
podsjećalo na nekoga.
Hasso i Hans vratiše se, pa su ih radosno dočekali. Prepustili su avion monterima i odvezli se
u logor do generala Bogendorfa da mu podnesu izvještaj.
Ovaj ih je dočekao u svom šatoru. Nagnuvši se nad karte, smjeli avijatičari izvjestili su ga o
svom posjetu Parizu. Pred Parizom počeo je pravi lov na njih, pa je metak čak prošao kroz
Hassov rukav. Ali oni su se ipak izvukli zdravi i čitavi, nakon što su ispunili svoj zadatak.
General Bogendorf im je stisnuo ruke, kad su završili s izvještajem.
– A sad se odmorite do zore, gospodo! Hans je otišao od generala nekoliko minuta prije Hassa.
Kad je izašao pristupio mu je pukovnik Steinberg. Prije ga je uspio pozdraviti samo u prolazu.
– Je li sve u redu, Hans? – zapita tiho.
Kad su bili sami, pukovnik mu se uvijek obraćao tako intimno, gledajući u njemu svog zeta.

Hans se veselo smijao i ispričao ukratko kako se let bdvijao.
– Nije tako strašno. Prošetat ću, jer moram razgibati ukočene kosti.
– Možda bi mogao poći u moj šator. Imam jedno iznenađenje za tebe. Znaš li tko je jučer u
bolničkim kolima došao u logor?
– Tko to?
– Sestra Karola!
Axemberg krikne od sreće, pa je želio odmah potrčati.
– Polagano, polagano, Hans! Nije potrebno da u jurišu zauzmeš bolnički šator. Ovo nije pravo
mjesto, ukoliko se ne budete mogli svladati. Dakle, pričekaj pet minuta dok ne dovedem Rolu u
svoj šator. Tamo se možete nesmetano pozdraviti.
Poslao je vojnika s porukom neka se sestra Karola odmah javi pukovniku Steinbergu.
Nasmiješivši se, obrati se svom budućem zetu:
– Dragi moj, siguran sam da će Rola požuriti. Ostavit ću vas same. Stajat ću vani na straži
deset minuta – izjavi veselo.
– Oče? – začu se Rolin glas.
Otac kimne i pokaza prema šatoru. – Imaš deset minuta, Rola! Dobro ih iskoristi! Rola poljubi
zahvalno oca i požuri u šator. Tamo su je dočekale dvije snažne, mlade ruke. Hans je poče ljubili,
šapćući joj nježne riječi.
Potom je prekori:
– Kako si mogla i zamisliti doći u neprijateljsku zemlju?
– Morala sam se uvjeriti jesi li dobio zaista Željezni križ. Ne budi tako nagao. Zar nemaš
poštovanja prema mojoj uniformi bolničarke?
– Nećeš ostali ovdje! Reći ću tvom ocu da ti to ne smije dopustiti. Moraš otići, ma kako bih te
rado zadržao ovdje. Bio bih užasno nemiran kad bih znao da si u blizini.
– To mi je otac već i sam ranije rekao. Sutra se s transportom ranjenika vraćam u glavnu
bolnicu.
– To je dobro! Ali sad moramo iskoristiti vrijeme. Tvoj otac nam je odobrio deset minuta.
Ponovno ju je poljubio tako vatreno da joj je kapica kliznula na lice.
Onda je pukovnik ušao u šator, nakon što se glasno nakašljao. Zaista je čuvao stražu.
– A sad je dosta, djeco! Sestro Karola, dužnost vas zove! Na svoje mjesto, dijete moje!
– Moram doista otići.
Hans je zadrži. Pred očima pukovnika još ju je jednom srdačno poljubio.
– Hoću li te još jednom vidjeti, Rola?
– Možda vidjeti, ali ne više nasamu. Moramo se sada oprostiti! Oče, okreni se još jednom.
Izgled pred šatorom je divan. Pukovnik Steinberg je još jednom krenuo na stražu usred
neprijateljske zemlje, kako bi se ljubavnici mogli izljubiti.
Potom se Rola oslobodi Hansova zagrljaja.
– Hvala, oče, a sad se vraćam na posao.
Hans je toplim pogledom gledao za njom i duboko uzdahnuo. Zahvalivši se pukovniku
napustio je šator.
Polagano je krenuo kroz logor. Napokon se prisjetio svog prijatelja. Gdje je bio Hasso? Kad
ga je počeo tražiti, ugledao ga je kako mu se približava. – Hasso, znaš li tko je u logoru? –
zapitao je. Hasso ga pogleda, obasjan slabom mjesečinom.
– Sudeći po tvom uzbuđenju, rekao bih da je to Rola, iako ne znam kako bi to bilo moguće.
– Pogodio si Hasso! Rola je ovdje! Stigla je s bolničkim kolima, samo da bi vidjela oca i
mene. Nije li to hrabro od nje? Na žalost sutra se opet vraća. Ili bolje rečeno – na sreću! Jer
moram znati da je na sigurnom, kad ovdje započne ratni ples.

– Dođi, prošetat ćemo prije nego pođemo na spavanje.
– Dobro, proći ćemo kraj bolničkog šatora. Možda ćemo u prolazu vidjeti Rolu.
Povukao je prijatelja do bolničkog šatora.
Stali su u mraku nasuprot vrata i gledali u slabo osvijetljen šator.
Bolničarke su tiho obilazile krevete. Upravo kraj ulaza u šator stajao je stol pun lijekova. Bio
je dobro osvijetljen. Tom stolu prišla je nezgrapna Ral na zaručnica sestra Magda. Svjetlo je
obasjavalo njezino lice. Nagnula se kako bi u čašu vode usula neke kapljice.
Kod opreznog brojenja zaboravila je povući usne na dolje, a pri tom svjetlu nisu se vidjele ni
pjegice na njezinu licu. Napadne su bile njezine fine ruke koje su odudarale od nezgrapna tijela.
A i crvenkasta boja kose koja je provirivala ispod kapice bijaše očigledno bujna.
Hasso je pogledom tražio sestru Rolu. Pri tom je na trenutak pogledao u osvijetljeno lice sestre
Magde.
Iznenada se trgnuo. Usprkos tome što se preodjenula, odmah je u sestri Magdi prepoznao
Natašu Kowalsky. Navukla je uniformu sestre Crvenog križa kako bi mogla špijunirati. Tako se
ušuljala u logor. Zacijelo je željela djelovati starije nego je to bila. Njezine teške kretnje i lice
koje je pokušala učiniti starijim, davali su joj izgled četrdesetgodišnje žene.
Hasso je oštro promatrao njezino lice. Zapazio je uz namjerno spuštene usne, mali madež
veličine zrna leće. Taj madež uvjerio ga je u to.
Bijaše vrlo značajno što se ta špijunka nalazila ovdje u logoru.
Nekoliko minuta nije mogao progovoriti. Sestra Magda je još uvijek stajala kraj stola i nešto
spremala. U to joj pristupi liječnik i poče govoriti s njom. Odgovarala mu je čistim njemačkim
jezikom. To, što je tako govorila njemački, i što joj je uspjelo nabaviti uniformu sestre Crvenog
križa, vjerojatno joj je pomoglo da se uvuče u logor i ovdje špijunira. Tko zna što je namjeravala
saznati. Možda je došla čak iz Rusije preko Francuske? Uz put je nastojala saznati što više
pojedinosti.
Njezina prisutnost imala je neku svrhu. Hasso je ubrzo shvatio što mu je činiti. Bez riječi
gurnuo je Axemberga još dublje u mrak, kako ih iznutra ne bi vidjeli.
Axemberg je samo pogledom tražio Rolu, ali u to ga Hasso čvrsto zgrabi za ruku.
– Hans, pogledaj onu ženu kraj stola – reče tiho – sestru koja stoji pokraj liječnika i drži u ruci
čašu. Pogledaj je točno! Ne podsjeća li te na nekoga?
Uzbuđeni glas prijatelja probudio je Axembergovu pažnju. Pogleda lice sestre Magde.
Dogodilo mu se isto što i Roli. Bijaše mu nekako poznato.
– Ne znam, Hasso, gdje sam ranije vidio to lice. Molim te, pomozi mi – reče zamišljeno.
– Nataša Kowalsky – šapne Hasso.
Sad se i Axemberg trgnuo. Njegove se oči raširiše, a on još jednom pogleda sestru.
– Tako je! Ta ruska špijunka kao sestra bolničarka u našem logoru! Kako zanimljivo otkriće,
Hasso! Ali i neugodno za tebe.
– Njezin boravak ovdje ne znači ništa dobra. Ne smijemo je pustiti iz vida. Prava je sreća što si
me doveo ovamo. Prisutnost tvoje Role u logoru bit će nam još od velike koristi. – Ne bismo li je
odmah uhapsili?
– Pusti me da razmislim! Htio bih saznati što namjerava prije nego li je uhapsimo. Zauzet
ćemo mjesto kraj ulaza u šator. Možda ću sada moći izgladiti stari račun s tom ženom.
Spustiše se na zemlju pred ulazom u šator, kraj ambulantnih kola.
Nataša je nestala u pozadini šatora. Ponekad bi se njezin nezgrapan lik pojavljivao, a Hasso je
zapazio da od vremena na vrijeme pažljivo gleda na sat. To za sestru bolničarku nije bilo ništa
neobično, ali kod ove je to ipak upadalo u oči.

Ponekad je i Rola prolazila. Svakog puta kad bi se pojavila na vratima, Hans bi duboko
uzdahnuo.
I dok je Hasso promatrao rusku špijunku, sjetio se Rose. Njoj je mogao zahvaliti što nije
postao žrtvom te prepredene žene. Rose ga je onda spasila. Njezina ljubav nagonski joj je ukazala
na to što treba činiti.
Kad bi se pojavilo Natašino lice, gledao je ukočeno u njega. Danas više nije mogao shvatiti da
je nekoć ljubio tu ženu i da ga je ona očarala. Dakako, sad je namjerno poružnila lice, pa je vidio
na njemu crtu podlosti i zloće.
– Hasso – šapne Axemberg – pogledaj te pjegice – sigurno ih je bojom nanijela na lice.
Vjerojatno ta boja može izdržati i više pranja. Ne znam da li je obojila kosu ili nosi periku?
– Vjerojatno je obojila kosu. Perika bi bila i odveć napadna. Ta lukava osoba ne radi tako
primitivnim sredstvima. Ovog puta ima novi zadatak. Saznat ćemo kakav. U svakom slučaju ga
neće ispuniti, i više ni jedan drugi. Spriječit ćemo je u tome.
U bolničkom šatoru se počelo smrkavati. Liječnici su obavili svoj posao, pa su se bacili na
ležajeve kako bi se nekoliko sati odmorili. I sestre su se mogle izmjenjivati.
Sestra Karola smjestila se blizu ulaza u šator, pa je naklonila glavu na stol pun lijekova. Na
njezinu licu ležao je mek i čeznutljiv izraz. Axemberg se jedva suzdržao da joj se ne javi. Više je
promatrao njezin profil, nego Natašu. Njoj je Hasso obratio svu pažnju.
Zapazio je, da je nakon što je još jednom pogledala na sat, krenula prema izlazu iz šatora.
Provukla se iza Role i oštro je pogledala. Njezine se usne još jače spustiše, a držanje joj postade
neskladnije.
Svjetlo je gorjelo još samo u šatoru vrhovnog zapovjednika i u bolničkom šatoru. Mjesec je
obasjavao cijelu dolinu blagim svjetlom. Oba oficira nalazila su se u sjeni bolničkog automobila,
tako da ih nitko tko je napuštao bolnički šator nije mogao vidjeti.
Odmah uz izlaz iz šatora sjedila je još jedna sestra želeći se nadisati svježeg zraka. Ona i sestra
Karola preuzele su prvu smjenu.
Sad je sestra Magda prošla mimo sestre koja je sjedila uz izlaz.
– Zar još nećete poći spavati, sestro Magda? – Ne ne mogu zaspati, pa ću malko prošetati –
odgovori sestra Magda.
Rekavši to, Nataša Kovvalskv napusti šator.
Pogleda pažljivo prema napuštenom selu. Polagano je počela silaziti srednjim putem kroz
logor.
Hasso i Hans krenuše tiho za njom, izbjegavajući svaki šum i držeći se u sjeni.
Špijunka je teškim korakom hodala pred njima, ne sluteći da je netko prati. Njezina bijela
pregača i kapa kao da su skupljale mjesečeve zrake. Išla je sve dalje kroz cijeli logor, i što se više
udaljavala to je njezin korak postajao lakši i brži.
Sad je stigla do straže.
Stražar joj dobrodušno dovikne:
– Nemojte otići predaleko, sestro! Tamo vani vrzmaju se svakakvi lopovi iz sela. A pred njima
nije siguran ni Crveni križ.
– Ne brinite, neću ići daleko.
I mirno, kao da to nije namjerno, Nataša krene prema selu. Skrene prema nekoj napuštenoj
zgradi koja se uzdizala tik do ceste.
Hasso osluškujući podigne glavu. Pričini mu se kao da čuje tihi zvuk motora. To je čuo i Hans,
pa ga znakom upozori na to.
I stražar je čuo taj zvuk, ali je vjerovao da dolazi s aerodroma. Kad je špijunka počela
polagano prilaziti srušenoj zgradi, Hasso tiho pristupi stražaru i nešto mu došapne.

Ovaj je prepoznao kapetana Falkenrieda, pa je pripremio pušku kao što je ovaj naredio. Oba
oficira su tiho požurila za špijunkom, hodajući svaki s jedne strane, kako bi joj prerezali put i
spriječili je u bijegu.
Nataša je bila sve bliže zgradi, a sada se moglo razaznati da je to bio zvuk automobila koji je
bio negdje tamo. I doista, automobil je iza zgrade čekao Natašu Kowalsky, kako bi je što brže
odvezao Francuzima.
Nataša je sada hodala vrlo brzo. Ali oba su oficira bja tik iza nje. Na otvorenom polju više se
nisu mogli skrivati. Nataša se trgne začuvši tihi šum iza sebe. Okrenula se i vidjela da je progone.
Podigla je suknju i potrčala što je brže mogla.
– Stoj!
Ali ona je trčala dalje i oba oficira su je slijedila u divljem trku. Kad je Hasso zaviknuo,
stražar je opalio i tako uzbunio logor.
Nataša je bila blizu zgrade. Nešto je uzviknula, a šum motora postade glasniji. Nataša je
zaokrenula iza zida i ponovno nešto zaviknula.
Automobil je krenuo prema njoj, a Nataša je uskočila u kola.
Iza nje je uskočio i Hasso.
– Stoj! – zaviknuo je vozaču.
Ali kad je taj ipak želio krenuti, jer mu je Nataša nešto doviknula, začu se pucanj. Hasso je
ustrijelio vozača i on je spuznuo sa sjedala.
Nataša skoči do upravljača, želeći sama voziti dalje. Ali Hasso je brzinom munje zgrabio
upravljač, a tog je trenutka Nataša izvukla revolver namjeravajući pucati Hassu u glavu. Ali u to
je već i Hans uskočio u automobil. Vidio je revolver u ruci špijunke, pa je brzo zgrabio njezinu
ruku, tako da metak na sreću nije nikog pogodio.
Hasso je istom sada shvatio kakva mu je opasnost prijetila. Okrenuo se.
– Hvala, Hans! To je bilo namijenjeno meni?
– Da, gospođa te željela učiniti neškodljivim i krenuti dalje. Sad smo izravnali račune, stari
moj, ti si me prije nekog vremena spasio od one žene, a ja sam ti učinio istu uslugu večeras.
Hasso je iskočio iz automobila i uhvatio špijunku koja se htjela osloboditi Axembergovih
ruku.
– Nataša Kowalsky, vi ste naša zarobljenica!
Njegov glas je zvučio oštro i prirodno. Špijunka je kriknula i zurila u mjesečinom obasjano
lice Hassa Falkenrieda.
Ali Nataša se nije tako lako predavala. Uspravila se u sjedištu automobila i gledala u njega,
kao da ga ne razumije.
– Što vi želite? Jeste li poludjeli? Zar ne vidite da vrijeđate sestru Crvenog križa? Sad istom
vidim da ste njemački oficiri. Mislila sam da me progone Francuzi, jer me stražar upozorio neka
se čuvam. Prestrašila sam se i uskočila u automobil.
– Koji vam je slučajno dolazio ususret? Posve slučajno htjeli ste ustrijeliti njemačkog oficira,
koji vas je želio spriječiti u tome da se provozate automobilom – narugao se Axemberg.
– Rekla sam vam da u prvi trenutak nisam vidjela da me prate njemački oficiri. Molim vas,
okončajte sve to, jer vas nije dostojno. Želim natrag u logor svojim ranjenicima.
Njezin je glas sada poprimio prodornu oštrinu, koja nije imala ničeg zajedničkog sa slatkim
glasom kojim je nekoć govorila Hassu.
– U logor ćete se svakako vratiti, ali kao naša zarobljenica.
Nataša slegne ramenima. Njezina hladnokrvnost Bila je zapanjujuća.
– Kad bih samo znala što želite od mene? Nisam Nataša Kovvalskv.

– U to niti ne sumnjam. Svoje pravo ime ste nam vjerojatno prešutjeli, kad smo vas upoznali u
Berlinu. Vi ste zarobljenica, bila Nataša ili Katarina.
Nataša još uvijek nije željela priznati da je izgubila. Poče se ogledavati, kao da traži put za
bijeg. Pri tom joj pogled padne na mrtvog vozača. Stisnula je zube. Nije se još željela predavati.
– Smiješno! Užasno ćete se osramotiti, ako sestru Magdu odvedete u logor kao zarobljenicu.
Ismijat će vas. Očigledno patite na halucinacijama.
U međuvremenu dotrčali su ljudi iz logora. Njima je Hasso naredio neka automobil odvezu u
logor, pred šator glavnog zapovjednika. I to zajedno s mrtvim vozačem.
Nataša je krenula u logor između Hassa i Hansa. Nakon što su smirili ljude, rekoše im da
mogu poći spavati. Samo su nekolicina morali ostati kraj automobila.
Nataša je, dok su hodali, procijedila kroz zube: – Žalit ću se generalu zbog nedopustivog
ponašanja oficira prema sestri Crvenog križa.
– To možete, ako hoćete – odgovori podrugljivo Axemberg. Hasso je šutio. Šuteći se vratiše
do šatora u kome je general Bogendorf još uvijek nešto radio.
Zastadoše pred šatorom. Hasso ostavi Natašu na brigu Axembergu, pa uđe u generalov šator,
kako bi ga obavijestio o hapšenju špijunke. General ga je pažljivo saslušao, a kad je završio,
rekao je:
– Jeste li posve sigurni da se niste prevarili?
– Posve sam siguran!
– Dobro! Pozovite pukovnika Steinberga! On može preslušati špijunku i podnijeti mi izvještaj.
Obavijestili su pukovnika Steinberga i odveli špijunku u njegov šator kako bi je odmah mogao
saslušati.
Ona je i dalje sve nijekala, optužujući oba oficira i zahtijevajući smjelo ispriku. Ona je kćerka
njemačkog majora, koji je umro prije nekoliko godina. Njezino ime bijaše Magda Hillern. Bilo
joj je trideset i osam godina, a sve je to mogla dokazati svojim papirima. Nije znala što žele od
nje. Oficiri koji su je uhapsili mora da su poludjeli.
Pukovnik Steinberg je za vrijeme saslušavanja oštro promatrao špijunku. Odmah se sjetio da
ga je kćerka upozorila na sestru Magdu govoreći mu da je podsjeća na nekoga. Iako se Nataša još
uvijek trudila svom licu dati stariji izgled, ipak je pukovnika silno podsjećala na lijepu Natašu.
Oštrim je pogledom promatrao njezino nezgrapno tijelo kome nisu odgovarale fine ruke i noge.
Prije nego je to mogao reći, unijeli su mrtvog vozača i položili ga Nataši pred noge. Vojnik
mu je skinuo automobilske naočale.
Pri tom je slučajno strgnuo kožnatu kapu s vozačeve glave. Prestrašeno podigne pogled:
– Cospodine pukovniče, to je žena! – zaviknuo je pokazujući na vozača.
Pukovnik, Hasso i Axemberg ugledaše mrtvo lice okruženo crnom kosom.
Hasso krikne, uspravi se i pogleda Natašu.
– To je vaša majka, Nataša Kovvalskv – rekao je pokazujući na vozača.
Pukovnik i Axemberg prepoznali su u njoj također ženu koju su upoznali kao generalicu
Kowalskv.
– Zar još uvijek niječete, usprkos tome što vaša mrtva majka leži pred vama? – zapita oštro
pukovnik.
– Kunem se da to nije moja majka.
– Ali za vrijeme svog boravka u Berlinu predstavljali ste je kao vašu majku. Vjerojatno je već
i onda bila vaš pomagač, kao i sada. Na sreću ovog puta niste postigli uspjeh, kao ni onda kad ste
opljačkali moj pisaći stol – govorio je Hasso.
Tek tog trenutka je Nataša spoznala da je izgubljena. Hassove riječi govorile su joj da je onog
dana doista izgubila kopiju u njegovoj sobi. Ali računala je na to da Hasso u ono vrijeme nije

pričao nikome što se dogodilo. Sad je iz njegovih riječi vidjela da ništa nije zatajio. To je njezin
položaj činilo još mnogo težim.
– Ne razumijem vas, pa molim da završimo s tom glupošću. Ovdje su moji papiri, koji
dokazuju da sam Magda Hillern.
Ali ništa joj nije koristilo. Pukovnik Steinberg je oštro pogleda.
– Savjetujem vam, da prestanete nijekati i da sve otvoreno priznate. Zašto ste se odjenuli u
odjeću sestre Crvenog križa i ušuljali se s krivotvorenim papirima u logor? Izvan svake sumnje je
da ste željeli sa ženom koja vam leži do nogu pobjeći u francuski logor. Ne sumnjamo da ste
željeli odati važne tajne Francuzima, ili nosite tajnu poruku Rusa Francuzima. Vaš plan je propao
zahvaljujući budnosti kapetana Falkenrieda koji vas je na sreću prepoznao. Vi ste naša
zarobljenica, pa ne možete ništa drugo nego sve priznati.
– Ne želim ništa drugo nego da me napokon oslobodite tog nedostojnog položaja.
– Vi dakle još uvijek tvrdite da niste Nataša Kowalsky, koja se prošle zime u Berlinu izdavala
za kćerku generala Kovvalskog?
Pukovnik slegne ramenima.
– Žao mi je, što vas dalje neću moći štititi. Ako sada moram prema vama postupati sa svom
strogošću, možete to pripisati samoj sebi.
Nataša se svladavala i ponašala se tako, kao da sve to nije ni najmanje važno. Pukovnik priđe
Axembergu i šapne mu nekoliko riječi, a ovaj ode.
Hasso je stajao kraj pukovnika. Nešto su tiho razgovarali.
Tad se Nataša iznenada okrene i potrči prema izlazu iz šatora. Ali ovdje stane vojnik pred nju i
spriječi je u bijegu.
Pukovnik joj se podrugljivo obrati. Nataša se ugrize za usne.
rjerojatno sam sada slobodna. Recite vojniku neka me pusti. – To neću učiniti. U
međuvremenu možete sjesti na stolicu. Budete li pokušali napustiti šator bez moje dozvole, ne
čeka vas ništa dobro.
Ali Nataša nije sjela. Spuštenih očiju uđe u šator. Izbjegavala je pogledati mrtvu ženu.
Pukovnik Steinberg naredi neka je iznesu i neka jedna od sestara pregleda njezinu odjeću. Sve
što nađu kod nje, trebalo mu je odmah donijeti.
Nataša se lagano trgnula, kad je čula tu zapovijed. Ali kad ju je pukovnik pogledao i zapitao
želi li nešto reći, ona je prkosno odmahnula glavom.
Hans je u međuvremenu pošao u bolesnički šator i pristupio Roli koja je pomalo umorno
sjedila za stolom.
– Sestro Karola, pukovnik Steinberg vas moli da odmah dođete k njemu. Potrebna mu je vaša
pomoć u važnoj stvari.
– Što se dogodilo, gospodine Axemberg? – zapita Rola također službeno, jer su im pristupile
druge sestre. – Uhvatili smo špijunku, sestro Karola, a vi je morate pretražiti. Pukovnik moli da
ponesemo nekoliko pokrivača u koje bi se mogla umotati, dok pregledamo njezinu odjeću.
Rola je brzo dohvatila nekoliko pokrivača, a Axemberg joj ih uzme iz ruke.
– Pođite, sestro Karola, dok će biti moguće ja ću sama obavljati tu smjenu. Ne treba nikoga
buditi, a i sestra Magda će se uskoro vratiti – govorila je druga sestra.
– Ne računajte na to, sestro – odgovorio je Axemberg – jer je upravo sestra Magda špijunka
koju smo uhvatili.
Rola i sestra pogledaše se užasnuto. Ali Axemberg ih poče požurivati. I tako su brzo izašli.
Za vrijeme kratkog puta, Axemberg se nije mogao oduprijeti tome da barem Rolinu ruku
stisne ispod pokrivača. Rado bi je poljubio, ali pred pukovnikovim šatorom stajala je straža, a
mjesec je osvjetljavao cijeli kraj. Sad su im i prilazili ljudi noseći mrtvog vozača.

– Prepoznat ćeš u špijunki staru znanicu – primjeti tiho Axemberg, povukavši Rolu na stranu.
– Nisam se mogla sjetiti kome mi liči ta sestra Magda.
– Mogu ti to reći. Sjećaš li se lijepe Ruskinje Nataše Kowalsky?
Rola stane i uhvati se za čelo.
– Nebesa – da, sad znam na koga me podsjeća sestra Magda. Nećeš valjda tvrditi da je Nataša
Kowalsky špijunka? – Znao sam to već od njezina zagonetnog nestanka iz Berlina. Hasso mi je to
odao. Sad otac želi da pregledaš njezinu odjeću.
Rola uzdahne.
– Dakako da ću izvršiti svoju dužnost, to je razumljivo samo po sebi, ali bit će mi vrlo
neugodno. Kako užasno za ženu da se nađe u takvu položaju. A ja sam se divila toj lijepoj
Ruskinji i zaviđala joj. Sad se ne bih željela promijeniti s njom.
Kad su stigli do pukovnikova šatora i ušli.
– Gospodine pukovniče, stigla je sestra Karola – javio je službeno Axemberg.
Špijunka nesigurno pogleda Karolu, a potom spusti oči.
– Ostavit ćemo vas u šatoru nasamu sa sestrom Karolom. Dakako, šator se čuva. Povik moje
kćeri bit će dovoljan da straža dojuri. To vam govorim stoga da ne biste pokušali neku glupost.
Morate se odmah razodjenuti i omotati se u pokrivač, dok ne pretraže vašu odjeću.
Nataša zabaci glavu.
– Neću se razodjenuti i prosvjedujem zbog tog sramnog postupka.
Oči pukovnika zasjaše poput brušena čelika.
– Ukoliko se ne pokorite, prisilit ćete me da naredim neka vas silom razodjenu. U tom slučaju
neću obratiti pažnju na vašu žensku stidljivost. Dakle, odaberite! Kapetane Falkenried, otpratite
me u međuvremenu do automobila. Pregledat ćemo ga mi sami. Čuvši to, Nataša problijedi na
smrt. Prvi put napusti je njezin tvrdoglavi ponos. Prestrašeno pogleda Hassa, kao da se nagonski
željela obratiti za pomoć jedinom čovjeku koji je za nju imao trunak suosjećanja.
Hasso zapazi taj pogled, a on mu bijaše neugodan. Ratovati protiv žene nije bilo u skladu s
njegovim viteškim osjećajima. A uz to, on je nekoć ljubio tu ženu. Na to nije mogao zaboraviti
usprkos svemu. Nijemo se okrenuo i pošao za pukovnikorn i Axembergom.
Rola ostade nasamu s Natašom. Nije znala kako bi govorila s njom. Napokon je ipak ženski
osjećaj sućuti pobijedio prezir.
– Molim vas, ne otežavajte nam položaj više nego što on to već jest. Ovdje ima dovoljno
pokrivača da se umotate u njih. Nakon pretrage vratit ću vam odjeću.
Nataša htjede nešto reći, ali samo se ugrizla za usne i šutjela. Njezine oči počeše nemirno
lutati uokolo kao da je tražila izlaz. Prije nego li je Rola slutila što namjerava, ona je priskočila
izlazu šatora i htjela izaći. Ma što se vani dogodilo, samo da izađe.
Ali kraj izlaza stajao je Hans, zabrinut zbog Role. Mirno je Natašu gurnuo natrag u šator.
– Ne tako brzo, još ste nam potrebni – primijeti podrugljivo.
Nataša se vratila spustivši bezvoljno ruke. Ponosni vrat joj se sagnuo. Uzdahnuvši odluči se
razodjenuti. Prvo sestrinsku odjeću. Ispod nje pojavila se jednostavna putna haljina. Oko struka
omotala je vunenu maramu kako bi djelovala punije.
Rola nije trebala biti kćerka vojnika, a da ne bi bila dvostruko opreznija. Promatrala je svaku
kretnju špijunke, iako se pretvarala kao da osobito ne pazi.
Sad je Nataša skinula haljinu i počela svlačiti rublje. Rola zapazi da je razvezala vrpcu s vrata
i opreznb, ispod posljednjeg komada rublja, koje je još biljna njoj spustila na pod neki predmet.
Pao je na zemlju među hrpu odjeće. Nataša je spretno, kao tobože slučajno, gurnula hrpu odjeće
do ruba šatora. Rola je na trenutak zapazila smeđu torbicu.
Dok se zamatala u pokrivač, Nataša je spretno gurnula torbicu ispod šatorskog krila.

Potom se brzo uspravila i nogom maknula odjeću više prema sredini šatora. Odahnuvši pri
tom, umotala se i u drugi pokrivač.
Rola je dobro zapazila što je Nataša učinila, ali nije se odala ni najmanjom kretnjom. Čak joj
je pomogla bolje se omotati u pokrivače, tako da se mogla pojaviti i pred muškim očima.
Primakla joj je malu poljsku stolicu.
– Sjednite, a ja ću pokrivače pričvrstiti s nekoliko pribadača da ne spuznu – reče tiho i mirno.
– Hvala vam! – izjavi Nataša mirno promatrajući kako Rola slaže njezinu odjeću.
– Gospodine Axembcrg! – zavikne glasno Rola. Ovaj je odmah ušao.
– Molim vas javite ocu da sam dovršila.
Axemberg se nakloni, izda zapovijed i osta stajati kraj ulaza u šator.
Odmah potom vratio se pukovnik Steinberg. Ništa nisu pronašli u odjeći Olge Žarkoff. Samo
lažni pasoš i lažne papire. I pretraga automobila isprva nije ništa pokazala. Dok kapetan
Falkenried nije ispod sjedala pronašao tajni pretinac. Nisu pronašli bravu, pa ga je neki vojnik
morao otvoriti. Hasso je ostao kraj automobila očekujući što će naći.
O tome pukovnik Steinberg nije govorio kad se vratio u šator. Pogleda kćerku. Ova pokaže na
odjeću.
– To je sve oče!
– Dobro, pregledat ćemo stvari? – odgovori pukovnik.
– Odmah, oče, ali oprosti, moram vani još nešto srediti. Gospodine Axemberg, molim vas,
otpratite me! Vratit ću se za dvije minute.
Rola brzo izađe, ne očekujući što će njezin otac reći. Axemberg je krenuo za njom. Rolim
pogled mu je odao da se radi o nečem osobito važnom.
Rola nije krenula prema bolničkom satom već je Axemberga povukla sa sobom iza šatora.
Zastala je straga, sagnula se i počela nešto tražiti po zemlji. Malo zatim držala je u ruci malu
smeđu torbicu. Odahnuvši, pokazala ju je Axembergu i šapnula mu što se dogodilo i zašto ju je
ovdje tražila.
– Uzmi je, Hans! Možeš je sakriti iza leđa kad uđemo u šator. Dok budemo pretraživali stvari,
možeš ocu gurnuti torbicu u ruku. Špijunka se smirila kad je se riješila, misleći da ja to nisam
zapazila.
Vratili su se u šator. Pukovnik ih pogleda. Poznavao je svoju kćerku i predobro a da ne bi
zapazio kako je uzbuđena. Vjerovao je da je otišla izgovarajući se jer se nešto dogodilo.
Axemberg osta stajati na ulazu, a Rola i njezin otac jfočeše pretraživati Natašinu odjeću.
Nisu pronašli ništa važna, a Axemberg zapazi kako ih je Nataša podrugljivo pogledala.
– Gospodine pukovniče, vidite i sami da je sve to bilo nepotrebno. Mogu li se odjenuti? –
zapita Nataša brzo.
– To prepustite meni. Nismo još završili s vama.
Tog trenutka u šator je ušao Axemberg.
– Gospodine pukovniče, dopustite mi da se umiješam u vaš razgovor i predam vam nešto što
sam pronašao. Gospođa je malko ranije izgubila torbicu i zabunom je gurnula pred šator. Evo je!
Nataša se uspravi. Činilo se kao da se namjerava baciti na Axemberga, kad je ovaj položio
torbicu na stol pred pukovnika.
Kao slomljena pala je na stolicu, kad je pukovnik brzo otvorio torbicu i izvukao razne papire.
Bijahu to planovi utvrđenja i točni položaji njemačkih armija.
Te dvije špijunke su u smjelim kostimima, obišle automobilom cijelu Njemačku. Od Rusije do
Francuske. Točno su ispitale položaje njemačke vojske, a upravo sada pred ciljem, kad su sve to
željele predati Francuzima, uhvatili su ih.

Djelovale su neizmjerno smjelo i drsko. Imale su doduše vrlo mnogo lažnih legitimacija iz
kojih se vidjelo da se Nataša predstavljala kao pjevačica, njemačka grofica i predsjednica
dobrotvornog društva.
Njezina družica vršila je dužnost vozača. Na kraju se Nataša javila Crvenom križu, dok je
Olga odvezla automobil u francusko selo gdje je čekala u točno određeno vrijeme na Natašu.
Vrlo uzbuđeno je pukovnik Steinberg pregledao sve to. Sad je duboko uzdahnuo.
– Gospođo, ovo je bio sjajan posao! Šteta tolike genijalnosti za tako lošu stvar. Ovi papiri su
od najvećeg interesa za nas. Vjerojatno bi bili još mnogo zanimljiviji za vaše nalogodavce.
Nataša Karevvna, zar još uvijek niječete da ste špijunka u ruskoj i francuskoj službi.
Ali ta snažna žena još se nije predavala.
– Što me se tiču ti papiri? Ne pripadaju meni, i nisu nađeni kod mene.
– Doista ste drski. Vaše nijekanje može sve učiniti još samo gorim po vas.
Kad je to pukovnik rekao, pojavio se i Hasso u šatoru. U ruci je držao kožnatu mapu koju je
položio na stol pred pukovnika.
– To smo pronašli u tajnom pretincu u automobilu.
Nataša krikne. Skupila se i počela stenjati poput ranjene životinje. Mutnim očima gledala je u
Hassa. Pukovnik Steinberg preda malko prije nađene papire Falkenriedu da ih pregleda, a sam
poče pregledavati mapu. Tamo je pronašao papire koji su bili barem tako važni, kao oni u torbici
Nataše Karevvne. Ruska vlada ih je posredstvom Nataše željela predati francuskoj. Radilo se o
zajedničkim akcijama protiv Njemačke.
Papiri su drhtali u pukovnikovoj ruci. Pokaže ih Hassu, ne rekavši ni riječ. I ovaj je spoznao o
kakoJe važnom plijenu radi, a iz grudi mu se vine duboki uzdah.
Gospoda više nisu imala vremena brinuti se za Natašu.
– Pođimo odmah gospodinu generalu. Rola, vrati zarobljenici njezinu odjeću, bez one
sestrinske. Natporučniče Axemberg, vi i straža čuvat ćete šator, kako zarobljenica ne bi pobjegla.
Rekavši to, pukovnik i Hasso napustiše šator i krenuše do generala Bogendorfa.
Ovaj je saslušao izvještaj i poče kao bez daha prelistavati papire. Kad je završio, položio je
ruku na Hassovu i duboko uzdahnuo.
– Dragi Falkenried, učinili ste domovini ogromnu uslugu hvatanjem te špijunke. Sad možemo
blagosloviti onu vašu malu grešku kad ste prošle zime predali toj ženi ključeve kao zalog. Tko
zna što bi bilo da se to nije dogodilo. Ovi papiri su za nas od neopisive važnosti. Hvala vam
gospodine kapetane! I vama zahvaljujem, gospodine pukovniče! Dakako da ćemo to brzo obaviti:
ujutro ćemo strijeljati Natašu Karevvnu. Hasso sc trgnuo. Problijedio je. I nehotice se povukao
korak.
– Ekselencijo! – zavikne preklinjajući.
Ovaj se okrenu prema njemu i oštro ga pogleda.
– Kapetane Falkenried!
– Molim vašu ekselenciju da ublaži tu kaznu, ako je ikako moguće.
Stari ga gospodin ozbiljno pogleda.
– Zar vam se ta žena još uvijek sviđa?
– Ne, ekselencijo, ali ona je žena. Već malko ranije, kad sam morao ustrijeliti vozača, ubio
sam ženu, misleći da je muškarac. Stoga vas još jednom molim da budete milostivi.
– Danas ste zavrijedili pravo da nešto poželite. Dakle, poklanjam vam život te smjele žene.
Sutra će je pod strogom pratnjom odvesti do nekog njemačkog utvrđenja, tako da nam više ne
može naškoditi. Gospodine pukovniče, objasnite joj da svoj život može zahvaliti samo kapetanu
Falkenriedu. I to joj recite u njegovoj prisutnosti. To će biti zadovoljština za vas, gospodine
kapetane!

– Najsrdačnije vam zahvaljujem, ekselencijo! General mu pruži ruku.
– Nema na čemu, gospodine kapetane! Pukovniče, pobrinite se da tu ženu dobro čuvaju. Ne
smije pobjeći, jer bi ponovno postala opasna za nas. Takve ljude treba učiniti neškodljivim,
barem do svršetka rata. Prepuštam to vama.
Hasso i pukovnik Steinberg šuteći napustiše šator. Nataša se u međuvremenu opet odjenula.
Obukla je onu tamnu, skromnu putnu haljinu. Njezina svijetlo obojena kosa čudno se isticala od
tamnih očiju.
Pukovnik Steinberg joj pristupi.
– Nataša Karevvna, njegova ekselencija osudila vas je na smrt i odredila da sutra budete
strijeljani. Na molbu kapetana Falkenrieda' ekselencija vas je pomilovala. Sutra ćemo vas
prebaciti u njemačku tvrđavu, gdje ćete ostati do svršetka rata.
Nataša se trgnula kad je čula da je osuđena na smrt. Sad je htjela pristupiti Hassu i zahvaliti
mu. Ali on je odmahnuo neugodno dirnut.
– Ne želim vašu zahvalnost. Da ste muškarac, ne bih molio za vas. Ali ne želim ratovati sa
ženama.
Nataša se povukla spustivši glavu.
Natašu Karewnu odveli su u šator nasuprot bolničkom.
U logoru je vladala tišina. Čuli su se samo ravnomjerni koraci straže. Nataša se umorno bacila
na svoj tvrdi ležaj, ali nije nalazila san. Kraj nje je ležala na podu šatora ukočena Olga Žarkoff. U
društvu svoje zauvijek nijeme družice morala je Nataša provesti tu noć.
Trgnula se u svom razmišljanju. Morala se sjetiti da umalo što nije završila ukočena i hladna
kraj Olge. Hasso Falkenried ju je spasio svojom molbom. Da je ranije srela čovjeka poput njega,
nikada ne bi skrenula na stranputicu. Onda bi njezin život možda izgledao potpuno drugačije.
Nije li ono što ju je čekalo bilo gore od smrti? Ne bi li bilo bolje da je ležala ukočena kraj
svoje dugogodišnje družice?
Dok su joj zubi cvokotali u njoj se rodi želja da sretne čovjeka kome bi mogla prikazati svoj
rastrgani život.
Hasso Falkenried! Jedino je za tog čovjeka osjećala nešto u svom srcu. Kad bi barem mogla
razotkriti pred njim cijeli svoj život možda je ne bi toliko, prezirao.
Ustala je tjerana čežnjom. Nisu je okovali i to na Falkenriedovu molbu. Vani je stajao vojnik
koji je čuvao njezin šator. Možda je mogla zamoliti jednog od njih da pozove kapetana
Falkenrieda, jer mu je željela nešto priznati. Možda bi on onda došao. Možda još nije pošao na
počinak.
Lagano je pristupila ulazu u šator i pogledala van. Pred šatorom stajala su dva vojnika s
puškom na ramenu. Odmaknula je zastor. Mjesec je obasjavao njezino blijedo lice.
Netko čvrsto stegne njezinu ruku, a kraj nje se pojavi visoki lik Hansa Axemberga.
– Vjerovao sam da ćete pokušati krenuti na malu nedopuštenu šetnju. Ali, iako to nije lijepo
od mene, moram vam to zabraniti. Molim vas, nemojte me prisiljavati da vam stavim okove –
rekao je podrugljivom pristojnošću. Nataša odmahne glavom. Potpuno promijenjenim glasom
reče:
– Varate se, gospodine Axemberg! Nisam tako luda da bih otrčala u sigurnu smrt. Nisam znala
da stojite pred mojim šatorom. Ali kad ste već ovdje, možda biste mi mogli ispuniti jednu želju.
Htjela bih još jednom razgovarati s gospodinom Falkenriedom. Htjela bih mu podnijeti opširno
priznanje, ali samo njemu. Molim vas, hoćete li mu javiti da mi pokloni još četvrt sata?
Axemberg je oštro pogleda. Da li je htjela pokušati još jednom zavesti njegova prijatelja?
– Možete prištedjeti samoj sebi taj trud. Nećete moći gospodina Falkenrieda po drugi put
uvući u svoju mrežu.

– Niti ne pomišljam na to. Evo mojih ruku, svežite ih, bacite me u lance. Ne namjeravam
pobjeći. Ne želim ništa nego razgovarati s gospodinom Falkenriedom.
Axemberg osjeti da je prvi put govorila istinu.
– Javit ću svom prijatelju vašu želju – reče kratko.
Nataša sagne glavu i povuče se, tiho mu zahvalivši.
Axemberg naredi straži neka bude osobito oprezna. Zauzeo je mjesto kraj Natašina šatora
samo stoga da te noći bude blizu Role. Polagano je prolazio kraj bolesničkog šatora i krenuo
prema pukovnikovom u kojem je Hasso još uvijek boravio. Gospoda su još razgovarala o
nađenim papirima. Axemberg reče prijatelju što ga je Nataša zamolila.
– Ako nisi siguran u sebe, Hasso, nemoj poći k njoj.
– Ne brini, prijatelju!
– Poći ćeš k njoj?
– Da, možda ću saznati nešto važno. Ispunit ću joj molbu.
Oprostio se od pukovnika Steinberga i u društvu Axemberga krenuo do Natašina šatora.
– Ostat ću vani – za svaki slučaj – tiho izjavi Axemberg.
– Ne brini za mene. S te strane mi ništa ne prijeti. Imaš li svjetiljku? Ne bih želio u mraku
pregovarati s Natašom.
Axemberg upali svjetiljku i pruži je prijatelju. Ovaj uđe u šator.
Nataša je sjedila na ležaju i ustala kad je on ušao. Hasso postavi svjetiljku na sanduk i pogleda
je.
– Htjeli ste razgovarati sa mnom? Ona je morala ponovno sjesti na ležaj.
– Hvala vam što ste došli, gospodine Falkenried! Htjela bih vam u kratkim crtama iznijeti
priču svog života. Tako ćete saznati da se danas niste založili za potpuno pokvarenu ženu. Hoćete
li je saslušati?
– Ako će vam to pružiti olakšanje, pričajte! Nataša započne tihim glasom:
– Bila sam tek petnaest godina kad sam kao siroče bez ikakvih sredstava završila na ulici. Moj
je otac bio siromašan inženjer, pa mi nije ostavio ništa do velikog dara za crtanje. Ali nisam bila
dovoljno obrazovana da bih na taj način mogla osigurati sredstva za život. Našla sam vrlo loše
plaćen posao u nekom velikom tehničkom uredu, u kojem sam morala kopirati crteže. Zarađivala
sam jedva dovoljno za jelo. Ali već u to doba, muškarci u uredu laskali su mi zbog moje ljepote.
Bito mi je sedamnaest godina kad sam upoznala Vlaf
imira Karevvnu. Često je dolazio u ured i donosio crteže koje sam morala kopirati. Tako sam
ga upoznala. Bio je lijep i otmjen čovjek od trideset godina. Bila sam premlada a da bih
primijetila da je imao u sebi nešto od pustolova. Nisam zapazila ni to da je sa šefom ureda vodio
neke tajne razgovore. Samo sam vidjela da mi je donosio na kopiranje najraznovrsnije crteže.
Uvijek bi mi sam rekao što želi, i pri tom me promatrao. Često bi me gledao tako da bi me
obuzimala vrućina. Nisam znala da li ga ljubim ili ga se plašim. Ali kad mi je jednog dana rekao
da se moram udati za njega, više nisam imala svoje volje. Obećao mi je život u luksuzu u kojem
će se moja ljepota razviti i dobiti psavi okvir.
Udala sam se za njega, a on me upoznao s Olgom Žarkoff. Često je dolazila k nama, putovali
smo zajedno a ja nisam razumjela što je povezivalo .nju i mog muža.
Morala sam za svog muža mnogo crtati. Živjela sam lijepo u udobnom, otmjenom stanu. Imala
sam lijepe haljine, zabavljala se i putovala. I to vrlo često! Uglavnom u inozemstvo. Od svoje
majke Nijemice naučila sam njemački jezik. Učila sam i francuski i usavršila ga u društvu svog
muža i Olge Žarkoff. Za vrijeme svojih putovanja, dolazila sam u dodir sa svim slojevima
društva.

Nisam znala odakle mom mužu novac za takav život. Govorio mi je da radi za vladu i da često
obavlja neke tajne misije. Nisam razmišljala o tome, pa sam dopuštala da me koriste za razne
male maskerade. Muž i Olga davali su mi točne upute, a rekli su mi da se radi o diplomatskim
misijama, pa me to vrlo zanimalo. I tako sam već odavno bila ruska špijunka, iako to nisam ni
sama znala.
Kad sam napokon shvatila, već je bilo prekasno napustiti taj put. Nisam više mogla ni imala
snagu odreći se tog života u udobnosti i luksuzu. Od tog sam doba postala i svjesno špijunka,
čineći to čak i s velikom voljom, pa su mi počeli povjeravati teške zadatke.
Kod jedne vrlo opasne misije mog je muža ustrijelio stražar neke utvrde, i to pri bijegu, nakon
što je nacrtao utvrđenja. Olga arkoff i ja smo se spasile.
Nisam željela odreći se svog posla, već sam se opijala opasnošću. Postajala sam sve smjelija,
pa sam već odavno nadmašila moju bivšu učiteljicu Olgu. Sve što sam činila, uspijevalo je.
Mogla sam voditi raskošan život, jer su me dobro plaćali.
Iznenada sam i ja počela doživljavati neuspjehe. Trebala sam u Friedrichshafenu kopirati
nacrtc neke letjelice. Umalo što me pri tom nisu uhvatili, pa smo morale pobjeći. Potom sam od
dvojice inženjera u Friedrichshafenu saznala da je inženjer Falkenried u Berlinu izumio nešto što
bi u slučaju rata bilo od ogromne važnosti za avijaciju. Inženjeri nisu slutili da prisluškujem
njihov razgovor govoreći o tome kao o nečem vrlo tajnovitom. Odmah sam stvorila plan da
ispravim svoj neuspjeh u Friedrichshafenu i pokušala se domoći planova t!g izuma.
Znate i sami kako sam to izvela. Znate i to da moj plan nije uspio, jer nisam slutila da imate
rođakinju. Ta gospođica Lossow uništila je moj plan. To sam opazila tek kad smo otputovale. Ali
jedno niste znali, gospodine Falkenried! Igra koju sam igrala s vama postala je za mene zbilja.
Moje se srce prvi put probudilo pri opasnoj igri s vama. Tješila me misao da ste sačuvani od
propasti zahvaljujući mom neuspjehu.
Kad je izbio rat između Njemačke i Rusije, primila sam nalog da krenem u Njemačku kao
špijun. A potom su me poslali u Francusku. Tik pred ciljem vi ste me prepoznali, i u posljednji
trenutak uhapsili. Nisam slutila da ste ovdje. Prepoznala sam vas tek kad ste me nazvali po
imenu. Inače ne bih bila mogla uperiti revolver u vas. Bijaše to prvi puta da sam se u očaju
odlučila ubiti čovjeka. Bog mi je svjedok! Zahvaljujem mu što me onemogućio u tome. Radije
bih sama ležala ovdje kraj Olge Žarkoff, nego da vas ubijem. Sad znate, gospodine Falkenried,
kome ste spasili život. Možda ćete sad prihvatiti moju zahvalnost, kad znate tko sam. Hvala vam,
što ste me saslušali. Ne možete ni zamisliti koliko je to olakšanje za mene.
Odahnuvši Nataša Karevvna je zašutjela.
Hasso ju je saslušao, niti se ne pomaknuvši. Sad ju je mirno pogledao.
– Mogu li još nešto učiniti za vas? – zapita je, ustajući.
Nataša odmahne glavom.
– Ne, hvala vam! Neka Bog dadne da se živi i zdravi vratite kući. Sad vas neću dulje
zadržavati. Potreban vam je odmor.
– Zbogom, Nataša Karewna! Sjetite se toga da je pred vama još dugi život, pa možete
popraviti sve što ste učinili.
– I da mogu okajati! Zbogom, i Bog s vama!
Hasso krene prema svom šatoru. U noći se nemirno prevrtao, ali onda se pred njegovim očima
pojavila Rosina slika. Vidio je pred sobom njezine vedre, poštene oči koje su mu govorile o
njezinoj vjernoj ljubavi.
– Moja ljubljena ženo! Ovo bijaše težak dan, a meni je sjećanje na tebe potrebnije nego ikada.
Kod tebe je mir, slatka moja ženo! Naći ću ga na tvom srcu, ako se živ vratim.
Pomisao na Rosu, donijela mu je mir i dubok san.

Kad se ujutro probudio, već su bili odveli Natašu Karewnu, a bolnička kola s ranjenicima
spremala su se na odlazak. Tamo je zatekao Hansa Axemberga i pukovnika Steinberga kako se
opraštaju od Role.
I Hasso se oprostio od nje.
Potom je krenuo do aerodroma. Zajedno s Hansom Axembergom vinuo se u nove opasne
pustolovine.
Jednog dana stiglo je opširno Hassovo pismo Rosi. Opisao joj je točno susret s Natašom
Karewnom.ffijezino zarobljivanje i što se sve dogodilo. Pričao joj je i o svom posjetu njezinu
šatoru i o tome što mu je pričala.
»A moja mala ženica sad se ipak pomalo plaši da li je moje srce ostalo mirno pri susretu s
Natašom. Da, moja Rose, ostalo je! Za Natašu nisam osjećao ništa do prezira i sućuti. Razumjet
ćeš zašto sam generala Bogendorfa molio za milost za nju. Nisam mogao drugačije. A otkad mi
je prikazala kako se našla u tom životnom putu, sretan sam što sam uložio dobru riječ za nju.«
Bijaše hladna jesenska noć.
Za Austrijance bijahu teške borbe s Rusima, a takve su im i predstojale.
Vojnici su bili iscrpljeni i imali su dan mirovanja nakon naporna marša. Drugog su dana
trebali krenuti prema neprijatelju. Rainer Hohenegg i Rudi Hassbach ispružili su se jedan do
drugog na tuđoj zemlji. Torbe su im služile kao jastuci. Hrpa suha lišća služila im je kao ležaj, a
pokrili su se kabanicama. Prije spavanja, još su neko vrijeme razgovarali o svojim dragima kod
kuće, razmišljajući puni čežnje o dalekom Hoheneggu.
Rano ujutro ih probudiše, pa su poskočili protežući ukočene udove, kako bi se razgibali.
Brzo se cijeli logor razbudio. Nakon brza doručka krenuše dalje u nove borbe. Kratko prije
odlaska stigla je vojna pošta.
Rainera je još zatekla, dok je njegov šurjak već krenuo naprijed na konju. Stigla su dva pisma,
jedno za Rainera a drugo za Rudija. Oba pisma dolazila su iz Hohenegga od dviju mladih žena.
Rainer tog trenutka nije imao vremena pročitati pismo. Stavio je oba u džep i požurio naprijed
na čelu svojih ljudi.
Kretali su se prema neprijatelju nasuprot kojem je već bila pješadija, očekujući pojačanje.
Usput je Rainer otvorio svoje pismo pun čežnje da čuje što je s njegovom mladom ženom.
Pritisnuo je pismo na srce, prije nego ga je otvorio:
»Moj ljubljeni mužu, danas smo Josepha i ja napokon nakon duga čekanja primile pisma od
tebe i Rudija. Josepha još nije mogla pročitati svoje pismo.
U rano jutro rodila je prekrasnog dječaka. Sve je proteklo u redu, ali ona je sada umorna, pa
smo joj Rudijevo pismo morali položiti pod jastuk. Kad se malko oporavi, pročitat će ga. Da je
Rudi dobro, znamo iz tvog pisma, a to sam rekla Josephi. Majka nije željela da ostanem u
Josephinoj blizini, ali nisam se dala otjerati, pa sam hrabro ostala kraj nje. Bila sam prva koja je
nakon sretne bake smjela zagrliti malog grofa Hassbacha. Njegove male ručice tako su dirljivo
bespomoćne. Kako je to predivno malo biće! Očice mu gledaju uokolo, kao da nas žele pitati: tko
ste vi veliki ljudi koji mi se tako divite? Morala sam plakati i smijati se, kad sam dječaka odnijela
njegovu djedu u susjednu so|Ki. Nestrpljivo je čekao da upozna svog unuka. Vidjela sam posve
dobro da je obrisao suze. Bio je tako radostan i dirnut. Sad se u Hoheneggu sve vrti oko majke i
djeteta. Umalo što zbog toga ne zaboravljamo na rat i bijedu ali vaša nas odsutnost uvijek
ponovno podsjeća na to. Oh, moj Rainer! Ali ne, već sam opet hrabra.
Josepha se sve do jučer dobro osjećala, čak je napisala i dugo pismo Rudiju, koje ćemo poslati
danas s ovim za tebe. Malko prije je Josepha još olovkom dodala nekoliko riječi svom pismu. Sve
drugo moram ti ja javiti, kako bi to mogao reći Rudiju.

Osim umora, Josepha se dobro osjeća. Djeluje tako dražesno majčinski s kolijevkom svog sina
kraj sebe. Mladi grof upravo izvodi koncert koji dokazuje da ima zdrava pluća i mnogo energije.
Svi osluškujemo taj dječji glas, kao da je pjesma miru. Kad bi barem opet bio mir, kad bi se
ostvarila želja naših srdaca, moj Rainer!
Imam dobre vijesti iz Njemačke. Rose mi šalje novine i javlja mi sve o mom bratu Hassu. Moj
je brat odlikovan Željeznim križem za hrabrost. Rose i ja uzajamno se hrabrimo. To nam je
potrebno, jer je uza svu hrabrost čekanje užasno teško. Često odlazim u Villau da vidim je li sve
u redu. Kad prolazim sobama koje su bile svjedoci moje sreće, ona čežnja za tobom postaje tako
snažna, da bih najradije odmah pobjegla i počela te tražiti. Ali uvijek se opet hrabro vraćam u
Hohenegg.
Moram završiti za danas. Pisma moraju na poštu. Nadam se da ćete ih ubrzo dobiti. Josephu
najviše boli što će Rudi tek nakon dugog vremena saznati da je dobio sina.
Majka i otac su najsretniji djed i baka koje možeš zamisliti. Josepha te srdačno pozdravlja i
šalje ti poljubac. A mali vjerojatno tako glasno plače stoga, jer želi da izručim pozdrave njegovu
ujaku Raineru. Mislim da je zadovoljan svojom tetkom Ritom. Tako je dražestan momak. Čim
napišem to pismo, idem odmah k njemu.
A sada zbogom, ljubljeni mužu! Neka te Bog čuva i štiti na svim tvojim putovima! Ljubim te,
i molim se za skorašnji veseli susret. Tvoja Rita«
Uskoro su trupe stajale nasuprot neprijatelju. Pod mračnim nebom odigravala se nova, užasna
bitka.
Napokon su Austrijanci natjerali neprijatelja u bijeg. Zarobili su na tisuće neprijateljskih
vojnika, zajedno s oružjem i zastavama.
Mogli su se odmoriti nakon dugih sati. Borba je trajala cijeli dan, i već se počeo spuštati mrak.
Za danas je nastao mir. Mogli su odahnuti i okrijepiti se. Od ranog jutra nisu stigli ništa pojesti,
niti popiti.
Šrapnela je ranila Rainera Hohenegga u desnu ruku, tako da je nije mogao micati. Nakon što
su mu stavili zavoj, mogao je napustiti bolnički šator. Iako je bio umoran, želio je poći do svog
šurjaka prije nego se odmori. Tek što je napustio ambulantu, brisao mu je neki mladi oficir kome
je metak odpio prst. Bio je vrlo blijed ali je hrabro susprezao svoju bol.
– Kapetan Hohenegg!
– I vi ste ranjeni?
– Prst manje na lijevoj ruci. To me neće spriječiti da se uskoro dalje borim. A vi?
– Šrapnela me pogodila u desnu ruku. Zasad nisam sposoban za borbu. Nadam se neće
potrajati dugo.
– Nadajmo se! Ali zaustavio sam vas, jer sam vam želio javiti da vaš šurjak, grof Hassbach,
leži teško ranjen preko u bolničkom šatoru.
– Hvala vam, gospodine poručnice! Hoćete li mi, molim vas, reći gdje ga mogu naći da ga
predugo ne tražim.
Brzo su zajedno prišli šatoru.
– Rekli ste da je teško ranjen, gospodine poručnice? – zapita uzbuđeno Rainer.
– Prostrijeljena su mu pluća.
Rainer je i nehotice dohvatio Josephino pismo, koje još nije uspio predati Rudiju. – Uboga
Josepha! – šapne, a potom stisne zube.
Nekoliko minuta kasnije stao je pokraj ležaja na kojeg su položili Rudija Hassbacha. Ležao je
zatvorenih očiju, blijed poput mrtvaca.
Liječnik dadne Raineru znak i pođe s njim na stranu. Nema nade. Još nekoliko sati i sve će biti
gotovo. Rekao sam vam to stoga ako vaš šurjak treba hitno nešto srediti.

Rainerovim licem prijeđe grč. Na njegovu je srcu počivalo pismo koje je sadržavalo vijest o
rođenju djeteta. A ovdje je ležao mladi otac, njegov najbolji prijatelj, muž njegove ljubljene
sestre i umirao.
Rainer je trenutak zateturao oslabljen zbog gubitka krvi. Činilo mu se da gubi tlo pod nogama.
Nastojeći se teškom mukom sabrati, zahvalio je liječniku i pristupio Rudijevu ležaju.
– Rudi – dragi Rudi! – reče tiho.
Ovaj je otvorio oči i nasmiješio mu se svojim veselim smiješkom.
– To si ti Rainer, zar su i tebe ranili?
– Da, Rudi, ali to nije ništa – odgovorio je Rainer, nastojeći glasu dati čvrstinu.
– To je bio težak posao. Ali sad ćemo nas dvojica ranjenika na odmor. Vjerojatno će nas
pustiti kući dok se ne oporavimo.
Rainer je grčevito progutao slinu.
– Da, Rudi, morat ćemo se malko odmoriti.
– Hajde, sjedni do mojih nogu, ako nisi odveć umoran. Rainer je oprezno sjeo do Rudijevih
nogu.
– Nisam umoran, Rudi! Imam dobru vijest za tebe. Pogledaj, pismo od tvoje Josephe. Već ga
od jutros nosim sa sobom. Tek sam malko prije pročitao Ritino pismo.
Rudi mirno, ali sretno, dohvati pismo.
– Draga moja Josepha – reče i poljubi pismo. Potom ga polagano otvori. Ali Rainer položi
– Pričekaj malko Rudi, prije nego ga pročitaš moram ti reći nešto predivno što mi je Rita
pisala. Moraš biti posve miran. Dakle, pazi! Josepha je rodila dijete, imaš sina, Rudi!
Rudi se htio uspraviti, ali nije mogao. Klonuo je na ležaj.
– Je li to istina? Moja Josepha ... imam sina! A ne mogu ni uzviknuti od sreće. Nešto me
unutra boli. Moja Josepha je mala majčica. Gdje je pismo? Podupri me, Rainer, da ga mogu
pročitati.
Nije mogao čitati, pred očima mu se smračilo. Spusti pismo.
– Ne mogu, Rainer! Ne mogu čitati. Pročitaj mi, što mi moja Josepha piše. Ne mogu to
dočekati.
Rainer se morao prisiliti da ostane miran. Tek je potom ispričao Rudiju što mu je Rita pisala,
pa poče čitati Josephino pismo. Sjajnim očima slušao je Rudi posljednje ljubavne riječi svoje
žene. Na kraju je Rainer pročitao posljednje Josephine riječi napisane olovkom.
ruku – Ljubljeni, imamo sina! Zvat će se Rudi i smijati se poput tebe. Zar ne, bit ćemo ponosni
na našeg sina?
Smiješak se ukazao na smrtno blijedom Rudijevu licu. Nasmijao se hrapavim, ali sretnim
smijehom.
– Da, Josepha, neka se dječak smije, poput tebe i mene. Zar ne, Rainer? Samo da se ne
zaboravi smijati.
Još jednom se iz njegovih grudi vine sretan, nijemi smijeh ali istog trenutka mu krv navre na
usne.
Uspravio se kao da se brani od nevidljiva neprijatelja.
– Josepha – dječak! – proštenje, a oči mu izgubiše sjaj. Slomiše se u smrtnom hropcu.
Još jednom uzdahne i ispruži se. Grof Rudi Hassbach bio je mrtav.
Rainer mu je duboko potresen zatvorio oči, a zatim bez snage pao na rub ležaja.
Prišla je sestra i prekrila ponjavom nepomično tijelo. Pod njom je ležao veseli drug koji je bio
tako pun života. Podli metak poslao je tog sretnog čovjeka u svijet sjene i zaklopio mu zauvijek
oči.
A Josepha?

Rainer nije smio misliti na to kako će njegova sestra podnijeti taj gubitak.
Zamolio je sestru da mu u notes zapiše posljednje Rudijeve riječi. Sve su se trebale sačuvati za
Josephu. Rekao je sestri neka mu odreže čuperak Rudijeve kose koju je pažljivo sakrio u notes
kako bi je mogao ponijeti Josephi kao posljednju uspomenu. Predali su mu i Rudijev sat, lisnicu i
vjenčani prsten.
Kako nije bio sposoban za borbu, poslali su ga na dopust do potpunog ozdravljenja. Odlučio je
otputovati u Hohenegg i sam predati vijest o Rudijevoj smrti.
S mnogo truda i napora uspjelo mu je povesti Rudijevo tijelo sa sobom do obližnjeg grada.
Tamo ga je mogao po propisima staviti u lijes i odvesti u Hohenegg.
Iz Beča je brzojavio ocu.
»Lako sam ranjen na putu kući. Stižem tijekom poslijepodneva. Molim pripremiti Ritu i
Josephu. Za Josephu tužna vijest. Sve drugo usmeno Rainer«
Rainer je stigao kući. Rita je bila sretna, iako je njezin muž bio ranjen. Ali sad je morao
pričati.
– Govori, Rainer, kakve tužne vijesti donosiš? Rainer je zagrlio Ritu koja ga je promatrala
blijeda i prestrašena. Žalosnim očima pogleda oca.
– Oče, još nikada se u životu nisam toliko plašio, kao toga da vam moram predati tu vijest.
Stari je gospodin teško disao.
– Reci nam, Rainer! Postoji samo jedno tumačenje. Rudi je poginuo, zar ne?
Rainer privine Ritu uza se i kimne.
– Da, Rudi je mrtav! Metak mu je probio pluća. Bio sam kod njega kad je umirao. Nije
vjerovao da mu se bliži kraj. Otišao je nasmiješen u smrt, u sretnom saznanju da mu se rodio sin.
Tu sam mu vijest donio na samrtnu postelju.
Rita je plakala duboko dirnuta, a oba su se muškarca borila da sačuvaju mir.
– Uboga Josepha! – rekao je tiho otac.
– Da, uboga Josepha! Na nju neprekidno mislim otkad je Rudi zatvorio oči. Uspjelo mi je da
ga po propisu stavim u lijes, i on je sada na putu ovamo. Barem sam to želio omogućiti Josephi.
Moći će se moliti na njegovu grobu.
Nasta duga tišina između to troje ljudi. Rita je tiho plakala. Drhtala je pri pomisli da će Rainer
morati krenuti opet u rat, čim ozdravi. Možda ususret istoj sudbini kao i Rudi. Uz to se plašila
trenutka kad će Josepha saznati istinu.
Rainer nije mogao podnijeti prestrašen sestrin pogled. Uzalud je pokušavao progovoriti, ali grč
mu je stisnuo grlo. Nije mogao izreći ni milosrdnu laž.
Josepha se iznenada uspravi i pogleda ukočeno u njega. Kao luda poče tresti njegovu zdravu
ruku.
– Govori! Zar ne vidiš da sam luda od straha i nemira! Što je s Rudijem?
Te su se riječi vinule iz njezina grla poput krika. Roditelji je zagrliše.
– Smiri se, dijete, naškodit ćeš samoj sebi. Budi mirna! – preklinjala ju je majka.
Ali Josepha je gledala u Rainera kao luda. – Govori! Ne muči me tako užasno! Reci mi istinu!
Što je s Rudijem? Vidim da je nešto. Rainer – nije valjda – reci mi da je živ! Je li živ? Samo da je
živ! – zaviknula je.
Josepha se bacila na Ritu i počela je tresti snagom očajnika.
– Budi barem ti milosrdna, Rita! Reci mi da Rudi živ! Pa ti me razumiješ.
Rite je tužno pogleda. Istinu više nije bilo moguće sakriti. Plačući odmahne glavom.
Josepha je promatrala to kimanje glavom koje joj je oduzelo svaku nadu. Kao da to nije mogla
razumjeti.

– Mrtav! Mrtav! Moj Rudi mrtav! – kriknula je, a prije nego su je mogli zadržati pala je
onesviješćena.
Napokon, peti dan nakon Rainerova povratka, pala je Josephina groznica. Duboko je utonula u
san koji je trajao dva dana i dvije noći. I taj san joj je donio ozdravljenje.
Ali u život se probudila nova Josepha. Nestalo je njezine radosti. Postala je tiha, blijeda žena
koja je tužnim očima gledala pred sebe. Kad bi joj pružili njezina sina, bolni bi joj smiješak
obigrao oko usana.
U međuvremenu stigao je lijes sa smrtnim ostacima njezina muža. Molila je tako dugo dok je
nisu odveli do lijesa. Nije zaplakala, već ga je uvijek ponovno gladila. Položila je lice na hladan
metal i šaplala slomljenim glasom nježne riječi.
Morali su je odvesti silom. Drugog dana sahranili su Rudija Hassbacha u obiteljskoj grobnici
Hoheneggovih.
Kad su nesretnu udovicu odveli natrag u njezinu sobu, uhvatila je Ritinu ruku i rekla
slomljenim glasom:
– Pođi s Rainerom u Villau, Rita! Ne bih vam željela zaviđati, a moram to ipak činiti kad vas
vidim zajedno. Pođi u Villau i iskoristi svaku minutu, svaku sekundu koju vam sudbina poklanja.
Rose je primila pismo u kojem su joj javili za smrt Rudija Hassbacha i ranjavanje Rainera.
Rita joj je pisala i o tome koliko je Josepha patila zbog te nesreće.
Rose osjeti težinu oko srca, pa je poželjela naći kraj sebe čovjeka s kojim bi mogla govoriti o
tome.
Po Hassovoj želji preselila se u sobe njegove majke. Za Hassa pripremili su očeve.
Rose je svakodnevno prolazila kroz te sobe. I danas je krenula onamo.
U radnoj sobi nalazio se onaj pisaći stol iz Berlina s daskom za crtanje koja se mogla spustiti.
Bijaše neophodan Hassu pri radu.
Kako je često Rose položila obraz na mjesto gdje su inače počivale njegove ruke.
Ovdje se skrivala i onda kad bi primila Hassovo pismo. Sjela bi na stolicu ispred pisaćeg stola,
čitajući njegove drage riječi. Na večer bi ovdje uvijek ponovno čitala njegova pisma. Nije ih se
mogla načitati. Trini posao nije išao od ruke. Pogledala bi s vremena na vrijeme na sat, a onda
opet na Rosu. Mlada je žena namatala vunu, pa vjerojatno nije zapazila da je već bilo pet sati. A u
pet je uvijek dolazio poštar. Spremili bi za njega toplu kavu i kruh s maslacem.
Hoće li danas doći i nešto donijeti? Već četiri dana nije bilo vijesti od gospodina ni od
Friedera. Zar guspođa nije bila nemirna?
Trina duboko uzdahne. Rose pogleda u njezine oči pune iščekivanja. Pogleda potom na sat,
kao da je željela naći odgovor na nijemo pitanje, pa kimne Trini. Trina je već otrčala ususret
poštaru.
Ovaj je upravo prelazio preko dvorišta dvorca mašući kapom. To je bio dogovoreni znak i
glasio je:
»Donosim nešto.«
Trina potrči prema njemu.
– Za mene, Habermann?
– Da, i za vas kartu od Friedera. A ovdje je pismo za gospođu. Ne, ne, Trina, sam ću joj ga
predati. Čovjek se želi i sam radovati.
Pruži Trini kartu i krene Trina je ostala stajati pod svjetiljkom, paje čitala:
»Draga Trina! Dobro sam. Gospodin leti između metaka i granata, ali to nije ništa. Neka ti
bude dobro, i čuvaj se! Mnogo pozdrava, tvoj Frieder!«

Pročitala je kartu, a sad je požurila u prostorije za poslugu. Uz to je željela vidjeti i sretno lice
svoje gospođe.
Stigla je u pravi trenutak. Rose je upravo primala pismo iz Habermannovih ruku. Habermanna
su počastili, pa im je morao ispričati novosti.
Rose je krenula u Hassovu sobu da pročita njegovo pismo.
»Moja ljubljena Rose! Napokon ti mogu pisati. Prije svega htio bih ti reći da te ljubim. Noć je,
i svi oko mene, osim straže, duboko spavaju. Za nama su teški dani, a naša je vojska činila
nadljudske napore.
Jučerašnji let s Hansom Axembergom bijaše vrlo opasan, ali je na sreću sve dobro završilo.
Ispunili smo zadatak. Napokon smo se mogli spustiti na naš aerodrom. Bili smo na sigurnom.
Prijatelja Hansa je pogodio metak u lijevo rame.
Na sreću, rana je laka. Kao što vidiš, Bog me je opet štitio. Ne plaši se, i ne gubi hrabrost!
Toliko sam toga propustio, pa sad čežnja za tobom gori u meni. Htio bih nadoknaditi propušteno.
Laku noć, slatka ljubavi! Ljubim ti usne, oči i drage ruke. Do viđenja, moja slatka ženo!.Tvoj
Hasso«
Rose je ponovno čitala pismo. Drhtala je pri pomisli na opasnost koja je prijetila Hassu.
Čvrsto je pritisnula pismo na srce i usne.
Potom je sklopila ruke na molitvu.
– Oče nebeski, pokloni nam mir! – šapnula je. Nije se usudila sebično moliti za svoju sreću.
Mnoge su sreće oko nje uništene i podnesene su velike žrtve. Svakom je njegova sreća
najvažnija. Čak i u vrijeme velikih žrtava, svako srce najdublje osjeća svoju bol.
I opet su protekli tjedni. Pao je Antwerpen, a njemačka i francuska vojska stajale su jedna
nasuprot drugoj u neprekidnim borbama.
Hasso je ponovno odlazio na opasne letove u pratnji Hansa Axemberga. Kad su se jednog
dana vratili na aerodrom, njihov je avion bio tako probušen da su se tek teškom mukom uspjeli
spustiti. Spuštanje bijaše nalik padu. Ali na sreću su oba hrabra oficira ostala neozlijeđena.
General Bogendorf ih je očekivao i nakon što su podnijeli izvještaj, zadržao ih je kod sebe.
– Gospodo, moram nešto dogovoriti s vama. Ono što vam želim reći možda vam neće biti
drago, ali to ne pomaže. Ukratko moramo se odreći vaše pomoći. Potrebniji ste nam na drugom
mjestu nego ovdje u ratnom logom. Moramo ojačati našu zračnu flotu, pa ćete se kapetane
Falkenried stoga vratiti kući u društvu vaših najboljihg montera i ljudi koji su vam neophodno
potrebni. Tamo ćete svim silama graditi nove avione.
Hasso ga prestrašeno pogleda.
– Ekselencijo, zar sada, usred rata?
– Znao sam da vam to neće biti drago. Ali ne mogu vam pomoći. Potrebniji ste tamo! Dakle,
prihvatite se posla! Još danas ćete krenuti kući i započeti raditi. Nastojte u Berlinu pronaći još
više ljudi. Što ćete više učiniti, više ćete nam koristiti. Hasso duboko uzdahne.
– Kako zapovijedate! Idem onamo kamo mi dužnost nalaže.
– Bravo, gospodine kapetane! Vaš vjeran pratilac, natporučnik Hans Axemberg će vas pratiti.
Ne u Falkenried, već u Berlin. Tamo će se baviti obukom mladih oficira koji će služiti kao
promatrači. Zapazio sam da ste u tome vrlo vješti, gospodine natporučniče! I vama moram reći:
svaki na mjesto, gdje može najviše koristiti.
Hans Axemberg lupne petama.

– Kako ekselencija zapovijeda!
– Dobro, gospodo! Kako bih vam zasladio gorku pilulu, kapetane Falkenried, obavještavam
vas da ste unaprijeđeni u čin majora. A vi u kapetana, natporučniče Axemberg! Čestitam vam na
zasluženim priznanjima. A sada, zbogom! Nedostajat ćete mi, ali ništa ne pomaže. Krenite u nove
pobjede!
Time ih je otpustio.
Njih su dvojica šuteći izašla, kako bi se pripremila za putovanje. Pružili su ruke jedan
drugome.
– Ništa tu ne možemo – reče Hans, pomalo ljutito, a pomalo nasmiješeno.
Potraži svog budućeg tasta kako bi se oprostio od njega.
Hasso je otišao do hangara kako bi odabrao ljude. Među njima poveo je sa sobom i Friedera,
koji se razvio u spretna radnika. Moći će mu koristiti. Nekoliko sati kasnije, svi su bili spremni za
putovanje kući.
Rose je prolazila preko dvorišta kad su joj predali brzojav. Kad ga je pročitala zadrhtala je i
morala se nasloniti na kola koja su stajala kraj nje. Plašila se da je krivo pročitala. Ali tu je pisalo
posve jasno:
»Zadržao sam se u Frankfurtu na odlasku za FalkenVied. Nadam se da ću za dva tri dana biti
u Falkenriedu gdje ću odsad raditi. Uskoro ćemo se sresti. Dovodim i Friedera. Tvoj Hasso«
Rose je bila kao uzeta nakon te sretne vijesti. Sreća je došla prenaglo. Još prije nekoliko dana
primila je pismo od Hassa iz neprijateljske zemlje. Nije ni riječi spomenuo o mogućnosti
povratka. A sada? Hasso se vraćao u Falkenried? Usred rata? Da radi? Tako je pisalo u brzojavu.
Pritisne ruku na srce. Tad se sabrala i pojurila u kuću.
– Trina! Trina! – vikala je veselo. Trina požuri do nje.
Rose joj sva sretna domahne brzojavom.
– Trina, gospodin dolazi za dva dana i dovodi Friedera sa sobom.
Trina sklopi ruke, plačući i smijući se u isto vrijeme.
– Je li to istina?
– Da, Trina! Reci to brzo ljudima. A potom, svi na posao! Moramo pripremiti kuću. Potrčat ću
do upravitelja da mu to javim. U Falkcnricdu iznenada opet postade živo. Sve su ruke radile kako
bi gospodinu pripremile svečani doček. Usred te zbrke stiglo je i Ritino pismo Rosi.
»Draga Rose! Moram ti javiti da moj Rainer neće trebati natrag u rat. Njegova je rana
zacijelila, ali uz sve masaže i lijekove ruka je ostala ukočena. Može je pomicati samo teškom
mukom, jer je povrijedio tetivu. Liječnici govore da će se to možda u toku godina popraviti, ali ne
može se ni pomisliti da bi se vratio u vojsku. Rainer je tužan zbog toga, ali ja draga Rose, moram
tebi priznati, da sam neizmjerno sretna što ne mora opet otići. Kad se sjetim uboge Josephe,
činim se samoj sebi neizmjerno bogatom. Kad bi barem ubrzo nastao mir!
Imaš li vijesti od Hassa? Nadam se da je zdrav i nije ranjen. Molim te, piši mi brzo!
Zbogom, Rose! Pozdravi Hassa, kad mu pišeš. Tvoja Rita«
Rose je odgovorila brzojavom na to pismo.

»Hasso najavio dolazak u Falkenried. Ćim stigne, javit ću više. Rose.«
Mnogo prepolagano prolazila su ta dva dana do Hassova povratka. Iz Berlina je stigao drugi
brzojav u kojem je Hasso javljao da stiže u četiri sata poslijepodne.
Rose bi rado pošla po njega na kolodvor. Ali prisjetila se kako joj je Hasso pisao da je vidi
pred sobom na vratima parka odjevenu u bijelu haljinu. Odjenula je doista bijelu suknenu haljinu
i čekala na njega na vratima, iako je bilo hladno.
Nije morala čekati ni dvije minute, i već su kola stigla. Stala su, a Hasso je iskočio. Rose je
potrčala prema njemu, a on ju je uhvatio u svoje ruke, privinuvši je uza se. Pogledali su jedno
drugome u oči. Činilo se kao da ne žele razdvojiti poglede.
– Moja slatka Rose! Napokon te imam! Sad si moja uvijek, i nikada te više neću pustiti –
šaptao je s toplom nježnošću Hasso, ljubeći je neprestano.
Iza Rose dotrčala je iz dvorca i Trina, kako bi pozdravila gospodina. Kraj kočijaša sjedio je
Frieder i sada skočio dolje. Zagrlio je svoju Trinu. Nisu obraćali pažnju na ono što se događalo
oko njih.
Hasso je dugo grlio svoju mladu ženu i uvijek iznova promatrao njezino drago, uzbuđeno lice.
Napokon se oslobodila njegova zagrljaja i počela se zbunjeno ogledavati.
– Ljudi, Hasso!
Hasso je uzdahnuo, povukao njezinu ruku pod svoju i prišao ljudima koji su ga srdačno
pozdravili. Stiskao im je ruke, a upravitelja Colmara je zagrlio.
– Vjerno ste pomagali mojoj ženi, dragi Colmar! Hvala vam! Kako ste vi, i vaša draga žena?
Jeste li nadvladali bol zbog svog gubitka?
Colmar duboko uzdahne.
– Ne ljutim se na sudbinu, gospodine! Bude li sreće, odgojit ćemo našeg posvojenog sina
jednako tako dobro kao i Fritza.
Hasso pristupi gospođi Colmar i duboko dirnut stisne joj ruku.
– Jeste li se zauvijek vratili? – zapita Colmar. Hasso mu objasni kakav ga je zadatak čekao.
Rose je to čula, pa bi najradije počela klicati od
radosti. Saznala je da se Hasso vratio zauvijek kući. Kako je zahvalna bila sudbini.
Potom je Hasso krenuo s Rosom kući. Ostadoše sami u sobi za dnevni boravak. Na istom
mjestu gdje joj je pri oproštaju rekao da je ljubi, danas ju je ponovno zagrlio i počeo strastveno
ljubiti, kao što muškarac ljubi svoju ženu.
Rose je sva sretna ležala na njegovu srcu, osluškujući strastvene i nježne riječi svog muža.
Njezin je život nakon sve tuge i nevolje iznenada bio ispunjen srećom. Zahvaljivala je sudbini
što joj nije dodijelila najveću žrtvu kao tisućama drugih hrabrih žena. Morali su toliko toga reći
jedno drugome. Govorili su i o Riti i Raineru, i o ubogoj Josephi.
Hasso je pričao o Hansu Axembergu. Ovaj je na putu kući posjetio Rolu Steinberg u bolnici.
– Doći će kući, čim nađu zamjenu za nju, pa će se udati za Hansa. Doputovat će na svadbeno
putovanje na dva dana u Falkenried – nasmiješio se Hasso.
– Samo na dva dana? – zapita Rose. – Da, Rose! Hans neće dobiti dulji dopust. A ni ti nećeš
imati mnogo od mene. Moram se marljivo prihvatiti posla, pa ću od jutra do mraka biti na
aerodromu.
– Zadovoljna sam što si u Falkenriedu.
– Bit će to radosno stvaranje.
Sretno zagrljeni razgovarali su dugo o svemu što im je ležalo na duši.

Hasso je sam pisao sestri i šurjaku što radi u Falkenriedu. Rita nije imala mira, već je zamolila
muža da na kratko vrijeme posjete Falkenried. Željela je vidjeti brata i posjetiti grob roditelja.
I još jedan mladi par došao je u Falkenried. Hans Axemberg i njegova mlada žena, koji su se
vjenčali dan ranije.
I tako su ta tri sretna para sjedila u blagovaonici Falkenrieda. Popili su zdravicu i prisjetili se
Rudija Hassbacha.
Potom si muškarci stisnuše čvrsto ruke, a mlade se žene zagrliše i poljubiše, očiju vlažnih od
suza.
Hans Axemberg pristupi glasoviru. Ispod njegovih prstiju zazvuči čvrsto i skladno:
Budi mirna domovino, jer sreća je samo u miru.
Posljednji gutljaj je Hasso pobožno popio za zajednički život sa svojom ljubljenom ratnom
zaručnicom.