RATNA ZARUČNICA

– Odlučili ste se, Nataša? Još uvijek me užasno mučite čekanjem? – zapitao je prestrašeno. –
Još sumnjate u to što sam odlučila? Plašila sam se da vas više neću ovdje zateći, onda mi ni vaš
zalog ne bi koristio. Hoćete li da vam ga vratim?
Izvadila je ključeve i pružila mu ih očaravajućim smiješkom.
– Nosila sam ih na svom srcu – šapne. Hasso privine njezinu ruku s ključevima na
usne % potom spremi ključeve u džep.
– Sad počivaju na mom srcu, Nataša! Ali recite, mogu li vas smatrati svojom zaručnicom?
Nataša ga je neko vrijeme promatrala sjajnih očiju. Iznenada obuhvati njegovu glavu obim
rukama, pa pritisne usne na njegove.
– Sanjajte noćas o meni, Hasso! – tiho mu je šapnula.
Kad ju je htio zagrliti i privući k sebi, Nataša se brzo odmakne.
– Nataša, dođi na moje srce! Ne budi tako okrutna! – preklinjao ju je.
– Za danas je dosta. Postavila sam neke uvjete. Te ćete naći u onom pismu koje vas čeka kod
kuće.
– Samo još jedan poljubac, slatka Natašo! – Njezin poljubac učinio je Hassovu žudnju
beskrajnom.
– Danas ne – ne budite nezasitni! – zadirkivala ga je.
Ipak ju je pokušao privući sebi. Nije bilo sumnje da je u Nataši mogao gledati svoju zaručnicu.
Ali prije nego mu je uspjelo, vratile su se obje stare gospođe, a Hasso se morao ponašati
službeno.
Ubrzo potom oprostiše se gospođa Falkenried i Hasso. Oklijevao je pri odlasku dok gospođa
Kowalsky i njegova majka nisu napustile sobu.
Privukao je usnama Natašinu ruku i toplo je poljubio, šapćući pri tom:
– Okrutna, slatka Natašo, sutra ćeš mi platiti to, što si danas tako postupila sa mnom.
Nataša je tajanstvenim, mekim pogledom pogledala u njegove oči.
– Čovjek nije uvijek gospodar svoje volje. Laku noć, Hasso Falkenried!
Tako ga je otpustila. Ostala je u sobi, dok se njezina saučesnica vani opraštala od gospođe
Falkenried i Hassa. Ostala je neko vrijeme stajati zatvorenih očiju, umorna i tužna izraza lica.
– Imam srce u grudima. Dobro je što sam obavila taj zadatak. Hasso je mogao postati opasan
za moj duševni mir – šapnula je.
– Sentimentalnost je nepotreban teret za ljude poput mene – nastavi nakon kraćeg vremena
hladnim glasom.
– Je li sve u redu? – zapita je njezina saučesnica, vrativši se u sobu.
– Uspjelo je! A sad, brzo, Olga, moramo stići na vlak za Beč, koji odlazi trenutak prije onoga
za Varšavu.
– Zašto obilaznica oko Beča? – Bolje je, nikada se ne može znati. Povjerovat će da smo
krenuli vlakom u Varšavu.
– Zar se plašiš da bi nas mogli progoniti?
– Sve je moguće! Najvažnije je biti oprezan. Dakle, krenimo!
Olga Žarkoff, kako ćemo je sada nazivati pravim imenom, zazviždukala je čuvši Natašin
izvještaj.
Priqlua je na ruskom jeziku, iako su bile same u odjeljku, ono što se zbilo u Hassovoj kući.
Kad je završila duboko je uzdahnula. Olga Žarkoff ju je pažljivo saslušala. Sad je i ona izjavila,
odahnuvši:
– Dobro je što snio odabrale put preko Beča. Ondje nas neće tražiti. Imaš pravo, Nataša! Ne
možemo znati što će se dogoditi, kad Falkenried nađe tvoje pismo i počne sumnjati. Putujemo