Od nedelje zimsko raÄunanje vremena - BeÄejski mozaik
Od nedelje zimsko raÄunanje vremena - BeÄejski mozaik
Od nedelje zimsko raÄunanje vremena - BeÄejski mozaik
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
2<br />
između dva broja<br />
broj 527. 29. oktobar 2010.<br />
Zidna ogledala<br />
Pre ne mnogo <strong>vremena</strong>, kao što su Bečejci mogli primetiti<br />
(barem oni kojima se univerzum ne završava na kapiji avlije),<br />
na nekoliko punktova u centru grada osvanuli su nesvakidašnji<br />
grafiti (u aprilu smo u kolumni tematizovali upravo banalnost<br />
„grafiti ponude” u našem gradu). Radi se o crtežima glava, pojedinačnih<br />
i u grupi, grotesknih fizionomija – upravo sjajnom,<br />
umetničkom! (ako se neko pita za estetski status ovog delceta)<br />
odgovoru na aktuelni društveni trenutak u našem gradu. Te<br />
glave (njuške, labrnje) – u jedinstvenom, ekspresionističkom<br />
ključu osmišljene – pune su očaja, depresivnosti, ali i nečeg<br />
otvoreno manijačkog, demoničnog. U čitavom ovom pandemonijumu,<br />
međutim, najviše zapanjuje jedna paradoksalna<br />
pojedinost – gotovo na svakoj od ovih grotesknih glava usta su<br />
razjapljena. Ipak, oblačići u kojima su, manirom stripa, ispisane<br />
reči – naborani su (stripovska konvencija za neizgovorene<br />
misli), dok je samo jedna glava – upravo ona sa roščićima (dijaboličnim<br />
ili volovskim?) – popraćena zaobljenim oblačićem.<br />
Jedino, dakle, vrag ili tupan (oba tumačenja, uostalom, „piju<br />
vodu”) govore ovde naglas! Ljudi, i pored sveg očaja, ne podižu<br />
glas – u najboljem slučaju uspeju zamrmljati sebi u bradu,<br />
ili prišapnuti kome ponešto (u naboranim oblačićima stoji „Svi<br />
bi želeli”, „Niko nema”).<br />
Da li, ipak, anonimni umetnik anticipira, čak priziva skora<br />
„društvena gibanja”? Premda su lica koja nas iskolačeno<br />
posmatraju sa tih zidova (nisu li ti zidovi zapravo ogledala?!),<br />
unekoliko zbunjena i nemoćna, ipak su te glave zbijene, uskovitlane,<br />
sumanute – možda upravo na ulici, na nekom protestu!<br />
Indikativno je i da je grafitirano na uglu zgrade Opštine gde<br />
je izlog-galerija Turističke organizacije (tu su, uzgred rečeno,<br />
ponovo izložene slike koje su pre nekoliko meseci već bile<br />
izlagane – budući da u Bečeju, kako izgleda, ima tek 3-4 valjana<br />
slikara). Da li je autor grafita ozlojeđen jer nema „ausvajs”<br />
kao oficijelni pejzažisti, fabrikanti stotina i stotina platana „dobrog<br />
ukusa” sa motivima Bečeja i njegove okoline? – Ukoliko<br />
jeste, za to nema nikakve potrebe. Ovaj, kako rekosmo, grafiti-pandemonijum<br />
mora biti autsajderski, anoniman, ilegalan<br />
– da bi bio to što jeste, i tako efektan (da bi se podrivajuće<br />
delovalo ne sme se „uspeti”)! On, na taj način, pretenduje da<br />
bude spontani izraz ili, bolje, oteklina i čir na fizionomiji našeg<br />
grada – upravo kao podsvesni, anonimni i, svakako, „nečisti”<br />
plod grada samog (nas samih). Grafiti-autor ne bi trebao da<br />
Anketa<br />
Kako se živi u Bečeju?<br />
Do pre nekoliko godina bilo<br />
je nezamislivo da u gradu imamo<br />
zalagaonice. Upravo zalagaonice<br />
svedoče o životnom<br />
standardu u Bečeju, o tome da<br />
ljudi ne mogu da žive od plate,<br />
i svoje dragocenosti, svoje uspomene<br />
poveravaju strancima.<br />
Sasvim je nevažno da li građani<br />
idu u zalagaonice pre ili nakon<br />
uzimanja kredita.<br />
Pitali smo građane Bečeja<br />
kako žive, da li je plata, ako<br />
je imaju, dovoljna za preživljavanje,<br />
ili pozajmljuju, uzimaju<br />
kredite, nose vredne stvari u<br />
zalagaonice.<br />
Darko Mitić: Samo ću<br />
ovako reći, Bečej je bio šesta<br />
ekonomska regija u Evropi. Živeo<br />
sam u Zadru i znam da se<br />
u Zadru prodavalo dosta toga<br />
iz Bečeja, pogotovo poljoprivredni<br />
proizvodi. Da jedan takav<br />
grad dođe do toga da ljudi<br />
nemaju hleba da jedu, to je<br />
nešto što je za Ginisovu knjigu<br />
rekorda. Nisam iz Bečeja, ali<br />
sam tu dvadeset godina, deo<br />
sam ovog grada i gradim ovaj<br />
grad, stolar sam - ovo je užas<br />
kako se živi. Pogotovo je predsednik<br />
Knezi katastrofa, što je<br />
sada stavio Miškovića usred<br />
grada napravio je za Bečej nešto<br />
zbog čega će ga ljudi pamtiti<br />
po najvećem zlu koje je ikad<br />
iko napravio ovom gradu. Užas<br />
šta je čovek napravio, to smatra<br />
čitav grad, ali ovde su ljudi<br />
pasivni, niko ništa neće, ljudi<br />
Darko Mitić<br />
FOTO: LJ.M.<br />
Imala sam priliku da vidim ljude<br />
koji dolaze u narodnu kuhinju.<br />
Tuga je videti ih, ali šta<br />
Vera Ćurčić<br />
Željko Lukić<br />
nisu zaposlena i jedva preživljavamo.<br />
Prinuđeni smo da<br />
koristimo dozvoljeni minus u<br />
banci, plata traje dva dana, to<br />
se zna kada se ode u prodavnicu,<br />
1.000 dinara nije ništa.<br />
Svi smo u sličnoj situaciji i moji<br />
poznanici i prijatelji, od plate se<br />
ne može živeti.<br />
Dragan Ajdinović: Došao<br />
sam iz Nemačke, ovde<br />
sam već petu godinu i mogu<br />
vam reći da se ovde živi jadno<br />
i očajno. <strong>Od</strong> svojih primanja<br />
mogu da živim kako hoću, ali<br />
je Bečej postao zadnja rupa u<br />
Dragan Ajdinović<br />
Vojvodini. Sve druge opštine<br />
su se trgle, i manje i veće, ali<br />
Bečej baš i nije. U mom okruženju<br />
ima onih koji su prinuđeni<br />
i da pozajmljuju novac i da<br />
založe neke vrednosti da bi<br />
preživeli, prinuđeni su i da prodaju<br />
ispod cene, kupovna moć<br />
je na nuli.<br />
Ištvan Šileš: Kad 70-75<br />
posto ljudi ne radi, onda je jasno<br />
kako se živi. Ja sam uzeo<br />
otpremninu i sada ne radim,<br />
uspevamo nekako da preživimo,<br />
kod kuće malo raduckamo<br />
poželi prijem u tu sladunjavu galerijsku selekciju jer bi time izgubio<br />
ključni, upravo subverzivni kvalitet („udarnost pesnice”)<br />
– o prirodi grafita počesto govori i mesto gde je realizovan. Naposletku,<br />
izložbeni prostor „lica grada” daleko je reprezentativniji<br />
od bilo kog drugog – njegovi su posetitelji svi (prolaznici),<br />
a ne samo „ljudi od ukusa”, „konzumenti umetnosti”, te oni koji<br />
smatraju da se „kulturno uzdižu”.<br />
Ovim, razume se, ne nameravamo ohrabriti sve potencijalne<br />
„grafitere” da navale na „gradske zidine” – ali ipak želimo<br />
načiniti jednu primedbu. Uništavanje i naruživanje tuđe svojine<br />
kao pravna kategorija (delikt) – a to se imputira grafiti-autorima<br />
– gubi svaki smisao ako se pokuša interpretirati i kao estetički<br />
problem. Naruživanje tu nije ništa drugo do uništavanje,<br />
na drugi način izrečeno, jer je tu jedino bitno – i protivzakonito<br />
– to da se volja posednika zida ne poštuje. Kada bi na zaparloženoj<br />
fasadi nekadašnjeg „Turista” i sam Pikaso stao „malati”<br />
(jedan lokalni moler odvažio se da prihvati isto ime – a, što<br />
je još komičnije, i mušterije ga tako oslovljavaju!), načinio bi<br />
prekršaj jer i najuspelije slikanje, u tom smislu, predstavlja uništavanje<br />
tuđe svojine. Lepe slike, murali, grafiti ne mogu naruživati<br />
zidove, a naročito ne one sasvim devastirane – iako to,<br />
dakako, jeste uništavanje tuđe svojine (u smislu nepoštovanja<br />
posednikove volje, kao i propisa o izgledu javnih fasada).<br />
A da bismo zadovoljili eventualnu umetnikovu slavoljubivost,<br />
ovom prilikom svečano Vas pozivamo da posetite izložbu<br />
anonimnog grafiti-autora. Lokacija: zid dijagonalno od ćoška<br />
Gimnazije, fasade robne kuće i Turističke organizacije (ugao<br />
zgrade Opštine). Vreme: dok moleri (Pikaso i, možda, neki<br />
novi Klimt) ne dođu.<br />
leže i misle da će im revolucija<br />
doći u krevet. To tako ne ide.<br />
Što se preživljavanja tiče, ko<br />
više da uzme kredit, kada ljudi<br />
rade radi tih kredita, a ne mogu<br />
da ih isplate, a država banditska,<br />
samo traži pare. Kaže se,<br />
učini ti nešto za državu, a ja se<br />
pitam šta je ikada država učinila<br />
za nas? Hajde, neka mi se<br />
jedan takav javi, osim onih koji<br />
su je pokrali, koji vladaju, to je<br />
očito.<br />
Vera Ćurčić: Ljudi žive<br />
grozno, verovatno većina ne<br />
može da živi od svoje plate.<br />
će? Ja ne radim, nemam penziju,<br />
živim od danas do sutra,<br />
a tako živi većina, jer nam privreda<br />
stoji, ne radi niko ništa,<br />
niti se iko trudi da bilo šta oživi.<br />
Uspevam da preživim tako što<br />
prodajem nešto iz svog dvorišta,<br />
iz svoje bašte, leti radim<br />
sezonske poslove na njivi, tu<br />
susrećem ljude koji bukvalno<br />
preživljavaju, a takvih je jako<br />
mnogo. Verovatno ima onih<br />
koji su prinuđeni i da založe<br />
nešto vredno da bi preživeli,<br />
ali ja sam protiv toga. Druga<br />
je stvar ako neko ima tri kuće,<br />
tada, naravno, može da proda<br />
dve da bi živeo u jednoj,<br />
mada nema kome da se proda<br />
ni kuća, nekretnine nemaju<br />
vrednost, a ni zlato ne možete<br />
prodati a da vam se isplati…<br />
Moram da se žalim i na opštinu,<br />
pijaca je grozna, uložene<br />
su pare a nije urađeno kako<br />
treba, nisu napravljene lepe<br />
tezge, a ovakvo čudo od krova<br />
je apsolutno nepotrebno, za taj<br />
novac mogli su da pokriju celu<br />
pijacu, tu je pokradeno para ko<br />
zna koliko. Javne službe ne<br />
rade ništa, ulice su nam štrokave,<br />
prljave, nemam da vam<br />
kažem nijednu lepu stvar.<br />
Slobodan Trajković: Zaposlen<br />
sam, imam svoju firmu,<br />
ali teško se živi. Vremena<br />
su veoma teška i sigurno da<br />
mnogi moraju ili da pozajmljuju<br />
ili da založe stvari da bi preživeli.<br />
Kod mene u komšiluku<br />
pola ulice je ostalo bez struje,<br />
jer nemaju ljudi odakle da plate<br />
račune i isečena im je struja.<br />
Izašao sam iz PIK-a da bih pokrenuo<br />
sopstveni posao, ribar<br />
sam po struci, a radim veleprodaju<br />
i maloprodaju, snalazim<br />
se nekako, ali, vidite i sami,<br />
riba je najjeftinija, a ne ide. Sto<br />
dinara se traži za kilogram ribe,<br />
a narod ni to ne može da kupi.<br />
Katica Ajdanov: Penzionerka<br />
sam i ne mogu da živim<br />
od penzije. Imam taman toliko<br />
da poplaćam račune, a na<br />
pijaci prodajem polovnu robu<br />
da zaradim koji dinar, ali sve<br />
je to slabo. Posle trideset godina<br />
sam prinuđena da sredim<br />
kupatilo jer su pločice počele<br />
da otpadaju i cevi su popucale,<br />
tako da sam morala da<br />
podignem kredit. Uzela sam<br />
i dozvoljeni minus, sve sam<br />
maksimalno iskoristila. Ćerka<br />
jedino radi, zet ne radi, sin ne<br />
radi, imam dva velika unuka i<br />
šta da vam kažem, teško se<br />
živi. Svi kukamo i pokušavamo<br />
da se snađemo kako umemo.<br />
Trebalo bi malo da vode računa<br />
o nama penzionerima, sve<br />
su zamrzli, a vidite cene - cene<br />
su odmrznute.<br />
Željko Lukić: Ne živi se nikako.<br />
<strong>Od</strong> plate ne mogu da živim,<br />
nema kredita, nema ništa,<br />
ali, hvala bogu, za sada ništa<br />
nisam morao da dam u zalagaonicu.<br />
Žena i ja nismo zaposleni<br />
i prinuđeni smo da radimo<br />
na crno, malo na njivi, snalazimo<br />
se nekako. <strong>Od</strong> prijatelja i<br />
poznanika malo njih radi, neki<br />
dižu kredite, a neki se muče<br />
kao i ja. Radio sam u Fadipu<br />
osam godina, a sada, kada je<br />
firma pukla, kome trebam sa<br />
35 godina? Ne trebam nikom.<br />
Valerija Tripolski: Teško<br />
se živi. Imam veliku decu koja<br />
Mladi iz evropskih zemalja u Bečeju<br />
„Foto-poruka“ o siromaštvu<br />
Slobodan Trajković<br />
Dvadesetoro mladih ljudi<br />
iz Italije, Rusije, Albanije, Severne<br />
Irske, Nemačke, Turske,<br />
Mađarske, Poljske, Crne Gore,<br />
Bosne i Hercegovine i Srbije<br />
(Niš i Aleksinac) od 24. oktobra<br />
do 1. novembra borave u<br />
Bečeju na seminaru „Foto-poruka“<br />
- upotreba fotografije u<br />
omladinskom radu - koji je podržan<br />
od evropskog programa<br />
„Mladi u akciji“, a realizuje ga<br />
Omladinska nevladina organizacija<br />
(ONO) iz Novog Sada.<br />
Učesnici seminara se u<br />
svojim zemljama bave omladinskim<br />
radom ili su aktivisti<br />
u nevladinim organizacijama,<br />
neki od njih su profesionalni<br />
fotografi, a ostali se amaterski<br />
bave fotografijom.<br />
Ksenija Milić, predstavnica<br />
Omladinske nevladine organizacije,<br />
rekla je da će učesnici<br />
seminara naučiti kako da koriste<br />
fotografiju u radu sa mladima<br />
kako bi ih podstakli da se<br />
bave važnim temama: „Tema<br />
Kako upotrebiti fotografiju u omladinskom radu<br />
kojom se mi ovde bavimo je<br />
siromaštvo, a pošto su svi<br />
FOTO: LJ.M.<br />
Ištvan Šileš<br />
i pokrivamo se nekako, ali ništa<br />
nije dobro. Dosta mojih prijatelja,<br />
kao i komšiluk, loše žive, ne<br />
mogu ni kredite da uzimaju, jer<br />
nemaju odakle da ih vraćaju.<br />
LJ.M.<br />
učesnici iz evropskih zemalja,<br />
istražujemo i sa kojim vrstama<br />
siromaštva se susreću u svojim<br />
zemljama, kako to utiče na<br />
mlade ljude i da li je istina da<br />
mladi ljudi, koji su smanjenih<br />
finansijskih mogućnosti, nemaju<br />
priliku za kvalitetan život<br />
i budućnost. Imaćemo razne<br />
kreativne aktivnosti koje pored<br />
fotografije uključuju crtanje, pisanje<br />
i neke druge vrste izražavanja.<br />
Učesnici seminara će<br />
u Bečeju i po okolnim mestima<br />
fotografisati sve što vide oko<br />
sebe“.<br />
Milić je rekla da je Bečej<br />
odabran po preporuci, između<br />
ostalog i zbog toga što je multikulturalan<br />
grad.<br />
Seminar će biti završen<br />
izložbom fotografija u Kreativnom<br />
centru Gradskog pozorišta<br />
31. oktobra, s početkom u<br />
17 časova.<br />
LJ.M.