pdf format - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

stavio dalje govoriti i rekao je: "Kad ti
fratri polože šoferski ispit, Vatikan će
im poslati auto i oni će ići po selima
propovijedati protiv komunizma."
Nakon pet šest godina s jednim
fratrom sam išao u Bugojno, u Bosnu.
Zaustavili smo se u kavani u Livnu da
popijemo kavu. Dok smo sjedili, dolazi
nam neki mlađi čovjek i pita me:
"Je li me poznajete?" Odgovorio sam
mu: "Ne!" On mi reče: "Ja sam onaj
koji sam Vas isključio u Splitu iz dvorane
s tečaja za polaganje šoferskog
ispita. Oprostite. Nisam kriv. Poslala
me je Udba da to izvršim." Rekli su mi
kasnije da je to taj čovjek po zanimanju
"pitur".
Za izgon s tečaja za polaganja šoferskog
ispita saznao je moj prijatelj
ing strojarstva Rudi Radaljac. Došao
nam je u samostan i ponudio se da
će nas teoretski spremiti za polaganje
šoferskog ispita. Ni on nije imao šoferskog
ispita pa je htio s nama polagati.
Fra Anđelko je odustao od polaganja,
a inženjer je dolazio samo k meni. Nakon
što smo obojica položili ispit, kazali
smo slučaj jednom inženjerovu poznaniku
u povjerenstvu za pokušaj polaganja
ispita i on se samo čudio.
U ono vrijeme smatralo se je, ako
neki svećenik položi šoferski ispit da to
nije u redu. Vjerojatno će auto koristiti
u nedozvoljeno. Uzalud mi je bilo što
sam položio ispit. Ne smijem nikome
kazati, a kamo li imati auto i voziti ga.
Nakon pola godine usudio sam se reći
fratrima u samostanu da sam položio
šoferski ispit. Nastao je tajac. Nitko mi
nije čestitao.
31
Onda je tako bilo, a danas, naš bi
narod rekao "čim se pile izleže iz jaja,
ima auto!"
Ipak mi je Vinko Montana, čije su
kćeri kod mene pohađale vjeronauk,
skleputio motor od raznih komada motorkotača
Gillera od 500 kubika bez prigušivača
(amortizera) talijanske vojske.
Rad motora strašno je bučio i moglo se
je čuti do Solina. Često je bio u kvaru.
Dobro je došao jer sam s njim jednom
prilikom spasio biskupa Franu Franića
kad su ga komunisti proganjali, tukli.
Zamolio me je da ga s motorom prevezem
do Dicma. Tamo je imao krizmu.
K meni je došao preobličen, u civilno
obučen, s opancima, s kapom rašketom,
neobrijan. Izgledao je kao seoski
starac. Krenuli smo ispod samostana
Gospe od Zdravlja. Na aute nismo nailazili
jer ih je tada u Splitu bilo samo
desetak. Vožnja do Solina bila je dobra
jer put je bio asfaltiran. Uz Rupotinu do
Grla bilo je nešto bolje, a prema Dicmu
vrlo slab, neasfaltiran, nasut pijeskom
i zemljom. Vozio sam prvom, drugom
brzinom, držeći se nogama o cestu da
se ne prevrnemo. Biskup me je dobro
obuhvatio oko prsiju. I sretno smo stigli
u Dicmo.
Posvuda je bilo opasno po život.
Nisam znao gdje te komunisti čekaju.
Redovito smo imali pratnju. Pred nekoliko
godina pozvao me je u splitsku
bolnicu Firule Mate Sarić za ispovijed.
Nakon ispovijedi rekao mi je: "Ja sam
bio sekretar partijske ćelije. (Ćeliju su
sačinjavali uz sekretara još dvojica i
njih trojica bili su odlučujući o sudbini
čovjeka). Članovi partijske ćelije bili su