RATNA ZARUČNICA

– Do đavola! – procijedi bijesno Olga. – Onda se kopija još uvijek nalazi u Falkenriedovu
stanu. To si sjajno izvela!
Nataša slegne ramenima, pa pogleda mračno pred sebe.
– Ne mogu to drugačije objasniti. Ne možeš biti uzbuđenija od mene.
– Počela si griješiti, mila moja! – prosikta Olga.
– Šuti! Ovog trenutka ne mogu podnijeti predbacivanja. Nedostajala mi je sreća. Glupi
događaj se umiješao, baš kad sam bila sigurna u uspjeh. Ta djevojka, za koju nisam znala,
umiješala se u moj posao. Dok sam je promatrala nastojeći izigravati komediju pred njom, glupi
slučaj se našalio sa mnom. To je nesreća, a ne nesposobnost, Olga! Ne govori da sam
nesposobna, jer sam tokom godina morala ispravljati mnoge tvoje greške.
– A što sada? Možemo biti sretne što nismo krenule vlakom za Varšavu. Ako Falkenried nađe
kopiju u svom stanu, možda će javiti naš opis granici, pa će to biti opasno po nas – nastavi Olga
nešto mirnije.
– Ne, toga se ne trebamo plašiti. Po povratku kući Hasso će prvo pročitati moje pismo, a to će
ga toliko uzbuditi i zbuniti da neko vrijeme neće moći misliti ni na što drugo. Uz to je lako
moguće da će papir s poda završiti u košari za otpatke, ukoliko ga sluga nađe. Ipak je bolje da
smo odabrale ovaj vlak. Ne možeš biti dovoljno oprezan. To me naučio i ovaj slučaj.
Olga Žarkoff, ljutito stavi stvari u putnu torbu, pa je grubo baci na mrežu.
– A što sada? Vraćamo se praznih ruku. Na kraju će nas otpustiti kao nesposobne.
– Toga se ne moraš plašiti. Potrebne su im tvoje usluge, pa neće valjda odmah zaboraviti što
smo sve već učinile za njih.
– Ovakve se stvari brzo zaboravljaju.
– Podsjetit ćemo ih. Prepusti meni da to objasnim toj gospodi. Ali samoj sebi ne mogu
oprostiti tu glupost. Kako sam mogla dopustiti da me ta njemačka guščica toliko zbuni.
Govoreći to, poče bijesno čupati čipkastu maramicu, tako da su joj u ruci ostale samo krpice.
Olga Žarkoff se bijesno bacila u kut odjeljka, dok je Nataša ostala sjediti uspravno. I tako su
obje žene gledale mračno pred sebe, ne izmjenjujući ni jednu riječ.
Tek nakon dugog oklijevanja Olga progovori:
– Falkenried je imao sreću, izvukao se u posljednji trenutak. Može to zahvaliti svojoj
rođakinji. Učinila je budalu od Nataše Karevvne. To je rijetko kome uspjelo. Izvukla ti je iz ruke
sigurni uspjeh.
– Ne rugaj mi se, iako sam to zavrijedila.
Žene su pokušavale, svaka na svoj način, prevladati to razočaranje. Nataša je gledala kroz
prozor mračnim pogledom. Lice je zgrčila od bola. Jedina utjeha bijaše joj što je možda na taj
način spasila Hassa Falkenrieda od propasti. Nije mogla imati samilost s njim dok je nastojala
ostvariti svoj cilj. Ali sada, kad je njezin plan propao, bilo joj je milije da se on tim okoristio nego
netko drugi.
»Vjerojatno ga nikada više neću sresti«, pomisli i zatvori oči.
Hasso Falkenried vratio se kući u društvu svoje majke. Usput majka i sin nisu mnogo
razgovarali. Na Hassovim usnama još uvijek gorio je Natašin poljubac, pa je žudio za time da
pročita njezino pismo. Njegova majka pokušavala se ipak pomiriti s mišlju što joj je Natašina
majka bila tako nesimpatična. Iako je prvi trenutak bila oduševljena Natašom, sad se pomalo
počela prisjećati toga što joj se na njoj nije sviđalo.
Čuvala se da pred sinom izreče svoje misli. To bi mu samo otežalo srce.
Kad su majka i sin stigli do Hassova stana i razodjenuli se u hodniku, Riemer ih je obavijestio
o Natašinu posjetu i o tome da je gospođica Lossow razgovarala s njom. Gospođa Falkenried
iznenađeno pogleda sina, iako u prisutnosti sluge nije ništa rekla.