RATNA ZARUČNICA

ne kajem, već neka sve ispravim. Znaš da moj otac nije oduševljen mojim zvanjem, pa neće biti
lako nagovoriti ga da mi dadme potreban prostor i kapital. Ali budem li mu svL objasnio, i
obećao mu da ću se trajno nastaniti u Falkenriedu, pristat će. Tek kad budem siguran u njegov
pristanak, dogovorit ću sve s generalom Bogendorfom. Ti si prvi koji je to čuo. A sad se nemoj
žaliti kako nemam dovoljno povjerenja u tebe.
– Ponosan sam, Hasso! – odgovori duboko dirnut. – Nema smisla pokušati te odgovoriti, iako
bih to rado činio iz sebičnih razloga. Ne znam kako ću bez tebe živjeti u Berlinu.
– Posjećivat ćeš me u Falkenriedu, što češće budeš mogao.
– Ne moraš mi to ponoviti dva puta. Ali tu prokletu ženu, koja je kriva za sve, neka đavo nosi!
Vjerojatno je ionako njezin saveznik.
– Dobri moj, dosta toga! Nikada više nećemo govoriti o tome! To mi je vrlo teško.
– Radije bih si odgrizao jezik. Ali sad odlazim, kako bih uspio svladali bijes. Do viđenja, za
danas!
– Do viđenja, Hans! Ukoliko naveče nemaš što raditi, javi mi! Zasad ne prihvaćam pozive, ali
za tebe sam uvijek ovdje. Hasso je nekoliko trenutaka ukočenim pogledom gledao za Hansom, pa
se duboko uzdahnuvši, ponovno posvetio poslu.
Kad su se gospođa Falkenried i Rose vratile kući, gospodin Falkenried ih je uzbuđeno
dočekao. Primio je brzojav od grofa Rainera Hohenegga u kojem mu javlja da mu je Rita dala
svoj pristanak, pa će u ponedjeljak stići u Falkenried.
Njegova žena morala mu je pomutiti radost jer je vjerovao da je oboje njegove djece našlo
svoju sreću. Obzirno, koliko je to bilo moguće, ispričala mu je što se dogodilo u Berlinu.
Gospodin Falkenried mogao je to razumjeti bolje od svoje žene. Srdačno je zagrlio Rosu.
– Neka je blagoslovljen dan kad si došla u Falkenried, draga moja Rose! Nakon svega što sam
čuo, znam da ti dugujem život svog sina i čast našeg sina. To neću nikada zaboraviti – rekao je
duboko dirnut.
Dogovorili su se da Riti ništa ne ispričaju o tim neugodnim stvarima.
Roditelji su uzbuđeno očekivali dolazak Rainera Hohenegga, idućeg ponedjeljka. Vrlo im se
sviđao, a ono što je mogao pružiti njihovoj kćeri bijaše više nego sjajno.
I tako su radosno dali svoj pristanak. Kad je Rainer zamolio da se vjenčanje održi već u
veljači, gospođa Falkenried je prestrašeno dignula ruke.
– Tako brzo, dragi Rainer? Vrijeme je prekratko za nabavljanje opreme. – Već će nekako ići,
draga majko! Sjeti se da u ožujku moram biti u Villau zbog radova na polju. Imao bih premalo
vremena za svadbeno putovanje. Budi dobra i pristani! Ako mojoj majci uspije u tako kratko
vrijeme nabaviti opremu za Josephu, uspjet ćeš i ti nabaviti za Ritu.
Pri tom je tako molećivim pogledom promatrao svoju punicu da ova to nije mogla odbiti. Ipak
je zatražila da se Rita odmah vrati kući, kako bi barem još nekoliko mjeseci boravila kraj nje.
– Oh, a ja sam želio da Rita provede Božić kod nas i ostane sve do Josephina vjenčanja.
Ali Ritini se roditelji počeše buniti.
– Ne, ne, to je posljednji Božić kojeg će provesti kod kuće. Kad jednom postane tvoja žena,
nećemo je više često viđati i morat ćemo se pomiriti s time.
– Ali ipak će na nekoliko dana doći u Beč na Josephinu svadbu. Nadamo se da će je njezini
dragi roditelji pratiti – zamoli Rainer.
– Moje zdravstveno stanje mi to ne dopušta. Nadam se da ću upoznati tvoje roditelje kad dođu
na vjenčanje u Falkenried. Ali moja će žena svakako pratiti Ritu.
Istog dana Rainer je otputovao, preko Berlina, gdje je želio upoznati Hassa.
I tako je došao Božić, a nekoliko dana ranije u Falkenried je stigao i Hasso.