pdf format - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Možda mislite da ću vam pisati o
Isusu. O njemu znate. Radije bih vam
ispripovjedio mnogo mlađi događaj,
umalo zaboravljeni.
Priča se odvila u Zagori, ne bez razloga
jednom prigodom nazvanom "zaboravljena
zemlja", a čovjek o kojem
govorim je fra Rafael Kalinić. Fra Rafo
je govorio nekoliko jezika te bio profesor
i svećenik redovnik u franjevačkom
samostanu u Sinju. U samostan je jednog
dana došla vijest da Stipe Čarić
traži bolesničko pomazanje. Taj posao
mogao je obaviti bilo koji svećenik, no
fra Rafo je odlučio sam obaviti. Fra
Rafo nije poslao nekog drugog, možda
manje školovanog, da obavi taj posao.
On nije smatrao taj posao ni banalnim
ni jednostavnim, ni manje važnim. Bolesničko
pomazanje je sakrament, ta
kako bi netko mogao to banalizirati?! U
to vrijeme, još uvijek su se vodile bitke
između partizana i nacista, no fra Rafu
nije obeshrabrila mogućnost da naiđe
na vojsku koja će s mržnjom gledati na
njegovo poslanje. Kad je došao do zaselka
Čarići, u kojem je prebivao ranjenik,
put su mu prepriječili nacisti. Možda
je tu trebao završiti svoj put. Očito
je taj problem nadilazio njegove sposobnosti.
Najbolje bi bilo da se vrati u
svoj samostan, gdje je siguran. Možda
mu je koji dobronamjerni vojnik to i savjetovao.
Možda. No on taj savjet nije
poslušao. Fra Rafo je na to otišao do
BROD IZ VATRE
24
obližnje kapelice Srca Isusova i molio
se. Je li u molitvi vidio što mu se može
dogoditi ako pokuša doći do umirućeg?
Je li osjećao strah? Je li molio da ga
mimoiđe taj kalež krvave žrtve? Ipak,
otišao je. Možda ga je hrabrila činjenica
da nosi Krista umirućem, a poslije
što Bog da. Možda je u molitvi gledao
kako vojnici uzmiču pred činom ljubavi,
možda je vjerovao da i u ratu postoji
mjesta za dobru volju. Možda ga je
samo probodeno srce s križa molilo da
pokuša, a tko može odoljeti takvoj molitvi?
Došao je do ranjenika, pridigao mu
duh i okrijepio ga, te se zaputio natrag u
samostan. Na povratku je vidio vojnike
kako maltretiraju ljude i pale im kuće.
Mogao je reći da ga se to ne tiče.
Svaki rat je grozan, a to nije trebala
biti njegova bitka. On je odradio svoj
posao. No, smije li ijedan kršćanin zvati
se Kristovim ako to razmišlja? Je li
fra Rafo osjećao teret na svojim leđima
"teret koji mu je govorio da mu je mnogo
dano i da će se od njega mnogo i
tražiti?" Možda je osjećao probodeno
srce kako mu govori: "Ja nisam uzmaknuo
pred tvojim tlačiteljima, zar ćeš
ti sada uzmaknuti pred mojima?" Je
li mogao gledati još jedan udarac, još
jednu vatru? I tako je brata pozvao na
pristojnost, na suosjećanje, na obzir, a
vojnik bratu je odvratio ratoborno i nimalo
časno. Jedan nacistički časnik je