Božić - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Davne 1974. godine jutro u Splitu bilo
je sasvim uobičajeno. Živost u gradu, kao i
svakog radnog dana. Ljudi zaokupljeni svojim
poslom, obvezama ili šetnjama. Nitko
nije mogao ni slutiti što će se događati tog
dana pod Marjanom. na posao je otišao, kao
i obično, naš junak kojem ćemo posvetiti
ovaj podsjetnik. Ante Božinović sin Kate i
Paške Božinović, rođen je 1926. u Prološcu
Donjem, a nekoliko godina poslije s obitelji
se odselio u Split. Radio je kao vrstan tokar
u poduzeću „Dinara“ na izradi ortopedskih
pomagala. Na poslu se tog jutra nije dobro
osjećao. Imao je želučane tegobe i u vrijeme
marende uputio se do stana popiti nekakav
lijek. Živio je na Mejama, gdje se odvijala ova
drama koju ću opisati. Radnici „INA-PLIN-a“
iz Kaštel Sućurca obavljali su svakodnevnu
dostavu tog energenta po gradu. Te noći je
padala kiša i bilo je mokro i sklisko. Kamion
je udario u zid i počeo gorjeti. Naš Ante dolazi
do mjesta nesreće nakon par minuta. Vidio
je što se zbiva i auto koje gori. Ljudi u panici
bježe što dalje od tog mjesta. Kad je izišao iz
svog automobila, jedna ga je žena povukla
za ruku i panično rekla: „Šta stojiš i gledaš,
Prolo@ac
Hrabro srce
47
svakog će časa eksplodirati“! Vozači kamiona,
kao i stanari iz okolnih zgrada, svi su
se razbježali kao miševi kad brod tone. Naš
Proložanin bio je ogorčen ovim prizorom.
„Zar je moguće da neće nitko priskočiti i
pomoći?“ Vatra je sve jača, a situacija sve
teža. Cijeli svoj život od petnaeste godine
živio je uz motore, automobile raznih kategorija,
kamione i nalazio se u raznim nemilim
trenutcima, ali sada šta uraditi? Motor još
radi, dotok goriva mora prestati. Treba ga
hitno ugasiti! Ušao je u zadimljenu kabinu
i nije mogao napipati ključ, ali snašao se.
Prebogato vozačko iskustvo mora donijeti
ploda. Ubacio je u brzinu, naglo pustio
kvačilo i motor se ugasio. Golim rukama je
izvukao nagorjelu masu iz auta i kao duh
uspio iz njega izaći opečene kose, obrva i
ruku. Tek tada je vatra počela slabiti. Kad
su ga vidjeli takvog, ljudi su počeli oprezno
prilaziti. Stigli su i vatrogasci na gotov čin.
Sve je bilo riješeno. Ljudi su ga tapšali po
ramenu i govorili kojekakve hvalospjeve, a
Ante, ne osjećajući ni bol želudca ni opekline
ruku, pogleda prema nebu i reče. „Hvala ti,
dragi Bože, danas smo odradili veliki posa“.
On je pokazao uz hrabrost i da je
velikodušan čovjek. Na dodjeli
nagrade za „pothvat godine“ u
Beogradu dodijeljena mu je zlatna
plaketa, a za srebrnu je dobila
žena iz Bugojna koja je iz goruće
kuće spasila troje djece. Uzeo je
svoju nagradu i predao toj ženi.
Bio je zadivljen njezinim dobrim
djelom, a koliko je on spasio života?
Možda tisuće! Ante nas je
napustio 1993. godine i prešao
u Blaženstvo vječnoga života.
Neka ga Bog nagradi za sve što
je učinio i pomagao drugima.
Vice Božinović