poslovno pravo III dio

GLAVA 9. POSLOVI ( UGOVORI) 

PRIVREDNOG PRAVA 

93. POJAM I KARAKTERISTIKE 

POSLOVA PRIVREDNOG PRAVA 

U današnjim izlaganjima već je bilo riječi o odnosu izmeñu grañanskog i privrednog 

prava i tom prilikom je rečeno da poslovi privrednog prava, u odnosu na grañansko 

pravne ugovore, imaju takvih specifičnosti koje opravdavaju izdvajanje poslova 

(ugovora) privrednog prava u posebnu cjelinu. 

Najznačajnije razlike izmeñu ovih dviju vrsta ugovora uglavnom bile bi sljedeće: 

1. Načelo neformalnosti ugovora koje je i princip grañanskog prava, još više dolazi do 

izražaja u privrednom pravu. Ugovori robnog prometa bez izuzetaka su neformalni. 

Ipak, činjenica je da se ugovori u privredi redovno zaključuju u pismenoj formi i da je 

tu mnogo manje usmenih sporazuma nego li u grañanskom pravu. No učinak pismene 

forme je samo u lakšem dokazivanju postojanja ugovora, a ne nikako i uslov 

postojanja toga ugovora kao što je to ponekad u grañanskom pravu (npr kod 

kupoprodaje nepokretnosti); 

2. Kod ugovora privrednog prava pooštrena je meñusobna odgovornost stranaka za 

izvršenje ugovora. Stranke kod ispunjenja privredno-pravnih ugovora moraju 

postupati sa pažnjom dobrog privrednika, a to je takav stepen pažnje koji polazi od 

pretpostavke da stranke dobro poznaju ovu vrstu poslova koju meñusobno zaključuju 

jer je to njihova redovna djelatnost. U vezi sa tim Zakon o obligacionim odnosima 

poznaje i posebnu stručnu pažnju; 

3. Zbog pretpostavke da su stranke koje stupaju u privredno pravne odnose stručne za 

odnosnu vrstu poslova te poslove nije dozvoljeno raskidati zbog „oštećenja preko 

polovine“, kao što je to slučaj u grañanskom pravu. Ustanova oštećenja preko 

polovine u grañanskom pravu daje mogućnost stranci, koja za svoju činidbu nije od 

druge strane primila ni polovinu protuvrijednosti, da zatraži i od suda dobije raskid 

takvog posla. Zakon o obligacionim odnosima ne poznaje ovo razlikovanje, što je 

teško razumljivo, jer se ne može prihvatiti da stranke u privrednim odnosima ne 

poznaju vrijednosti prestacija, pa se očekuje da zbog toga nema raskida ugovora. 

4. Pooštrena odgovornost kod poslova privrednog prava u odnosu na poslove 

grañanskog prava dolazi do izražaja i u činjenici što se kod izvjesnih poslova 

privrednog prava (prije svega kod ugovora u transportu) odgovara i za slučajni 

propast stvari, a isto tako i u činjenici da se u privrednom pravu mnogo češće 

zasnivaju solidarne obaveze nego u grañanskom i da se solidarnost u privrednom 

pravu često uspostavlja zakonom. 

1

94. UGOVORI ROBNOG PROMETA 

Kod nas se poslovi privrednog prava nazivaju još i ugovorima ili poslovima robnog 

prometa i u te poslove prema ustaljenom shvatanju spadaju: ugovor o kupovini i prodaji 

robe, ugovor o posredovanju, ugovor o trgovinskom zastupništvu, ugovor o komisionu, 

ugovor o špediciji, ugovor o uskladištenju, ugovori o prevozu (želejznicom, drumom, 

riječnim i morskim putem i vazduhom), ugovor o osiguranju, a i neki noviji ugovori, kao 

ugovor o kontroli robe i usluga. 

Karakteristike ugovora o robnom prometu, vrstu i broj igovora kao i izdavanje ovih 

ugovora u specijalne ugovore u odnosu na ugovore grañanskog prava uslovila je činjenica 

da je robni promet u privrednom pravu, u odnosu na grañansko pravni promet ogromno 

uvećan. Ovdje se, kao što smo već istakli, radi o jednoj masovnoj pojavi prometa dobara, 

koja je tražila i specifične norme i specifične ugovorne oblike. 

Najznačajniji ugovor robnog prometa jeste ugovor o kupovini i prodaji robe, a ugovori o 

posredovanju, trgovinskom zastupništvu, uskladištenju, kontroli kvaliteta i kvantiteta, 

prevozu i osiguranju imaju zadatak da se tako izrazimo, da pogoduju i olakšaju 

zaključenje i izvršenje ovog osnovnog ugovora, i to ugovor o posredovanju i ugovor o 

trgovinskom zastupništvu, kao i ugovor o komisionu imaju za cilj da omogućuje 

zaključenje osnovnog ugovora, ugovor o prevozu i ugovor o uskladištenju da omogućuje 

lakše izvršenje tog ugovora, a osiguranje i kontrola robe da pruže odreñenu sigurnost 

ugovornim strankama. Naime, ovi ugovori pogoduju nesmetanom i bržem odvijanju 

kupoprodaje u slučajevima gdje su prodavac i kupac prostorno udaljeni meñusobno. Na 

kraju ugovor o osiguranju nastao je kao nadgradnja nad cjelokupnim robnim prometom i 

odigrao veliku ulogu u savremenoj privredi prebacivši rizik sa ekonomski nedovoljno 

jakog pojedinca, na ekonomski snažne organizacije sa specijalnim fondovima namjenjen 

za pokrivanje tih rizika, odnosno šteta koje nastanu iz privrednog poslovanja. 

Pored ovih ugovora privredno pravo poznaje izdavački ugovor, ugovor o grañenju sa 

nekim izvedenim ugovorima, ugovor o licenci sa sličnim ugovorima (know-now) i 

ugovore o turističkim uslugama. Ovi ugovori i ugovori robnog prometa čine ugovore 

privrednog prava. 

Ugovori robnog prometa bili su predviñeni Opštim uzansama za promet robom (uz. Br I 

str 3), sem ugovora o kontroli kvaliteta i kvantiteta robe koji prilikom donošenja opštih 

uzansi 1954. godine još nije bio razvijen, a sada ih predviña Zakon o obligacionim 

odnosima. Opšte uzanse za promet robom sa svoje strane ostale su na snazi u dijelu u 

kojem nisu suprotne zakonu. 

95. ZAKLJUČENJE, OBEZBJEĐENJE I ISPUNJENJE 

UGOVORA O ROBNOM PROMETU 

Zakon o obligacionim odnosima, kao što su to činile i Opšte uzanse, prije nego što preñe 

na regulisanje pojedinih ugovora, sadrži načela i opšti dio iz kojih poizilaze i principi za 

zaključivanje, obezbjeñenje i ispunjenje ugovora o robnom prometu. 

Zakon ugovor o kupoprodaji reguliše jedinstveno, a u ovom radu taj ugovor je izložen i u 

dijelu o grañanskom pravu. Meñutim, pitanja zaključivanja, obezbjeñenja i ispunjenja 

2

ugovora o robnom prometu ponajviše se odnose na ugovor o kupoprodaji kao privredni 

posao. 

95.1. Zaključenje ugovora o robnom prometu 

Za ugovore u robnom prometu važe opšta pravila o zaključenju ugovora obligacionog 

prava o kojima je već bilo riječi u odgovarajućem odjeljku. Na ovom mjestu ukazat ćemo 

samo na neke specifičnosti, koje su karakteristične za ugovore robnog prometa. Tu se 

radi o specijalnim načinima zaključivanj ovih ugovora preko telefona, telegrama, 

teleprintera i telefaksa i na zaključivanje ugovora o pristupu. 

Zbog istaknute masovnosti robnog prometa, ugovori o robnom prometu često se 

zaključuju preko telefona. U tim slučajevima uobičajeno je da privredne organizacije kod 

kojih je najčešći slučaj da se ugovori zaključuju preko telefona vode knjige telefonskih 

razgovora u koje upisuju sve naloge dobijene u tom smislu. Nalog dat za zaključenje 

ugovora preko telefona obavezno se od strane nalogodavca potvrñujr preporučenim 

pismom. 

Kod zaključenja ugovora o robnom prometu uopšte od značaja je da se utvrdi vrijeme 

kada je ugovor zaključen i mjesto gdje je taj ugovor zaključen. U tom slučaju valja 

razlikovati da li je ugovor zaključen izmeñu prisutnih lica, ili izmeñu odsutnih. Ako je 

zaključen izmeñu prisutnih onda je to onaj momenat kada je ponuñeni prihvatio ponudu, 

a on to po pravili mora učiniti odmah ili uz jedan kraći normalan rok za razmišljanje. 

Mjesto zaključenja u tom slučaju je ono mjesto gdje su se prisutne stranke nalazile. Kod 

odsutnih stranaka ugovor se smatra zaključenim u trenutku kada je pojedinac primio 

odgovor od ponuñenog o prihvatanju ponude. Mjesto zaključenja ugovora u tom slučaju 

je poslovno sjedište ponudioca, odnosno mjesto iz koga je ponudilac poslao svoju 

ponudu. Ovo su rješenja koja usvajaju naše Opšte uzanse za promet robe i treba reći da su 

u skladu sa dispozitivnim karakterom normi obligacionog prava da se stranke mogu i 

drugačije sporazumjevati. 

Zaključivanje ugovora preko telefona Što se tiče vremena zaključenja ugovora smatra 

se kao da je zaključen izmeñu prisutnih lica, a što se tiče mjesta zaključenja, kao da je 

zaključen izmeñu odsutnih lica. 

Radi sigurnosti pravnog prometa ugovor zaključen preko telefona potrebno je potvrditi 

pismenim putem, po pravili preporučenim pismom. 

Zaključivanje ugovora putem telegrama Kod zaključivanja ugovora putem telegrama po 

svemu se uzima kao da je ugovor zaključen izmeñu odsutnih stranaka. I u ovom slučaju 

telegrafski datu ponudu, odnosno prihvat treba potvrditi preporučenim pismom. 

Zaključivanje ugovora preko teleprintera Ugovor zaključen preko teleprintera smatra se 

da je zaključen izmeñu prisutnih lica u odnosu na vrijeme zaključivanja ugovora, a 

izmeñu odsutnih u odnosu na mjesto zaključenja. 

Karakteristično za ovaj način zaključenja ugovora u robnom prometu je to da stranka 

nema pravo da osporava datu izjavu u njeno ime preko njenog teleprintera. Smatra se da 

druga stranka nije u mogućnosti da provjerava da li je teleprinter upotrebilo od vlasnika 

ovlašćeno lice ili ne, te da je vlasnij taj koji mora da vodi kontrolu nad svojim 

teleprinterom. 

3

Zaključenje ugovora preko telefaksa Ugovor zaključen preko telefaksa smatra se da je 

zaključen izmeñu prisutnih lica u odnosu na vrijeme zaključivanja ugovora, a izmeñu 

odsutnih u odnosu na mjesto zaključenja. 

Zaključenje ugovora po pristupu Ugovori po pristupu ili adhezioni ugovori po pristanku 

su vrsta ugovora specifična za privredno pravo i proizvod su brzine i masovnosti robnog 

prometa, kada pojedinci učesnici u tom prometu svakodnevno zaključuju veliki broj 

ugovora iste vrste. Pored toga, ovi ugovori u robnom prometu su nastali kao rezultat 

ekonomske nejednakosti pojedinih partnera koji stupaju u meñusobne ugovorne odnose, 

kada je ekonomski jači partner obično sa monopolističkim položajem u odreñenoj 

privrednoj grani u mogućnosti da diktira ugovornr uslove ekonomski slabijem partneru. 

U ovim slučajevima ponudilac unaprijed odreñuje sve ili pojedine uslove ugovora 

ponuñenome, a ovaj je u mogućnosti jedina da tako ponuñene uslove prihvati ili ne 

prihvati. 

Ugovore po pristupu treba razlikovati od formularnih ugovora zavisno od toga da li jr u 

ponuñenoj stranci ostavljeno da nešto u tim ugovorima slobodno ugovara ili ne. 

Kod formularnih ugovora postoji sloboda ugovaranja, ali zbog složenosti samih ugovora 

sklapaju se na unaprijed pripremljenim formularima. 

U pomorskom pravu teretnice spadaju meñu adhezione, a čarter partije meñu formularne 

ugovore. 

95.2 Obezbjeñenje ugovora u robnom prometu 

Kao i u grañanskom pravu, tako i u privrednom stranke zaključuju ugovore sa ciljem da 

isti budu i izvršeni, te zato i grañansko i privredno pravo predviñaju odreñena sredstva 

obezbjeñenja kako bi do izvršenja tih ugovora stvarno i došlo, odnosno kako bi stranka 

koja svojom krivicom nije izvršila ugovor za to snosila i odreñene posljedice. Grañansko 

pravo poznaje dvije osnovne vrste obezbjeñenja za izvršenje ugovora, zalogu kao stvarno 

obezbjeñenje i jemstvo kao lično obezbjeñenje. Privredno pravo je prihvatilo obije vrste 

ovih obezbjeñenja, kao i kaparu koja je u osnovi preuzeta iz grañanskog prava i uvelo niz 

drugih obezbjeñenje od kojih su, po našem mišljenju, najznačajnija ugovorna kazna, 

penali i pravo pridržaja ili pravo retencije. 

Ugovorna kazna je, možemo slobodno reći, najčešće sredstvo obezbjeñenja koje 

susrećemo kod nas u ugovorima u robnom prometu. Ugovorna kazna ugovara se za slučaj 

neispunjenja ugovora i za slučaj neurednog ispunjenja ugovora, a sastoji se po pravilu u 

novčanom iznosu koji se ugovara globalno ili u procentima, a rijeñe u nekim drugim 

vrijednostima. 

Na naplatiu ugovorne kazne povjerilac, po pravilu ima pravo bez obzira da li je uslijed 

dužnikovog neispunjenja ugovora ili neurednog ispunjenja pretrpio kakvu štetu ili ne. 

Meñutim, povezanost ugovorne kazne sa zaista pretrpljenom štetom ipak dolazi do 

izražaja u pravu suda da smanjuje visoku ugovornu kaznu. 

4

Ugovorna kazna duguje se samo za slučaj da je dužnik kriv što je došlo do neispunjenja, 

odnosno neurednog ispunjenja njegove obaveze. 

Penali su način obezbjeñenja ispunjenja ugovora utvrñen zakonskim propisima i po tome 

se razlikuju od ugovorne kazne, a zajedničko im je što se sastoje u novcu ili nekoj drugoj 

vrijednosti. 

Pravo pridržaja ili retencije je sredstvo obezbjeñenja ugovora slično zalozi, ali se od ove 

razlikuje po tome što držalac stvari koji ima pravo pridržaja na njoj, nema pravo da tu 

stvar proda, već samo zadržavanjem te stvari i protiv volje druge stranke da od te druge 

strane iznudi ispunjenje njene dospjele obaveze. 

95.3. Ispunjenje ugovora u robnom prometu 

Posebne karakteristike ispunjenja ugovora u robnom prometu u odnosu na ispunjenje 

obligaciono-pravnih ugovora uopšte odnose se slično kao i kod zaključenja ugovora na 

vrijeme ispunjenja, mjesto ispunjenja i način ispunjenja tih ugovora. 

1. U odnosu na vrijeme ispunjenja ugovora u robnom prometu treba voditi prije 

svega računa da li je vrijeme, odnosno rok ispunjenja odreñen samim ugovorom 

ili pak ugovor o tome ne sadrži nikakve odredbe. U prvom slučaju ima se 

postupiti shodno ugovoru i jedino Naše opšte uzanse za promet robom daju 

značenje pojedinih izraza kao npr „prompt“, zatim „odmah“, „početak mjeseca“, 

„sredina mjeseca“, „kraj mjeseca“, itd. Ako je rok odreñen oznakom da ispunjenje 

ima biti promptno ili „odmah“, smatra se da ugovor ima biti ispunjen osmog dana 

nakon njegovog zaključenja. Izraz „početak mjeseca“ u ugovoru znači da ugovor 

ima biti ispunjen prvog dana u mjesecu. Izraz „sredina mjeseca“ znači da ugovor 

ima biti ispunjen petnaestog dana u mjesecu, a izraz „krajem mjeseca, da ima biti 

ispunjen posljednjeg dana mjeseca, ukoliko što drugo ne proizilazi iz namjere 

stranaka ili iz prirode ugovornog odnosa. Kada ugovorom nije predviñen rok 

ispunjenja, smatra se da je ugovoreno promptno ispunjenje, odnosno da se ugovor 

ima ispuniti osmog dana po njegovom zaključenju. 

2. Kao mjesto ispunjenja ugovora uzima se prije svega, imajući u obzir pravnu 

prirodu pravnih pravila u pitanju, ono mjesto koje su same stranke stranke 

ugovorom odredile. Meñutim, ako ugovorom nije ništa predviñeno, mjesto 

ispunjenja odreñuje se prema sjedištu dužnika u trenutku zaključenja ugovora, 

odnosno prema prirodi posla ili drugim okolnostima. 

3. Što se tiče načina ispunjenja od značaja je opšte pravilo da je dužnik obavezan da 

svoju obavezu iz ugovora ispuni onako kako je to samim ugovorom utvrñeno. 

Kao što smo već istakli osnovni je princip kod ispunjenja obligacija da moraju biti 

ispunjene odjednom. No naše opšte uzanse za promet robom dozvoljavaju 

ispunjenje obaveza u ratama, a povjeriocu dozvoljavaju da odbije prijem takvog 

ispunjenja samo ako svi djelovi obaveze čine jedinstvenu cjelinu ili ako ima neki 

posebni opravdani interes da primi ispunjenje u cjelini. U odnosu na način 

ispunjenja ugovora u robnom prometu, odnosno uopšte u vezi sa ispunjenjem tih 

ugovora značajno je načelo da jedna od stranaka može tražiti ispunjenje ugovorne 

obaveze druge stranke tek pošto je pristupila ispunjenju svoje obaveze ili je 

spremna da tu obavezu ispuni. Posebno pitanje kod ispunjenja ugovora robnog 

5

prometa jeste pitanje odgovornosti zbog neispunjenja tih ugovora. Ovdje se u biti 

radi o obligaciono pravnoj odgovornosti za ugovornu štetu. Do neispunjenja 

ugovornih obaveza u privrednom pravu može doći na način što ugovorna stranka 

uopšte neće ispuniti svoju ugovornu obavezu, ili na način što će je neuredno 

ispuniti. U oba slučaja ako je stranka kriva što je do neispunjenja ugovora došlo 

duguje drugoj, nevinoj stranci, naknadu sve štete koju je ona takvim 

neispunjenjem pretrpjela. 

Poseban slučaj odgovornosti zbog neurednog ispunjenja ugovora jeste odgovornost zbog 

zakašnjenja u ispunjenju. Ovuvrstu odgovornosti nazivamo docnjom. U docnju može 

zapasti kako dužnik, tako i povjerilac, te razlikujemo dužničku i povjerilačku docnju. 

Dužnik, odnosno povjerilac zapadaju u docnju kada svoju ugovornu obavezu, (kod 

povjerioca se radi prvenstveno o povjerilačkom pravu, a izuzetno o obavezi) ne ispune u 

roku i kada im se to zakašnjenje ne može pripisati u krivicu. 

96. UGOVOR O KUPOVINI I 

PRODAJI ROBE 

Ugovor o kupovini i prodaji robe je centralni i najvažniji posao robnog 

prometa. To je osnovni posao u trgovini, bez koga se ona ne može 

zamisliti i s kojim stoje u vezi svi ostali poslovi robnog prometa. To je 

ugovor kojim se prodavac obavezuje da stvar koju prodaje preda kupcu 

tako da kupac stekne pravo svojine, odnosno raspolaganja, a kupac se 

obavezuje da plati cijenu. Kupoprodaja robe u suštini je isto što i kupovina 

i prodaja grañanskog prava, ali se od nje razlikuje u nekim posebnostima. 

Ovaj ugovor je neformalan i konsenzualan, a izuzetno kada se radi o 

prodaji nepokretnosti, zakon zahtjeva pismenu formu. 

Ugovor o kupovini i prodaji robe je dvostrani, teretni, komutativni ugovor. 

Ugovor o kupoprodaju je dvostrani ugovor, što znači da i na strani 

prodavca i na strani kupca postoje i prava i obaveze. Prema tome, 

uzajamne prestacije kupca i prodavca čine suštinu ovog ugovora. Ugovor 

o kupoprodaji je komutativan ugovor, što znači da se u momentu 

zaključenja ugovora tačno zna roba koja se prodaje i po kojoj cijeni se 

prodaje, prema tome, poznata su primanja, odnosno davanja obiju 

stranaka. 

Inače da bi se ovaj ugovor zaključio stranke treba da se saglase sa bitnim 

sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kupovini i prodaji su roba i 

cijena robe. 

Pod robom se u privrednom pravu misli na stvari namjenjene tržištu i 

podobne za tržište. Prema tome roba bi obuhvatila samo tjelesne pokretne 

stvari, uključujući tu i hartije od vrijednosti. Meñutim kako se promet 

hartija od vrijednosti reguliše posebno, to se pojam robe u privrednom 

pravu ograničava samo na tjelesne pokretne stvari. 

Roba koja je predmet ugovora mora biti ugovorom odreñena. Kada se radi 

o individualno odreñenoj stvari, ona će biti odreñena ako su u ugovoru 

označene sve njene osobine po kojima se može tačno odrediti i razlikovati. 

6

Dakle potreban je jedan detaljan opis stvari. Kada se radi o generalnim 

stvarima, one će biti potpuno odreñene ako se označi njihiva vrsta količina 

i kvalitet. U privrednom pravu se ne traži da se svi ovi elementi izričito i 

direktno odrede. Smatra se da je dovoljno samo odrediti vstu i količinu 

robe. Kvalitet robe ne mora biti ne mora biti ugovorom odreñen, jer Zakon 

o obligacionim odnosima predviña kako će se postupiti. Pod kvalitetom se 

misli na fizička svojstva koja roba mora posjedovati. Odreñivanje kvaliteta 

može se izvršiti na razne načine, opisivanjem svojstva robe, upotrebom 

odreñenih tehničkih termina, pozivanjem na ranije isporučenu robu, na 

standard, mustru i sl. Drugi bitan sastojak ugovora je cijena. Pod cijenom 

se misli na novčanu naknadu koju kupac daje prodavcu za ustupljenu robu. 

Cijena mora biti odreñena i u praksi stranke ugovorom odreñuju cijenu u 

fiksno preciziranom iznosu. Meñutim zakon smatra da je cijena odreñena i 

kad ugovor sadrži dovoljno elemenata pomoću kojih se cijena može 

odrediti. Tako npr može da bude ugovorena tekuća cijena, srednja tržišna 

cijena ili samo tržišna cijena. 

U praksi se dešava da neko poruči robu bez naznake cijene po kojoj 

kupuje. Postavlja se pitanje da li je u tom slučaju ugovor punovažan. 

Zakon smatra da jeste i da se u tom slučaju ima uzeti cijena koju je 

prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora a u 

nedostatku te razumna cijena, pod kojiom se misli na tekuću cijenu u 

vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda se uzima 

cijena koju utvrñuje sud prema okolnostima slučaja. Ovakav stav više 

odgovara potrebama privrede i tržišta, nego stav grañanskih zakona koji 

idu za izričitim odreñivanjem cijene. 

Iz ovog ugovora proizilaze obaveze za prodavca i to: 

o Obaveze isporuke robe i 

o Obaveza garancije za svojstva stvari 

Takoñe proizilaze i obaveze za kupca, i to: 

o Obaveza prijema isporuke 

o Obaveza plaćanja kupovne cijene 

Obaveza isporuke robe Osnovna obaveza prodavca je predaja, odnosno 

isporuka robe kupcu i prenos svojine. Pod isporukom robe se misli na 

skup radnji koje je prema ugovoru ili prirodi posla prodavac dužan izvršiti 

kako bi kupcu omogućio državinu stvari. Koje radnje u konkretnom 

slučaju čine isporuku zavisi od ugovora i prirode svakog posla. U pojam 

isporuke ulazi uručenje robe kupcu, stavljanje robe kupcu na raspolaganje 

na odreñenom mjestu, pripremanje robe za isporuku, obezbjeñenje 

prevoznog sredstva i sl. Predaja ima obligaciono pravno dejstvo, pa je 

zbog toga osnovna obaveza predaja stvari, a ne prenos svojine, iako sama 

isporuka ima najčešće stvarno-pravno dejstvo. 

Sa praktične strane najbitniji je momenat prelaska rizika, a ne sticanje 

svojine. Kod isporuke, odnosno predaje robe, bitna su tri momenta i to: 1. 

Mjesto isporuke, 2. vrijeme isporuke i 3. način isporuke. 

7

1. Pitanje mjesta isporuke je najčešće rješeno samim ugovorom i to 

pozivanjem na neku transportnu (incoterms) klauzulu. Meñutim, s 

obzirom da se ne radi o bitnom elementu, u ugovoru može da bude 

i izostavljeno pitanje mjesta isporuke. U tom slučaju primjenjuju se 

dispozitivne zakonske norme ili uzanse. Na osnovu člana 47 

Zakona isporuka se vrši u mjestu sjedišta prodavca. Kada prodavac 

i kupac nemaju isto sjedište, isporuka se vrši na utovarnoj stanici 

kod prevoza robe željeznicom, u luci ukrcaja ili na pristaništu 

prodavca jer se pretpostavlja da robu treba prevesti. Meñutim, ako 

je utovarna stanica, luka ili pristanište udaljeno više od 10 km od 

skladišta prodavca isporuka se vrši u samom skladištu prodavca. 

Ako je prema ugovoru potrebno izvršiti prevoz robe, a ugovorom 

nije odreñeno mjesto ispunjenja, roba se smatra predatom 

uručenjem prevoziocu ili špediteru. Isporuka robe odreñene po 

rodu, koja se prema ugovoru ima uzeti iz odreñenog stovarišta ili 

mase, ima se izvršiti u mjestu gdje se to stovarište ili masa nalazila 

u trenutku zaključenja ugovora. Prodavac snosi sve troškove same 

isporuke kao i one koji joj prethode, a troškove odnošenja stvari i 

troškove poslije isporuke snosi kupac. 

2. Pitanje vremena isporuke odreñuje se ugovorom i to na razne 

načine. Stranke mogu ugovoriti da se isporuka ima izvršiti 

odreñenog dana, unutar odreñenog vremenskog perioda (sedmica 

dana, mjesec dana i slično) i upotrebom odreñenih izraza 

(početkom mjeseca i sl.). Računanje rokova vrši se na osnovu 

zakona ili uzansi. Ukoliko u ugovoru nije ništa odreñeno na 

osnovu zakona se smatra da se isporuka ima izvršiti u razumnom 

roku poslije zaključenja ugovora, zavisno od vrste robe. 

3. Pitanje načina isporuke robe obuhvata one radnje koje su 

neposredno vezane za stavljanje na raspolaganje, tj uručenje robe 

kupcu. To su radnje koje treba da obavi prodavac da bi omogućio 

kupcu da doñe u posjed robe. 

Roba se ima isporučiti na način utvrñen ugovorom. Ukoliko nema 

odredaba u ugovoru primjenjuju se zakonske odredbe ili uzanse. Kod 

načina isporuke treba voditi računa da li se radi o individualno odreñenoj 

ili generičkoj robi i nadalje da li se radi o pokretnim ili nepokretnim 

stvarima. Isporuka individualno odreñenih stvari vrši se na način koji 

odgovara okolnostima svakog pojedinog slučaja. Isporuka generičkih 

stvari, tj stvari odreñenih po rodu vrši se izdvajanjem na jasan način radi 

otpreme na skladištu prodavca, odnosno predajom prevozniku ili 

špediteru. Kada se radi o isporuci nepokretnosti onda se predaja vrši 

upisom u zemljišne knjige. 

Što se tiče pakovanja robe dužnost je prodavca da obezbjedi ambalažu. 

Ambalažom se naziva materijal u kome se roba pakuje, u kome se roba 

otprema, omot u širem smislu itd. Navedena obaveza ne postoji ako 

postoji drugačiji sporazum stranaka ili ako se radi o robi kod koje je 

uobičajena isporuka u rasutom stanju, tj bez pakovanja, kao npr žitarice. 

8

Ako stranke nisu ugovorille vrstu ambalaže, ili pak ne postoje propisi o 

tome, prodavac je dužan dati uobičajenu ambalažu. Inače ambalaža mora 

biti takva da: 

Štiti upakovanu robu i da tako upakovana roba bude pogodna za 

 

prevoz 

Odgovara uslovima pod kojima se roba prima na prevoz na svim 

prevoznim sredstvima koja se predviñaju ugovorom, ili redovno 

upotrebljavaju po prirodi posla 

U poslovnoj praksi se smatra da prodavac treba da vodi računa i o tome da 

ambalaža ne bude skupa i luksuzna, ako to nije potrebno. 

Obaveza garancije za fizička svojstva robe. Prodavac garantuje kupcu da 

roba ima odreñena svojstva, tj da nema nedostatke koji mogu biti fizički 

nedostaci i nedostaci pravne prirode. Naime, roba mora imati odreñena 

svojstva, tj mora biti saobrazna ugovoru, odnosno imati odreñeni kvalitet. 

Na osnovu zakona se smatra da roba ima nedostatke ako nema odlike koje 

su izričito ili prećutno propisane ili ugovorene, ako nema potrebna 

svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, ako je to bilo 

poznato ili moralo biti poznato prodavcu, ako nije saobrazna uzroku ili 

modelu, ako nema potrebna svojstva za redovnu upotrebu i promet. 

Da bi prodavac odgovarao za nedostatke robe treba da budu ispunjeni 

odreñeni uslovi, i to: 

 

 

Nedostatak mora postojati u momentu prelaska rizika sa prodavca 

na kupca, ali može nastati i kasnije, ako je posljedica uzroka koji je 

postojao prije prelaska rizika: 

Da kupcu mane nisu bile poznate ili mu nisu morale biti poznate u 

trenutku zaključenja ugovora. 

Nedostaci, odnosno mane mogu biti vidljive i nevidljive. Vidljive su one 

koje se mogu vidjeti pri uobičajenom pregledu stvari, a nevidljive one koje 

se pri uobičajenom pregledu ne mogu uočiti. Prodavac neće odgovarati ni 

za skrivene mane ako su one bile poznate kupcu. 

Obaveza garancije na pravna svojstva robe. Prodavac garantuje kupcu i 

za pravna svojstva, tj garantuje mu da mu prodatu robu niko neće oduzeti i 

uopšte da ga u vršenju prava na stvari niko neće pravno uznemiravati, tj 

javiti se sa jačim pravom trećeg, kao i da ga štiti od zahtjeva trećih lica 

kojim bi kupčevo pravo bilo isključeno ili suženo tzv obaveza zaštite od 

evikcije. 

Obaveza prijema isporuke. Pored obaveze da plati kupcu cijenu kupac 

ima obavezu da preuzme robu. Ova obaveza se sastoji u preuzimanju niza 

radnji potrebnih da bi se omogućila predaja i odnošenje robe i ostale 

troškove poslije prijema isporuke. 

Za momenat prijema isporuke vezuje se niz posljedica od kojih je 

najvažnija ona koja se tiče pitanja snošenja rizika za slučajnu propast ili 

oštećenje robe. Od vremena zaključenja kupoprodajnog ugovora do 

njegovog potpunog izvršenja prodata roba može slučajno propasti ili biti 

oštećena. S tim u vezi postavlja se pitanje koja je od stranaka dužna snositi 

štetne posljedice tog dogañaja. Rizik se raspodjeljuje izmeñu ugovornih 

9

strana, tako da ga do odreñenog momenta snosi prodavac, a od og 

momenta kupac. Do momenta predaje stvari rizik je na prodavcu, a od 

prijema robe na kupcu. Prema tome, rizik za slučajnu propast i oštećenje 

stvari do isporuke snosi prodavac, a poslije prijema kupac. Rizik prelazi 

na kupca ne samo u slučaju prijema isporuke, već i u slučaju docnje kupca 

sa prijemom isporuke. U trenutku kada je kupac pao u docnju u pogledu 

prijema isporuke prelazi na njega rizik isto kao i momentom prijema 

isporuke. 

Pitanje prelaska rizika ima posebnu važnost kada se roba ima 

transportovati kupcu. Rizik za propast ili oštećenje stvari predate vozaru, 

špediteru ili drugom licu koje je odredio kupac ili prodavac prelazi na 

kupca u trenutku predaje robe tom licu. Ako je mjesto isporuke mjesto 

opredjeljenja rizik prelazi na kupca u trenutku kada je primio robu u 

mjestu opredjeljenja. 

Sa mjestom prelaska rizika obično je vezano i pitanje troškova prevoza 

robe. Prodavac snosi troškove od mjesta isporuke do mjesta opredjeljenja. 

Meñutim, ove dvije stvari se ne moraju poklapati. To se najčešće rješava 

transportnim(incoterms) klauzulama. 

Obaveza plaćanja kupovne cijene. Osnovna obaveza kupca je da za 

iporučenu robu plati prodavcu cijenu. Plaćanje obično ne obuhvata samo 

cijenu za robu, već i cijenu ambalaže, troškove u vezi sa robom do 

isporuke i sl. U vezi sa plaćanjem kupovne cijene postavlja se pitanje 

plaćanja ambalaže. U praksi su u tom pogledu uobičajene izvjesne 

klauzule koje imaju odreñeno značenje, npr dinara za kilogram neto znači 

da se cijena odnosi na robu ne računajući težinu ambalaže, „dinara za 

kilogram bruto za neto“ znači da se cijena odnosi na robu i ambalažu, pa 

ambalaža ostaje kupcu jer je uračunata u cijenu. Stranke se mogu 

sporazumjeti da prodavac daje ambalažu uz posebnu naknadu. Ako 

prodavac daje ambalažu bez obaveze naplate to se obično izražava 

klauzulom „franko ambalaža“, „ambalaža gratis“ i sl. 

Plaćanje kupovne cijene vrši se na osnovu fakture koju ispostavlja 

prodavac. U pogledu plaćanja kupovne cijene u praksi su poznata tri 

modaliteta: 

Plaćanje prije isporuke robe 

Plaćanje istovremeno sa isporukom robe 

Plaćanje poslije isporuke robe 

Plaćanje kupovne cijene unapred, vrši se prije prijema robe, pri samom 

zaključenju ugovora, ili u vremenu izmeñu zaključenja ugovora i isporuke 

robe. Plaćanje istovremeno sa prijemom isporuke postoji kod tzv kupovine 

za gotovo. Ako nije ugovoren način plaćanja cijene, pretpostavlja se 

prema zakonu o obligacionim odnosima da se radi o kupovini za gotovo. 

Plaćanje poslije isporuke biva kod tzv kupovine na poček ili na kredit, 

kada se cijena plaća po isteku izvjesnog roka od prijema robe. 

Posljedice neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora. 

10

U praksi se dešava da prodavac ili kupac ne izvršava uredno svoje obaveze 

iz ugovora. Neurednost u ispunjenju povlači za sobom odreñene posljedice 

i to: odgovornost prodavca za neurednost u pogledu isporuke, što znači za 

neurednost u pogledu količine i kavliteta, i odgovornost kupca za 

zadocnjenje ili neizvršenje obaveze plaćanja ili prijema isporuke. 

Odgovornost prodavca 

Prodavac odgovara za neurednost u pogledu količine i kvaliteta robe. 

Neurednost prodavca utvrñuje se posebnim postupkom. Taj postupak se 

vrši redovno pri prijemu robe. U praksi se utvrñivanje količine i kvaliteta 

robe naziva kvantitativni i kvalitativni prijem. Pod ovim se 

podrazumjevaju radnje koje imaju za cilj da se utvrdi da li roba po 

kvantitetu i kvalitetu odgovara ugovoru. 

Utvrñivanje količine je prva radnja koja se vrši kod prijema robe. Kupac 

ako doñe da preuzme robu sa prodavčevog skladišta tom prilikom utvrñuje 

i njenu količinu, a isto tako se roba važe, mjeri ili prebrojava prilikom 

ukrcavanja u prevozno sredstvo. Količina robe se kod nas označava 

metarsko-decimalnim sistemom mjera. Kod utvrñivanja količine robe 

važno je znati da se u robnom prometu dopušta izvjesno odstupanje od 

ugovorne količine koja ide od 2% do 5%. Količina robe se utvrñuje u 

vrijeme i u mjestu gdje je prodavac dužan izvršiti isporuku. Ovo iz razloga 

što prijemom isporuke na kupca prelazi rizik za slučajnu propast ili 

oštećenje stvari. Ako nije moguće količinu robe utvrditi u mjestu i u 

vrijeme izvršenja isporuke, onda kupac mora bez odlaganja utvrditi 

količinu čim je to moguće. 

S obzirom na mjesto u kome se vrši isporuka postoje izvjesna pravila za 

neke slučajeve utvrñivanja količine: 

Kada prodavac i kupac imaju sjedište ili prebivalište u istom 

mjestu, a isporuka robe treba da se izvrši u tom mjestu na skladištu 

prodavca, prodavac mora pozvati kupca ili njegovog predstavnika 

da prisustvuju utvrñivanju količine. Ako prodavac to ne uradi, 

pretpostavlja se da je isporučena količina koju utvrdi kupac na 

svom skladištu 

Kada se roba otprema na drugo mjesto, kada se isporuka ima 

izvršiti u mjestu otpreme, ako kupac nije prisustvovao isporuci, 

pretpostavlja se da je isporučena ona količina koju je utvrdio 

prodavac sa vozarom ili špediterom na utovarnoj stanici ili luci 

ukrcaja. Kada je prodavac dužan da pozove kupca da prisustvuje 

utvrñivanju količine, pa to ne uradi, pretpostavlja se da je 

isporučena ona količina koju je utvrdio kupac sa vozarom, odnosno 

špediterom u luci iskrcaja ili istovarnoj stanici 

11

Kada se isporuka ima izvršiti u mjestu opredjeljenja, a prodavac 

nije prisustvovao isporuci, pretpostavlja se da je isporučena 

količina koju je utvrdio kupac sa vozarom ili špediterom na 

istovarnoj stanici 

Kada je roba upućena kupcu na adresu javnog skladišta, 

mjerodavna je količina koju je utvrdilo javno skladište prilikom 

uskladištenja 

Kada kupac utvrdi da isporučena količina robe ne odgovara ugovorenoj, 

ima pravo ako je prodava za to odgovoran, da mu stavi prigovor. Da bi na 

prigovoru mogao zasnovati svoje pravo, prigovor mora biti stavljen u 

odreñenom roku i na odreñen način, U našem pravu za prigovor je 

uobičajeni naziv „reklamacija“. Prigovor se mora staviti u jednom 

kratkom roku, bez odlaganja, a najdalje u roku od 6 mjeseci. Meñutim 

kada se količina utvrñuje u prisustvu obiju stranaka, kupac mora svoje 

prigovore staviti odmah. 

Zakon o obligacionim odnosima predviña da je kupac dužan, pri 

obavještenju o nedostacima, pobliže opisati nedostatak i pozvati prodavca 

da pogleda stvar, te mu dostaviti isporuku o utvrñenoj količini ako je ima. 

Kupac koji je blagovremeno obavjestio prodavca o utvrñenom manjku ima 

pravo na raskid ugovora u pogledu količine koja nedostaje ili u pogledu 

cijele količine. Kupac ima pravo da odbije prijem manje količine robe i da 

uskrati isplatu cijene za dio robe koji je primio. 

Kupac da bi ustanovio da li roba ima odreñena svojstva on po prijemu 

isporuke vrši ispitivanje svojstava robe, tj ispituje njen kvalitet. Kupac je 

dužan da bez odlaganja utvrdi kvalitete isporučene robe, tj čim je to 

moguće prema redovnom toku stvari. Ovaj kratak rok ustanovljen je zbog 

zaštite interesa prodavca, da bi se lakše utvrdilo kada su mane nastale. 

Utvrñivanje kavaliteta zahtjeva detaljan i brižljiv pregled stvari. To se po 

pravilu vrši komisijski ili na drugi vjerodostojan način putem stručnih 

pregleda, uporeñivanjem sa uzorkom, vañenjem uzoraka, hemijskom 

analizom i sl. Stranke se mogu sporazumjeti o metodu i načinu utvrñivanja 

kvaliteta ili to prepustiti preduzeću specijalizovanom za te poslove, kao 

što je kod nas Jugoinspekt. 

Prigovor na kvalitet treba staviti u kratkom roku, radi lakšeg utvrñivanja u 

kakvom je stanju roba stigla i kad su mane nastale. Kada su prodavac i 

kupac prisutni kod utvrñivanja kvaliteta kupac treba da stavi prigovor 

odmah, a ako nisu prisutni, kupac treba da stavi prigovor odmah, a ako 

nisu prisutni, kupac treba da stavi prigovor bez odlaganja, a najdalje u 

roku od 6 mjeseci. Prigovor mora poslati na siguran način, a najbolje 

preporučenim pismom. Ako propusti da prigovor stavi na vrijeme, smatra 

se da nema prigovora na kvalitet. U slučaju kada prodavac isporuči robu 

sa manom kupac stiče odreñena prava. Uslov za vršenje tih prava je da je 

kupac uredno i na vrijeme stavio prigovor. U slučaju utvrñenih mana robe 

kupac može po svom izboru zahtjevati od prodavca da nedostatk ukloni ili 

da mu preda drugu stvar bez nedostatka, ili zahtjevati sniženje cijene, ili 

12

askinuti ugovor. Pored toga u svakom slučaju kupac ima pravo i na 

naknadu štete. Kupac može sva gornja prava vršiti po svom izboru, ali 

alternativno, a ne kumulativno. 

Docnja 

S obzirom da je ugovor o kupoprodaji robe dvostrani ugovor, što znači da 

se svaka od stranaka javlja i kao povjerilac i kao dužnik, to obje strane 

mogu zapasti i u dužničku i u povjerilačku docnju. U dužničkoj docnji će 

biti kada na vrijeme ne ispunjavaju svoje obaveze i to prodavac kada ne 

izvrši isporuku, a kupac kada ne plati kupovnu cijenu. U povjerilačkoj 

docnji će biti kada neopravdano odbiju ispunjenje obaveze od druge 

strane, prodavac kada neosnovano odbije prijem kupovne cijene, a kupac 

kada neosnovano odbije prijem isporuke. 

Docnja prodavca. Prodavac može pasti u docnju u pogledu izvršenja 

isporuke-dužnička docnja, i u pogledu prijema kupovne cijenepovjerilačka 

docnja. 

Prodavac pada u dužničku docnju neizvršenjem obaveze na vrijeme, ako 

je ugovoren rok isporuke, protekom tog roka, a ako rok nije ugovoren 

osmog dana od dana zaključenja ugovora. Kada prodavac zapadne u 

docnju kupac ima pravo da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog 

zadocnje ili da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjenja. 

Kupac ima pravo izbora izmeñu navedenih prava tj može da bira koje 

hoće, ali ih ne može kumulirati. 

Pravo kupca da traži ispunjenje ugovora je primarno pravo koje proizilazi 

iz samog ugovora. Kupac koji hoće da raskine ugovor, mora najprije 

zahtjevati naknadno ispunjenje ugovora, ostavljajući prodavcu naknadni 

primjereni rok za isporuku robe. Kupac koji hoće da ostane pri ugovoru, 

nije dužan da ostavlja prodavcu naknadni rok za ispunjenje, jer mu pravo 

na ispunjenje ugovora pripada i bez toga. Pored prava na izvršenje 

ugovora, kupcu pripada i pravo na naknadu štete zbog zadocnjenja, pod 

uslovom da je prodavac odgovoran što je zapao u docnju. 

Kupac može raskinuti ugovor, kao što smo već rekli, ali samo uz davanje 

naknadnog roka za izvršenje prodavcu. Ako prodavac ne ispuni ugovor ni 

u tom naknadno ostavljenom primjernom roku, kupac ima pravo da 

raskine ugovor. Kupac koji je raskinuo ugovor ima i pravo na naknadu 

štete zbog neispunjenja. Naknada štete zbog neispunjenja može se javiti 

kao naknada apstraktne štete i kao naknada konkretne štete. Apstraktna 

šteta se sastoji u razlici izmeñu ugovorene i tržišne cijene pogoñene robe. 

Naziva se apstraktnom zbog toga što se njen iznos odreñuje apstraktno, 

13

ez obzira na štetu koju je kupac pretrpio. Ova naknada štete je povoljna 

za kupca, jer ne mora dokazivati da je stvarno pretrpio štetu. Apstraktna 

šteta je minimum odštetnog zahtjeva. Naknada apstraktne štete može se 

tražiti samo ako je tržišna cijena u vrijeme isporuke veća od ugovorene 

cijene. Pod tržišnom cijenom se podrazumjeva tekuća cijena u mjestu 

isporuke. Apstraktna šteta se utvrñuje na dan raskida ugovora. 

Konkretnu štetu kupac mora da dokazuje. Prema tome konkretna je svaka 

ona šteta koju je kupac stvarno pretrpio usljed docnje prodavca. Konkretna 

šteta obuhvata štetu, tj stvarnu štetu i izmaklu dobit. 

Docnja kupca Osnovna obaveza kupca je da plati kupovnu cijenu. 

Neispunjenjem te obaveze kupac pada u dužničku docnju. Meñutim 

postoji i obaveza kupca da primi kupljenu stvar. Kada kupac padne u 

dužničku docnju prodavac ima pravo da traži ispunjenje ugovora i 

naknadu štete zbog zadocnjenja, da traži raskid ugovora i naknadu štete 

zbog neispunjenja. Sve što je ranije rečeno o pravima kupca kada je 

prodavac u docnji važi i za prodavca kada je kupac u docnji. 

Kada je kupac primio robu ali je u docnji sa isplatom kupovne cijene, 

prodavac ne može odustati od ugovora, već može samo tražiti isplatu 

kupovne cijene i kamatu zbog zadocnjenja. Ako je kupac odgovaran za 

docnju, prodavac ima pravo i na naknadu štete koju je pretrpio zbog 

zadocnjenja. 

Kupac se nalazi u povjerilačkoj docnji kada neosnovano odbije prijem 

isporuke robe, ili kada ne preduzme na vrijeme radnje koje je dužan 

preduzeti da bi prodavac mogao isporučiti robu. Kupac je u tom slučaju 

dužan prodavcu nadoknaditi štetu koju je ovaj zbog toga pretrpio, a na 

kupca prelazi i rizik za slučajnu propast ili oštećenje stvari. 

97. TRANSPORTNE KLAUZULE-INCOTERMS, 1980 

Pitanje rizika i troškova prevoza u praksi se najčešće reguliše transportnim 

klauzulama, koje ova pitanja precizno regulišu za niz važnijih situacija, 

koje se u vezi sa isporukom i prijemom isporuke javljaju u prometu. Te 

klauzule nose naziv transportne, jer se u njina regulišu odnosi izmeñu 

kupca i prodavca u vezi sa pitanjem prevoza robe. Ta pravila važe samo u 

odnosu izmeñu kupca i prodavca, a njima se ne reguliše odnos izmeñu 

vozara i odgovarajuće strane iz kupoprodajnog ugovora. U slučaju kada se 

stranke izričito pozovu na neku od transportnih klauzula, onda se trenutak 

prestanka rizika, pitanje troškova prevoza i dr, cijeni prema značenju tih 

klauzula. 

Ove klauzule koje imaju opšte usvojene nazive, dobile su u prometu 

odreñeno značenje, i to ne samo u unutrašnjem nego posebno i u 

meñunarodnom prometu, što uveliko olakšava promet robe, mada postoji 

još i niz razlika u značenjima koja im se daju u pojedinim zemljama. 

Najprije ćemo se osvrnuti na značenje nekoliko najvažnijih i 

14

najuobičajenijih od tih kaluzula, i to prema značenju koje im daju opšte 

uzanse. One se u tom pogledu ravnaju prema značenju koje je tim 

klauzulama dato u meñunarodnom saobraćaju pravilima o tumačenju koja 

je donjela Meñunarodna trgovinska komora u Parizu 1936 godine. Ta 

pravila nazivaju se skraćeno „Incotrems“ (skraćenica iz engleskog 

Internetional Commercial terms). Pravila Incoterms su dopunjena tzv. 

Meñunarodnim pravilima 1967 godine. Mada su to samo uzorna, 

neobavezna pravila, čija primjena zavisi od volje stranaka, ona imaju vrlo 

veliki uticaj u meñunarodnom prometu, specijalno u spoljnoj trgovini 

evropskih kontinentalnih država. Sada se primjenjuju „Incotrems“ pravila 

iz 1980 godine. 

Navešćemo najprije nekoliko važnih transportnih klauzula uobičajenih 

naročito u unutrašnjem prometu: 

1. izrazi u ugovoru „franko“, „iz“, „sa“, „eks“, „ab“, uz naznaku 

„fabrika“, „rudnik, „mlin“, „Skladište“, znače da je prodavac u 

ugovorenom roku dužan staviti kupcu robu na raspolaganje na 

mjesto na kome se ima izvršiti isporuka (fabrika, mlin,itd) i utovar 

robe. Kupac je dužan obezbjediti prevozno sredstvo. Prodavac 

snosi sve troškove u vezi sa robom, kao i rizik, do trenutka do koga 

je kupac bio dužan da preuzme robu, a od tog trenutka kupac 

2. Izraz u ugovoru „franko vagon“ (FOT free on truck ili FOR free on 

rail) uz naznaku utovarne stanice, znači da je prodavac dužan 

blagovremeno poručiti vagon i utovariti robu u vagon na odreñenoj 

utovarnoj stanici. Prodavac snosi troškove u vezi sa robom, kao i 

rizik do izvršenog utovara u vagon 

3. Izraz u ugovoru „franko“, uz naznaku mjesta opredjeljenja, znači 

da je prodavac dužan u roku i u ugovorenom mjestu staviti robu 

kupca na raspolaganje u prevoznom sredstvu kojim je roba 

dopremljena. Prodavac snosi troškove do mjesta opredjeljenja, kao 

i rizik do trenutka kada je kupac bio dužan preuzeti, a od tog 

trenutka kupac. Ova je klauzula dosta česta u ugovorima. 

Osvrnut ćemo se na nekoliko klauzula koje se najviše upotrebljavaju u 

spoljnotrgovinskom prometu: 

1. Izraz u ugovoru „franko državna granica“ uz naznaku o kojoj se 

granici radi, znači da je prodavac u ugovoreno vrijeme dužan robu 

utovariti u vagon na otpremu za ugovorenu uputnu stanicu, koju 

mu je kupac dužan robu osigurati do odreñene granice kao i snositi 

troškove osiguranja, vozarine, carinske i druge troškove u vezi sa 

robom do prelaska preko granice. Ovo dolazi otuda što je prodavac 

dužan osigurati robu do granice, te je kupcu obezbjeñena naknada 

ako roba slučajno propadne ili se ošteti na putu od mjesta ugovora 

do granice. 

2. Izraz u ugovoru „franko brod“ (FOB- free on board) uz naznaku 

luke ukrcaja, znači da je prodavac u roku dužan isporučiti robu na 

palubu odreñenog broda u ugovorenoj luci ukrcaja. Prodavac snosi 

troškove i rizik do trenutka prelaska robe preko brodske ograde u 

15

luci ukrcaja. Brod je dužan obezbjediti kupac. Unošenje ove 

klauzule povoljno je kod uvoza tj. kada je kupac naše preduzeće, 

jer je po njoj kupac dužan da obezbjedi brod, što znači da može 

sklopiti ugovor sa našim brodarom i platiti mu prevoz u našoj 

domaćoj valuti,čime se ušteñuju izdaci za devize i pruža 

mogućnost zarade domaćim brodarima. 

3. Izraz u ugovoru „franko uz bok broda“ (FAS free alongside ship), 

uz naznaku luke ukrcaja, znači da je prodavac dužan da o roku 

postavi robu uz bok broda na dohvat brodske ili kopnene dizalice. 

Prodavac snosi troškove i rizik do trenutka ostavljanja robe uz bok 

broda. Brod je dužan obezbjediti kupac. Unošenje ove klauzule 

takoñe je povoljno za nas kod uvoza pošto kupac obezbjeñuje 

brod, te naše preduzeće može angažovati naš brod i platiti mu u 

našoj valuti. 

4. Izrazi u ugovoru cijena, osiguranje, vozarina (CIF-eng cost, 

insurance, freight ili CAF-francuski: coust, assurance, fret), uz 

naznaku luke opredjeljenja, znači da je prodavac dužan da robu 

utovari na brod i plati vozarinu de luks opredjeljenja i da robu o 

svom trošku osigura do luke opredjeljenja. Prodavac snosi rizik do 

prelaska robe preko brodske ograde u luci ukrcaja- dakle ne do 

luke opredjeljenja iako dotle plaća vozarinu, što je došlo zbog 

osiguranja robe. Da pomenemo da je ranije postojalo i suprotno 

gledište o klauzuli CIF tj. da prodavac snosi rizik sve do prenosa 

robe preko brodske ograde prilikom iskrcavanja u luci iskrcaja. 

Unošenje ove klauzule, koja stvarno predstavlja najviše 

upotrebljavani tip isporuke u svjetskoj trgovini, povoljno je za nas 

kod izvoza, jer prodavac zaključuje ugovor o prevozu i ugovor o 

osiguranju, što znači da može ugovoriti naš brod i našeg 

osigurača, čime ovima omogućuje zaradu i ušteñuju se devizni 

izdaci. 

98. UGOVOR O POSREDOVANJU 

Ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti 

u vezu sa nalogodavcem lice koje bi sa njim pregovaralo o zaključenju 

odreñenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati odreñenu 

naknadu, ako taj ugovor bude zaključen. 

U praksi najčešće dolazi do zaključenja ugovora o posredovanju na 

osnovu naloga komintenta upućenog posredničkom preduzeću. Ovim 

nalogom komintent zahtjeva od posrednika posredovanje prilikom 

zaključenja nekog od ugovora robnog prometa. 

Ugovor o posredovanju spada u neformalne ugovore, pa shodno tome 

komintentov nalog može biti dat pismeno, usmeno, telefonom, 

teleprinterom itd. Meñutim u praksi se nalog najčešće daje u pismenoj 

formi, radi obezbjeñenja dokaza da je ugovor o posredovanju zaključen, 

16

kao i radi utvrñivanja sadržine ugovora i naloga. Posrednik mora odmah, u 

jednom razumnom roku da odbije nalog, ukoliko ne želi da ga ispuni, jer 

je u suprotnom odgovoran za svu štetu koja je prouzrokovana uslijed ovog 

propusta. 

U praksi postoji više vrsta posrednika, pa samim tim i više vrsta ugovora o 

posredovanju. Najčešći su posrednici koji obavljaju svoju djelatnost 

prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji robe. Posrednik pronalazi 

kupce i prodavce za odreñenu robu, usklañuje njihove zahtjeve i interese, 

prenosi ponude, daje ovlašćenja o stanju na tržištu i sl. U stranim 

zemljama veliki značaj imaju berzanski posrednici koji obavljaju svoju 

djelatnost na berzama. 

Pored kupoprodajnih i berzanskih posrednika, poseban značaj imaju u 

savremenim uslovima posrednici kod osiguranja, transportni posrednici, 

posebno pomorski i turistički. 

Iz ugovora o posredovanju proizilaze prava i obaveze za obje ugovorne 

stranke. 

Obaveze posrednika su: 

1. da postupa sa pažnjom dobrog privrednika prilikom posredovanja 

2. da čuva poslovnu tajnu komitenta 

3. da vodi posrednički odnosno mešetarski dnevnik u kojeg upisuje 

bitne podatke o ugovorima koji su zaključeni njegovim 

posredovanjem 

4. da izda posrednički ili mešetarski list kao izvod iz posredničkog 

dnevnika 

5. da čuva uzorke ukoliko ih dobije od nalogodavca 

6. da nalogodavcu da potrebna objašnjenja o svim okolnostima od 

značaja za posao 

Prilikom ispunjenja ugovora o posredovanju posrednik mora da ispoljava 

pažnju urednog stručnjaka za obavljanje posredničkih djelatnosti. On mora 

istupati objektivno i nepristrasno. Mora biti nepristrasan ne samo onda 

kada su mu nalog za posredovanje dale obije buduće ugovorne strane koje 

žele da zaključe odreñeni ugovor, nego i onda kada je posrednik dobio 

nalog samo od jedne ugovorne strane. 

Posrednik je obavezan da drži u tajnosti ugovore koji su zaključeni 

njegovim posredovanjem. Ova njegova obaveza se odnosi na treća lica jer 

je komitenet i njegov ugovorni partner koji su uzajamno zaključili 

konkretan ugovor imaju pravo da saznaju sve podatke u vezi tog posla od 

strane posrednika. 

Posrednik obavlja specijalizovanu privrednu uslugu koja ima za cilj da 

olakša zaključivanje ugovora robnog prometa. Zbog toga posrednik vodi 

posebno knjigu – posrednički ili mešetarski dnevnik u koji bilježi sve 

bitne podatke iz ugovora koji su zaključeni njegovim posredovanjem. 

Posrednik je dužan da o zaključenim ugovorima na osnovu njegovog 

posredovanja izda posrednički ili mešetarski list kao izvod iz 

posredničkog dnevnika. Posrednički list je dužan da izda svakoj 

ugovorenoj strani iz ugovora do koga ja došlo njegovim posredovanjem, 

17

ez obzira na činjenicu da li mu je nalog za posredovanje dala samo jedna 

ugovorena strana ili obije ugovorene strane. 

Ukoliko je posredovanjem došlo do zaključenja ugovora na osnovu 

uzoraka, u poslovnoj praksi je slučaj da do izvršenja ugovora uzorke čuva 

posrednik, pošto je on nepristrasan u konkretnom ugovornom odnosu. U 

poslovnoj praksi se smatra da je autentičan onaj uzorak koji je posrednik 

izdvojio, zapečatio u potvrdio svojim potpisom, ukoliko postoji više 

uzoraka. 

Posrednik ima obavezu da obavještava svog nalogodavca o svim 

okolnostima od značaja za namjeravani posao, a koje su posredniku 

poznate ili mu moraju biti poznate. 

Prava posrednika su: 

o pravo na naknadu ili proviziju 

o pravo na naknadu troškova 

Posrednik kao privrednik obavlja i pruža posebnu privrednu uslugu u cilju 

zarade. Pravo na naknadu odnosno proviziju je izraz ekonomske 

ekvivalentnosti u odnosu na stručno znanje i stručni rad posrednika 

prilikom posredovanja. Posrednik ima pravo na naknadu i kada ona nije 

ugovorena jer obavlja svoju stručnu privrednu uslugu u cilju zarade. 

Posrednik stiče pravo na proviziju kada je komitent zaključio punovažan i 

bezuslovni ugovor sa trećim licem na osnovu posredovanja. 

Osnovno je stanovište da su posrednikovi troškovi uračunati u 

posrednikovu proviziju, te da samim tim načelno, posrednik nema pravo 

na naknadu troškova u vezi posredovanja. Meñutim, u odreñenim 

situacijama posrednik bi imao pravo na naknadu troškova i to kada je 

izričito ugovoreno ili kada postoji odgovarajući mjesni poslovni običaj u 

mjestu sjedišta posrednika. Posrednik ima pravo na naknadu troškova i 

onda ako do izvršenja naloga za posredovanje nije došlo uslijed krivice 

komitenta ili zbog toga što je komitent u meñuvremenu opozvao nalog za 

posredovanje, a posrednik je već djelimično pristupio izvršenju naloga i 

učinio odreñene korisne troškove za komitenta. 

Ugovor o posredovanju prestaje najčešće ispunjenjem naloga za 

posredovanje i zaključenjem ugovora posredstvom posrednika. Do 

prestanka ugovora može doći i ako je objektivno nemoguće da se ispuni 

nalog za posredovanje, ako je nemoguće ispuniti nalog za posredovanje 

zbog krivice komitenta ili posrednika, kao i zbog opoziva naloga od strane 

komitenta ili otkazom naloga od strane posrednika. 

99. UGOVOR O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU (agenturi) 

Ugovorom o trgovinskom zastupanju obavezuje se zastupnik da se stalno 

stara da treća lica zaključuju ugovore sa njegovim nalogodavcem, i da u 

tom smislu posreduje izmeñu njih i nalogodavca, kao i da po dobijenom 

ovlašćenju zaključuje ugovor sa trećim licima u ime i za račun 

18

nalogodavca, a ovaj se obavezuje da mu za svaki zaključeni ugovor isplati 

odreñenu naknadu (proviziju). 

Ovim ugovorom se reguliše zastupanje od strane specijalizovanih 

samostalnih privrednih organizacija. 

Ugovor o zastupanju (agenturi) je, po pravilu, neformalan. To znači da se 

ugovor može zaključiti i usmeno, preko telefona ili na neki drugi način. 

Ovo je vladajuće shvatanje u našoj i inostranoj pravnoj teoriji kao i u našoj 

sudskoj praksi. Oblik ugovora o zastupanju, najčešće pismena forma, 

može biti predviñen u zakonskim propisima za posebne vrste ovoga 

ugovora. U praksi, iako je neformalnost ovoga ugovora osnovno pravilo, 

ugovor o zastupanju se najčešće zaključuje u pismenoj formi zbog 

posebnog značaja tačnog odreñivanja obima ovlašćenja zastupnika za 

relativno duži vremenski period. 

Kod ugovora o zastupanju treba razlikovati dva odnosa, prvi je mandatne 

prirode koji se zasniva izmeñu vlastodavca i zastupnika (agenta) i koji se 

reguliše ugovorom o zastupanju (agenturi). Drugi pravni odnos je izmeñu 

zastupnika, tj. agenta i trećih lica i on je punomoćničke prirode. 

Do zasnivanja ovog ugovora dolazi izvršenjem vlastodavčevog naloga za 

zastupanje (agenta). Ovaj drugi pravni odnos se reguliše ugovorom u 

kome je zastupnik (agent) dužan da naglasi da istupa u tom svojstvu, tj. u 

tuñe ime i za tuñi račun. Ako agent jasno ne naglasi da ugovor sa trećim 

licem zaključuje u svojstvu agenta on je lično odgovoran za zaključeni 

posao. 

Poslove zastupanja (agenture) u našem internom robnom prometu, kao 

samostalnu privrednu djelatnost, mogu obavljati samo privredne 

organizacije. 

U većini kapitalističkih zemalja poslove zastupništva (agenture), mogu 

obavljati u cilju zarade i fizička lica ako ispunjavaju uslove za sticanje 

svojstva trgovca. Važno je istaći da u anglosaksonskom pravu agent neće 

biti lično odgovoran za zaključeni posao čak ni onda ako nije u ugovoru 

naglasio da istupa u svojstvu agenta pod uslovom da posao agenture 

obavlja u jednom dužem vremenskom periodu. 

Obaveze zastupnika (agenta) iz ugovora o zastupanju (agenturi) su: 

da prilikom izvršenja ugovora pristupi savjesno i pošteno, pažnjom 

urednog privrednika 

da se pridržava i da ispuni dobijeni nalog za zastupanje 

da obavještava komitenta o svim značajnim momentima prilikom 

izvršenja naloga za zastupanje 

da štiti interese komitenta 

da ne smije da radi za drugoga koji je u konkurentskim odnosima 

sa vlastodavcem bez pristanka vlastodavca 

da čuva poslovnu tajnu komitenta 

da vodi poslovne knjige 

da sastavi zaključnicu 

da komitentu položi račun o zaključenom ugovoru 

19

Osnovna obaveza trgovinskog zastupnika (agenta) iz ugovora o 

trgovinskom zastupanju je da prilikom izvršavanja ugovora postupa sa 

pažnjom dobrog privrednika. Pošto zastupnici vrše ove usluge kao 

privrednu djelatnost u cilju zarade i to trajno i stručno, dužni su da 

postupaju po principima profesionalne pooštrene odgovornosti, čiji je 

osnov pažnja dobrog privrednika. Trgovinski zastupnik obavlja pravne 

radnje u ime i za račun svog komitenta, pa je zbog toga dužan da se 

stručno i profesionalno star o njegovim interesima. 

Trgovinski zastupnik mora postupati po nalozima svog komitenta jer to 

proizilazi iz same prirode ove uslužne privredne djelatnosti. On ima 

obaveze da učestvuje po uputstvima nalogodavca prilikom zaključivanja 

poslova i to do njihovog postupnog okončavanja. Ne smije prekoračiti 

dobijena ovlašćenja, jer prekoračenje ovlašćenja, po pravilu stvara 

obaveze za trgovinskog zastupnika a ne za njegovog komitenta. Ukoliko je 

zastupnik ovlašćen od strane komitenta da zaključuje odreñene ugovore, 

on je istovremeno ovlašćen i da obavlja sve one poslove koji se obavljaju 

prilikom zaključenja ugovora. Pošto zastupnik posluje u ime i za račun 

komitenta, on ne smije postupati nepristrasno, jer je dužan da štiti interese 

komitenta s pažnjom urednog privrednika. Zastupnik koji nije izričito 

ovlašćen da za komitenta zaključuje ugovore može jedino da posreduje za 

komitenta. 

S obzirom da zastupnik posluje u ime i za račun komitenta on ga mora 

obavještavati o svim značajnim činjenicama i okolnostima prilikom 

izvršavanja naloga za trgovinsko zastupanje. On je dužan da daje svom 

komitentu sva potrebna obavještenja o tržišnoj situaciji, posebno ona koja 

su od značaja za svaki pojedini posao. Često pored ovih obavještenja on 

vrši i niz drugih potrebnih pripremnih radnji kojima utiče na bolje 

zaključenje posla i zaštitu interesa svog komitenta. 

Trgovinski zastupnik treba da obavjesti svog komitenta o svim značajnim 

promjenama na tržištu. Prilikom izbora poslovnog partnera mora da 

stručnom pažnjom provjeri poslovni ugled i kreditnu sposobnost trećeg 

lica, da istakne sve prigovore i reklamacije blagovremeno, te da na takav 

način zaštiti interese komitenta prema trećim licima. 

Trgovinski zastupnik ne smije da radi za drugoga koji je u konkurentskim 

odnosima sa njegovim komitentom bez pristanka komitenta. Obavljajući 

stručno i profesionalno svoju djelatnost trgovinski zastupnik, istupajući u 

ime i za račun svog komitenta mora stalno da vodi računa o njegovim 

interesima. Ovi interesi mogu biti povrijeñeni ukoliko bi trgovinski 

zastupnik istovremeno zastupao i komitentovog konkurenta. 

Trgovinski zastupnik je dužan, da u cilju zaštite interesa svog komitenta 

čuva u tajnosti sve podatke i činjenice koje mogu da predstavljaju za 

nalogodavca poslovnu tajnu. 

Trgovinski zastupnik po pravilu zaključuje veći broj ugovora i preduzima 

niz drugih pravnih radnji koje je neophodno da konstatuje u cilju lakšeg 

utvrñivanja. On to konstatuje u svom dnevniku koji ima sličan značaj kao i 

20

posrednički dnevnik. U tom dnevniku moraju hronološkim redom biti 

konstatovani svi elementi zaključenih ugovora. 

Kada je ugovor zaključen agent ima obavezu da za svaki zaključeni 

ugovor posebno i u ime komitenta sastavi zaključnicu u tri primjerka i da 

ih potpiše u ime komitenta, naravno, uz naznaku da ih potpisuje kao agent. 

Tada se potpisani primjerci zaključnice dostavljaju drugoj ugovornoj 

stranci i to bez odlaganja da bi i ona mogla potpisati zaključnice. Agent 

jedan primjerak zaključnice zadržava za sebe, a drugi dostavlja svom 

komitentu. 

Trgovinski zastupnik je dužan da na nalogodavca prenese sve što je primio 

u vezi izvršavanja naloga o zastupanju, s obzirom da posluje u ime i za 

račun nalogodavca. 

Prava zastupnika odnosno agenta iz ugovora o agenturi su: 

pravo agenta na nagradu, odnosno proviziju 

pravo na naknadu troškova 

pravo na predujam 

pravo zadržaja i založno pravo 

Pošto zastupnik obavlja poslove zastupanja kao privrednu djelatnost ima 

pravo na nagradu i onda kada ona nije ugovorom predviñena. Sporno je 

pitanje kada zastupnik stiče pravo na proviziju. U našoj sudskoj i 

poslovnoj praksi prihvaćeno je mišljenje da stiče pravo na proviziju u 

trenutku kada je zaključen ugovor sa trećim licem, odnosno kada izvrši 

sve svoje obaveze iz ugovora o trgovinskom zastupanju. Ukoliko 

trgovinski zastupnik nije mogao da izvrši svoje ugovorne obaveze uslijed 

uzroka koji su na strani komitenta, po pravilu ima pravo na ugovorenu 

proviziju bez obzira što ugovor o trgovinskom zastupanju nije izvršen. 

Visina provizije odreñuje se ugovorom ili na osnovu tarife zastupnika. 

Trgovinski zastupnik po pravilu nema pravo na naknadu troškova jer se 

smatra da su oni ukalkulisani u proviziju. Ipak ugovorom može biti i 

drugačije predviñeno, a agent ima pravo na naknadu troškova ako postoji 

odgovarajući mjesni običaj u mjestu sjedišta agenta. Na osnovu Zakona o 

obligacionim odnosima trgovinski zastupnik bi imao pravo na naknadu 

posebnih troškova koji je učinio u korist svog komitenta ili po njegovom 

nalogu. Za takve troškove kao i za procenat agencijske provizije zastupnik 

ima pravo na predujam. 

Zastupnik često ima u faktičkom posjedu stvari koje pripadaju komitentu. 

To su često hartije od vrijednosti, pokretne stvari, uzorci, a ponekad i 

svote novca koje je primio od komitenta. Zastupnik ima pravo zaloge i 

pravo retencije u cilju obezbjeñenja svojih ugovornih zahtjeva prema 

komitentu. On ima sva prava i u slučaju kada to nije izričito ugovoreno. 

To pravo mu pripada za obezbjeñenje naplate svojih dospjelih 

potraživanja iz ugovora o trgovinskom zastupanju. 

Ugovor o zastupanju (agenturi) se zaključuje na duže vrijeme. Pored 

prestanka ovog ugovora ispunjenjem naloga za zastupanje, u praksi dolazi 

do prestanka ovog ugovora i zbog drugih razloga. Ugovorni odnosi 

izmeñu komitenta i agenta se zasnivaju na uzajamnom povjerenju i samim 

21

tim do prestanka ovog ugovora će doći prestankom daljeg postojanja jedne 

od ugovorenih strana, ako se ugovor prećutno ne produži. Ukoliko je 

predviñeno vrijeme trajanja ugovora, ugovor prestaje protekom toga 

vremena, iako se u praksi i takvi ugovori često prećutno produžuju 

(relacatio tacita). 

Pošto se radi o ugovornim odnosima trajnijeg karaktera otkazani rokovi su 

relativno duži. 

100. UGOVOR O KOMISIONU 

Ugovor o komisionu je takav ugovor robnog prometa u kojem jedna strana 

koja se zove komisionar u svoje ime, a po nalogu i za račun druge strane, 

koja se zove komitent obavi, odnosno obavlja jedan ili više poslova 

(ugovora) robnog prometa. Komisionar je u našim uslovima privredna 

organizacija, a u kapitalizmu to može biti i pojedinac, ali uvijek trgovac. 

Komisioni posao obavlja se u vidu razmatranja i uz nagradu, koja mu 

pripada kod uspješno obavljenog posla i za slučaj da nije posebno 

ugovorena. 

Komisiono poslovanje ima poseban značaj u spoljnoj trgovini i najčešće se 

radi o komisionoj kupovini ili prodaji robe. Budući da se ugovor robnog 

prometa zaključuje neformalno i to često putem telefonskih i 

teleprinterskih naloga. Ako se radi o trajnijim i značajnijim (po vrijednosti 

i sl) odnosima izmeñu komisionara i komitenta, onda se sačinjava pismeni 

ugovor radi veće sigurnosti i lakšeg dokazivanja. 

Ugovor o komisionu treba uvjek razlikovati od ugovora o trgovinskom 

zastupništvu, odnosno agencijskog ugovora. Agent prema trećim istupa u 

tuñe ime i za tuñi račun, a komisionar u svoje ime i za tuñi račun. 

Zbog njegove prirode kod komisionara postoje dva odnosa: interni i 

eksterni. Interni odnos zasniva se izmeñu komisionara i komitenta, a 

eksterni izmeñu komisionara i trećeg lica, dakle stranke kojoj komisionar 

prodaje komitentovu robu ili od koje robu kupuje. Eksterni odnos ulazi u 

interni (dakle u sami ugovor) ili na način što nakon što komisionar položi 

račune komitentu on na njega prenosi i sva prava i obaveze, tako da dalje 

komitent stiče direktna, izravna prava prema trećem licu. 

Prava i obaveze komisionara iz ovog ugovora su: 

obaveza da postupa po nalozima komitenta i izvršava ih pažnjom 

urednog privrednika 

obaveza da štiti interese komitenta 

obaveza da čuva komitentovu robu 

obaveza da obavještava komitenta o toku posla 

obaveza da položi račun komitentu 

pravo komisionara na nagradu koja se redovno naziva provizija 

pravo na naknadu troškova, jer se isti ne uključuju u proviziju 

22

pravo na zaštitu svojih potraživanja provizije i troškova prema 

komitentu putem retencije, a ima i zakonsko založno pravo 

Komisionar kao uredan stručnjak mora da se u svemu pridržava naloga 

svog komitenta. Ukoliko je komitentov nalog nejasan, komisionar ne 

smije sam da ga tumači, već mora da zahtjeva od komitenta naknadno 

objašnjenje. Prilikom izvršenja komitentovog naloga komisionar mora da 

štiti interese komitenta jer posluje za njegov račun. Mora sa stručnom 

pažnjom da izabere treće lice i da sa njim zaključi ugovor. Ukoliko ga je 

savjesno izabrao ne odgovara za djelatnost trećeg lica sa kojim je 

zaključilo ugovor u svoje ime, a za račun komitenta. Prema tome, on ne 

garantuje komitentu za treće lice. Prilikom izbora trećeg lica mora da vodi 

računa o njegovoj kreditnoj sposobnosti i poslovnom ugledu. Ukoliko tako 

ne postupi komisionar je odgovoran svom komitentu. 

Komisionareva obaveza da štiti interese svog komitenta proizilazi iz 

suštine komisionog posla, jer se komisionareva usluga sastoji u tome da na 

stručan način štiti interese komitenta za čiji račun posluje. Ova obaveza se 

ispoljava u svakoj radnji komisionara prilikom izvršenja komisionog 

posla. 

Komisionar prilikom prijema robe od trećih lica mora da utvrdi stanje robe 

i da obezbjedi sva prava komitenta prema trećim licima ukoliko roba ima 

nedostatke. Komisionar često čuva robu prije prodaje za račun komitenta, 

kod prodajnog komisiona, ili poslije kupovine za račun komitenta kod 

kupovnog komisiona, sve do trenutka dok robu ne preda komitentu ili 

trećem licu. Odgovoran je za oštećenje i propast robe koju čuva samo 

onda ako je do oštećenja ili propasti robe došlo usljed njegove krivice. 

Mora da čuva robu sa pažnjom urednog privrednika. 

Komisionar je dužan da obavjesti svog komitenta o svim okolnostima koje 

su bitne za izvršenje samog posla. Ovo zbog toga što je komitent 

zainteresovan za cjelokupnu aktivnost komisionara jer komisionar posluje 

za njegov račun tako da se efekat komisionarevog poslovanja ispoljava u 

imovini komitenta. 

Komisionar polaže račun komitentu poslije ispunjenja komisionog naloga. 

Komitent može da zahtjeva od komisionara da mu položi račun prije 

izvršenja komisionog posla, a to prethodno podnošenje računa ne oslobaña 

komisionar obaveze da ponovo položi račun komitentu poslije ispunjenja 

naloga. Komisionar mora položiti račun komitentu bez odlaganja po 

izvršenom poslu. Komisionarev račun sadrži sve izdatke i primanja koje je 

komisionar imao u vezi izvršenja posla kao i potrebna obavještenja vezana 

za primanja i izdatke, i dokumenta kojima se dokazuju navodi u računu. 

Komisionar ima pravo na nagradu ili proviziju i onda kada ona nije 

ugovorena jer je ugovor o komisionu teretni pravni posao. Visina nagrade 

odreñuje se ugovorom, a ako to nije učinjeno, onda na osnovu poslovnih 

običaja ili komisionareve tarife. Komisionar po pravu stiče pravo na 

nagradu kada je posao završen. Ovdje se misli na posao koji je komisionar 

zaključio sa trećim licem. Komisionar se nagrañuje za uloženi trud i za 

uspjeh posla. Komisionar ima pravo na nagradu i onda kada do uspjeha u 

23

poslu nije došlo krivicom komitenta. Komisionar ima pravo na naknadu 

svih izdataka koje je učinio za račun komitenta, a koji su bili potrebni i 

korisni. Nužnost i korisnost troškova dokazuje komisionar. Komisionar 

ima pravo na naknadu svih troškova i onda kada nije izvršen komisioni 

nalog ili nije ostvaren poslovni uspjeh sa trećim licem pod uslovom da za 

to nije kriv. Bitno je da se radi o troškovima koji nisu rezultat redovnog 

poslovanja komisionara, jer se pretpostavlja da su redovni poslovi 

uračunati u komisionarevu proviziju. 

Komisionar ima pravo retencije i zakonsko založno pravo na komisionoj 

robi za svoja potraživanja prema komitentu iz komisionog posla. 

Komisionar ima ova prava samo onda kada ima državinu komisione robe 

ili kada može sa tom robom da raspolaže pomoću konosmana, skladišnice, 

tovarnog lista i sl. 

Posebne vrste komisiona su: konsignacija i komision stare del credere. 

Konsignacija je prodajni komision sa elementima skladišnog posla. 

Uobičajen je u spoljnoj trgovini. Neocarinjenu robu komisionar skladišti i 

otuda ima i prava i obaveze kao skaldištar, i iz takvog konsignacionog 

skladišta robu prodaje u svoje ime, a za račun komitenta. Ako se roba 

proda ona se i carini, a ako ne, neocarinjena vraća se komitentu. 

Komision stare del credere je komision sa garancijom. Komisionar naime 

garantuje da će druga strana(kupac, prodavac) ispuniti svoje obaveze, a 

ako ne, da će to učiniti kao komisionar. Zbog toga komisionar ima pravo 

na uvećanu proviziju koja je obično dvostruka. 

Pored kuprodajnih odnosa veliki značaj privredni posao istupanja u svoje 

ime, a za tuñi račun ima u transportu. To je otpremnički, odnosno 

špediterski posao, koji je stoga poznat i kao komision u transportu. 

Meñutim, treba znati da takav pravni status ima špediter u kontinentalnim 

zemljama Evrope dok u SAD i Engleskoj istupa kao agent (forjarding 

egent). 

101. UGOVOR O OTPREMNIŠTVU (špediciji) 

Ugovorom o otpremanju (špediciji) obavezuje se otpremnik (špediter) 

da radi prevoza odreñene stvari zaključi u svoje ime i za račun 

nalogodavca ugovor o prevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje 

prevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a 

nalogodavac se obavezuje da mu isplati odreñenu naknadu. 

Špediteri su specijalizovane privredne organozacije za obavljanje 

špedicije i zbog toga kada ispune dobijeni nalog imaju pravo na 

nagradu. 

Špediterska preduzeća, pored posredničke djelatnosti, samostalno 

obavljaju mnoge poslove koji su potrebni radi izvršenja transporta. 

Špediteri se često pojavljuju i kao transporteri, naročito u drumskom 

transportu. Bitno je da špediter obavlja sve sporne djelatnosti radi 

zaštite interesa svoga nalogodavca. Osnovne karakteristike savremene 

24

špedicije su: 1. pretežno meñunarodni karakter djelatnosti 2. veliki 

obim i raznovrsnost djelatnosti i 3. specijalizacija špediterskih 

preduzeća. 

1. Oko 95% cjelokupnog uvoza i izvoza u mnogim državama se 

obavlja preko preduzeća za meñunarodnu špediciju 

2. veoma razvijena razmjena dobara utiče da je obim poslovanja 

špediterskih preduzeća mnogo veći nego što je to bio slučaj 

ranije. Skoro je nemoguće nabrojati sve eventualne djelatnosti 

savremenih špeditera. Pored posredovanja i izvršavanja 

transporta špediteri obavljaju sve radnje u vezi carinjenja robe, 

ukrcaja i iskrcaja dobara iz transportnih sredstava, pakovanja i 

spoljnog poboljšavanja stanja robe itd. 

3. Zbog naglog porasta privrednih zadataka špedicije, špediteri se 

specijalizuju na razne načine: po obimu, vrstama i oblicima 

transporta, prema teritorijalnom obimu poslovanja, 

transportnim pravcima itd. 

Kod posla špedicije treba razlikovati pravni odnos izmeñu špeditera i 

nalogodavca od pravnih odnosa izmeñu špeditera i trećih lica sa 

kojima špediter stupa u pravne odnose radi izvršenja špediterskog 

naloga. 

Do zaključenja ugovora o špediciji dolazi u onom trenutku kada se 

špediter i nalogodavac saglase o bitnim elementima posla špedicije. 

Posao špedicije u našem pravu mogu da obavljaju privredne 

organizacije koje ispunjavaju zakonske uslove za obavljanje posla 

špedicije i koje su ovu djelatnost registrovale kod nadležnog okružnog 

privrednog suda. Nalogodavac je privredna organizacija ili fizičko lice. 

Ugovor o špediciji u našem pravu je neformalan ugovor. Treba istaći 

da se ugovor o špediciji u praksi često zaključuje u pismenoj formi i da 

na pismenoj formi insistiraju većina nacionalnih opštih uslova 

poslovanja špeditera. 

Obaveze špeditera iz ugovora o špediciji su: 

o Špediterova obaveza da postupa kao savjestan, uredan 

privrednik 

o Obaveza špeditera prije prijema stvari (davanje uputstva, 

savjeta i sl) 

o Špediterova obaveza prijema stvari 

o Špediterova obaveza čuvanja stvari 

o Špediterova obaveza izbora trećih lica 

o Špediterova obaveza izbora prevoznog puta i vrste transporta 

o Špediterova obaveza zaključenja potrebnih ugovora 

o Špediterova obaveza da osigura stvari 

o Špediterova obaveza polaganja računa nalogodavcu 

Osnovna obaveza špeditera je da postupa kao savjestan i uredan 

privrednik. Pažnja urednog privrednika se utvrñuje objektivno, 

uzimajući u obzir poslovne običaje špediterskih preduzeća, opšte 

norme običajnog prava i činjenično stanje svakog konkretnog slučaja. 

25

Špediter je dužan da se pridržava uputstva komitenta, a ako nije 

moguće da postupi po tim uputstvima, dužan je da komitenta upozori 

na to i zahtjeva nova uputstva. Ako nema vremena za dobijanje 

uputstva ili je to nemoguće dužan je postupati u interesu komitenta. U 

slučaju kada špediter odstupi od komitentovih uputstava odgovoran je 

i za štetu uslijed više sile, osim ako dokaže da bi šteta nastupila i da se 

pridržavao komitentovih uputstava. 

Poslije zaključenja ugovora o špediciji, a prije prijema stvari, špediter 

često ima odreñene obaveze. Kada su nalozi i uputstva komitenta 

nejasni dužan je da o tome obavjesti komitenta posebno ako to može 

dovesti do štete i povećanja troškova. Ova komitentova obaveza 

najčešće se sastoji u pripremanju stvari i potrebnih dokumenata za 

organizovanje otpreme i carinjenje kada je to izričito ugovoreno. 

Špediter mora imati državinu stvari da bi je predao transporteru radi 

transportovanja. Treba razlikovati da li špediter prima stvari od 

komitenta ili trećeg lica. Ukoliko prima stvari od trećeg lica mora 

uložiti veći oprez i obezbjediti sva prava komitenta prema trećem licu. 

Dužan je bez odlaganja obavjestiti komitenta o oštećenju stvari kao i o 

svim drugim dogañajima koji su od značaja za komitenta. Špediter ima 

obavezu da preda stvari transporteru u istom stanju u kojem ih je 

primio. 

Poslije prijema stvari, a prije predavanja transporteru, špediter ima 

obavezu da čuva stvari pažnjom urednog stručnjaka. Na osnovu 

ugovora o špediciji špediter ima ovlašćenje da uskladišti stvari ako 

smatra da je to u interesu zaštite komitentovih interesa. Nema ovo 

pravo ako mu komitent to izričito zabrani. 

Špediter ima obavezu da osigura uskladištenu robu samo ako postoji 

izričit komitentov nalog u kome treba da su odreñeni obim i vrsta 

osiguranja. Ukoliko nije odreñen obim i vrsta skladišnog osiguranja, 

robu treba osigurati od uobičajenih rizika. 

Pošto je špediter organizator otpreme robe u svoje ime, a za račun 

komitenta, on ima obavezu da stupi u ugovorne odnose sa trećim 

licima koja treba da izvrše odreñene usluge u vezi transportovanja 

robe. U vezi izbora trećih lica špediter treba da vodi računa o 

interesima komitenta. Treća lica špediter treba da izabere sa pažnjom 

urednog privrednika. Špediter nema obavezu da o izboru trećeg lica 

obavijesti komitenta već sam procjenjuje od slučaja do slučaja da li 

konkretan izbor predstavlja značajnu činjenicu o kojoj treba 

obavijestiti komitenta. 

Kada komitent u svojoj dispoziciji ne odredi prevozni put i vrstu 

transporta, špediter ima obavezu da ovaj izbor izvrši pažnjom urednog 

privrednika. Ako je špediterov komitent u svom nalogu odredio pravac 

puta, sredstvo prevoza i način prevoza, špediter ima obavezu da se 

striktno pridržava komitentovog naloga. Špediter mora da zna što u 

konkretnom slučaju najviše odgovara komitentovim interesima, što 

brži, što jeftiniji i što sigurniji transport stvari. Špediter je slobodan u 

26

stručnom izboru i može da izabere način prevoza. U praksi je čest 

slučaj da komitent odredi samo pojedine elemente prevoznog puta i 

vrste transporta. Špediter tada ima obavezu da se pridržava ovakvog 

naloga i sam izabere druge potrebne elemente. 

Kada je špediter izvršio svoje obaveze izbora prevoznog puta, vrste 

transporta i izbor trećih lica ima obavezu da sa tim licima zaključi 

potrebne ugovore u svoje ime, a za račun komitenta. Ima obavezu da 

trećem licu preda stvari u takvom stanju koje omogućava da se 

blagovremeno izvrše sve radnje iz ugovora sa špediterom. Takoñe 

mora predati i sva potrebna dokumenta. 

Opšte je pravilo da špediter nema obavezu da osigura robu. Meñutim 

ova obaveza postoji onda kada je izričito ugovorena. 

Kada je špediter ispunio komitentov nalog mora da mu položi račun, 

jer posluje za račun komitenta, i to odmah poslije završenog posla. 

Meñutim komitent može zahtjevati da špediter položi račun i u toku 

izdavanja naloga. Špediterovo polaganje računa predstavlja 

istovremeno i obavještenje komitenta o obavljenom poslu. Zajedno sa 

računom špediter prenosi na komitenta sve koristi iz obavljenog posla 

pošto je špediter poslovao za račun komitenta. Za špediterov račun se 

ne zahtjeva nikakva forma iako se u praksi on redovno prenosi u 

pismenom obliku, jer sadrži veliki broj podataka, a i radi lakšeg 

dokazivanja učinjenih izdataka. 

Prava špeditera iz ugovora o špediciji su: 

o Pravo špeditera na nagradu 

o Pravo špeditera na naknadu troškova 

o Špediterova prava na sredstva obezbjeñenja ugovornih 

zahtjeva. 

Špediter ima pravo na nagradu i onda kada ona nije ugovorena. Sporno 

je u kom trenutku špediter stiče pravo na nagradu. Smatra se da stiče 

pravo na nagradu kada ispuni i posebnu obavezu iz ugovora o 

špediciji, odnosno kada u potpunosti ispuni komitentov nalog. Ukoliko 

špediter nije mogao u potpunosti da izvrši sve svoje obaveze bez svoje 

krivice, ima pravo na srazmjeran dio nagrade. Visina špediterove 

nagrade odreñuje se ugovorom, tarifom ili na osnovu mjesnih običaja 

sjedišta špeditera. 

Špediter ima pravo da zahtjeva od komitenta predujam za očekivane 

buduće troškove. Poslije izvršenja ugovora, špediter ima pravo da 

zahtjeva od komitenta naknadu svih nužnih i korisnih troškova koje je 

imao za račun komitenta. 

Špediter ima zakonsko založno pravo na robi i pravo retencije radi 

obezbjeñenja svojih ugovornih zahtjeva. 

Špediter odgovara za svoje postupke pažnjom urednog privrednika. U 

našoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi jedinstveno je prihvaćeno da 

špediter odgovara samo za stručni izbor transportera a ne i za njegov 

rad. 

27

Ugovor o špediciji prestaje ispunjenjem, nemogućnošću ispunjenja, 

stečajem nalogodavca ili špeditera, opozivom naloga od strane 

špeditera. 

Kada špediter otkaže nalog nalogodavcu on je odgovoran za naknadu 

štete. 

102. UGOVOR O USKLADIŠTENJU 

Ugovorom o uskladištenju obavezuje se skladištar da primi i čuva 

odreñenu robu i da preduzima potrebne ili ugovorene mjere radi 

njenog očuvanja u odreñenom stanju, te da je preda na zahtjev 

ostavodavca ili drugog ovlašćenog lica, a ostavodavac se obavezuje da 

mu za to plati odreñenu naknadu. 

Prilikom predaje robe ostavodavac je dužan dati sva potrebna 

obavještenja o njoj i izjaviti kolika je njena vrijednost. 

Skladišni posao ima veliki privredni značaj. Samostalno i 

specijalizovano skladištenje tuñe robe pruža ogromne uštede 

nacionalnoj privredi u cjelini. 

Pošto se roba koja se nalazi u javnim skladištima, ne može 

istovremeno pojaviti na tržištu, skladišna preduzeća izdaju posebnu 

hartiju od vrijednosti, skladišnicu. Pomoću skladišnice se roba kupuje 

ili prodaje na tržištu, zalaže radi dobijanja kredita ili na neki drugi 

način privredno iskorišćava, iako je svo vrijeme uskladištena. 

Dioba skladišta na javna i privatna skladišta je od posebnog značaja. 

Osnovna razlika izmeñu javnih i privatnih skladišta u većini 

kapitalističkih zemalja se sastoji u ovlašćenju javnih skladišta da 

izdaju skladišnice. Privatna skladišta nisu ovlašćena da izdaju ovu 

hartiju od vrijednosti. Privatna skladišta izdaju samo potvrdu o prijemu 

robe na čuvanje na osnovu koje će se kasnije roba izdati sa skladišta. 

Ova potvrda nije hartija od vrijednosti i ne predstavlja uskladištenu 

robu. 

Danas se kod nas ne pravi razlika izmeñu privatnih i javnih skladišta. 

Sva skladišta preduzeća se nalaze u položaju javnih skladišta. 

Carinska skladišta se mogu osnivati samo u mjestima gdje postoje 

carinarnice. Za ostvarivanje carinskih skladišta potrebno je odobrenje 

nadležne carinarnice. 

U carinska skladišta se uskladištava privremeno uvezena roba koja nije 

ocarinjena, neocarinjena tranzitna roba kao i roba koja je spremna za 

izvoz a koja još nije ocarinjena. Roba se u carinskim skladištima nalazi 

pod stalnim carinskim nadzorom. Carinska skladišta su skladišne 

privredne organizacije koje čuvaju tuñu robu u cilju zarade. Carinska 

skladišta imaju pravo da izdaju skladišnicu na osnovu koje se roba 

može prodavati i zalagati sve vrijeme dok se neocarinjena nalazi u 

carinskom skladištu. 

28

Carinska smjestišta se osnivaju u mjestima u kojima postoje 

carinarnice. Carinska smjestišta se mogu osnivati samo na osnovu 

odobrenja carinarnice, kao i carinska skladišta. U carinska smjestišta 

se uskladištava neocarinjena roba iz uvoza ili izvoza ili roba koja se 

nalazi u tranzitu. Suštinska razlika izmeñu carinskih skladišta i 

carinskih smjestišta je u tome što se u carinska smjestišta privremeno 

smješta neocarinjena roba privredne organizacije koja osniva carinsko 

smjestište, tj. sopstvena roba. Carinska smjestišta nisu dakle 

samostalne privredne organizacije koje obavljaju skladišne poslove u 

cilju zarade. Carinska smjestišta osnivaju spoljnotrgovinska preduzeća 

za sopstvenu robu koju uvoze ili izvoze. U carinskom smjestištu roba 

se može čuvati najduže godinu dana. Privredna organizacija koja ima 

carinsko smjestište mora voditi urednu evidenciju o ulasku i izlasku 

robe iz smjestišta. 

Konsignaciona skladišta osnivaju zastupnici inostranih firmi radi 

privremenog smještaja uvezene robe inostranih firmi koja nije 

ocarinjena. Zastupnici inostranih firmi, tj. privredne organizacije koje 

obavljaju ove poslove, mogu osnivati konsignaciona skladišta radi 

smještaja neocarinjene robe inostarnih firmi koje zastupaju samo na 

osnovu odobrenja uprave carina. U konsignacionim skladištima mora 

biti omogućen carinski nadzor. 

Ugovor o uskladištenju je realan i formalan ugovor. Ovaj ugovor se 

smatra zaključenim tek onda kada je roba predata skladišnom 

preduzeću na čuvanje i kada je skladišno preduzeće izdalo pismenu 

potvrdu o prijemu robe na čuvanje. 

U poslovnoj praksi ugovor o uskladištenju spada u grupu formalnih 

ugovora, jer se zaključuje na osnovu unaprijed pripremljenih 

formulara od strane skladišnih preduzeća. Pored ovakvog formalnog 

ugovora potrebno je da doñe do predaje stvari skladišnom preduzeću i 

da skladišno preduzeće pismenom potvrdom konstatuje prijem stvari 

radi čuvanja. Tek tada će se smatrati da je ugovor zaključen. 

Skladišno preduzeće ima obavezu da pod istim uslovima prima na 

čuvanje robu svih zainteresovanih, bez diskriminacije pojedinih 

deponenata, naravno, ako ima slobodnog skladišnog posla. Ukoliko 

skladišno preduzeće učini akt diskriminacije, u većini zemalja je 

predviñeno da se skladišno preduzeće tada kažnjava. Zbog toga je 

upravo i predviñeno u većini zemalja da skladišno preduzeće mora da 

ima tarifu i opšte uslove poslovanja da bi na isti način i po istoj 

nagradi čuvalo i održavalo robu raznih deponenata. U opštim uslovima 

poslovanja treba da se precizira kakvu vrstu robe skladišno preduzeće 

prima na čuvanje, jer opšta obaveza prijema robe na čuvanje od strane 

komitenta, ukoliko ima slobodnog skladišnog prostora, odnosi se samo 

na onu vrstu koju to skladišno preduzeće prima na čuvanje i 

održavanje. 

Obaveze skladištar iz ugovora o skladištenju su: 

29

1. da postupa kao uredan privrednik i da prilikom čuvanja i 

održavanja robe ispolji poštenje i savjesnost 

2. da primi robu na čuvanje 

3. da primljenu robu stručno čuva i da preuzme sve potrebne 

radnje u cilju održavanja robe 

4. da uredno vodi skladišnu knjigu i matičnu knjigu skladišnica 

5. da izda skladišnicu 

6. da osigura robu 

7. da čuva poslovnu tajnu svojih ostavilaca 

8. da izda ovlašćenom licu uskladištenu robu 

Osnovna obaveza skladištara iz ugovora o uskladištenju ja da postupa 

kao uredan privrednik i da prilikom čuvanja i održavanja robe ispolji 

poštenje i savjesnost. Načelno skladištar mora da poznaje pravila 

struke i da po njima postupa. U pravilu skladištar je dužan da prilikom 

prijema robe na čuvanje provjeri njeno spoljno stanje, jer je načelno 

obavezan da robu po proteku vremena za čuvanje preda deponentu ili 

nekom drugom licu u istom stanju u koje ju je primio. Skladištar je, 

ukoliko ugovorom nije drugačije predviñeno robu ostavioca dužan 

čuvati odvojeno od robe drugih ostavilaca. Često je dužan da uz 

čuvanje robe obavlja i druge uobičajene sporedne radnje, kao što su 

utovar, istovar, pretovar, kontrola kvaliteta, slaganje u prevozno 

sredstvo, pakovanje i sl. 

Skladištar je obavezan da pod istim uslovima primi robu na čuvanje 

ukoliko ima slobodnog skladišnog prostora i ako se radi o robi koju 

skladišno preduzeće prima na čuvanje. 

Skladištar je obavezan da primljenu robu čuva stručno i da preuzme 

sve potrebne radnje u cilju održavanja robe. Ova obaveza proizilazi iz 

osnovne privredne funkcije skladišnog posla jer skladištar postupa sa 

pažnjom urednog privrednika. On je dužan da privremeno pregleda 

robu koju čuva i da blagovremeno obavlja potrebne manipulacije i 

radnje radi sprečavanja ili otklanjanja kvara na robi. Prilikom čuvanja 

uskladištene robe skladištar je dužan da se pridržava ostaviočevih 

instrukcija i naloga. 

Skladištar ima obavezu da vodi skladišnu knjigu i matičnu knjigu 

skladišnica. Ove knjige mora da vodi tačno, uredno i ažurno. U 

skladišnu knjigu unosi detaljne podatke o ostavodavcu, robi koju je 

primio na čuvanje i eventualne prigovore na stanje robe prilikom 

prijema, rok čuvanja robe, podatke o radnjama u vezi sa uskladištenom 

robom i podatke o eventualnom posebnom načinu izdavanja robe. 

Matična knjiga skladišnica sadrži sve podatke o izdatim 

skladišnicama. U matičnoj knjizi skladišnica moraju biti konstatovane 

sve važnije okolnosti u pogledu ugovora o uskladištenju, a isto tako i 

sadržaj skladišnice. 

Skladištar je obavezan da izda skladišnicu kao posebnu vrstu hartije od 

vrijednosti, na zahtjev ostavodavca. Skladišnica kao hartija od 

vrijednosti omogućava njenom imaocu da prenosom skladišnice 

30

prenosi pravo raspolaganja na robi na drugog subjekta ili da prenosi 

svojinu na robi ili da robu zalaže. 

Skladištar je obavezan da osigura robu koja mu je predata na čuvanje, 

samo ako je to izričito ugovoreno i na ugovoreni način. Ako ugovorom 

nisu odreñeni rizici koji treba da budu pokriveni osiguranjem, 

skladištar je obavezan da osigura robu od uobičajenih rizika. 

Skladištar je obavezan da čuva poslovnu tajnu svojih ostavodavaca. 

Ukoliko skladištar povrijedi ovu obavezu dužan je da ostaviocu 

nadoknadi štetu koju je on pretrpio uslijed skladištarevog propusta. 

Skladištar je obavezan da ovlašćenom licu izda uskladištenu robu. U 

ugovoru o uskladištenju najčešće se odreñuje rok čuvanja robe. 

Ukoliko takav rok nije odreñen, niti se može odrediti na osnovu opštih 

uslova poslovanja skladištara, rok čuvanja robe iznosi godinu dana. 

Ukoliko je u ugovoru odreñen rok čuvanja robe, to ne znači da 

ostavodavac ili neko drugo ovlašćeno lice mogu zahtjevati da im se 

roba preda i prije isteka roka. 

Skladišnica je hartija od vrijednosti koju skladištar izdaje ostaviocu 

robe kao dokaz da je primio navedenu robu na čuvanje i koja 

obavezuje skladištara da po proteku roka čuvanja robe izda robu 

imaocu ove hartije od vrijednosti. Normalno je u praksi da se na 

osnovu skladišnice zahtjeva izdavanje robe po proteku roka koji je 

predviñen za čuvanje, ali imalac skladišnice ju ovlašćen da uvijek i 

prije proteka ovoga roka zahtijeva izdavanje robe. 

Skladištar ima pravo na naknadu odnosno proviziju. Visina naknade u 

praksi se najčešće odreñuje tarifom skladištara. Skladištar stiče pravo 

na nagradu u trenutku izdavanja robe. 

Skladištar ima pravo zaloge i pravo retencije na uskladištenoj robi u 

cilju obezbjeñenja zahtjeva iz ugovora o uskladištenju kao i drugih 

potraživanja nastalih u vezi sa čuvanjem robe. Ova prava na 

uskladištenoj robi prestaju u trenutku izdavanja robe sa skladišta. Zbog 

toga će skladištar odbiti izdavanje robe dok njegovi zahtjevi ne budu 

podmireni. 

U odreñenim slučajevima skladištar ima pravo da proda robu. Ovi 

slučajevi su najčešće predviñeni u opštim uslovima poslovanja 

skladišnih preduzeća i to : kada ostavilac ne podigne robu u 

odreñenom roku, kada se uskladištena roba pokvari ili kada postoji 

opasnost da roba u skladištu propadne i kada ostavilac ne podmiri 

dospjela potraživanja skladišnog preduzeća. U svim ovim slučajevima 

kada skladištar ima pravo na prodaju robe, ova prodaja se vrši putem 

javne prodaje. Kao uredan pivrednik skladištar je dužan da 

blagovremeno obavijesti ostavioca u svojoj namjeri da proda robu. 

Ako tako ne postupi dužan je da nadoknadi štetu koju je pretrpio 

ostavilac zbog ovakvog skaldištarevog propusta. 

Ugovor o uskladištenju prestaje u trenutku izdavanja robe. To je 

ujedno i najčešći slučaj prestanka ugovora. Ugovor može prestati i 

31

prodajom robe kao plaćanjem vrijednosti robe ostaviocu od strane 

skladištara kada je roba izgubljena. 

Do prestanka ugovora o uskladištenju može doći i uslijed prestanka 

postojanja skladišnog preduzeća ili prestanka ostavioca. 

103. UGOVORI O PREVOZU 

Ugovori o prevozu takoñe spadaju meñu poslove robnog prometa. 

Pod zajedničkim nazivom ugovori o prevozu podrazumjevaju se 

ugovori o prevozu u pomorskom i riječnom saobraćaju, ugovor o 

prevozu želejznicom, ugovor o prevozu drumom i ugovor o prevozu u 

vazdušnom saobraćaju. 

Svi ovi ugovori regulisani su specijalni zakonskom propisima ali i 

pored svih specifičnosti koje imaju pojedini ugovorni oblici i pojedine 

vrste ovih ugovora, ugovor o prevozu pojmovno je moguće shvatiti i 

kao jedinstveni ugovor. Od takve postavke ugovora o prevozu polazi 

se u našoj pravnoj teoriji, a i naš Zakon o obligacionim odnosima 

prevoz posmatra kao jedinstveni ugovor i tako ga reguliše u svom 

drugom dijelu (Glava 14 Zakona). Prema zakonskoj definiciji 

sadržanoj u čl. 648 Zakona, ugovor o prevozu je takav ugovor kojim se 

jedna strana , koja se zove povjerilac, obavezuje da preveze na 

odreñeno mjesto neko lice ili neku stvar, a druga strana koja se zove 

pošiljalac odnosno putnik, obavezuje da za to prevoziocu isplati 

odreñenu naknadu. 

Iz takve zakonske definicije uočljivo je da se ustvari radi o dvije 

osnovne vrste ugovora o prevozu i to: o ugovoru o prevozu stvari koji 

se zaključuje izmeñu prevozioca i pošiljaoca, kao ugovornih strana, i o 

ugovoru o prevozu putnika, koji se zaključuje izmeñu prevozioca i 

putnika. 

Prema tome, kao ugovorna strana koja izvršava prevoz uvijek se 

pojavljuje prevozilac. Kod odreñivanja pojma prevozioca Zakon o 

obligacionim odnosima odreñuje da je to u prvom redu lice koje se 

bavi prevozom kao svojim redovnim zanimanjem, ali takvi smatra i 

svako drugo lice koje se ugovorom obaveže da izvrši prevoz uz 

naknadu. Kao druga ugovorna strana pojavljuju se pošiljaoc ili putnik. 

Kao pošiljaoc u privrednim odnosima najčešće se javlja privredna 

organizacija, ali to mogu da budu i pojedinci, dok ugovor o prevozu 

putnika zaključuje putnik kao pojedinac, mada u pojedinim granama 

transporta kao npr. u vazdušnom, taj ugovor može da zaključi i u ime i 

za račun putnika. 

32

103.1 Vrste prevoza i podjela ugovora o prevozu 

Kao što je rečeno osnovna podjela svih ugovora o prevozu jeste na 

ugovor o prevozu stvari, odnosno robe i na ugovor o prevozu putnika. 

Meñutim, ugovori o prevozu a posebno oni o prevozu robe mogu se 

dijeliti i po mnogim drugim kriterijumima. Meñunarodno i nacionalno 

transportno zakonodavstvo poznaje i posebno reguliše: ugovor o 

pomorskom prevozu; ugovor o rječnom prevozu, odnosno prevozu 

unutrašnjim plovnim putevima, ugovor o prevozu stvari željeznicom, 

ugovor o prevozu stvari drumom i ugovor o prevozu stvari 

vazduhoplovom. Odgovarajući ugovori postoje i kada se radi o 

prevozu putnika. Posebnu vrstu ugovora koji mogu da budu i sastavni 

dio ugovora o prevozu putnika, ali i samostalni ugovori, čine ugovori o 

prevozu prtljaga u pojedinim vrstama transporta. 

Dalje, ugovore o prevozu je moguće podjeliti i prema trajanju prevoza, 

a i prema načinu izvršenja tog prevoza. Prema trajanju prevoza, sve 

ugovore o prevozu dijelimo na ugovore na vrijeme i ugovore na 

putovanje. 

Prema načinu prevoza element za meñusobnu podjelu ugovora jeste 

način iskorišćenosti prevoznog sredstva. Ta vrsta ugovora od najvećeg 

značaja je u pomorskom pravu, ali može da se primjeni i na druge 

grane transporta. Ovdje se radi o podjeli na ugovore za cijeli kapacitet 

plovila ili vozila, za odreñenu količinu robe ili za prevoz pojedinih 

stvari. 

Sa stanovišta organizacije prevoza treba istaći da postoje dvije 

osnovne vrste prevoza i to: linijski i slobodan prevoz. Zakon o 

obligacionim odnosima ne bavi se definisanjem ove dvije vrste 

prevoza, ali prevoziocu koji obavlja linijski prevoz nameće obavezu da 

redovno i uredno održava objavljenu liniju, da na prevoz prima svako 

lice ili stvar koji ispunjavaju uslove odreñene u objavljenim opštim 

uslovima prevozioca, te da za slučaj da ne bude dovoljno mjesta za 

podmirenje svih zahtjeva za prevozom unaprijede objavi red prvenstva 

kako će se prevoz izvršiti. Ovim zakonodavac odreñuje karakter 

linijskog prevoza kao javnog prevoza, te se ukazuje na ulogu linijskih 

prevoznika koja se sastoji u vršenju odreñene javne službe. Na ovu 

osobinu saobraćaja posebno se skreće pažnja jer je ona jedinstvena za 

sve prevoznike koji obavljaju linijske prevoze, a za željeznicu kao 

prevoznika važi kao opšte načelo. Inače, linijski prevoz označavamo 

kao vrstu prevoza koji prevozilac obavlja po unaprijed obavljenom 

redu vožnje. Taj prevoz održava se stalno u jednakim vremenskim 

razmacima, bez obzira na to da li u datom momentu na odreñenoj liniji 

ima dovoljno robe, odnosno putnika za prevoz ili ne. 

Slobodni prevoz je vrsta prevoza kod koga prevozilac ide za robom i 

vrši se od slučaja do slučaja bez unaprijed utvrñenog reda vožnje, 

odnosno plovidbe. Ova vrsta prevoza od značaja je posebno u 

pomorskom i vazdušnom saobraćaju, ali postoji i u drumskom. Ovi 

33

prevozi u pomorstvu poznati su kao tramperski ili čarter prevozi, a u 

vazdušnom saobraćaju kao vanredni ili čarter prevozi. Ugovori na 

osnovu kojih se zaključuju takvi prevozi poznati su kao čarter ugovori. 

U svijetu je uobičajeno da se svaki slobodni prevoz, bilo robe ili 

putnika, naziva čarter prevozom, mada uvijek ne mora da znači da u 

formalno-pravnom smislu stvarno dolazi do zaključenja ugovora o 

čarteru. 

103.2 Glavne karakteristike ugovora o prevozu 

Transportno odnosno saobraćajno pravo ima odreñene osobine i 

karakteristike po kojima se razlikuje od drugih grana prava. Takoñe i 

ugovori o prevozu koji na izvjestan način čine centralni dio 

transportnog odnosno saobraćajnog prava, imaju svoje posebne 

karakteristike koje ih razlikuju od ostalih ugovora privrednog prava. 

Način zaključivanja. Prva i osnovna karakteristika ovih ugovora jeste 

odreñeni formalizam koji je od značaja kod njihovog zaključivanja. U 

principu svi ovi ugovori ili barem velika većina tih ugovora spada u 

neformalne ugovore, kao što su i ostali ugovori robnog prometa. Ipak, 

sve ove ugovore najčešće prate i odreñeni, unaprijed predviñeni 

pismeni dokumenti. Zavisno od vrste prevoza kao prevozne isprave 

izdaju se teretnica ili tovarni list. U linijskoj plovidbi i u linijskim 

prevozima ugovori spadaju u red tzv adhezionih ugovora ili ugovora 

po pristupu. Naime, transportni ugovori u linijskom prevozu po svojoj 

prirodi su adhezioni uslijed monopola linijskih transportera, što utiče 

na mogućnost izbora druge ugovorne stranke i samim time daje 

mogućnost linijskim prevoznicima da svoje uslove prevoza nameću 

korisnicima prevoza. Pojavni formalni oblik preko koga se manifestuje 

adhezioni ugovor u transportu, jesu pomenute prevozne isprave. 

Kada govorimo o ugovorima koji se zaključuju u slobodnim 

prevozima, i oni imaju svoje posebne karakteristike. Ova osobina 

najviše dolazi do izražaja u pomorskom pravu. Kod slobodnih ili 

tramperskih prevoza u pomorstvu dolazi do zaključenja čarter ugovora 

na dokumentima odnosno unaprijed pripremljenim ugovornim 

formularima koji se nazivaju čarter partije. Ovi ugovori odlikuju se 

time što kod njih sloboda ugovaranja nije isključena, odnosno 

umanjena kao kod adhezionih ugovora, već se samo radi o posebnom 

načinu zaključivanja ove vrste ugovora. Ovdje se za svaki ugovor 

priprema unaprijed sastavljeni i odštampani formular sa detaljno 

regulisanim pravima i obavezama ugovornih strana. Otuda i njihov 

naziv formularni ugovori. Oni su nastali kao rezultat pregovaranja, 

dogovaranja i usaglašavanja suprotnosti interesa izmeñu transportera i 

korisnika njihovih usluga, te mnogih meñunarodnih i nacionalnih 

34

trgovačkih organizacija i udruženja koja se bave poslovima od interesa 

za unapreñenje trgovine i transporta. Njihov osnovni zadatak je da 

olakšaju pregovaranje i zaključivanje vrlo komplikovanih ugovornih 

odnosa i samim tim da ubrzaju takvu vrstu ugovaranja koja bi se jako 

odugovlačila ako bi svaki put iz osnova stranke morale da stvaraju 

novi ugovor. Zbog toga su kod ove vrste ugovora, budući da su oni 

inače neformalni, razne izmjene i dopune ne samo dozvoljene već i 

uobičajene. 

Prevozne isprave. Zaključivanje prevoznih ugovora redovno prati 

odgovarajući dokument, odnosno prevozna isprava. Rečeno je da 

postoje dvije vrste prevoznih isprava u transportu i to teretnica i 

tovarni list. 

Teretnica je prevozna isprava koja se upotrebljava isključivo u 

pomorskom transportu, a u novije vrijeme i u transportu unutrašnjim 

plovnim putevima. 

Tovarni list se upotrebljava kao prevozna isprava u svim ostalim 

granama transporta, s tim što se u transportu unutrašnjim plovnim 

putevima upotrebljava pored teretnice. U novije vrijeme praksa je 

stvorila i pomorski tovarni list. 

Osnovna svrha i porijeklo jedne i druge isprave su istovjetne. Nastale 

su iz pisama koje su trgovci predavali vozarina da ih na odredištu 

uruče primaocima sa opisom robe, a obje isprave ujedno su složile, a i 

danas im je u tome svrha nepromjenjena, kao dokaz o primljenoj robi 

na prevoz onako kako je opisana u prevoznoj ispravi i obećanju da će 

u takvom stanju uručiti primaocu na odredištu. Glavna razlika izmeñu 

ove dvije prevozne isprave sastoji se u tome što je teretnica hartija od 

vrijednosti, a tovarni list po pravilu nije. To je u uskoj vezi sa 

sljedećom bitnom razlikom, a naime, da original tovarnog lista, ili 

obavezno jedan primjerak tovarnog lista koji ima ulogu originala, 

putuje zajedno sa robom, i sa njom se na odredištu predaje primaocu, 

dok original teretnice ostaje u rukama pošiljaoca, odnosno krcatelja u 

pomorskom transportu, i ovaj njime slobodno raspolaže kao hartijom 

od vrijednosti, dok sa robom putuje samo kopija teretnice koja je 

neprenosiva i nema karakter hartije od vrijednosti. 

Dalja karakteristika prevoznih isprava sastoji se u tome što one daju 

njihovim imaocima odreñenu vrstu prava prema vozaru sve dok 

ugovorni odnos traje. Vršenje mnogih prava vezano je isključivo za 

posjedovanje prevozne isprave. 

Jugoslovensko pravo kroz naše sadašnje zakonodavstvo stalo je na 

stanovištu da se da mogućnost da se i tovarni list izdaje kao hartija od 

vrijednosti i to u svim granama transporta. Takva mogućnost, 

meñutim, dosta je ograničena u meñunarodnom pravu i po pravilu se 

traže posebni dodatni uslovi ako se želi tovarni list izdati kao hartija od 

vrijednosti. Ovo se posebno odnosi na željezničko pravo. Danas 

takoñe može da se govori i o obratnom trendu koji postoji u pravu, a to 

35

je da i u pomorstvu dolazi do izdavanja tovarnog lista koji je 

neprenosiv. 

Tovarni list se meñusobno razlikuje u raznim granama transporta, pa 

će i u svakoj grani transporta biti posebno obrañen. 

Posebne karakteristike odgovornosti prevozioca. Pored forme 

ugovora o prevozu i prevoznih isprava, sljedeću specifičnost čini 

odgovornost prevozioca u saobraćajnom pravu. Odgovornost 

prevozioca da robu ili putnike uspješno, bez štetnih posljedica i bez 

zakašnjenja preveze do odredišta, vrlo je značajna u saobraćaju i zbog 

toga ima svojih specifičnih osobina po kojima se izdvaja iz opšteg 

sistema odgovornosti u grañanskom i privrednom pravu. 

Karakteristike odgovornosti u transportu bile bi: 

• Pooštrena odgovornost koja se zavisno od grane transporta 

manifestuje bilo kao objektivna, odnosno kauzalna 

odgovornost ili kao odgovornost na osnovu pretpostavljene 

krivice; 

• Ograničena odgovornost transportera u odnosu na obavezu 

naknade štete do jednog unaprijed odreñenog (limitiranog) 

iznosa naknade štete. Ovo ograničenje kod prevoza stvari 

utvrñuje se po jedinici tereta, a kod putnika po jednom putniku 

(ograničenje odgovornosti per caputa); 

• Isključenje odgovornosti transportera u cjelosti u pojedinim 

unaprijed odreñenim slučajevima. Ovi slučajevi danas se 

redovno odreñuju propisima (meñunarodnim i nacionalnim), 

dok se to nekada, posebno u pomorskom pravu, radilo 

unošenjem klauzule o isključenju odgovornosti ugovora o 

prevozu, što se i danas djelimočno radi, ali uvijek u okviru 

postojećih propisa 

• Odgovornost transportera za radnje i propuste njegovog osoblja 

i uopšte za radnje i propuste lica kojima se u poslovanju služi, 

kao za sopstvene radnje i propuste, jedna je od sljedećih 

osobina ove vrste odgovornosti. Zbog prirode poslovanja u 

transportu odgovornost za drugoga je bazični princip bez koga 

bi transporterova lična odgovornost najčešće ostala mrtvo 

slovo na papiru. U pomorskom pravu, a dijelom i u vazdušnom 

pravu, klasični sistem odgovornosti transportera za radnje i 

propuste svojih pretpostavljenih dijelo se po liniji odgovornosti 

za tzv nautičke i komercijalne greške takvih lica, pa za 

nautičke greške transporter ne bi odgovarao obzirom da one ne 

raspolaže znanjima za upravljanje transportnim sredstvom, već 

samo lice koje za to ima kvalifikacije, a koje su po pravilu 

meñunarodno usaglašene, dok bi za komercijalne propuste 

snosio cjelokupnu odgovornost, kako za sopstvene propuste, 

tako i za propuste svojih potčinjenih. Danas se meñunarodno 

zakonodavstvo kreće u pravcu napuštanja ove podvojenosti i 

36

uvoñenja potpune odgovornosti transportera za radnje i 

propuste svojih potčinjenih kao za sopstvene radnje i propuste; 

• Vezivanje odgovornosti transporetra za prevoznu ispravu 

takoñe je karakteristika ove vrste odgovornosti, koja posebno 

dolazi do izražaja kada dolazi do izdavanja prenosive prevozne 

isprave. 

Stopaž in tranzitu Sljedeća osobina transportnog prava u cjelini, a 

vezana za izvršenje ugovora o transportu, jeste pravo pošiljaoca, a i 

primaoca pod izvjesnim uslovima, na davanje naloga koji se odnose na 

preinačenje ugovora o prevozu, dok se roba nalazi u prevozu. Ovo 

pravo iskazuje se u mogućnosti da pošiljalac robu koja je već poslata 

ka primaocu zaustavi u toku putovanja, pa otuda i naziv za ovaj pravni 

institut stoppage in transitu, odnosno da da druge naloge za izmjenu 

ugovora. Kada se radi o prevozu koji se vrši na bazi prenosivih 

prevoznih isprava, kada je u toku prevoza isprava prenesena na 

primaoca, onda se i on može koristiti takvim pravom. Sve ovo je zbog 

toga što prevozni ugovori nisu sami sebi cilj, već oni najčešće 

omogućavaju dostavljanje dobara od prodavca do kupca i to u slučaju 

kada su njihova sjedišta u različitim mjestima (distanciona 

kupoprodaja). U takvim slučajevima prodavac je onaj koji u 

prevoznom ugovoru ima ulogu pošiljaoca, pa se zbog toga njemu mora 

dati pravo poslovne transakcije. Naime ima dosta slučajeva da se 

nakon zaključene kupoprodaje i upućivanja robe od strane prodavca 

kupcu okolnosti tako izmjene da prodavac više nema interesa da roba 

stigne do kupca kao što je npr bankrotstvo kupca, izuzetno veliki pad 

cijena, neopravdano odbijanje kupca da robu primi i mnogi drugi 

razlozi. U takvoj situaciji priznaje se pravo prodavcu da robu zaustavi 

dok se ona nalazi u transportu, da zatraži povraćaj te robe umjesto 

otpreme, da da drugu vrstu naloga za izručenje, uključujući i izručenje 

drugom licu itd. Prema tome stoppage in transitu u osnovi po svojoj 

prirodi predstavlja pravo neisplaćenog prodavca u odnosu na robu dok 

još nije isporučena kupcu. 

Meñusobni odnos prevozioca i primaoca. Od značaja za pravna lica i 

suštinu pravnih odnosa koji se javljaju kod ugovora u transportu jesu i 

meñusobni odnosi izmeñu prevozioca i primaoca. Kod utvrñivanja 

ovog odnosa treba uvijek imati u vidu da po pravilu primalac nije u 

ugovornom odnosu sa prevoziocem. Svoje pravo prema prevoziocu 

primalac redovno ostvaruje na osnovu prevozne isprave, bilo na način 

što je kao primalac redovno ostvaruje na osnovu prevozne isprave, bilo 

na način što je kao primalac u toj ispravi naznačen, ili pak što on u 

rukama drži ispravu i njome se legitimiše vozar. Ako je primalac na 

jedan od prednja dva načina označen i utvrñen, onda je vozar dužan da 

njemu izvrši činidbu koja se sastoji u predaji tereta koji je prevozio. 

Meñutim iako se kod definisanja ugovora o prevozu kaže da je 

pošiljalac taj koji kao drug ugovorna strana plaća vozarinu prevozniku, 

odnosno vozaru, u praksi vrlo često je primalac taj koji na odredištu 

37

treba da plati vozarinu, a ponekad i neka druga davanja kao što su 

prevozni troškovi, takse i sl. U takvoj situaciji kada prevozilac od 

pošiljaoca nije naplatio vozarinu, roba koja se prevozi predstavlja 

prevoziocu garanciju da će mu vozarina na odredištu biti plaćena, pa 

zbog toga on nije dužan da teret izruči primaocu sve do trenutka dok 

ovaj prema njemu ne ispuni obavezu plaćanja vozarine i eventualno 

drugih postojećih sporednih obaveza. To pravo vozara, da ne isporuči 

robu prije plaćanja vozarine, poznato je kao pravo zadržavanja, 

odnosno pravo retencije na koje je vozar ovlašćen u svim granama 

transporta. Isto tako ako u krajnjoj liniji primalac odbije da plati 

vozarinu i druge troškove, ili ako se primalac na odredištu ne pojavi, 

prevozilac ima pravo da teret izloži prodaji i da se iz dobijene prodajne 

cijene namiri za svoja potraživanja. Ovo doduše ne treba bukvalno 

shvatiti jer po pravilu prevozilac će prvo teret predati u javna skladišta, 

pa onda pričekati da istekne rok za naplatu potraživanja, a tek poslije 

toga pristupiti prodaji tereta. Meñutim, sve to ne utiče na izvršenje 

osnovnog prava, a ovo pravo prodaje pripada prevoziocu po zakonu, 

pa se zato kaže da prevozilac na robu koju prevozi ima zakonsko 

založno pravo. 

Polje primjene meñunarodnog i nacionalnog prava. Značajnu 

karakteristiku transportnog prava i ugovora o transportu čini i odnos 

izmeñu primjene meñunarodnog prava i nacionalnog prava svake 

pojedine države. Kada se radi o pomorskom pravu, onda važi pravilo 

da se meñunarodne konvencije koje je jedna država potpisala i pristala 

na njihovu primjenu, unose u nacionalno pravo te države. To važi i za 

pravo unutrašnje plovidbe, pogotovo kada se izjednačava sa 

pomorskim pravom. U ostalim granama transporta karakteristično je 

da se meñunarodni prevozi direktno regulišu normama odgovarajućih 

meñunarodnih konvencija. Zbog toga uvijek treba voditi računa o tome 

da li je odreñeni prevoz meñunarodni ili nacionalni. Današnje 

jugoslovensko pozitivno pravo sadrži i odgovarajuće opredjeljenje 

prema tom razlikovanju. Naime u čl. 1 Zakona o ugovorima o prevozu 

u željezničkom saobraćaju i u istom članu Zakona o ugovorima o 

prevozu u drumskom saobraćaju, te u članu 222 Zakona o 

obligacionim i osnovnim materijalno pravnim odnosima u vazdušnoj 

plovidbi sadržane su o tome identične, odnosno slične odredbe koje 

parafrazirano glase, da se odredbe odreñenog zakona primjenjuju na 

odnose nastale iz ugovora o prevozu putnika i stvari u unutrašnjem 

saobraćaju, ali i u meñunarodnom saobraćaju ako meñunarodnim 

ugovorom nije drukčije odreñeno. Prema tome, jugoslovensko pravo 

budući izjednačeno sa meñunarodnim pravom, primjenjuje se i na 

meñunarodne prevoze kada do spora doñe na jugoslovenskoj teritoriji 

ili uopšte kada se nañe da se radi o nadležnosti jugoslovenskog prava. 

Meñutim, to ne isključuje obavezu opreza da se uvijek mora vidjeti i 

biti siguran o tome da li u svakom konkretnom slučaju ne postoji 

odreñena suprotnost izmeñu jugoslovenskog i meñunarodnog prava, 

38

jer u svakoj takvoj situaciji uvijek dolazi do direktne primjene 

meñunarodnih konvencija. 

104. UGOVOR O PREVOZU ROBE MOREM I 

UNUTRAŠNJIM PLOVNIM PUTEVIMA 

Transport robe morem i unutrašnjim vodenim putevima u Jugoslaviji 

regulisan je Zakonom o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1998. 

godine. Prema tom zakonu, transportni ugovori u pomorstvu označeni 

su zajedničkim nazivom- ugovori o iskorišćavanju pomorskih brodova. 

Svi ti ugovori o iskorišćavanju pomorskih brodova dijele se na dvije 

velike grupe i to na ugovore o pomorskim plovidbenim poslovima i na 

ugovore o zakupu broda. Po klasičnoj pravnoj definiciji zajednička 

karakteristika ugovora o pomorskim plovidbenim poslovima sastoji se 

u tome što su to ugovori o djelu i oni se suprostavljaju ugovoru o 

zakupu kao vrsti ugovorne pogodbe kojom se centralno mjesto daje 

iskorišćavanju broda, odnosno brodskog prostora. To pitanje izmeñu 

elemenata vezanih za iskorišćavanje broda i čisto transportnih 

elemenata uvijek je bilo dominantno u pomorstvu i najviše je uticalo 

na kategorizaciju ugovora u transportu prvenstveno robe u pomorstvu. 

To je imalo uticaja i na naš zakon i polazeći od takvih mogćih podjela 

on sve ugovore o pomorskim plovidbenim poslovima dijeli dalje u 

dvije velike grupacije i to na tzv. brodarske ugovore i pomorsko 

vozarske ugovore. 

Kod brodarskih ugovora pored elemenata prevoza zastupljen je i 

elemenat iskorišćenosti brodskog prostora, dok bi pomorsko vozarski 

ugovor bio čisti ugovor o transportu robe pomorskim putem. 

Brodarski ugovori opet prema zakonu, dijele se na brodarske ugovore 

na putovanje i brodarske ugovore na vrijeme, s tim što posebnu 

kategoriju predstavlja brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod. 

Brodarski ugovor na putovanje u svjetskoj pomorskoj praksi naziva 

se voyage charter i redovno se zaključuje za kapacitet cijelog broda, 

mada naš zakon dozvoljava mogućnost da se takvi ugovori zaključuju i 

za srazmjerni dio broda, odnosno za pojedinačni brodski prostor. 

Ugovore koji bi se zaključivali za manje od cijelog broda moguće je 

realizovati samo u onim situacijama kada robe više naručilaca imaju 

istu polaznu i odredišnu luku, što se u praksi stvarno rijetko dogaña. 

Brodarski ugovori na putovanje u praksi zaključuju se na unaprijed 

39

pripremljenim formularima za tu svrhu i najpoznatiji svjetski formular 

na kome se čarter na putovanje zaključuje jeste tzv. GENCON 

CHARTER. 

Brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod u svjetskoj pomorskoj 

praksi naziva se Time Charter. Ovaj ugovor nije čisto prevozna 

pogodba već putem njega brodovlasnik pruža naručiocu svojim 

brodom i svojom posadom kompletan stručan servis prevozne usluge, 

ali na način što komercijalnu eksploataciju broda prepušta naručiocu. 

To ima za posljedicu da stvarne ugovore o prevozu robe morem 

(ugovore o voyage charter-u ili ugovore u linijskom prevozu) brodom 

koji je dat u time charter-u zaključuje naručilac i on daje naloge, u 

vremenu dok Time Charter traje, koje će prevoze brod da vrši i na 

kojim destinacijama, a vozarine od stvarno izvršenih prevoza 

naplaćuje Time Charter, pa time i ostvaruje komercijalnu zaradu iz 

cijelog posla. Ugovor o time charteru zaključuje se na odreñeni 

vremenski period koji se najčešće a zavisno od potreba naručioca i 

uslovima na pomorskom tržištu zaključuje na vrijeme od 6 mjeseci pa 

do dvije godine, mada ima Time Chartera koji se zaključuju i na kraće 

i duže periode od navedenih. Čak postoji mogućnost da se ugovor o 

Time charteru zaključi i za samo jedno putovanje i onda je takav 

ugovor poznat pod nazivom Trip time charter. 

Kako kod brodarskog ugovora na putovanje, tako i kod brodarskog 

ugovora na vrijeme, naručilac toga ugovora dužan je da brodaru, 

odnosno brodovlasniku za izvršeni prevoz, odnosno uslugu, plati 

ugovorenu naknadu koja se zove vozarina. Kod ugovora o čarteru na 

putovanje vozarina se po pravilu plaća nakon izvršenog putovanja i 

predaje robe primaocu na odredištu, ali u praksi često se ugovara da se 

vozarina plaća unaprijed, a posebno ako se pored zaključenog ugovora 

o čarteru za teret koji se prevozi izdaje i teretnica. Vozarina kod Time 

Chartera plaća se u mjesečnim obrocima i to mjesečno unaprijed. To je 

fiksna cijena usluge koju brodovlasnik pruža naručiocu i cjelokupna 

sudbina ugovora vezana je za uredno plaćanje te vozarine, pošto je to 

cjelokupna zarada koju brodovlasnik ostvaruje iz ugovora o time 

charteru. Zbog toga i njegovo pravo da raskine ugovor o Time 

Charteru ako mu naručilac makar i jedan mjesečni obrok vozarine ne 

plati uredno i na vrijeme. 

Kod ugovora na putovanje, tako i kod time chartera postoje unaprijed 

pripremljeni formulari na kojima se taj ugovor zaključuje. U svjetskoj 

pomorskoj praksi uglavnom su u upotrebi baltajin Time Charter i 

NIPE Time Charter, koji se u posljednje vrijeme zaključuje i pod 

nazivom ACBA TAJM. 

U pomorskoj teoriji i praksi naručilac iz brodarskog ugovora, ukoliko 

mu to nije izričito zabranjeno samim ugovorom, ima pravo da sa 

trećim licima zaključuje tzv. podbrodarske ili podprijevozne ugovore. 

Kod ovih ugovora od značaja je da njihovim zaključenjem naručilac 

po pravilu ne može da poveća brodovlasnikovu obavezu prema trećim 

40

licima, koju je ovaj preuzeo osnovnim ugovorom. Brodovlasnik, je 

prema tome, prema trećima, odgovorean saglasno odredbama 

osnovnog ugovora, zatim saglasno odredbama prinudnih zakonskih 

propisa, a saglasno odredbama podbrodarskog ugovora samo ako su 

mu ti uslovi bili poznati. 

Pomorsko vozarski ugovor koji se naziva još i ugovor o prevozu 

pojedinih stvari morem, jedini je klasični prevozni odnosno transportni 

ugovor o prevozu robe pomorskim putem i vezan je za vrstu pomorske 

plovidbe koju smo u prethodnim izlaganjima označili kao linijsku 

plovidbu. Kod tog ugovora linijski brodovi u lukama u koje pristaju 

ukrcavaju komadni teret pojedinih naručilaca koji se u ovom slučaju 

nazivaju krcatelji i taj teret transportuju do odredišne luke kao i u svim 

ostalim granama transporta pod uslovima da linijski brod ima mjesta 

za ukrcaj toga tereta i da teret nije takve prirode da je njegov prevoz 

zabranjen ili da spada u prevoze pod posebnim uslovima. Pomorsko 

vozarski ugovor zaključuje se na bazi jednog dokumenta koji se zove 

zaključnica i taj dokument ima karakter predugovora, odnosno 

dokumenta kojim brodar obećava vlasniku tereta da će mu teret uzeti 

na prevoz. Stvarni ugovor zaključuje se od momenta kada je teret 

primljen na prevoz, dakle ukrcan na brod. Nakon ukrcanja tereta na 

brod brodar naručiocu, odnosno krcatelju u vezi sa ukrcanim teretom 

izdaje teretnicu i to je jedini pismeni dokument koji služi kao dokaz o 

zaključenom ugovoru koji je inače neformalan. 

Teretnica je prema tome najvažniji pismeni dokument, koji se kao 

prevozna isprava izdaje u vezi sa zaključenjem i izvršenjem ugovora o 

pomorskom prevozu. U vezi sa pomorsko vozarskim ugovorom dolazi 

redovno do izdavanja teretnice, a kod brodarskog ugovora na 

putovanje, iako izdavanje teretnice nije obavezno, za cjelokupni teret 

koji se prevozi ili za pojedine djelove toga tereta takoñe se najčešće 

pored zaključenog ugovora o prevozu izdaje i teretnica. Izdavanje 

teretnice uvijek je obavezno kada to krcatelj zatraži od brodara. 

Terenica je dokument sa odreñenom sadržinom i ona sadrži: označenje 

ugovornih strana, označenje i karakteristike broda kojim se prevoz 

vrši, označenje i to po pravilu vrlo precizno tereta koji je primljen i 

ukrcan na prevoz na odnosnoj teretnici, zatim uslove prevoza i potpis 

izdavaoca teretnice, a teretnicu izdaje ili sam brodovlasnik u kom 

slučaju je potpisuje zapovjednik broda, ili agent u ime i za račun 

brodovlasnika u kom slučaju uvijek mora da naznači da teretnicu 

potpisuje kao agent, da ne bi za njega iz tog odnosa nastala samostalna 

obaveza. 

U teretnici je posebno značajno označenje tereta po njegovim 

karakteristikama. Podatke o teretu brodaru daje krcatelj odnosno 

njegov predstavnik, a brodar ih unosi u teretnicu onako kako ih je 

dobio od krcatelja, i to kako u odnosu na vrstu, tako i u odnosu na 

41

količinu tereta koji se krca. Otuda je krcatelj i odgovoran za tačnost 

ovih podataka koje daje brodaru. Meñutim brodar je dužan da se sam i 

lično osvjedoči da je teret koji se krca na brod u dobrom stanju, te da 

je sposoban da neoštećen izdrži pomorski transport. Zbog toga je on 

dužan da sa stanovišta spoljnog izgleda izvrši pregled tereta i 

konstatuje da li je teret u dobrom stanju ili nije, a posebno sa 

stanovišta njegovog pakovanja, odnosno ambalaže. Ako teret nije u 

dobrom stanju, onda će brodar o tome u teretnici unijeti obrazložene 

primjedbe, a ako smatra da je sa teretom sve u redu onda takvih 

primjedbi neće biti. Teretnica u kojoj nema brodareve primjedbe 

poznata je u teoriji i praksi kao čista teretnica i takva teretnica se u 

pravnom prometu zahtijeva jer nju jedino primaju banke kod isplate 

kupoprodajne cijene za robu, a takva teretnica je takoñe jedina 

garancija primaocu da može uspješno da zahtjeva izručenje robe u 

neoštećenom stanju. 

Sljedeća važna osobina teretnice kao prevozne isprave sastoji se u 

tome što za razliku od ostalih prevoznih isprava u transportu ona ima 

karakter hartije od vrijednosti i to tzv. stvarno pravne hartije od 

vrijednosti, što znači da je vlasnik teretnice ujedno i vlasnik robe koja 

je u teretnici označena. Sledstveno, teretnica ima sve one osobine koje 

su karakteristične za hartije od vrijednosti i to posebno po načinu 

izdavanja teretnice i mogućnosti i pravu da se ona prenosi. Naime, 

teretnicu je moguće izdati na sva tri poznata načina za izdavanje 

hartija od vrijednosti, a to je: na ime, po naredbi i na donosioca. Otuda 

teretnica se i prenosi kao što se prenose hartije od vrijednosti. 

Teretnica na ime po pravilu je neprenosiva, ali se ipak može sa jedne 

stranke na drugu prenjeti putem ugovora o grañansko pravnoj cesiji. 

Teretnica po naredbi prenosi se putem indosamenta, a teretnica na 

donosioca običnom prodajom iz ruke u ruku. 

Kao što je rečeno, teretnica se izdaje nakon što je roba ukrcana na 

brod. Meñutim, u linijskom prevozu često iz praktičnih razloga 

teretnica se izdaje i prije nego što je roba ukrcana na brod. Takav 

postupak mora biti vidljiv i zbog toga takva teretnica obavezno u svom 

zaglavlju nosi naznaku „primljeno za ukrcaj“. Ukoliko teretnica ne 

bude iskorišćena u toj fazi, kasnije kada doñe do ukrcaja robe na brod, 

teretnica „primljeno na ukrcaj“, obavezno se zamjenjuje teretnicom na 

koju se stavlja oznaka „ukrcano“. 

Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi za pomorske prevoze 

dozvoljava samo izdavanje teretnice, dok u unutrašnjoj plovidbi pored 

teretnice dozvoljava i izdavanje tovarnog lista. Ovakvo rješenje 

svjetska pomorska praksa je prevazišla i danas se i u pomorstvu izdaje 

pomorski tovarni list, koji za razliku od teretnice nije prenosiv. Takoñe 

prodor informatičke tehnike ni komjuterizacije u poslovni život i 

poslovne transakcije, stvorio je tehničke mogućnosti da se izdaje i tzv 

elektronska odnosno komjuterska teretnica, pa je i ona danas zaživila u 

42

praksi sa svojim posebnim pravilima koja su donijeta od strane 

svjetske trgovačke zajednice. 

104.1 Odgovornost za izvršenje ugovora 

Za ugovore o prevozu robe morem i unutrašnjim vodenim putevima 

važe pravila o ograničenju i isključenju odgovornosti na način kao što 

su data u uvodnom dijelu. U tom pogledu treba reći da je pomorsko 

zakonodavstvo bilo preteča i putokaz ostalim transportnim 

zakonodavstvima za regulisanje odgovornosti u transportu. U 

pomorskom pravu postoji cijeli niz isključenja brodara od 

odgovornosti za teret i ako se bilo koje isključenje može primjeniti, a 

tu spadaju: viša sila, akti vlasti, požar na brodu i mnogi drugi 

slučajevi, onda brodar uopšte nije odgovoran za štetu na teretu, a ako 

opet bude proglašen odgovornim za gubitak, odnosno štete koje su se 

dogodile na teretu on neće odgovarati do pune vrijednosti tog tereta, 

već ograničeno po jedinici tereta i to prema posljednjim izmjenama i 

dopunama usvojenim u jugoslovenskom pravu, do 800 $ po jedinici. S 

tim u vezi značajno je objasniti pojam jedinice tereta. U pomortvu to 

se radi o koletima, paketima, paletama ili kontejnerima, pa otuda dosta 

visok nivo ograničenja. Kada se radi o rasutom teretu, onda se kao 

jedinica tereta obično uzima metrička tona ili druga veća jedinica ako 

je to posebno ugovoreno. 

104.2 Izvršenje ugovora o prevozu robe morem 

Izvršenje pomorsko prevoznih ugovora bilo u slobodnoj ili linijskoj 

plovidbi (brodarskog ugovora na putovanje i pomorsko vozarskog 

ugovora), vrlo je složeno, zahtjeva prethodno precizno regulisanje i 

kasnije od svih učesnika (a oni su brojni) poštovanje ugovora, 

zakonskih propisa i običaja koji su na snazi u lukama ukrcaja i iskrcaja 

morem standardnih uslova koji važe za ove ugovore. 

Brod koji se daje za izvršenje ugovora (ugovoreni brod) mora da bude 

sposoban u svakom pogledu za bezjednu plovidbu i adekvatan prevoz 

tereta, kako se to u pomorskom pravu kaže da je sposoban za 

plovidbu(seaworty). Luka u kojoj brod krca ili iskrcava teret mora da 

bude sigurna. Pod pojmom sigurna luka podrazumjeva se luka koja je 

sigurna za pristajanje broda i vršenje ukrcaja, iskrcaja, operacija u 

navigacionom pogledu, te politički i zdravstveno. 

Sigurnost u navigacionom pogledu znači da je luka bezbjedna u smislu 

dovoljno gaza i zaštite od nevremena. 

Politička sposobnost označava sigurnu luku u smislu da ona nije 

zahvaćena ratom, nemirima ili da brod iz drugih političkih razloga ne 

bude zadržan u luci. 

43

Konačno zdravstvena sposobnost podrazumjeva da luka u pitanju nije 

zahvaćena zaraznim tj karantinskim bolestima. 

Brod koji je došao u luku i/ili na mjesto odreñeno za ukrcaj ima pravo 

da preda pismo spremnosti. Nakon ovog počinje sa krcanjem. Za 

proces krcanja bitna su dvije vrste pravila. To su način i vrijeme 

krcanja. Ova pravila su različita zavisno od toga da li krcanje vrši 

linijski ili brod slobodne (tramperske) plovidbe. U prvom slučaju 

linijski brod (Liner Ship) ove operacije vrši po tzv linijskim uslovima 

(Liner Terms). U skladu s tim uslovima brod prima i predaje teret 

ispod brodske dizalice (ship crane), a vrijeme ukrcavanja odreñeno je 

redom plovidbe. 

Prekoračenje odreñenog vremena za ukrcaj vodi tzv. zadržavanju 

(detention) i za takvo prekoračenje do koga može da doñe samo 

pristankom brodara krcatelj mora da plati puno obeštećenja brodu. 

U slobodnoj plovidbi vrijeme ukrcaja i iskrcaja tereta predviña se 

ugovorom ili običajima (uzansama) luke u kojoj se operacija vrši. To 

vrijeme predviñeno za ukrcaj/iskrcaj naziva se stojnice (lay days). Za 

korišćenje stojnica ne plaća se posebna naknada. Stojnice se računaju 

po radnim danima, odnosno djelovima radnog dana u koje se moglo 

raditi, s time da se jedan dan računa 24 časa. O načinu računanja 

stojnica postoji nekoliko različitih klauzula koje preciziraju izloženo 

osnovno načelo o računanju stojnica. Nakon isteka stojnica brod, ako 

ukrcaj/iskrcaj nije završen može da uñe u tzv. prekostojnice 

(demmurage). 

Na ovo dodatno vrijeme ima se pravo ako je ugovorom predviñeno. 

Prekostojnice iznose polovinu vremena trajanja stojnica, ali se 

računaju po tekućim, a ne po radnim danima. Prekostojnice brodar 

daje uz naknadu. Ugovorena naknada plaća se dnevno unaprijed, i 

uredno plaćanje uslov je korišćenja prekostojnica. Jugoslovensko 

pravo spada meñu rijetka prava koja predviñaju i tzv. izvanredne 

prekostojnice. Radi se o zakonskoj obavezi brodara da teret koji je 

postavljen uz bok broda, a ostao je neukrcan do isteka stojnica ili 

prekostojnica, ako ih je bilo, ukrca i tek nakon toga otplovi. 

Naknada za izvanredne prekostojnice je za 50% više od naknade za 

prekostojnice. 

Troškovi ukrcaja/iskrcaja u brod kod ugovora na putovanje (voyage 

chartera-a) u principu su uključeni u vozarinu. Meñutim u praksi ovi 

ugovori se redovno zaključuju po tzv FIO uslovima. Skraćenica FIO 

dolazi od klauzule na engleskom Free in and out, (slobodno u brod i iz 

njega), što znači da vozarina ne uključuje troškove ukrcaja i iskrcaja 

tereta, već da trošak ukrcaja snosi krcatelj, a trošak iskrcaja primalac. 

Klauzula FIO, može da se ugovori u dvije dodotane varijante i to kao 

FIOS ili FIOT. Skraćenica S stoji za riječ stowed (složeno) i ona se 

predviña za čvrste, ambalažirane i komadne terete, u kom slučaju 

krcatelj, pored troškova ukrcaja snosi i trošak slaganja takvih tereta. 

44

Skraćenica T znači trimed (poravnano) i krcatelju nameće obavezu 

plaćanja troška poravnanja rasutih tereta. 

Klauzula FIO, sa svoje dvije dodatne varijante reguliše snošenje 

troškova ukrcaja i iskrcaja tereta, a snošenje rizika za ove operacije, 

samo ako je to posebno u samoj kaluzuli predviñeno. Pitanje snošenja 

rizika, dakle pitanje ko snosi odgovornost za pravilno krcanje i 

iskrcavanje i za štete koje otuda nastanu, regulisano je posebno za 

linijsku i za slobodnu plovidbu. 

U linijskoj plovodbi krcatelj snosi rizik do momenta postavljanja tereta 

ispod čekrka, a brodar od momenta kada brodske dizalice (samarice) 

zahvate teret. Tako i u iskrcaju, brodar snosi rizik dok ne spusti, ne 

oslobodi teret pod bok broda, a od tog momenta primalac. 

U slobodnoj plovidbi pravilo je da krcatelj snosi rizik dok teret ne 

preñe brodsku ogradu, a od tog momenta brodar, i obrnutim redom 

kod iskrcaja. Ovo pravilo meñutim važi ako u ugovor o prevozu nisu 

uvrštene posebne klauzule kojima se ovo pitanje reguliše. Pored 

klauzule FIO, kojom može i prelazak rizika da se reguliše, to se čini i 

klauzulama FAS i Heavy lift, koje se isključivo odnose na prelazak 

rizika. 

FAS (Free alongside ship) klauzula koja u predvodu znači „slobodno 

uz bok broda“, ima istovjetan učinak sa klauzulom „ispod čekrka“, s 

tim što se ona mora ugovoriti, dok „ispod čekrka“ linijski brod bez 

posebnog ugovaranja prima teret, a u jugoslovenskom pravu uvijek 

kada ništa posebno nije ugovoreno, čime naše pravo povećava 

odgovornost brodara i u slobodnoj plovidbi. 

Heavy lift clause (klauzula o teškim teretima) odnosi se na terete čija 

težina prelazi 2.000 kg (2 tone). Takve terete saglasno ovoj klauzuli 

brodar prima i predaje u brodskom skladištu, tako dase rizik 

cjelokupne operacije ukrcaja/iskrcaja prevaljuje na krcatelja, odnosno 

primaoca. 

104.3 Predaja tereta primaocu i prestanak ugovora 

Brodar u iskrcajnoj luci teret predaje licu koje je u ugovoru o prevozu 

ili u teretnici, ako je izdata, označeno kao primalac tereta, a nakon što 

mu je plaćena vozarina i svi troškovi vezani za izvršeni prevoz. U 

praksi teret se najčešće predaje po teretnici i onda je dužnost brodara 

da zavisno od toga kako je teretnica izdana (na ime, po naredbi, i na 

donosioca) teret preda zakonitom imaocu teretnice. Provjeru identiteta 

primaoca i naplatu cijele ili preostale vozarine i troškova za brodara 

vrši njegov agent , pa kada je sve u redu izdaje potvrdu „bez zapreka“ 

na osnovu koje primalac vrši prijem tereta. Ako po jednoj teretnici 

teret treba da se izda nekolicini primaoca, onda se to čini putem 

diobnih, odnosno naloga za izručenje teretnice (delivery order). Kada 

na odredištu nema primaoca ili brodar primaocu koji se pojavio ne želi 

45

da preda teret, brodar može da preda teret u javno skladište i time 

ispunjava svoju obavezu predaje čime izvršava ugovor. Ugovor o 

prijevozu stvari morem prestaje ako je onemogućen djelovanjem više 

sile ili zbog odustajanja jedne od ugovorenih strana koja je kriva za 

odustanak treba da obešteti drugu ugovornu stranu. 

Jugoslovensko pravo na jedinstven način reguliše ugovore o 

pomorskom prevozu i ugovore o prevozu unutrašnjim vodenim 

putevima, dakle prvenstveno riječni prevoz. Meñutim kod regulisanja 

riječnih prevoza pored zakonskih odredbi uvijek se mora voditi 

posebno računa o opštim uslovima poslovanja svakog riječnog 

prevozioca jer to opšti uslovi predstavljaju osnovnu podlogu ugovorne 

obaveze. Takoñe, na pojedinim meñunarodnim rijekama kao što je to 

slučaj i sa Dunavom, zemlje korisnice i njihova brodarstva zaključuju 

mnoge ugovore i donose mnoga pravila poslovanja o kojima se mora 

voditi računa kod tumačenja prava riječne plovidbe, pa i utvrñivanja 

meñusobnih prava i obaveza ugovornih strana. 

105. UGOVOR O PREVOZU ROBE ŽELJEZNICOM 

Transport robe željeznicom dijeli se na meñunarodni transport robe 

željeznicom i na odgovarajući nacionalni, odnosno domaći transport. 

Na meñunarodnom planu transport robe željeznicom regulisan je 

Bernskom konvencijom o regulisanju meñunarodnog prevoza 

željeznicom iz 1890 godine. Ova konvencija više puta je mjenjana i 

dopunjavana i poznata je pod skraćenim nazivom CIM konvencija 

Dok je postojao socijalistički blok država u Evropi, onda su te države 

imale svoj posebni sporazum o prevozu robe željeznicom i on je bio 

poznat pod skraćenim nazivom SMGS. Što se tiče CIM konvencije u 

Evropi toj konvenciji nisu pristupili tadašnji SSSR i Albanija. Danas je 

za očekivati da i ove države, što će reći Albanija i države koje su 

stvorene na tlu bivšeg SSSR, pristupe meñunarodnim sporazumima o 

prevozu robe željeznicom. Ovo tim prije, što je 1980. 

donijeta nova meñunarodna konvencija u ovoj materiji, poznata kao 

COTIF konvencija, koja predstavlja odreñene izmjene i dopune CIM 

konvencije kao meñunarodne konvencije o prevozu robe željeznicom, 

a u sebi obuhvata i putničke prevoze koji su do tada na meñunarodnom 

planu bili regulisani posebnom konvencijom. 

Što se tiče jugoslovenskog prava, kod nas je u više navrata donošeno 

zakonodavstvo za oblast željezničkih prevoza, a danas je na snazi 

Zakon o ugovorima o prevozu robe u želejzničkom saobraćaju iz 1974 

godine, što podrazumjeva potrebu revizije ovog zakonodavstva i 

njegovog usaglašavanja sa COTIF konvencijom. 

Prevoz robe željeznicom vrši se na osnovu ugovora o prevozu stvari 

željeznicom koji je po zakonskoj definiciji takav ugovor kod kojeg se 

prevozilac obavezuje da stvar primljenu na prevoz preveze do uputne 

46

stanice i da je preda primaocu, a pošiljalac se obavezuje da prevoziocu 

za to isplati ugovorenu prevozninu. Zakon ne ističe obavezu željeznice 

da stvari primljene na prevoz čuva, ali to se podrazumjeva, i samim 

tim i obaveza čuvanja ulazi u pojam ugovora o prevozu stvari 

željeznicom. 

Ugovor se smatra zaključenim kada prevozilac primi na prevoz stvari 

sa tovarnim listom. Prijem se potvrñuje stavljanjem datuma i žiga 

otpremne stanice na tovarni list. Za utvrñivanje sadržine i karakter 

ovog ugovora bitno je istaći da željeznica kao privredna organizacija 

vrši javnu službu, što podrazumjeva obavezu željeznice da na prevoz 

primi robu svih pošiljalaca. Te obaveze željeznica se može osloboditi 

samo ako nema raspoloživog prostora, odnosno ako su pojedine robe 

takve da željeznica nije dužna da ih primi na prevoz zbog njihovih 

nedostataka. 

Naknadu koju željeznica naplaćuje za prevoz nazivamo prevozninim i 

ona se unaprijed odreñuje tzv tarifom, tako da je stranke ne mogu 

svojim sporazumom mjenjati. Visina prevoznine zavisi od vrste robe 

koje se prevoze željeznicom, kao i od vrste prevoza. Roba može da se 

preda na željeznički prevoz, barem kada se radi o jugoslovenskom 

zakonodavstvu i prevozima na jugoslovenskoj željeznici, sporovozno, 

brzovozno i ekspresno. 

Pod sprovoznim prevozom podrazumjeva se kod denčanih prevoza 

prevoz od 200 km na svakih 24 sata, a kod kolskih 200 km za prvih 24 

časa, a 300 km za svakih daljih 24 časa. Brzovozni prevoz je onaj 

prevoz kod koga se kod denčanih prevoza prelazi 300 km za 24 časa, 

odnosno 300 km za kolske pošiljke za prvih 24 časa i 400 km za 

svakih daljnih 24 časa. Ekspresni prevoz podrazumjeva da pošiljka 

putuje zajedno sa pošiljaocem, odnosno odgovarajućom brzinom. Za 

ekspresne pošiljke izdaje se i poseban prevozni list – ekspresni list. 

Sve robe koje se predaju na prevoz željeznicom dijele se u dvije 

kategorije: na denčane i rasute, odnosno kolske pošiljke. Ovo je važno 

zbog toga što kod denčanih pošiljki željeznica prima na prevoz te 

pošiljke u svojim prostorijama sa obavezom da ih ona utovari u 

vagone, dok kod rasutih pošiljki, posebno ako se radi o velikim 

količinama robe, potrebno je da se vrši ugovaranje broja vagona 

unaprijed, a obavezu utovara robe u vagon ima pošiljalac. 

Željezničko pravo, a time i ugovor o prevozu robe željeznicom, tako je 

sačinjeno da vodi računa o monopolskom pložaju željeznice kao 

prevozioca, pa zbog toga željeznica nameće i odreñene strožije 

obaveze kada se radi o pravima i obavezama željeznice. Zbog toga su 

njene obaveze po pravilu utvrñene samim zakonom. Kao osnovne 

obaveze željeznice smatraju se: 1) izvršenje prevoza u utvrñenom 

prevoznom roku; 2) čuvanje stvari u toku prevoza i 3) predaja stvari 

označenom primaocu u tovarnom listu. Pored ovih osnovnih, 

željeznica može da preuzme i druge obaveze kao što su vaganje robe, 

obavljanje carinskih formalnoastu, isporuka robe pouzećem itd. Što se 

47

tiče pošiljaoca, njegova osnovna obaveza iz ugovora je plaćanje 

prevoznine. 

Urednim i blagovremenim ispunjenjem ugovora i naplatom prevoznine 

ujedno i prestaje ugovor o prevozu robe željeznicom. Meñutim ugovor 

može prestati još i uslijed više sile kada dolazi do nemogućnosti 

izvršenja, kao i otkazivanjem već započetog izvršenja ugovora bilo 

koje od strane željeznice ili od starne pošiljaoca. 

Za karakter i prirodu ugovora o prevozu robe željeznicom značajno je i 

pravo pošiljaoca da u toku prevoza raspolaže sa robom na način što 

može da izda nalog da se roba u uputnoj stanici preda drugom 

primaocu, a ne onom označenom u sprovodnom listu, da se roba u 

toku prevoza zaustavi u nekoj od uputnih stanica ili da se roba povrati 

u otpravnu stanicu. 

Vidjeli smo da se ugovor o prevozu robe željeznicom zaključuje na 

način što željeznica pošiljaocu izdaje tovarni list za žigom otpremne 

stanice na tom mjestu. Tovarni list u željezničkom pravu je formalna 

isprava i izdaje se na obrascu željeznice. 

Tovarni list služi kao dokaz o zaključenom ugovoru o prevozu stvari 

želejznicom i kao potvrda da su stvari primljene na prevoz, uz 

istovremenu obavezu željeznice da te stvari uredno isporuči primaocu 

označenom u tovarnom listu. 

Za željeznički tovarni list karakteristično je da se izdaje u jednom 

primjerku, te da taj primjerak po odredbama samog zakona nema 

karakter originala, već se radi o duplikatu tovarnog lista. Na tom 

duplikatu željeznica kao prevozilac je dužna da potvrdi dan, a za lako 

kvarljive stvari i žive životinje i čas njihovog prijema na prevoz. Pored 

isticanja da je primjerak tovarnog lista kod pošiljaoca duplikat, 

posebno se naglašava da duplikat tovarnog lista nema važnost 

tovarnog lista koji prati pošiljku što u prvom redu treba da znači da se 

na osnovu duplikata tovarnog lista na odredištu ne može da vrši 

prijem robe, odnosno pošiljke. 

Tovarni list izdaje se za svaku pošiljku posebno, Isto tako, pošiljalac 

po jednom tovarnom listu može da bude samo jedno lice. 

Zakon odreñuje da željeznički tovarni list mora da sadrži: 

1. mjesto i datum sastavljanja 

2. naznačenja uputne stanice koj mora da odgovara imeniku 

željezničkih stanica 

3. ime i prezime ili naziv primaoca i njegovu adresu 

4. naznačenje vrste i težine stvari 

5. ime i prezime i naziv pošiljaoca, njegovu adresu i potpis koji 

može da bude zamjenjan pečatom 

6. žig otpravne stanice 

7. prevozne i druge troškove 

8. spisak isprava koje se prilažu uz tovarni list 

U toku izvršenja ugovora o prevozu robe željeznicom, može da doñe 

do potpunog ili djelimičnog gubitka pošiljke, do njenog oštećenja ili 

48

do zakašnjenja u predaji pošiljke primaocu. Za gubitak ili oštećenje 

robe, kao i za zakašnjenje željeznica odgovara pošiljaocu, odnosno 

primaocu na bazi objektivne odgovornosti, što znači da se obaveze za 

naknadu štete može osloboditi samo ako je šteta nastala usljed više 

sile, krivice pošiljoca ili primaocu i prirodnih svojstava i mana same 

robe. 

Meñutim, dodatno, kao što je to uobičajeno u transportu, predviñeni su 

slučajevi isključenja odgovornosti i to: za prevoz koji se vrši u 

otvorenim kolima na osnovu važećih propisa ili sporazuma 

postignutog sa pošiljaocem i navedenog u tovarnom listu; za 

nepostojanje ili nedovoljno pakovanje stvari koje su uslijed tih 

nedostataka po njihovoj prirodi izložene gubitku ili oštećenju; zbog 

utovara stvari, nepravilnog tovarenja i istovara, kada utovar ili istovar 

vrši pošiljaoc, odnosno primalac, na osnovu važećih propisa ili 

ugovora zaključenog sa pošiljaocem ili primaocem, zbog prirode stvari 

koje su po svojim svojstvima naročito izložene potpunom ili 

djelimičnom gubitku ili oštećenju, zbog lomljenja, rñanja, truljenja, 

mraza, toplote, curenja, sušenja, rasipanja i sl, zbog predaje na prevoz 

pod neispravnim, nepotpunim naznačenjem stvari koje su isključene iz 

prevoza ili se primaju na prevoz pod posebnim uslovima ili ako 

pošiljalac ne preduzme mjere predostrožnosti koje su propisane za 

stvari koje se primaju na prevoz pod posebnim uslovima, zbog 

posebnih opasnosti kojima su izložene žive životinje prilikom prevoza 

i prevoza živih životinja ili drugih stvari koje se na osnovu tarife ili 

sporazuma sa pošiljaocem navedenih u tovarnom listu moraju da 

izvrše uz pratnju, ako gubitak ili oštećenje nastanu zbog propuštanja 

pratioca da otkloni opasnost u vezi sa prevozom takvih pošiljki. 

U slučajevima kada je odgovorna za naknadu štete, željeznica nastalu 

štetu ne nadoknañuje u punom obimu, već ograničeno do jednog 

unapred odreñenog iznosa i to u visini koju odredi za to ovlašćeni 

organ po kilogramu bruto težine izgubljene ili oštećene robe. Taj iznos 

odreñen je u visini od 23,3 $ po kilogramu bruto mase u dinarskoj 

protuvrijednosti. 

Željeznica odgovara i za zakašnjenje u predaji pošiljke i to 1/10 za 

svaki dan prekoračenja, a najviše do 1/3 prevoznine. Meñutim, ako je 

zbog prekoračenja roka isporuke primalac pretrpio i štetu, naknada za 

zakašnjenje može da iznosi do dvostruke vrijednosti prevoznine. 

106. UGOVOR O PREVOZU ROBE DRUMOM 

Drumski prevoz na meñunarodnom planu regulisan je konvencijom o 

ugovoru za meñunarodni prevoz robe drumom, koja je donjeta u 

Ženevi 1956. godine a koju je Jugoslavija ratifikovala 1958. godine. 

Ova konvencija poznata je pod skraćenim nazivom CMR konvencija. 

49

Na osnovu te konvencije donjet je odgovarajući jugoslovenski Zakon o 

ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju 1974 godine. 

Regulisanje drumskog prevoza u značajnoj mjeri slično je sa 

regulisanjem željezničkog, meñutim, za razliku od želejzničkog 

prevoza gdje željeznica nastupa kao jedini transporter, dakle 

transporetr monopolista, u drumskom saobraćaju ima više 

transportera- više privrednih organizacija i pojedinaca čija se osnovna 

djelatnost sastoji u prevozu robe drumom. Zbog toga u drumskom 

transportu u Jugoslaviji kao izvor prava, pored pomenutog Zakona, od 

značaja su i opšti uslovi rada jugoslovenskih preduzeća javnog 

drumskog saobraćaja u meñunarodnom prevozu motornim vozilima iz 

1959 godine, koje je donjela tadašnja Savezna spoljnotrgovinska 

komora kao i Opšti uslovi poslovanja pojedinih drumskih preduzeća u 

oblasti drumskog transporta koji se još nazivaju tarife. 

Kada je riječ o ugovoru o prevozu stvari drumom, naš zakonodavac (čl 

34. Zakona) ugovor o prevozu stvari drumom definiše kao ugovor 

kojim se prevozilac obavezuje da stvar preveze u mjesto opredjeljenja 

i da je u tom mjestu preda primaocu ili drugom ovlašćenom licu koje 

primalac odredi, a pošiljalac se obavezuje da prevoziocu isplati 

ugovorenu prevoznu cijenu koja se naziva prevoznina. 

Ugovor o prevozu stvari drumom saglasno odredbama našeg prava je 

neformalan, ali ima i suprotnih mišljenja da je formalan, odnosno 

realan, obzirom da se zaključuje na bazi predaje robe na prevoz i 

izdavanje tovarnog lista. Da je ugovor o prevozu stvari drumom 

neformalnog karakter treba zaključiti iz činjenice što za razliku od 

željezničkog prevoza, gdje je izdavanje tovarnog lista obavezno, takva 

obaveza u drumskom prevozu ne postoji. Naime, tovarni list izdaje se 

samo u slučaju ako to stranke zatraže. Takoñe pored tovarnog lista kao 

pismena forma ovog ugovora javlja se i zaključnica, koja može da 

predstavlja sami ugovor o prevozu ali i vrstu predugovora ako se 

kasnije tovarni list ipak izda. Treba skrenuti pažnju da se u 

meñunarodnom drumskom prometu traži da se ugovor o prevozu robe 

drumom obavezno potvrdi u pismenoj formi, što podrazumjeva 

izdavanje drumskog tovarnog lista. 

Kada je ugovor zaključen prvo na osnovu zaključnice, pa onda doñe 

do izdavanja tovarnog lista, zaključnica i tovarni list mora da se 

podudaraju, a ako to nije slučaj, onda važe odredbe tovarnog lista, 

obzirom da primalac dobija samo tovarni list. U prilog tome da je 

ugovor o prevozu robe drumom neformalan govori i činjenica da 

neispravnost ili nepostojanje (gubitak) tovarnog lista nemaju uticaja na 

postojanje i sadržinu ugovora koji može da se dokazuje i drugim 

dokaznim sredstvima. 

Tovarni list u drumskom saobraćaju ima iste funkcije kao u ostalim 

granama, a naime, da služi kao dokaz da je roba primljena na prevoz, 

uz obećanje da se prevoz uredno i na vrijeme izvrši i da se stvari izdaju 

primaocu u mjestu opredjeljenja. Drumski tovarni list služi i kao dokaz 

50

o uslovima ugovora o prevozu. U tom pogledu saglasno našoj sudskoj 

praksi, važi pretpostavka da je tačno ono što je navedano u tovarnom 

listu dok se suprotno ne dokaže. 

Već je rečeno da ne postoji obaveza izdavanja drumskog tovarnog 

lista. Do njegovog izdavanja dolazi samo ako to zahtjevaju prevozilac 

ili pošiljalac. Po njihovom zahtjevu tovarni list se izdaje prilikom 

prijema stvari na prevoz. Drumski tovarni list izdaje se u tri originalna 

primjerka i to je još jedna bitna razlika koja postoji u odnosu na 

željeznički tovarni list. 

Prvi primjerak tovarnog lista predaje se pošiljaocu, drugi prati stvari u 

prevozu i predaje se primaocu, a treći ostaje kod prevozioca. 

Ako stvari koje se primaju na prevoz treba da se utovaraju u različita 

vozila, ili ako se radi o različitim vrstama stvari, ili ako su stvari 

podjeljene u grupe, i pošiljalac i prevozilac imaju pravo da zahtjevaju 

da se za svako vozilo ili za svaku vrstu ili grupu stvari izda poseban 

tovarni list. 

Sve naprijed navedeno su strogo formalne odredbe našeg prava, pa je 

zakonom odreñeno da se ugovorne strane ne mogu sporazumjevati 

suprotno tim odredbama, te da eventualno neki takvi sporazumi, ako 

do njih i doñe, ne proizvode nikakvo pravno dejstvo. Zakon odreñuje i 

sadržinu drumskog tovarnog lista. 

Obavezni zakonski elementi drumskog tovarnog lista jesu: 

1. datum i mjesto izdavanja tovarnog lista 

2. ime ili naziv i adresa pošiljaoca 

3. ime ili naziv prevozioca 

4. registarski broj vozila 

5. datum i mjesto utovara stvari 

6. ime ili naziv primaoca i mjesto istovara 

7. uobičajeni opis stvari i način pakovanja, a za opasne stvari 

propisani opis 

8. broj koleta, njihove oznake i brojčane oznake 

9. bruto težina stvari ili količina izražena na drugi način 

10. troškovi u vezi sa prevozom stvari naknada za prevoz, dodatni 

troškovi, carinske dažbine i drugi izdaci učinjeni od zaključenja 

ugovora o prevozu do predaje stvari promaocu), kao i ko ih plaća 

11. uputstva potrebna za carinske i druge radnje 


Pored ovih obaveznih sastojaka, tovarni list može da sadrži i druge 

neobavezne, kao npr podatke o zabrani pretovara stvari, podatke o 

troškovima koje pošiljalac preuzima na sebe, podatke o iznosu 

pouzeća, podatke o iznosu vrijednosti stvari ili iznosu posebne 

vrijednosti stvari, podatke o uputstvima pošiljaoca prevoziocu u 

pogledu osiguranja stvari, podatke o ugovorenom roku prevoza, bliže 

podatke o načinu utvrñivanja količine stvari, kao i druge podatke od 

značaja za izvršenje prevoza. 

51

Prevozilac izvršava obavezu iz ugovora o prevozu ako uredno i na 

vrijeme preda pošiljku primaocu u mjesto otpreme. Predaja mora da se 

izvrši ovlašćenom licu. Karakteristično je da primalac može da odbije 

prijem u kom slučaju mu se daje mogućnost da se naknadno izjasni o 

prijemu, ako u meñuvremenu nije na drugi način raspolagao robom. 

Ako nema primaoca, a u odsustvu drugih uputstava prevozilac će robu 

predati u javno skladište i time izvršiti svoju obavezu iz ugovora o 

prevozu. 

Drumski prevozilac odgovara za gubitak i oštećenje robe u prevozu 

kao i za zakašnjenje. Odgovornost prevozioca i u drumskom prevozu 

je objektivna, pa da bi se oslobodio odgovornosti mora da dokaže 

postojanje više sile, propuste na strani korisnika prevoza ili da je do 

štete došlo uslijed prirodnih svojstava, odnosno mana robe. Kada 

odgovara za gubitak odnosno oštećenje, njegova odgovornost je 

ograničena. Drumski prevozilac, naime nastalu štetu ne nadoknañuje u 

punom obimu i iznosu, već ograničeno do jednog naprijed odreñenog 

iznosa po kilogramu bruto težine izgubljene ili oštećene robe. Ovaj 

iznos utvrñen je na 12 USA $ po kilogramu bruto mase u dinarskoj 

protuvrijednosti i podložan je promjenama. 

Slično kao kod željezničkog prevoza i drumski prevozilac ima pravo 

na posebne slučajeve isključenja svoje odgovornosti i to ako je do 

gubitka odnosno oštećenja stvari došlo uslijed upotrebe otvorenih i 

nepokrivenih vozila, ako je takav prevoz ugovoren i to naznačeno u 

tovarnom listu, ako je šteta posljedica lošeg rukovanja pošiljaoca ili 

primaoca i ako na pošiljkama nije uopšte bilo ili su oznake bile 

nepotpune, odnosno nečitljive. 

Prevozilac odgovara i za zakašnjenje. Smatra se da je do zakašnjenja 

došlo ako nije poštovan rok prevoza, a koji se utvrñuje prema 

uobičajenom ili ugovorenom vremenu za koje treba da se izvrši. U tom 

slučaju prevozilac za svaki dan zakašnjenja odgovara do 1/10 

prevoznine, ali ukupno ne više od 1/3 prevoznine. 

107. UGOVOR O PREVOZU ROBE VAZDUHOPLOVOM 

Kod prevoza robe vazduhoplovom, kao uostalom kod svih ugovora o 

prevozu, od značaj je podjela na meñunarodne i nacionalne, odnosno 

domaće prevoze. 

Meñunarodna konvencija koja reguloše vazduhoplovni prevoz, jeste 

konvencija za izjednačenje nekih pravila koja se odnode na 

meñunarodni prevoz vazdušnim putem, donijeta u Varšavi 1929 

godine, a dopunjena Haškim protokolom iz 1955 godine. Odgovarajući 

domaći zakon je Zakon o vazdušnom saobraćaju iz 1998 godine. 

Kada je riječ o prevozu robe vazdušnim putem, treba imati u vidu da 

ova vrsta prevoza nema tako veliki značaj kao što su to prevozi 

kopnom ili vodenim putevima. Vazdušni saobraćaj je daleko značajniji 

52

kao putnički saobraćaj. Ipak, sa sve izrazitijim povećanjem veličine i 

nosivosti vazduhoplova, oni se osposobljavaju za prevoz sve 

značajnijih količina robe. Tako vazdušni prevoz postaje vrlo pogodna 

vrsta prevoza za robe koje se hitno moraju da dostave iz mjesta u 

mjesto, za robe koje nisu kabaste i za robe visoke vrijednosti, odnosno 

za sve vrste roba koje mogu da podnesu relativno visoke cijene ove 

vrste transporta. S pravnog stanovišta ovo je od značaja jer navedene 

meñunarodne konvencije, pa ni jugoslovenski zakon, ne odnose se 

samo na prevoz robe i prtljaga, što je slučaj i sa našim zakonom. 

Ugovor o prevozu robe vazdušnim putem je ugovor koji se zaključuje 

izmeñu vazduhoplovnog prevozioca i pošiljaoca, kojim se prevozilac 

obavezuje da plati naknadu koja se zove prevoznina. 

I kod ugovora o prevozu vazdušnim putem dolazi do izdavanja 

tovarnog lista, meñutim tovarni list služi samo kao dokaz o 

zaključenom ugovoru, a ugovor je sam po sebi neformalan i može da 

se dokazuje svim drugim dokaznim sredstvima. Saglasno odredbama 

našeg prava prevozilac ima pravo da traži od pošiljaoca da sačini i da 

mu preda vazduhoplovni tovarni list, a pošiljalac ima pravo da traži od 

prevozioca da primi tu ispravu. Zakonske odredbe o pravu da se traži 

izdavanje tovarnog lista, odnosno pravo da se traži prijem te isprave, 

prinudne su prirode i stranke se ne mogu odreći toga prava. Meñutim, 

samo izdavanje tovarnog lista nije obavezno, jer ako niko ne zatraži 

njegovo izdavanje, prevoz se može valjano izvršiti i bez 

vazduhoplovnog tovarnog lista. 

Tovarni list, po pravilu, sačinjava se za više koleta, a prevozilac ima 

pravo da traži od pošiljaoca da sačini tovarni list za svako koleto, 

odnosno pošiljaoc ima pravo da traži od prevozioca da primi posebni 

tovarni list za svako koleto. Što se tiče broja primjeraka u kome se 

tovarni list izdaje, vazduhoplovno pravo slično je drumskom, pa 

pošiljalac sačinjava tovarni list u tri originalna primjerka i predaje ih 

zajedno sa stvarima prevoziocu. Prvi primjerak zadržava prevozilac, 

drugi primjerak prati stvari, a treći primjerak prevozilac predaje 

pošiljaocu, pošto ga prethodno potpiše. Prvi primjerak tovarnog lista 

mora da sadrži oznaku za prevozioca, a drugi za primaoca. Prvi 

primjerak tovarnog lista potpisuje pošiljaoc, drugi pošiljaoc i 

prevozilac, a treći samo prevozilac. Takvo rješenje u vazduhoplovnom 

pravu prihvaćeno je zbog ubrzanja postupka oko izdavanja tovarnog 

lista. Potpis prevozioca mora da se stavi prije utovara stvari u 

vazduhoplov. Taj potpis može da bude zamjenjen pečatom, a potpis 

pošiljaoca može da bude unaprijed odštampan, ali i zamjenjen 

pečatom. 

Pošiljaoc je odgovoran za tačnost podataka i izjava u tovarnom listu 

koje on unosi, ili koje na njegov zahtjev unosi prevozilac. Obzirom na 

takav način sačinjavanja tovarnog lista u vazduhoplovnom pravu, 

pošiljaoc je odgovoran za svaku štetu koju prevozilac pretrpi ili za 

koju prevozilac bude odgovoran prema trećim licima, ako do štete 

53

doñe zbog neispravnih, netačnih ili nepotpunih podataka ili izjava 

pošiljaoca u tovarnom listu. 

Kada dolazi do izdavanja tovarnog lista, onda to izdavanje ima dejstvo 

i na zaključenje samog ugovora o prevozu. Naime, smatra se da je 

ugovor zaključen predajom trećeg primjerka tovarnog lista pošiljaocu. 

U vazduhoplovnom pravu, slično kao u pomorskom, uvodi se 

pretpostavka o tačnosti podataka koji su navedeni u tovarnom listu o 

težini, zapremini, dimenzijama, ambalaži, kao i broju koleta koji su 

predati na prevoz. Ovo se posebno odnosi na spoljašnje stanje stvari i 

ambalaže onako kako su opisani u tovarnom listu. Ako se prevozilac 

ne slaže sa tačnošću ovih podataka, on je dužan da u tovarni list unese 

primjedbe o spoljašnjem stanju stvari, odnosno ambalaže, a kao te 

primjedbe ne stavi važi pretpostavka da stvari i ambalaža nisu imale 

spoljnih nedostataka u momentu predaje. Ovo je od značaja za kasnije 

zahtjeve stranaka, iako tovarni list u vazduhoplovnom prevozu, sem u 

slučajevima kada je to posebno ugovoreno, ne predstavlja hartiju od 

vrijednosti što je po svojoj prirodi teretnica u pomorskom transportu. 

Tovarni list u vazduhoplovnom pravu mora da sadrži odreñene 

obavezne zakonske sastojke i to: 

1. mjesto i datum izdavanja tovarnog lista 

2. mjesto polaska i mjesto opredjeljenja 

3. ime ili naziv i adresu pošiljaoca 

4. idejni naziv i adresu primaoca 

5. vrstu i količinu stvari i 


Pored ovog tovarni list u vazdušnom prevozu može da sadrži: rok 

isporuke, vrijednost pošiljke kao i druge podatke od značaja za 

izvršenje ugovora o prevozu. Obavezni sastojci tovarnog lista u 

vazduhoplovnom pravu nisu tako brojni kao kod odgovarajućih 

dokumenata u drugim granama transporta. To je učinjeno pod uticajem 

izmjena Varšavske konvencije sadržanih u Haškom protokolu, gdje je 

napušteno taksativno nabrajanje svih obaveznih elemenata 

vazduhoplovnog tovarnog lista i prepušteno ugovornim stranama 

njihovo odreñivanje. 

Za vazduhoplovni tovarni list u meñunarodnim prevozima danas može 

da se kaže da je standardizovan. Naime udruženje za meñunarodni 

vazdušni transport (IATA) saglasno svojim opštim uslovima 

poslovanja priredio je formular vazduhoplovnog tovarnog lista koji u 

meñunarodnim prevozima koriste sve vazduhoplovne kompanije 

članice IATA, a po pravilu istovjetni su tovarni listovi i u domaćim 

prevozima. Taj tovarni list, pored obaveznih sastojaka koji su napred 

navedeni, sadrži i uslove ugovora o prevozu vazdušnim putem. 

Vazduhoplovni povjerilac odgovara za štetu nanijetu korisnicima 

prevoza zbog gubitka ili oštećenja robe u prevozu, kao i za zakašnjenje 

iste. 

54

Prema Varšavskoj konvenciji iz 1929 godine, vazdušni prevozilac je 

za gubitak i oštećenje robe koju je primio na prevoz, odgovarao na 

način što se njegova odgovornost isključivala za slučaj tzv nautičke 

greške pilota vazduhoplova, dakle slično kao i u pomorskom pravu. 

Meñutim, protokolom iz 1955 godine ukinuto je ovo isključenje 

odgovornosti, a vazduhoplovni prevozilac odgovara za štetu na teretu 

ako je kriv što je do takve štete došlo i to za gubitak i oštećenje tereta, 

tako i za zakašnjenje. 

Vazdušni prevozilac nastalu štetu ne naknañuje u punom obimu, već 

ograničeno do jednog unaprijed odreñenog iznosa od 20 USA $ po 

kilogramu bruto mase u dinarskoj protuvrijednosti tereta koji se 

prevozi. 

108. UGOVOR O OSIGURANJU 

Uspješan razvoj privrednog života ugrožavaju mnogobrojni 

nepredviñeni dogañaji i okolnosti sa često velikim mogućim štetnim 

posljedicama koje na ekonomskom planu mogu da otežaju, 

onemoguće ili što je najčešći slučaj, učine ekonomski neisplativom 

odreñenu, ili skup privrednih aktivnosti. 

Zbog navedenog, privredne aktivnosti ugrožavaju specifični vrlo veliki 

rizici, kao uostalom i nesmetani život društva kao cjeline i pojedinaca 

u društvu, pa se tako danas cjelokupno život ne može da zamisli bez 

osiguranja koje pruža zaštitu privredi i pojedincima protiv vanrednih 

dogañaja koji ugrožavaju njihovu aktivnost, imovinu život zdravlje i 

druge vrijednosti koje se mogu materijalno izraziti. 

Osiguranje kao organizovana djelatnost je ekonomska kategorija i 

nastala je na odreñenom steprnu razvoja društva i njegovih 

proizvodnih snaga, sa ciljem da na osnovama solidarnosti i 

uzajamnosti zadovoljava potrebe pravnih i fizičkih lica i društva kao 

cjeline za pružanje obeštećenja u slučajevima kada su nastale štete 

posljedica vanrednih dogañaja. Tu je uvijek potrebno razlikovati 

nenadno i vanredno nastale štete u privredi od redovnog trošenja 

sredstava privrednih organizacija. Redovno trošenje sredstava 

privrednih organizacija nadoknañuje se putem amortizacije, a 

vanredne štete putem osiguranja. 

Pravno, osiguranje se uspostavlja i realizuje preko ugovora o 

osiguranju. U tom pogledu sva osiguranja su ugovorne prirode, bez 

obzira na to da li se zaključuju dobrovoljno, kao što je to najčešće 

slučaj, ili se radi o obaveznom osiguranju, u koju kategoriju spadaju i 

tzv zakonska osiguranja, a zašto kao primjer možemo da uzmemo 

obavezno osiguranje od odgovornosti vozila u drumskom saobaraćaju. 

Osiguranjem se bave za to specijalizovane organizacije, a mogu i 

pojedinci. U kapitalizmu to su osiguravajuća društva i osiguratelji 

pojedinci i oni se bave osiguranjem sa ciljem da za sebe ostvare 

55

ekonomsku dobit profit. To će sve više u budućnosti biti i cilj naših 

osiguravajućih društava, koja se sve više organizuju kao akcionarska 

društva ali naravno ona ne mogu da ostvare svoj cilj, a to je ostvarenje 

profita, ukoliko ne zadovolje društveni zadatak zbog koga su 

osnovana, a to je da pružaju privredi i pojedincima potrebnu zaštitu 

njihove imovine i drugih vrijednosti protiv nepredviñenih štetnih 

dogañaja. 

Savremeno osiguranje organizovano se ostvaruje kroz tzv rizične 

zajednice. Da bismo bolje razumjeli pojam rizičnih zajednica, 

potrebno je da shvatimo i razumijemo i pojam rizika jer rizične 

zajednice pružaju zaštitu protiv osiguranih rizika. Pod rizikom u 

osiguranju podrazumjevaju se vanredni dogañaji, jer dogañaji koji 

izazivaju štete u normalnim okolnostima ne mogu da se podvedu pod 

taj pojam. Poseban element koji se vezuje za pojam rizika uopšte, jeste 

i nepredvidljivost dogañaja koji izazivaju štetne posljedice. Tu 

nepredvidljivost treba shvatiti tako što se ne može sa sigurnošću da 

zna da li će odreñeni dogañaj nastati ili ne u toku vršenja odreñene 

privredne aktivnosti, a i ako nastane onda se unaprijed ne može da zna 

kojeg će intenziteta takav dogañaj da bude. Iz ovoga proizilazi da pod 

rizičnim zajednicama treba razumjeti takve zajednice u koje se 

udružuju subjekti koji se osiguravaju protiv istih ili sličnih rizika. Tako 

se rizične zajednice javljaju kao osnovne ćelije osiguranja u okviru 

kojih se vrši tzv izjednačenje rizika. Veće rizične zajednice razumljivo 

su poželjne jer omogućavaju da se uz umjerene premije postigne 

pokriće nastalih šteta. Veličina rizične zajednice zavisi od portfelja 

osiguranja te rizične zajednice. Pod portfeljom osiguranja opet, 

podrazumjeva se skup homogenih rizika koje je osiguratelj formirao u 

okviru jedne rizične zajednice. 

Sredstva za pokriće štetnih dogañaja u osiguranju sačinjavaju tzv. 

fondove osiguranja. Fondovi se u prvom redu formiraju od premija 

osiguranja, ali mogu i iz drugih izvora kao npr. doprinosa i dotacija. 

Sredstva fondova osiguranja djele se na sredstva tehničke premije, 

rezerve sigurnosti, sredstva preventive i režijska sredstva. Sredstva 

tehničke premije su sredstva koja u toku jedne kalendarske godine 

služe za pokriće vanrednih, izuzetno velikih šteta. Visina sredstva 

rezerve sigurnosti mora se pravilno planirati i ona se prenose iz godine 

u godinu. Kod osiguranja života rezerve sigurnosti nazivaju se 

matematičke rezerve. Sredstva preventive služe za aktivnosti 

osiguravajućih organizacija u pravcu sprečavanja da do štete doñe. 

Tako npr. u materiji osiguranja od požara osiguravajuće organizacije iz 

tih sredstava mogu vatrogasnim društvima da kupuju vatrogasna kola i 

druga protivpožarna sredstva i time se postiže cilj da se bolje i 

efikasnije požari sprečavaju. Režijska sredstva izdvajaju se u 

odreñenom manjem procentu za rad stručnih službi osiguranja. 

Saosiguranje i reosiguranje su posebni oblici osiguranja putem kojih se 

vrši pokriće velikih rizika. 

56

Saosiguranje predstavlja meñusobno horizontalno povezivanje 

osiguratelja koji preuzimaju po jedan dio vrijednosti osigurane 

imovine, odnosno osiguranih sredstava. Npr. tri zajednice osiguranja. 

Odnosno tri rizične zajednice, mogu zajedno da pokriju jedno 

osiguranje i to na način što bi svaka od tih zajednica preuzela bilo po 

1/3 rizika u pitanju ili bi se podjela meñu njima vršila po bilo kojoj 

drugoj srazmjeri. 

Reosiguranje je posebno značajan institut u organizaciji osiguranja i 

predstavlja meñusobno vertikalno povezivanje pojedinih osiguratelja, 

odnosno rizičnih zajednica. Suštinski kroz reosiguranje vrši se 

osiguranje osiguratelja, kod drugog, po pravilu finansijski jačeg 

osiguratelja. Zbog toga pored postojanja ugovora o osiguranju, postoji 

i ugovor o reosiguranju koji se zaključuje izmeñu osnovnog 

osiguratelja i reosiguratelja odreñenih vrijednosti. Kao i saosiguranje, 

tako i reosiguranje od posebnog je značaja za osiguranje imovine 

velike vrijednosti, pa do posebnog izraza dolazi u privredi uopšte, a 

posebno u transportu kod osiguranja transportnih sredstava, kao što su 

npr brodovi ili vazduhoplovi. Saosiguranje i reosiguranje meñusobno 

se ne isključuju. 

Saglasno oblastima, odnosno imovinskim vrijednostima kojima se 

pruža ekonomska zaštita putem ugovora o osiguranju, osiguranje se 

uobičajeno dijeli na osiguranje imovine, osiguranje lica i transportno 

osiguranje. Po tom principu organizovane su i rizične zajednica, kako 

kod osiguravajućih organizacija u svijetu, tako i kod nas, s time što 

ako se ovo želi preciznije izraziti, onda se mora voditi računa da ima i 

drugih rizičnih zajednica koje se formiraju po drugim posebnim 

kriterijumima kao što su npr. rizične zajednice za ratna osiguranja ili 

rizične zajednice za osiguranja od odgovornosti, koje opet imaju svoje 

specifične izraze i organizacione forme u transportu, a posebno u 

pomorskom osiguranju. 

Rečeno je da je osiguranje ugovorne prirode, odnosno da se pravno 

izražava kroz ugovor o osiguranju. Ugovor o osiguranju zaključuje se 

izmeñu osiguravača ili osiguratelja ( u upotrebi je i jedan i drugi izraz, 

a radi se o organizacijama ili pojedincima koji se bave osiguranjem) i 

ugovarača osiguranja. Saglasno tom ugovoru osiguratelj se obavezuje 

da ugovaraču osiguranja uz plaćanje odreñene naknade koja se zove 

premija, izvrši pokriće protiv ugovorenih rizika (ili protiv svih rizika 

za odnosnu vrstu osiguranja) i da u momentu ostvarenja osiguranog 

slučaja njemu ili licu koje on odredi, odnosno licu koje u trenutku 

ostvarenja osiguranog slučaja ima interes na osiguranom predmetu, 

isplati ugovorenu osiguranu štetu, odnosno nadoknadi štetu saglasno 

uslovima osiguranja. Sa time ko može da bude osiguratelj već smo se 

upoznali, a ugovarač osiguranja je fizičko ili pravno lice koje sa 

osigurateljem zaključuje ugovor o osiguranju. Ugovarač osiguranja je 

najčešće ujedno i lice koje ugovorom o osiguranju osigurava 

sopstvenu imovinu, odnosno sopstveni imovinski interes, ili život ili 

57

zdravlje ako se radi o osiguranju lica, ali to uvijek ne mora da bude 

slučaj. Ukoliko ugovarač osiguranja zaključuje osiguranje za sebe, 

onda je on ujedno i osiguranik po tom ugovoru o osiguranju, meñutim 

ako to nije slučaj, osiguranik je neko treće lice i osiguranje se javlja 

kao ugovor u korist trećeg lica. To treće lice može da bude unaprijed 

poznato, jer ga je odredio ugovarač osiguranja, ali i ne mora. Tako npr. 

u transportnim osiguranjima čest je slučaj da se zaključuje osiguranje 

robe u transportu bez odreñivanja osiguranika koji će se tek kasnije 

znati. Takva osiguranja poznata su kao osiguranja „za račun koga se 

tiče“. Ipak treba istaći da se suštinski kod ugovora o osiguranju uvijek 

pojavljuje i osiguranik kao ugovorna stranka. To je ono lice koje u 

trenutku ostvarenja osiguranog slučaja može da dokaže da ima interes 

na osiguranom predmetu i koje sledstveno ima pravo od osiguratelja 

da zatraži nadoknadu nastale štete. 

Ugovor o osiguranju je po pravilu neformalan ugovor i za njegovo 

zaključenje ne traži se posebna forma. Meñutim, odmah treba reći da 

kod svih vrsta osiguranja dolazi do izdavanja pismene isprave u vezi 

sa zaključenim ugovorom i da je taj pismeni dokument polisa 

osiguranja. Neformalnost ugovora prirodna je i potrebna za mnoge 

vrste osiguranja u privredi, a posebno za transportna osiguranja. U 

praksi često dolazi do zaključenja ugovora o osiguranju preko telefona, 

pa se onda smatra da je datum zaključenja ugovora datum obavljenog 

telefonskog razgovora. Ipak, odreñeni ugovori o osiguranju i to oni na 

koje se primjenjuje Zakon o obligacionim odnosima, formalnog su 

karaktera, jer Zakon odreñuje da se ugovor smatra zaključenim kada 

ugovorne strane potpišu polisu osiguranja ili dokument koji se zove 

list pokrića i koji prethodi izdavanju polise osiguranja. Meñutim i u 

tom slučaju od pismene forme u svemu ne zavisi postojanja ugovora, 

već se on može dokazivati i na druge načine, a polisa osiguranja je 

samo osnovno dokazno sredstvo. 

Posebna pažnja poklanja se pravnoj prirodi ugovora o osiguranju. 

Naime, u pravnoj teoriji uvijek se postavlja pitanje da li je ugovor o 

osiguranju aleatorni ili komutativan ugovor. U jugoslovenskoj pravnoj 

literaturi skoro bez rezerve se usvaja gledište da se radi o aleatornom 

ugovoru. Meñutim, i pored toga čini se da je ispravnije da se prihvati 

stanovište da je to komutativan ugovor, jer su ipak prestacije 

ugovornih strana unaprijed odreñene. Takvom shvatanju u prilog treba 

posebno istaći činjenicu da ukoliko se kod ugovora o osiguranju 

dokaže da se radi o osiguranju protiv nepostojećih rizika, onda se 

smatra da osiguranja i nema, te da se duguje povraćaj premije 

osiguranja. Uostalom, cjelokupna djelatnost osiguranja, pa samim time 

i ugovor o osiguranju, usmjereni su na restauraciju poremećenih 

materijalnih vrijednosti u društvu, iz čega proizilazi da je ugovor o 

osiguranju po svojo pravnoj prirodi ugovor o naknadi štete. 

Obeštećenje se ističe kao osnovni princip svih imovinskih osiguranja. 

58

Dokument služi kao dokaz o zaključenom ugovoru o osiguranju jeste 

polisa osiguranja. U polisi osiguranja sadržani su i uslovi ugovora o 

osiguranju.Polisa osiguranja je formalna isprava, meñutim nema 

karakter hartije od vrijednosti. Po svojoj pravnoj prirodi polisa se 

označuje kao isprava o dugu i legitimacioni papir. 

Polisa osiguranja sadrži ime ugovarača osiguranja, označenje 

osiguranog predmeta, vrijednost na koju se vrši osiguranje ili kako će 

se ta vrijednost utvrditi, rizike protiv kojih se osiguranje vrši,uslove 

osiguranja i potpis osiguratelja. 

Pored zakonskih propisa za prava osiguranika iz ugovora o osiguranju 

i za obaveze osiguratelja od posebnog su značaja uslovi osiguranja. 

Jugoslovenski osiguratelji imaju Opšte uslove za osiguranje imovine i 

lica i posebne uslove za mnoge vrste osiguranja. Kod tumačenja 

ugovora o osiguranju treba imati u vidu da prvenstvo za primjenu ima 

sve ono što je dogovoreno meñu samim ugovornim strankama i unijeto 

u polisu osiguranja, zatim primjenjuju se odredbe iz posebnih uslova 

osiguranja, a tek onda odredbe opštih uslova i zakonske odredbe, s 

time da odredbe niti posebnih uslova, a niti opštih, ne smiju biti u 

suprotnosti sa onim zakonskim odredbama koje su prinudne prirodi. 

Kod onih osiguranja koja su više povezana sa potrebom reosiguranja u 

inostranstvu, a posebno kod transportnih i pomorskih osiguranja, u 

mnogome su u primjeni uslovi osiguranja koji važe na pojedinim 

velikim svjetskim tržištima osiguranja. Transportno i pomorsko 

osiguranje u Jugoslaviji najviše se ravna i ugovori o toj vrsti 

osiguranja zaključuju saglasno uslovima osiguranja koji važe na 

Londonskom tržištu osiguranja. A osiguranje pomorskih brodova i 

meñunarodno osiguranje robe u transportu postoje i meñunarodni 

uslovi osiguranja, koji su doneseni u okviru organizacije UN. 

109. PRIJEVOZ STVARI SA VIŠE 

PREVOZILACA 

Pod pojmom prevoza stvari sa više prevozilaca podrazumjevamo one 

prevoze kod koji se prevoz vrši sa više vozara. To je objektivna 

potreba savremenog prevoza stvari a posebno meñunarodnog prevoza. 

Kada se roba prevozi sa kontinenta na kontinent onda se obično prvo 

koristi željeznički ili drumski prevoz, pa zatim dolazi do pomorskog 

prevoza pa, opet ako se roba ima prevesti u unutrašnjost poslije 

pomorskog prevoza, potreba meñunarodnog prevoza i nekih drugih 

razloga može doći do toga da se roba prevozi jednom te istom vrstom 

prevoznog sredstva, ali od strane više vozara, gdje se takoñe javlja 

elemenat prevoza stvari sa više prevozilaca. 

U slučaju kada se prevoz vrši jednom vrstom prevoznog sredstva npr. 

samo željeznicom, samo kamionom, samo brodom itd, a da više 

vozara učestvuje u tom prevozu onda takvu vrstu prevoza nazivamo 

direktnom prevozom. 

59

Ako se pak prevoz vrši sa više vrsta prevoznih sredstava i logično 

samim tim od strane više vozara, onda takvu vrstu prevoza nazivamo 

mješovitim prevozom. 

Direktni i mješoviti prevoz pravno su karakteristični po tome što 

postoji potreba za ustanovljenjem meñusobne odgovornosti vozara u 

pitanju koji teret prevoze kao i njihove odgovornosti za izvršenje 

prevoza tereta prema primaocu. 

Vezano za mješovite prevoze kao značajno pravno pitanje postavlja se 

i pitanje izdavanja jedinstvene prevozne isprave. To je poseban slučaj 

kada se pomorski prevoz kombinuje sa nekom drugom vrstom 

prevoza, jer isprava koj se izdaje u pomorskom prevozu redovno je 

teretnica, a u drugim vrstama prevoza tovarni list. 

Zbog naprijed navedenog u okviru meñunarodne zajednice vršeno je 

više pokušaja da se ustanovi jedinstven pravni sistem za mješovite 

prevoze. Rad na ovom započet je još 1965 godine u okviru 

Meñunarodnog instituta za izjednačenje privatnog prava u Rimu, da bi 

kasnije bilo još nekoliko neuspjelih pokušaja, a onda je rad preuzet od 

strane Ujedinjenih nacija pa je konačno 1980 godine u Ženevi 

usvojena Konvencija Ujedinjenih nacija o meñunarodnom 

multimodalnom prevozu. Ovom konvencijom multimodalni prevoz 

uvodi se kao posebna vrsta meñunarodnog prevoza robe sa posebnim 

subjektima i pravnim režimom. Da bi došlo do primjene Konvencije 

zahtijeva se: da se transport robe vrši pomoću najmanje dva različita 

načina prevoza; da se mjesto preuzimanja robe i mjesto njene isporuke 

nalaze u različitim državama, i da se prevoz vrši na osnovu ugovora o 

multimodalnom transportu. Konvencija uvodi u život posebnog 

multimodalnog operatora (MTO) koji se pojavljuje kao subjekt ove 

operacije, a zatim jedinstvenu transportnu ispravu na cijelom 

prevoznom putu i jedinstveno utvrñivanje visine odgovornosti, bez 

obzira u kon dijelu transportnog puta do štete dolazi. 

110. LUČKO-TRANSPORTNI UGOVORI 

Morska ili riječna luka jeste saobraćajno središte u kome se 

meñusobno radi transporta roba sa pomorskim ili riječnim transportom 

povezuju druge vrste transporta roba sa pomorskim ili riječnim 

transportom povezuje druge vrste transporta, prvenstveno željeznički i 

drumski. Luka je privredno preduzeće specijalizovano da vrši krcanje i 

slaganje tereta u brod (ili tegljenice), iskrcaj iz broda, utovar i istovar 

iz jednog transportnog sredstva u drugo. U luci se vrši i skladištenje 

robe koja stiže radi ukrcaja ili nakon iskrcaja sa broda čeka na otpremu 

za krajnje odredište. 

Svi poslovi koje luka obavlja za pojedine naručioce obavljaju se na 

osnovu ugovora koji se zaključuju izmeñu luke i korisnika njenih 

usluga. Materija ovih ugovora kod nas nije zakonski regulisana budući 

60

da je te ugovore stvorila poslovna praksa, pa su oni regulisani putem 

opštih uslova poslovanja, tarifa i lučkih uzansi pojedinih luka. 

Na bazi poslova koje luka vrši oblikovale su se sljedeće vrste lučko 

transportnih ugovora: slagački ili kako se redovno u poslovnoj praksi 

naziva štivadorskih ugovor, ugovor o skladištenju u lučka skladišta, sa 

posebnim oblicima ovog ugovora skladište brod, skladište vozilo i 

ugovorom o smještaju tereta u obalna skladišta, pretovarni ugovor i 

ugovor s brodarom o korišćenju luke. Pored ovih ugovora kojima se 

regulišu pravni odnosi u vezi sa osnovnim uslugama koje luke pružaju 

nezaobilaznim lučkim uslugama smatraju se i usluge tegljenja i 

pilotaže, ali ovi ugovori izučavaju se u okviru pomorsko pravnih 

predmeta, pa su ovdje izostavljeni. 

Prilikom ukrcaja i iskrcaja tereta, odnosno utovara i istovara, u luci se 

vrši utvrñivanje količine tereta brojanjem, vaganjem, te utvrñivanjem 

njegovog identiteta i kvaliteta. Ovaj posao, a posebno utvrñivanje 

kvaliteta tereta, zahtjeva visoku stručnost, a i nepristrasnost u radu, pa 

ga kako kod nas, tako i u svijetu, obavljaju za to specijalizovane 

organizacije za kontrolu količine i kvaliteta robe (kontrolne kuće). 

Inače, treba ukazati da je utvrñivanje identiteta i količine tereta 

(brojanje i vaganje) redovni posao koji se vrši u luci i to najčešće, ako 

doñe do spora u vezi sa količinom. Ugovor o kontroli kvaliteta i 

količine više je vezan za osnovni ugovor o kupoprodaji, ali kako se i 

ova vrsta usluga najčešće pruža u lukama tako se i taj ugovor obrañuje 

povezano sa ugovorima koji se odnose na lučko poslovanje. 

110.1 Slagački (štivadorski) ugovor 

Slagački poslovi u luci su oni poslovi putem kojih se obezbjeñuje 

ispunjenje ugovora o prevozu robe morem, odnosno unutrašnjim 

plovnim putevima. To su najvažniji lučki poslovi za koje je zbog 

njihovog značaja bilo planirano da se zakonski regulišu kada se radilo 

na donošenju Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (Nacrt 

zakona obuhvatio je taj ugovor u čl 582 do 590) Meñutim, do 

usvajanja tih odredbi nije došlo ponajviše zbog protivljenja 

predstavnika najvećih jugoslovenskih luka.Ipak, danas te odredbe 

nacrta predstavljaju značajan putokaz kako treba da se reguliše i 

razumije slagački ugovor. 

Slagački ugovor se zaključuje na osnovu dispozicije (naloga) 

naručioca slagačkih usluga, a pravnu osnovu izvršenja sklopljenog 

ugovora i prava i obaveza stranaka u vezi s tim izvršenjem čine opšti 

uslovi poslovanja luke, tarifa i lučke uzanse. Predmet slagačkog 

ugovora, pa i slagački posao kao cjelina može se shvatiti uže i šire. 

Prema pomenutom nacrtu bilo je utvrñeno da se slagačkim poslovima 

smatra naročito: 

61

a) iskrcaj tereta s broda, odnosno plovila u more ili na obalu i 

njegov prevoz morem, vodom kopnom od broda do lučkog ili 

pristanišnog skladišta radi uskladištenja, ili do kopnenih 

prevoznih sredstava i utovar u ta sredstva; 

b) iskrcaj tereta u luci ili pristaništu iz kopnenih prevoznih 

sredstava, njegov prevoz u luci ili pristaništu kopnom, morem 

ili vodom od lučkih ili pristanišnih skladišta do broda ili 

plovila, ukrcaj tereta na brod ili plovilo i njegovo slaganje na 

brodu; 

c) prekrcaj tereta iz jednog plovila u drugo 

Ovim, širim, utvrñivanjem predmeta slagačkog ugovora obuhvaćeni su 

i poslovi skladište – brod i skladište – vozilo, kao i pretovarni ugovor, 

koji su u poslovnoj praksi utvrñeni kao posebni lučko-transportni 

ugovori. U užem smislu predmet slagačkog (štivadorskog) ugovora 

čine: 

a) ukrcavanje tereta na brod 

b) slaganje tereta u brodu i 

c) iskrcavanje tereta iz broda 

s time da svaka od ovih operacija posebno može da bude predmet 

slagačkog ugovora. 

Važna karakteristika slagačkog posla sastoji se u činjenici što slagač u 

okviru prevoznog ugovora vrši fizičke radnje, koje ne utiču na prava i 

obaveze stranaka iz prevoznog ugovora, na njihove odgovornosti i 

posebno na značajne pravne radnje, kao što su predaja i prijem tereta 

za koje se vezuje momenat prelaska rizika za slučajnu propast stvari 

izmeñu prodavca i kupca robe koja je predmet prevoza. 

Slagač (štivador) je stručna, specijalizovana organizacija za obavljanje 

ukrcaja, slaganje tereta u brod i iskrcaj tereta s broda. Otuda slagački 

ugovor po svojoj pravnoj prirodi je ugovor o djelu (locatio operis), pa 

se glavna slagačeva obaveza sastoji u profesionalnom (stručnom) 

izvršenju naručene usluge koju je u svemu dužan da izvrši prema 

dobijenom nalogu, upotrebom pažnje urednog slagača i prema svim 

pravilima njegove struke. Naručenu uslugu slagač je dužan da izvrši 

uredno i na vrijeme. Ako je vrijeme izvršenja usluge odreñeno 

ugovorom (utvrñene dnevne norme ukrcaja) onda je slagač dužan da se 

tih normi pridržava, a ako takvog ugovaranja nema onda je dužan da 

se pridržava normi ukrcaja/iskrcaja koje su za odgovarajući teret 

predviñene lučkim uzansama. 

Naručilac posla sa svoje strane, dužan je da omogući slagaču 

nesmetano vršenje usluge na način što će u u govoreno vrijeme i na 

ugovoreno mjesto (odreñeni lučki gat) postaviti brod spreman za 

krcanje, odnosno iskrcavanje, da preda slagaču plan 

krcanja/iskrcavanja, te druge dokumente (carinske, zdravstvene itd), 

kojima se obezbjeñuje nesmetani početak rada slagača. 

62

Naručilac je dužan da slagaču za izvršenu uslugu prati ugovorenu, 

odnosno tarifom predviñenu cijenu usluge i to je njegova osnovna 

obaveza iz ugovora o slagačkom poslu. 

Slagač je odgovoran za stručno i pravilno krcanje, slaganje i iskrcaj 

tereta. U načelu slagač prema naručiocu odgovara za ove svoje 

obaveze neograničeno i na osnovu tzv. objektivne (kauzalne) 

odgovornosti, što znači da se za postojanje obaveze naknade pričinjene 

štete ne traži postojanje krivice na strani slagača, već je dovoljna 

uzročna veza izmeñu slagačeve radnje, odnosno propusta i nastale 

štete. 

Po prihvaćenim načelima grañanskog i privrednog prava odgovornost 

u slučaju postojanja objektivne odgovornosti na strani nekog subjekta, 

u ovom slučaju slagača, isključuje se samo u slučajevima ako je do 

štete došlo uslijed: 

više sile u šta se ubrajaju posebno štrajk i izbijanje ratnih 

dogañaja 

požara i eksplozije nastalih bez krivice slagača 

štete koju teretu prouzrokuje drugi teret, ako nije posljedica 

 

lošeg slaganja 

šteta nastalih uslijed prirodnih svojstava tereta, nedostataka 

pakovanja i sličnih nedostataka tereta 

Ovim opšte priznatim usključenjima odgovornosti dodaju se i druga 

isključenja koja se redovno predviñaju opštim uslovima poslovanja 

slagača, ali dejstvo tih isključenja i njihovu opravdanost ocjenjuje sud 

u svakom spornom slučaju. 

Iz ugovora o prevozu robe morem za loše krcanje i slaganje odgovoran 

je brodar broda. Za tu svoju odgovornost on ima pravo da naknadu 

štete na teretu ograniči po jedinici tereta (koletu, paleti, kontejneru ili 

toni) do odreñenog novčanog iznosa koji je različit u raznim 

zemljama, ali treba da bude otprilike protuvrijednost za 200 engleskih 

funti, s time što u SAD ograničenje iznosi 500 USA dolara. Zbog toga 

i slagač, kada se njegova odgovornost direktno ili indirektno odnosi 

prema korisnicima prevoza ima pravo da se koristi ograničenjem 

odgovornosti na koje ima pravo i brodar. U tom slučaju isti je i rok za 

potraživanje naknade štete bilo prema brodaru ili slagaču i iznosi 

godinu dana. 

Za slučaj meñusobne odgovornosti izmeñu slagača i naručioca usluge, 

meñutim, ne važi ograničenje odgovornosti i slagač odgovara 

neograničeno, a rok zastarjelosti takvog potraživanja iznosi tri godine. 

110.2. Lučko skladištenje 

Meñu skladišnim poslovima lučko skladištenje je vjerovatno 

najrazvijenije. Lučko skladišni ugovor istovjetan je po svojim 

osobinama sa ugovorom o uskladištenju uopšte, ali ima i nekih svojih 

63

specifičnosti vezanih za lučko poslovanje. Ugovor o uskladištenju u 

lučka skladišta zaključuje se u tzv. indirektnim operacijama, pod čime 

se podrazumjeva da se teret ne iskrcava direktno iz broda u vozilo 

(drumsko vozilo ili željeznički vagon) i obratno, već se iz raznoraznih 

razloga izvjesno vrijeme zadržava u luci kada se po pravilu skladišti. 

Ugovor o lučkom uskladištenju zaključuje se na bazi date dispozicije 

za uskladištenje, što predstavlja ponudu, a ugovor se smatra 

zaključenim od trenutka kada je roba primljena u skladište. Što se tiče 

uslova ugovora oni su propisani opštim uslovima lučkih skladištara pa 

tako posmatrano ovi ugovori spadaju u ugovore po pristupu (adhezioni 

ugovori). 

110.3 Ugovor sa brodarem za 

uskladištenje (skladište-vozilo) 

Ovaj ugovor zaključuje primalac s lučkim skladištarom. Predmet 

ugovora je predaja tereta primaocu koji je prethodno uskladištio 

brodar. Kako ovaj ugovor ujedno predstavlja i primopredaju tereta, a 

primalac nije lice koje je ostavilo robu na skladištenje on mora uz 

dispoziciju za uskladištenje robe da priloži ispravu koja mu daje pravo 

raspolaganja tom robom, odnosno teretom (isprava „bez zapreke“, 

italijanski „nula osta“). 

Samostalnost ovog ugovora ogleda se u tome što primalac prema 

lučkom skladištaru ne može da ističe one prigovore koje bi mogao da 

istakne prema brodaru da je teret direktno od njega preuzeo. Može 

isticati samo one prigovore koji su vezani za stanje i količinu tereta, te 

lučkom skladištaru može uspješno da prigovara za to kao i za 

oštećenje, gubitak i manjak tereta, ako ovaj nije utvrdio stanje i 

količinu tereta, kada je isti preuzeo od brodara. 

110.4 Ugovor s brodarom za uskladištenje 

(skladište – brod) 

Na bazi ovog ugovora brodar preuzima teret od lučkog skladištara 

radi ukrcaja u brod, a ne direktno od krcatelja kako bi bilo da nije bilo 

prethodnog lučkog uskladištenja. Zbog toga, brodar se prilikom 

davanja dispozicije za uskladištenje mora lučkom skladištaru da 

legitimiše ispravom kojom ga krcatelj ovlašćuje da može raspolagati 

sa tim teretom radi ukrcaja. Da se ovaj ugovor razlikuje od ugovora o 

uskladištenju vidi se i po tome što brodar kao lice koje zaključuje taj 

ugovor sa lučkim skladištarom plaća samo usluge uskladištenja, do 

skladišnicu i ostale usluge do momenta zaključenja ugovora o 

uskladištenju plaća krcatelj. 

64

110.5 Ugovor o smještaju tereta u obalna skladišta 

Jedna od osobina ugovora o lučkom uskladištenju sastoji se i u 

potrebi razlikovanja da li se teret poslije iskrcaja odnosno radi ukrcaja 

skladišti u redovna skladišta koja postoje u luci ili u tzv. lučka obalna 

skladišta.Lučka obalna skladišta naime nijesu namijenjena za 

uskladištenje tereta koji treba duže vrijeme da leži u skladištu. Ta 

skladišta koriste se za prihvat tereta s broda, njegovog sortiranja i dalju 

otpremu. Teret se u takvim skladištima obično zadržava najviše do tri 

dana pa se ili otprema kopnenim prevoznim sredstvima ili se prenosi u 

redovna lučka, tzv. pozadinska skladišta. 

Pošto su ova skladišta u stvari mjesta za prihvat tereta onda se na 

njih ne bi u svemu trebao da primjenjuje pravni režim koji važi za 

lučkog skladištara kao javnog skladištara. Ovdje bi se luka pojavljivala 

u funkciji običnog čuvara, meñutim, pošto to nije regulisano 

pozitivnim propisima lučki skladištar treba da se strože odgovornosti u 

obalnim skladištima ogradi uslovima svoga poslovanja. 

110.6. Pretovarni ugovor 

Pretovarnim ugovorom luka se obavezuje da naručiocu usluge 

izvrši utovar ili istovar tereta iz kopnenih prevoznih sredstava (vagona 

ili kamiona) i da za to naplati posebnu naknadu. 

Ovom definicijom ograničen je predmet ovoga ugovora, meñutim, 

treba ukazati i na terminološku razliku jer se operacije koje su 

usmjerene prema brodu nazivaju ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj, a 

odgovarajuće manipulacije prema kopnenim prevoznim sredstvima i 

izmeñu njih utovar, istovar i pretovar. 

Naručilac pretovarnih usluga može da bude pošiljalac, krcatelj ili 

primalac, a pretovarne poslove u luci redovno obavlja lučka 

organizacija koja obavlja i slagačke poslove, dakle štivador. Obim 

operacije po ovom ugovoru što čini njegov predmet obuhvata istovar, 

stavljanje tereta pod čekrk broda i njegovo zakačivanje na tzv. brage ili 

otkačivanje i utovar u kopneno prevozno sredstvo. 

111. UGOVOR S BRODAROM O 

KORIŠĆENJU LUKA 

Ugovor o korišćenju luka ne spada meñu lučko transportne ugovore 

već se radi o ugovoru kojim se luka obavezuje da brodu ustupi dio 

operativne obale ili drugi dio luke u svrhu iskrcavanja ili ukrcavanja 

tereta ili putnika ili obavljanja bilo kojih drugih operacija, odnosno 

djelatnosti sa brodom ili drugim pomorskim plovilom, a brodar se za 

to obavezuje da mu plati naknadu koja je redovno utvrñena tarifom. 

65

Predmet ovog ugovora je davanje mjesta brodu u luci, dakle 

omogućava da brod u luci može da obavlja trgovačke operacije. 

Osnovno jeste obezbjeñenje pristupa operativnoj obali u luci, ali to 

može biti pristup i na plutaču, sidrište i slično. 

Posebna karakteristika ovoga ugovora sastoji se u obavezi luke da 

jednako postupa prema svim brodovima kod ulaska u luku i korišćenja 

sredstava u luci, pa iz tog razloga i naknada se utvrñuje tarifom kako 

se ne bi vršila diskriminacija meñu pojedinim brodovima, a posebno 

onih različitih zastava. 

Ovaj ugovor treba razlikovati od ugovora o zakupu obale. Zakup obale 

zaključuje se na duže vrijeme i to na primjer mogu za sebe da 

obezbjede pojedini linijski brodari, a samo korišćenje operativnih 

obala daje se samo dotle dok potreba za takvim korišćenjem traje. 

112. UGOVOR O KONTROLI ROBE I USLUGA 

Ovaj ugovor regulisan je u glavi 23 Zakona o obligacionim odnosima i 

to u članovima 847 do 858. Pored zakonskog naziva ovaj ugovor 

uobičajeno se naziva i ugovor o kontroli kvaliteta i količine robe. 

Saglasno zakonu utvrñuje se i pojam odnosno definicija toga ugovora. 

Prema zakonskoj definiciji ugovorom o kontroli robe jedna ugovorna 

strana koja se naziva vršilac kontrole obavezuje se da stručno i 

nepristrasno obavi ugovorenu kontrolu robe i izda sertifikat o tome, a 

druga strana koja se naziva naručilac kontrole obavezuje se da za 

izvršeni posao isplati ugovorenu naknadu. 

Predmet ovog ugovora sastoji se u kontroli robe koja se može sastojati 

u utvrñivanju identiteta, kvaliteta, kvantiteta i drugih svojstava robe. 

Ovaj ugovor zaključuje se neformalno i ako ništa nije rečeno kontrolna 

organizacija treba da izvrši uobičajenu kontrolu prema pravilima 

struke. Meñutim, vršilac kontrole u tom pogledu dužan je da postupa 

po nalozima naručioca kontrole i ako takvih naloga ima onda da 

kontrolu izvrši u obimu i na način kako se od naručioca zahtjeva. 

Kontrola se smatra izvršenom izdavanjem sertifikata o izvršenoj 

kontroli. Prava i obaveza stranaka u ugovoru se slobodno odreñuju ali 

po samom zakonu ništavne su one odredbe ugovora koje vršiocu 

kontrole nameću dužnosti koje bi mogle da utiču na nepristrasnost u 

vršenju kontrole ili na ispravnost sertifikata o izvršenoj kontroli. 

Vršilac kontrole dužan je da robu koju je naručilac predao radi 

obavljanja ugovorene kontrole čuva i obezbjedi od zamjene. Predane 

uzorke na bazi kojih se kontrola vrši dužan je da čuva najmanje šest 

mjeseci ukoliko posebno nije ugovoren kraći ili duži rok. Takoñe 

vršilac kontrole je dužan da o svim značajnim okolnostima u toku 

kontrole i čuvanja robe blagovremeno obavještava naručioca kontrole, 

a naročito o nužnim i korisnim troškovima učinjenim za njegov račun. 

66

Za obavljenu kontrolu i čuvanje robe vršilac kontrole ima pravo na 

ugovorenu, odnosno uobičajenu naknadu, a pored toga ima pravo i na 

naknadu svih nužnih i korisnih troškova koje je učinio na račun 

naručioca kontrole. Radi obezbjeñenja ugovorene ili uobičajene 

naknade i naknade nužnih i korisnih troškova vršilac kontrole ima 

pravo zaloge na robi koja mu je predata na kontrolu. 

Ugovor o kontroli robe po svojoj prirodi je ugovor o dijelu pa bi bilo 

prirodno da kontrolna kuća mora taj ugovor sama da vrši.Meñutim, 

praktični razlozi, a i činjenica što su sve kontrolne kuće na isti način 

profesionalne osposobljene i obavezane na nepristrasnost, daje pravo 

vršiocu kontrole da te poslove, ako se ukaže potrebnim ili korisnim, 

može da povjeri i drugoj kontrolnoj kući izuzev ako mu naručilac 

kontrole to nije izrazito zabranio. U slučaju povjeravanja kontrole 

drugome vršilac kontrole odgovara naručiocu za rad kontrolne kuće 

kojoj je kontrola povjerena. 

Poslovna praksa stvorila je i pojedine specijalne oblike kontrole a njih 

reguliše i naš zakon. Tu se radi o pravu da se kontrola robe vrši 

zajedno sa vršenjem pojedinih pravnih radnji i u odreñenim 

slučajevima da se kontola robe vrši sa garancijom. 

Ako o tome postoji izričiti nalog naručioca kontrole, vršilac kontrole je 

ovlašćen da pored izvršenja ugovorene kontrole vrši i pojedine pravne 

radnje u ime i za račun naručioca kontrole. Na primjer da za njegov 

račun vrši prijem robe i slično. Za takve dodatne usluge vršilac 

kontrole ima pravo na posebnu dodatnu naknadu. 

Kontrola sa garancijom može od strane vršioca kontrole da se daje za 

nepromjenjivost svojstava kontrolisane robe u ugovorenom roku. I za 

ovakvu vrstu usluge vršilac kontrole ima pravo na posebnu naknadu 

koja može biti ugovorenu ili uobičajena. 

Kao što je rečeno glavni posao kontrolnih kuća odnosi se na kontrolu 

količine i kvaliteta u prometu. Meñutim, vršenje kontrole može da se 

odnosi i na usluge ili stvari koje nisu namijenjene prometu. Ako se 

zaključi takav ugovor i kontroli i u tom slučaju stranke iz ugovora 

imaju ista prava i obaveze kao i kod kontrole robe. 

113. UGOVORI O OBLASTI TURIZMA 

Masovna ekspanzija turizma, kao najšire masovne razmjene ljudi, koji 

privremeno putuju i borave u raznim mjestima, dovela je do nastanka 

čitavog niza pravnih poslova. Pravni odnosi koji se uspostavljaju u 

domenu pružanja turističkih usluga mogu biti trojaki i to odnosi 

izmeñu korisnika turističkih usluga i turističke agencije, odnosi 

izmeñu davalaca turističkih usluga i turističkih agencija i odnosi 

izmeñu davalaca turističkih usluga i korisnika turističkih usluga. U 

zavisnosti od ovih odnosa razvila su se i tri osnovna ugovora u oblasti 

turizma i to: 

67

1. Ugovor o organizovanju putovanja 

2. posrednički ugovor o putovanju i 

3. ugovor o angažovanju ugostiteljskih kapaciteta 

113.1 Ugovor o organizovanju putovanja 

Ugovorom o organizovanju putovanja obavezuje se jedna ugovorna 

strana, organizator putovanja, da pruži turističku uslugu u toku 

putovanja drugoj ugovorenoj strani, putniku, a putnik se obavezuje da 

organizatoru putovanja plati ugovorenu cijenu. Usluge koje se pružaju 

ovim ugovorom su najčešće prevozne usluge, boravak, ishrana, 

troškovi boravka i razgledanje znamenitosti i sl. Kod ovog ugovora se 

pretpostavlja da su sve usluge dio cjeline i da se za njih plaća 

jedinstvena paušalna cijena. 

Osnovnu karakteristiku ugovora o organizovanju putovanja čini „skup 

usluga“ za koje se plaća skupna, paušalna cijena. Pod skupom usluga 

podrazumjevaju se najmanje dvije usluge koje čine jedan 

sinhronizovani uzajamni odnos i nisu samo izolovane usluge. Paušalna 

cijena je novčani ekvivalent jedinstvenog skupa usluga. Kada ne bi 

bilo tako, kada bi se radilo o zbiru usluga onda bi se govorilo o 

posredničkom ugovoru o putovanju. Kod ugovora o organizovanju 

putovanja organizator putovanja zaključuje s putnicima i davaocima 

usluga ugovore u svoje ime, bez obzira na to da li sam izvršava 

pojedine usluge ili je njihovo izvršenje povjerio davaocima usluga. 

Bitno je kod ovog ugovora da skupu usluga koje su obuhvaćene 

programom putovanja odgovara samo jedan ugovorni odnos izmeñu 

organizatora putovanja kao prodavca i putnika kao kupca koji za 

paušalnu cijenu kupuje putovanje kao cijelinu, a ne pojedine usluge od 

kojih se ono sastoji. 

Ugovorne stranke kod ovog ugovora su putnik i organizator putovanja. 

Putnik može da bude svako fizičko lice. Organizator putovanja može 

da bude svako pravno lice koje je registrovano za vršenje turističkih 

djelatnosti (putničke agencije, autoprevozna preduzeća i sl). 

U poslovnoj praksi ovaj ugovor spada u adhezione ugovore čiji sadržaj 

čine opšti uslovi putovanja organizatora putovanja. 

Ovaj ugovor je u našem pravu neformalan, iako organizator putovanja 

ima obavezu da prilikom zaključenja ugovora izda potvrdu o 

putovanju. 

Potvrda o putovanju treba da sadrži: 

mjesto i datum izdavanja potvrde 

oznaku i adresu organizatora putovanja 

ime putnika 

mjesto i datum početka i završetka putovanja 

dužinu zadržavanja u pojedinim usputnim mjestima na 

putovanju 

68

neophodne podatke o prevozu, boravku i drugim uslugama 

koje su obuhvaćene ukupnom cijenom 

najmanji broj putnika potreban da bi došlo do realizacije 

putovanja 

ukupnu cijenu 

uslove koji moraju postojati da bi putnik imao pravo da traži 

raskid ugovora 

druge značajne podatke 

Izdavanje potvrde o putovanju i programa putovanja ne čine ovaj 

ugovor formalnim jer oni služe samo radi lakšeg dokazivanja sadržaja 

ovog složenog ugovornog odnosa i smanjuju mogućnost nesporazuma 

izmeñu stranaka. 

Potvrda o putovanju ima dejstvo dokaza o sadržini ugovora. Ako 

organizator putovanja ne izda potvrdu, odgovoran je putniku za svu 

štetu koju može zbog toga da pretrpi. 

Iz ovog ugovora proizilaze obaveze za organizatora putovanja i to: 

1. da se brine o pravima i interesima putnika 

2. da organizuje putovanje 

3. da pruži ugovorene usluge 

Osnovna obaveza organizatora putovanja je da se brine o pravima i 

interesima putnika u skladu sa dobrim poslovnim običajima, 

zahtjevima poslovnog morala, i da pri tome ispoljava pažnju dobrog 

privrednika. S tim u vezi organizator putovanja je dužan da putniku da 

sva potrebna obavještenja o uslovima korišćenja usluga, o kvalitetu 

prevoza i smještaja, o carinskim, monetarnim, sanitarnim i drugim 

propisima koji bi mogli da budu važni za ispunjenje ugovora. Takoñe 

je dužan da čuva kao poslovnu tajnu sve podatke o ličnosti putnika, 

njegovom prtljagu, saputniku i sl. U slučaju prekida putovanja, 

organizator putovanja je dužan preduzeti sve neophodne mjere u 

interesu putnika brinući se posebno o njegovom smještaju i povratku. 

Organizator putovanja je dužan da organizuje putovanje. Vezano sa 

tim on najprije mora sastaviti program putovanja. To podrazumjeva 

vršenje odreñenog broja usluga i njihov raspored po redu pružanja u 

funkciji organizovanog putovanja kao sinhronizovane cjeline. Veći 

broj usluga predviñenih programom putovanja neće izvršiti sam 

organizator već davaoci usluga. Organizator putovanja mora 

ispoljavati pažnju dobrog privrednika pri izboru davaoca usluga, jer 

odgovara za njihov izbor. Pri tome je dužan postupati po običajima 

profesije i tražiti najbolji kvalitet usluga, kao i davaoca koji će ih 

pružiti. Da bi sve to obavio organizator putovanja zaključuje 

pojedinačne ugovore sa hotelima, vozarima i sl, tj licima koja će 

sudjelovati u izvršenju organizovanog putovanja. 

Organizator putovanja dužan je da pruži ugovorene usluge na način 

kako je to predviñeno potvrdom o putovanju, odnosno programom 

putovanja. Zbog toga organizator putovanja mora da se pridržava svih 

tehničkih i pravnih standarda koji su vezani za izvršavanje pojedinih 

69

usluga, odnosno da vodi računa da ih se pridržavaju davaoci usluga. 

Primjera radi, ako je programom putovanja odreñen smještaj u hotelu 

A kategorije, dužan je pružiti putniku usluge koje su obuhvaćene tim 

standardom. 

Iz ugovora proizilaze i odreñene obaveze putnika i to: 

1. da organizatoru putovanja isplati ugovorenu cijenu 

2. da preduzima ugovorene i propisane radnje u cilju izvršenja 

putovanja i 

3. da se pridržava odgovarajućih propisa 

Osnovna obaveza putnika je da organizatoru putovanja plati 

ugovorenu skupnu tj. paušalnu cijenu za cijelo organizovano 

putovanje i to na način predviñen ugovorom. 

Prava i obaveze koje nastaju iz ugovora o organizovanju putovanju 

prožima meñusobno povjerenje i saradnja putnika i organizatora 

putovanja, što je neophodno za postizanje svrhe ugovora koja se 

sastoji u neometanom i urednom pružanju usluga obuhvaćenih 

programom putovanja. Zbog toga je putnik obavezan da preduzme 

radnje koje su neophodne za nastanak i odvijanje organizovanog 

putovanja. Sve radnje se ne mogu predvidjeti s obzirom na 

kompleksnost sadržaja i raznolikost predmeta ugovora. U svakom 

konkretnom ugovoru radnje putnika mogu biti veoma različite. Ipak, 

od putnika se uglavnom traži da dostavi organizatoru putovanja 

istinite i potpune podatke potrebne za organizovanje putovanja, a 

posebno lične podatke za pribavljanje prevoznih karata, rezervacija 

smještaja i potrebnih isprava za prelaz granice. Putnik je dužan da 

vodi brigu da njegove isprave i prtljaga ispunjavaju uslove predviñene 

propisima. 

Ugovor o organizovanju putovanja može prestati sporazumom 

stranaka, poništenjem i raskidom. 

Organizator putovanja je odgovoran na osnovu ugovora. 

113.2. Posrednički ugovor o putovanju 

Ovaj ugovor je posebna vrsta ugovora o organizovanju putovanja, pa 

se na njega primjenjuju pravila koja važe za ugovor o organizovanju 

putovanja. 

Posrednički ugovor o putovanju je ugovor kojim se posrednik 

obavezuje da u ime i za račun putnika zaključuje ugovore u oblasti 

turizma, koji proizvode pravno dejstvo prema putniku, kako bi se 

omogućilo putovanje ili boravak putnika u nekom mjestu, a putnik se 

za to obavezuje platiti posredniku odgovarajuću nagradu. 

Posrednik putovanja posreduje i zaključuje odreñene ugovore za 

račun putnika. Okvir pravnih poslova koje putnik može preduzeti 

preko posrednika putovanja vrlo je širok i obuhvata niz imenovanih i 

neimenovanih ugovora kojima je zajednička osobina što za predmet 

imaju neku od usluga koja omogućava da se ostvari putovanje ili 

70

oravak kao što su: ugovori o prevozu putnika, ugovori o hotelskim 

uslugama, ugovor o kampovanju i sl. Istim ugovorom može biti 

ovlašćen posrednik putovanja na pribavljanje organizovanog 

putovanja odreñenog organizatora putovanja, sa kojim će u ime i za 

račun putnika zaključiti ugovor o organizovanju putovanja. Posrednici 

su specijalizovana lica u oblasti turizma. 

Ovaj ugovor je neformalan. Posrednički ugovor o putovanju smatra se 

zaključenim kada se usaglase nalog i prihvat naloga, tj. kada su se 

stranke sporazumjele koji ugovor treba da zaključi posrednik 

putovanja u ime i za račun putnika i pod kojim uslovima. Posrednik 

putovanja izdaje putniku potvrdu prilikom zaključenja ugovora. 

Potvrda o putovanju sadrži podatke koji se odnose na putovanje, 

adresu i oznake organizatora putovanja, oznake posrednika putovanja, 

kao i podatak da on istupa u svojstvu posrednika. Ukoliko ne naznači 

da istupa u svojstvu posrednika smatra se da se radi o organizatoru 

putovanja. 

Zaključenjem posredničkog ugovora o putovanju izmeñu putnika i 

posrednika putovanja zasniva se obligaciono pravni odnos iz kojega 

proizilaze meñusobna prava i obaveze stranaka. Od posebnog je 

značaja obaveza posrednika putovanja da zaključi ugovore u ime i za 

račun putnika, čijim se izvršenjem ostvaruje cilj ugovora, pravni 

odnos obligaciono pravne prirode izmeñu putnika i davaoca usluge. 

Iz njega proizilaze obaveze za posrednika i to: 

1. izdavanje potvrde o putovanju 

2. postupanje po uputstvima putnika 

3. savjesno i stručni postupanje pri izboru trećih lica 

4. zaštita prava i interesa putnika u skladu sa dobrim poslovnim 

običajima 

5. davanje putniku potrebnih informacija 

6. čuvanje tajne iz privatnog života putniku 

Obaveze putnika iz ovog ugovora su da isplati posredniku naknadu i 

da mu da potrebna uputstva za izvršenje ugovora. 

113.3 Ugovor o angažovanju ugostiteljskih kapaciteta ( alotmanu) 

Ovaj ugovor zaključuje se izmeñu turističke agencije i ugostitelja. 

Ugovorom o alotmanu obavezuje se jedna ugovorna strana – ugostitelj 

da u odreñenom vremenu stavi na raspolaganje drugoj ugovornoj 

strani – turističkoj agenciji, odreñeni broj ležaja i odreñeni turistički 

objekt, da pruži ugovorene ugostiteljske usluge licima koja uputi 

turistička agencija i da plati turističkoj agenciji ugovorenu proviziju, 

dok se turistička agencija obavezuje da preduzima sve mjere radi 

popunjavanja kapaciteta ugostiteljskog objekta u ugovorenom obimu i 

da u utvrñenim rokovima obavještava ugostitelja da nije u mogućnosti 

popuniti ugostiteljske kapacitete, a isto tako da plati cijenu pruženih 

71

usluga ukoliko je koristila angažovane ugostiteljske i hotelske 

kapacitete. 

Ovaj ugovor spada u formalne ugovore, jer po našem pozitivnom 

pravu mora biti zaključen u pismenom obliku. Obično se ovim 

ugovorom stvara jedan duži poslovni odnos izmeñu turistička agencije 

i ugostitelja. Ako ništa drugo u ugovoru nije navedeno u pogledu roka, 

smatra se da je zakjlučen na godinu dana. Pogodan je za masovni 

turizam i dobija sve veći značaj u praksi. 

Iz ugovora o alotmanu proizilaze obaveze za turističku agenciju i to: 

1. da nastoji popuniti ugovoreni broj ležajeva u odreñenom 

objektu, odnosno da obavijesti ugostitelja da to ne može učiniti 

2. da izda upućenim putnicima posebnu pismenu ispravu 

3. da plati ugostitelju pružene ugostiteljske usluge 

Putnička agencija je dužna da nastoji popuniti ugovorene kapacitete, 

odnosno na vrijeme obavijestiti da to nije u mogućnosti da uradi. 

Agencija je dužna da na vrijeme obavijesti ugostitelja o rokovima 

slanja gostiju: da mu pošalje tzv. rooming listu. Ukoliko ne može da 

popuni kapacitete, dužna je da u roku od 7-15 dana prije početka 

korišćenja usluga obavijesti ugostitelja da ne može da popuni 

ugovorene ležajeve. Ako ne popuni ugovorene ležajeve dužna je da 

ugostitelju nadoknadi štetu, koja obično iznosi 2/3 vrijednosti 

neiskorišćenih usluga. 

Putnička agencija koja je zaključila ugovor sa putnikom, prije nego što 

ga uputi ugostitelju dužna mu je izdati turističku uputnicu ili tzv. 

vaučer. Vaučer je pismena isprava izdata od strane agencije, koja 

sadrži nalog ugostitelju da pruži putniku usluge koje su navedene u 

ispravi. Vaučer sadrži sljedeće podatke: naziv putničke agencije i 

ugostitelja, ugostiteljske usluge koje treba pružiti i ime putnika, 

odnosno broj putnika, ako se radi o grupi. Isprava je nepresnosiva, 

izdaje se putniku, a upućuje ugostitelju. Vaučer kao isprava ima 

višestruki značaj, njime se dokazuje da je zaključen ugovor, on je 

nalog ugostitelju i isprava na osnovu koje se vrši obračun pruženih 

ugostiteljskih usluga. 

S obzirom da je ugovor o alotmanu teretan ugovor cijena usluge je 

bitan elemenat ugovra, o kojem stranke treba da se saglase. Cijena je 

naknada koju dobija ugostitelj za ustupljeni ležaj i druge ugostiteljska 

usluge koje pruži putniku. Visina cijene je utvrñena po osobi dnevno, i 

to po pravilu za pansion ili polupansion. 

Osnovne obaveze ugostitelja iz ugovora o alotmanu su: 

1. da putničkoj agenciji stavi na raspolaganje odreñeni broj 

ležajeva u odreñenom objektu 

2. da pruži upućenim putnicima ugostiteljske usluge 

3. da plati putničkoj agenciji proviziju 

Na osnovu ugovora o alotmanu ugostitelj se obavezuje da će staviti 

putničkoj aganciji na raspolaganje odreñeni broj ležajeva u odreñenom 

vremenskom razdoblju. Ovu obavezu ugostitelja stranke u poslovnoj 

72

praksi ugovaraju tako da ugostitelj stavlja na raspolaganje radi 

korišćenja putničkoj agenciji odreñeni broj ležajeva sa naznakom vrste 

i broja soba, njihovog kvaliteta i objekta sa naznakom kategorije u 

kojima se nalaze. Ugostitelj ne može mijenjati sadržaj ili obim svoje 

obaveze niti može privremeno ili u cjelosti odustati od ugovora. Za sve 

vrijeme trajanja ugovora obavezan je držati na raspolaganju putničkoj 

agenciji ugovoreni broj ležajeva. 

Predmet ugovora su usluge ishrane i smještaja koje je ugostitelj 

obavezan pružiti putnicima. Ugostitelj je obavezan primiti, smjestiti i 

rasporediti putnike po „rooming listi“ putničke agencije, a ako nje 

nema na način upisan u vaučeru. Usluge koje ugostitelj pruža moraju 

svojim kvalitetom odgovarati opisu u ugovoru. 

Turistička agencija upućivanje putnika ugostitelju obavlja uz naknadu. 

Ugostitelj je dužan po ugovoru o alotmanu isplatiti putničkoj agenciji 

poviziju. Visina provizije utvrñuje se u vidu postotka ugovorom. 

114. UGOVOR O HOTELSKIM USLUGAMA 

Ugovor o hotelskim uslugama je ugovor kojim se hotelijer obavezuje 

da će privremeno pružiti gostu smještaj i druge srodne ugostiteljske 

usluge, a gost se obavezuje da će za to platiti naknadu. Kod ovog 

ugovora kao ugovorne stranke javljaju se gost i hotelijer. Gost može 

biti svako fizičko lice, bez obzira na to da li je samo zaključilo ugovor 

ili je to za njega učinilo neko drugo fizičko ili pravno lice. Hotelijer 

može biti svako pravno ili fizičko lice koje je ovlašćeno da se bavi 

pružanjem usluga smještaja i drugih srodnih dopunskih ugostiteljskih 

usluga. Hotelijeri objavljuju „kućni red“ kojim se utvrñuju u skladu sa 

poslovnim običajima, usluge, uslovi za njihovo pružanje i cijena. 

Po svojoj pravnoj prirodi „kućni red“ predstavlja opšte uslove 

postojanja i ponudu hotelijera. Zbog toga se ugovor smatra 

zaključenim kada hotelijer prihvati zahtjev gosta za smješatj sa 

odreñenim datumom. Danas se u poslovnoj praksi ovaj ugovor 

uglavnom zaključuje izmeñu odsutnih lica, pa se govori o ugovoru na 

osnovu potvrñene rezervacije. Za njega važi sve ono što je prethodno 

rečeno o zaključivanju ugovora izmeñu odsutnih lica. Zaključenju 

ugovora na osnovu rezervacije prethodi zahtjev za rezervaciju koju 

upućuje gost hotelijeru. Zahtjev može biti upućen pismeno, telefonom, 

telefaksom, telegramom, teleprinterom i uvijek mora sadržavati 

naznaku o vrsti ugostiteljske usluge, vremenu početka i prestanka 

korišćenja usluga i adresu stranke. Ako gost nije odredio rok u kojem 

hotelijer ima odgovoriti na zahtjev, smatra se da treba odgovoriti u 

roku od 24 sata, ako je zahtjev upućen pismom, a ako je upućen 

telegramom, telefaksom ili teleprinterom u toku istog dana kada je 

primio zahtjev.Troškovi obavještavanja padaju na račun gosta. 

Hotelijer je dužan prihvatiti zahtjev rezervacije u granicama svoji 

73

aspoloživih kapaciteta. Ugovor je neformalan i smatra se zaključenim 

kada naručilac primi potvrdu o prihvatanju zahtjeva za rezervaciju. 

Ako su stranke uslovile punovažnost ugovora plaćanjem avansa, 

ugovor se smatra zaključenim pod odložnim uslovom koji se ispunjava 

uplatom avansa, ili podnošenjem dokaza o uplati. 

Iz ugovora o hotelskim uslugama proizilaze obaveze za gosta 

1. da se koristi uslugama prema odredbama hotelskog reda i 

2. da plati hotelijeru ugovorenu cijenu 

Gost je obavezan da se pri korišćenju sobe i prostorija namjenjenih 

opštoj upotrebi ponaša kao „dobar gost“. To znači da svojim 

ponašanjem ne smije remetiti tišinu, red ili na bilo koji drugi način 

ometati druge goste u normalnom i uobičajenom korišćenju hotelskih 

usluga. Potvrda ove obaveze daje hotelijeru pravo na otkaz ugovora. 

Nadalje gost je dužan da se služi sobom, pažnjom brižljivog i urednog 

čovjeka, a po prestanku ugovora da je preda u stanju u kojem je 

primio. Uz to gost je dužan da se pridržava odredaba hotelskih pravila 

kojima se reguliše način i vrijeme korišćenja pojedinih usluga. Tako je 

npr dužan pri izlasku iz sobe ostaviti ključeva na recepciji uzimati 

obroke hrane u odreñeno vrijeme i sl. 

Osnovna je obaveza gosta da plati cijenu za pruženi smještaj i druge 

ugostiteljske usluge. Ako gost ne namiri cijenu smještaja i ostalih 

ugostiteljskih usluga hotelijer ima pravo retencije na stvarima gosta 

radi obezbjeñenja svojih potraživanja. 

Iz ugovora o hotelskim uslugama proizilaze i obaveze za hotelijera i 

to: 

da pruži smještaj i druge srodne ugostiteljske usluge 

da čuva stvari gosta 

da se stara o ličnosti gosta 

Osnovna obaveza hotelijera je da pruži gostu smješaj u vrijeme i na 

način kako je ugovoreno. Ako je ugovorena soba bez posebnih 

naznaka, hotelijer je ispunio svoju obavezu ako smjesti gosta u sobu 

koja odgovara kategoriji hotelskog objekta. Kada je ugovorena soba sa 

specifikacijom, hotelijer je dužan smjestiti gosta u sobu ugovorenih 

svojstava. Povreda te obaveze daje gostu pravo na naknadu štete. 

Sadržaj ugovora o hotelskim uslugama sadrži u sebi i brojne druge 

dopunske usluge čije ispunjenje treba da učini boravak gosta što 

udobnijim i ugodnijim. Vrsta i broj ovih usluga variria od kategorije 

hotela i sadržaja ugovora. 

Meñu posebne vrste ugovora o ostavi Zakon o obligacionim odnosima 

uvrstio je i ugostiteljsku ostavu, institut kojim je regulisana 

odgovornost hotelijera za stvari gosta. Naime hotelijer i drugi 

ugostitelji odgovaraju za nestatnak ili oštećenje stvari koje su gosti 

unijeli u njihove objekte. Hotelijer odgovara odgovara ograničeno do 

odreñene cifre. Meñutim, zakonom je predviñena i neograničena 

odgovornost hotelijera i to u tri slučaja: 1. za štetu nanjetu stvarima 

koje je gost predao na čuvanje hotelijeru, 2. za štetu nanjetu stvarima 

74

koje je hotelijer neopravdano odbio da primi na čuvanje, 3. kada je 

šteta na stvarima nastala krivnjom hotelijera ili lica za koja on 

odgovara. Hotelijer neće odgovarati za štetu nastalu na stvarima gosta 

ako je ona nastala uslijed više sile, uslijed nekog uzroka u samoj stvari, 

ponašanjem gosta ili ako gost ne prijavi štetu čim je otkrije. 

Hotelijer je obavezan da se stara o ličnosti gosta. Obaveza staranja o 

ličnosti gosta proizilazi iz prirode i svrhe ugovora o hotelskim 

uslugama koje traže da kod pružanja smještaja i drugih pripadajućih 

usluga u prvom redu bude zaštićen fizički integritet gosta. Naime, 

usluge koje prima gost ne mogu biti istovremeno i izvor opasnosti za 

njegov fizički integritet. Iz ugovora proizilazi da je hotelijer dužan da 

gosta koji mu se povjerava okruži punom pažnjom i da mu pruži 

sigurnost i udobnost kako to iziskuje gostoprimstvo. Pri tome treba da 

ispolji pažnju „dobrog hotelijera“. 

115. UGOVORI O PREVOZI PUTNIKA I PRTLJAGA 

Pod ugovorom o prevozu putnika smatra se jedna stranka - prevoznik, 

obavezuje drugoj stranci – naručiocu prevoza, putniku obezbjediti 

prevoz do odreñenog mjesta i na vrijeme, odreñenim prevoznim 

sredstvom i na način predviñen ugovorom, a putnik za izvršenu uslugu 

prevoza plaća odgovarajuću naknadu, prevozninu. 

Ugovor o prevozu putnika je posebno regulisan u našem pozitivnom 

pravu prema vrsti saobraćaja, pa otud i različiti režimi pravnog 

regulisanja u pojedinim granama. Ugovora o prevozu putnika prati i 

prevoz prtaljaga, ali se prevoz prtljaga izdvaja posebnim načelima u 

regulisanju odnosa, s obzirom da se radi o posebnom objektu prevoza 

iako je to samo jedna od ugovorenih obaveza kod prevoza putnika. 

115.1. Ugovor o prevozu putnika i prtljage morem i unutrašnjim 

vodama 

Ovim ugovorom brodar se obavezuje naručiocu prevoza da će izvršiti 

prevoz jednog ili više putnika, a naručilac da će platiti brodaru 

prevozninu. 

Brodar je lice koje zaključuje ugovor o prevozu, ili u čije se ime 

ugovor zaključuje. Naručilac je lice kojem se brodar obavezuje izvršiti 

prevoz. Najčešće je naručilac putnik, ali u praksi to može biti i 

turistička agencija. 

Najvažnija obaveza brodara iz ovog ugovora je da čuva tjelesni 

integritet putnika. Pod tim se misli da obezbjedi putniku minimum 

konfora na brodu, da mu obezbjedi hranu i sl. Zakon o pomorskoj i 

unutrašnjoj plovidbi propisuje dužnost da izda putniku putnu kartu, 

75

ako to putnik zahtjeva. Putna karta je dokaz da je ugovor o prevozu 

zaključen. 

Putna karta u prvilu nije prenosiva, a može glasiti na ime i na 

donosioca. Putna karta na ime se ne može prenjeti na drugo lice bez 

pristanka brodara. Ne može se prenjeti ni putna karta na donosioca, 

ako je putovanje već započelo, a brodar nije odobrio prenos. 

Putnik ima pravo da se ukrca na brod i bez putne karte, ali je dužan da 

se javi zapovjedniku broda odmah nakon ukrcaja i da plati kartu od 

luke ukrcaja do luke iskrcaja. Ukoliko ne postupi tako dužan je platiti 

dvostruki iznos putne karte. Visina prevoznine utvrñuje se ugovorom, 

tarifama brodara ili poslovnim običajima. 

Putnik ima pravo da odustane od ugovora. Po našem zakonu moguće 

su dvije situacije i to kada putnik samovoljno izjavi da odustaje od 

ugovora i kada putnik odustane uslijed odreñenih okolnosti koje se 

odnose na zakašnjenje početka putovanja ili na njegov prekid koji 

potraje duže vrijeme. 

U prvom slučaju, putnika čija putna karta glasi na ime ima pravo da 

traži od brodara da mu vrati prevozninu, ako je o odustanku od 

putovanja obavjestio brodara šest sati prije početka putovanja u 

granicama jadranskog mora, odnosno tri dana prije, ukolko se radi o 

putovanju van tih granica. 

Putnik koji ima putnu kartu na donosioca ima pravo na povraćaj 

prevoznine bez obzira na granice plovidbe, ako je svoju namjeru da 

odustane od putovanja saopštio brodaru sat prije početka putovanja. 

Brodar ima pravo da zadrži 10 % prevoznine. 

U drugom slučaju putnik ima pravo odustati od ugovora o prevozu uz 

povrat prevoznine, uslijed odreñenih okolnosti koje postoje na strani 

brodara, odnosno ako putovanje ne započne sat poslije vremena 

odreñenog ugovorom ili redom plovidbe ako se radi o putovanju u 

granicama jadranskog mora, odnosno dvanaest sati ako se radi o 

putovanju van tih granica. Ako u toku putovanja nastupi prekid koji 

traje više od dvanaest sati u granicama jadranskog mora, odnosno tri 

dana van tih granica, putnik ima pravo, pod uslovom da nije kriv za taj 

prekid Zahtjevati: 

1. da ga brodar zajedno sa prtljagom preveze do mjesta odredišta 

ili 

2. da ga brodar zajedno sa prtljagom vrati u polaznu luku i da mu 

vrati prevozninu ili da odustane od ugovora i traži da mu 

brodar vrati prevozninu,ili 

3. da odustane od ugovora i traži da mu brodar vrati prevozninu 

Putnik je dužan tražiti povraćaj prevoznine u roku od tri dana i to u 

pismenom obliku. 

Brodar odgovara za štetu koja je nastala uslijed smrti ili tjelesne 

povrede putnika, za oštećenje, manjak ili gubitak prtljaga, kao i za 

docnju u prevozu putnika i predaji prtljaga. Odgovornost brodara se 

bazira na pretpostavljenoj krivici, što znači na samom postojanju štete. 

76

S obzirom da se radi o pretpostavljenoj krivici, on se može osloboditi 

odgovornosti dokazom da je do štete došlo krivicom putnika, drugog 

lica, uslijed slučaja ili više sile. Brodar odgovara na osnovu 

pretpostavljene krivice kada su smrt ili tjelesna ozlijeda putnika 

nastala zbog sudara, nasukanja, eksplozije, požara ili mana broda. U 

svim drugim slučaqjevima brodar odgovara na osnovu dokazane 

krivice, što znači da oštećeni putnik mora dokazati krivicu brodara. Po 

našem Zakonu brodar može ograničiti svoju odgovornost do granica 

utvrñenih zakonom. Pravo na ograničenje nema samo u slučaju ako se 

dokaže da je do štete došlo nemjerno ili krajnjom nepažnjom brodara, 

odnosno lica kojima se on u svom poslovanju služi. 

Rečeno je da prevoz prtljage predstavlja jednu od ugovornih obaveza. 

Pod prtljagom se misli na svaku stvar koja se prevozi na osnovu 

ugovora o prevozu putnika. Treba praviti razliku izmeñu prtljage i 

ručne prtljage. Ručna prtljaga je ona koju putnik nosi sa sobom. U 

našem pravu pravi se razlika kod odgovornosti izmeñu ručne prtljage i 

prtljage odnosno stvari koje je brodar primio na prevoz. Za ručnu 

prtljagu važe ista pravila o odgovornosti koja važe za tjelesni integritet 

putnika. 

Prtljaga se predaje na čuvanje brodaru u toku prevoza. Brodar je dužan 

na zahtjev putnika izdati prtljažnicu, koja može da glasi na ime i na 

donosioca. Prtljažnica je dokaz da je brodar primio prtljagu na čuvanje 

i prevoz. Nakon završetka putovanja može da se desi da se prtljag 

izgubi, pa je brodar dužan da ga čuva na trošak i rizik putnika ili da ga 

preda na čuvanje nekom trećem licu. Brodar se može osloboditi 

odgovornosti ako dokaže da se šteta desila uslijed radnji ili propusta 

putnika ili više sile. I ovu odgovornost brodar može ograničiti do 

granica predviñenih zakonom. 

115.2. Ugovor o prevozu putnika željeznicom 

Pod ovim ugovorom misli se na ugovor u kojem se prevoznik – 

željeznica obavezuje da uredno i na ugovoren način preveze putnika 

do odreñene uputne stanice, a putnika da plati prevozniku odreñenu 

prevozninu za izvršeni prevoz. Prevoznik je željeznica, a putnik svako 

lice koje na osnovu ugovora o prevozu ima pravo na prevoz, bez 

obzira da li posjeduje voznu kartu, koja nije uslov za punovažnost 

ugovora o prevozu putnika željeznicom, već samo dokaz da je takav 

ugovor zaključen. U praksi se prevoz putnika željeznicom najčešće 

reguliše zakonskom propisima, željezničkim tarifama ili opštim 

uslovima poslovanja, koji moraju biti objavljeni na uobičajen način. 

Opšta obaveza željeznice je da primi putnika na prevoz i da sa njim 

zaključi ugovor o prevozu. Od svoje obaveze željeznica se može 

osloboditi samo ako ne posjeduje raspoložive kapacitete ili ako je 

privremeno obustavljen željeznički saobraćaj. Željeznica na osnovu 

77

zakona ne smije zaključiti ugovor o prevozu sa licem koje boluje od 

neke zarazne bolesti. 

Takoñe ima pravo da isključi iz prevoza lice koje se ne pridržava 

javnog reda, a nema obavezu da mu vrati prevozninu. 

Osnovna obaveza željeznice iz ovog ugovora ja da uredno i 

blagovremeno preveze putnika do uputne stanice onom vrstom voza i 

u onom razredu, kako je to objavljeno u redu vožnje. U slučaju 

rezervacije željeznica je dužna putniku obezbjediti označeno mjesto u 

odreñenom vozu prema redu vožnje. Red vožnje mora biti istaknut na 

svakoj stanici. 

Putnik ima pravo da odustane od ugovora i da zahtjeva da mu se vrati 

prevoznina ako željeznica ne otpočne sa prevozom u vrijeme koje je 

odreñeno redom vožnje ili ugovorom. Putnik ima pravo da na uputnim 

stanicama prekida putovanje, za sve vrijeme važenja putne karte, a 

ukoliko nije iskoristio voznu kartu zbog prekida može zahtjevati da mu 

se srazmjerno vrati prevoznina, s tim što željeznica može zadržati 10 

% srazmjernog dijela. 

Ukoliko putnik bez svoje krivice u slučaju prekida putovanja, izgubi 

vezu za priključak, ili zbog nedolaska voza bude spriječen da produži 

putovanje, ima pravo zahtjevati od željeznice da ga prvim sljedećim 

vozom preveze do uputne stanice ili da ga zajedno sa prtljagom 

besplatno vrati u polaznu stanicu uz povrat prevoznine ili može da 

odustane od daljeg putovanja. 

Osnovna obaveza putnika je da plati prevozninu željeznici. Prevoznina 

se odreñuje ugovorom ili željezničkom tarifom. U željezničkom 

saobraćaju je pravilo da se prevoznina plaća unaprijed. Prevoznina je 

cijena vozne karte i obaveza je svakog putnika da je pribavi prije 

početka putovanja, odnosno pri ulazu u voz ako polazna stanica nema 

putničku blagajnu. 

Željeznica je odgovorna za štetu koja nastane zbog smrti, oštećenja 

zdravlja ili povrede putnika, kao i za štetu zbog prekida putovanja i 

zadocnjenja u prevozu. Da bi željeznica bila odgovorna za štetu uslijed 

smrti, oštećenja zdravlja ili povrede putnika, zakonodavac pravi 

razliku s obzirom da li je šteta nastala za vrijeme ulaska putnika u voz, 

dok se nalazio u vozu ili uslijed nekog vanjskog uzroka koji se nije 

mogao ni predvidjeti ni izbjeći. Samo u ovom posljednjem slučaju 

željeznica se može osloboditi odgovornosti. Željeznica može ograničiti 

svoju odgovornost, osim u slučaju da je šteta prouzrokovana namjerno 

ili iz krajnje nepažnje. U slučaju da je šteta nastupila kao posljedica 

prekida putovanja ili docnje u prevozu, željeznica se može osloboditi 

odgovornosti ako dokaže da šteta nije nastupila njenim namjernim 

ponašanjem ili krajnjom nepažnjom. Putnik može u roku od 15 dana 

željeznici podnijeti pismenu reklamaciju, ili u roku od 30 dana tužbu 

sudu, ako na reklamaciju ne dobije odgovor. 

Putnik ima pravo na besplatan prevoz ručne prtljage. Željeznica je 

dužna nadoknaditi putniku štetu zbog gubitka ili oštećenja ručnog 

78

prtljaga, ako je šteta nastupila njenom krivicom. Može se osloboditi 

odgovornosti ako dokaže da je šteta prouzrokovana radnjom samog 

putnika ili uslijed vanjskog uzroka koji se nije mogao ni predvidjeti ni 

izbjeći ni ukloniti. Ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili iz krajnje 

nepažnje željeznica može ograničiti svoju odgovornost od zakonskih 

granica. Putnik je dužan podnijeti reklamaciju željeznici u roku od 30 

dana od dana završetka putovanja. 

115.3. Ugovor o prevozu putnika u drumskom saobraćaju 

Pod ovim ugovorom misli se na ugovor kod kojeg se drumski 

prevoznik obavezuje uredno i na ugovoren način prevesti putnika do 

odreñenog mjesta, a putnika se obavezuje da plati prevozniku 

odgovarajući naknadu, odnosno prevozninu za obavljeni prevoz. 

S obzirom na to ko zaključuje ovaj ugovor, da li direktno putnik ili 

naručilac prevoza , razlikuju se dvije vrste ovog ugovora. Drumski 

prevoz putnika reguliše se opštim uslovima poslovanja i tarifama 

drumskog prevoznika koje moraju biti obavljene na uobičajen način 

kako bi putnik mogao sa njima biti upoznat. 

Osnovna obaveza drumskog prevoznika je da primi na prevoz putnike 

i da sa njima zaključi ugovor o prevozu. Ove obaveze se oslobaña ako 

ne raspolaže slobodnim mjestima. Drumski prevoznik je obavezan da 

putnika uredno i blagovremeno preveze do odreñenog mjesta. Da bi 

putnik imao odreñeno mjesto u prevoznom sredstvu treba da izvrši 

rezervaciju. Ako je izvršena rezervacija, a prevoznik nije obezbjedio 

putniku odreñeno mjesto, odgovara za naknadu štete, po opštim 

pravilima o naknadi štete. Drumski prevoznik je dužan objaviti i 

pridržavati se reda vožnje. Putnik može da odustane od ugovora i prije 

početka putovanja, u domaćem saobraćaju dva sata prije, a u 

meñunarodnom šest sati prije. Pripada mu pravo na povrat prevoznine 

umanjene za 10 %, koji postotak pripada prevozniku. 

U slučaju prekida putovanja, za koji nije odgovoran, putnik ima pravo 

da zahtjeva da ga prevoznik svojim ili drugim pogodnim sredstvima 

preveze do mjesta opredjeljenja, ili da zahtjeva da ga prevoznik u 

primjerenom roku vrati na polazno mjesto i da mu vrati prevozninu, ili 

da odustane od ugovora i da zahtjeva da mu prevoznik vrati 

prevozninu. Osnovna obaveza putnika je da plati prevoznu kartu koja 

se odreñuje tarifama prevoznika ili ugovorom. 

79

Drumski prevoznik je odgovoran putniku za štetu koja je nastala zbog 

smrti, oštećenja zdravlja ili povrede putnika, kao i za štetu zbog 

prekida putovanja ili zadocnjenja. 

Da bi drumski prevoznik bio odgovoran za štetu putnik mora da se 

nalazi u vozilu, ili da je šteta nastala za vrijeme ulaska ili izlaska iz 

vozila. Prevoznik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je 

šteta nastala kao posljedica neke radnje putnika ili vanjskog uzroka 

koji se nije mogao ni izbjeći ni predvidjeti ni otkloniti. Prevoznik ima 

pravo da ograniči svoju odgovornost od zakonskog ograničenja, ako 

štetu nije prouzrokovao namjerno ili iz krajnje napažnje. Drumski 

prevoznik odgovara i za štetu koja je nastala kao posljedica prekida 

putovanja ili docnje u prevozu. Oslobaña se odgovornosti ako dokaže 

da za zadocnjenje nije kriv, jer je do njega došlo zbog uzroka koji nije 

mogao otkloniti ni pažnjom dobrog stručnjaka. 

Kod drumskog prevoza nije bitno za odgovornost da li prevoz kasni u 

polasku, veće zakašnjenje u dolasku. Prevoznik može ograničiti 

odgovornost na dvostruku cijenu prevoznine, u slučaju da za 

zakašnjenje nije kriv. Prevoznik je uz putnika dužan prevesti i prtljagu 

koju mu je putnik dao na prevoz. Prtljag se prevozi uz naknadu ili bez 

nje, ako je uračunata u voznu kartu. Prevoznik daje potvrdu o prijemu 

prtljage na prevoz. Putnik je dužan preuzeti prtlajg po završetku 

putovanja 

uz prezentaciju potvrde. U slučaju da putnik ne preuzme prtljag, 

prevoznik je dužan na trošak i rizik putnika čuvati prtljag, ili ga dati 

trećem licu na čuvanje. Za ručni prtljag putnika prevoznik odgovara, 

samo ako je šteta nastupila njegovom krivnjom. 

115.4. Ugovor o vazdušnom prevozu putnika 

Pod ovim ugovorom se podrazumjeva ugovor kod kojega se vazdušni 

prevoznik obavezuje da uredno i na ugovoren način preveze putnika 

od mjesta polaska do mjesta opredjeljenja, a putnik da plati prevozniku 

odreñenu prevozninu za izvršeni prevoz. Kao naručilac prevoza može 

da se pojavi putnik ili turistička agencija. 

Iz ugovora proizilaze obaveze vazdušnog prevoznika i to: 

1. da izvrši prevoz putnika za vrijeme koje je odreñeno ugovorom 

ili redom letenja 

2. da izda pojedinačnu ili grupnu putnu kartu 

Pravilo je da karta glasi na ime. Ona se ne može prenositi na drugo lice 

bez saglasnosti prevoznika. Putna karta služi kao dokazno sredstvo da 

je ugovor zaključen. Ona mora da sadrži mjesto polaska i mjesto 

opredjeljenja, vrijeme i datum polaska itd. 

Putnik ima pravo da odustane od ugovora prije početka letenja i to u 

domaćem saobraćaju 24 sata, a u meñunarodnom 48 sati. Vazdušni 

prevoznik mu je dužan vratiti prevozninu umanjenu za 10 %. Putnik, u 

80

posebno opravdanim slučajevima, može da odustane od ugovora i u 

toku izvršenja prevoza ili u kraćem roku od navedenog. 

U slučaju da se početak letenja u domaćem saobraćaju odlaže za više 

od dva sata, a u meñunarodnom 4 sata, putnik može odustati od 

ugovora i zahtjevati da mu se vrati prevoznina, ili zahtjevati da ga 

prevoznik svojim ili drugim vazduhoplovom preveze do mjesta 

opredjeljenja. Ukoliko putnik ne odustane od ugovora zbog 

zakašnjenja, prevoznik je dužan da mu na svoj trošak obezbjedi hranu i 

smješatj za odmor najduže 24 sata. Prevoznik se oslobaña ove obaveze 

ako je do odlaganja putovanja došlo uslijed akta upravne vlasti ili iz 

razloga za koje je odgovarao putnik. 

Vazdušni prevoznik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je 

preduzeo sve mjere da se šteta izbjegne ili da nije bio u mogućnosti 

preduzeti sve mjere. Inače može ograničiti svoju odgovornost do 

zakonskog ograničenja, osim ako je štetu prouzrokovao namjerno ili 

grubom nepažnjom. 

Putnik ima pravo, bez posebne naknade, prevesti svoj ručni prtljag. U 

pogledu obima, dimenzija i težine ručnog prtljaga postoje svjetski 

standardi i meñunarodni poslovni običaji. Opšti uslovi poslovanja 

sadrže precizne podatke o tome što se može smatrati ručnim prtljagom. 

Vazdušni prevoznik je odgovoran za ručni prtljag, samo ako putnik 

uspije dokazati da je do gubitka došlo krivicom prevoznika. Pravilo je 

da putnik sam čuva ručni prtljag i u načelu prevoznik za njega ne 

odgovara. Prevoznik može ograničiti svoju odgovornost, ako do štete 

na petljagu nije došlo namjerno ili krajnjom nepažnjom. 

U vazdušnom prevozu treba razlikovati registrovani prtljag koji je 

prevoznik dužan primiti i o tome izdati potvrdu. Takav prtljag podleže 

standardnim normama u pogledu težine i dimenzije. 

116. UGOVOR O LIZINGU 

Ugovorom o lizingu obavezuje se jedna ugovorna stranka – davalac 

lizinga da ustupi ugovorenu stvar na korišćenje i da obavi ugovorene 

radnje u vezi urednog privrednog iskorišćavanja te stvari drugoj 

ugovornoj stranki – primaocu lizinga, koja se obavezuje da za izvršenu 

uslugu plati ugovorenu naknadu. 

Ugovor o lizingu treba razlikovati od ugovora o zakupu, jer kod 

ugovora o zakupu zakupodavac se po proteku ugovorenog roka zakupa 

nikada ne lišava svojine na zakupljenoj stvari, do to kod ugovora o 

lizingu ne mora biti slučaj. Ugovor o lizingu treba razlikovati i od 

ugovora o kupoprodaji, jer kod kupoprodaje dolazi do prenosa svojine, 

dok to ne mora biti slučaj kod ugovora o lizingu. 

81

Osnovni cilj ugovora o lizingu je da omogući primaocu lizinga da 

privredno iskorišćava stvar koja mu je potrebna. 

U praksi postoje više vrsta ugovora o lizingu, a možemo ih podjeliti na 

osnovu sljedećih kriterija: 

1. prema osobinama lizing objekta 

2. prema trajanju ugovora o lizingu 

3. prema položaju u kojem se nalazi davalac lizinga 

Prema osobinama lizing objekta treba razlikovati: 

lizing potrošnih dobara (automobili, tv aparati i sl) 

investicioni lizing 

lizing upotrebljenih stvari 

Prema položaju davaoca lizinga treba razlikovati: 

lizing preko lizing društva 

koncern lizing 

proizvoñački lizing 

proizvodno finansijski lizing 

U našem pozitivnom pravu ovaj ugovor nije regulisan, pa se na njega 

primjenjuju pravila iz grañanskog prava i opšte uzanse za promet 

robom iz 54. Kod nas davalac lizinga može biti samo privredno 

preduzeće. Primalac lizinga može biti svako lice. Lizing stvar može 

biti svaka stvar koja se nalazi u prometu i koja se može ustupiti 

drugome na korišćenje. 

Iz ovog ugovora proizilaze odreñene obaveze za davaoca lizinga i to: 

da postupa kao svjestan i uredan privrednik 

da ustupa privredno korišćenje lizing objekta 

da uredno održava objekt lizinga i 

da prenese svojinsko-pravna ovlašćenja na primaoca lizinga 

Iz ugovora proizilaze i obaveze primaoca lizinga, i to: 

• plaćanje lizing rate (ugovorene naknade) 

• obaveza u pogledu iskorišćavanja lizing objekta 

• omogućavanje kontrole davaoca lizinga 

• povraćaj lizing objekta po proteku ugovorenog roka 

Ovaj ugovor prestaje urednim ispunjenjem obiju stranaka. Takoñe 

može prestati i prenosom svojine na primaoca lizinga ili jednostranim 

raskidom ugovora od strane davaoca lizinga zbog neodgovarajućeg 

iskorišćavanja lizing objekta ili neurednog plaćanja lizing rate. 

117. UGOVOR O KNOW-HOW 

Ugovorom o know-how obavezuje se jedna ugovorna strana da 

prenese znanja i iskustva u pogledu tehnike i tehnologije, kao i 

poslovna i finansijska iskustva i znanja na drugu ugovornu stranu, a 

druga ugovorna strana se obavezuje da za to plati naknadu, kao i da 

znanja i iskustva stečena na osnovu ovog ugovora čuva po principima 

čuvanja poslovne tajne. 

82

Ugovor o know-how je tvorevina autonomnog privrednog prava, tako 

da ga zakonski propisi direktno ne regulišu, već kao izvor služe 

adhezioni i tipski ugovori i opšti uslovi poslovanja. Inače ovaj ugovor 

se najprije pojavio u SAD, a u Evropi se počeo zaključivati u većem 

obimu tek poslije drugog svjetskog rata. 

Odnosi koji se regulišu ovim ugovorom su vrlo složeni pa se za 

njegovo zaključivanje najčešće traži pismena forma. 

Ugovorom o know-how mogu se prenjeti tehnička, poslovna i 

finansijska znanja i iskustva. Bitno je da se zaključivanjem ugovora 

stiče pravo upotrebe tuñeg znanja i iskustva. Na taj način može da se 

pojača konkurentnost na tržištu. 

118. UGOVOR O FAKTORINGU 

Ugovorom o faktoringu vrši se realizacija knjigovodstvenih 

potraživanja od strane banaka. To je zapravo prodaja potraživanja 

banci od strane privrednih preduzeća, nakon koje prodavac nema više 

nikakvih ovlašćenja poslije prodatih potraživanja. Osnovni smisao 

zaključivanja ovog ugovora je da se malim privrednim preduzećima 

odmah obezbjede potrebna gotova novčana sredstva, jer se 

ostvarivanje potraživanja može ostvariti u relativno dužem 

vremenskom periodu u kojem je uvijek prisutan rizik naplate 

potraživanja. Ovaj ugovor predstavlja samostalan bankarski posao. 

Ugovor o faktoringu javio se u bankarskoj teoriji i praksi SAD krajem 

devetnaestog vijeka, odakle se počeo primjenjivati i u Evropi 

posljednje dvije decenije. Prvobitni oblik faktoringa javlja se u SAD 

kao komisiona prodaja evropskih, ili bolje rečeno engleskih 

proizvoñača tekstila. Američki uvoznik je kao faktor, pored komisione 

prodaje uvezene robe iz Evrope obezbjeñivao u svoje ime, a za račun 

evropskog komitenta realizaciju potraživanja prema američkim 

kupcima tekstila na veliko i malo. Kasnije se posao faktoringa javlja i 

u svim drugim privrednim djelatnostima i nije više specifičan samo za 

tekstilnu industriju. Na taj način faktoring je iz oblika poslovne 

saradnje prerastao u poseban sistem sa privrednim i pravnim 

obilježjima. 

Faktoring posao je tvorevina autonomnog privrednog prava, ili bolje 

rečeno autonomnog bankarskog prava. Najvažniji izvor prava za 

faktoring posao su opšti uslovi poslovanja faktoring društava. 

Postoje dvije osnovne vrste faktoring posla: 

1. pravi faktoring posao 

2. kvazi faktoring posao 

83

Kod pravog faktoring posla ostvaruju se tri osnovne privredne funkcije 

faktoringa i to: 

1. del credere funkcija ili funkcija osiguranja kredita 

2. uslužna ili upravljačka funkcija 

3. funkcija finansiranja 

Del credere funkcija omogućava prodavcu robe da se oslobodi rizika 

nemogućnosti naplate prodajne cijene za isporučenu robu. Ova 

funkcija omogućava komitentu faktora da ugovara sa kupcem plaćanje 

kupovne cijene u odreñenom vremenskom periodu poslije isporuke 

robe, jer tako pošto faktorov komitent lakše pronalazi kupca, kupci 

često od prodavca ili trgovca zahtjevaju kratkoročni kredit, koji može 

da da samo faktor. 

Uslužna funkcija, tj funkcija pružanja stručnih usluga u pogledu 

ostvarivanja potraživanja prema trećim licima, sastoji se u nizu 

uslužnih djelatnosti faktora u pogledu evidentiranja, knjiženja, 

bilansiranja i realizacije prenjetih potraživanja faktorovog komitenta 

na faktora. Uslužnom funkcijom faktorov komitent se oslobaña 

obavljanja niza stručnih poslova koji su često propisani zakonom. Na 

ovaj način posao je do kraja pojednostavljen za faktorovog komitenta, 

jer se cjelokupno poslovanje ostvaruje na način da se za svaku 

isporučenu robu zadužuje tekući račun faktora, tj konto faktora. Faktor 

obavlja grupisanje potraživanja prema uplati na kontu, prema vremenu 

dospjelosti, prema dužnicima, prema vrsti robe i sl. 

Funkcija finansiranja se sastoji u tome da faktor finansira svog 

komitenta do visine ugovorenih prodajnih cijena isporučene robe i to 

od trenutka isporuke robe pa do trenutka realizacije potraživanja 

prema trećim licima. 

Kod kvazi faktoring posla se ne ostvaruju sve tri osnovne privredne 

funkcije faktoringa, već samo jedna ili dvije. 

Posao faktoringa je vrlo povoljan oblik poslovne integracije i zbog 

toga ga treba stimulisati, iako kod nas još uvijek nisu u punoj mjeri 

afirmisani pojavni oblici ovog posla. 

119. UGOVOR O INŽINJERINGU 

Ugovor o inžinjeringu je ugovor kojim se regulišu odnosi prilikom 

izgradnje kompletnih objekata i isporuke kompletne opreme za te 

objekte, kao i prenos znanja i iskustva u vezi upotrebe i funkcionisanja 

opreme. 

U pravnoj teoriji je sporno da li je ugovor o inžinjeringu samostalan 

posao robnog prometa ili se radi o kombinaciji većeg broja postojećih 

ugovora, prvenstveno ugovora o grañenju i ugovora o kupoprodaji. S 

obzirom da u poslovnoj praksi ovaj ugovor dobija sve veći značaj, 

javljaju se i standardni i tipski ugovori, to se on često odreñuje i 

84

posebnim propisima, iako do sada ni u jednom zakonskom propisu 

ugovor o inžinjeringu nije posebno regulisan. 

Pod pojmom inžinjeringa podrazumjeva se izrada investicionog 

programa, izrada investicione tehničke dokumentacije, grañenje 

investicionog objekta, nabavka investicione opreme i stavljanje 

izgrañenog objekta u pogon. Ugovorom o inžinjeringu izvoñač radova 

u poslovnoj praksi preuzima i druge obaveze, kao npr obavezu 

osposobljavanja kadrova za upotrebu izgrañenog objekta i postrojenja, 

obavezu nadzora tehnološko-tehničkog procesa za odreñeno vrijeme 

itd. 

Ugovor o inžinjeringu se u praksi uvijek mora zaključiti u pismenoj 

formi da bi proizvodio pravno dejstvo, s obzirom na složenost odnosa 

koji iz njega proističu, kao i zbog velike vrijednosti predmeta ugovora 

i trajnosti ugovornih odnosa. 

120. UGOVOR O FRANŠIZMU 

Ugovorom o franšizmu obavezuje se jedna ugovorna strana-davaoc 

franšizinga da vrši periodične isporuke i pojedine privredne usluge, 

kao i da prenese svoje znanje i iskustvo u proizvodnji i poslovanju na 

drugu ugovornu stranu – primaoca franšizinga, a druga ugovorna 

strana se obavezuje da isplati naknadu za izvršene usluge. S obzirom 

da se zaključenjem ovog ugovora stvara duža poslovna saradnja, on se 

u praksi uglavnom zaključuje u pismenoj formi. 

Ovaj ugovor se najprije javio u poslovnoj praksi SAD, a kasnije se 

prenio i u Evropu. Njime se ostvaruje poseban oblik poslovne 

integracije koja je zasnovana na standardnim uslugama i na posebnom 

načinu standardizovanja robe. Davalac franšizinga osposobljava 

primaoca franšizinga za obavljanje utvrñene poslovne tehnologije. 

Primalac franšizinga obično ustupa davaocu franšizinga ugovoreni 

procenat ostvarenog prometa ili ostvarene dobiti kao nagradu. 

Ugovor o franšizingu je vrlo pogodan za mala trgovinska preduzeća jer 

ih davalac franšizinga svojim znanjem, iskustvom, isporukama i 

uslugama čini konkurentnijim na tržištu sa većim i jačim trgovinskim 

preduzećima. Davalac franšizinga na ovaj način širi svoju poslovnu 

mrežu. 

Kod ovog ugovora je bitno da se radi o davanju standardne usluge i o 

prodaji standardnih proizvoda, a da bi se to ostvarilo dolazi do prenosa 

znanja, iskustva i osposobljavanja kadrova za ostvarivanje osnovne 

privredne funkcije i stvaranje posebne vrste poslovne integracije. 

Postoje dvije osnovne vrste ugovora o franšizingu i to: 

1. robni franšizing kod kojega je bitno da se ostvaruje ugovoreni 

način prodaje standardizovane robe. Na osnovu ovakvog 

85

ugovora stiče se isključivo pravo prodaje odreñenih proizvoda 

na odreñenom tržištu 

2. Poslovni franšizing kod kojega se daju standardizovani način 

poslovanja i pružaju standardizovane usluge 

Ugovor o franšizingu je tvorevina autonomnog privrednog prava i u 

praksi je regulisan opštim uslovima poslovanja davaoca franšizinga. 

121. UGOVOR O LICENCI 

Ugovorom o licenci obavezuje se jedna ugovorna strana, davalac 

licence da drugoj ugovornoj strani, sticaocu licence, ustupi u cjelini ili 

djelimično, pravo iskorišćavanja pronalaska, tehničkog znanja i 

iskustva, žiga, uzorka ili modela, a druga ugovorna strana, sticalac 

licence, preuzima obavezu da za to plati davaocu licence ugovorenu 

naknadu. 

U našem privrednom pravu ugovor o licenci spada u imenovane 

ugovore jer je regulisan Zakonom o obligacionim odnosima iz 1978. 

Ovo je jedan od rijetkih ugovora u privredi koji spada u formalne 

ugovore, jer zakon za njegovu valjanost predviña da bude zaključen u 

pismenoj formi. 

Ovim ugovorom stvaraoci ekonomski iskorišćavaju rezultate svog 

stvaralaštva jer su njime regulisani odnosi izmeñu stvaraoca i subjekta 

koji privredno iskorišćava pronalaske stvaraoca. Jako je važno da se 

ovim ugovorom može prenositi iskorišćavanje prava industrujske 

svojine, a ne samo patenata i drugih oblika pronalazaka. Najčešći oblik 

ugovora o licenci sadrži obavezu prenosa i omogućavanje 

iskorišćavanja zaštićenog pronalaska. 

Postoje razni oblici stvaralaštva, a takoñe su raznovrsna i pravna 

pravila kojima se ostvaruje pravna zaštita stvaralaštva u pojedinim 

državama. Meñutim ipak su uglavnom dva najosnovnija oblika zaštite 

stvaralaštva i to zaštita pronalazaka i tehničkih unapreñenja i zaštita 

autorskih prava. Ugovorom o licenci pravno se reguliše iskorišćavanje 

tehničkih unapreñenja i pronalazaka, dok se autorska prava najčešće 

pravo regulišu putem izdavačkog ugovora. 

Ugovor o licenci se zaključuje izmeñu davaoca licence koji je najčešće 

sam stvaralac tj fizičko lice i sticaoca licence koji je najčešće privredni 

subjekt, a može biti ili pravno ili fizičko lice. Sticalac i davaoc licence 

mogu takoñe biti i strana lica. Kako bi se ovaj ugovor, a i zaštita 

uopšte što bolje ostvarila, osnovan je Evropski patentni zavod sa 

sjedištem u Minhenu. 

U pravnoj teoriji postoji veći broj kriterijuma na kojima se zasnivaju 

pojedine vrste ugovora o licenci. Možemo poći od unutrašnjeg robnonovčanog 

prometa u kojem ugovor o licenci može biti prostorno 

ograničen, ili neograničen. Kada je prostorno ograničen treba voditi 

računa da se tima ne narušavaju propisi o jedinstvenom 

86

jugoslovenskom tržištu. Prostorno ograničena mogućnost 

iskorišćavanja predmeta licence postoji samo ako je tako izričito 

ugovoreno. Najčešće je prostorno neograničena, u kom slučaju se 

odnosi na cijelu teritoriju naše zemlje. Ako ništa nije ugovoreno u 

pogledu teritorije, smatra se da je ona neograničena. 

Isključiva licenca postoji kada je ugovorom o licenci sticalac stekao 

isključivo pravo iskorišćavanja predmeta licence. Isključiva licenca se 

mora uvijek izričito ugovoriti, jer se u suprotnom neće smatrati 

takvom. Isključiva licenca naći da predmet licence može jedino da 

koristi sticalac licence, isključujući pri tome iz mogućnosti korišćenja 

čak i davaoca licence. 

Pojedine vrste ugovora o licenci se mogu utvrñivati u pogledu obima 

prenjetih ovlašćenja iskorišćavanja predmeta licence. Najčešće se ne 

prenose, ili se ne mogu prenjeti sva ovlašćenja u pogledu predmeta 

licence, jer to mogu biti i pojedina lična i neprenosiva ovlašćenja. 

Uvijek se pretpostavlja da se prenosi samo onaj obim ovlašćenja u 

pogledu iskorišćavanja predmeta licence koji je izričito ugovoren. Ono 

što nije ugovorom prenijeto na sticaoca licence i dalje predstavlja skup 

ovlašćenja davaoca licence. 

Pravilo je da se ugovorom o licenci može prenjeti iskorišćavanja 

patentiranog pronalaska, uzorka ili modela, samo u roku trajanja 

zakonske zaštite tih prava. Meñutim u okviru tog roka ugovor o licenci 

može sadržavati prenos iskorišćavanja predmeta licence za ugovorom 

predviñeno kraće vrijeme. Inače ugovor o licenci može biti vremenski 

ograničen ili neograničen, ali i kada je neograničen u suštini je 

ograničen na vrijeme trajanja zakonske zaštite predmeta licence. 

Može da postoji i podlicenca u slučaju da sticalac licence prenese 

stečena ovlašćenja na drugo lice. Podlicenca postoji samo ako je 

izričito ugovorena. Inače, podlicenca se pretpostavlja kod isključive 

licence, osim ako nije izričito suprotno ugovoreno. U svakom slučaju 

za davanje podlicence potrebna je dozvola davaoca licence. Ugovor o 

podlicenci se zaključuje izmeñu prethodnog sticaoca licence i novog 

sticaoca licence. U pravilu izmeñu novog sticaoca licence i davaoca 

licence ne postoji nikakav pravni odnos. 

Ugovor o licenci je dvostrani ugovor, pa iz njega proističu obaveze i 

prava za obje ugovorne strane na način da što je za jednu stranu pravo 

za drugu je obaveza i obratno. Obaveze davaoca licence iz ugovora o 

licenci su: 

1. obaveza prenosa iskorišćavanja predmeta licence 

2. obaveza davanja potrebnih uputstava i obavještenja 

3. obaveza garantovanja iskorišćavanja predmeta licence 

Osnovna ugovorna obaveza je obaveza prenosa iskorišćavanja 

predmeta licence, jer se ispunjenjem ove obaveza ostvaruje ekonomski 

cilj zbog kojega je sticalac licence i zaključio ugovor. 

Davalac licence mora preduzeti sve potrebne mjere radi omogućavanja 

ekonomskog iskorišćavanja predmeta licence. U praksi se to svodi na 

87

davanje potrebnih uputstava i obavještenja u pogledu predmeta 

licence. 

Obaveze sticaoca licence iz ugovora o licenci su: 

1. obaveza da iskorišćava predmet licence kako je to ugovoreno 

2. obaveza isplate naknade 

3. obaveza u pogledu podnošenja izvještaja 

Sticalac licence na osnovu ugovora o licenci stiče ovlašćenje 

iskorišćavanja predmeta licence na ugovoreni način, u ugovorenom 

obimu i u ugovorenim granicama. 

Ugovor o licenci spada u teretne ugovore, jer se uvijek zaključuje uz 

naknadu. Ovo je jako važno jer se naknada pretpostavlja i onda kada 

nije izričito ugovorena. Naknada se odreñuje na osnovu poslovnih 

običaja, posebno visina, vrijeme i način isplate i sl. 

Sticalac licence iskorišćava predmet licence koji pripada drugome i 

zbog toga ga mora obavjestiti o iskorišćavanju izvještajima, koji su 

posebno važni zato što se njima provjerava ispravno iskorišćavanje 

predmeta licence. 

Ugovor o licenci najčešće prestaje ispunjenjem ugovornih obaveza od 

strane davaoca i sticaoca licence. U slučaju da je ugovor zaključen na 

odreñeno vrijeme, on prestaje istekom ugovorenog vremena. Nadalje 

ugovor može prestati jednostranom izjavom volje davaoca i sticaoca 

licence, ako ništa nije ugovoreno. Takoñe do prestanka ugovora o 

licenci može doći u slučaju prestanka davaoca ili sticaoca licence. 

122. UGOVOR O GRAĐENJU 

Ugovorom o grañenju stvara se osnovna obaveza jedne ugovorne 

strane izvoñača radova, grañevinara, da izgradi odreñeni grañevinski 

objekt ili da izvrši odreñene grañevinske radove drugoj ugovornoj 

strani, a druga ugovorna strana, naručilac gradnje – investitor se 

obavezuje da obavi sve radnje kojima se omogućuje izvršenje 

grañevinskih radova i da za izvršene radove plati izvoñaču radova 

odreñenu cijenu. Izgradnja grañevinskog objekta ili samo odreñenih 

grañevinskih radova i plaćanje cijene za izvršene radove su bitni 

elementi ovog ugovora. Meñutim, pored tih elemenata postoji niz 

drugih nebitnih elemenata koji prizilaze iz zakonskih propisa. 

Sredstva za izgradnju grañevinskog objekta i investicioni program 

obezbjeñuje naručilac radova, ali postoje i takvi ugovori koji 

predviñaju da je to obaveza izvoñača radova. Vrlo blizak ugovoru o 

grañenju je ugovor o projektovanju. U praksi su česti slučajevi da se 

na osnovu ugovora o grañenju izvoñač radova obavezuje da pored 

grañevinskih radova napravi i odreñene projektantske usluge. U praksi 

kod ovih ugovora poseban značaj imaju opšti uslovi poslovanja 

grañevinskih preduzeća i standardni ugovori. Poseban značaj imaju 

meñunarodni opšti uslovi za izvoñenje grañevinskih radova iz 1957. 

88

Ugovor o grañenju je veoma složen posao robnog prometa. U ovom 

poslu učestvuje veliki broj lica sa različitim stepenom ovlašćenja i 

odgovornosti. Postoji više vrsta ugovora o grañenju. Oni se dijele po 

grañevinskom objektu koji se gradi ili po vrsti grañevinskih radova. 

Tako postoji ugovor o izgradnji stambenih zgrada, ugovor o izgradnji 

objekata društvenog standarda, ugovor o izgradnji poslovnih zgrada, 

ugovor o izgradnji fabričkih hala i sl. S obzirom na vrstu grañevinskih 

radova može biti ugovor o vršenju grañevinskih radova u užem smislu, 

rudarski radovi, geološki radovi, instalacioni, montažni i sl. Meñutim, 

od pravnog značaja je razlikovanje ugovora po tome da li izvoñač 

radova prihvaća obavezu izvršenja pripremnih radnji i prethodnih 

radnji ili ne, u kom slučaju je to obaveza naručioca radova. Pripremni 

radovi su oni koje je potrebno izvesti radi izgradnje investicionog 

objekta, i to ili prije početka grañenja ili u toku grañenja. Ugovori o 

grañenju mogu se razlikovati i prema načinu utvrñivanja cijene za 

grañevinske radove. Cijene se odreñuju na dva načina i to: na osnovu 

jediničnih cijena po vrsti i količini radova, koje se utvrñuju definitivno 

tek poslije izvršenih grañevinskih radova, i na paušalan način. 

Paušalna cijena se odreñuje unaprijed i odnosi se samo na ugovorene, 

a ne i na naknadne radove. To je ugovor o grañenju sa tzv klauzulom 

„pod ključem“, jer se simbolički ukazuje da se cijena odnosi na sve 

radove koji prethode predaji ključava naručiocu. 

122.1 Zaključenje ugovora o grañenju 

Da bi došlo do zaključenja ugovora o grañenju mora da se obavi niz 

radnji administrativno pravnog karaktera. Investitor mora prethodno da 

pribavi odobrenje za grañenje, tj grañevinsku dozvolu, potrebna 

finansijska sredstva za grañenje, da obezbjedi tehničku dokumentaciju 

i sl. U našem pravu se insistira na tome da su sredstva za gradnju u 

potpunosti obezbjeñenja. Ustupanje izgradnje se najčešće vrši preko 

javnog nadmetanja. Javno nadmetanje je obavezno kada se radi o 

javnim radovima. Uslove za ustupanje izgradnje propisuje investitor. 

Oglas o javnom nadmetanju, odnosno prikupljanju ponuda se mora 

objaviti. U oglasu je naznačen rok za slanje ponuda i visina kaucije za 

učestvovanje na nadmetanju, ako se ona traži. Kaucija obično iznosi 

10% vrijednosti investicionog objekta. O javnom nadmetanju se vodi 

zapisnik kojega potpisuju članovi komisije i prisutni ponuñači. 

Ukoliko javno nadmetanje ne uspije, onda se vrši prikupljanje ponuda. 

To je u stvari ograničeno nadmetanje koje je mnogo jeftinije. 

Ugovor o grañenju je jedan od rijetkih formalnih ugovora robnog 

prometa, jer da bi bio pravno valjan mora biti zaključen u pismenoj 

formi. Ugovor se smatra zaključenim kada se stranke usaglase o 

bitnim elementima i to potpišu. 

89

122.2. Obaveze izvoñača radova iz ugovora o grañenju 

Obaveze izvoñača radova su administrativno pravne i imovinsko 

pravne prirode. S obzirom da su obaveze admonistrativno pravne 

prirode detaljno regulisane zakonima, njih ne treba detaljno regulisati 

ugovorom, kao što je to slučaj sa imovinsko pravnim obavezama. 

Obaveze izvoñača radova su da prilikom izvoñenja radova postupa sa 

pažnjom dobrog privrednika, da obavi sve radove koji su predviñeni 

ugovorom i to na način odreñen ugovorom, da obavještava naručioca 

radova o svim značajnim dogañajima prilikom izvršenja ugovorenih 

radova, da se pridržava rokova za izvršenje radova, da vodi 

odgovarajuće knjige grañenja objekta, da obezbjedi gradilište i da 

osigura gradilište, da kontroliše kvalitetnost upotrebljenog materijala, 

plaćanje ugovorne kazne ako uredno ne izvrši u predviñenom roku 

grañevinske radove i da preda objekat investitioru. 

Prava izvoñača radova su da zahtjeva od investitora blagovremeno i 

uredno obavljanje svih zakonskih i ugovornih radnji kojima investitor 

omogućava izvoñaču radova obavljanje grañevinskih radova, pravo na 

ugovorenu cijenu, pravo da zahtjeva od naručioca radova da sprovede 

nadzor nad izvršenjem grañevinskih radova. 

Najčešći način prestanka ugovora o grañenju je ispunjenje ugovora. 

Do prestanka ugovora može doći i na osnovu naknadnog sporazuma 

stranaka ili zbog nemogućnosti ispunjenja koje može biti 

prouzrokovano prirodnim dogañajima, ekonomskim smetnjama ili 

zabranom dalje gradnje. 

90

GLAVA 10. INDUSTRIJSKA SVOJINA 

123. PRAVO INDUSTRIJSKE SVOJINE 

Pod industrijskom svojinom misli se na pravo pronalazača da 

isključivo primjenjuje i iskorišćava svoj pronalazak, pravo pronalazača 

uzoraka i modela stvorenih za oblikovanje industrijskih proizvoda da 

primjenjuje i iskorišćava svoj uzorak i model i pravo fabričkih i 

trgovačkih žigova, tj pravo fabrika da svoje proizvode, odnosno robu 

označavaju odreñenim žigom radi razlikovanja od robe drugih 

preduzeća. Prema tome, pod pravom industrijske svojine 

podrazumjeva se pronalazačko pravo, pravo uzorka i modela, pravo 

fabričkih i trgovačkih žigova i zaštita firme. 

Sam naziv industrijska svojina potiče iz francuskog prava. Prvi put je 

upotrebljen u Pariskoj konvenciji o zaštiti industrijske svojine 1833. 

Konvencija je novelirana 1900, 1911, 1934 i 1967. Jugoslavija je 

ratifikovala 1974. 

124. POJAM PRONALASKA 

Prema zakonskoj definiciji, pronalazak predstavlja novo rješenje 

odreñenog tehničkog problema koji se može primjeniti u industrijskoj 

ili kojo drugoj privrednoj djelatnosti. 

Da bi pronalazak uživao zakonsku zaštitu, mora da odgovara 

zahtjevima koje zakon postavlja. On prije svega: 

1. mora da je nov 

2. mora da predstavlja izvjesno rješenje odreñenog tehničkog 

problema i 

3. mora da je primjenjiv u industrijskoj ili kojoj drugoj privrednoj 

djelatnosti 

Od pronalaska valja razlikovati naučno otkriće koje se ne može zaštiti 

ti patentom. Naučno otkriće je utvrñivanje nekih postojećih, a do tada 

nepoznatih zakonitosti. Otkrivanje ljekovitog dejstva nekog lijeka je 

naučno otkriće, a način njegove industrijske proizvodnje u vidu robe je 

pronalazak. Smatraće se da je pronalazak nije nov ako je prije 

donošenja njegove prijave radi zaštite bio: 

1. u zemlji ili inostranstvu putem štampe ili na drugi način 

objavljen i opisan tako da su ga stručnjaci mogli upotrebiti 

2. u zemlji isti pronalazak javno upotrebljavan, izlagan ili 

prikazivan, da su ga stručnjaci mogli upotrebiti i ako je 

91

3. u zemlji ili inostranstvu bio izdat ili data zaštita u drugom 

obliku za isti pronalazak. 

124.1. Zaštita pronalaska 

Pronalasci se zaštićuju patentom. Podnošenjem prijave radi dobijanja 

patenta, odnosno izdavanjem patenta stiču se prava koja se utvrñuju 

zakonom. Prijavljeni ili patentom zaštićeni pronalazak može se 

iskorišćavati pod uslovima koji su predviñeni u zakonu i u skladu sa 

propisima kojima se reguliše pravo na proizvodnju i stavljanje 

proizvoda u promet. Pod iskorišćavanjem pronalaska podrezumjevaju 

se njegova primjena u proizvodnji i puštanje u promet predmeta 

izrañenih prema prijavljenom, odnosno patentom zaštićenom 

pronalasku, kao i svaka druga upotreba pronalaska u privredne svrhe. 

Pravo na iskorišćavanje prijavljenog ili zaštićenog pronalaska pripada 

prijaviocu, odnosno nosiocu patenta. Druga lica mogu iskorišćavati 

pronalazak samo na osnovu ugovora ili prinudne licence, ili ako je 

patent oduzet ili eksproprisan. Za iskorišćavanje pronalaska stvorenog 

u organizaciji važe posebne odredbe. 

124.2. Zaštita pronalaska u inostranstvu i iz inostranstva 

Zaštitu pronalaska u inostranstvu jugoslovenski grañani, organizacije i 

grañanska pravna lica mogu tražiti samo ako prethodno u zemlji 

podnesu prijavu radi dobijanja patenta. Pronalasci inostranih zemalja 

uživaju u pogledu zaštite pronalazaka ista prava koja po našem zakonu 

pripadaju jugoslovenskim grañanima ako to proizilazi iz 

meñunarodnih ugovora i konvencija ili iz primjene načela uzajamnosti. 

Postojanje uzajamnosti dokazuje lice koje se poziva na uzajamnost. U 

postupku pred jugoslovenskim sudovima i organima uprave pripadnici 

inostranih zemalja ostvaruju prava iz našeg zakona preko 

punomoćnika koji je jugoslovenski državljanin i koji se bavi 

zastupanjem u vidu zanimanja. Pojedine države su donijele, neke prije, 

a neke poslije zakone kojima su regulisale pitanje prava pronalazača, tj 

pitanje industrijske svojine. Tako je nastao pokušaj da se ovo pitanje 

jednoobrazno reguliše u meñunarodnim razmjerama, odnosno da se 

pristupi unifikaciji prava industijske svojine. Izmeñu tih 11 potpisnika 

nalazila se i ondašnja Srbija. Konvencija Pariske unije od 20. marta 

1883 godine za zaštitu industijske svojine revidirana je u Briselu 14 

decembra 1900. godine, u Vašingtonu 2 juna 1911 godine, u Hagu 6 

novembra 1925 godine, u Londonu 2 juna 1934 godine, u Lisabonu 31 

oktobra 1958 godine. Sredinom 1967 godine u Štokholmu je održana 

diplomatska konferencija radi osnivanja nove svjetske organizacije za 

cjelokupnu intelektualnu svojinu (industrijsku svojinu i autorsko 

92

pravo). Osnovana je Meñunarodna unija za zaštitu industrijske svojine 

i sjedište joj je u Ženevi. 

124.3. Pronalazak više pronalazača 

1. Ako je isti pronalazak stvorilo više lica nezavisno jedno od 

drugog, pravo na patent pripada prvom podnosiocu prijave. To 

znači da ostali pronalazači, i ako su i oni nezavisni autori 

pronalaska, ne mogu više tražiti zaštitu za svoj pronalazak niti 

svoj pronalazak iskorišćavati. 

2. Ako je pronalazak stvoren zajedničkim radom, iskustvom i 

praksom u organizaciji, pa nije moguće utvrditi odreñeno lice 

kao pronalazača, pravo na patent pripada organizaciji u kojoj je 

pronalazak stvoren. Pronalazač koji u prijavi nije označen, 

može, u toku postupka za izdavanje patenta ili kad patent bude 

izdat, tražiti da njegovo ime bude označeno u registru patenata, 

ispravi o patentu, patentnom spisu i u objavi o izdaavanju 

patenta. U slučaju spora odlučuje sud. 

124.4. Pronalasci storeni u organizacijama 

O pronalasku stvorenom u organizaciji i o njegovim bitnim tehničkim 

odlikama pronalazač je dužan bez odlaganja pismeno obavjestiti 

organizaciju. Organizacija je dužna bez odlaganja pismeno potvrditi 

pronalazaču prijem njegovog obavještenja. Pronalazač i organizacija 

dužni su čuvati tajnost pronalaska do podnošenja prijave radi 

dobivanja patenta. Uzajamna prava i obavze pronalazača i organizacije 

u kojoj je stvoren pronalazak ureñuju se ugovorom. Ako do 

zaključenja ugovora ne doñe ili ako ugovorom nije drugačije 

odreñeno, pravo na dobivanje patenta pripada pronalazaču. 

Organizacija je dužna u roku od tri mjeseca od dana primljenog 

obavještenja o stvorenom pronalasku izjaviti da li će korisititi svoje 

pravo na dobivanje patenta. Ako pronalazač propusti da obavijesti 

organizaciju, rok od tri mjeseca za organizaciju teče od dana kada je 

ona saznala za pronalazak. Pravo na dobivanje patenta pripada 

pronalazaču i onda kada organizacija u roku od tri mjeseca od dana 

njene izjave da će korisiti pravo na dobivanje patenta ne podnese 

prijavu. Ugovorom izmeñu organizacije i pronalazača reguliše se 

pitanje pronalaska u inostranstvu. 

U slučaju pronalaska u organizaciji, pronalazač se na svaki način 

utvrñuje kao autor pronalaska i njemu pripadaju sva prava koja su u 

vezi sa ovom činjenicom. Meñutim, organizacija u kojoj je pronalazak 

ostvaren može postati kvazivlasnik ili posebni društveni vlasnik 

patenta, ukoliko ona patent ne prepusti autoru pronalaska. 

93

Organizacija koja dobije patent dužna je pronalazaču platiti naknadu, 

ako se pronalazač ne odrekne naknade poslije stvorenog pronalaska. 

Organizacija je dužna da plati naknadu i u slučaju ako počne da 

iskorišćava pronalazak prije dobivanja patenta. Visina naknade 

odreñuje se sporazumno, a ako do sporazuma ne doñe organizacija je 

dužna da u roku od mjesec dana od podnijetog zahtjeva pronalazača 

traži da visinu naknade odredi nadležni sud. Pri odreñivanju naknade 

sud će uzeti u obzir naročito: tehnički i privredni značaj pronalaska, 

korist koje organizacija može postići primjenom pronalaska, vrijednost 

sredstava koja organizacija može postići primjenom stvorenog 

pronalaska, okolnost da li je redovni posao pronalazača u organizaciji 

bio rad na ostvarenju pronalaska, kao i druge okolnosti koje su od 

važnosti za utvrñivanje visine naknade. 

Pronalaske za koje je dobila ili zatražila patent jedna organizacija 

mogu iskorišćavati i druge organizacije: 

1. ako se taj pronalazak u zemlji ne iskorišćava dovoljno 

2. ako je iskorišćavanje tog pronalaska od strane druge 

organizacije od posebnog značaja za privredu 

3. ako jedna organizacija ne može u potpunosti ili djelimično 

iskorišćavati neki pronalazak bez iskorišćavanja pronalaska 

stvorenog u toj drugoj organizaciji, a zaštićenog patentom 

U iskorišćavanju pronalaska u prednjem slučaju organizacije 

zaključuju ugovor. Ako se organizacije ne mogu sporazumjeti o 

iskorišćavanju pronalaska, o naknadi za iskorišćavanje ili o drugim 

uslovima iskorišćavanja, odluku o tome donosi arbitražno vijeće na 

zahtjev organizacije koja hoće da iskorišćava pronalazak. Arbitražno 

vijeće će odlučiti da jedan dio naknade za iskorišćavanje pronalaska 

pripada pronalazaču. 

Arbitražno vijeće sastoji se od predsjednika, dva stalna člana i dva 

povremena člana. Predsjednika i stalne članove, kao i njihove 

zamjenike, imenuje Vlada, a po jednog povremenog člana biraju 

stranke sa liste arbitara privredne komore.Poništaj odluke Arbitražnog 

vijeća može stranka zahtjevati ako ono nije bilo sastavljeno prema 

zakonu, kao iz razloga noštavnosti prema zakonu o parničnom 

postupku. U pogledu rokova za podnošenje tužbe za poništaj odluke 

Arbitražnog vijeća važe takoñe propisi Zakona o parničnom postupku. 

Za odlučivanje po tužbi za poništaj odluke Arbitražnog vijeća 

nadležan je Vrhovni privredni sud. 

94

125. PATENTI 

Patent je pismena isprava nadležnog organa (Savezni zakon za 

patente) o tome da je neko prvi podnio dokumentaciju da je otkrio 

novo rješenje odreñenog tehničkog problema primjenjivog u 

industrijskoj ili kojoj drugoj privrednoj djelatnosti. Zakon predviña šta 

se ne može zaštititi patentom a to su: 

1. Pronalasci čija je svrha ili upotreba suprotna zakonu ili moralu 

2. naučna pravila i načela 

3. ljekovi 

4. materije proizvedene hemijskim putem 

5. materije koje služe za ljudsku i stočnu hranu, sredstva za 

uživanje pića i začini 

Patentom se dakle mogu zaštititi samo tehnološka pravila, ali ne i 

naučni metodi, tj. metodi za naučna istraživanja ili naučni principi, 

odnosno utvrñene objektivne prirodne zakonitosti, radi iskorišćavanja 

u privredne svrhe ( u prvom redu primjene u proizvodnji pa zatim 

puštanje u promet izrañevina po patentiranom postupku i sl), a radi 

ostvarenja dobiti u vezi sa sniženjem troškova proizvodnje ispod 

prosječnih, što jedan novi patent redovito donosi sobom. 

Patent se može dobiti samo za nov pronalazak ili izum. Kako se i 

ranije navedeno objašnjava, ako je riječ o ljekovima, sintetičkim 

materijama ili materijama koje služe za uživanje, o pićima i začinima, 

patentom se može zaštititi samo novi postupci (tehnološka pravila) za 

dobijanje tih materija a ne i same te materije kao takve (te bi ih onda 

samo vlasnik patenta mogao staviti u promet). Ovo je dakle po našim 

propisima zabranjeno, jer bi to značilo zaštitu monopola u korist 

zemalja sa jakom hemijskom i farmaceutskom industrijom i kočila bi u 

toj oblasti naš tehnički naučni razvitak. 

125.1. Dobijanje patenta 

Pravo na dobijanje patenta pripada pronalazaču, njegovom nasljedniku 

ili drugom pravnom sljedniku (npr, na osnovu nekog pravnog posla). 

Prvi podnosilac prijave radi dobijanja patenta smatra se pronalazačem, 

odnosno njegovim pravnim sljednikom, dok se protivno ne dokaže. 

Nosilac patenta može biti fizičko ili pravno lice, tj čovjek, pojedinac ili 

udruženje, organizacija, ustanova i sl. Patent se može izdati na ime 

više lica ako ona zajedno podnesu prijavu, ali se u patent neće 

95

odreñivati prava pojedinih lica, nego će se njihovi meñusobni odnosi 

regulisati po načelima grañanskog prava. Lice koje je pronalazaču 

ukazivalo samo tehničku pomoć, ne smatra se pronalazačem. 

Ako je nosilac patenta jedno fizičko lice, tj individualni čovjek, onda 

patent u našim društvenim uslovima predstavlja ličnu svojinu. Ako je 

nosilac patenta jedna privredna organizacija, patent se smatra 

osnovnim sredstvima, tj patent je kvazi svojina privredne organizacije. 

Ako je nosilac patenta jedna neprivredna organizacija, npr naučna 

ustanova, patent je posebna društvena svojina te neprivredne 

organizacije. Kao što ni fizičko lice tako ni neprivredna organizacija 

ne može sama iskorišćavati patent u proizvodnji ili udruge privredne 

svrhe. Ukoliko ovakvi pravni subjekti otuñe svoj patent, oni dobijaju 

naknadu u novcu koju oni mogu pretvoriti samo u sredstva za 

potrošnju. 

125.2. Trajanje patenta 

Patent traje petnaest godina, računajući od dana kada je rješenje o 

izdavanju patenta službeno objavljeno. Po isteku toga roka patent se ne 

može obnoviti niti se može produžiti rok njegovog trajanja. 

Patent prestaje da važi i prije isteka roka od petnaest godina: 

1. ako se nosilac patenta pismeno odrekne patenta 

2. ako se patent poništi 

3. ako se ne plate propisane takse u odreñenom roku 

meñutim, ako je u registru patenta upisano odreñeno pravo u korist 

trećih lica (licenca, zaloga ili drugo) nosilac patenta se ne može 

punovažno odreći patenta bez pismene saglasnosti lica na čije ime je 

upisano odreñeno pravo u registru. 

Ako nosilac patenta u odreñenom roku ne plati propisane takse, a u 

registru obavijestiće ova lica da taksa nije plaćena i ona mogu u roku 

od tri mjeseca od dana prijema obavještenja platiti propisane takse i 

održati patent na snazi. 

U slučaju spora o obezbjeñenju upisanih prava trećih lica odlučuje sud, 

koji može riješiti da se patent prenese na lice na čije je ime upisano 

odreñeno pravo. 

125.3. Dopunski patent 

Ako podnosilac prijave, odnosno nosilac patenta dopuni ili usavrši 

pronalazak za koji je tražio ili dobio patent (osnovni patent) za 

izvršenu dopunu ili usavršavanje on može tražiti dopunski patent. Sa 

prestankom važenja osnovnog patenta da važi i njegov dopunski 

patent. Dopunski patent može biti proglašen za osnovni ako je osnovni 

patent oduzet ili poništen, ili ako se nosilac patenta odrekao patenta. 

96

Ako nosilac dopunskog patenta ne podnese zahtjev za njegovo 

proglašenje za osnovni u roku od tri mjeseca od dana prijema 

pravosnažne odluke o oduzimanju ili poništenju osnovnog patenta, 

odnosno od dana podnošenja podneska o odricanju od osnovnog 

patenta, dopunski patent prestaje da važi. 

Dopunski patent proglašen za osnovni ne može da važi duže nego što 

bi trajao njegov osnovni patent. Ako se neki od više dopunskih 

patenata proglasi za osnovni, ostali ili novi dopunski patenti mogu se 

vezati za novi osnovni patent. Za održavanje važnosti dopunskog 

patenta koji je proglašen za osnovni, plaćaju se takse kao za osnovni. 

125.4. Prenos patenta i prava iz patenta 

Prava podnosioca prijave, odnosno nosioca patenta prelaze na njegove 

nasljednike po opštim propisima o nasljeñivanju. 

Podnosilac prijave, odnosno nosilac patenta može svoja imovinska 

prava prenjeti na drugoga u cjelini ili djelimično ugovorom ili po 

drugom pravnom odnosu. Ugovor o prenosu ovih prava punovažan je 

ako je sastavljen u pismenom obliku. Ako su prenjeta prava iz prijave 

radi dobivanja patenta, patent će se, ukoliko bude odobren upisati u 

registar patenata na ime pribavioca. 

125.5. Oduzimanje patenta 

Patent se može oduzeti ako se davanjem prinudne licence nije moglo 

postići dovoljno iskorišćavanja pronalazaka u zemlji, a to zahtjeva 

opšti privredni interes. Postojanje opšteg privrednog interesa za 

oduzimanje patenta utvrñuje privredno vijeće. Zahtjev za oduzimanje 

patenta podnosi u ime države savezni organ uprave nadležan za 

odgovarajuću granu privrede. Zahtjev za oduzimanje patenta ne može 

se podnijeti prije isteka dvije godine od dana izdavanja prinudne 

licence. O zahtjevu za oduzimanje patenta rješava Vrhovni privredni 

sud u vijeću dvojice sudije i trojice povremenih sudija. Rješenjem 

kojim se oduzima patent odreñuje se i pravna naknada koju je država 

dužna platiti nosiocu patenta za oduzeti patent. Danom oduzimanja 

patenta prestaje njegova važnost: svako stiče pravo da iskorišćava 

pronalazak bez naknade. Kod institucije oduzimanja patenta treba, 

dakle imati u vidu da je pretpostavka oduzimanja patenta postojanje 

prinudne licence na tom pronalasku i da je ta licenca neefikasna. 

Oduzimanje patenta treba razlikovati od eksproprijacije patenta po 

kojoj se patent prenosi na drugo lice, dok kod oduzimanja patenta 

patent uopšte prestaje. 

97

125.6. Eksproprijacija patenta 

Patent se može eksproprisati ako to zahtjeva opšti interes. Postojanje 

opšteg interesa za eksproprijaciju patenta utvrñuje Privredno vijeće. 

Zahtjev za eksproprijaciju patenta podnosi savezni organ uprave 

nadležan za odgovarajuću granu privrede. O tom slučaju rješava 

Vrhovni privredni sud u vijeću od dvojice sudija i trojice povremenih 

sudija. Rješenje kojim se ekspropriše patent odreñuje se i visina 

naknade koju je država dužna platiti nosiocu patenta za eksproprisani 

patent. Organ čiji je zahtjev za eksproprijaciju usvojen može na 

osnovu ugovora ili na drugi način dati pronalazak na korišćenje nekoj 

organizaciji. Ako je u zahtjevu za eksproprijaciju naznačena neka 

organizacija kao korisnik i ako je uz zahtjev podnesen pismeni dokaz 

da je ona time saglasna, rješenjem o eksproprijaciji odrediće se 

pravilna naknada koju je ta organizacija dužna platiti ranijem nosiocu 

patenta. Patent se može eksproprisati od dana njegovog upisa u 

registar patenata. 

Organizacija koje je eksproprijacijom dobila patent postaje tim aktom 

kvazi vlasnik patenta. Pravična naknada o kojoj se govori u gornjem 

tekstu jeste svakako po zakonu vrijednosti tj. ekonomski ekvivalent 

patenta, jer je samo takva naknada pravična. 

125.7. Prava na osnovu ranije upotrebe patenta 

Lice koje je u Jugoslaviji nezavisno od pronalazača iskorišćavalo neki 

pronalazak ili pripremilo sve što je potrebno za njegovo iskorišćavanje 

prije podnijete prijave radi dobivanja patenta, ali ne javno, zadržava 

pravo daljeg iskorišćavanja tog pronalaska bez obaveza na naknadu 

lica koje bi za takav pronalazak kasnije dobilo patent. Ovo pravo 

pripada samo licima koja su savjesno došla do pronalaska. Pravo 

iskorišćavanja ovakvog pronalaska može se upisati u registar patenata 

po sporazumu stranaka, a ako do sporazuma ne doñe, o upisu odlučuje 

sud. Ovo pravo iskorišćavanja može preći na drugoga samo zajedno sa 

organizacijom tj njenom jedinicom u kojoj je taj pronalazak ranije 

iskorišćavan ili u kojoj je bilo pripremljeno njegovo iskorišćavanje. 

Ovdje se radi o iskorišćavanju još nezaštićenog pronalaska tj. 

pronalaska za koji još nije dobiven patent. Autor pronalaska koji se 

ovako iskorišćava bez patenta može biti lice koje kasnije dobije patent, 

a može biti i neko drugo lice, koje je izvršilo pronalazak nezavisno od 

lica koje je tražilo i naknadno dobilo patent. Inače je ovakvo pravo 

iskorišćavanja po svom sadržaju slično prinudnoj licenci. 

98

125.8. Upis patenta i prava iz patenta 

Patent i prava iz patenta stiču se upisom u registar patenata, i od dana 

upisa važe prema trećim licima. Prvenstvo ovih prava odreñuje se po 

redu prijema pismenog zahtjeva za njihov upis, a ako su zahtjevi 

istovremeno podnijeti imaju isti red prvenstva. Meñusobna prava 

stranaka odreñuju se na osnovu ugovora ili pravosnažne sudske 

odluke. 

Patentni registar je javna knjiga. Prava se stiču tek upisom u registar te 

upisi imaju konstitutivan značaj. Pretendenti na patent koji imaju isti 

rang moraju se meñusobno sporazumjeti o iskorišćavanju patenta ili od 

suda tražiti da odluči o njihovim meñusobnim pravima i dužnostima u 

pogledu iskorišćavanja patenta. U ovom slučaju nastaje situacija slična 

onoj kada više lica zajednički podnose zahtjev za izdavanje patenta i 

koji su suvlasnici patenta. 

125.9. Postupak za dobijanje patenta 

Postupak za dobijanje patenta pokreće se pismenom prijavom, koja se 

podnosi Upravi za patente. Za svaki pronalazak podnosi se posebna 

prijava radi dobijanja patenta. Prijava treba da sadrži: ime prijavioca 

patenta, njegovo zanimanje, mjesto stanovanja sa adresom, označenje 

predmeta i zahtjev za izdavanje patenta. Ako je prijavilac pravno lice u 

prijavi će se naznačiti naziv, firma i sjedište tog pravnog lica. Uz 

prijavu se uvijek podnosi opis pronalaska, a ako je to potrebno i nacrti 

pronalaska. Opis i nacrti podnose se u dva potpisana primjerka. Ako se 

prijava podnosi preko punomoćnika potrebno je priložiti i punomoćje. 

U Upravi za patente na prijavi će se zabilježiti dan i čas kada je prijava 

podnesena. Na zahtjev primaoca izdaće mu se potvrda da je prijava 

primljena odreñenog dana i časa. 

Pronalazak mora biti u opisu izložen jasno i potpuno tako da se vidi u 

čemu je suština i novost pronalaska. Pronalazak treba da bude opisan 

tako da ga stručnjaci prema opisu mogu primjeniti. Na kraju opisa u 

jednom ili po potrebi, više patentnih zahtjeva, mora se posebno 

istaknuti šta je u pronalasku novo i šta prijavilac zahtjeva da se zaštiti 

patentom. 

99

125.10. Pravo prvenstva 

Od dana i časa kada je primljena uredna prijava podnosilac prijave ima 

pravo prvenstva prema svakom licu koje isti pronalazak prijavi 

kasnije. Ako uz prijavu nije podnijet opis pronalaska, pravo prvenstva 

računaće se od prijema opisa. Ako se naknadno pronalazak bitno 

izmjeni, pravo prvenstva računaće se od prijema opisa bitnih izmjena 

pronalaska. Ako prijava sadrži dva ili više pronalaska pa se takva 

prijava kasnije podijeli, pravo prvenstva računa se od vremena 

podnošenja prve prijave. 

Lice koje izloži neki pronalazak na zvaničnoj ili zvanično priznatoj 

izložbi meñunarodnog karaktera u Jugoslaviji ili kojoj zemlji članici 

Meñunarodne unije za zaštitu industrijske svojine, može u roku od tri 

mjeseca po zatvaranju izložbe za taj pronalazak tražiti zaštitu s pravom 

prvenstva od dana izlaganja predmeta izrañenom prema pronalasku. 

Ako takvo lice hoće da se koristi pravom prvenstva od dana izlaganja, 

dužno je podnijeti uz prijavu radi dobijanja patenta pismenu potvrdu 

organa izložbe, mjestu njenog održavanja, danu otvaranja, danu 

zatvaranja i prvom danu izlaganja pronalaska, odnosno predmeta 

izrañenog prema prijavljenom pronalasku. Priznanjem prava prvenstva 

za predmete izložene na takvoj izložbi ne produžuju se rokovi prava 

prvenstva. Odluku o priznanju izložbe u Jugoslaviji donosi i objavljuje 

Uprava za patente, po prijedlogu organa izložbe. 

Pripadnicima zemalja članica Meñunarodne unije za zaštitu 

industrijske svojine koji su u kojoj zemlji – ćlanici Unije uredno 

podnijeli prijavu radi dobijanja patenta, a zatim zatražili za isti 

pronalazak dobijanje patenta u Jugoslaviji, priznaće se pravo prvenstva 

od dana podnošenja prve uredne prijave u kojoj zemlji – članici Unije, 

ako ovo pravo prvenstva zatraži u roku od dvanaest mjeseci od dana 

podnošenja prijave. 

Umjesto priznanja prava prvenstva na sad opisan način, pripadnici 

zemalja – članica Unije mogu tražiti da im se pravo prvenstva samo 

rezerviše i u tom slučaju nije potrebno da se podnese dokaz o 

podnijetoj prijavi u kojoj od zemalja – članica unije. 

Za priznanje prava prvenstva podnosilac prijave dužan je uz prijavu ili 

kasnije, u roku koji mu bude odreñen, podnijeti prepis prve prijave 

ovjeren od strane nadležnog organa zemlje – članice Unije u kojoj je ta 

prijava prvo bila podnijeta. Ako je pravo prvenstva samo rezervisano, 

podnosilac prijave, odnosno nosilac patenta nije osloboñen od obaveza 

da u slučaju potvrde, na traženje Uprave za patente ili nadležnog suda, 

naknadno podnese ovjeren prepis prve prijave u zemlji - članici Unije, 

koji izdaje nadležni organ te zemlje. 

Za podnošenje gore navedenih dokaza rokovi ne mogu biti kraći od tri 

mjeseca. Prepisi prijave u ovim slučajevima ne moraju biti 

legalizovani. 

100

125.11. Prethodno ispitivanje 

Po prijemu prijave prethodno se ispituje da li su prijava i njeni prilozi 

uredni. Ako se prethodnim ispitivanjem utvrdi da prijava ili njeni 

prilozi nisu uredni, pozvaće se podnosilac da ih u odreñenom roku 

ispravi ili dopuni. Ako se ispitivanjem uredne prijave nañe da se patent 

ne može izdati u zatraženom obimu, izvjestiće se o tome pismeno 

podnosilac prijave, uz navoñenje razloga zbog kojih se ne može izdati 

patent i pozvaće se da se u odreñenom roku izjasni o navedenim 

razlozima. 

Gore pomenuti rokovi mogu se iz opravdanih razloga produžiti. Pri 

odreñivanju rokova uzeće se u obzir i priroda utvrñenih nedostataka i 

mogućnosti podnosioca prijave da ih otkloni. 

Ako podnosilac prijave u odreñenom roku ne ispravi ili ne dopuni 

prijavu, tj ako se ne izjasni o razlozima zbog kojih se ne može izdati 

patent, a ne zatraži do isteka odreñenog roka, smatraće se da je odustao 

od prijave. 

U postupku za izdavanje patenta neće se ispitati korisnost pronalaska. 

Do donošenja rješenja o izdavanju patenta podnosilac prijave može 

mijenjati opis pronalaska i patentne zahtjeve. 

125.12. Prigovor protiv izdavanja patenta 

Svako lice može u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja rješenja o 

izdavanju patenta staviti prigovor da ne postoje uslovi za izdavanje 

patenta iz razloga: 

1. što pronalazak nije nov 

2. što se pronalazak prema opisu ne može primjeniti od strane 

stručnih lica 

3. što se pronalazak ne može zaštititi patentom 

Obrazloženi prigovor sa potrebnim dokazima podnosi se pismeno 

Upravi za patente. 

Ako lice koje je podnjelo prigovor, u toku postupka od istog odustane, 

postupak će se obustaviti, osim u slučajevima ako podnosilac prijave 

ne zatraži da se postupak nastavi ili ako Uprava za patente ne smatra 

da iz opravdanih razloga treba nastaviti postupak po službenoj 

dužnosti. 

Po prigovoru Uprava za patente donosi rješenja kojim se prigovor 

potpuno ili djelimično usvaja ili ga potpuno odbija. Istim rješenjem 

kojim se odlučuje o prigovoru po potrebi će se izmjeniti ili ukinuti 

rješenje o potpunom ili djelimičnom usvajanju zahtjeva za izdavanje 

patenta. 

125.13. Rješenje o zahtjevu za izdavanje patenta 

101

Po završenom prethodnom ispitivanju donosi se rješenje kojim se 

zahtjev za izdavanje patenta potpuno ili djelimično usvaja ili se u 

potpunosti odbija. Ako se utvrdi da je podnijeta prijava potpuna i da 

postoje zakonsko uslovi za izdavanje patenta u zatraženom obimu, 

donosi se rješenje kojim se djelimično usvaja zahtjev za izdavanje 

patenta. 

Rješenje o potpunom odbijanju zahtjeva za izdavanje patenta donosi se 

ako se zahtjev za izdavanjem patenta sam ili djelimično usvaja ili 

potpuno odbija i mora biti obrazloženo. 

Rješenje o izdavanju patenta donosi se u granicama postavljenih 

zahtjeva. Obim priznate zaštite odreñuje se usvojenim patentnim 

zahtjevima. 

Rješenje kojim se potpuno ili djelimično usvaja zahtjev za izdavanje 

patenta objavljuje se u službenom biltenu Uprave za patente. U objavi 

će se naročito naznačiti ime podnosioca i pronalazača, predmet 

pronalaska i njegova suština prema patentnim zahtjevima, datum 

podnošenja prijave i datum od koga se računa pravo prvenstva. 

Na zahtjev podnosioca prijave za dobijanje patenta objava se može 

odložiti za šest mjeseci od dana prijema rješenja, a ako postoje 

opravdani razlozi ovaj rok može se produžiti za daljih šest mjeseci. 

Pošto se objavi rješenje, opisi i nacrti pronalaska mogu se razgledati. 

Od dana objavljivanja rješenja nastupaju privremena zakonska dejstva 

patenta. 

125.14. Upis u registar 

Ako u prethodnom roku ne budu stavljeni prigovori protiv izdavanja 

patenta, ili ako prigovori budu odbijeni, patent se upisuje u registar 

patenta, a podnosiocu prijave izdaje se patentna isprava. Ako ima više 

nosilaca patenta, svakom od njih izdaje se patentna isprava u kojoj se 

naznačuju svi nosioci patenta. 

Registar za patente vodi Uprava za patente. Registar je javan. U 

registar se upisuju izdati patenti sa potrebnim podacima, a naročito : 

broj patenta, predmet pronalaska, ime, firma ili naziv nosioca patenta, 

zanimanje, mjesto stanovanja tj sjedište, ime pronalazača, dan 

objavljivanja, dan podnošenja prijave i dan od koga se računa 

prvenstvo. 

U registar se upisuju i sve kasnije nastale promjene u pogledu važenja 

patenta ili pojedinih prava u vezi sa patentom, kao što su oduzimanje, 

prenos licence, zaloge i drugo. 

Registrovani patenti objavljuju se u službenom biltenu Uprave za 

patente. Objavljivanje registrovanog patenta sastoji se iz registra 

izdatih patenata, nacrta i usvojenih patentnih zahtjeva i objavljivanja 

patentnog spisa ( opisa pronalaska, nacrta i usvojenih patentnih 

zahtjeva). 

102

125.15. Poništaj i osporavanje patenta 

a) Poništaj patenta 

Svako lice može za sve vrijeme trajanja patenta tražiti da se izdati 

patent potpuno ili djelimično poništi iz razloga: što pronalazak u 

vrijeme podnošenja prijave nije bio nov, što se pronalazak nije mogao 

zaštititi patentom, što se pronalazak prema opisu ne može primjeniti 

od strane stručnih lica. 

Ako lice koje je podnijelo zahtjev za poništenje patenta u toku 

postupka odustane od zahtjeva, postupak će se obustaviti, osim u 

slučajevima ako nosilac patenta ne zatraži da se postupak nastavi ili 

ako Uprava za patente ne smatra da iz opravdanih razloga treba 

nastaviti postupak po službenoj dužnosti. 

Po zahtjevu za poništaj Uprava za patente donosi rješenje kojim 

zahtjev potpuno ili djelimično usvaja ili ga potpuno odbija. Istim 

rješenjem kojim se odlučuje o zahtjevu za poništaj, po potrebi će se 

odlučiti o potpunom brisanjku ili o djelimičnom ograničenju patenta. 

Kad se patent potpuno poništi, smatraće se da nije ni postojao. 

b) Osporavanje patenta 

Pronalazač, njegov nasljednik ili drugi pravni sljednik može tužbom 

kod suda tražiti za sve vrijeme trajanja patenta da se on oglasi za 

nosioca patenta, ako je patent izdat na ime koje nije pronalazač, njegov 

nasljednik ili drugi pravni sljednik. 

Ova tužba prema savjesnom nosiocu patenta zastarjeva za dvije godine 

od dana upisa izdatog patenta u registar patenta. 

Pronalazač, njegov sljednik ili drugi pravni sljednik može u roku od tri 

mjeseca od dana prijema pravosnažne odluke kojom mu je to pravo 

priznato tražiti da se on upiše kao nosilac patenta u registar patenta i 

da mu se izda patentna isprava. Ako takav zahtjev u ovom roku ne 

podnese, smatraće se da se je odrekao prava na patent. 

Licenca koju je treće lice savjesno pribavilo od ranijeg nosioca patenta 

ostaje u važnosti i prema novom nosiocu, ako je bila upisana ili 

pravilno prijavljena za upis u registar prije zabilješke pokrenutog 

spora. 

Naknada koju bi ubuduće imao da plaća savjesni imalac licence 

pripada novom nosiocu patenta i odreñuje se sprazumno, a u slučaju 

spora odlučuje sud. 

Tužba za osporavanje patenta može se podnijeti čim je objavljeno 

rješenje o izdavanju patenta. Ova tužba ne obustavlja postupak oko 

izdavanja patenta. 

Po zahtjevu zainteresovanog lica zabilježiće se u registar patenta svi 

sporovi koji se odnose na patent ili na prava iz patenta. Zabilješka 

spora ima dejstvo da odluka u sporu važi i prema licima na čije ime je 

izvršen ma koji upis u registar patenata poslije upisa zabilješke spora. 

103

126. LICENCE 

U najširem smislu se pod licencom podrazumjeva mogućnost da se 

neko može koristiti nekim oblikom (ili formom) industrijske svojine 

neke druge osobe. Ova mogućnost korišćenja obavlja se putem 

zaključivanja ugovora u vidu tzv licence kojom se dozvoljava pravo 

iskorišćavanja odreñenog oblika svojine. Već je istaknuto da se pod 

industijskom svojinom obuhvataju odreñena prava koja štite izvjesne 

nematerijalne vrijednosti, iao te vrijednosti mogu da budu veoma 

značajan činilac djelatnosti subjekata privrednog prava. Te vrijednosti 

uživaju i pravnu zaštitu. 

Ugovorom o licenci se obavezuje jedna ugovorna strana – davalac 

licence da drugoj ugovorenoj strani – sticaocu licence, ustupi, u cjelini 

ili djelimično, pravo iskorišćavanja pronalaska tehničkog znanja i 

iskustva, žiga, uzorka ili modela, a druga ugovorna strana – sticalac 

licence, preuzima ugovornu obavezu da za to plati davaocu licence 

ugovorenu naknadu. 

Ugovor o licence u unutrašnjem i spoljnom trgovinskom prometu ima 

izuzetan značaj, jer se ovim ugovorom pravno regulišu odnosi izmeñu 

stvaraoca i organizacija koje privredno iskorišćavaju pronalaske 

stvaraoca. 

126.1. Ugovorna licenca 

Podnosilac prijave, odnosno nosilac patenta može ugovorom, u cjelini 

ili djelimično, ustupiti pravo iskorišćavanja pronalaska (ugovorna 

licenca) drugom licu. Ugovor o licenci punovažan je ako je sastavljen 

u pismenom obliku, a treba naročito da sadrži odreñivanje i visinu 

naknade za iskorišćavanje pronalaska, vrijeme trajanja licence, njen 

obim i oznaku da je licenca isključiva ili ograničena. 

Ako je organizacija pribavila isključivu licencu, a ugovorom izmeñu 

nosioca patenta i organizacije nisu stavljena posebna ograničenja, 

arbitražno vijeće na zahtjev zainteresovane organizacije može 

dozvoliti da pronalazak iskorišćavaju i druge organizacije u granicama 

i pod uslovima pod kojima je licenca dobavljena. Organizacija koja je 

na taj način dobila pravo korišćenja pronalaska dužna je naknaditi 

prvoj organizaciji dio troškova oko pribavljanja licence i platiti 

naknadu prodavcu za iskorišćavanje pronalaska po pribavljenoj 

licenci, srazmjerno svom učešću u korišćenju pronalaska po licenci. Za 

spor nadležno je Arbitražno vijeće. 

126.2. Prinudna licenca 

104

Prinudnom licencom daje se pravo iskorišćavanja pronalaska drugom 

licu na odreñeno vrijeme i u odreñenom obimu, uz pravičnu naknadu 

nosiocu patenta. Prinudna licenca ne može biti isključiva. 

Prinudna licenca može se dati ako nosilac patenta, sam ili preko 

drugoga, bez opravdanih razloga ne iskorišćava ili nedovoljno 

iskorišćava svoj pronalazak u zemlji. Zahtjev za prinudnu licencu ne 

može se postaviti prije isteka roka od tri godine od dana upisa patenta 

u registar patenata. Prinudna licenca se može dati samo licu koje 

dokaže opravdani interes i podobnosti za iskorišćavanje pronalaska. 

Prinudna licenca može se dati i ako se pronalazak zaštićen patentom 

ne može u cjelini ili djelimično iskorišćavati bez upotrebe nekog 

pronalaska zaštićenog ranijim patentom, ako je kasniji pronalazak od 

naričitog značaja za privredu i služi istoj svrsi. Takav zahtjev se ne 

može podnijeti prije isteka tri godine od dana upisa patenta u registar 

patenata. U slučaju davanja ovakve licence, nosilac prava po ranije 

izdatom patentu može takoñe tražiti prinudnu licencu za iskorišćavanje 

pronalaska po kasnijem patentu. 

O davanju prinudne licence odlučuje nadležni sud. On odlučuje i o 

visini naknade nosiocu patenta, ako naknada nije sporazumno 

utvrñena. Pregovori ili sporovi o visini naknade ne mogu biti smetnja 

za korišćenje pronalaska zaštićenog patentom. 

127. PRAVO ZNAKOVA RASPOZNAVANJA (uzorci i modeli) 

Pod znakovima raspoznavanja misli se na uzorke i modele. To su 

intelektualne tvorevine kojima autori daju novo estetsko obilježeje, da 

bi se prema tom obilježju mogao proizvesti industrijska ili zanatski 

proizvod. 

Uzorak je slika ili crtež koja može poslužiti za uzor i prenjeti se na 

industrijski ili zanatski proizvod, a zaštićen je prema zakonu. Model je 

oblik pravne zaštite za spoljni oblik industrijskog ili zanatskog 

proizvoda koji je zaštićen zakonom. To je geometrijsko tijelo koje 

predstavlja industrijski ili zanatski proizvod ili se na njega može 

primjeniti. 

127.1. Zaštita uzoraka i modela 

Slika crtež i tijelo, koji se odnose na uzorak ili model, mogu se zaštiti 

samo ako su novi. Novim se smatraju ako se prema svojim spoljnim 

obilježjima bitno razlikuju od onih koji su poznati i od onih koji su 

zaštićeni kao uzorci ili modeli. To znači da prije toga ne smiju u zemlji 

ili inostranstvu biti objavljeni i opisani tako da bi se mogli upotrebiti, 

odnosno da se nisu upotrebljavali, izlagali ili prikazivali. 

127.2. Pravo na uzorak ili model 

105

Pravo na uzorak ili model ima autor ili njegov nasljednik, odnosno 

drugi pravni sljednik. Nosilac prava ima isključivo pravo da 

iskorišćava uzorak ili model. Da bi se steklo pravo na uzorak ili model, 

treba podnijeti prijavu Zavoda za patente. Uz prijavu se podnosi slika, 

crtež i njihov opis, tako da se jasno vidi o čemu se radi. Od dana 

prijave Zavodu podnosilac ima pravo prvenstva za prijavljenu skicu, 

sliku, odnosno crtež. Kada se utvrdi da postoje uslovi za priznavanje 

prava, donosi se rješenje o priznavanju. Na osnovu rješenja upisuje se 

pravo u registar zaštićenih uzoraka, odnosno modela. Pravo na uzorak 

ili model stiče se danom upisa u registar, a traje 10 godina. 

Nosilac prava na uzorak ili model može svoje pravo ugovorom prenjeti 

na drugo lice. To može biti ugovor o kupoprodaji ili ugovor o 

darovanju i sl. Ugovor mora uvijek biti zaključen u pismenom obliku, 

jer u protivnom ne proizvodi pravni učinak. 

Pravo na uzorak ili model prestaje ako se nosilac prava pismeno 

odrekne prava, istekom vremena od 10 godina, poništenjem i 

opozivom. 

128. ROBNI I USLUŽNI ŽIGOVI 

U privrednom prometu privrednici žele da na svoju robu stavljaju svoj 

žig po kome su prepoznatljivi. Meñutim, može da doñe do zloupotrebe 

žiga, pa zbog toga postoji zaštita žiga koja spriječava neovlašćenu 

upotrebu tuñeg žiga. 

Postoje pravne norme meñunarodnog i nacionalnog prava koje se bave 

zaštitom žiga. Pariska konvencija o zaštiti industijske svojine sadrži i 

odredbe o zaštiti žiga. Opšta načela konvencije obavezna su za države 

koje su prihvatile konvenciju, meñu njima je i Jugoslavija, a mi imamo 

i naš Zakon o robnim i uslužnim žigovima. Našim zakonom uvedeni 

su pojmovi robni i uslužni žig, dok se u svijetu govori o fabričkom i 

trgovačkom žigu. 

Pod robnim žigom podrazumjeva se znak upotrebljen u privrednom 

prometu ili namjenjen tom prometu da bi se razlikovala roba jedne 

privredne organizacije od druge robe iste ili slične vrste druge 

organizacije. U privrednom prometu neposredno se pojavljuju 

proizvodi odreñenog proizvoñača pod istim žigom, pa se s vremenom 

prema samome žigu zna od koje firme potiče roba. 

Pod uslužnim žigom podrazumijeva se znak koji upotrebljava 

organizacija za obavljanje usluga u privrednom prometu, kako bi se 

razlikovale njene uslužne djelatnosti od istih ili sličnih djelatnosti 

druge organizacije i koji je zaštićen prema odredbama zakona. 

Svaka organizacija bira znak koji će se zaštititi kao žig. Znak se 

podešava prema djelatnosti, ali mora da se pazi i na izgled. Zakon 

dopušta da se kao žig zaštiti svaki znak koji je pogodan za razlikovanje 

106

obe. To mogu da budu slike, crteži, vinjete, šifre ili kombinacije tih 

znakova. 

Prijava za zaštitu žiga podnosi se Zavodu za patente. Uz prijavu se 

podnosi primjerak za koji se traži zaštita. Od dana i sata kada je 

primljena uredna prijava, podnosilac prijave ima pravo prvenstva na 

prijavljeni znak. Nakon provedenog postupka, Zavod izdaje rješenje o 

pravu na žig i to pravo upisuje u registar zaštićenih žigova. 

Nosilac prava na žig ima isključivo pravo upotrebe žiga na svovoj robi 

ili za svoje usluge. 

BANKE I BANKARSKI POSLOVI 

129. BANKE 

Banke su samostalne i specijalizovane organizacije koje se bave 

novčanim poslovima i vrše kreditne i druge bankarske poslove. 

Naziv banka potiče od italijanske riječi „banco“, što znači klupa, jer su 

u srednjovjekovnim italijanskim gradovima mjenjači na tržnicama 

zakupljivali klupe na kojima su trgovali novcem. 

Bankarstvo je vrlo staro i prve ustanove slične banci postojale su još u 

Vavilonu od VII-V vijeka prije n.e. Meñutim, pravo bankarstvo razvija 

se u srednjovjekvnim gradovima Evrope. Ono je bilo najrazvijenije u 

Italiji, pa su bankari iz Lombardije čak prešli i u Englesku i razvili tu 

vrstu poslovanja. I danas u Londonskom sitiju postoji poznata 

poslovna ulica pod nazivom Lombard street. 

Banke u socijalizmu su državne ustanove i za njih je karakteristično da 

su ukrupnjene da raspolažu većinom državnim kapitalom, ukoliko se u 

socijalizmu uopšte može govoriti o postojanju kapitala. Takve su 

banke bile i u sosijalističkoj Jugoslaviji, s time što su u vremenu 

razvoja samoupravnog društva u Jugoslaviji i one bile samoupravno 

organizovane na način što su klijenti banaka upravljali bankama preko 

upravljačkih tijela. U tom periodu smatralo se da su i banke u 

društvenoj svojini. 

U kapitalizmu banke su najviše u privatnom vlasništvu i to po pravilu 

u vlasništvu pojedinaca ili porodičnom vlasništvu, a vrlo često su 

organizovane i kao akcionarska društva. Danas u Jugoslaviji takoñe je 

sve više privatnih banaka kao i onih koje su organizovane kao 

akcionarska društva, što je po pravilu sličaj skoro sa svim bankama 

koje su u prethodnom periodu bile u vlasništvu države ili pak 

samoupravno organizovane. 

107

Prema vrsti poslova koje obavljaju banke se dijele na one opšteg 

karaktera i na specijalizovane banke. Od specijalizovanih banaka treba 

pomenuti emisione, depozitne hipotekarne, poljoprivredne i slične 

banke. 

U bankarskom sistemu svake države postoji jedna nacionalna banka ili 

kako je kod nas nazvana Narodna banka Jugoslavije. Te banke poznate 

su kao banke banaka i to su institucije koje su odgovorne za 

stabilonost nacionalne valute, za opštu likvidnost plaćanja u zemlji i 

prema inostranstvu za sprovoñenje zajedničke novčane i devizne 

politike, posebno za odreñivanje količine novčane mase u opticaju itd. 

Bankarstvo u svijetu na izvjestan način povezano je u svjetski 

bankarski sistem ili svjetski sistem kapitala. Postoji niz meñunarodnih 

bankarskih organizacija univerzalnog ili regionalnog značaja. Meñu 

njima najznačajniji su Meñunarodni monetarni fond (MMF) osnovan 

1945 godine sa sjedištem u Vašingtonu i Meñunarodna banka za 

obnovu i razvoj osnovana istovremeno sa MMF, takoñe sa sjedištem u 

Vašingtonu. 

Banke se bave i stručnim savjetovanjem (konstalting) svojih klijenata 

u njihovim poslovnim poduhvatima itd. 

130. BANKARSKO PRAVO 

Razvijeno bankarstvo u svijetu doprinjelo je i razvoju i stvaranju 

pravnih propisa koji su se oblikovali u bankarsko pravo. Tu se radi o 

propisima koji se odnose na osnivanje banaka, na bankarsko 

poslovanje, na osiguranje uloga ulagača, na likvidnost banaka, na 

obavezne rezerve, na obavezu javnog polaganja računa, na udruživanje 

banaka i uopšte organizaciju bankarskog sistema. 

U dijelu bankarskog prava postoje i meñunarodni propisi koji se u 

prvom redu odnose na meñunarodno regulisanje hartija od vrijednosti 

sa kojima banke posluju, a postoje i nacionalni propisi koji ureñuju 

organizaciju bankarskog sistema, poslovanje banaka i poslove koje 

banke vrše. Poslovi koje banke vrše u opštem smisli spadaju u 

trgovačko i meñunarodno trgovačko pravo, a izdvojeno posmatrano u 

bankarsko pravo. 

131. BANKARSKI POSLOVI 

Bankarski poslovi su pravni poslovi koji se zaključuju izmeñu 

bankarskih organizacija u vezi s pravnim regulisanjem prometa novca 

i obavljanja privrednih usluga sa novcem. 

Bankarski poslovi dijele se na: 

a. Aktivne bankarske poslove 

108

. Pasivne bankarske poslove 

c. Neutralne bankarske poslove i 

d. Ostale bankarske poslove 

Aktivni bankarski poslovi su bankarski ugovori i to su poslovi kod 

kojih se banka pojavljuje kao povjerilac, dakle kada daje razne vrste 

kredita odnosno zajmova. Krediti koje banka daje mogu se 

klasifikovati prema raznim kriterijima i to: 

1. prema tzv ročnosti, odnosno dužini na koju se krediti daju na 

kratkoročne ( s rokom vraćanja do jedne godine), srednjoročne 

( s rokom vraćanja od 1 – 5 godina) i dugoročne kredite ( s 

rokom vraćanja preko 10 godina) 

2. prema vrsti kredita, krediti se mogu podjeliti na eskontne, 

lombardne, hipotekarne, kredite po tekućem računu itd. 

3. prema namjeni za koju se krediti daju, oni se obično dijele na 

proizvoñačke i potrošačke tzv konzumne kredite, a kod nas je 

bila uobičajena i podjela kada su se davali krediti privredi na 

kredite za obrtna i osnovna sredstva 

4. prema načinu osiguranja kredita sve kredite moguće je podjeliti 

na personalne kredite koji se još nazivaju otvorenim kreditima i 

na realne kredite ili pokrivene kredite, dakle na one kredite kod 

kojih je kreditiranje obezbjeñeno garancijom kreditnog dužnika 

na njegovoj imovini redovno putem hipoteke 

5. prema načinu upotrebe sve kredite moguće je podjeliti na 

redovne ili stalne i vanredne ili sezonske kredite 

6. prema vrsti dužnika, nosioca kredita, kredite je moguće 

podjeliti na industrijske, trgovačke, poljoprivredne, zanatske, 

državne, komunalne itd 

7. prema načinu vraćanja krediti se dijele na jednokratne, kada se 

vraćanje vrši odjednom i tzv obročne kada se vraćanje vrši u 

obrocima nejčešće mjesečno, ali može i kvartalno, 

šestomjesečno, a kod dugoročnih kredita tranše vraćanja mogu 

biti i godišnje 

8. prema cijeni kredita ili kako se kaže prema kamatama, sve 

krdite moguće je podjeliti na kamatne i beskamatne, s time što 

treba istaći da u principu banke ne daju beskamatne kredite 

Pasivni bankarski poslovi su poslovi u kojima se banka pojavljuje kao 

dužnik. I ovi poslovi, odnosno ugovori, mogu da budu kratkoročni i 

dugoročni. Najvažniji kratkoročni pasivni bankarski poslovi su: 

1. primanje sredstava na tekući račun i na žiro račun preduzeća, 

ustanova i grañana 

2. primanje uloga na štednju 

3. izdavanje blagajničkih zapisa 

Dugoročni pasivni bankarski poslovi su: 

1. dugoročni ulozi 

2. izdavanje obveznica 

109

3. izdavanje založnica 

Bankarski poslovi regulisani su kod nas Zakonom o obligacionim 

odnosima (čl. 1035 do 1087) i to su ugovor o kreditu, novčani depozit, 

ulog na štednju, bankarski tekući račun, deponovanje hartije od 

vrijednosti, ugovor o sefu, akreditiv i bankarska garancija. Podjela 

bankarskih poslova na ovaj način data je prema kritrijumu funkcije 

banke u pojedinim poslovima, saglasno čemu se podjela tih poslova 

vrši na kreditne, depozitne i uslužne bankarske poslove. Ovakva 

podjela smatra se savremenijom. Ipak, to ne isključuje i već naprijed 

datu podjelu na aktivne, pasivne i neutralne bankarske poslove. 

Ovakva podjela smatra se savremenijom. Ipak to ne isključuje i već 

napried datu podjelu na aktivne, pasivne i neutralne bankarske poslove 

kod kojih se u prvi plan ističe odnos banke prema njenim klijentima. U 

osnovi kreditni poslovi su aktivni bankarski poslovi, depozitni poslovi 

su pasivni, a neutralni poslovi uglavnom se poklapaju sa uslužnim 

poslovima saglasno funkcionalnoj podjeli. 

131.1. Kreditni poslovi 

Ugovor o kreditu. Zakon (čl.1065 ZOO) definiše ugovor o kreditu kao 

ugovor kojim se banka obavezuje da korisniku kredita stavi na 

raspolaganje odreñeni iznos novčanih sredstava, na odreñeno ili 

neodreñeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrñene nemjene, a 

korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kmatu i dobijeni iznos 

novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrñeno ugovorom. 

Ugovor o kreditu odgovara ugovoru o zajmu grañanskog prava. 

Osnovna razlika izmeñu ove dvije vrste ugovora je. U subjektu 

davaoca kredita, odnosno zajma, predmetu i formi ugovora i u pravu 

na kamatu. Davalac zajma može biti svako fizičko lice ili pravno lice, 

a davalac kredita samo banka, odnosno druga organizacija ako je 

zakonom ovlašćena za davanje bankarskih kredita. Predmet yajma, 

pored novca, mogu da budu i druge zamjenjive stvari, a kredita samo 

novac. Ugovor o zajmu je neformalan, a ugovor o kreditu formalan 

ugovor, jer zakon nalaže da mora biti zaključen u pismenoj formi. 

Konačno, kod zajma se duguje kamata samo ako je ugovorena, dok je 

kredit teretni ugovor kod koga se obavezno duguje kamata. U slučaju 

da njena visina nije ugovorena onda bi se dugovala zakonska ili 

uobičajena (tržišna) kamata. 

Ugovori grañanskog prava su supsidijarni pravni izvor za privredne 

ugovore, pa bi se odredbe ugovora o zajmu primjenile na ugovor o 

kreditu ukoliko bi se desilo, što bi inače bio zaista izuzetan i teško 

zamisliv slučaj, da se kredit odobri bez odreñenog roka vraćanja. Za 

takvu mogućnost primjenilo bi se rješenje sadržano u čl 562 st.2 ZOO, 

a to ja da se kredit mora da vrati, ali nakon što prethodno davalac 

kredita da korisniku kredita primjeren rok za vraćanje koji ne može da 

bude kraći od dva mjeseca. 

110

Zakonodavac odreñuje i sadržinu ugovora o kreditu, a to je visina 

novčanog iznosa koji se daje (odobrava) kreditom, zatim uslove 

davanja, korišćenja i vraćanja kredita. 

Pod uslovima davanja u prvom redu podrazumjeva se visina kamate po 

kojoj se kredit daje, dakle cijena kredita. Osnovni uslov korišćenja bio 

bi namjena kredita, a pod uslovima vraćanja podrazumjeva se ročnost 

kredita, naime da li je kratkoročni, srednjeročni ili dugoročni kredit. 

Pored ovih može biti i dosta drugih uslova pod kojima se zaključuje 

ovaj ugovor. Banka može da odobrava kredit pod uslovom da korisnik 

kredita prethodno položi odreñeni depozit, zatim mogu da se zatraže 

razne vrste obezbjeñenja za vraćanje kredita, kao što su jemstvo ili 

upis hipoteke na nekretninama. Krediti se mogu vraćati u ratama ili 

odjednom i može biti mnogo drugih modaliteta po kojima se 

zaključuje ova vrsta ugovora. 

Zakon (čl.1069 i 1070 ZOO) posebno reguliše ugovor o kreditu na 

osnovu zaloge hartija od vrijednosti. Ovdje se prije svega radi o 

dobijanju kredita uz zalaganje mjenice kao obezbjeñenja. Ali to mogu 

da budu i druge hartije od vrijednosti kao napr dionice (akcije). 

Korisnik kredita može da založi sopstvene hartije ili to za njega da 

učini neko treći. 

U ovaj ugovor pored već naznačenih elemenata koje u pismenoj formi 

sadrži svaki ugovor o kreditu moraju biti pismeno unijeti i podaci o 

vrsti i vrijednosti hartija, koje se zalažu sa svim podacima o vlasniku 

hartija. Zakon odreñuje da se založene hartije mogu od strane banke 

prodati ako korisnik ne vrati kredit po dospjelosti. 

Ugovor o kreditu prestaje ispunjenjem obaveza obje ugovorne strane u 

cjelosti. Meñutim, ugovor može prestati i otkazom davaoca kredita. 

Banka može da otkaže ugovor o kreditu i prije isteka roka ako je kredit 

korišćen suprotno namjeni za koju je odobren, zatim u slučaju 

insolventnosti korisnika, te u slučaju pretanka pravnog lica ili smrti 

korisnika, ako bi zbog činjenica banka došla u bitno nepovoljniji 

položaj. 

Korisnik kredita može da odustane od ugovora prije nego što je počeo 

da koristi kredit. Korisnik kredita ima pravo da kredit vrati prije roka 

odreñenog za vraćanje. Kada korisnik vrati kredit prije roka, plaća 

kamatu samo do dana vraćanja. 

Drugi kreditni poslovi. Pored ugovora o kreditu, kreditnim poslovima 

smatraju se i ugovor o faktoringu u ugovor o forfetiranju. Ovo su 

ugovori višeg stepena bankarske saradnje izmeñu banke i njenog 

klijenta. 

Ugovor o faktoringu je noviji bankarski posao, koji je stvorila 

razvijena bankarska praksa, prvo u SAD, a poslije je prihvaćen i u 

ostalim zemljama. To je ugovor, odnosno bankarski posao, kojim se 

banka koje se u tom ugovoru naziva faktor, obavezuje da preuzme 

potraživanja svoga klijenta, koja on ima u okviru svoga poslovanja 

prema trećim licima, a radi njihove naplate, a u okviru ukupnog posla 

111

kojim banka takoñe kreditira svoga klijenta i eventualno za njega 

obavlja i druge poslove u okviru njegovih poslovnih transakcija. 

Obzirom da banka u ovom ugovoru vrši čitav niz poslova, koje bi 

inače trebao da vrši klijent, odnosno komitent banke, za tu vrstu usluge 

banka svom klijentu naplaćuje odgovarajuću naknadu u vidu provizije, 

kao i troškove koje u izvršenju tih poslova ima. 

Ugovor o forfetiranju je bankarski posao vezan za poslove uvoza i 

izvoza. Zaključenjem tog ugovora banka preuzima obaveze naplate 

dugoročnih potraživanja svoga klijenta, koja još uvijek nijesu dospjela 

i snosi rizik njihove naplate. Klijent se obavezuje da banci ustupi ta 

potraživanja, sa potrebnom dokumnetacijom za njihovu naplatu i za 

uslugu koju mu banka pruža plaća proviziju. 

131.2. Poslovi bankarskog depozita 

Bankarski depoziti mogu da budu novčani i nenovčani depozit. U 

depozitne poslove ili bankarske pasivne poslove spadaju još ulog na 

štednju i bankarski tekući račun. 

Novčani depozit Ugovor o novčanom depozitu smatra se zaključenim 

kada se banka obaveže da primi, a deponent da položi kod banke 

odreñeni novčani iznos. 

Novčani depoziti mogu da budu po viñenju ili oročeni, sa ili bez 

otkaznog roka, sa namjenom i bez posebne namjene. Ako ništa nije 

ugovoreno smatra se da je depozit po viñenju. 

Zaključenjem ugovora banka stiče pravo raspolaganja deponovanim 

novcem i dužna je da ga vrati kako je to ugovorom predviñeno. Za 

deponovana sredstva banka otvara račun deponentu preko koga 

reguliše kako svoje odnose sa deponentom, tako i njegove odnose sa 

trećim licima (uplate i isplate). 

Obaveze banke u vezi sa računom novčanog depozita su: da vrši 

isplate sa računa u granicama raspoloživih sredstava, da bez odlaganja 

obavijesti deponenta ako je račun u pasivi, da obavještava deponenta o 

svakoj promjeni na računu, da krajem svake godine, ili češće ako je 

ugovoreno, šalje izvještaj o stanju računa (tzv. saldo). 

Deponent je dužan da svoj račun drži pozitivnim i da na opomenu 

banke odmah preduzme mjere u cilju otklanjanja dugovnog salda. 

Na deponovana sredstva, sem ako nije drukčije ugovoreno, a ako 

visina kamate nije ugovorena, onda zakonsku. 

Ako isti deponent ima kod jedne banke više računa, svaki takav račun 

je samostalan i banka nema pravo da sredstva iz jednog računa koristi 

za pokriće obaveza po drugom bez saglasnosti, odnosno naloga 

deponenta. 

Nenovčani depozit. Banka može da prima u depozit i razne tjelesne 

pokretne stvari, kao što su npr umjetnički predmeti, dragocjenosti, 

dokumenti, hartije od vrijednosti itd. I nenovčani depozit je ugovorni 

odnos kojim se banka obavezuje da primi odreñene predmete u 

depozit, da te predmete čuva profesionalnom pažnjom i da ih saglasno 

112

uslovima ugovora vrati deponentu, koji je dužan da za ovu bančinu 

uslugu plati ugovorenu odnosno odreñenu naknadu. Nenovčani 

depozit, sem depozita hartija od vrijednosti, nije posebno regulisan 

Zakonom o obligacionim odnosima, pa se na takve depozite 

primjenjuju odredbe ugovora o ostavi. 

Depozit hartija od vrijednosti. Zaključenjem ugovora o deponovanju 

hartija od vrijednosti, banka, uz naknadu, preuzima deponentove 

hartije od vrijednosti. Dužnosti banke u vezi sa primljenim hartijama 

jesu: obezbjeñenje da se hartije čuvaju brižljivošću koja se zahtjeva od 

ostavoprimca koji radi za naknadu (dakle, profesionalno, kao dobar 

privrednik); preuzimanje za račun deponenta svih potrebnih radnji radi 

očuvanja i ostvarivanja njegovih prava iz deponovanih hartija od 

vrijednosti. 

U redovne obaveze (poslove) banke u vezi sa deponovanim hartijama, 

a pod uslovom da meñu strankama nije što drugo ugovoreno, spada 

naplaćivanje dospjelih kamata, glavnice, odnosno svake sume na koje 

deponovane hartije daju pravo, tačno i uredno čim ospije svaka takva 

suma. Naplaćene sume stavljaju se na raspolaganje deponentu, a ako 

on ima i račun kod iste banke, što je uobičajeno u praksi, onda se sve 

dospjele i naplaćene sume uplaćuju na taj račun. 

Hartije od vrijednosti koje su deponovane mogu sadržati i takve 

odredbe, uslove i sl. Koje podrazumjevaju i odreñena prava trećih lica 

na njima. Zbog toga naš Zakon (čl 1048 i 1051 ZOO) propisuje da u 

nedostatku suprotnog dogovora, banka može da vrši prava iz 

deponovanih hartija, isključivo za račun deponenta, i takoñe, ima 

obavezu da o svakom zahtjevu koje treće lice istakne u pogledu 

deponovanih hartija odmah izvjesti deponenta. 

Banka je dužna da na zahtjev deponenta u svako doba vrati hartije od 

vrijednosti. Meñutim, ugovorom odeponovanju u svako doba vrati 

hartije od vrijednosti. Meñutim, ugovorom o deponovanju može da 

bude predviñeno da umjesto hartija banka može da vrati odgovarajući 

novčani iznos i da tome ispuni svoju obavezu vrtaćanja, čime prestaje 

ugovorni odnos meñu strankama. Mogućnost ovakvog načina 

ispunjenja bančine obaveze, a što je predviñeno i u našem pravu (čl. 

1050 st.3 ZOO), ustvari je vezana za, u svjetskoj bankarskoj praksi, 

dva načina davanja hartija od vrijednosti bankama u depozit. Prvi 

način je do sada izloženi, koji je regulisan u našem ZOO i koji polazi 

od očuvanja individualnosti predatih hartija. Drugi način je da banka 

vrijednosti primljenih hartija odmah upisuje na tekući račun 

deponenta, čime se momentom deponovanja gubi njihova 

individualnost, odnosno vrši tzv dematerijalizacija. 

Hartije od vrijednosti vezane su za njihovog vlasnika (deponenta), pa 

je banka dužna da ih vrati vlasniku (deponentu) ili licu koje on odredi, 

ili nasljednicima za slučaj smrti vlasnika. Naravno, ako je deponovanje 

izvršeno na osnovu punomočja, onda se hartije vraćaju punomoćniku 

113

kao deponentu, a vlasnik, odnosno nasljednici dužni su da s njim 

rasprave svoje odnose. 

Ulog na štednju. Novčani depozit može da bude primljen od strane 

banke i kao ulog na štednju. Kada je zaključen takav ugovor izmeñu 

banke i deponenta, banka, odnosno štedni kreditna organizacija izdaje 

deponentu štednu knjižicu. Štedna knjižica izdaje se ili na ime 

deponenta ili na donosioca. 

U štednu knjižicu unose se sve uplate i podizanja novca. Upisi u 

štednoj knijžici dokaz su u odnosima izmeñu banke i deponenta, pod 

uslovom da su uredno ovjereni potpisom i pečatom banke, pa je svaki 

sporazum takvom postupku ništavan. 

Ulozi na štednju mogu da budu po viñenju i oročeni i sa i bez otkaznog 

roka. Na uloge na štednju bez obzira da li su po viñenju ili oročeni 

plaća se kamata. 

Bankarski tekući račun otvara se zaključenjem ugovora o tekućem 

računu, kojim se banka obavezuje da odreñenom licu otvori posebni 

račun i da preko njega prima uplate i vrši isplate u granicama njegovih 

raspoloživih sredstava ili odobrenog kredita (čl.1052 ZOO). Saglasno 

Zakonu ovaj ugovor je formalne prirode jer se mora zaključiti u 

pismenoj formi. Njegova svrha jeste pojednostavljenje plaćanja meñu 

raznim imaocima tekućih računa. To je osnov savremenog bankarskog 

poslovanja, čime se izbjegava nepotreban promet gotovog novca. 

Banka može da raspolaže sredstvima sa tekućeg računa svoga klijenta, 

ali istovremeno mora biti spremna i uvijek da izvrši i njegove naloge u 

okviru sredstava koja postoje na tekućem računu. Visina sredstava na 

tekućim računima je poslovna tajna i može se saopštiti samo na bazi 

pravovaljnog zahtjeva nadležnog državnog organa. Pravilo je da tekući 

račun mora uvijek da ima dovoljno sredstava za pokriće obaveza, 

meñutim, ugovorom sa bankom predviña se i jedan odreñeni iznos tzv 

minus, do kojeg će banka vršiti isplate po nalogu svoga klijenta, iako 

na tekućem računu u tom momentu nema dovoljno ili nema uopšte 

sredstava. 

Ugovor o sefu. Ovim ugovorom obavezuje se banka da stavi na 

upotrebu korisniku sef za odreñeni period vremena, a korisnik se 

obavezuje da za to plati banci odreñenu naknadu. 

Banka je odgovorne za dobro stanje sefa i za nadzor nad njim. 

Sef je poseban boks ili kaseta po pravilu ugrañen u zid i nalazi se u 

posebno odreñenoj, posebno obezbjeñenoj prostoriji banke. Ključeve 

prostorije drži banka, a ključeve sefa korisnik. 

Sef je u potpunoj aprehenziji korisnika sefa dok ugovor traje. Pravo da 

se koristi sefom ima samo korisnik ili njegov punomoćnik, a banke ne 

smije držati kod sebe duplikat ključeva od sefa. 

Ipak, i pored potpune slobode korišćenja sefa, postoji i ograničenje 

korišćenja koje se sastoji u zabrani stavljanja u sef predmeta ili 

proizvoda koji mogu da ugroze sigurnost banke ili drugih sefova kao 

što su eksploziv i sl. 

114

Ugovor o iznajmljivanju sefa zaključuje se samo na odreñeno vrijeme i 

on prestaje istekom ugovorenog roka. Ovo sve pod pretpostavkom da 

korisnik uredno, po pravilu mjesečno, plaća ugovorenu naknadu.Ako 

propusti uredno plaćanje makar i jednog obroka, banka ima pravo da 

ga preporučenim pismom opomene na naplatu i ako korisnik u roku od 

mjesec dana po opomeni ne plati banka može da raskine ugovor. Pošto 

raskine ugovor banka poziva korisnika da isprazni sef i vrati ključeve. 

Ako korisnik tako ne postupi sef se otvara uz prisustvo suda, pa se 

onda nañene stvari u sefu predaju u sudski depozit ili se povjeravaju 

banci na čuvanje. Banka nad ovim predmetima ima prvenstveno pravo 

naplate neizmirenih potraživanja iz ugovora o sefu. 

131.3. Uslužni bankarski poslovi 

Bankarska garancija. Već smo ukazali na značaj bankarske garancije 

meñu neutralnim bankarskim poslovima. Po svojoj pravnoj prirodi 

bankarska garancija je jemstvo banke koje ona pruža svome komitentu 

u nekom njegovom poslovnom poduhvatu. U većim poslovima, gdje u 

ugovorne odnose stupaju partneri iz raznih država, gdje se po pravilu 

radi o zajedničkim ulaganjima (joint venture) investicionim poslovima, 

značajnim kupoprodajama, velikim grañevinskim poslovima, 

bankarska garancija je takoreći nazaobilazan način kojim se poslovni 

partneri obezbjeñuju da će obaveze (posebno finansijske) iz 

zaključenog posla biti ispunjene. Bankarska garancija je formalni 

pismeni dokument, kojim se saglasno našem pravu (čl 1083 ZOO), 

banka obavezuje prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za 

slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti 

obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji. 

Iz navedene zakonske definicije vidljivo je da se u vezi sa izdatom 

bankarskom garancijom pojavljuju najmanje tri lica. Nalogodavac ili 

tražilac garancije, koji je dužnik u poslu koji treba da se obezbjedi 

garancijom. Banka kao davalac garancije, odnosno kako se naziva 

banka garant korisnik, odnosno primalac garancije, kao lice koje je 

povjerilac u osnovnom poslu. U spoljnotrgovinskim poslovima ili 

poslovima veoma velike vrijednosti dosta često se u davanju garancije 

angažuje više od jedne banke. U tom slučaju uspostavljaju se posebne 

veze kako izmeñu banaka i korisnika garancije, tako i izmeñu samih 

banaka. Banke mogu da budu u odnosu garanta i supergaranta, kada 

obje banke daju garanciju korisniku, s time što je banka koja je izvorni 

prvi garant stupila u vezu sa jednom ili više jačih banaka koje izdaju 

supergaranciju. Korisnik se u tom slučaju za izmirenje svoga 

potraživanja može direktno da obraća i banci supergarantu. 

U nekim slučajevima jedna banka traži od druge ili drugih banaka da u 

odreñenom poslu izdaju garanciju, s time što ona sama ne uspostavlja 

nikakav odnos sa korisnikom garancije, već samo sa bankom 

garantom, kojoj izdaje tzv kontragaranciju. U ovom slučaju u obavezi 

115

je samo banka garant, meñutim ako se aktivira data garancija, onda 

automatski se aktivira i kontragarancija iz koje se u krajnjoj liniji 

nastala obaveza namiruje. 

Bankarska garancija može da bude uslovna i bezuslovna. Zakon o 

obligacionim odnosima definiše je kao uslovnu. Kod bezuslovne 

garancije radi naplate ovog prava po istoj korisniku je dovoljno da 

podnese banci zahtjev za isplatu uz dokaz da je protekao rok za 

isplatu, odnosno izvršenje iz osnovnog posla, a da dužnik nije ispunio 

svoju obavezu. Bezuslovna garancija je povoljnija za korisnika, pa je 

zato i poznata kao „prava“ bankarska garancija. Naš zakon reguliše tzv 

garanciju „bez prigovora“ (čl 1087 ZOO). Tu se radi o bezuslovnoj 

garanciji ukoliko je ona označena izrazima „bez prigovora“, „na prvi 

poziv“ ili drugim riječima istog značenja. Takvu garanciju banka je 

dužna da plati bez prava da istu povezuje sa mogućnošću davanja 

nekih progovora na koje bi nalogodavac imao pravo iz osnovnog 

posla. Meñutim, nakon takve isplate po garanciji ne gasi se pravo 

nalogodavca da zahtijeva isplatu natrag, ako korisnik nije imao, iz 

različitih razloga, pravo da je naplati. Ovo tim prije što je nalogodavac 

u svakom slučaju dužan da banci plati svaki iznos koji je ona platila po 

bezuslovnoj garanciji. Garancija „bez prigovora“ zbog svojih osobina 

često se koristi u spoljnotrgovinskim poslovima i kao ugovorni način 

plaćanja. 

Garancija se daje da se u osnovnom poslu popravi položaj korisnika 

garancije, pa je zato može samo on i koristiti. Meñutim, ako on sva 

svoja prava i obaveze iz konkretnog posla prenese na treće lice, onda 

prenoseći na njega cijeli posao može da prenese i garanciju. 

O garancijama Meñunarodna trgovinska komora u Parizu donijela je 

jednoobrazna pravila za ugovorene garancije 1978 godine. Ova pravila 

u prvom redu regulišu bankarske garancije, ali i druge ugovorne 

garancije kao što su garancije osiguravajućih društava i sl. Ova pravila 

regulišu „licitacione, „avansne“ i „garancije za dobro izvršenje posla“. 

Licitaciona garancija izdaje se investitoru od strane učesnika na 

licitaciji kojom se garantuje da će učesnik u licitaciji u slučaju uspjeha 

ispuniti obaveze koje iz toga proističu. 

Garancija za dobro izvršenje posla daje izvoñaču radova, izvršiocu 

usluga ili isporučiocu robe kojim garantuje izvršenje posla, odnosno 

plaćanje za slučaj neizvršenja. Avansna garancija je garancija koja se 

daje za slučaj neplaćanja obaveza iz ugovora o isporuci robe ili 

izvršenja radova. 

Akreditiv. Akreditiv je jedan od najčešćih i najznačajnijih načina 

plaćanja u prvom redu u spoljnotrgovinskim poslovima, ali i u 

ugovornim odnosima izmeñu domaćih preduzeća. Akreditiv je 

suštinski ugovorni odnos, za koji se saglasno našem pravu zahtijeva da 

bude sačinjen u pismenoj formi, koji se zasniva prihvatanjem zahtjeva 

nalogodavca za otvaranje akreditiva od strane kreditivne banke. 

Prihvatanjem, banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti 

116

odreñenu novčanu svotu ako do odreñenog vremena budu ispunjeni 

uslovi navedeni u nalogu o akreditivu (čl. 1072 ZOO). 

Poslovna praksa stvorila je dvije osnovne vrste akreditiva: obični i 

dokumentarni akreditiv. 

Obični ili neuslovni akreditiv temelji se na ličnom odnosu izmeñu 

nalogodavca, banke i korisnika. 

Da bi mogao da polaže pravo na novčana sredstva iz odreñenog 

akreditiva takve vrste od korisnika se zahtjeva da dokaže svoju aktivnu 

legitimaciju, jer se odreñeni korisnik upućuje na korišćenje akreditiva. 

Ovi akreditivi mogu da budu lični akreditivi vezani za odreñenu 

ličnost, odnosno za lična svojstva korisnika akreditiva; budžetski, 

preko kojih se finansiraju državni organi i budžetske organizacije i 

akreditiv kod koga se isplata vrši na osnovu kreditnog pisma. Obični 

akreditiv može da se otvori za jednu isplatu, ali može da bude i 

permanentan, tj otvoren za više isplata u dužem vremenskom periodu. 

Kreditno pismo česti je oblik preko koga se realizuje obični akreditiv. 

Ono se uobičajeno izdaje od strane banke, a za račun kupca kod 

kupoprodajnog posla, kojim banka obećava da će platiti donosiocu 

pisma (dakle prodavcu) sumu u njemu naznačenu, a nakon što kupac 

uredno primi robu koja je bila predmet kupoprodaje. 

Dokumentarni ili robni akreditiv ustvari je pravi akreditiv, odnosno to 

je akreditiv na osnovu kojeg se vrši oko 80% svih plaćanja u 

meñunarodnoj trgovini. 

Zbog tako velikog značaja ove vrste akreditiva meñunarodna 

trgovinska komora sa sjedištem u Parizu još 1933. godine donjela tzv 

jednoobrazna pravila i običaje za dokumentarne akreditive. Ova 

pravila iako nemaju zakonsku snahu ili snagu meñunarodne 

konvencije, poprimaju na izvjestan način snagu obaveznosti, obzirom 

da ih na taj način primjenjuju skoro sve vodeće svjetske banke. Pravila 

su od njihovog donošenja imala više revizija. Danas su na snazi i 

obavezno se primjenjuju od svih jugoslovenskih banaka revidirana 

Jednoobrazna pravila iz 1983. godine sa početkom primjene od 1. 

oktobra 1984 godine. 

Dokumentarni ili robni akreditiv, kao što mu samo ime kaže, postoji 

onda kada je banka kod koje je otvoren akreditiv uslovljena da isplatu 

korisniku akreditiva može da izvrši samo ako joj budu podnijeti robni 

dokumenti, kako je to utvrñeno akreditivom. 

Dokumenta koja se traže zavise od vrste posla u pitanju, odnosno 

najčešće od vrste meñunarodne distancione kupoprodaje u pitanju. 

Osnovna robna dokumenta koja moraju da se prilože radi naplate 

dokumentarnog (robnog) akreditiva prema Jednoobraznim pravilima i 

običajima za ovu vrstu posla jesu: 

1. trgovačka faktura (commercial invoice) 

2. transportna isprava, i to u prvom redu teretnica (bill of lading) 

ili potvrda odnosno sertifikat pošte (post receipt or certificate 

of posting) i 

117

3. polisa osiguranja 

U trgovačkoj fakturi mora se precizno dati opis robe i taj opis robe 

mora da odgovara opisu u akreditivu. Takoñe cijena robe naznačena u 

fakturi, po pravilu ne smije da bude viša od sume na koju je akreditiv 

otvoren, mada pravila sadrže moguća riješenja za prevazilaženjem 

takve situacije. 

Ukoliko nije drukčije ugovoreno trgovačka faktura mora da glasi na 

ome nalogodavca po akreditivu, a to je kupac, odnosno naručilac 

radova i sl. U osnovnom poslu teretnicom ili drugom transportnom 

ispravom ili potvrdom (sertifikatom) pošto dokazuje se da je roba 

ukrcana na prevozno sredstvo, odnosno primljena od pošte, dakle da će 

biti u takvom stanju i predana primaocu na odredištu. Transportni 

dokumenti, u prvom redu teretnica, moraju da budu „čisti“ (CLEAN 

BILL of lading, clean transport document) da bi ih banka prihvatila 

kao valjane, pa pravila preciziraju značenje tog pojma. Dalje, pravila 

odreñuju i druge elemente koje transportna dokumenta mora da sadrže, 

ko može da bude njihov izdavalac, kakav je odnos prema teretnicama 

„primljeno na ukrcaj“ i drugim dokumentima sa sličnim naznačenjima, 

koji su uslovi da bude prihvaćena teretnica sa naznakom da je teret 

ukrcan na palubi i sl. 

Treći obavezni dokument u „set-u“ dokumenata koji se podnose banci 

radi naplate akreditiva je polisa osiguranja. Obzirom da se naplata 

kupovne cijene putem robnog akreditiva, još figurativno naziva 

kupovnom uz prezentaciju robnih dokumenata ili čak kupovinom 

dokumenata, koja se izjednačava sa kupovinom same robe, bitno je da 

ova „kupovina“ garantuje kupcu da neće pretrpjeti štetu robe u 

transportu, pa će sledstveno osiguratelj naknaditi eventualne štete 

odnosno gubitke. Da bi banka prihvatila polisu osiguranja ili drugi 

dokument predviñen u samom akreditivu ( npr potvrdu pokrića – cover 

note se ne priznaje ukoliko to izričito ne predviña akreditiv) saglasno 

Pravilima potrebno je: da polisa, odnosno drugi osiguravajući 

dokument bude potpisan od osiguravajuće kompanije, osiguratelja ili 

njihovog agenta, da nosi datum prije ili na dan ukrcaja, odnosno 

odašiljanja robe, da ukoliko nije drukčije ugovoreno; bude u valuti u 

kojoj je i faktura, da osigurana suma odgovara CIF vrijednosti robe 

uvećanoj za 10% da vrsta (tip) pokrića bude u skladu sa zahtjevom iz 

akreditiva, te da banka ne snosi rizik za dodatna i dovoljno neprecizna 

pokrića, te da će banka prihvatiti i polise koje u sebi sadrže ugovorene 

franšize. 

Banka ispituje valjanost podnijetih dokumenata saglasno naznačenim 

uputstvima u jednoobraznim pravilima i saglasno posebnim nalozima 

nalogodavca, i ako je tako postupila ne snosi nikakvu odgovornost u 

vezi sa eventualnim nedostacima. 

Akreditiv je pravni posao izmeñu nalogodavca i banke koji je 

nezavistan od osnovnog posla u vezi s kojim se vrši plaćanje putem 

akreditiva. Banka ne ispunjava obavezu prema korisniku akreditiva 

118

kao obavezu iz osnovnog ugovora, već kao obavezu iz ugovora o 

akreditivu i saglasno uslovima akreditiva. Ipak, svaka veza sa 

osnovnim poslom se ne prekida i banka će uvijek voditi računa npr. O 

eventualnim prevarnim radnjama korisnika, a koje potiču iz ili su u 

vezi sa osnovnim poslom. 

Dokumentarni akreditiv može da bude opoziv ili neopoziv. Pravilo je 

da akreditiv opoziv, pa čak i onda kada je odreñen njegov rok trajanja. 

Opozivost podrazumjeva da dokumentarni akreditiv ne vezuje banku 

prema korisniku, te da to u svakom trenutku može da izmjeni ili 

opozove na zahtjev nalogodavca ili po sopstvenoj inicijativi ako ocjeni 

da je to u interesu nalogodavca. 

Neopozivi dokumentarni akreditiv sadrži samostalnu i neopozivu 

obavezu banke prema korisniku akreditiva. Kod ovog akreditiva može 

doći do njegovog potvrñivanja od strane neke druge banke, čime i ta 

banka preuzima samostalnu i neposrednu obavezu prema korisniku. 

Potvrdu akreditiva treba razlikovati od notifikacije. Notifikacija je 

obavještavanje korisnika preko banke (notificirajuća banka) da je 

akreditiv otvoren i name karakter potvrde akreditiva. 

Akreditivi su, po pravilu, neprenosivi i nedjeljivi. Ipak, na bazi 

izričitog uputstva nalogodavca banka može da izvrši prenos akreditiva 

drugom ili drugim korisnicima. Za djeljenje akreditiva banci nalog 

daje ovlašćeni korisnik da isplatu iz akreditiva izvrši u cjelini ili 

djelimično jednom, ili većem broju trećih lica. 

131.4. Poslovi platnog prometa 

Pored prednjih poslova, kao klasičnih i redovnih bankarskih poslova, 

vezano za novčano poslovanje uopšte, potrebno je još i poznavanje 

funkcionisanja platnog prometa i uloge banaka na tržištima kapitala. 

Platni promet. Platni promet jeste izmirenje finansijskih obaveza u 

privredi i drugim aktivnostima preko za to ovlašćenih organizacija. 

Platni promet mogu da obavljaju banke, što je po mnogima ispravniji 

način vršenja ovog posla, ali ako država želi da ima veću kontrolu nad 

platnim prometom onda to povjerava odreñenoj banci ili 

specijalizovanoj organizaciji za vršenje platnog prometa kao što je to 

slučaj u Jugoslaviji. 

Platni promet može da bude gotovinski i bezgotovinski. Gotovinski 

promet čine plaćanja u gotovom novcu (cash plaćanja). Radi 

smanjenja novčane mase u prometu i izbjegavanje špekulacija sa 

gotovim novcem gotovinski promet se strogo kontroliše, pa se pravnim 

subjektima nameće obaveza dnevne uplate gotovog novca na njihov 

tekući račun, a podizanje gotovine radi raznih isplata, takoñe se 

ograničava na tzv. blagajnički maksimum. 

Bezgotovinski platni promet je pravilo u meñusobnim isplatama u 

privredi, pa i uopšte meñu pravnim subjektima. Ovaj promet vrši se na 

način što se sa računa nalogodavca vrši prenos sredstava na račun 

119

korisnika, a saglasno datom nalogu i pod uslovom da na računu 

nalogodavca postoje raspoloživa sredstva. Ova vrsta prometa sigurnija 

je, ekonomičnija, ne vodi povećanju novčane mase u prometu, 

sprečava krañe i utaje i uopšte postoji mogućnost bolje kontrole 

finansijskih tokova. 

Bezgotovinski platni promet uobičajen je kako za plaćanja u zemlji, 

tako i za plaćanja u inostranstvu i iz inostranstva. Kod nas takav način 

plaćanja je i obaveza za sve registrovane pravne subjekte. Meñutim, 

bez obzira što se u spoljnotrgovinskim plaćanjima skoro bez izuzetka 

vrši „bezgotovinski transfer“ izmeñu računa nalogodavca (dužnika po 

obavezi) i korisnika povjerioca nije uobičajeno da se plaćanje ugovara 

gotovinski (cash). U vezi s time treba znati da pod takvim načinom 

ugovaranja svjetska poslovna praksa podrazumjeva i priznanje 

komercijano poznati metod prenosa sredstava koji korisniku 

omogućava bezuslovno pravo momentalne upotrebe tako prenijetih 

sredstava. 

Pored svih pobrojanih poslova banke se sve više pojavljuju na tzv 

primarnom i sekundarnom tržištu kapitala gdje se vrši emitovanje 

(primarno tržište) i promet (sekundarno tržište) hartija od vrijednosti, 

kao posrednici u tom poslovanju, odnosno agenti (brokeri) svojih 

klijenata, pa i kao staratelji nad imovinom i vrijednostima koje im se 

povjere (trast kompanije). 

Iz svega do sada rečenog vidljiva je široka skala bankarskih poslova 

putem kojih se grañanima i privredi pruža servis u njihovim novčanim 

potrebama i transakcijama, kao i pomoć, posebno u 

spoljnotrgovinskom poslovanju. 

Kompenzacioni, klirinški i inkaso poslovi spadaju u uslužne poslove 

banaka. Meñutim, ukoliko postoje posebne institucije koje se bave 

platnim prometom, onda ti poslovi čine dio poslovanja tih institucija, 

odnosno banaka koje olakšavaju i pojednostavljuju platni promet. 

Kompenzacioni poslovi spadaju u uslužne poslove banaka kod kojih 

banka u ime i za račun svojih komitenata vrši prebijanje potraživanja i 

dugovanja, uz isplatu komitentu pozitivnog ostatka – salda. 

U odnosima meñu domaćim privrednim organizacijama kompenzacije 

mogu da budu ugovorne prirode, ali i zakonske kada zakonodavac, a 

radi postizanja likvidnosti u privredi, odreñuje obavezu kompenzacije 

uvijek kada se za to steknu uslovi. 

U spoljnoj trgovini kompenzacioni poslovi se često ugovaraju, 

meñutim takoñe je uobičajeno da podležu prethodnom odobrenju od 

strane države, obzirom da dolazi do smanjenja priliva strane valute u 

domaću državu. 

Klirinški poslovi su oni kompenzacioni poslovi kod kojih se kao 

učesnici prebijanja (kliringa) potraživanja i dugovanja u 

spoljnotrgovinskoj razmjeni pojavljuju države. Kada se meñu 

državama potpišu spoljnotrgovinski sporazumi koji predviñaju kliring 

kao način meñusobnog plaćanja, onda se u svakoj državi odrede 

120

ovlašćene banke, preko kojih se vode zbirni računi preko kojih se vrši 

prebijanke meñusobnih potraživanja. Ugovori o klirinškom načinu 

plaćanja najčešće se zaključuju izmeñu dvije države (dvostrani 

kliring), ali moguće je da to u svojim meñusobnim spoljnotrgovinskim 

poslovima dogovori više država (višestrani kliring). Ponekad država za 

svoju spoljnotrgovinsku razmjenu može da rspiše obavezu naplate svih 

potraživanja u razmjeni sa inostranstvom preko zbirnog računa 

ovlašćene banke, s ciljem ostvarenja deviza u korist države, a isplate 

domaćih preduzeća u domaćoj valuti i takva praksa poznata je kao 

jenostrani kliring. 

Inkaso poslovi su bančini poslovi slični akreditivu, ali suprotnog 

dejstva. Dok kod akreditiva banka realizuje dugovanje svoga 

nalogodavca, kod inkasa ona u ime svog nalogodavca i za njegov 

račun naplaćuje neko njegovo potraživanje. Banka ovaj posao vrši za 

proviziju koju dobija iz izvršenih naplata (inkasa). 

Inkaso poslovi dijele se na novčani i dokumentarni inkaso, s time što 

ovaj posljednji može da bude robno dokumentarni ( u vezi sa 

teretnicom, skladišnicom, tovarnim listom i sl.) i novčano 

dokumentrani inkaso, kada se radi o inkasu mjenica, čekova dionica, 

dividendnih kupona i sl. Dokumentarni inkaso u spoljnoj trgovini 

javlja se kao nostro inkaso kod kojeg domaća banka prima od 

domaćeg klijenta inkaso naplatu, i loro inkaso kada inostrani bančin 

klijent (obično banka iz inostranstva) dostavlja domaćoj banci 

dokumenta (hartije od vrijednosti) na naplatu. 

I ova vrsta bankarskog posla regulisana je Jednoobraznim pravilima za 

dokumentarne naplate Trgovinske komore u Parizu čija je posljednja 

revizija stupila na snagu 1. januara 1979. godine. 

121

GLAVA 12. HARTIJE OD VRIJEDNOSTI 

132. POJAM I VRSTE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI 

Hartije od vrijednosti su vrlo značajne isprave u privrednom pravu. 

Već smo vidjeli da se u pomorskom pravu posebno ističe značaj 

teretnice kao hartije od vrijednosti, a od značaja su takoñe tovarni list i 

polisa osiguranja, koje nisu hartije od vrijednosti, ali imaju veliku 

sličnost sa njima. Zbog navedenog biće potrebno da se u najkraćim 

crtama upoznamo sa opštim pojmom hartija od vrijednosti, kao i sa 

nekim drugim najznačajnijim hartijama od vrijednosti meñu koje 

svakako spadaju mjenice, ček, dionice , skladišnica itd. 

Ako želimo da utvrdimo pojam hartije od vrijednosti, treba reći da su 

to isprave u kojima je utelovljeno odreñeno imovinsko (grañansko) 

pravo i da se sa stanovišta vrste prava hartije od vrijednosti dijele na 

stvarno-pravne i obligaciono-pravne hartije od vrijednosti. 

Stvarno-pravne hartije od vrijednosti imaocu daju svojinsko pravo na 

robu, odnosno stvarima koje su označene u toj hartiji, a obligacione 

hartije od vrijednosti najčešće se odnose na obavezu isplate odreñene 

sume novca. 

Pravo koje je sadržano u samoj hartiji najtješnje je sa njom povezano i 

bez posjedovanja hartije se ne može ostvariti. Vršenje prava uslovljeno 

je držanjem same hartije, pa se zato pored prava iz hartije, a koje je, 

kao što smo vidjeli neko stvarno ili obligaciono pravo, govori i o pravu 

na hartije, odnosno potrebi da odreñeno lice drži hartiju po valjanom 

pravnom osnovu da bi moglo ostvariti pravo koje je sadržano u hartiji. 

Taj osnov može da bude svojina na hartiji ili pak založno ili 

punomoćničko pravo na hartiji. 

Zakonom o obligacionim odnosima obuhvaćene su i hartije od 

vrijednosti u odredbama o izvorima obligacija i to u okviru odjeljka 

posvećenog jednostranoj izjavi volje. Tim zakonom utvrñen je pojam 

hartije od vrijednosti i pod njim se podrazumjeva pismena isprava 

kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu u toj 

ispravi zakonitom imaocu. Hartije od vrijednosti su strogo formalne 

isprave. Formalnost se ogleda u zahtjevu da one budu sačinjene u 

pismenoj formi i da mora da sadrže bitne elemente koje zakon traži da 

bi mogle da se smatraju odreñenom vrstom hartije. Pod pojmom 

formalnosti hartije od vrijednosti podrazumjeva se i to da se kod tih 

isprava kida veza sa osnovnim pravnim poslom iz koga su nastale, te 

da se ispunjenje obaveza iz hartije zahtjeva na bazi posjedovanja same 

hartije, a ne na osnovu posla iz koga su proistekle. 

Saglasno pravnim propisima hartije od vrijednosti imaju i svoje bitne 

sastojke odnosno bitne elemente. Bitni sastojci koje mora da sadrže 

hartije od vrijednosti jesu: 1) označenje vrste hartije od vrijednosti; 2) 

firma, odnosno naziv i sjedište, odnosno ime i prebivalište izdavaoca 

hartije od vrijednosti; 3) firma, odnosno naziv ili ime lica na koje, 

122

odnosno po čijoj naredbi hartija od vrijednosti glasi, ili označenje da 

hartija od vrijednosti glasi na donosioca; 4) tačno označenu obavezu 

izdavaoca koja proizilazi iz hartije od vrijednosti;5) mjesto i datum 

izdavanja hartije od vrijednosti, a kod onih koje se izdaju u seriji i njen 

serijski broj 6) potpis izdavaoca hartije od vrijednosti, odnosno 

faksimil potpisa izdavaoca hartije od vrijednosti koje se izdaje u seriji. 

Sve hartije od vrijednosti po načelu izdavanja djelimo na: hartije od 

vrijednosti na ime, hartije od vrijednosti po naredbi i hartije od 

vrijednosti na donosioca. 

Sa načinom izdavanja hartije od vrijednosti usko je povezana jedna 

njihova značajna osobina, a to je njihova prenosivost, odnosno tzv. 

negocijabilnost. 

Hartije od vrijednosti na ime glase na odreñeno lice čije je ime 

upisano na hartije i samo ono ima pravo na ostvarenje prava iz hartije. 

Hartije od vrijednosti na ime po pravilu se ne mogu prenositi na druga 

lica, dakle to bi bile neprenosive hartije. Meñutim, i njih je moguće 

prenositi o to se čini pomoću grañansko pravnog ugovora o ustupanju 

potraživanja koji se zove ugovor o cesiji potraživanja. 

Hartije od vrijednosti po naredbi su najznačajnije hartije od 

vrijednosti i najtipičnije. I kod ovih hartija pravilo je da glase na ime 

odreñenog lica, ali to lice ima pravo da hartiju stavljajući na poleñini 

same isprave tzv klauzulu o prenosu, prenese na drugo lice. Klauzula o 

prenosu naziva se indosament, prenosilac indosant, a lice na koje se 

hartija prenosi indosatar. Indosament može da bude puni indosament i 

blanko indosament. Puni indosament je onaj indosament koji sadrži 

sve elemente prenosa (ime indosatera, klauzulu o prenosu i potpis 

indosanta), a blanko indosament je indosament samo na bazi potpisa 

prenosioca (indosanta). Prema tome, hartije od vrijednosti po naredbi 

nose taj naziv zato što se one prenose naredbom jednog lica, imaoca 

hartije, na drugo lice, sticaoca hartije. 

Hartije od vrijednosti na donosioca su hartije u kojima nije upisano 

ime njihovog vlasnika i koje se na ove vlasnike, odnosno imaoce 

prenose bez ikakvih formalnosti tzv. običnim prenosom iz ruke u ruku. 

Kada govorimo o podjeli hartije od vrijednosti, istakli smo da su 

najznačajnije hartije od vrijednosti obligaciono pravne hartije i stvarno 

pravne hartije od vrijednosti. Meñutim, pored ove dvije vrste hartija od 

vrijednosti, značajno je pomenuti još i hartije od vrijednosti sa pravom 

učešća, obzirom da se danas u Jugoslaviji privredni subjekti sve više 

organizuju kao akcionarska, odnosno dionička društva, uz izdavanje 

hartija od vrijednosti koje daju pravo učešća u poslovima preduzeća. 

Te hartije od vrijednosti zovu se dionice. 

123

133. MJENICA 

Pojam mjenice. Mjenica je obligaciona hartija od vrijednosti na 

osnovu koje njen imalac može da traži od dužnika označenog u 

mjenici isplatu odreñene sume novca. 

Mjenica se u privrednom društvu smatra kreditnim sredstvom za 

razliku od čeka, koji se smatra sredstvom plaćanja. Meñutim, u 

meñunarodnom prometu mjenica je takoñe i sredstvo plaćanja. 

Po samom zakonu mjenica je hartija od vrijednosti po naredbi. Ne 

može da se izda na donosioca, a unošenjem u mjenicu klauzule „ne po 

naredbi“, koja se zove rekta klauzula, mjenica se pretvara u hartiju od 

vrijednosti na ime. 

Danas je mjenično pravo u svijetu unifikovano i to donošenjem tzv. 

Ženevskih konvencija o mjenici 1930 godine. To su: 

1. konvencija o jednoobraznom (uniformnom) mjeničnom 

zakonu; 

2. konvencija za regulisanje izvjesnih sukoba zakona u oblasti 

mjeničnih prava; 

3. konvencija o pitanju taksi u oblasti mjenica. Saglasno prvoj 

konvenciji zemlje potpisnice su se obavezale da će svoja 

nacionalna prava izjednačit sa odredbama te konvencije. 

Jugoslavija je tako postupila donijevši svoj zakon o mjenici 1946. 

godine. 

Vrste mjenica. Postoje dvije vrste mjenica i to trasirana mjenica i 

sopstvena mjenica. 

Kod trasirane mjenice koja se još zove vučena mjenica, pojavljuju se 

tri lica i to: izdavalac mjenice, koji se zove trasant i koji mjenica 

predaje imaocu koji se zove remitent i upućuje ga trećem licu da mu 

isplati mjeničnu svotu, koja se zove trasat. Trasirana mjenica sadrži 

bezuslovni nalog trasanta trasatu da od dospjelosti mjenice isplati 

svotu naznačenu u mjenici remitentu, kao mjeničnom povjeriocu. 

Meñutim, sve dok trasat ne prihvati isplatu mjenice, odnosno mjenične 

svote naznačene u mjenici, trasant svojim potpisom na mjenici 

garantuje da će on mjeničnu svotu isplatiti. 

Sopstvena mjenica je takva mjenica kod koje u mjenično pravnom 

odnosu ne postoji treće lice. Kod ove mjenice trasant ne upućuje 

remitenta za isplatu trećem licu, već mu sam obećava da će u trenutku 

dospjelosti mjenice on isplati mjeničnu svotu. 

Mjenična načela. Mjenica je strogo formalna hartija od vrijednosti i 

počiva na odreñenim osnovnim načelima, koja su prije svega vezana 

za mjenicu i mjenično pravo, ali većinom karakterišu i druge hartije od 

vrijednosti. Osnovna mjenična načela su načelo formalnosti, odnosno 

pismenosti mjenične obaveze, načelo mjenične strogosti, načelo 

samostalnosti mjenične obaveze, načelo mjenične solidarnosti i načelo 

neposrednosti mjenice. 

124

Načelo formalnosti. Odnosno pismenosti je zajedničko načelo za sve 

hartije od vrijednosti koje su punovažne jedino u slučaju kada su 

izdate u pismenom obliku. Ovo načelo protivi se načelu neformalnosti 

koje važi za ugovore u privrednom pravu, a posebno za ugovore 

robnog prometa. Pored toga, načelo formalnosti podrazumjeva da je 

mjenica valjana samo ako ima sve bitne mjenične sastojke koje 

propisuje zakon. 

Načelo inkorporacije važi za sve hartije od vrijednosti i iskazuje 

neodoljivost prava iz hartije i prava na hartije, kako je već napred 

istaknuto. Isto tako, bez posjedovanja hartije, pravo iz nje ne može da 

se ostvari i ne može da se prenese na drugoga. 

Načelo fiksne mjenične obaveze znači da mjeničnu obavezu u pogledu 

obima i sadržine predstavlja samo ono što je naglašeno u samoj 

mjenici, kao i to da se ta obaveza ne može dokazivati drugim 

dokaznim sredstvima, već samo samom mjenicom. 

Načelo mjenične strogosti vezano je za realizaciju mjenice i odnosi se 

na povjerioca i družnika po mjenici. Ovo načelo čini mjenicu jednim 

od najsigurnijih instrumenata kreditiranja i plaćanja, kako kod 

domaćih, tako posebno kod meñunarodnih plaćanja. Mjenični dužnik 

mora svoju obavezu da ipuni onako kako je naznačeno u mjenici i po 

pravilu bez mogućnosti isticanja prigovora prema mjeničnom 

povjeriocu. U krajnjoj liniji ovo načelo u odnosu na dužnika znači da 

on pravo mora da isplati mjenični iznos, pa tek onda da se ventualno 

spori u vezi sa njim. Prema tome, eventualni prigovori u vezi sa 

poslom iz koga je mjenica proizašla, dozvoljeni su samo kasnije, a ne 

u momentu dospjelosti i plaćanja mjenice. Mjenični povjerilac takoñe 

je podložan načelu strogosti mjenične obaveze. Naime, ukoliko se ne 

pridržava svih propisanih mjeničnih radnji i rokovi, izlaže se riziku da 

izgubi svoje mjenično pravo. 

Načelo samostalnosti mjenične obaveze odnosi se na pojedine 

potpisnike na mjenici. Svaki potpis na mjenici predstavlja samostalnu 

mjeničnu obavezu, a svaki potpisnik je samostalni mjenični dužnik. 

Eventualna nevaljalost obaveze jednog od potpisnika mjenice ne utiče 

na ostale potpisnike. 

Načelo mjenične solidarnosti znači da svaki mjenični dužnik 

solidarno odgovara sa drugim mjeničnim dužnicima za ispunjenje 

mjenične obaveze, što znači da nakon dospjelosti mjenice mjenični 

povjerilac može da se obrati prema bilo kom od mjeničnih dužnika i da 

od njega naplati cjelokupnu mjeničnu svotu. 

Konačno, načelo neposrednosti mjenice znači da se mjenični 

povjerilac može svakom od mjeničnih dužnika neposredno i tražiti od 

njega izvršenje mjenične obaveze. 

125

Mjenični elementi – sastojci mjenice 

Zakon odreñuje bitne mjenične elemente (sastojke) mjenice i 

nedostatak bilo kojeg od ovih elemenata čini mjenicu nevažećom. 

Bitni mjenični elementi jesu: izričito označenje da se radi o mjenici; 

bezuslovni uput, odnosno obećanje za isplatu odreñene sume novca: 

ime trasata, dakle lica koje treba da plati mjenicu; označenje 

dospjelosti mjenice; označenje mjesta plaćanja mjenice; ime remitenta, 

dakle lica kome treba da se isplati mjenična svota, odnosno po čijoj 

naredbi se ona isplaćuje drugom licu, datum izdavanja mjenice; mjesto 

izdavanja i potpis lica koje je izdalo mjenicu, a koje se, kao što smo 

vidjeli, naziva trasant. 

Označenje da je to mjenica vrši se upotrebom riječi mjenica i to mora 

da je upisano u mjenici. Ako takve naznake nema, preuzeta obaveza 

nema karakter mjenične obaveze. Ovo je vrlo važno jer je mjenica 

strogo formalni pravni posao sa strogim pravnim posljedicama za 

izdavaoca mjenice. 

Mjenica mora da sadrži bezuslovni uput, ili ako se radi o sopstvenoj 

mjenici obećanje za isplatu odreñene sume novca. Uput, odnosno 

obećanje moraju da budu bezuslovni opet radi formalnosti mjenične 

obaveze u kojoj nije dozvoljeno postavljanje bilo kakvih uslova. 

Svaki uslov, koji bi bio postavljen u mjenici, ustvari bi poništavao 

mjeničnu obavezu. Takoñe nema mjenice ako u njoj nije upisana svota 

novca na koji mjenica glasi i koju trasat treba da isplati. Pod 

označenjem mjenične svote podrazumjeva se da je u mjenici precizno 

označeno o kojoj se vrsti novca radi, dakle o kojoj valuti i o kojoj 

količini, odnosno iznosu novca. 

Mjenica mora da sadrži ime, odnosnu firmu trasata (obzirom da se 

najčešće radi o nekoj banci) onog lica koje treba da isplati mjenicu. 

Samim takvim označenjem trasat i nije postao obavezan da mjeničnu 

svotu isplati, već se on vučenjem mjenice samo poziva da prihvati 

mjeničnu obavezu i da tako postane mjenični dužnik. Bez označenja 

imena, odnosno firme trasata, ne može se znati kome mjenica treba da 

se podnese na isplatu. U mijeničnom pravu dozvoljeno je da se u 

mjenici označe više trasata, ali samo kumulativno, tako da praktično 

svaki od trasata ima samostalnu i cjelokupnu obavezu po izdatoj 

mjenici. Nedozvoljeno je odreñivanje trasata alternativno, jer onda 

postaje neizvjesno ko će mjenicu da plati, a time se i gubi jedan 

mjenični element, a mjenica u nedostatku bilo kojeg bitnog elementa 

prestaje to da bude. 

Trasant, kao izdavalac mjenice može da sebe označi kao trasata i tada 

nastaje sopstvena trasirana mjenica. 

Označenje dospjelosti mjenice takoñe mora da bude sadržano u 

samom mjeničnom slogu, dakle u pismenom tekstu mjenice. Ipak, ovaj 

mjenični element može da se pretpostavi i po samom zakonu da uvijek 

postoji, jer mjenica koja je izdata bez oznake dospjelosti po samom 

126

zakonu smatra se da dospjeva po viñenju. Inače, mjenica može 

dospjevati na odreñeni dan, na odreñeno vrijeme od dana izdavanja i 

po viñenju, odnosno na odreñeno vrijeme po viñenju. Mjenica koja 

dospjeva na odreñeno vrijeme po viñenju naziva se još i ročna 

mjenica. Takve mjenice pretpostavljaju prethodnu obavezu njihovog 

podnošenja na akcept. 

Mjesto plaćanja mjenice takoñe se obavezno unosi u njen slog i obično 

se upisuje ispod oznake trasata. Mjesto mora biti označeno precizno, 

jer povjerilac po mjenici mora da zna gdje se nalazi dužnik, obzirom 

da mu on donosi mjenicu za isplatu. 

Ime remitenta je važan bitni mjenični element, obzirom da je remitent 

lice koje treba da se plati mjenica. Dakle, to je mjenični povjerilac. 

Remitent može da bude kako pojedinac, fizičko lice, tako i neko 

preduzeće, pa se u mjenicu unosi ili ime tog pojedinca ili firma 

preduzeća koje je povjerilac po mjenici. Ako mjenica ima više od 

jednog reminenta, onda se govori o tzv. sureminentima i oni ne mogu 

da vrše svoja mjenična prava pojedinačno, već samo zajednički, što se 

odnosi i na sve ostale mjenične radnje. 

Remitent je lice na koje se mjenica vuče i kao takav je prvi imalac 

mjenice, pa obzirom da je mjenica sama po zakonu hartija po naredbi, 

on može već saglasno svojim potrebama ili sam da naplati mjenicu ili 

pak, da je dalje putem indosiranja prenosi na druga lica, koja tada 

takoñe postaju reminenti. 

Datum izdavanja mjenice je bitni mjenični element koji mora biti 

precizno naznačen u mjenici, jer od njega može da zavisi punovažnost 

mjenice npr. Prema tom datumu utvrñuje se sposobnost trasanta da 

izdaje mjenicu. Zatim odreñuje se dospjelost mjenice, ako ona 

dospjeva na odreñeno vrijeme poslije izdavanja, a što bi sve moglo da 

vodi nevažnosti mjenice. Pored datuma izdavanja, potrebno je označiti 

i mjesto izdavanja i uvijek se pretpostavlja da je mjenica izdata u 

onom mjestu koje je označeno pored trasatovog imena. Mjesto 

izdavanja mjenice ima pravni značaj, jer saglasno tom mjestu, dakle 

gradu odnosno dražavi u kojoj je mjenica izdata odreñuje se formalna 

ispravnost mjenice i uopšte kako njena valjanost, tako i valjanost 

odreñenih mjeničnih radnji. 

Na kraju mjenica mora da sadrži potpis trasanta, izdavaoca mjenice. 

Bez tog potpisa mjenica ne bi bila valjana i ne bi postojala mjenična 

obaveza, obzirom da sve dok trasat ne prihvati mjeničnu obavezu 

putem akceptiranja, trasant figurira kao glavni mjenični dužnik po 

izdatoj mjenici. 

Pored bitnih, mjenica može da ima i nebitme sastojke. U nebitne 

mjenične sastojke, odnosno nebitne mjenične elemente spadaju nebitne 

mjenične klauzule i nebitna mjenična lica. Mjenica pored bitnih 

mjeničnih elemenata može u sebi da sadrži i mnoge klauzule koje 

utiču na način realizacije mjenice, ali ne utiču na valjanost mjenice kao 

hartije od vrijednosti. Meñu više takvih kaluzula, od kojih neke 

127

mjenice mogu da imaju neke od njih, a neke opet uopšte da nemaju 

posebne klauzule, treba spomenuti klauzulu o prezentaciji mjenice, 

klauzulu o broju mjeničnih primjeraka, valutnu klauzulu, klauzulu o 

pokriću, klauzulu o adresatu po potrebi, već pomenutu rekta klauzulu, 

klauzulu o domiciliranju mjenice i sl. Klauzula o prezentaciji mjenice 

nameće obavezu mjeničnom dužniku da prije njene dospjelosti 

mjenicu prvo prezentira na tzv akceptiranje, a tek kasnije i na naplatu. 

Takoñe može postojati prezentaciona klauzula u obliku zabrane 

podnošenje mjenice na akcept i to kao potpuna zabrana podnošenja 

mjenice na akcept do jednog odreñenog roka. Klauzula o domiciliranju 

je specifičnost mjeničnog prava i njom se odreñuje da će mjenicu 

isplatiti neko drugo lice, a ne trasat i u nekom drugom mjestu a ne u 

mjestu odreñenom pored trasatovog imena. Ovo je moguće kod 

mjenice, obzirom da trasat u trenutku njenog izdavanja ne mora kod 

sebe da ima pokriće za plaćanje mjenice. Od značaja može da bude i 

tzv. avizna klauzula, kao klauzula o obavezi da trasat ne plaća mjenicu 

dok od trasanta ne dobije izvještaj pod kojim uslovima i kada će 

izvršiti njenu isplatu. 

Mjenica se obično izdaje u jednom primjerku, a ako je izdata u više 

primjeraka onda mora da postoji klauzula o broju mjeničnih 

primjeraka. Mjenica se obično isplaćuje u valuti zemlje u kojoj je 

izdata ili u valuti zemlje gdje je naplativa, ali ako se ugovara posebna 

valuta u kojoj se mora platiti u svakom slučaju, onda takva mjenica 

sadrži valutnu klauzulu. 

Za razliku od čeka, mjenica u trenutku izdvajanja ne mora da ima 

pokriće bilo kod trasata ili trasanta. Pokriće mora da postoji u 

momentu dospjelosti mjenice, meñutim, klauzulom o pokriću može se 

regulisati da to pokriće mora da postoji i ranije. Klauzula adresatu po 

potrebi može da odredi mjeničnom povjeriocu i drugo lice na koje se 

on može obratiti bilo za isplatu mjenice ili za ispunjenje neke druge 

mjenične radnje u slučaju da mu je glavni dužnik nedostupan itd. 

U nebitne elemente mjenice, pored nebitnih mjeničnih klauzula, 

spadaju i nebitna mjenična lica koja se pojavljuju u vezi pojedinih 

nebitnih mjeničnih klauzula ili kod pojedinih mjeničnih radnji. Prema 

tome, sva ona lica koje zakon izričito ne nabraja kao bitna za 

postojanje mjenice, a to su trasant, trasat i remonent, su nebitna 

mjenična lica. 

128

Mjenične radnje 

Naplata mjenice kao strogo formalne hartije od vrijednosti vezana je 

za niz mjeničnih radnji. Uključujući i izdavanje mjenice kao prvu i 

osnovnu mjeničnu radnju, kao značajne mjenične radnje treba 

pomenuti još akceptiranje mjenice, mjenično jemstvo, intervenciju kod 

mjenice, prenos mjenice, prezentaciju mjenice na isplatu, odnosno 

naplatu mjenice. 

Već je rečeno kako se izdaje trasirana, a kako sopstvena mjenica i ko 

ih izdaje. 

Akceptiranje mjenice ili kako se još jednostavno zove, akcept ili 

mjenični prijem, je mjenična radnja koja se sastoji u izjavi trasat koju 

on stavlja u pismenom obliku na samu mjenicu o prihvatanju obaveze 

da će platiti mjenični iznos po dospjelosti mjenice. Takvim svojim 

potpisom trasat postaje akceptant mjenice, odnosno od momenta 

akcepta on je glavni mjenični dužnik po mjenici, a ne više trasant i on 

prihvata bezuslovnu obavezu plaćanja mjenice o dospjelosti. 

Mjenično jemstvo u mjeničnom pravu poznato je još kao aval i to je 

mjenično pravna radnja kojom neko lice svojim potpisom na mjenici 

jemči po pravilu za glavnog mjeničnog dužnika, ali može i za nekog 

drugog od potpisnika mjenice, da će isplatiti označeni mjenični iznos u 

roku dospjelosti mjenice. 

Intervencija je mjenična radnja koja može biti po pozivu ili spontana. 

Do intervencije po mjenici dolazi kada o dospjelosti mjenice nije 

izvjesno da li će dužnici po mjenici biti u stanju da isplate mjeničnu 

svotu i onda neko od mjeničnih dužnika može da pozove treće lice da 

interveniše i isplati mjeničnu svotu i to je pozivna intervencija ili neko 

treće lice, zbog svojih interesa prvenstveno u poslovnom odnosu u 

pitanju, može bez poziva da interveniše i isplati mjeničnu svotu i to je 

spontana intervencija. 

Prenos mjenice vrši se redovno putem indosiranja, jer kao što je već 

rečeno, mjenica je po samom zakonu hartija od vrijednosti po naredbi 

ili pak putem grañansko-pravne cesije, ukoliko je izdata mjenica sa 

oznakom ne po naredbi, dakle tzv. rekta mjenica. 

Indosiranje mjenice vrši se kao i kod svih drugih hartija od vrijednosti 

putem indosamenta i sastoji se u davanju izjave, kojom imalac mjenice 

prenosi mjenicu na drugo lice zajedno sa svim pravima iz te mjenice. 

Mjenica može da se indosira na bilo koje lice, dakle na lice koje 

prethodno nije bilo u nikakvoj mjenično-pravnoj obavezi i kada se taj 

prenos izvrši, to lice postaje mjenični povjerilac. Mjenica se može 

indosirati i na nekog od postojećih mjeničnih dužnika, dakle na lice 

koje već na neki način ima obavezu po postojećoj mjenici. Indosiranje 

se može izvršiti npr na lice koje je izvršilo aval mjenice ili se 

pojavljuje kao garant – žirant po toj mjenici i u tom slučaju kada se 

129

mjenica indosira na takvo lice izvršeni indosamnet naziva se povratni 

indosament. 

Isplata mjenice možemo reći da je najznačajnija mjenična radnja jer se 

mjenica i izdaje da je njen imalac može naplatiti. U mjeničnom planu 

vrši se obavezno prezentacija mjenice na isplatu i to je uslov naplate 

mjenice, obzirom da je mjenica formalna hartija od vrijednosti i da bez 

nje ne postoji ni mjenična obaveza. Mjenični povjerilac je taj koji 

donosi mjenicu na isplatu dužniku. Vrlo često prije isplate mjenice vrši 

se podnošenje mjenice i na akcept, ali ako ta mjenična radnja nije 

predviñena i mjenica dospjeva po viñenju, akcept ne mora da postoji, 

meñutim prezentacija mjenice na isplatu je obavezna i završana 

mjenične radnja. Mjenicu na isplatu podnosi remitent, koji to svoje 

pravo dokazuje formalnim legitimisanjem ili kao prvo lice koje je 

označeno u mjenici ili neprekinutim nizom indosamenata. Isplatu 

mjenice najčešće vrši akceptant, dakle ono lice koje je prethodno u 

odreñenom roku prihvatilo mjeničnu obavezu i samim time postalo 

glavni mjenični dužnik. Akceptant je najčešće sami trasant, ali može 

biti i neko drugo lice, a ako akcept nije predviñen onda mjenicu uvijek 

isplaćuje trasat. 

Mjenično pravo u svakom slučaju nastoji da mjeničnom povjeriocu 

obezbjedi naplatu mjenice u svakom slučaju. To se postiže na način što 

su svi potpisnici na mjenici solidarni mjenični dužnici. Svaki potpisnik 

na mjenici u stvari je preuzeo obavezu da će on isplatiti mjenicu 

ukoliko trasat odbije njeno akceptiranje, bilo isplatu, a već kako je to 

samom mjenicom odreñeno. Ti drugi potpisnici na mjenici zbog toga 

se nazivaju regresni mjenični dužnici i dužni su da isplate mjenicu 

ukoliko se steknu zakonski uslovi, a pravo mjeničnog dužnika da 

takvu svoju mjenicu naplati naziva se regresno pravo. 

Da bi mjenični povjerilac mogao da ostvari svoje regresno mjenično 

pravo, on je dužan da prethodno izvrši protest mjenice. To je 

prethodna radnja radi regresne naplate mjenice ili ostvarenja drugih 

mjeničnih prava, npr zahtjeva akcepta i sl, koja se preduzima pred 

nadležnim sudom i sud izdaje protestnu ispravu kao jevnu ispravu, 

čime udovoljava mjeničnom povjeriocu da može izvršiti odreñenu 

mjeničnu radnju. 

Mjenični prigovori su opet za razliku od mjeničnog protesta oblik 

zaštite interesa mjeničnog dužnika. Dužnici po mjenici uvijek 

odgovaraju samostalno, nezavisno jedan od drugoga, pa svaki od 

dužnika ima i pravo da samostalno daje odreñene mjenične prigovore. 

Mjenični prigovori mogu se odnositi bilo na samu valjanost mjenice i 

proizilaze iz mjenične isprave, kao što je npr. povreda mjenične forme, 

nedostatak nekog bitnog mjeničnog elementa i sl. A mogu da se 

odnose i na lični odnos izmeñu mjeničnog dužnika i povjerioca i ti 

prigovori mogu da se odnose na to da nije primljeno mjenično pokriće, 

da nije stavljen potpis na mjenici, a ponekad ali samo u direktnom 

odnosu izmeñu odreñenog mjeničnog povjerioca i dužnika, dozvoljeno 

130

je stavljati i prigovor da meñu strankama nije izvršen osnovni posao 

zbog kojeg je mjenica nastala, odnosno izdata. 

Mjenica se može umnožavati na način što će se izdavati više 

primjeraka mjenice iz praktičnih razloga, može se izdavati i duplikat 

mjenice, ali ako je u mjenicu unijeta tzv. solo klauzula izdavanje 

duplikata nije dozvoljeno. Ove radnje preuzimaju se iz praktičnih 

razloga da bi mjenica bila operativnija, meñutim naplatom jednog 

primjerka mjenice svi ostali primjerci prestaju da važe. 

Može se vršiti i prepis mjenice, tzv kopija mjenice, ali onda takva 

kopija nema značaj, niti duplikata niti mjenice koja je izdata u više 

primjeraka. 

Amortizacija mjenice je mjenična radnja koja je predviñena za slučaj 

da imalac mjenice isto izgubi ili na drugi način ostane bez nje. U tom 

slučaju, a posebno da bi se spriječila zloupotreba mjenice predviñen je 

postupak amortizacije mjenice. Taj postupak predviña se 

zakonodavstvom nacionlnih država i amortizaciju vrše sudovi u 

vanparničnom postupku u kome se mjenica na bazi sudske odluke 

može da ostvaruje svoja mjenična prava samo prema odreñenim 

mjeničnim dužnicima, po pravilu prema glavnom mjeničnom dužniku. 

Zastarjevanje mjenice. U mjeničnom pravu postoje različiti rokovi 

zastarjelosti. Rok zastarjelosti za glavnog mjeničnog dužnika iznosi tri 

godine od isteka dana dospjelosti mjenice. Protiv trasanta i indosanta, 

rok zastarjelosti je godinu dana računajući od dana podizanja protesta, 

odnosno upisivanja mjenice u protesni registar. Rok zastarjelosti za 

meñusobna regresna potraživanja iznosi šest mjeseci itd. 

134. ČEK 

Pojam, osobine i bitni elementi čeka. Ček je hartija od vrijednosti 

čijim izdavanjem njen izdavalac, koji se takoñe naziva trasant, daje 

nalog trasatu, koji je redovno neka banka, da izvrši isplatu odreñene 

svote novca reminentu. Bitna razlika izmeñu mjenice i čeka sastoji se 

u tome što kod mjenice u trenutku njenog izdavanja kod trasanta ne 

mora da postoji pokriće, a kod čeka ovog pokrića mora da postoji od 

momenta izdavanja čeka. Izdavanje čeka bez pokrića predstavlja 

krivično djelo. Takoñe smo istakli da je ček sredstvo plaćanja i on 

takvu osobinu ima kako u domaćim transakcijama, tako i u 

meñunarodnim. 

Čekovno pravo je danas u svijetu unificirano. Naime, 1931. godine 

donijeta je konvencija o jednoobraznom čekovnom zakonu, te 

konvencija o regulisanju izvjesnih sukoba kod čeka i konvencija o 

taksama u materiji čeka. Na osnovu ovako unificiranog meñunarodnog 

prava o čeku u našoj zemlji 1946. godine, donjet je zakon o čeku, 

obzirom da je naša zemlja ratifikovala odnosne meñunarodne 

konvencije. 

131

Ček je stroga i formalna hartija od vrijednosti, kao što je to i mjenica, 

pa i za ček važe sva ona načela koja važe i u mjeničnom pravu. To su 

načelo formalnosti, načelo inkorporacije, načelo samostalnosti, načelo 

neposrednosti, načelo strogosti, načelo solidarnosti, načelo 

apstraktnosti i načelo obaveznosti iskazivanja čeka u odreñenoj vrsti 

novca. 

Ček je formalna hartija od vrijednosti koja nije punovažna ukoliko nije 

izdata u zakonskoj formi i ukoliko ne sadrži bitne elemente jesu: 

označenje da se radi o čeku, bezuslovni nalog za isplatu naznačene 

svote novca iz transantovog pokrića kod trasata, ime odnosno firmu 

trasata (banke), mjesto plaćanja čeka, datum i mjesto izdavanja čeka, 

potpis izdavaoca čeka. 

U samom slogu čeka mora se označiti upotrebom riječi ček da se radi 

o čeku, na jeziku na kojem se ček izdaje. Sa ovim nema većih 

poteškoća, obzirom da odreñene ovlašćene institucije emituju čekove u 

vidu formulara – blanketa. Kod nas to radi služba platnog prometa, ali 

i poslovne banke, kako kod nas, tako i u svijetu po pravilu izdaju svoje 

čekovne blankete. 

Ček, kao i mjenica, mora da sadrži bezuslovni nalog za isplatu 

odreñene svote novca. Sem ove naznake nije dozvoljeno dodavati 

dodatne sume novca čeku, kao što su npr. Kamate. Meñutim, ako je to 

učinjeno, ček nije nevažan, jer po samom zakonu, ako se odredi i 

kamata u čeku, smatra se kao i da nije napisana. Takoñe zabranjeno je 

uslovljavanje isplate čeka na bilo koji drugi način. 

Ime ili firma trasata moraju da budu upisane u samom čeku. Za razliku 

od mjenice po samoj Ženevskoj konvenciji, kada se radi o čeku, trasat 

može da bude samo neka banka. Meñutim, u meñunarodnom platnom 

prometu, ček može da se vuče i na neko drugo lice, dakle koje nije 

banka ukoliko je po zakonu gdje se ček plaća, dozvoljeno da ta lica 

mogu da budu trasati. 

Ček mora da sadrži i potpis trasanta, izdavaoca čeka. Po pravilu to je 

jedno lice, ali dozvoljeno je da i više lica izdaju jedan ček, pa se onda 

radi o sutrasantima. Trasant je glavni čekovni dužnik po izdatom čeku, 

i to ostaje sve do momenta dok ga trasat, dakle banka ne isplati. Kod 

ovoga još jednom je značajno podvući da trasant ne smije da izda ček, 

ukoliko u momentu njegovog izdavanja nema pokriće kod trasata. 

U čekovnom slogu moraju da budu označeni i mjesto i datum 

izdavanja čeka. Što se tiče mjesta izdavanja, ako ono nije posebno 

označeno, pretpostavlja se da je to mjesto pored trasantovog potpisa. 

Datum izdavanja čeka je takoñe bitni čekovni element i bez njega ček 

bi se smatrao nevažećim. Ovo s toga što se punovažnost čeka i pravo 

da on bude podnesen nekoj banci na isplatu vremenski odreñuje od 

momenta njegovog izdavanja. Takoñe prema tom datumu utvrñuje se i 

obaveza postojanja čekovnog pokrića. Značaj datuma u čeku je toliki 

da postoji obaveza njegovog upisivanja kako brojevima, tako islovima, 

te u zabrani antidatiranja čeka. 

132

Konačno mora biti odreñeno i mjesto plaćanja čeka i to kako u 

geografskom pogledu ( u kojem gradu, u kojoj državi), tako i putem 

odreñivanja banke u kojoj će se ček naplatiti. 

Zbog osnovne namjene čeka da se radi o hartiji od vrijednosti kao 

sredstvu plaćanja za promet čekova i prezentaciju na isplatu odreñeni 

su zakonski rokovi u kojima ček treba da se naplati i to: u roku od 8 

dana ako je ček izdat za naplatu u okviru Jugoslavije, u roku od 20 

dana ako je izdat u nekoj od Evropskih zemalja; u roku od 40 dan ako 

je izdat u nekoj zemlji izvan Evrope, a na obalama Sredozemnog ili 

Crnog mora i pripadajućim ostrvima i u roku od 70 dana ako je izdat u 

bilo kojoj drugoj zemlji izvan Evrope. 

Kao i mjenica i ček je prenosiva hartija od vrijednosti i može da glasi 

na ime, po naredbi ili na donosioca. Prema tome, ček nije kao mjenica 

po samom zakonu hartije od vrijednosti po naredbi, već je njegovom 

izdavaocu ostavljena sloboda kako će ga izdati. Ipak, najčešće se 

izdaje ček po naredbi, tako da je indosiranje redovni i uobičajeni način 

prenosa čeka. Ček na ime prenosi se grañansko-pravnom cesijom, a to 

se odnosi i na ček po naredbi ukoliko sadrži rekta klauzulu, dakle 

klauzulu ne po naredbi. Ček na donosioca prenosi se prostom 

predajom iz ruke u ruku. 

Kao i kod mjenice moguće je regresna naplata čeka, jer su svi čekovni 

dužnici, dakle svi potpisnici na čeku, solidarni dužnici. Prema tome, 

ako ček ne isplati trasat, pa ni njegov izdavalac kao glavni čekovni 

dužnik, imalac čeka može da zatraži isplatu od ostalih potpisnika na 

čeku kao regresnih dužnika, po svom izboru od bilo kojeg od njih. Da 

bi ovo svoje pravo koristio imalac čeka treba prethodno da izvrši 

notifikaciju regresnih dužnika, da bi se oni pripremili za plaćanje čeka. 

Naravno, kao i kod mjneice, prethodna radnja jeste ulaganje čekovnog 

protesta kao uslova za vršenje regresnog prava. 

U odnosu na mjenicu kod čeka postoji još jedna bitna razlika, a to je 

da se ček može opozvati, dok jednom izdata mjenica ne može. Naime, 

izdavalac čeka – trasant ima pravo da opozove ček koji je izdat na ime 

ili po naredbi prije roka za njegovu prezentaciju na isplatu. Da bi 

opoziv proizveo dejstvo uslov je da on stigne trasatu prije 

prezentiranja čeka na isplatu. 

Kao i mjenica i ček zastarjeva. Meñutim, rokovi zastarjelosti u 

čekovnom pravu su znatno kraći, obzirom na to da ček dospjeva po 

viñenju. I nakon roka odreñenog za prezentaciju čeka na isplatu, 

ustvari trasantu i indosantima ukoliko je na propisan način pokrenut 

regresni postupak, zastarjevaju u roku od 6 mjeseci od isteka roka za 

prezentaciju čeka na isplatu. 

133

Vrste čekova. Ček je u vrlo rasprostranjenoj upotrebi i poslovna, 

odnosno bankarska praksa poznaje mnoge vrste čekova kao što su: 

1. isplatni ček, koji je redovni, odnosno uobičajeni ček sa 

nalogom za isplatu u gotovom novcu 

2. obračunski ček ili virmanski ček kod kojeg se isplata čekovnog 

iznosa ne vrši u gotovom novcu, već prenosom sredstava sa 

računa izdavaoca čeka u korist računa imaoca čeka 

3. barirani ček ili ček sa precrtajem, jeste ček na čijem se licu 

nalaze dvije paralelene linije dijagonalno prevučene preko 

njega 

U precrtaju naznačava se neka banka kojoj sredstva treba da se uplate, 

a koja istupa kao punomoćnik imaoca čeka, dakle kao punomoćnik 

remitenta. 

Dokumentarni ček je takav ček kod kojeg se isplata čekovne svote 

uslovljava prezentacijom odreñenih robnih dokumenata. 

Pored nabrojanih, praksa je stvorila i mnoge druge vrste čekova kao 

što su: akreditivni ček, koji je sličan dokumentarnom, putnički ček koji 

je u upotrebi kod turističkih agencija prvenstveno za kružna turistička 

putovanja, cirkularni ček koji cirkulira samo izmeñu banaka, odnosno 

novčanih institucija, vizirani ček, sertificirani ček kao čekovi sa 

odreñenim potvrdama, odnosno garancijama. 

Čekovne radnje 

I kod čeka budući da se radi o strogo formalnoj hartiji od vrijednosti, 

postoje odreñene čekovne radnje i to su izdavanje čeka, zatim prenos 

čeka, aval čeka, prezentacija čeka na isplatu i isplata čeka. Za sve ove 

čekovne radnje važi sve ono što je rečeno za iste radnje kod mjenice. 

Nebitni čekovni elementi 

Takoñe, pored bitnih elemenata ček ima i neke nebitne elemente, 

odnosno klauzule, kao što su oznaka remitenta, avizna klauzula, 

klauzula bez obaveze, klauzula bez troškova, odnosno bez protesta. 

Ček na ime i po naredbi uvijek sadrži oznaku remitenta, ali ček na 

donosioca je bez te oznake, odnosno koliko u čeku nije naznačen 

remitent, pretpostavlja se da je izdat ček na donosioca. Ukoliko je u 

ček unijeta avizna klauzula, to znači da trasant upozorava trasata da ne 

isplaćuje ček sve dok mu ne stigne odreñeni izvještaj sa njegove 

strane. To je tzv. ček sa izvještajem i ukoliko trasat takav ček isplati 

prije primitka izvještaja, to čini na svoj rizik. Suprotno, klauzula bez 

izvještaja daje pravo trasatu direktne isplate čeka. Klauzula bez 

obaveze je klauzula koja u ček ima pravo da unese indosant jedan od 

prenosioca čeka. Unošenjem te klauzule on se oslobaña obaveze 

plaćanja čeka. Naravno izdavalac čeka kao glavni čekovni dužnik 

134

nema pravo da takvu klauzulu za sebe u ček unosi. Ako ček sadrži 

klauzulu bez troškova, odnosno protesta, njome se isključuje 

protestovanje čeka i plaćanje protestnih troškova. Meñutim, pošto se 

na protest uvijek po samom zakonu ima pravo, jer se inače ne može 

ostvariti regresna naplata čeka, dejstvo ove klauzule sastoji se ustvari u 

izbjegavanju plaćanja protesnih troškova. Konačno, odreñene klauzule 

nije dozvoljeno unositi kod čeka. Ovdje se ustvari radi o nekim 

razlikama izmeñu mjenice i čeka. Tako kod čeka nije dozvoljena 

klauzula prezentacije čeka na akcept, jer se ček ne akceptira, obzirom 

da on dospjeva po viñenju i podnosi se direktno na isplatu. Ček se ne 

može domicilirati kod nekog drugog lica, jer se vuče samo na trasata. 

Ovo stoga jer trasat mora kod sebe da ima pokriće iz čega će ček 

platiti. Zabranjene su i klauzule o dospjelosti, jer se zna da ček 

dospjeva po viñenju i znaju se rokovi dospjelosti svakog odreñenog 

čeka i zabranjena je klauzula o neodgovornosti trasata, jer je on uvijek 

po samom zakonu glavni mjenični dužnik i u krajnjoj liniji odgovoran 

za isplatu čekovne obaveze. 

135. DIONICA (AKCIJA) 

Dionica, odnosno akcija je hartija od vrijednosti koja se izdaje 

prilikom osnivanja dioničkih društava i koja njenom vlasniku daje 

pravo na učešće u dijelu dobiti društva koji je poznat pod nazivom 

dividenda, a zavisno od vrste dionice i pravo na sudjelovanje u 

upravljanju društvom. 

Dionica se može izdavati na ime ili na donosioca i mora glasiti na 

novac. Saglasno jugoslovenskom pravu dionice glase na jednake 

novčane iznose. Dionice se mogu izdavati na svoju nominalnu 

vrijednost, te iznad i ispod njihove nominalne vrijednosti. Kod hartije 

od vrijednosti dionice su u prometu i mogu se prodavati kako iznad 

tako i ispod svoje nominalne vrijednosti. 

Dionice mogu biti redovne (obične) ili prioritetne (povlašćene). 

Redovne dionice su one koje imaocu daju pravo na učešće u 

upravljanju dioničkim društvom i pravo na dividendu. Prioritetne 

dionice svojim imaocima obezbjeñuju i odreñena prioritetna prava kao 

što je prvenstvo naplate u odnosu na imaoce redovnih dionica, 

prvenstveno naplate u slučaju likvidacije društva i eventualno druga 

prava predviñena pravilima društva. 

Dionica se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu označavaju se osnovni 

elementi dionice i to: Označenje da se radi o dionici u označenju vrste 

dionice; firmu i sjedište izdavaoca dionice, firmu, odnosno ime i 

prezime kupca dionice, odnosno oznake na donosioca, ukupan novčeni 

iznos na koji se dionica izdaje, označenje procenta od nominalne 

vrijednosti po kome će se obračunavati dividenda, rokove isplate 

135

dividende, mjesto, datum izdavanja i serijski broj dionice, te faksimil 

potpisa ovlašćenih lica izdavaoca. 

Drugi dio sastoji se iz kupona za isplatu dividende. Kupon za isplatu 

mora da sadrži slijedeće elemente: redni broj kupona za isplatu 

dividende, broj dionice, naziv izdavaoca, godinu u kojoj se dividenda 

isplaćuje i faksimil potpisa ovlašćenih lica izdavaoca dividende. 

Interna dionica. Interne dionice su dionice s popustom koje izdaje 

preduzeće u društvenoj svojini radnicima zaposlenim u preduzeću i 

drugim osobama odreñenim zakonom. Interne dionice ne mogu biti u 

prometu na tržištu vrijednosnih papira. 

Preduzeće u društvenom vlasništvu može, radi pribavljanja dodatnog 

kapitala ili prodaje preduzeća izdavati interne dionice. Na sadržaj i 

osnovne elemente internih dionica primjenjuju se odredbe Zakona o 

vrijednosnim papirima. Interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz 

Zakona o vrijednosnim papirima pod uslovom da su uplćene u cjelini i 

da je udovoljeno ostalim uslovima utvrñenim tim zakonom. Dok to 

svojstvo dobiju, one imaju pravno i ekonomsko značenje kakvo im je 

odreñeno Zakonom o društvenom kapitalu. 

Interna dionica je isprava o vlasništvu na sredstvima uloženim u 

preduzeću u iznosu na koji glasi interna dionica (nominalna vrijednost) 

iako je prvi kupac dionicu kupio s popustom. Preduzeće u društvenom 

vlasništvu može odlučiti da, radi pribavljanja dodatnog kapitala ili 

prodaje preduzeća, izdaje dionice s popustom („interne dionice“), s tim 

što u slučaju prodaje internih dionica radi pribavljanja dodatnog 

kapitala ukupni popust ne može biti veći od vrijednosti društvenog 

kapitala, odnosno ako izdaje interne dionice radi prodaje preduzeća, 

ukupna nominalna vrijednost internih dionica ne može biti veća od 

vrijednosti društvenog kapitala. 

Popust kupcima internih dionica zavisi od odnosa osoba koje kupuju i 

preduzeća. U zakonu se razliku radnici zaposleni u preduzeću i osobe 

koje su bile zaposlene u preduzeću i osobe koje su bile zaposlene u 

preduzeću ili složenom obliku organizovanja u kojem je to preduzeće 

bilo član i penzionisani radnici preduzeća, koji su u tom preduzeću bili 

najmanje dvije godine. Interne dionice se prodaju s popustom od 30 % 

od nominalne vrijednosti dionice, uvećanim za 1% nominalne 

vrijednosti internih dionica za svaku godinu rada u preduzeću, s tim da 

ukupni popust ne može biti veći od 70% od nominalne vrijednosti tih 

internih dionica. 

Interne dionice se plaćaju u novcu i mogu se otplatiti odjednom, 

višestruko ili u više rata. Ako kupac otplaćuje interne dionice u 

ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od 10 

godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u 

skladu s tom odlukom. Ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini 

njihovu vrijednost, gubi pravo na dio internih dionica koje nije otplatio 

i odgovarajući dio popusta. 

136

Interna dionica se može prenositi punim indosamentom ako odlukom o 

izdavanju dionica nije drukčije odreñeno. 

Imalac interne dionice ima pravo na dio u dobiti preduzeća srazmjerno 

uplaćenom dijelu vrijednosti tih dionica, uvećanom za srazmjerni 

iznos odobrenog popusta. 

Imalac interne dionice ima pravo sudjelovati u upravljanju preduzećem 

srazmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica. 

136. SKLADIŠNICA 

Skladišnica je hartija od vrijednosti koju skladištar izdaje ostaviocu 

robe kao dokaz da je primio navedenu robu na čuvanje i koja 

obavezuje skladištara da po proteku roka čuvanja robu izda imaocu 

ove hartije od vrijednosti. Normalno je u praksi da se na osnovu 

skladišnice zahtjeva izdavanje robe po proteku roka koji je predviñen 

za čuvanje, ali imalac skladišnice je ovlašćen da uvijek i prije proteka 

ovoga roka zahtjeva izdavanje robe. 

Skladišnica sadrži: detaljne podatke o ostaviocu, opis robe kao i 

naznačenje roka čuvanja robe, opis manipulativnih radnji u cilju 

održavanja robe za vrijeme čuvanja, druge podatke iz ugovora o 

uskladištenju robe, broj skladišnice u matičnoj knjizi skladišnica, ako i 

oznaku skladišta gdje je roba smještena, podatke o osiguranju robe, 

podatke o pravilima skladištara u vezi robe koja se čuva, mjesto i dan 

izdavanja skladišnice kao i potpis skladištara. Skladišnica može 

sadržavati i druge podatke i svi podaci moraju biti tačni jer za tačnost 

podataka odgovara skladištar. Izdavanje skladišnice i naznačenje 

sadržine skladišnice se unosi i matičnu knjigu skladišnica, a izdavanje 

skladišnice mora biti konstatovano i u skladišnoj knjizi. 

Skladišnica spada u grupu prezentacionih i tradicionih hartija od 

vrijednosti. Prava koja su konstatovana na skladišnici u vezi 

uskladištene robe se prenose prenosom skladišnice, to je tzv. 

tradiciono svojstvo skladišnice, jer predaja skladišnice u potpunosti 

zamjenjuje faktičku predaju robe prilikom prenosa svojine na robu. 

Skladišnice ostvaruju prezentacijom tj. podnošenjem skladišnice ili 

nekom drugom ovlašćenom licu. 

U praksi se u skladišnici izričito navodi da se radi o skladišnici, a često 

i da je to hartija od vrijednosti. 

Kod nas se skladišnica sastoji iz dva dijela koja su uzajamno povezana 

i koji se mogu lako odvojiti. Jedan dio se zove priznanica, drugi dio se 

zove varant ili založnica i koristi se radi zalaganja uskladištene robe u 

cilju obezbjeñenja dobijenih kredita i zajmova. Skladišnica se izdaje 

uvijek u jednom primjerku, a skladišno preduzeće smije da izda samo 

oba dijela skladišnice zajedno. 

U našem pravu skladišnica, i to oba dijela skladišnice, moraju glasiti 

„po naredbi“. 

137

Skladišnica se može prenositi jedinstveno, tj. oba dijela zajedno, a 

moguć je prenos savakog dijela skladišnice odvojeno. Jedinstvenim 

prenosom skladišnice lice koje dobije skladišnicu ima potpuno pravo 

raspolaganja sa uskladištenom robom. Ukoliko imalac skladišnice želi 

da odvojeno prenosi pojedine dijelove skladišnice, onda se prvo mora 

prenijeti varant. Prenos varanta se mora konstatovati na priznanici i 

matičnoj knjizi skladišnica, takoñe se mora tom prilikom naznačiti 

iznos kojim se opterećuje roba izdavanjem varanta. Varantni iznos 

ograničava pravo svojine imaoca priznanice u naznačenom obimu, a 

isto tako stvara obavezu skladišnom preduzeću da ne smije izdati robu 

imaocu priznanice ukoliko ne deponuje novčanu vrijednost varanta. 

Priznanica i varant, bez obzira da li se prenose zajedno ili odvojeno, 

prenose se indosamentom. 

Indosament je pismena izjava o prenosu hartije od vrijednosti koja se 

konstatuje na samoj hartiji od vrijednosti. 

Indosiranjem priznanice se prenosi svojina na uskladištenoj robi. 

Prvim indosamentom priznanice ostavilac prestaje da bude vlasnik 

robe. Skladištar izdaje robu imaocu oba dijela skladišnice. Tom 

prilikom javno skladište, po pravilu, povjerava samo formalnu 

legitimaciju imaoca skladišnice. 

137. OSTALE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI 

Pored do sad obrañenih hartija od vrijednosti ima i drugih manje 

značajnih hartija od vrijednosti, ali sa istim osobinama, a to je da 

imaocu takvih hartija daju pravo na ostvarenje odreñenog grañanskog 

prava. Tu bi spadale: obveznica, blagajnički zapis, setifikat o 

udruženim novčanim sredstvima, potvrda o deponovanju sredstava itd. 

Zakon definiše obveznicu kao pismenu ispravu kojom se njen imaoc 

obavezuje da će licu označenom u obveznici ili po njegovoj naredbi, 

odnosno donosiocu obveznice, isplatiti odreñenog dana iznos naveden 

u obveznici, odnosno iznos anuitelskog kupona. Obveznice su obično 

državne hartije od vrijednosti, a mogu ih izdavati i drugi subjekti i 

predstavljaju vrlo značajan oblik prikupljanja slobodnoh novčanoh 

sredstava prvenstveno od grañana, a u cilju finansiranja društvenog i 

privrednog života. 

Blagajnički zapisi su posebne hartije od vrijednosti koje se koriste 

izmeñu bankarskih organizacija radi regulisanja količine novca u 

opticaju i zaštite likvidnosti bankarskih organizacija. Blagajnički 

zapisi su istovremeno hartije od vrijednosti koje su pogodne za 

prikupljanje kratkoročnih novčanih sredstava. Osobina blagajničkih 

zapisa sastoji se i u tome što se ne mogu izdati na rok duži od godinu 

dana i ustvari taj njihov kratak rok predstavlja sigurnu garanciju za 

njihovo blagovremeno unovčavanje. 

138

Sertifikat o uloženim novčanim sredstvima je hartija od vrijednosti 

koja se izdaje prilikom udruživanja novčanih sredstava u odreñene 

privredne organizacije ili banke i predstavlja kapital tako udruženih 

privrednih subjekata koji se može dalje prenosom unovčavati na 

tržištima novčanih sredstava. 

Potvrda o deponovanim sredstvima je hartija od vrijednosti koja se 

izdaje od strane banaka i koja glasi jedino na ime. Ova hartija od 

vrijednosti izdaje se deponentu ukoliko su njegova sredstva kod banke 

deponovana bez namjene i ukoliko su kod banke deponovana na rok 

duži od godinu dana. Za sada prema zakonu pravo na takve hartije od 

vrijednosti imaju samo privredne organizacije i druga društveno 

pravna lica. Njima je na njihov zahtijev banka dužna da izda potvrdu o 

deponovanim sredstvima, ako ispunjavaju zakonom predviñene 

uslove. 

139

poslovno pravo III dio

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?