RATNA ZARUČNICA

Ovaj je prepoznao kapetana Falkenrieda, pa je pripremio pušku kao što je ovaj naredio. Oba
oficira su tiho požurila za špijunkom, hodajući svaki s jedne strane, kako bi joj prerezali put i
spriječili je u bijegu.
Nataša je bila sve bliže zgradi, a sada se moglo razaznati da je to bio zvuk automobila koji je
bio negdje tamo. I doista, automobil je iza zgrade čekao Natašu Kowalsky, kako bi je što brže
odvezao Francuzima.
Nataša je sada hodala vrlo brzo. Ali oba su oficira bja tik iza nje. Na otvorenom polju više se
nisu mogli skrivati. Nataša se trgne začuvši tihi šum iza sebe. Okrenula se i vidjela da je progone.
Podigla je suknju i potrčala što je brže mogla.
– Stoj!
Ali ona je trčala dalje i oba oficira su je slijedila u divljem trku. Kad je Hasso zaviknuo,
stražar je opalio i tako uzbunio logor.
Nataša je bila blizu zgrade. Nešto je uzviknula, a šum motora postade glasniji. Nataša je
zaokrenula iza zida i ponovno nešto zaviknula.
Automobil je krenuo prema njoj, a Nataša je uskočila u kola.
Iza nje je uskočio i Hasso.
– Stoj! – zaviknuo je vozaču.
Ali kad je taj ipak želio krenuti, jer mu je Nataša nešto doviknula, začu se pucanj. Hasso je
ustrijelio vozača i on je spuznuo sa sjedala.
Nataša skoči do upravljača, želeći sama voziti dalje. Ali Hasso je brzinom munje zgrabio
upravljač, a tog je trenutka Nataša izvukla revolver namjeravajući pucati Hassu u glavu. Ali u to
je već i Hans uskočio u automobil. Vidio je revolver u ruci špijunke, pa je brzo zgrabio njezinu
ruku, tako da metak na sreću nije nikog pogodio.
Hasso je istom sada shvatio kakva mu je opasnost prijetila. Okrenuo se.
– Hvala, Hans! To je bilo namijenjeno meni?
– Da, gospođa te željela učiniti neškodljivim i krenuti dalje. Sad smo izravnali račune, stari
moj, ti si me prije nekog vremena spasio od one žene, a ja sam ti učinio istu uslugu večeras.
Hasso je iskočio iz automobila i uhvatio špijunku koja se htjela osloboditi Axembergovih
ruku.
– Nataša Kowalsky, vi ste naša zarobljenica!
Njegov glas je zvučio oštro i prirodno. Špijunka je kriknula i zurila u mjesečinom obasjano
lice Hassa Falkenrieda.
Ali Nataša se nije tako lako predavala. Uspravila se u sjedištu automobila i gledala u njega,
kao da ga ne razumije.
– Što vi želite? Jeste li poludjeli? Zar ne vidite da vrijeđate sestru Crvenog križa? Sad istom
vidim da ste njemački oficiri. Mislila sam da me progone Francuzi, jer me stražar upozorio neka
se čuvam. Prestrašila sam se i uskočila u automobil.
– Koji vam je slučajno dolazio ususret? Posve slučajno htjeli ste ustrijeliti njemačkog oficira,
koji vas je želio spriječiti u tome da se provozate automobilom – narugao se Axemberg.
– Rekla sam vam da u prvi trenutak nisam vidjela da me prate njemački oficiri. Molim vas,
okončajte sve to, jer vas nije dostojno. Želim natrag u logor svojim ranjenicima.
Njezin je glas sada poprimio prodornu oštrinu, koja nije imala ničeg zajedničkog sa slatkim
glasom kojim je nekoć govorila Hassu.
– U logor ćete se svakako vratiti, ali kao naša zarobljenica.
Nataša slegne ramenima. Njezina hladnokrvnost Bila je zapanjujuća.
– Kad bih samo znala što želite od mene? Nisam Nataša Kovvalskv.