Božić - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Prolo@ac
„Maršuše otimaju selo
zaboravu“ (IV)
Kada ti srce ispuni milina i kad ponovno
kreneš stopama djetinjstva, znaš da je opet,
četvrtu godinu zaredom, došao naš dan,
Dan Maršuša. Ispunjene čežnjom, srećom,
ushićenjem što smo se opet okupile, dolazimo
u naše selo, koje nas ponosno, kao
gordi starac, čeka i ljubi svojom ljepotom.
Zvona sv. Josipa pjevaju najljepše pjesme
selu u čast, a u daljini se čuju stope naših
djedova i baka, majki i očeva, smijeh djece i
kas konja.. Uz pjesmu, osmijeh i pokoju suzu
nizali su se svi oni naši davni snovi, sva ona
žar života u našem selu, kad je i ono najmanje
vrijedilo najviše, kad je bilo mnogo više
pjesme i smijeha, kad se u svakom kutku
našeg sela čula dobra pjesma, koja je uvijek
bila neizostavni dio. Uz miris gorskog smilja
i onaj čisti zrak mnogo su nam nedostajale
naše Maršuše diljem svijeta, koje nisu mogle
doći, ali su bile tu, uz nas, u svakoj našoj
33
pjesmi, svakoj našoj riječi, u svakom našem
zagrljaju.. Presretne što smo zajedno, nizale
su se pjesme, stara ganga, bećarci, sevdalinke....
Od najstarijih Maršuša, čije su žuljevite
ruke i svaka bora na licu pričale svoju priču,
došle su i one najmlađe, koje su tek krenule
u životne izazove. Kroz te naše drage zvuke
osjećali smo se kao jedno srce i jedna duša,
s nadom da je ovo tek početak našeg dugog
druženja.
Naše brižne organizatorice spremile su
najukusnija jela, koja su bila neizostavni dio
večeri. Na kraju otišle smo svojim kućama,
svojim obiteljima, a onaj dio u srcu ostavile
u našim Maršićima, da nas čeka do iduće
godine, kada ćemo opet biti zajedno. Zaista,
ono što vrijedi, nikada ne umire, nikada ne
blijedi ...
Maršuša:
Katarina Jurić-Kaćunić