Drvena ljepotica - Hrvatske šume

oj 

100 

Godina IX., 

Zagreb, 

travanj 

2005. 

Časopis za popularizaciju šumarstva ISSN 1330-6480 

Kriteriji ili 

nešto 

drugo 15 

Šume ne 

spadaju u 

prioritetna 

područja 

razminiranja 2 

Na putu za Ojos del Salado (6 893 m) 

Država će 

pomagati 

privatne 

šumovlasnike 7 

Šume kakve su nekad bile

Mjesečnik »Hrvatske šume« 

Izdavač: »Hrvatske šume« 

d.o.o. Zagreb 

Direktor: 

Darko Beuk 

Glavni urednik: 

Miroslav Mrkobrad 

Novinari: Antun Z. Lončarić, 

Miroslav Mrkobrad, Vesna 

Pleše i Ivica Tomić 

Uređivački odbor: 

predsjednik Branko Meštrić, 

Ivan Hodić, Mladen Slunjski, 

Herbert Krauthaker, Čedomir 

Križmanić, Željka Bakran 

Adresa redakcije: 

Lj. F. Vukotinovića 2, Zagreb 

tel.: 01/4804 169, 

faks: 01/4804 101 

e-mail: direkcija@hrsume.hr 

miroslav.mrkobrad@hrsume.hr 

Uredništvo se ne mora uvijek 

slagati s mišljenjima autora 

teksta. 

Oblikovanje i priprema: 

Stjepan Pepelnik 

Tisak: Vjesnik, d.d. Zagreb, 

Slavonska avenija 4 

Naklada: 6200 

CJENIK OGLASNOG 

PROSTORA 

Jedna stranica (1/1) 3.600 kn; 

pola stranice (1/2) 1.800 kn; 

trećina stranice (1/3) 1.200 kn; 

četvrtina stranice (1/4) 900 kn; 

osmina stranice (1/8) 450 kn. 

Unutarnje stranice omota (1/1) 

5.400 kn; 1/2 stranice 2.700 kn; 

1/3 stranice 1.800 kn; zadnja 

stranica 7.200 kn (tu stranicu 

nije moguće dijeliti). 

U ovu cijenu nije uračunat PDV 

koji plaća oglašivač. 

Naslovna stranica: 

Proljetna 

eksplozija 

– Željko Gubijan

u ovom broju 

TRAVANJ 

100 

(Još o Kopačkom ritu) 

Pred vama je 100. broj časopisa. 

Ovaj mali jubilej obilježavamo radno, 

u skladu s općim stanjem u 

tvrtki čiji je zaštitni znak štedljivo 

ponašanje. O tome kako su se šumari međusobno 

informirali u prošlosti i što se zapravo 

želi postići obraćanjem širem krugu 

čitatelja, a ne samo šumarima, pišemo na 

središnjim stranicama. 

Saga o Kopačkom ritu se nastavlja. 

Odbor za prostorno uređenje i zaštitu 

okoliša Hrvatskog sabora je na sjednici 9. 

ožujka odbio prijedlog o proglašenju Kopačkog 

rita nacionalnim parkom. Sjednica 

je, rekao je predsjednik Odbora Slavko 

Linić, sazvana da se utvrdi ima li uvjeta i 

opravdanja da se postojeći park prirode 

proglasi nacionalnim parkom što će dovesti 

do ograničenja u korištenju gospodarskih 

resursa toga kraja. Uz mišljenja “za” i 

“protiv” na sjednici je posebno naglašavano 

da mjere zaštite moraju biti održive što 

znači da moraju biti usuglašene s lokalnim 

stanovništvom i gospodarskim razvojem. A 

akademik Željko Kućan, predsjednik Znanstvenog 

vijeća za zaštitu prirode, pohvalno 

se izrazio o održivom gospodarenju hrvatskim 

šumama. 

O Kopačkom je ritu bilo riječi na još jednome 

skupu, onome što ga je u Osijeku 

15. ožujka organizirao Gong. Uz mnogo 

obećanja bez pokrića, s puno pretpostavljanja 

ekolobista i korištenja termina biodiverzitet, 

sječa šuma, neprofitabilnost 

lova, korištenje šuma, postalo je svima jasno, 

piše nam naš suradnik mr. Darko Getz, 

da se radi o osobnom obračunu promicatelja 

Prijedloga 2005. sa šumarima, lovcima, i 

još ponekima. A nazočnima se nije svidjelo 

ni to da se u raspravama zaboravila lokalna 

samouprava i mještani Bilja, dio njih je 

strahu da će njihovi zemljišni posjedi ući 

u granice nacionalnog parka, korisnički 

prostor lovišta mnogih lovačkih društava 

mogao bi se znatno smanjiti, športski ribolovci 

diskriminirani su Prijedlogom 2005.u 

odnosu na gospodarske ribare, itd. Zatim 

što bi bilo s oko 200 radnika šumara i njihovim 

obiteljima! 

Rečeno je i to da su dravski ritovi ekološki 

sastavni dio Kopačkoga rita i da bi 

trebali ući u granice Parka prirode pod 

jednom javnom upravom, a zajedno s 

Mađarima bi se valjalo izboriti za Rezervat 

biosfere. Na kraju je zaključeno da ne treba 

Kopački rit pretvarati u nacionalni park, 

već da je svrhovitije zajednički poraditi na 

utvrđivanju vrijednosti i očuvanju ekoloških, 

gospodarstvenih i drugih osobitosti 

postojećeg Parka prirode. (m) 

2. – 5. MINIRANA HRVATSKA 

Šume ne spadaju u prioritetna 

područja razminiranja 

6. PROGRAM FOPER 

Donacija od 3,89 milijuna eura u 

obrazovanje šumskih znanstvenika 

7. – 9. PRIVATNE ŠUME 

Država će financiranjem različitih 

programa i edukacijom pružati 

pomoć privatnim šumovlasnicima 

10. – 12. UZ DAN PLANETA ZEMLJE, 22. TRAVNJA 

Šumskim i drugim ekosustavima 

prijeti nestanak 

13. – 14. STARE ŠUME, PRAŠUME, GOROSTASI 

Šume kakve su nekad bile 

15. – 19. IGRE OKO PARKA KOPAČKI RIT 

Jesu li bitni kriteriji ili nešto drugo 

20. – 22. 100 BROJEVA ČASOPISA HRVATSKE ŠUME 

Kako voljeti šumu 

23. MALA ENCIKLOPEDIJA ŠUMARSTVA 

Garig 

24. LJEKOVITO BILJE 

Neven – lijek za kožu 

25. OBRAZOVANJE 

O doškolovanju 

26. – 27. ODRŽIVI RAZVOJ 

Kako uključiti javnost i potaknuti 

razvoj ruralnih krajeva 

30. – 31. BAŠTINA 

Zadar – grad bogate prošlosti 

32. OŠTEĆENOST ŠUMA 

Kesten, bukva i hrast na 

Medvednici ozbiljno ugroženi 

34. – 35. HRVATSKA FAUNA 

Bijela roda – vjesnik proljeća 

38. – 39. LJUDI I PLANINE 

Na putu za Ojos del Salado 

(6 893 m) 

40. DOGAĐAJI 

Šumari iz Bavarske 

u Spačvi 

Broj 100 • travanj 2005. HRVATSKE ŠUME 1

minirana Hrvatska 

ŠUME I ŠUMSKA ZEMLJIŠTA POD MINAMA 

Šume ne spadaju 

u prioritetna 

područja 

razminiranja 

Piše: 

Miroslav 

Mrkobrad 

Grafička 

obrada: 

dipl. ing. 

Miljenko 

Vrebčević 

Od oko dva milijuna hektara šuma i šumskog 

zemljišta kojim gospodare Hrvatske šume, 

8,1 posto smatra se miniranim ili sumnjivim 

pa time i radno nedostupnim područjem, što 

poduzeću pričinja poteškoće u gospodarenju. 

S obzirom da šume ne spadaju u prioritetna 

područja razminiranja i da sredstva u to 

ulažu uglavnom Hrvatske šume, proces 

razminiranja tim tempom mogao bi potrajati. 

Uz ekonomske, to bi moglo ostaviti posljedice 

i na ukupno zdravstveno stanje šuma na 

miniranom području. Hrvatske šume ove 

godine planiraju u poslove razminiranja uložiti 

oko 11 milijuna kuna 

2 

Broj 100 • travanj 2005. 

HRVATSKE ŠUME

Potrebno 3,7 mld. kuna i šest godina 

Prema podacima iz nacionalnog programa protuminskog djelovanja za razdoblje 

od 2005. do 2010. godine kojeg je HCR uputio Vladi krajem prošle godine, 

utvrđeno je da je u Hrvatskoj još uvijek 1.174 četvorna kilometra minski 

sumnjivoga prostora na kojem živi oko 1,1 milijun stanovnika. Od toga bi trebalo 

razminirati oko 300, a još jednom pretražiti oko 830 km 2 , jer, kažu u HCR-u, 

problem je što osim minskih polja za koja se zna, još uvijek ima onih za koja se ne 

zna. Po županijama, najugroženije su Osječko-baranjska, Ličko-senjska te Sisačkomoslavačka. 

Šume zauzimaju više od polovice minski sumnjivoga prostora, no ipak nisu u 

prioritetu razminiranja. Na prvom mjestu su kuće i okućnice, infrastrukturni 

objekti te poljoprivredne površine. U cjelokupno razminiranje dosad u Hrvatskoj 

je utrošeno oko 1,5 milijardi kuna (oko 86 % hrvatska sredstva). Kada bi bila 

osigurana sredstva, a prema proračunima je potrebno još oko 3,7 milijardi kuna, 

Hrvatska bi bila oslobođena mina u roku od šest godina. 

Prva razminiranja 1997. 

Među prvim šumskim predjelima koji su nakon 

rata bili razminirani je područje Srđa iznad 

Dubrovnika. To je, naime, jedan od četiri objekta 

(ostali su Slano, Brsečine i Petrin kod Stona) 

koji su na dubrovačkom području ušli u program 

obnove i zaštite obalnih šuma (Coastal 

Forest Reconstruction and Protect Project) koji 

je bio financiran kreditom Svjetske banke. Za 

realizaciju toga programa u razdoblju od 1997. 

– 2001., podsjećamo, bilo je osigurano ukupno 

67,3 milijuna dolara, od čega je zajam Svjetske 

banke iznosio 43 milijuna, Hrvatske šume sudjelovale 

su sa 14,3, a Vlada RH sa 11 milijuna 

dolara. 

Sanacija toga brda iznad grada gdje je izgorjela 

borova šuma nakon bombardiranja 1991. 

godine, mogla je početi tek nakon razminiranja. 

Državna tvrtka AKD Mungos počela je s razminiranjem 

u ožujku 1997. 

Nacionalni program razminiranja još 

uvijek nije usvojen i to je, uz ostalo, 

jedan od glavnih razloga zbog kojih su 

nedavno prosvjedovali pripadnici tvrtke za 

razminiranje u državnom vlasništvu Mungos. 

Njihovi predstavnici ustvrdili su da Hrvatska, 

nastavi li se razminiranje ovim tempom, neće 

biti oslobođena mina daljnjih 20 – 30 godina. 


HRVATSKE ŠUME 

3

Od oko dva milijuna hektara 

šuma i šumskog 

zemljišta kojim gospodare 

Hrvatske šume, prema 

najnovijim je podacima (ožujak 

2005.) zbog sumnje da je minirano, 

radno nedostupno blizu 162 

tisuće hektara ili 8,1 posto. Šume 

prekrivaju 37 % državnog teritorija 

i zajedno sa šumskim zemljištem 

čine jedinstveno šumskogospodarsko 

područje od 2.485,300 ha od 

čega je 81 % površina u državnom 

vlasništvu, dok su ostalo privatne, 

zaštitne, šume posebne namjene i 

druge. 

To što ne gospodare s cjelokupnom 

površinom, Hrvatskim šumama 

pričinja značajne poteškoće u 

poslovanju. No, poslijeratnih je godina 

bilo i znatno teže jer su daleko 

veće površine bile sumnjive (sve 

za koje se sa sigurnošću nije moglo 

reći minirane, dok se nije ispitalo), 

a time i radno nedostupne. Tako se 

u razdoblju od 1991. do 1997. nije 

radilo u šumama koje su tijekom 

rata bile okupirane a te, 1997. godine, 

počelo se raditi na sustavnom 

razminiranju. Rukovoditelj Službe 

uređivanja Ivica Milković kaže: 

– Radi što cjelovitijeg sagledavanja 

problema zagađenosti šuma 

i šumskih zemljišta minsko-eksplozivnim 

i neeksplodiranim sredstvima 

te planiranja radova razminiranja, 

u lipnju 1997. godine izrađen 

je Program rada na pripremi i 

provedbi razminiranja objekata te 

šuma i šumskih zemljišta kojima 

gospodare Hrvatske šume. Njime 

su utvrđeni potrebni radovi, zadaci 

i nositelji te rokovi za provedbu 

cjelokupnog posla. U skladu s tim 

izrađen je koncem 1997., podsjeća 

ing. Milković, i prvi prikaz podataka 

o minski sumnjivim površinama 

šuma i šumskih zemljišta. 

Budući da nije bilo cjelovitih saznanja 

što je i gdje minirano, podaci 

su prikupljani s različitih izvora 

– od Hrvatske vojske, Ministarstva 

unutarnjih poslova, radnika Hrvatskih 

šuma (upravitelja šumarija, taksatora, 

geodeta, revirnika, lugara, 

šumskih radnika). 

Manje ili više sigurna 

procjena 

S obzirom na izvore i način utvrđivanja 

podataka, može se govoriti 

o procjenama manje ili veće pouzdanosti. 

Teško je sa stopostotnom 

sigurnošću reći jesu li su ovim prikazom 

obuhvaćene sve minirane 

površine, jesu li skicirane i iskazane 

površine veće ili manje od stvarnih, 

kakav je oblik i intenzitet zagađenosti 

itd. Ipak, bili su to podaci koji 

su poslužili za sve daljnje akcije. 

Prema tim pokazateljima iz 1997. 

godine, ukupna minski sumnjiva 

površina iznosila je 243 tisuće hektara, 

s drvnom zalihom od 23 milijuna 

m 3 i desetogodišnjim etatom 

od približno 4,9 m 3 . 

Od tada se prikaz miniranih ili 

sumnjivih površina ažurira u skladu 

s novim saznanjima svake godine. 

Kakvo je stanje danas, može 

se vidjeti iz priložene tablice koja 

pokazuje da je u ukupno nedostupnih 

162.162 ha značajna drvna 

zaliha (preko 20 milijuna kubika) te 

Uprava šuma 

Podružnica 

Površina, ha 

desetogodišnji etat od 3,5 milijuna 

kubika. 

Najviše je sumnjivih površina 

u splitskoj Upravi, koja je površinom 

i inače najveća u hrvatskim 

šumama, no riječ je o krškim predjelima 

i manjim dijelom o šumama. 

Značajne površine ekonomski 

vrijednih šuma nedostupne su u 

Gospiću (33.000 ha), N. Gradiški, te 

u Bjelovaru, Sisku i Osijeku, gdje je 

i “zaleđena” velika drvna zaliha. 

Kako su se tijekom godina razmjenjivale 

informacije i pristizali 

novi podaci, te postupno privodilo 

gospodarskom korištenju površine 

koje su prvotno tretirane kao minski 

sumnjive, tako se smanjivalo i 

cjelokupno područje označeno kao 

Razminiranje čekaju i šume na Kobiljači u šumariji Pokupsko 

Podaci o minski sumnjivim površinama šuma i šumskih 

zemljišta (stanje: ožujak 2005.) 

Drvna zaliha, m3 

Desetogodišnji 

etat, m3 

Ceste, km 

VINKOVCI 6.817,06 931.103 216.028 5,56 

OSIJEK 13.764,33 1.669.570 734.474 1,70 

NAŠICE 5.587,76 1.503.781 161.323 53,13 

POŽEGA 1.189,82 240.738 26.649 0,00 

BJELOVAR 11.371,72 2.321.284 401.093 74,80 

SISAK 11.781,33 2.234.377 278.425 1,00 

KARLOVAC 3.850,16 717.373 68.700 0,00 

OGULIN 7.810,16 2.007.169 287.634 54,48 

DELNICE 99,47 37.603 37.702 2,76 

SENJ 70,45 17.631 1.950 0,00 

GOSPIĆ 33.152,93 5.338.352 894.441 11,10 

SPLIT 54.203,84 241.286 0 0,00 

NOVA GRADIŠKA 12.463,63 3.140.252 417.501 60,70 

UKUPNO 162.162,66 20.400.519 3.525.920 265,23 

4 


HRVATSKE ŠUME

adno nedostupno. Tomu su pridonijeli 

i opći izvidi Hrvatskog centra 

za razminiranje (HCR), a tek manjim 

dijelom razminiranje i pretraživanje 

minski sumnjivih područja. 

Šume u drugom planu 

Nije se razminiralo više jer nije 

bilo novca. Proces razminiranja ukupnog 

prostora Republike Hrvatske 

teče sporo zbog ograničenih sredstava 

kojima Vlada i gospodarstvo 

raspolažu te se godišnje razminira 

oko 30 milijuna m 2 , odnosno 3.000 

ha teritorija. 

– S bzirom da su kod utvrđivanja 

prioriteta za razminiranje na 

teret sredstava državnog proračuna 

prednost imala i imaju urbana 

Velika opasnost od mina – upozorava tabla u šumariji Lipovac 

Prema podacima iz 1997. 

godine ukupna minski 

sumnjiva površina iznosila je 

243 tisuće hektara, s drvnom 

zalihom od 23 milijuna m 3 i 

desetogodišnjim etatom od 

približno 4,9 m 3 . 

područja, objekti infrastrukture i 

poljoprivredne površine, razminiranje 

šuma u proteklom je razdoblju 

uglavnom ovisilo o financijskim 

mogućnostima samog poduzeća 

Hrvatske šume, podsjeća ing. Milković. 

Tako je u posljednjih nekoliko 

godina razminiranje i pretraživanje 

minski sumnjivih područja 

obavljeno na 414.688 m 2 2002. godine, 

2003. godine na 626.230 m 2 , a 

prošle 2004. godine na 938.898 m 2 . 

Uglavnom su razminirane šumske 

prometnice i prosjeke, a manjim 

dijelom obrasle šumske površine. 

Najviše se dosad radilo na razminiranju 

šumskih područja na Kapeli 

(Uprave šuma Gospić, Ogulin), u 

Baranji, na Papuku, ponešto i na 

području N. Gradiške, Siska, Karlovca. 

Među prvima je bio razminiran 

Srđ iznad Dubrovnika. Od 2000. do 

2004. godine Hrvatske su šume u 

ovaj posao uložile oko 5 milijuna 

kuna, a ove je godine planirano 

uložiti oko 11 milijuna. 

Štete i stradavanja 

Štetne posljedice ovakvog stanja 

su višestruke, a svakako je najtragičnije 

stradavanje ljudi. Od 1991. 

godine do polovice siječnja ove 

Od 1991. godine do polovice 

siječnja ove godine ukupno 

je evidentirano 1799 minskih 

stradavanja, od čega 447 

smrtnih. Od toga je broja njih 

88 stradalo obavljajući neke 

aktivnosti u šumi, najčešće 

skupljajući drva. 

godine ukupno je evidentirano 

1799 minskih stradavanja, od čega 

447 smrtnih. Od toga je broja njih 

88 stradalo obavljajući neke aktivnosti 

u šumi, najčešće skupljajući 

drva. Možda je broj stradavanja u 

šumama i veći jer za neke od minskih 

žrtava (41 osoba) stradavanja 

se vežu za druge aktivnosti, npr. lov 

i ribolov. 

Štete je pretrpjelo i lovno gospodarstvo 

zbog velikog stradavanja 

divljači, a izostali su i šumski 

radovi na njezi i zaštiti šuma. Na 

tim je područjima bilo nemoguće 

otklanjanje posljedica elementarnih 

nepogoda, ubrzo su zbog godišnjeg 

neodržavanja propadale i 

šumske prometnice. Sve u svemu, 

šume na miniranom području se 

u proteklih 14 godina nisu mogle 

gospodarski koristiti. 

Uz ekonomski vrijedne šume na 

ovim se područjima nalaze i posebno 

vrijedni zaštićeni dijelovi prirode: 

dijelovi parkova prirode Velebit, 

Lonjsko polje, Kopački rit i Papuk; 

posebni rezervati šumske vegetacije 

Prašnik, Muški bunar i drugi. 

Što je poduzeto 

– Hrvatske šume u proteklom su 

razdoblju u skladu s mogućnostima 

poduzimale više aktivnosti koje 

su imale za cilj sanirati stanje, kaže 

Milković. Surađivale su s HCR-om, 

lokalnom zajednicom i drugim subjektima 

na utvrđivanju prioriteta 

razminiranja te financirale radove 

razminiranja u skladu s raspoloživim 

sredstvima. Temeljem sporazuma 

s Državnom geodetskom upravom 

sudjelovale su u financiranju 

izrade digitalnih ortofoto planova 

za minski sumnjiva područja te 

radi edukacije zaposlenika izdale 

publikaciju s osnovnim podacima 

o minskoeksplozivnim sredstvima. 

Kako bi se u narednom razdoblju 

proces razminiranja ubrzao, 

Hrvatske šume svim korisnicima 

prostora predlažu brži pristup službenim 

podacima o minski sumnjivim 

područjima. S obzirom da je za 

planiranje potrajnog gospodarenja 

šumama vrlo bitno znati kojom će 

se dinamikom ove površine privoditi 

redovnom gospodarenju, 

predlaže se što skorije utvrđivanje 

prioriteta razminiranja po jedinstvenoj 

metodologiji za sve minski 

sumnjive površine. Isto tako razvoj 

sustava praćenja ekoloških prilika 

na miniranim područjima, njihovo 

pogoršanje (propadanje šuma, elementarna 

nepogoda i sl.) na određenom 

području treba biti čimbenik 

koji će utjecati na donošenje 

odluke o razminiranju. 

S obzirom da šume i šumska 

zemljišta čine glavninu preostalih 

minski sumnjivih površina u Republici 

Hrvatskoj, bilo bi dobro što 

prije razraditi model financiranja 

njihova razminiranja. 


program FOPER 

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA REPUBLIKE FINSKE I EUROPSKI ŠUMARSKI IN 

Donacija od 3,89 milijuna 

obrazovanje šumarskih znan 

Ministarstvo vanjskih poslova Finske i Europski 

šumarski institut u sljedeće će četiri godine u 

obrazovanje šumarskih znanstvenika zemalja 

bivše Jugoslavije (bez Slovenije ) i Albanije 

donirati oko 3,89 milijuna eura 

Piše: 

Miroslav 

Mrkobrad 

Foto: 

M. Mrkobrad 

U 

Zagrebu je na sastanku predstavnika 

šumarskih fakulteta, 

istraživačkih instituta te 

ministarstava šumarstva pet 

zemalja Zapadnoga Balkana (Albanije, 

BiH, Hrvatske, Makedonije i SiCG), 16. 

ožujka, usvojen projekt Obrazovanja 

i istraživanja u cilju razvoja šumarske 

politike i ekonomije, FOPER (Forest 

policy and economics education and 

research) kojim će Ministarstvo vanjskih 

poslova Republike Finske zajedno 

s Europskim šumarskim institutom 

(EFI) u sljedeće četiri godine, od 2005. 

do 2008. godine u programe obrazovanja 

i razvoja šumarstva ovih zemalja 

bespovratno uložiti oko 3,89 milijuna 

eura. Od toga sama Finska blizu 3,3 

milijuna i EFI oko 600 tisuća. 

Zagrebački sastanak predstavnika 

šumarskih institucija ovih zemalja, 

koji po funkciji predstavljaju Nadzorni 

odbor cjelokupnog projekta, nastavak 

je sličnoga, prvoga skupa šumarskih 

stručnjaka s područja zemalja bivše Jugoslavije 

(bez Slovenije) i Albanije, održanog 

24. veljače u Sarajevu. Na tom 

su skupu, kako je u Zagrebu istaknuo 

voditelj cjelokupnog projekta Tomi 

Toumasjukka iz Europskog šumarskog 

instituta, zainteresirane države prvi put 

bile upoznate s projektom, njegovim 

ciljevima te onim što se od sudionika 

očekuje. Šumarstva ovih zemalja, 

rečeno je tada, doživljavaju značajne 

promjene i prolaze kroz iste ili slične 

probleme i potrebna im je pomoć. 

Na zagrebačkom je sastanku Nadzorni 

odbor prihvatio projekt koji je ponešto 

izmijenjen (među ostalim njegov naziv), 

a mr. Toumasjukka je predstavio i 

Članovi Nadzornog odbora ih 

Hrvatske su Mladen Figurić 

(Šumarski fakultet Zagreb), 

Miroslav Benko (Šumarski institut 

Jastrebarsko) i Miroljub Stojanović 

(Ministarstvo poljoprivrede, 

šumarstva i vodnoga gospodarstva). 

Mr. Tomi 

Tuomasjukka 

Sa sastanka Nadzornog odbora u Zagrebu 

detaljni plan rada za prve dvije godine 

(Work plan for phase 1, Januari 2005 

– September 2006), te kako se planiraju 

trošiti sredstva proračuna od 3,89 

mil. eura kroz sljedeće četiri godine 

(Overall budget, Januari 2005 – August 

2008). U raspravi se razgovaralo o tome 

treba li se za države sudionice zadržati 

skupni naziv Zapadni Balkan (što su 

podržavali predstavnici Albanije), o 

broju članova Nadzornoga odbora, bilo 

je zahtjeva za povećanjem sredstava za 

nabavu opreme, raspravljalo se i o načinu 

informiranja (koje će se obavljati 

preko web stranice), itd. Jedno od važnih 

pitanja o kojima se razgovaralo je 

i dugoročno osiguranje rezultata projekta, 

odnosno, što će biti nakon 2008. 

kada isteknu sredstva koja je osigurala 

Finska, i treba li razmišljati o podizanju 

projekta na višu, ministarsku razinu. 

TOMI TUOMASJUKKA (EUROPSKI ŠUMARSKI INSTITUT) 

Šumarstvo ima veliki gospodarski potencijal 

Glavni koordinator projekta mr. Tomi Tuomasjukka, inače član Europskog 

šumarskog instituta, pojasno nam je svrhu ove donacije. 

– Ministarstvo vanjskih poslova Finske raspolaže određenim sredstvima 

namijenjenima razvoju zemalja u tranziciji. Znamo da je na ovim prostorima 

bio rat i smatrali smo da bi bilo humano pomoći tim zemljama, posebno na 

razvoju sektora šumarstva. Kako se regija postupno oporavlja, Hrvatska se, 

evo, priprema za ulazak u EU, tako se smanjuje pomoć i ulaže sve manje 

sredstava. Budući da je ovo zadnja prilika da se iskoriste sredstva koja su 

još preostala, odlučili smo pomoći ulaganjem u razvoj šumarstva. Zašto 

šumarstva Zbog toga što smatramo kako je to djelatnost s vrlo velikim 

gospodarskim potencijalom. 

Sličnih smo akcija imali i u drugim krajevima svijeta, na primjer u Srednjoj 

Americi, zatim u Južnoafričkoj Republici gdje smo financirali slične 

projekte. 

Što će se raditi 

Ukupni, opći, cilj projekta je povećani 

doprinos šumskoga sektora nacionalnim 

ekonomijama u zemljama 

Zapadnoga Balkana, smanjenje siromaštva 

i nejednakosti te ekološka održivost 

i kulturalni razvoj. 

Relevantni pokazatelji ostvarenja 

cilja trebali bi biti doprinos šumarske 

djelatnosti BDP-u i prihodima od izvoza, 

smanjenje siromaštva, smanjenje 

migracije stanovništva iz sela u gradove 

te broj zaposlenih na različitim 

razinama šumarskog sektora. 

– Konkretno za našu i ostale zemlje 

to znači financiranje obrazovanja šu- 

6 


HRVATSKE ŠUME

privatne šume 

STITUT 

eura u 

stvenika 

DELNICE / PRVI SUSRET PRIVATNIH 

ŠUMOVLASNIKA HRVATSKE 

marskih stručnjaka kroz međunarodno 

priznatne studije do stupnja magistra u 

ovim zemljama i obrazovanje 30-ak takvih 

stručnjaka, po 5-6 u svakoj državi, 

pojašnjava dr. Dijana Vuletić sa Šumarskoga 

instituta u Jastrebarskom. Održavali 

bi se i mjesečni ili čak kraći tečajevi, 

ovisno o procjenama prve studije koja 

treba biti napravljena do polovice ove 

godine. Osim studija financirala bi se i 

literatura, oprema, misli se uglavnom 

na elektronsku opremu potrebnu za 

obrazovanje, prevođenje dijela udžbenika. 

No, ne svih, jer cilj je i unaprijediti 

znanje stranih jezika, što će se također 

financirati. Bit će nešto sredstava i za 

manje istraživačke projekte, interkatedralne 

sastanke i suradnju, i slično, 

kaže dr. Vuletić. 

Organizacija 

Uz koordinatora, cjelokupni će posao 

operativno voditi četveročlano 

tajništvo te Nadzorni odbor koji će se 

u prvo vrijeme sastajati i donositi potrebne 

odluke svakih pola godine. Sadašnji 

sastav Nadzornog odbora broji 

19 članova i u njemu su zastupljeni 

predstavnici Ministarstva vanjskih poslova 

Finske, Europskog šumarskog 

instituta, Šumarskog instituta Joensuu 

Finska, Univerziteta UN, Tokyo, Japan, 

te šumarski znanstvenici sa šumarskih 

fakulteta, istraživačkih instituta i 

ministarstva poljoprivrede, šumarstva 

i vodnoga gospodarstva Albanije (3), 

BiH (3), Hrvatske (3), Makedonije (2) i 

SiCG (4). 

Domaćini i organizatori sastanka u 

Zagrebu bili su Šumarski fakultet i Šumarski 

institut Jastrebarsko, a dogovoreno 

je da će Nadzorni odbor sljedeći 

put zasjedati u rujnu, u Crnoj Gori. 

Privatna šuma u 

šumariji Vrbovec 

Država će financiranjem 

različitih programa i 

edukacijom pružati pomoć 

privatnim šumovlasnicima 

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga 

gospodarstva zajedno s Udrugom privatnih 

šumovlasnika Gorskoga kotara organiziralo je susret 

privatnih šumovlasnika Republike Hrvatske, 9. i 10. 

ožujka u Delnicama. Skup je okupio najeminentnije 

šumarske stručnjake iz Ministarstva, Šumarskog 

fakulteta, šumarskog Instituta i Hrvatskih šuma, ali 

i one najzainteresiranije za rješavanje ove aktualne 

problematike, predstavnike lokalne samouprave i 

šumovlasnike. Nazočni su bili i gosti iz Austrije, Slovenije 

i Mađarske da bi svoja iskustva u gospodarenju privatnim 

šumama prenijeli našim šumarskim stručnjacima i 

šumovlasnicima 


Piše: 

Vesna 

Pleše 

Foto: 

V. Pleše 

B. Pleše 

Ž. Gubijan 

Privatne šume u našoj zemlji zauzimaju 

oko 20 posto ukupne 

površine, što je oko 500.000 

ha, od čega je polovica površina 

na primorskom kršu. Površinama 

gospodari gotovo 600.000 vlasnika na 

oko 1.500.000 parcela. Šumski posjedi 

su rascjepkani, prosječne su površine 

od 0,76 ha. Procijenjena drvna masa 

u privatnim šumama iznosi 80 m 3 /ha, 

s tendencijom pada zaliha, i značajno 

zaostaje za onom u državnim šumama 

koja iznosi 190 m 3 /ha. 

Procesi koji se danas događaju u svijetu 

nose sa sobom promjene u smislu 

globalizacije, povećanja znanja i informatizacije, 

a i Kyoto protokol kojeg će 

uskoro potpisati naša zemlja, te ulazak 

u Europsku uniju, mijenjaju u potpunosti 

pristup prema šumi, njezinu zdravstvenom 

stanju, ali i općenito samom 

pojmu privatnog vlasništva koje se 

mora poštivati i cijeniti isto kao i državno, 

a to se odnosi i na šume. 

– Zbog ovih je razloga Vlada Republike 

Hrvatske na prijedlog Ministarstva 

poljoprivrede, šumarstva i vodnog 

gospodarstva donijela prošle godine 

uredbu kojom se pri Ministarstvu osniva 

Odjel za privatne šume – istaknuo 

je na skupu državni tajnik u Ministarstvu 

Josip Bartolčić. Na taj će način biti 

olakšano pružanje stručne i materijalne 

pomoći privatnim šumovlasnicima u cilju 

gospodarenja tim šumama na načelima 

potrajnosti i prirodnosti. Mora se 

napomenuti da i svijest o gospodarenju 

privatnim šumama iz dana u dan 

raste. Lokalne samouprave prepoznale 

su problem i aktivno se uključuju u 

njegovo rješavanje. 

Četiri udruge 

šumovlasnika 

Do sada su u Hrvatskoj osnovane 

četiri udruge šumovlasnika koje su 

izrazile želju za rješavanjem ključnih 

Velika je novina donošenje novog 

Zakona o šumama koji je u proceduri 

i koji traži da se iz sredstava za opće 

korisne funkcije šuma dio namijeni i 

za gospodarenje privatnim šumama. 

Privatne šume u našoj zemlji 

zauzimaju oko 20 posto ukupne 

površine, što je oko 500.000 ha, 

od čega je polovica površina na 

primorskom kršu. Površinama 

gospodari gotovo 600.000 vlasnika 

na oko 1,500.000 parcela. Šumski 

posjedi su rascjepkani, prosječne su 

površine od 0,76 ha. Procijenjena 

drvna masa u privatnim šumama 

iznosi 80 m 3 /ha, s tendencijom pada 

zaliha, i značajno zaostaje za onom 

u državnim šumama koja iznosi 

190 m 3 /ha. 

Josip 

Bartolčić, 

državni 

tajnik 

vodobno informiranje, što do sada nije 

bio slučaj. 

U raspravu se uključio i akademik 

Slavko Matić pohvalivši organizatore 

skupa što su inicirali početak rješavanja 

tako značajnog problema. Danas 

privatne šume u Hrvatskoj funkcioniraju 

sa svega 40 posto kapaciteta. Kao 

uzroke lošeg stanja akademik je naveo 

usitnjenost posjeda, lošu starosnu i 

obrazovnu strukturu šumovlasnika, nedovoljno 

angažiranje šumarske struke, 

nefunkcioniranje pravne države i sl. 

Delnički primjer 

Primjer dobrog gospodarenja privatnim 

šumama je delnička Podružnica, 

gdje su se prije tridesetak godina počeli 

obavljati poslovi uređivanja šuma. 

Prvi Program gospodarenja napravljen 

je 1972. 

U Upravi šuma Podružnici Delnice 

privatne šume zauzimaju površinu od 

28.552 ha, u 15 gospodarskih jedinica i 

754 odjela. Drvna zaliha im je 2.873.579 

m 3 , ili 125 m 3 /ha, desetogodišnji prirast 

911.668 m 3 i desetogodišnji etat 

414.484 m 3 . 

Analizu stanja privatnih šuma u Hrvatskoj 

dao je Marko Šašek dipl. ing. iz 

Odjela za privatne šume pri Ministarstvu. 

U Republici programi gospodarenja 

postoje za svega 6 posto šuma ili 

34.720 ha, za 33 posto ili za površinu od 

180.000 ha programi su bili napravljeni, 

ali su istekli, a 60 posto šuma ili 300.000 

ha površina je neuređeno. 

Na poslovima privatnih šuma u Hrvatskim 

šumama trenutno je zaposlen 

31 radnik, što je premalo. 

Problemi u gospodarenju privatnim 

šumama mogu se riješiti odgovarajućim 

mjerama i to donošenjem novih 

Zakona; uspostavom upisnika šumovlasnika; 

osnivanjem savjetodavne službe; 

problema koji ih muče, a u njihovom 

rješavanju očekuju punu potporu države 

i resornog Ministarstva. Velika je 

novina donošenje novog Zakona o šumama 

koji je u proceduri i koji traži da 

se iz sredstava za opće korisne funkcije 

šuma dio namijeni i za gospodarenje 

privatnim šumama. 

– Država će financiranje provoditi 

putem raznih programa, studija, sanacijskih 

programa, repromaterijala i 

slično – ističe Bartolčić. A trajni je, pak, 

zadatak edukacija šumovlasnika i prapoticanjem 

gospodarenja šumama; 

sređivanjem imovinsko-pravnih odnosa; 

inventarizacijom šuma; uspostavom 

GIS-a u šumarstvu; licenciranjem 

radova u šumarstvu; okrupnjivanjem 

posjeda i sl. Da bi se sve to realiziralo 

nužna je potpora Države, ljude treba 

educirati, donijeti kvalitetne programe 

te se još bolje povezati s udrugama 

šumovlasnika. 

Kako je u Europi 

Potporu skupu dao je i dr. sc. Attila 

Lengyel iz CEPF-a (Europske konfederacije 

šumovlasnika). CEPF je osnovan 

1994. i sljednik je istovrsne organizacije 

osnovane 1961. Članice su mu 23 

europske zemlje, koje su i članice EU, 

ali i zemlje koje nisu u EU, Norveška, 

Švicarska, Bugarska, Italija. Udruga 

okuplja oko 16 milijuna vlasnika šuma 

u Europi. Krovno tijelo Udruge je skupština 

koja se sastaje dva puta godišnje 

i donosi ključne odluke za rad Udruge. 

Djeluje na razini EU i zastupa interese 

šumovlasnika prema Europskom parla- 

8 


HRVATSKE ŠUME

mentu, Europskoj komisiji i sl. EU sama 

nema krovnu organizaciju koja bi se 

bavila problematikom šumarstva. Osim 

problema vezanih uz šume ona se bavi 

i problematikom ekologije, papirnom 

industrijom, zapravo svim onim što na 

neki način pripada šumarskom sektoru. 

Attila Lengyel podržao je hrvatske šumovlasnike 

u udruživanju uz napomenu 

da im je njegova organizacija spremna 

pomoći prije svega potrebnim 

savjetima. Uputio im je poziv da se u 

Akademik 

Slavko 

Matić 

– financiranje cjelokupnog privatnog 

šumarstva iz sredstava OKFŠ-a, bez financijskog 

opterećivanja šumovlasnika 

koji žele održivo gospodariti u skladu s 

programima gospodarenja, 

– poslovi javnih ovlasti (doznake, 

izdavanja popratnica, vođenje evidencije, 

edukacije, organiziranje šumskih 

radova) treba obuhvatiti u posebnoj 

šumarskoj savjetodavnoj službi, 

– uvođenje potpore kapitalnim 

ulaganjima u šumarstvu i poticaja za 

Attila 

Lengyel iz 

Europske 

konfederacije 

šumovlasnika 

početku u svojstvu promatrača, a poslije 

i kao stalni član pridruže CEPF-u. 

O austrijskom modelu organiziranosti 

privatnih šumovlasnika izlagao je dr. 

Gerhard Pelzmann, iz Komore privatnih 

šumovlasnika Štajerske. U Austriji je 81 

posto šuma privatnih i oko 19 posto 

državnih šuma, dok od 1,6 milijuna ha 

ukupne površine Štajerske, na šume 

otpada milijun ha. Svaki od 41 okruga 

na koliko je Štajerska podijeljena, 

ima šumarsku savjetodavnu službu, ali 

uz njih postoji i Udruga šumovlasnika 

na nacionalnoj razini. Komora pomaže 

pri izradi programa za privatne šume, 

procjenjuje vrijednost šuma prigodom 

kupnje, organizira licitacije, ima edukativni 

centar za šumovlasnike, pomaže 

mladim šumovlasnicima u organiziranju 

posla i sl. No ono što je najvažnije 

jest da se na vrijednost šuma gleda 

ekonomski, da one ostvaruju određeni 

profit i omogućavaju zapošljavanje i 

osiguranje egzistencije obitelji. U Austriji 

se smatra tržišno isplativim šumski 

posjed od 20.000 ha. 

Dr. sc. Mirko Medved iz Šumarskog 

instituta Slovenije govorio je o privatnim 

šumama u susjednoj državi. Od 1,6 

milijuna ha šuma 800.000 ha šuma ili 

70 posto u privatnom je vlasništvu. Posljednjih 

godina tendencija je porasta 

šuma u privatnom vlasništvu. Zakon 

o šumama koji je donesen 1993. i tri 

godine poslije Program razvoja šuma 

u Sloveniji, propisuje da su sve šume 

otvorenog tipa za sve vrste rekreacije 

i aktivnosti. Plan radova u državnim i 

privatnim šumama je isti. U Sloveniji 

se godišnje siječe 4 milijuna m 3 , što je 

61 posto prirasta i 15 posto drvne zalihe, 

a od toga milijun m 3 u privatnim 

šumama. I ovdje je bilo problema, šumoposjedi 

su bili mali i rasparcelirani. 

U posljednje vrijeme problema je sve 

Sudionici Skupa šumovlasnika 

manje jer su se vlasnici šuma ujedinili 

u zajedničku udrugu. Imaju i savjetodavnu 

službu u kojoj radi oko 600 šumara, 

a financira ih država. Iz sredstava 

godišnjeg državnog budžeta financira 

se i zaštita šuma, održavanje šumskih 

cesta i sl. 

Mali posjedi u Sloveniji služe za podmirenje 

potreba za ogrjevom, a veći 

posjedi orijentirali su se na tržište i 

prodaju drvnih sortimenata. O gospodarenju 

privatnim šumama na području 

Gorskog kotara govorila je Maja 

Bukovac, dipl. ing., stručni suradnik za 

privatne šume u delničkoj Podružnici, 

a s Udrugom privatnih šumovlasnika 

Gorskog kotara, osnovanom 16. prosinca 

2004., nazočne je upoznao tajnik 

Anton Babojelić. 

O projektu suradnje Grada Zagreba, 

Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo, 

Šumarskog fakulteta i UŠP Zagreb 

na sređivanju stanja u privatnim 

šumama govorio je doc. dr. sc. Milan 

Orašanić, a o »Unapređenju stanja i 

gospodarenja sitnim privatnim šumama 

na području Zagrebačke županije« 

doc. dr. sc. Juro Čavlović, obojica sa Šumarskog 

fakulteta. Osim Zagrebačke i 

Varaždinska županija dala je izraditi 

elaborate za 13 šumovlasnika, a njihovu 

provedbu prati UŠP Koprivnica. 

Budućnost privatnih 

šuma u Hrvatskoj 

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva 

i vodnog gospodarstva, koje će 

izraditi prijedlog nacrta novog Zakona 

o šumama, izradit će i nove zakone o 

biljnoj zaštiti i reprodukcijskom materijalu, 

a poslije toga će se mijenjati 

i podzakonski akti koji će obuhvatiti 

cijeli šumarski sektor. 

Mjere koje će se donijeti za poboljšanje 

stanja i gospodarenja privatnim 

šumama su: 

obnovu i konverziju šuma, poticanje 

okrupnjavanja šumo-posjeda, 

– u suradnji s jedinicama lokalne samouprave 

poticati ulaganja u projekte 

izgradnje sustava za dobivanje energije 

korištenjem biomase iz šuma, 

– poticajima povećati kapacitete 

za preradu drva u malim obiteljskim 

tvrtkama, ali i korištenjem sporednih 

šumskih proizvoda. 

– davati stalnu potporu udrugama 

privatnih šumovlasnika, 

– financirati istraživačke radove u 

šumarstvu 

– uložiti napore u što bolju iskoristivost 

sredstava fondova EU namijenjenih 

privatnim šumovlasnicima. 

Na terenu 

Za sudionike skupa organizirani su 

izleti na području šumarije Mrkopalj, 

gdje su obišli hrvatski biatlonski centar 


planet zemlja 

Zagmajna i upoznali se s problematikom 

gospodarenja privatnim šumama 

na području općine Mrkopalj. Drugi 

dan posjetili su skijaški centar na Petehovcu 

kraj Delnica i upoznali se s dijelom 

privatnih šuma Gorskoga kotara. 

Dio programa bio je vezan i uz predstavljanje 

udruga šumovlasnika Hrvatske. 

Predstavilo se nekoliko udruga, a 

problemi koji ih muče zajednički su i 

trebalo bi ih tako i rješavati. Za normalan 

rad bilo bi potrebno izraditi programe 

rada udruga, organizirati seminare 

i radionice za šumovlasnike, a u krajevima 

gdje udruga nema, trebalo bi ih 

organizirati uz potporu uprava šuma. 

Zbog obujma posla trebalo bi izabrati 

profesionalne tajnike udruga. 

Dr. sc. Miroslav Benko iz Šumarskog 

instituta, naglasio je da im pomoć u 

radu može pružiti Institut i to u dijelu 

koji se odnosi na organiziranje seminara 

i radionica, osiguranje sadnog materijala, 

praćenje zdravstvenog stanja 

U Hrvatskoj programi gospodarenja 

postoje za svega 6 posto šuma 

ili 34.720 ha, za 33 posto ili za 

površinu od 180.000 ha programi su 

bili napravljeni, ali su istekli, a 60 

posto šuma ili 300.000 ha površina 

je neuređeno. 

U Austriji se smatra tržišno 

isplativim šumski posjed od 20.000 

ha. 

Mali posjedi u Sloveniji služe za 

podmirenje potreba za ogrjevom, 

a veći posjedi orijentirali su se na 

tržište i prodaju drvnih sortimenata. 

šuma i sl., jer je te poslove Institut i 

prije obnašao. Što se tiče točnog podatka 

o tome kolika je površina privatnih 

šuma u Hrvatskoj, do njega će biti moguće 

doći tek kad se napravi nacionalna 

inventura šuma i šumskih zemljišta. 

Po okončanoj raspravi donijeti su i 

sljedeći zaključci: 

– treba napraviti jedan pilot projekt 

gospodarenja privatnim šumama, tj. 

napraviti program gospodarenja za površinu 

od 20 ha 

– donošenjem zakona omogućiti 

izradu jednostavnih i što jeftinijih programa 

gospodarenja privatnim šumama 

– hitno riješiti imovinsko-pravne 

odnose 

– pričekati s formiranjem krovne 

Udruge šumovlasnika u Hrvatskoj dok 

se svi prethodno navedeni problemi ne 

riješe. 

U 

UZ DAN PLANETA ZEMLJE, 22. TRAVNJA 

Šumskim i drugi 

nestanak 

Premda su šume 

svojim pozitivnim 

utjecajem značajno 

uključene u sveopću 

zaštitu biosfere, zbog 

njihove imisijske 

funkcije u okružju 

»kemijske klime« 

stalno su ugrožene 

Ekolozi, zaštitnici i ljubitelji prirode 

širom svijeta tradicionalno će 

i prigodom ovogodišnjeg obilježavanja 

Dana planeta Zemlje 

upozoriti svjetsku javnost i političare na 

opasnost od sve većeg onečišćenja 

okoliša. Ujedinjeni narodi taj su dan 

prvi put obilježili na međunarodnoj razini 

1970. godine, s ciljem da se istakne 

nužnost očuvanja prirodnih resursa, a 

tome je prethodio Program o očuvanju 

Zemlje, pokrenut mjesec dana ranije. 

Mnogobrojne organizacije diljem svijeta 

na taj dan žele ukazati svekolikoj javnosti 

na zagađenost zraka, vode i tla, 

radioaktivno zračenje, iscrpljivanje nenadoknadivih 

energenata, propadanje i 

uništenje staništa, krčenje i paljenje 

šuma te nestanak biljnih i životinjskih 

vrsta. I ovogodišnjom manifestacijom 

želi se svijetu skrenuti pozornost na 

opasnost koja prijeti životu na našemu 

planetu te pomoći čovjeku da ponovno 

uspostavi vezu s prirodom. 

Ugroženost ekoloških 

sustava 

Općepoznato je da se razvojem industrije 

uništava prirodna ravnoteža na 

Zemlji koja se od ostalih planeta Sunčeva 

sustava razlikuje po obilnosti vode 

i atmosferskim omotačem bogatim dušikom, 

kisikom te raznolikom i bogatom 

florom i faunom. Zadnjih stotinjak 

godina događaju se brze i neprirodne 

promjene, koje negativno utječu na 

površinu, podzemni svijet i atmosferu 

našega planeta, u koju se sve više ispuštaju 

velike količine različitih otrovnih 

tvari. Ono što posebno zabrinjava je 

nestajanje pojedinih ekoloških sustava, 

Pogled na naš planet iz svemira 

Hoće li šume zbog stalnoga zagađivanja nesta 

U krošnjama drveća 

nakupljaju se lebdeće 

čestice, među kojima je 

mnogo različitih otrova, pa 

je stoga imisijska funkcija 

šume neprocjenjiva. 

10 


HRVATSKE ŠUME

m ekosustavima prijeti 

ti 

Ozonska rupa – posljedica djelovanja 

»stakleničkih plinova« 

Na biljni i životinjski svijet 

negativno utječe visoka 

koncentracija i do 5000 

različitih čestica u atmosferi, 

koje ne pripadaju dijelu 

njezinoga prirodnog sustava. 

osobito šumskih ekoloških sustava i 

močvara, odnosno znatnoga broja biljnih 

i životinjskih vrsta. Svake godine 

nestane 40 tisuća poznatih biljnih i životinjskih 

vrsta, a prema procjenama 

biologa, u sljedećih 30 godina nestat će 

ih još 20 posto, što je posljedica negativnoga 

čovjekova djelovanja i sve agresivnije 

industrijalizacije. Unatoč tome 

čelnici bogatih država u borbi za profitom 

oglušuju se na ozbiljna upozorenja 

znanstvenika. Tako Zemlja postaje 

sve ugroženija za biljni i životinjski svijet, 

ali i za čovjeka, koji nažalost svakodnevno 

mijenja svoj odnos prema prirodi 

i okolišu. Alarmantno je da industrija 

SAD-a, najbogatije svjetske države, 

šalje u atmosferu čak oko 36 posto, 

a Rusija 17,4 posto svjetske emisije stakleničkih 

plinova, a sve u cilju zaštite 

svoga gospodarskog razvoja. Tako 

svjetske velesile značajno pridonose 

globalnom zatopljenju kojemu je uzrok 

učinak staklenika. 

Opasno povećanje 

stakleničkih plinova 

Danas je u atmosferi prisutno i do 

5000 različitih čestica koje ne pripadaju 

dijelu njezinoga prirodnog sastava. Riječ 

je, primjerice, o plinovima i aerosolima, 

neprirodnim česticama čiji promjer 

nije veći od stotoga dijela milimetra. 

Njihova velika koncentracija u prirodno 

oblikovanom Zemljinom omotaču 

negativno utječe na prirodne ekološke 

sustave na našem planetu: na floru, 

faunu, livade, mora, rijeke, jezera i dr. 

Uopće, otrovnost navedenih čestica negativno 

djeluje na živi i neživi svijet, s 

pogubnim i nerijetko nesagledivim posljedicama. 

Čovjek neprestano i dalje 

mijenja ravnotežu atmosferskih plinova, 

osobito »stakleničkih« : ugljikovoga 

dioksida (Co 2 

), metana(CH 4 

), didudušikovog 

oksida (N 2 

O), troposferskog ozona 

(O 3 

) i vodene pare (H 2 

O), što može 

presudno utjecati na povećano globalno 

zatopljenje. Naime, ovi plinovi su 

životno važni, zato što imaju funkciju 

Zemljinog omotača, bez kojega bi površina 

našega planeta bila oko 30 Celzijevih 

stupnjeva hladnija nego što je 

danas. Propuštajući kratkovalno zračenje 

i zadržavajući dugovalno, staklenički 

plinovi sprječavaju jače ohlađivanje 

Zemljine površine. Posebno je važno 

naglasiti i upozoriti da nastavi li se pojačano 

ispuštanje štetnih tvari u atmosferu, 

moguće je da će se razina stakleničkih 

plinova do 2100. godine trostruko 

povećati. Nekontrolirano ispuštanje 

plinova pretvorilo je Zemlju u neku 

vrstu toplinske zamke pa je prosječna 

temperatura na našem planetu u zadnjih 

100 godina porasla za jedan Celzijev 

stupanj. 

Posljedice globalnoga 

zatopljenja 

Osobito je ozbiljan problem, na kojega 

stručnjaci upozoravaju, topljenje 

leda na Antarktiku, najveće od kraja zadnjega 

ledenog doba prije približno 

12.000 godina. Naime, Antarktik je u 

zadnjih pedesetak godina postao topliji 

za 25 Celzijevih stupnjeva, a ukupna 

količina leda smanjena je za čak 40 posto. 

Posljedica je to ozonske rupe nastale 

zbog djelovanja stakleničkih plinova. 

Znanstvenici su mišljenja da je iznad 

Antarktika oštećeno približno 20 posto 

ozonskog omotača. Crna predviđanja 

idu tako daleko da se govori o tome 

kako bi kraj ovoga stoljeća značio i nestanak 

vječnoga leda na Antarktiku, s 

katastrofalnim posljedicama na klimu i 

okoliš. Predviđa se da bi temperatura u 

razdoblju od 2026. do 2060. godine 

mogla narasti za čak šest stupnjeva, a 

posljedica toga mogao bi biti nestanak 

polarnih medvjeda. Prema znanstvenim 

predviđanjima, u sljedećih 100 godina 

najniži rast temperature iznosio bi 

2, a najviši 11 Celzijevih stupnjeva. Rast 

temperature od jednoga Celzijevog 

stupnja, vjerojatno do 2025. godine, 

mogao bi ugroziti koraljne grebene u 

Indijskom oceanu, u opasnosti su i tropske 

šume u australskom Queenslandu, 

a prijeti i povećan broj požara na Mediteranu. 

Pojedini znanstvenici tvrde kako 

će se do 2020. najveći europski gradovi 

naći pod vodom, a u sjevernoj polutki 

zavladat će sibirska zima. Utjecaj Golfske 

struje, važne za klimatske prilike na 

europskom kontinentu te uz sjevernoameričku 

atlantsku obalu, bit će smanjen, 

što bi moglo dovesti do kataklizmičnog 

ledenoga doba. 

Stalni rast temperature u idućih sto 

godina mogao bi izazvati dizanje razine 

mora između 8 i 88 cm te značajno povećanje 

broja, učestalosti i intenziteta 

ekstremnih vremenskih događanja (toplinski 

valovi, oluje, ciklonske aktivnosti). 

Nevjerojatan je znanstveni podatak 

da je zatopljenje u prošlom stoljeću 

bilo brže negoli u posljednjih 600 godina(!). 

Svjedoci smo drastičnih klimatskih 

promjena, a velike suše ugrožavaju 

cjelokupnu prirodu i čovjeka. Tako je 

lipanj 2003. u Hrvatskoj bio najtopliji u 

zadnjih 146 godina (!). Znanstvenim 

istraživanjima došlo se do spoznaje da 

je zagađivanje hrvatskoga dijela neba 

Piše: 

Ivica 

Tomić 

Foto: 

Arhiva 


ponajviše posljedica ispuštanja 

otrovnih tvari iz inozemstva, i to 

iz europskih zemalja s razvijenom 

industrijom. Za Hrvatsku je 

značajno da poštuje etička pravila 

u okviru ekološke problematike. 

Pozitivan utjecaj 

šume na »učinak 

staklenika« 

Znanstvenici tvrde da je današnje 

propadanje šuma ponajviše 

povezano s »kemijskom 

klimom«, pretpostavljajući da 

onečišćenje sumpornim i dušičnim 

spojevima te teškim kovinama 

znatno opterećuju naše 

šumske ekosustave, smanjujući 

njihovu vitalnost. Osobito je negativno 

djelovanje onečišćene 

atmosfere na razvoj šuma i šumskih 

ekosustava – velikih pluća 

našega planeta. Poznato je kako 

bi se nestanak šuma negativno 

odrazio na rijeke, koje bi također 

nestale ili promijenile svoj 

Ono što posebno zabrinjava je 

nestajanje pojedinih ekoloških 

sustava, osobito šumskih 

ekosustava i močvara. 

Rast temperature od samo 

jednoga Celzijevog stupnja 

vjerojatno bi do 2025. godine 

mogao ugroziti koraljne 

grebene u Indijskom oceanu, 

tropske šume u Australiji 

te povećati broj požara na 

Mediteranu. 

Zemljina atmosfera 

Ugrožen je opstanak polarnih medvjeda 

tok, a do izražaja bi došli bujičnjaci. 

Značajna uloga šuma u 

zaštiti okoliša ogleda se u činjenici 

da one ublažavaju klimatske 

ekstreme u susjednim naseljima 

i na poljoprivrednim površinama, 

a na većim područjima 

omogućuju izmjenu zraka, 

sprječavajući pojavu hladnih 

zračnih strujanja. Šume u ljetnom 

dijelu godine povećavaju 

vlažnost zraka, ali i njegovo 

strujanje u više slojeve atmosfere. 

Neprocjenjiva je imisijska 

funkcija šume, jer se u krošnjama 

drveća nakupljaju lebdeće 

čestice, među kojima je mnogo 

različitih otrova. Činjenica je da 

ekološka vrijednost šuma (proizvodnja 

kisika, vezanje ugljikovog 

(IV) -oksida, osiguranje dotoka 

pitke vode i dr.) višestruko 

premašuje njihovu sirovinsku 

vrijednost. Potrebno je istaknuti 

da su šume svojim pozitivnim 

utjecajem na »učinak staklenika« 

značajno uključene u sveopću 

zaštitu biosfere i jedan su 

od važnih činitelja u borbi za 

spas Zemlje. 

Homo sapiens se mora nizom 

konkretnih zaštitnih akcija odlučno 

suprotstaviti zagađivanju 

zraka i vode, radioaktivnom zračenju, 

pretjeranom korištenju 

nenadoknadivih energenata i 

uopće svemu što ga ugrožava, 

jer je to jedini uvjet da se život 

u ovom zanemarivom dijelu beskrajnoga 

svemira ne ugasi. Planet 

Zemlja jedini je naš dom i 

njegova budućnost ovisna je o 

čovjeku, koji se treba izboriti za 

spas cjelokupnoga života i bogate 

prirodne raznolikosti. 

12 


HRVATSKE ŠUME

ŠTO JE OSTALO OD STARIH ŠUMA 

stare šume, prašume, gorostasi 

Šume kakve su nekad 

bile 

Časopis Hrvatske šume 

u kratkom će serijalu 

u nekoliko sljedećih 

brojeva pokušati 

zabilježiti ono što je 

preostalo od starih 

šuma, predstaviti neke 

zanimljive predjele, 

podsjetiti na ostatke 

prašuma, ili ispričati 

priče o usamljenim 

gorostasima lužnjaka, 

jele, smreke. O nekima 

je već bilo riječi u 

našem časopisu, no 

mi ćemo, ukratko još 

jednom podsjetiti na 

njih 

Piše: Miroslav Mrkobrad 

Foto: M. Mrkobrad 

Nema više hrastovih gorostasa 

iz Kozarčevih šuma. Podosta 

je vremena proteklo od šumavanja 

velikog šumara i književnika. 

No, stablo i šuma, kao i svaki živi 

stvor, imaju svoj vijek trajanja, svoje 

doba mladosti, zrelosti i starosti. Gospodareći 

pažljivo, sustavno, s velikom 

ljubavlju ovim zelenim blagom neprocjenjive 

opće korisnosti još tamo od 

1753., u prvoj šumariji u Hrvatskoj, u 

Krasnom, šumari su sačuvali šume za 

buduće naraštaje. Uspjeli su pred naletom 

novoga vremena i moderne tehnologije 

i globalizacije sačuvati i trenutke 

povijesti – ona rijetka stabla, gorostase 

lužnjaka, medunca, jele, i poneke 

odsjeke i odjele što prkose vremenu i 

zakonu starenja. Tako mladi naraštaji 

šumara, ali i i sve brojniji pobornici vraćanja 

prirodi, imaju priliku vidjeti, bar 

u približnim okvirima, ono što je nekada 

raslo na ovim prostorima. 

Vrbovec - Varoški lug 


Gospodarska jedinica Varoški lug 

Tu počinje šumarska priča o »nekad i sad«, o promijenjenim 

(prirodnim) okolnostima i o tome što je nekada bilo normalno, 

kako je izgledala hrastova šuma, a sada je to gotovo čudo. 

Uspoređujemo li stare osnove, neke odjele i odsjeke, 

primjerice, u osnovi iz 1982. stoji da je u Varoškom lugu u 7. 

odsjeku drvna zaliha bila 595 m 3 /ha, a sada je 476. 

VRBOVEC 

A gdje su tu 

lijane! 

Jedna je grupa sudionika IUFRO kongresa 

1986., krenuvši iz Ljubljane, u 

svom dnevnom itinereru prije obilaska 

tada velike DI Česme u Bjelovaru, nakratko 

»svratila« u šumariju Vrbovec i 

dalje, u gospodarsku jedinicu Varoški 

lug. Šumari znanstvenci iz cijeloga svijeta 

ostali su začuđeni i zatečeni prirodnom 

hrastovom šumom starosti 150- 

ak godina. Američki šumari zapitali su 

»gdje su tu lijane« vidjevši onako visoka 

stabla hrasta lužnjaka! 

Priča o oduševljenju europskih i 

svjetskih šumarskih stručnjaka tim šumama 

nastavila se 15-ak godina kasnije 

kada je 2000. godine Hrvatska 

bila domaćin IUFRO kongresa “OAK 

2000”. Petodnevno je druženje završeno 

upravo u Vrbovcu, u susjednoj gospodarskoj 

jedinici Česmi. (Domaćini 

su se tada potrudili da i »piknik u 

šumi« gostima ostane u trajnom sjećanju!) 

U potrazi za šumama »kakve su nekad 

bile«, to se zorno može vidjeti u 

nekoliko odsjeka i odjela u gospodarskim 

jedinicama Novakuša, Varoški lug 

i Česma. To su i mjesta koja redovito 

godišnje obilaze studenti, šumarske i 

druge ekskurzije. 

Papa hrast 

U potrazi za gorostasima naših šuma, ali i rijetkim starim stablima što još 

uvijek prkose vremenu, podsjećamo na priču o Papa hrastu koju smo iz pera 

naše suradnice Veronike Petrić Stjepanović objavili u broju 75 iz 2003. Uz 

fotografiju tek da se podsjetimo na malo čudo prirode - na starca od 500 

godina! Nalazi se na Dilj gori, na padinama Benkova gaja, u mladoj bukovoj 

šumi. Papa hrast, kako ga zovu planinari, ovčari i djeca koja ga obilaze, pamti 

i tursko doba i Napoleona i sve balkanske i bjelosvjetske ratove, na svoj 

način upisane u njegovu izboranu koru. 

Hrast, pojam snage u prirodi koja odolijeva snažnim vjetrovima i lošim 

vremenima, krošnje skoro i nema. Onih nekoliko prorijeđenih grana podsjeća 

na limenog junaka iz Čarobnjaka iz Oza. Stoji nešto dalje od akumulacijskog 

jezera i šumskog predjela Petnja koji je sa svojim okolnim šumama i 

livadama proglašen zaštićenim krajolikom 1987.godine. U svojih 500 i koju 

godinu više dosegao je opseg od preko šest metara. Kora mu je izborana. 

Načeli su je podkorni insekti, zbog čega se lako lomi. Na njemu po pričama 

pastira žive divlje mačke, kune i pčele. 

Preko 600 m 3 /ha 

Kada se kod sela Škrinjari s glavne 

ceste od Bjelovara prema Zagrebu skrene 

na seoski put, za 20-ak minuta stiže 

se do Novakuše i malog odsjeka od 0,5 

ha gdje se ima što vidjeti – stabla hrasta 

lužnjaka starosti 170 godina, visine 40 

m, prsnog promjera 87 cm i drvne zalihe 

718 m 3 /ha! U malo većem odsjeku 

(1,5 ha) prsni je promjer 71 cm, visina 

39 m a zaliha 579 m 3 /ha. 

– To je ostatak stare sastojine lužnjaka, 

danas zaštićeni rezervat šumske vegetacije. 

Ovdje je riječ o malim površinama, 

za razliku od gospodarskih jedinica 

Česma i Varoški lug gdje imamo 

kompleks od oko 150 ha starih šuma 

– govori upravitelj vrbovečke šumarije 

Đuro Kauzlarić. Tu su postavljene i dvije 

trajne plohe »Čovjek i bisfera«. I ovdje 

prsni promjer doseže zavidnu veličinu 

(69 cm), no ovdje se vrbovečki šumari 

susreću s problemom istim za sve uprave 

koje gospodare starim lužnjakovim 

sastojinama – sušenjem hrasta. Nema 

razloga čekati takvu starost, kažu u Vrbovcu, 

već hrast treba ranije sjeći kako 

svake godine ne bi imali sušce. 

Tu počinje šumarska priča o »nekad 

i sad«, o promijenjenim (prirodnim) 

okolnostima i o tome što je nekada bilo 

normalno, i kako je izgledala hrastova 

šuma, a sada je to gotovo čudo. Uspoređujemo 

stare osnove i neke odjele i 

odsjeke, primjerice, u osnovi iz 1982. 

stoji da je u Varoškom lugu u 7. odsjeku 

drvna zaliha bila 595 m 3 /ha, a sada 

je 476. Slično je i u drugima predjelima. 

Revizija gospodarske osnove koja se 

treba napraviti ove godine, pokazat će 

koliko je drvne mase izgubljeno zbog 

sušenja. I tako priča o starim hrasticima, 

gorostasima naših šuma, ili nekim 

drugim vrstama, poprima neku drugu 

dimenziju – ne mogu o(p)stati kao cjelina, 

odsjek ili odjel, jer neminovno se 

zbog promijenjenih klimatskih uvjeta 

pretvaraju u sušce. Tek pojedinačna 

stabla ili manje grupe stabala mogu 

đacima, studentima i inim prolaznicima 

pričati o tome kako je bilo nekad, 

prije 200 i više godina. 

Papa hrast na Dilj gori 

14 


HRVATSKE ŠUME

IGRE OKO PARKA PRIRODE KOPAČKI RIT (2) 

kopački rit 

Jesu li bitni kriteriji 

ili nešto drugo 

U svijetu danas postoji 

veći broj tipova 

nacionalnih parkova 

koji se međusobno 

razlikuju ustrojem, 

pravima posjetitelja, 

zaštitnim mjerama 

itd. Razlikujemo tzv. 

američki i europski 

tip nacionalnoga 

parka. Koji su 

zapravo kriteriji za 

proglašenje nekog 

područja nacionalnim 

parkom, jesu li bitni 

oni ili su u pitanju 

političke i druge 

igre, i što je to tzv. 

izvornost, višestruka 

prirodna vrijednost, 

neizmijenjenost 

ekološkog sustava 

kad je u pitanju 

Kopački rit ... 

Piše: 

Darko 

Getz 

Foto: 

A. Z. 

Lončarić 

Unatoč brojnim raspravama 

na svjetskim kongresima 

zaštite prirode, pojam nacionalni 

park još uvijek nije 

do kraja definiran i još je 

uvijek u fazi stalnoga dotjerivanja, dopunjavanja, 

pojašnjavanja najčešće 

pod utjecajem i željama nacionalnih 

interesa pojedinih država. 

Prema kriterijima iz 60-ih godina nacionalnim 

parkom podrazumijevalo se 

prostrano područje, velike prirodne privlačnosti 

i zanimljivosti koje je imalo 

naročito znanstveno i kulturno-prosvjetno 

značenje, a trebalo je poslužiti za 

odmor i rekreaciju (zabavu) (Kevo, 

1961.). Ovakva su se područja zakonskim 

mjerama i posebnim načinom 

upravljanja i zaštite potpuno ili djelomice 

isključivala iz gospodarskoga korištenja. 

Polazeći od nacionalno obojenih kriterija 

danas u svijetu imamo veći broj 

tipova nacionalnih parkova koji se međusobno 

razlikuju ustrojem, pravima 

posjetitelja, zaštitnim mjerama itd. Razlikujemo 

tzv. američki i europski tip 

nacionalnoga parka. 

Pod američkim se smatra područje 

izuzeto od gospodarstva, namijenjeno 

za odmor, uživanje u prirodi, služi 

odgoju i zabavi. Europski tip je područje 

izuzeto iz klasičnoga oblika korištenja 

i upravljanja, prirodi se omogućuje 

slobodni i neometani razvitak u suglasju 

s prirodnim zakonima. 

U vrijeme izrade Generalnoga uređajnog 

plana Hrvatske 1970/1971. godine 

nacionalni park je bio definiran kao “veće 

prostorno ograničeno područje velike 

prirodne privlačnosti koje ima osobito 

znanstveno, kulturno,odgojno-obrazovno 

i turističko značenje i služi za odmor 

i rekreaciju”. Definicija je bila u suglasju s 

preporukama Londonske (1933.) i Washingtonske 

(1940.) konvencije. Konvencijom 

iz Seattlea pojam nacionalnoga 

parka je znatno stroži u odnosu na hrvatski 

Zakon o zaštiti prirode iz 1960. te 

posebno u pitanju gradnje cesta, zgrada 

(hotela), kanalizacije itd. 


Na zasjedanju Međunarodne unije 

za zaštitu prirode (UICN) u New Delhiju 

donesena je nova definicija nacionalnog 

parka. Rečeno je da je to “relativno 

veliko područje koje čini jedan ili više 

ekosustava potpuno očuvanih i neznatno 

izmijenjenih gospodarskim korištenjem 

i izgradnjom ljudskih naselja, 

gdje su biljne i životinjske vrste, geomorfološki 

oblici i posebnosti osobito 

zanimljivi u znanstvenom, odgojnom i 

rekreacijskom pogledu, u kojem postoje 

prirodni predjeli velike estetske vrijednosti, 

a nadležne uprave poduzimaju 

mjere ograničenja naseljavanja, korištenja 

iz razloga očuvanja ekoloških, 

geomorfoloških i estetskih vrijednosti. 

Dozvoljava se, pod stanovitim uvjetima, 

rekreacija i aktivnosti odgojno-kulturnoga 

značaja”. 

se poduzeti mjere da se što prije uspostave 

prirodni uvjeti razvitka ekosustava”. 

Unutar nacionalnog parka bilo je 

predviđeno područje integralne i upravljane 

zaštite uz ograničenja za tzv. 

»uža« područja integralne zaštite. Za 

nacionalni park izrađivale su se uređajne 

osnove budući da mu je namjera 

bila zabava, odgoj, podizanje kulturne 

svijesti, posjećivanje i sl. Sadržavale su 

i mjere za uspostavljanje izvornog prirodnog 

stanja u ekosustavima i mjere za 

umjereno korištenje. Nije bio dozvoljen 

razvoj industrije, kao ni urbanizacija 

prostora s ciljem povećanja stanovništva. 

Kriteriji 

Kriterije za proglašenje nekoga područja 

pobliže je opisao prof. Bralić 

(1990.): 

Tijekom 19. stoljeća dovršena je izgradnja glavnih 

obrambenih nasipa u Baranji kojima je od prirode oduzeto 

gotovo 44.000 ha, a po nekima još i više. 

Po Payeru (1824.), šume su bile zemljišno i uzgojno- 

-gospodarski izmjerene, određen je bio godišnji etat, sjeklo 

se ograničeno kako bi se održala potrajnost. 

Prema zaključcima UICN-a, nacionalnim 

parkom ne mogu se nazivati 

znanstveno-prirodni rezervati u kojima 

se koriste posebne dozvole za posjećivanje 

kao u strogim, upravljanim 

i sličnim rezervatima prirode, zatim 

prirodni rezervati kojima upravljaju 

privatne institucije, odnosno u kojih 

priznavanje i kontrola nisu u nadležnosti 

države, npr. specijalni (posebni) 

rezervati koji su utemeljeni Afričkom 

konvencijom iz 1968. godine (floristički, 

faunistički, lovni, ornitološki, geološki, 

šumarski itd.); zatim naseljena i 

gospodarski korištena područja na kojima 

se planovima prostornoga uređenja 

(generalnim urbanističkim planom 

nap. aut.) predviđa razvoj turizma koji 

treba potisnuti razvoj industrije i urbanizaciju 

prostora, područja koja više 

služe za javnu rekreaciju nego za zaštitu 

ekosustava (parkovi prirode, park 

– šume itd.). 

Na Međunarodnom kolokviju održanom 

1970. u Parizu dopunjena je definicija 

nacionalnog parka iz New Delhija 

pri čemu: “rekreativne aktivnosti koje 

bi mogle štetiti strogo zaštićenim područjima 

i poremetiti biološku ravnotežu 

moraju biti isključene iz popisa kriterija 

za nacionalni park”. 

U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji u 

kategoriju nacionalnoga parka mogle 

su se uvrstiti površine “osobitih prirodnih 

vrijednosti ekosustava koje su 

pod utjecajem čovjeka, ali u kojima će 

– prvi temeljni uvjet je da područje 

ima izuzetne prirodne kvalitete, 

– priroda mora biti izvorna ili tijekom 

korištenja neznatno izmijenjena, 

– prirodni fenomeni moraju biti višestruki; 

nacionalni parkovi ne mogu 

biti isključivo botanički, zoološki, ornitološki, 

geomorfološki i sl; 

– preporučuje se (prema međunarodnim 

kriterijima) najmanja veličina od 

20 četvornih kilometara, uz uvjet da 

potpuno očuvano područje mora biti 

najmanje 10 četvornih kilometara, jer 

se na manjim površinama ne može 

očuvati izvornost ekosustava; 

– upravljanje i zaštita prirode mora 

biti na nivou države kako bi se smanjio 

utjecaj lokalne samouprave koja često 

polazi od lokalnih interesa grupa ili 

pojedinaca suprotnih načelima zaštite 

prirode. Nacionalni park je opće dobro 

svih stanovnika države i svijeta i ne 

može biti predmet spekulacija lokalne 

samouprave; 

– provedljivost (politički kriterij), 

ocjena da će se na nekom području 

ostvariti odgovarajući stupanj zaštite 

prirode; 

– mora služiti u znanstvene, kulturno-prosvjetne 

i odgojne svrhe; 

– mora imati konkretnu ekološku 

funkciju, npr. uporište prirodne ravnoteže 

za okolno područje, rezervoar čiste 

vode, prostor za divlje životinje; 

– mjesto stjecanja spoznaje o vrijednostima 

zavičaja i domovine. 

16 


HRVATSKE ŠUME

Svako imenovanje nekoga područja 

nacionalnim parkom isključuje svaku 

gospodarsku aktivnost koja bi mogla 

oštetiti i degradirati izvorna svojstva 

prirode. Dopušta se tradicionalno poljodjelstvo, 

turizam i zabava u prirodi. 

Nacionalni park u tom smislu treba 

shvatiti kao turističku ponudu šireg 

područja, a ne kao moguću lokaciju za 

izgradnju turističkih sadržaja. Kada je 

u pitanju i manji nacionalni park, također 

se isključuje izgradnja športskih 

igrališta i ostalih turističkih sadržaja i 

sve što nije u funkciji razgledavanja i 

doživljavanja prirode. Nacionalni parkovi 

su mjesta ostvarenja ponovnog nalaženja 

izgubljenog doticaja s prirodom 

potrebnim za psihofizičko zdravlje suvremenoga 

čovjeka. 

Opisi nacionalnog parka u Zakonu 

o zaštiti prirode iz 1976. godine (NN 

54/76) i onome iz 1994. gotovo su 

identični. 

Najnoviji Zakon o zaštiti prirode iz 

2003. godine (NN 162/03) je nešto 

»transparentniji« od prethodnih. Citiramo 

čl.152: 

(1) Nacionalni park je prostrano, pretežno 

neizmijenjeno područje kopna i/ 

ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih 

vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih 

ili neznatno izmijenjenih ekoloških 

sustava, a prvenstveno je namijenjen 

očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti. 

(2) Nacionalni park ima znanstvenu, 

kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu 

namjenu. 

(3) U nacionalnom parku su dopuštene 

radnje i djelatnosti kojima se ne 

ugrožava izvornost prirode. 

o zaštiti prirode su pretežno neizmijenjeno 

područje; iznimnih i višestrukih 

prirodnih vrijednosti; obuhvaća 

jedan ili više sačuvanih ili 

neznatno izmijenjenih ekoloških 

sustava; radnje kojima se ne ugrožava 

izvornost prirode; dozvoljeno bavljenje 

poljoprivredom, ribarstvom 

na tradicionalni način; gospodarske 

djelatnosti koje su se obavljale do 

proglašenja mogu se (ali i ne moraju) 

ograničiti. 

Pretežno 

neizmijenjeno 

područje 

Nesumnjivo da će svakom poznavatelju 

toga područja biti upitna izvornost 

i neizmijenost prostora današnjega 

Parka prirode, nekadašnjega Lovišta 

»Belje«. Na temelju arheoloških nalaza 

i pisane dokumentacije čovjek je od 

davnine (neolitika) na ovom području. 

Sukobljavajući se sa surovom prirodom 

nastojao ga je prilagoditi svojim 

potrebama, tako da je danas gotovo 

nemoguće pronaći neki prostor koji 

nije bio pod njegovim, ekološki rečeno 

antropogenim utjecajem. Tako je na 

primjer, tijekom 19. stoljeća dovršena 

izgradnja glavnih obrambenih nasipa 

u Baranji kojima je prirodi oduzeto gotovo 

44.000 ha, a po nekima još i više. 

Osvojene i isušene površine prilagođene 

su uzgoju žitarica i drugoga kultiviranog 

bilja koje i danas možemo vidjeti 

uz rubove lovišta Hrvatskih šuma i 

uz granicu Parka prirode. 

Od hidrotehničkih intervencija nije 

bio pošteđen ni Posebni (specijalni) 

Ptičji svijet Kopačkoga rita je prije svega raznolik, sklon 

promjenama u veličini jata i broju pojedinih vrsta. Neke 

vrste pokazuju stoljetnu stabilnost u brojnosti, druge kao 

da izumiru, nestaju, populacija im se povremeno drastično 

smanji da bi se za desetak godina ponovno javile u većem 

broju. 

(4) U nacionalnom parku je zabranjena 

gospodarska uporaba prirodni dobara. 

(5) U nacionalnom parku dopušteno 

je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i 

rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi 

posjećivanja i razgledavanja, te bavljenje 

poljoprivredom, ribarstvom i obrtom 

na tradicionalni način, te gospodarskih 

djelatnosti koje su se obavljale 

u nacionalnom parku do njegova proglašenja, 

sukladno odredbama ovoga 

Zakona i na temelju donesenih propisa. 

(6) Djelatnosti iz stavka 5. ovoga 

članka mogu se ograničiti radi očuvanja 

izvornosti prirode nacionalnoga 

parka. 

Ključne riječi koje definiraju nacionalni 

park u skladu sa novim zakonom 

zoološki rezervat »Kopački rit« (7.000 

ha). Istočno od današnjega nasipa 

»Zmajevac-Kopačevo« (32 km) u dijelu 

ribnjaka »Belje« još se naziru ostaci staroga 

Albrechtovog nasipa koji je raznijela 

poplava 1926. godine. Prinasipne 

bare, dragocjeni vodeni prostori za ptice 

močvarice, inače predmet promatranja 

turista, nastale su za vrijeme 

gradnje današnjega nasipa. Drugi nasip 

uz granicu zoorezervata, »Drava - 

Dunav« (18 km) izgrađen je između 

l967. i 1972. godine. Prelijepo jezero 

Sakadaš nastalo je 1927. godine namjernim 

probojem nasipa kako bi se 

ispustila voda nakon katastrofalne poplave 

1926. Silovit protok vode izdubio 

je jezero koje je bilo duboko gotovo 

11 metara. Jezero Sakadaš je ponovno 

pretrpjelo promjenu 1982. – 1985. go- 


dine, kada je iz njega za potrebe rekonstrukcije 

nasipa i nasipanje materijala 

za buduću Turističku kuću izvađeno 

na desetke tisuća tona pijeska. Kanal 

Čonakut (3 km) koji vodi do Kopačkoga 

jezera, u nekoliko je navrata 

produbljivan zbog plovidbe brodića 

Liske i drugih turističkih plovila. Gradnjom 

nasipa Drava – Dunav zauvijek 

je nestala bara Linjak /ili Linjov/. Nasip 

je trajno zapriječio naplavljivanje glasovite 

Mađarske bare, Pavlove bare, 

Janči rita, Borbaja, Ajzengrabena i drugih 

bara poznatih po fauni riba i ptica 

močvarica. 

O intervencijama na kanalu Hulovo, 

Renovu, te brojnim lateralnim dunavskim 

kanalima postoji samo usmena 

predaja. Obala rijeke Dunav je tijekom 

19. stoljeća učvršćivana kamenom i 

fašinama, kasnije će stručnjaci Vodoprivrede 

načiniti desetak kamenih pera 

(deflektora) za usmjeravanje njezina 

toka. Kod Kormanja na Vemeljskom 

Dunavcu napravljena je i kamena pregrada 

tako da je na neki način zapriječeno 

ranije naplavljivanje Kopačkoga 

rita. Slična pregrada izgrađena je na 

Hulovskom kanalu nakon što je bager 

probijajući se prema Sakadašu produbio 

Hulovski kanal za gotovo jedan 

metar, zbog čega je veći dio Kopačkoga 

jezera presušio (postoje fotografije 

i članak u biltenu LŠG »Jelen«). Smatralo 

se to »ekološkom katastrofom« 

koju je prouzročio čovjek. 

U gornjem dijelu Parka, poznatom 

kao Lovište Tikveš, teško da je išta sačuvano 

iz vremena od prije 200 i više 

godina. Radi se o šumama i proplancima 

uređenim po zahtjevima suvremenoga 

šumarstva i lovstva. Brojne prosjeke, 

putovi, aleje, asfaltirane ceste, 

na stotine kilometara prokopanih kanala, 

sa dvije reverzibilne crpne stanice 

velikoga kapaciteta, one u blizini 

naselja Zlatne Grede (prozvanom za 

vrijeme Habsburgovaca »Albrechtovom«, 

za Karađorđevića »Aleksandrovom« 

i za Jugoslavije »Titovom« pumpom) 

i druge kod naselja Stari Tikveš, 

zatim lovačkim kućama visoke lovno- 

-turističke vrijednosti, daju krajoliku 

izgled kultiviranoga područja velike 

gospodarstvene vrijednosti. U blizini 

se nalazi lovačko-šumarsko naselje Tikveš 

i Zlatna Greda. 

Šumari i njihova uloga 

Šumari su službeno nazočni na 

ovom području od osnutka vlastelinstva 

Belje. O tim lijepo odnjegovanim 

šumama nalazimo mnoge zapise znamenitih 

ljudi, od princa Rudolfa von 

Oestereicha, Marinovića, Szecheniya i 

drugih koji su povremeno boravili na 

Belju. Koncem srednjega vijeka šume 

su podijeljene na zemaljske, otočne i 

plavne. Po Payeru (1824.) bile su zemljišno 

i uzgojno-gospodarski izmjerene, 

određen je bio godišnji etat, sjeklo 

se ograničeno kako bi se održala potrajnost. 

Unose se i strane vrste drveća 

i grmlja kao glasovita brzorastuća kanadska 

topola koju danas nalazimo u 

većem dijelu Parka prirode. Nerijetko 

baš nju odabire za gniježđenje orao 

štekavac i stepski sokol. Računa se da 

je uneseno nekih dvadesetak vrsta od 

kojih se samo manji dio udomio i ima 

gospodarstveni značaj. U zoorezervatu, 

na ulazu u Kopačko jezero kod Hordovanja, 

40-ih godina podignuta je 

vrbova šuma. Još se uvijek vide drvoredi, 

razmaci između pojedinih biljaka. 

Tu je i jedna omanja greda obrasla 

euro-američkim topolama. Pod klonovima 

spomenutih topola nalaze se veći 

dijelovi obalne terase Drave koji su dozreli 

za sječu. Topola nije uspjela jedino 

u odjelu 35 prozvanom Amerika 

zbog nepovoljnog sastava tla. Manje 

sastojine nalazimo u srcu zoorezervata 

na Remeti. 

Izgradnjom nasipa i promijenjenim 

vodnim režimom promijenio se i sastav 

ritsko-močvarnih biljnih zajednica. 

Dr. Rössler (1908.) piše o nestanku 

nepreglednih trstikinih polja i objašnjava 

razloge, koje nalazi u nepovoljnom 

povišenom vodostaju zbog nasipa, 

nemogućnosti slobodnoga razlijevanja 

Dunava. 

Ekosustav Kopačkoga rita je vrlo dinamičan. 

Izvornost mu je nepostojana, 

uvjetovana hidrološkim, antropogenim 

i drugim promjenljivim ekološkim 

čimbenicima, stoga se može shvatiti i 

kao pojava koja u vrlo kratkom vremenu 

može poprimiti različite biocenološke, 

pejsažne, estetske i druge vrijednosti. 

Kako se mijenjala 

fauna 

Krupne promjene u ekosustavu nisu 

zaobišle postojeću faunu sisavaca. Primjer 

je posljednji predator visoke divljači, 

vuk, odstrijeljen 1887. godine. Početkom 

19. stoljeća na području vlastelinstva 

živjelo je oko 60 grla jelenske 

divljači; 100 godina kasnije oko 2 500, 

a početkom Domovinskoga rata (1991.) 

bilo je oko 4 000 grla, od toga 14 – 

16% s medaljom (brončanom, srebrnom 

i zlatnom) te oko 1 900 divljih 

svinja i 700 grla srneće divljači. Tako 

velika brojnost krupne divljači rezultat 

je uspješnoga uzgoja i promjena u staništu 

uzrokovanih sprječavanjem razlijevanja 

plavne vode zbog nasipa i gradnje 

složene hidromelioracijske mreže 

kanala. Pojednostavljeno, područje je 

kroz stoljeća postajalo sve manje ritsko-močvarno, 

a sve više šumo-stepsko 

što je pogodovalo krupnim sisavcima. 

Uz dodatnu prehranu, osnivanjem 

polja za divljač s privlačnim kulturama, 

odstrelom slabih i bolesnih 

grla broj im se počeo uvećavati. 

O ostalim sisavcima kao što su lisice, 

divlje mačke, kune, zerdavi, lasice, 

jazavci nije se vodila posebna briga, a 

niti su bili predmet istraživanja. Susreću 

ih povremeno lovci, ribari, ribiči, 

Vraćanje u neko prvobitno stanje, isk 

gospodarstvenih aktivnosti kao što je 

u održavanju kanala za plovidbu, ribo 

Parka, nesumnjivo bi izazvalo nesagl 

promatrači ptica i drugi. O problemima 

njihove opstojnosti malo se zna. 

Vjerojatno su u manjem ili većem broju 

zadržali brojnost od prije više stoljeća. 

Izuzetak je vidra, koja je unatoč 

zakonu i drugim mjerama još uvijek 

ugrožena vrsta. Najčešće strada od 

18 


HRVATSKE ŠUME

značajan je u zimskim mjesecima. U 

prošlosti se često događalo da su orlovi 

pratili lovce i na pucanj bi se našli 

u blizini lovine. 

Zaboravljaju se razlozi zbog kojih je 

Sabor zakonski zaštitio Kopački rit. 

Dok su po Marinović-Uzelcu »temeljni 

fenomeni« Plitvičkih jezera bili sedreni 

slapovi, osebujan krajobraz, plavetnilo 

neba i jezerske vode, čistoća zraka, neizmijenjeni 

vodeni ekosustavi, na Risnjaku 

je to vegetacija, brdoviti predjeli 

itd., u Kopačkom ritu su to ptice 

močvarice, krajobraz i jelenska divljač. 

Za zaštitu ptica javno su se zauzeli 

brojni šumari, ekolozi i biolozi, a današnji 

zagovornici Prijedloga 2005. bili su 

znatno tiši, jer se nisu htjeli zamjerati 

ondašnjoj vlasti. Nema sumnje da je i 

u fauni ptica došlo do promjena. Mnoge 

su iz manje-više nepoznatih razloga 

nestale, druge su se održale iz vremena 

postanka vlastelinstva (orlovi 

štekavci, crne rode, stepski sokolovi). 

Najsloženiji problem je sa čapljama, 

žličarkama i ibisima. Uzroci njihova 

fizičkoga zatiranja su poznati i opisani. 

Ostala je krivica na čovjeku, na čuvarima, 

lugarima, ribarima kao evidentiranim 

egzekutorima, što je samo 

djelomično točno. Premda su kormorane 

70-ih godina proganjali rušeći im 

gnijezda i ubijajući mladunce, ipak su 

preživjeli, što više i prenamnožili su se 

(1500 – 2000 pari) pa sada ugrožavaju 

faunu riba i kompetencijom na prostor 

ugrožavaju ostale močvarice. 

Zbog njihove zaštite u Posebnom zoološkom 

rezervatu ornitofauna postaje 

uniformnija. Poneki su mišljenja da 

je Kopačko jezero dodatno oplićalo 

zahvaljujući gnojidbi kormoranovim 

»guanom« što je pridonijelo razvoju 

vrbove šume na poluotoku spomenutog 

jezera. Žličarke i ibisi zbog ograničenja 

u hrani u vrijeme razmnožavanja, 

zatim opadanjem broja članova 

u populaciji ispod ekološkog minimuma, 

a i zbog drugih čimbenika, 

prestale su se gnijezditi. Jata koja privlače 

pažnju tijekom jeseni (500– 

1000) pripadaju rezidentima drugih 

područja istočne Panonije. 

Ptičji svijet Kopačkoga rita je prije 

svega raznolik, sklon promjenama u 

veličini jata i broju pojedinih vrsta. 

Neke vrste pokazuju stoljetnu stabilnost 

u brojnosti, druge kao da izumiru, 

nestaju, populacija im se povremeno 

drastično smanji, da bi se za desetak 

godina ponovno javile u većem broju. 

Nesumnjivo je da je na njihovu brojnost 

u prostoru Panonske nizine utjecao 

čovjek – ometanjem u staništu 

(masovni turizam), isušivanjem ritova, 

močvara, utjecajem na vodostaj rijeka 

hidrotehničkim intervencijama: presijecanjima 

riječnih meandara, gradnjom 

ustava i pregrada, hidroelektrana. 

Promjene koje je čovjek prouzročio 

u prirodi (indirektno i direktno) i globalno 

u Europi i dijelovima Azije utjeljučivanjem 

dosadašnjih 

šumarstvo, lovstvo, vodogradnja 

gojstvo u rubnim dijelovima 

edive posljedice. 

gušenja u ribarskim i ribokrivolovačkim 

mrežama. Spomenimo i to da je 

uzgojni odstrel (dopunska prehrana) 

od važnosti za populaciju orlova štekavaca. 

Lovci im, naime, ostavljaju 

iznutrice i indirektno izgubljenu nastrijeljenu 

divljač. Ovaj izvor hrane 

cale su i na riblja jata u Kopačkom ritu. 

Neke manje prilagodljive ribe gotovo 

su nestale kao npr. zlatni karaš, čikov, 

a upitna je i učestalost pravog divljeg 

šarana. Ribari su nas upozorili na masovnu 

pojavu bijelog i sivog tolstolobika. 

Od 1973. do 1984., ribari su u 

jezeru Sakadaš i Novom kanalu (Kopački 

rit) lovili godišnje u prosjeku 16 

vagona babuške (srebrnoga karaša) 

prosječne težine od 20 dag. Babušku 

inače smatraju vrlo otpornom ribom 

koja kraće vrijeme može živjeti i na 

suhom, bez vode. Smatraju je ribljim 

korovom i vrstom adaptiranom na visoki 

stupanj onečišćenja vode. Za vrijeme 

poznate ekološke katastrofe 1985. 

godine, uginulo je mnogo riba, pretežno 

šarana, soma, crvenperki, bodorki, 

uklija, grgeča, deveriki, ali najmanje babuški. 

Iznimne i višestruke 

vrijednosti 

Do sada smo, nadamo se, ustanovili 

da je ekosustav Kopačkoga rita znatno 

izmijenjen pod indirektnim i direktnim 

utjecajem čovjeka. Vjerojatno 

baš zato, poput današnjih Brijuna privlači 

pozornost turista. Da je više prirodan, 

izvoran, divlji, najvjerojatnije bi 

privlačio samo odabrane, pasionirane 

prirodoslovce-istraživače, ribolovce, 

zvjerokradice i zaljubljenike u divljinu, 

no takvih je vrlo malo i njima nije stalo 

do turističko-ugostiteljskih usluga. 

Tvrdimo, da se samo u tom kontekstu 

izmijenjenih iznimnih i višestrukih vrijednosti 

oblikovanih rukom gospodarstvenika, 

može sagledavati turistička 

budućnost ovoga kraja. Vraćanje u 

neko prvobitno stanje, isključivanjem 

dosadašnjih gospodarstvenih aktivnosti 

kao što je šumarstvo, lovstvo, vodogradnja 

u održavanju kanala za 

plovidbu, ribogojstvo u rubnim dijelovima 

Parka, nesumnjivo bi izazvalo 

nesagledive posljedice koje bi možda 

imponirale manjini spomenutih odabranika, 

ali ne i ostalim posjetiteljima. 

Koliko bi se ptičjih jata zadržavalo i 

gnijezdilo na ribnjacima kada bi prestalo 

njihovo umjetno navodnjavanje, 

kada bi izostala hrana koja se daje ribama, 

a koriste ju ptice močvarice 

Što će biti kad ribnjaci obrastu vrbovom 

mladikom (kasnije i šumom) koji 

Ribogojstvo Belja svake godine kosi i 

pokušava ukloniti sa ribnjaka 

Sve to što smo naveli dovoljno govori 

u prilog tvrdnji da je područje današnjega 

Parka prirode Kopački rit zajedno 

s njegovim Posebnim zoološkim rezervatom 

ekološki kultivirano područje velike 

gospodarstvene vrijednosti, pa ga 

se u tom smislu treba čuvati, održavati 

i obnavljati ponajprije u interesu njegovog 

biljnog i životinjskog svijeta. A to je 

moguće jedino u parku prirode. 


informiranje 

100 BROJEVA ČASOPISA HRVATSKE ŠUME 

Kako voljeti 

Pišu: 

novinari HŠ 

Danas u Hrvatskim šumama 

postoje dva načina obavještavanja 

javnosti putem časopisa 

Hrvatske šume te korištenjem 

elektronskog medija. 

Časopis je okrenut javnosti, dakle 

čitateljima (prvenstveno) izvan Hrvatskih 

šuma. Na kvalitetnom papiru, s 

mnogo fotografija i stručnih članaka, 

zamišljen je kao novina koja bi u svim 

segmentima trebala raditi promidžbu 

šumarstva i struke i popularizirati ovu 

djelatnost u javnosti. Takve ili slične 

šumarske novine imaju sve europske 

zemlje (austrijske, njemačke, talijanske, 

francuske slovačke, češke, i druge tvrtke 

koje upravljaju državnim šumama. 

Isto tako ih imaju i velike tvrtke koje 

proizvode šumsku mehanizaciju, npr. 

časopis Timberjack). 

Istu zadaću ima i web stranica Hrvatskih 

šuma na Internetu s vijestima, zanimljivostima 

i podacima o hrvatskim 

šumama i šumarstvu koja je, usput, 

ovih dana i redizajnirana. 

Obavještavanje o svemu što se događa 

unutar poduzeća, a to znači istodobno 

u Dubrovniku, Vukovaru ili Čabru, 

obavlja se preko Intraneta, u zatvorenom 

sistemu informiranja dostupnom 

samo zaposlenima u poduzeću. 

Tu su i povremene konferencije za 

novinare koje se organiziraju prigodom 

važnijih događanja, a jedan vid 

poslovnog informiranja javnosti je i 

izdavanje završnog Izvještaja o poslovanju, 

u određenom broju primjeraka, 

na kraju svake godine. 

Što se želi 

Uvođenjem različitih općih rubrika, 

uže ili šire vezanih za šumarstvo (mala 

šumarska enciklopedija, gljive, ljekovi- 

Stoti broj novina u 

(n)ovome formatu 

prilika je da se 

podsjetimo kako je 

počelo, što se željelo 

i dokle se došlo 

u informiranju u 

Hrvatskim šumama 

uopće. Treba, naime, 

podsjetiti da se o 

radu šumara i o 

šumarstvu pisalo i 

prije utemeljenja 

jedinstvenog 

poduzeća, i da su 

ondašnja pojedina 

šumska gospodarstva 

imala svoja glasila (o 

čemu pišemo na ovim 

stranicama) 

to bilje, hrvatska flora i fauna, bolesti 

šumskog drveća itd.), koje služe edukaciji 

onih koji nisu šumari, te praćenjem 

aktualnih događanja u struci i objavljivanjem 

tema popularno pisanih, novine 

su trebale zainteresirati javnost za 

to što šumari rade. 

Značajan segment uređivačke politike 

čini i okretanje prema ekološkim 

temama, temama zaštite prirode, jer 

»Slavonska šuma« 

“Nastojat ćemo ovaj list pretvoriti u ogledalo svakodnevnog života šumskog radnika i naše radne organizacije, koja 

djeluje na 11 općina, a čine ju šumska gospodarstva Hrast Vinkovci, Osijek, Krndija Našice, Papuk Pod. Slatina i Slavonski 

Brod. Prvijenac našeg zajedničkog lista, koji držite u ruci, možda sliči na tek prohodalo dijete, ili pak na nadobudnog 

mladića. Molimo vas da mu pomognete da kroči sigurno i zrelo u život...” - riječi su urednika Julija Grebenca u prvom 

broju lista ŠPP Slavonska šuma Vinkovci, koji je izišao 15. listopada 1970 g. u Vinkovcima. 

Tako se Šumsko privredno poduzeće Slavonska šuma iz Vinkovaca upisalo 

zlatnim slovima u povijest informiranja u šumarstvu Hrvatske. Prvo mjesečnik, 

a kasnije i polumjesečnik Složene šumsko gospodarske organizacije Slavonska 

šuma Vinkovci, kojemu se kasnije pridružilo i ŠG Požega iz Slavonske Požege, 

izlazio je 21 godinu, sve do kraja 1990. s ukupno izašlih 264 broja. 

Poslije prvih sto brojeva, koje je uređivao Julije Grebenc, kratko vrijeme 

urednik je bio Ivan Hill, a idućih 150 brojeva potpisuje urednik Antun Zlatko 

Lončarić, koji je zajedno s novinarom Zvonkom Peičevićem, uspješno i redovno 

izdavao novine sve do kraja 1990. godine, do formiranja Hrvatskih šuma 

d.o.o. Zagreb. 

20 


HRVATSKE ŠUME

šumu 

šumari su ti koji ju zapravo štite! No, 

to treba prepoznati i javnost. Isto tako, 

dosta se prostora daje ostalim djelatnostima, 

posebno lovstvu. 

Korištenjem vanjskih suradnika novine 

su postale šire, zanimljivije i želja je 

da se profiliraju u općeprihvaćen način 

komuniciranja šumarske struke s javnošću. 

U želji da javnost bude o šumarstvu 

informirana kako ono zaslužuje, ili bar 

kako mislimo da bi trebalo biti, novine 

DELNICE 

Tradicija 

stara četrdesetak godina 

Tradicija informiranja u Upravi 

šuma Podružnice Delnice stara je 

otprilike četrdesetak godina. Sve 

je započelo davne 1963. kad je 

Šumsko gospodarstvo Delnice pokrenulo 

novine pod nazivom »Naš glasnik«. U 

njemu se obrađuju teme vezane uz rad 

i poslovanje radne organizacije. Glavni 

urednik bio je Zorislav Kovačević. 

Drvosječa glasilo ŠG Delnice 

Poslije kraćeg prekida na inicijativu 

Sindikata pokreće se novo glasilo poznato 

pod nazivom »Drvosječa«. Prvi 

broj izašao je u lipnju 1965., prvobitno 

izlazi dvomjesečno kao prilog Novog 

lista, a poslije toga kao mjesečnik. Vrlo 

je zanimljiv i raznovrstan po svom sadržaju, 

jer uz teme vezane za šumarstvo 

prati i kronologiju događanja u 

Gorskom kotaru. Tiska se u nakladi od 

5 000 primjeraka i dijeli besplatno radnicima. 

se šalju u sve škole u Hrvatskoj, u sve 

općine, gradove, ustanove. Posebno 

držimo važnim što novine idu u škole, 

što dođu i do najmlađe publike koju 

želimo naučiti kako i zašto treba voljeti 

šumu i prirodu i uživati u njima. 

Naše čitatelje sad bismo mogli »dotući« 

raznim statističkim podacima koliko 

je i o čemu pisano. Držimo da to 

nije potrebno, jer su mogli uočiti i sami. 

Recimo samo, i to smatramo važnim, 

da je u ovih 100 brojeva i u devetoj 

godini izlaženja u novinama objavljivalo 

čak 208 autora! 

To je novinama dalo potrebnu raznolikost. 

Mora se reći i to da do časopisa 

mogu i oni koji ga ne dobivaju – svaki 

broj se naime objavljuje na Internetu, 

na adresi www.hrsume.hr. Nedavno je 

napravljena i cjelovita bibliografija svega 

što je objavljeno i tko je sve pisao. 

Osim za šumarstvo tijekom godina 

postaje i glasilo drvne i papirne industrije 

Gorskog kotara, čime se proširuje 

sadržaj lista s novim temama vezanim 

uz proizvodnju i preradu drva. Upravo 

i iz tog razloga da bi se naglasilo zajedništvo 

šumara i drvara kroz taj oblik 

informiranja s 90. brojem, 1979., mijenja 

naziv u »Goranski list«. 

»Goranski list« glasilo šumarstva, drvne 

i papirne industrije Gorskog kotara 

Urednici Drvosječe bili su Ivica Kovačević 

i Danijel Lončar. 

Goranski list nastavlja izlaziti kao 

mjesečnik, sve je kvalitetniji, a uz stare 

suradnike, počinje sve više širiti svoju 

suradničku mrežu. Urednik do stotog 

broja je Danijel Lončar, a poslije Vesna 

Pleše. 

Prestaje izlaziti u mjesecu rujnu/listopadu 

1990., zaključno s dvobrojem 

212/213. 

NOVINE “HRVATSKE 

ŠUME” 

Prvi broj 

1992. 

godine 

U pet godina 

neprekidnog 

izlaženja, od svibnja 

1992. do kraja 1996. 

godine izašlo je 

65 brojeva novina 

“Hrvatske šume” 

Tradicija informativnih glasila bivših 

šumskih gospodarstava prije formiranja 

jedinstvenog poduzeća »Hrvatske 

šume« p.o., 1991. godine, bila je duga 

više od tri desetljeća. Stoga Odluka tadašnjeg 

direktora Hrvatskih šuma Josipa 

Dundovića o formiranjeu ekipe novinara 

iz bivših šumskih gospodarstava u redakciju 

lista “Hrvatske šume” početkom 

1992. godine, nije bila iznenađujuća. 

Prvu redakciju lista činili su novinari: 

Marijan Domović iz UŠ Koprivnica, Vesna 

Hrkalović iz UŠ Karlovac, Miroslav 

Mrkobrad iz UŠ Bjelovar, Vesna Pleše iz 

UŠ Delnice, Zvonko Peičević iz UŠ Vinkovci, 

Ivica Tomić iz UŠ Požega i Antun 

Zlatko Lončarić iz UŠ Osijek, koji je bio 

glavni i odgovorni urednik. Za kratko 

vrijeme, već početkom svibnja 1992. 

godine, izišao je prvi broj lista “Hrvatske 

šume” tiskan u rotaciji tiskare »Vjesnik« 

formata dnevnog lista i na novinskom 

roto papiru u crno-bijeloj tehnici u nakladi 

od 12 tisuća primjeraka, a dostavljao 

se na kućne adrese svih uposlenih 

djelatnika. 

Program i politiku izdavanja lista kreirao 

je Uređivački odbor čiji predsjednik 

je bio punih pet godina Petar Jurjević, 

a članovi su još bili Gordana Colnar 

ispred Hrvatskog sindikata šumarstva i 

Ivan Hill. 

Prema tadašnjem Zakonu o informiranju, 

postojao je i Savjet lista kojeg su činili: 

prof. dr. Branimir Prpić, predsjednik, 

te članovi dr. Joso Gračan, Marijan Kolić, 

Milan Krmpotić i Tomislav Starčević. 

List “Hrvatske šume” izlazilo je punih 

pet godina i za to vrijeme je izašlo 65 

brojeva sve do siječnja 1997. godine 

kada se umjesto novina pojavljuje časopis 

u kolor tehnici i manjeg formata, 

kakav je i danas. 


POŽEGA 

Vjesnik požeškog gospodarstva 

Informiranje u šumarstvu Požege tradicionalno je bilo 

zastupljeno znatno prije osnutka Javnoga poduzeća 

Hrvatske šume 1991. godine. Tako su požeški šumari 

1966. pokrenuli mjesečnik »Vjesnik« koji je obavještavao 

zaposlenike o svim zbivanjima u šumarstvu i drvnoj 

industriji Požeštine. Ovo mjesečno glasilo izlazilo je kratko 

vrijeme, do 1967., a urednik je bio Predrag Kopić, dipl. 

pravnik 

Dipl. ing. 

Zlatko Maurin 

Poslije šest godina stanke, 1973. 

godine list ponovno počinje 

izlaziti, a posao urednika obavlja 

Zlatko Maurin, dipl. ing. 

šumarstva, upravitelj šumarije Požega. 

Pod njegovim urednikovanjem mjesečnik 

požeških šumara izlazi neprekidno 

17 godina, do početka 1991., kada se 

osnivanjem zajedničkoga poduzeća list 

ukida. Zanimljivo je da glasilo izlazi i 

za vrijeme funkcioniranja Radne organizacije 

šumarstva »Slavonska šuma« 

Vinkovci u sastavu koje je i požeško 

šumsko gospodarstvo. Naime, unatoč 

tome što Vinkovčani izdaju zajednički 

mjesečnik, Požežani paralelno izdaju 

svoj, izborivši se tako za samostalnost i 

specifičnost u informiranju svojih zaposlenika. 

Također imaju svoga člana redakcije 

(Ivica Tomić) u mjesečniku 

»Slavonska šuma« u kojemu 

aktivno surađuju, pridonoseći 

boljoj kvaliteti toga lista. 

Tijekom izlaženja Vjesnika 

Šumskoga gospodarstva Slav. 

Požega, stalni članovi redakcije 

bili su Kazimir Šagovac, Petar 

Matajić, Leo Kletečki, Vicko Njavro, 

Momčilo Trifunović, Juraj 

Zelić i Ivica Tomić. 

– List nije izlazio svaki mjesec, 

već onda kada smo uspjeli 

skupiti dovoljan broj članaka. 

Naslovnica Vjesnika Šumskoga 

gospodarstva Požega (travanj 

1989.) 

BJELOVAR 

Naime, malo je naših zaposlenika bilo 

zainteresirano za pisanje, pa smo morali 

surađivati s urednicima i novinarima 

ondašnjega »Požeškoga lista«, kao što 

su Lukić, Topić, Zarić, Vrdoljak, Mirković, 

Milković i drugi, te s pojedinim liječnicima 

koji su pisali poučne članke iz zaštite 

na radu. Tekstovima smo obuhvatili 

sva područja šumarstva, a u svakom 

broju bila je barem jedna reportaža iz 

proizvodnje. Uopće, nastojao sam da 

najmanje bude politike, koja je u ono 

vrijeme bila nezaobilazna, a ponajviše 

stručnih priloga. Napisi su bili popraćeni 

odgovarajućim crno-bijelim fotografijama, 

a objavljivali smo i humoreske, 

karikature i križaljke, naglašava dipl. ing. 

Zlatko Maurin, bivši urednik i najstariji 

požeški šumar, koji sa svojih 77 godina 

djeluje još uvijek živahno, pronicavo i 

mladenački poletno. Treba naglasiti da 

mu je za samoprijegoran uređivački 

rad u povodu 10. obljetnice izlaženja 

Vjesnika dodijeljeno priznanje, koje je 

zasigurno došlo u prave ruke. 

Nova Gradiška 

I nekadašnje Šumsko gospodarstvo 

“Josip Kozarac” iz N.Gradiške izdavalo je 

jedno vrijeme informativni list “Šumarske 

novine”. Prema dostupnim podacima, 

izlazile su od 1970. do 1980., a glavni 

urednik 1977. bio je Damir Bobinac. 

Uz njega su u redakcijskom odboru bili 

Stjepan Crnko, Nedeljko Draganić, Milorad 

Dešić, Antun Domazetović, Mihajlo 

Džambas, Milan Grgić, Davor Kapec, 

Stevo Kolundžić, Drago Pletikapić, 

Stjepan Samac i Darko Španić. 

Šumarski vjesnik 

I nekadašnje Šumsko gospodarstvo »Mojica Birta« iz Bjelovara počelo je polovicom 

60-ih godina prošloga stoljeća izdavati bilten, a 1972. godine i novine 

»Šumarski vjesnik«. S malim prekidima izašla su 194 broja, a novine su se bavile 

aktualnom problematikom šumarstva. Jedan od tadašnjih suradnika, Josip 

Knepr, sjeća se da je pisao članak o tome kako je Tito bio u lovu 1972. godine! 

A u broju 194. iz studenog 1990. najavljuje se nova organizacija šumarstva 

s 15 uprava (!). Od 1986. i uvođenja funkcionalne organizacije šumarstva te 

spajanja s Koprivnicom bile su to zajedničke novine koje su išle na kućne 

adrese radnika. Urednici su među ostalima bili pok. Ladislav Molnar, Jovo Paripović, 

Miroslav Mrkobrad. A u redakcijskom odboru posljednjega broja bili 

su Milan Mrkonjić (predsjednik), Davor Mravunac, Rade Rakić, Stjepan Juren, 

Lidija Bucifal, Rade Rudić, Dušan Žarić i Davor Blažević Polić. 

Eumediteransko područje ili pravo 

Sredozemlje tipično je po 

šumama hrasta crnike (Quercus 

ilex) i alepskoga bora (Pinus 

halepensis) na jadranskom dijelu mediteranske 

regije. Kontinentalni (submediteranski) 

dio te regije znakovit je 

po šumama hrasta medunca (Quercus 

pubescens) i crnoga bora (Pinus nigra). 

Utjecaj čovjeka na propadanje šuma 

osobito je izražen na području Mediterana, 

koje je stoga ostalo bez njih, 

posljedica čega je nestanak vode, tla, 

Ružmarin 

(Rosmarinus officinalis) 

Za razliku od pravih 

makija, garizi su 

po svojoj strukturi 

redovito niske, 

nerijetko niže od 

jednoga metra, 

otvorene svijetle šikare 

eumediteranskoga 

vegetacijskog područja 

te vrlo promjenjivoga 

florističkog sastava. 

Primorska crnjuša 

(Erica verticillata) 

22 


HRVATSKE ŠUME

mala enciklopedija šumarstva 

Garig 

Kao trajni degradacijski oblik šume 

hrasta crnike (Orno-Quercetum 

ilicis) garig nastaje čestom sječom i 

pretjeranim pašarenjem makije 

loša poljoprivredna proizvodnja, izraženi 

erozijski procesi, ekstremni klimatski 

uvjeti i dr. Ovi činitelji doveli 

su do nestanka nekada kvalitetnih 

šuma visokog uzgojnoga oblika crnike 

i medunca, a danas su ostali samo 

neki od njihovih degradacijskih stadija. 

Najučestaliji degradacijski oblik koji 

susrećemo na površinama sa crnikom 

je makija, a pseudomakiju nalazimo na 

kontaktnim područjima, između crnike 

i medunca, dok su šikare karakteristika 

medunčevih šuma. Makija i pseudomakija 

u daljim degradacijskim procesima 

oblikuju se u garig i pseudogarig, a šikara 

u šibljak. Završni oblik navedenih 

Njihov sastav uglavnom čine veći broj 

grmova i polugrmova, primjerice primorska 

somina (Juniperus phoenicea), 

brnistra (Spartium junceum), vrijes prizemljuš 

(Erica verticillata), mnogocvjetni 

vrijes (Erica multiflora), ružmarin 

(Rosmarinus officinalis), mirta (Myrtus 

communis), vrste roda bušini (Cistus), 

Piše: 

Ivica 

Tomić 

Foto: 

Arhiva 

Primorska somina 

(Juniperus phoenicea) 

Brnistra (Spartium junceum) 

Mirta (Myrtus communis) 

degradacijskih procesa je goli krš ili 

kamenjar. 

Promjenjiv 

floristički sastav 

Kao trajni degradacijski oblik šume 

hrasta crnike (Orno-Quercetum ilicis), 

garig nastaje čestom sječom i pretjeranim 

pašarenjem makije. Osnovno 

njegovo obilježje je sastav kojega čine 

rezistentni elementi makije, isprepleteni 

penjačicama, no znatno manje nego 

u tipičnim makijama. Bitno je naglasiti 

da u garizima nema osjetljivih mediteranskih 

elemenata, svojstvenih za makije, 

pa stoga nisu tako gusti, a kroz 

njih se, istina otežano, mogu kretati 

ljudi i stoka. Za razliku od pravih makija, 

garizi su po svojoj strukturi redovito 

niske, nerijetko i niže od jednoga 

metra, otvorene i svijetle šikare eumediteranskoga 

vegetacijskog područja. 

bjeloglavica (Dorycnium hirsutum) i 

dr., više ili manje strani u pravim makijama. 

Potonje imaju jednoličan floristički 

sastav, dok je, u garizima on na 

pojedinim mjestima vrlo promjenjiv. 

Ta osobina posebice dolazi do izražaja 

u garizima različitih geografskih i visinskih 

područja hrvatskoga primorja. 

Lokalna promjenjivost (varijabilnost) 

florističkoga sastava gariga osobito je 

izražena u relativno velikom broju različitih 

facijesa, a poglavito je uvjetovana 

više ili manje intenzivnim izravnim 

ili neizravnim čovjekovim utjecajem te 

stupnjem degradacije tla. 

Na području istočnojadranskoga 

primorja sveza Cisto-Ericion, u sklopu 

razreda eumediteranskih zimzelenih 

šuma i šikara (Quercetea ilicis) obuhvaća 

pet jasno izraženih i vrlo znakovitih 

asocijacija: garig hlapinike, kretskoga 

bušina, mahače ili velike crnjuše, krških 

žutica i pršljenaste crnjuše. 


ljekovito bilje 

Neven - lijek za kožu 

Piše: 

Vesna 

Pleše 

Foto: 

Arhiva 

Zbog svojih 

antibakterijskih i 

antivirusnih svojstava 

neven (Calendula 

officinalis L.) posebno 

je učinkovit u liječenju 

kožnih bolesti. Pripada 

porodici glavočika, a 

poznat je i po imenima 

rigelc, vrtni neven, 

žutelj, zimrod... 

Neven je jednogodišnja ili dvogodišnja 

biljka koja naraste 

do 70 cm visine. Ima uspravnu 

stabljiku, u gornjem dijelu 

jače razgranjenu, obraslu kratkim 

mekim dlačicama. Listovi su joj izmjenični 

i isto tako dlakavi. Svijetložutih ili 

narančastih je cvjetova sakupljenih u 

glavičasti cvat promjera preko 4 cm. 

Cvjetovi imaju aromatičan miris, ali 

gorkastog su okusa kao i listovi. 

Kao ukrasna biljka uzgaja se po vrtovima, 

ali se može naći i na livadama, 

u vinogradima, kultiviranim poljima. 

Raste uglavnom na pjeskovitom tlu. U 

području Sredozemlja raste kao divlja 

ili poludivlja biljka. Cvjeta od lipnja do 

listopada. 

Neven je i dekorativan, cvjetovi se 

otvaraju ujutro kad sunce izađe, a zatvaraju 

se zalaskom sunca. 

U ljekovite svrhe koriste se uglavnom 

cvjetovi koji se sakupljaju po 

sunčanom vremenu. Suše se na to- 

Neven 

plom i prozračnom mjestu, najčešće u 

hladu da bi se sačuvala prirodna boja. 

Od osušenih cvjetova odvajaju se latice 

od čaške koje se dalje suše. Listovi se 

koriste rjeđe. 

Od ljekovitih tvari neven sadrži eterična 

ulja, saponine, glikozide, gorke 

tvari, sluzi, enzime i organske kiseline, 

karotenoide (provitamin A). 

Kao što smo već u uvodu rekli, najučinkovitiji 

je u liječenju raznih kožnih 

oboljenja kao što su bradavice, čirevi, 

ciste, fistule, kožne upale, ljuštenja 

kože, služi za čišćenje kože lica i sl. 

Posebno je učinkovit kod opeklina. 

Kod opeklina od sunca ublažava upalu 

kože i ubrzava regeneraciju stanica. 

Pospješuje i zarašćivanje rana, varikoznih 

vena, zarašćivanje žutih krasta lica 

i glave, a pri tome se najviše koristi sok 

biljke ili tinktura. 

Pospješuje znojenje, pojačava izlučivanje 

mokraće iz organizma, umiruje 

razne vrste grčeva (menstrualne, crijevne 

ili želučane). I u tu svrhu koristi se 

svježi sok cijele biljke ili čaj pripravljen 

od latica. Nevenom se liječe i bolesti 

maternice (ciste, ranice, bijelo pranje, 

upale jajnika i sl.), ali i krvarenje želuca, 

katar želuca, čir na želucu, gastritis, nadutost, 

otečena slezena, proljevi... U tu 

svrhu najčešće se koristi tinktura i čaj. 

Učinkovit je i kod neuroznih stanja 

poput laganih depresija, histerija, kod 

prevelike uzbuđenosti. Kao prirodni 

antibiotik dobar je kod ispiranja rana, 

ranica, ali i uboda, ozljeda kože, posjekotina, 

jer sprječava razvoj raznih 

infekcija. Čajem od nevena ispiru se 

oči (kod konjuktivitisa) i usta (kod gingivitisa 

i afti). 

Liječi i teža oboljenja poput raka 

kože, maternice, grla, želuca. U tu svrhu 

koristi se ekstrakt, tinktura i svježi sok 

biljke. Mast od nevena koristi se kod 

upale vena, otečenih i kvrgavih vena i 

proširenih vena. Tinktura se koristi kod 

oteklina, hematoma, ozljeda, modrica 

i sl. 

Čaj od nevena: jednu do dvije žličice suhih cvjetova 

prelijemo sa ¼ litre kipuće vode, ostavimo desetak minuta 

i ocijedimo. Pije se umjereno topao dva do tri puta 

na dan po jedna šalica. Može se koristiti za obloge i za 

ispiranja. 

Kneipp ga preporučuje kod čireva na želucu, kod otečene 

jetre, slezene i žutice. Ako se uzme malo cvijeća s 

lišćem i kuha u mlijeku, i to uzima tri puta dnevno po 

jedna šalica time liječimo stvrdnute žlijezde. 

Pravom nevenu sličan je i divlji neven Calendula arvensis 

L. Slično kao šafran i cvjetovi divljeg nevena mogu 

poslužiti kao začin, ali i za bojenje i dekoriranje jela. Radi 

boje i okusa dodaju se salatama, omletima, juhama i sirevima. 

Upotrebljavaju se svježe ili osušene latice. 

Neven se miješa i s ostalim ljekovitim biljem, kao npr. 

kod gastritisa sa stolisnikom, cikorijom, koprivom, pirikom, 

smiljem, kamilicom i hmeljom, kod psorijaze s koprivom, 

rosopasom, čestoslavicom, stolisnikom, dimnjačom i bijelim 

lukom, kod čira na dvanaesniku s gavezom, kimom, 

krkavinom i limunom... 

Kao kontraindikacija može se javiti osjetljivost kod osoba 

koje su inače alergične na ambroziju. 

Mast: Za pripravu koristi se 2 dl soka iz cvjetova nevena 

i 2 dl svinjske masti. Svinjska mast se rastopi, u nju se ulije 

sok od nevena i miješa dok ne prestane izlaziti para. Ulije 

se toplo u staklenku ili plastične posudice i stavi u frižider 

da se stvrdne. 

Ulje od nevena: 20 dkg latica nevena namačemo 30 

dana u litri maslinova ili suncokretova ulja. Ovu smjesu 

držimo na toplom na suncu i povremeno promućkamo. 

Nanosi se više puta na dan na oštećenu kožu. 

Tinktura: U litri 70 postotnog alkohola namače se 200 

grama nevenovih latica, tridestak dana, uz povremeno 

mućkanje. Uzima se tri puta na dan po 20 kapi s malo 

vode ili čaja. Osim alkohola možemo koristiti i rakiju za 

namakanje cvjetova. 

24 


HRVATSKE ŠUME

ZAKON O ZNANSTVENOJ DJELATNOSTI I 

VISOKOM OBRAZOVANJU 

obrazovanje 

O doškolovanju 

Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju 

koji je stupio na snagu u srpnju 2003. uređuju se sustavi 

znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja. U cilju 

upoznavanja čitatelja časopisa Hrvatske šume s novinama iz 

Zakona, predstavljamo najznačajnije odredbe za koje mislimo 

da su interesantne za radnike Hrvatskih šuma 

Sveučilišni studij. Sveučilišni 

studij osposobljava studente za 

obavljanje poslova u znanosti i 

visokom obrazovanju, u poslovnom 

svijetu, javnom sektoru i društvu 

općenito. Sveučilišno obrazovanje obuhvaća 

sljedeće tri razine: 

1. Preddiplomski studij koji u pravilu 

traje tri do četiri godine, osposobljava 

studente za diplomski studij te im daje 

mogućnost zapošljavanja na određenim 

stručnim poslovima. Završetkom 

preddiplomskog studija stječe se akademski 

naziv prvostupnik/prvostupnica 

(baccalaureus) uz naznaku struke. 

2. Diplomski studij. Traje jednu do 

dvije godine. Ako zakonom nije drukčije 

određeno, završetkom diplomskog 

sveučilišnog studija stječu se akademski 

nazivi: 

– za sveučilišne medicinske programe 

doktor (dr.) struke; 

– za ostale sveučilišne programe 

magistar odnosno magistra (mag.) 

struke. 

Kratica nabrojanih akademskih naziva 

stavlja se iza imena i prezimena 

osobe. 

3. Poslijediplomski studij 

– Poslijediplomski sveučilišni studij 

može se upisati nakon završetka diplomskog 

sveučilišnog studija. Studij 

traje u pravilu tri godine. Ispunjenjem 

svih propisanih uvjeta i javnom obranom 

doktorskog rada, stječe se akademski 

stupanj doktora znanosti (dr. sc.) 

odnosno doktora umjetnosti (dr. art.). 

– Iznimno, osobe koje su ostvarile 

znanstvena dostignuća koja svojim značenjem 

odgovaraju uvjetima za izbor u 

znanstvena zvanja, na temelju odluke 

nadležnog vijeća, utvrđenog statutom 

sveučilišta, o ispunjavanju propisanih 

uvjeta te izrade i javne obrane doktorskog 

rada, a uz suglasnost senata sveučilišta, 

mogu steći doktorat znanosti. 

– Kratica akademskog stupnja stavlja 

se ispred imena i prezimena osobe. 

– Sveučilište može organizirati poslijediplomski 

specijalistički studij u trajanju 

od jedne do dvije godine, kojim 

se stječe zvanje specijalista određenog 

područja (spec.) Naziv specijalista dodaje 

se akademskom nazivu. 

Stručni studiji. Stručni studij pruža 

studentima primjerenu razinu znanja 

i vještina koje omogućuju obavljanje 

stručnih zanimanja i osposobljava ih 

za neposredno uključivanje u radni 

proces. 

– Stručni studiji provode se na visokoj 

školi ili veleučilištu. 

– Traju od dvije do tri godine iznimno, 

stručni studij može trajati i četiri 

godine. 

– Završetkom stručnog studija (s 

180 ili više ICTS bodova) stječe se 

stručni naziv stručni/a prvostupnik/prvostupnica 

(baccaloureus/baccalaurea) 

uz naznaku struke. 

– Veleučilište ili visoke škole mogu 

organizirati specijalistički diplomski 

stručni studij za osobe koje su završile 

stručni studij ili preddiplomski sveučilišni 

studij. Takav studij traje jednu do 

dvije godine i njime se stječe zvanje 

specijalista određene struke (spec.) 

koji se koristi uz stručni naziv stečen 

stručnim studijem ili preddiplomskim 

sveučilišnim studijem. 

Svaka razina sveučilišnog studija 

mora biti u skladu s europskim sustavom 

prijenosa bodova (dalje ECTS) po 

kojem se jednom godinom studija u 

pravilu stječe 60 ECTS bodova. Prijenos 

ECTS bodova može se provesti između 

različitih studija. 

Nova organizacija studija 

i nastavak studija prema 

prijašnjim propisima 

Studiji na visokim učilištima počinju 

s ustrojavanjem danom stupanja na 

snagu ovog Zakona. Ustrojavanje će 

se dovršiti i organizacija studija početi 

provoditi prema odredbama ovoga 

Zakona (najkasnije počevši od školske 

godine 2005./2006.) od kada će se 

obavezno uvesti i ECTS sustav. Poslijediplomski 

studiji ustrojit će se i početi 

provoditi prema odredbama ovoga 

Zakona najkasnije počev od školske 

godine 2004./2005. 

Studenti upisani na dodiplomski 

poslijediplomski magistarski ili doktorski 

studij prije ustroja preddiplomskih 

i poslijediplomskih studija sukladno 

odredbama ovog Zakona imaju pravo 

dovršiti studij prema nastavnom 

programu i uvjetima koji su važili prilikom 

upisa u prvu godinu studija i 

steći odgovarajući akademski stupanj 

prema propisima koji su vrijedili prije 

stupanja na snagu ovoga Zakona. Studenti 

kojima je na temelju prijašnjih 

propisa odabrana tema za izradu doktorskog 

rada bez doktorskog studija, 

imaju pravo obrane doktorskog rada 

i stjecanja doktorata znanosti prema 

propisima koji su vrijedili do stupanja 

na snagu ovog Zakona. 

Visoko učilište može ograničiti trajanje 

prava na završetak studija na određeni 

broj godina, ali ne manji broj godina 

od onoga koji je studentu ostao 

do završetka studija prema programu 

prema kojemu je započeo studij uvećan 

za dvije godine. 

Zatečeni akademski nazivi 

i stupnjevi 

Sveučilišni i stručni studiji prema 

propisima koji su vrijedili do dana stupanja 

na snagu ovoga Zakona izjednačeni 

su s odgovarajućim sveučilišnim 

diplomskim odnosno stručnim studijima 

prema ovome Zakonu, a osobe 

koje su ih završile imaju ista prava koja 

imaju osobe koje završe odgovarajući 

studij prema ovom Zakonu uključujući 

i pravo na akademski ili stručni naziv iz 

ovoga Zakona. 

Osobe mogu tražiti od visokog učilišta 

na kojem su stekle akademski naziv 

da im u postupku i pod uvjetima 

predviđenim općim aktom visokog 

učilišta izda ispravu (potvrdu ili diplomu) 

o tome da prije stečeni akademski 

naziv odgovara nekom od akademskih 

naziva iz ovoga Zakona, te nakon što 

dobiju takvu ispravu mogu koristiti 

akademski naziv prema ovom Zakonu. 

Doktorati znanosti stečeni prema 

propisima koji su bili na snazi prije 

stupanja na snagu ovoga Zakona istovrsni 

su s doktoratima znanosti stečenim 

prema ovome Zakonu, te osobe 

koje su ih stekle imaju ista prava kao i 

osobe koje su doktorat znanosti stekle 

prema ovome Zakonu. 

Osobe koje su prema propisima koji 

su bili na snazi prije stupanja na snagu 

ovoga Zakona stekle magisterij znanosti 

mogu, sukladno općem aktu sveučilišta, 

steći doktorat znanosti obranom 

doktorskog rada prema propisima koji 

su vrijedili na dan stupanja na snagu 

ovoga Zakona, najkasnije u roku od 

osam godina od dana stupanja na 

snagu Zakona. 

Visoko učilište može, ako je to predviđeno 

njegovim općim aktom, osobama 

koje su upisale poslijediplomski 

znanstveni magistarski studij prema 

propisima koji su važili prije stupanja 

na snagu ovoga Zakona, ali taj studij 

nisu dovršili, omogućiti na njihov zahtjev 

da, uz ispunjavanje određenih 

uvjeta, studij završe izradom doktorske 

disertacije i time steknu doktorat 

znanosti. 

Piše: 

Branko 

Ranogajec 

Studenti kojima je na temelju prijašnjih propisa 

odabrana tema za izradu doktorskog rada 

bez doktorskog studija, imaju pravo obrane 

doktorskog rada i stjecanja doktorata znanosti 

prema propisima koji su vrijedili do stupanja na 

snagu ovoga Zakona. 


održivi razvoj 

ZOE – CENTAR ZA ODRŽIVI RAZVOJ RURALNIH KRAJEV 

Kako uključiti j 

razvoj ruralnih 

Piše: 

Vesna 

Pleše 

Foto: 

Arhiva 

ZOE − Centar za održivi razvoj 

ruralnih krajeva, nevladina je 

neprofitna organizacija osnovana 

1997. Ova organizacija koja 

trenutno okuplja 18 stručnjaka raznih 

profila bavi se poticanjem razvoja ruralnih 

krajeva, posebice brdsko-planinskih. 

U tom smislu razvijat će se modeli 

koji će odgovarati ljudskim potencijalima 

područja u kojem djeluju, a stečeno 

iskustvo prenosit će se široj javnosti 

putem publikacija. 

Djelovanje se bazira na razvoju: 

– ekološke poljoprivrede; 

– očuvanju tradicije prirodnih, posebno 

šumskih resursa – poboljšanju 

života na razini lokalnih zajednica; 

– razvoju kreativnih ideja koje odgovaraju 

posebnostima tih krajeva; 

– održivom turizmu; 

– poticanju aktivnog sudjelovanja 

stanovništva u donošenju odluka važnih 

za njihov život; 

– podizanju socijalne energije i vraćanju 

volje za životom na selu. 

Pri ostvarenju ideja važan segmet 

je komunikacija partnera na lokalnoj 

razini, a isto tako povezivanje lokalnih 

zajednica sa resornim ministarstvima 

zbog mogućnosti daljnje suradnje i razvoja 

ovih krajeva. 

Održivo gospodarenje 

šumama i radionice 

u nekoliko hrvatskih 

gradova dio su 

procesa uključivanja 

i edukacije šireg 

kruga ljudi s 

ciljem poticanja 

razvoja ruralnih 

krajeva, posebice 

brdsko-planinskih. 

Ljudske i druge 

potencijale koje 

neko područje ima 

treba maksimalno 

iskoristiti, opća je 

poruka 

Jedan od načina realizacije ciljeva 

je uz izdavanje prigodnih publikacija, 

edukacija stanovništva i organizacija 

radionica na određenu temu. 

Sudjelovanje 

javnosti u održivom 

gospodarenju 

šumama 

Projekt na temu Održivo gospodarenje 

šumama dio je edukacije stanovništva 

kojemu je svrha sudionike radionica 

upoznati s načelima i načinima 

sudjelovanja javnosti u kontekstu certificiranja 

i gospodarenja šumama. Rad 

na projektu započeo je u siječnju 2004. 

i potrajat će do proljeća 2005. Financira 

ga Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog 

uređenja i graditeljstva Republike 

Hrvatske. Jedan od partnera u njegovom 

provođenju su i Hrvatske šume 

d.o.o. i Hrvatske šume Consult. 

S obzirom na to da je Republika 

Hrvatska u listopadu 2002. izvršila cjelokupnu 

certifikaciju državnih šuma, 

porasla je vrijednost šume kao resursa, 

čija se dobrobit treba prepoznati na lokalnoj 

i državnoj razini. Uz drvne treba 

prepoznati i vrijednost nedrvnih proizvoda 

poput ljekovitog šumskog bilja, 

meda, šumskih plodova i sl. S obzirom 

na to da odgovornost za održivo gospodarenje 

leži na sva tri segmenta 

društva, civilnom, javnom i privatnom, 

ukazala se potreba sudjelovanja šire 

javnosti u realizaciji projekta. 

U listopadu i studenome 2004. u 

šest hrvatskih gradova, Osijeku, Delnicama, 

Čakovcu, Zagrebu, Bjelovaru i 

Karlovcu, održane su radionice s navedenom 

temom za lokalno stanovništvo 

i stručnjake. 

Pohvalno je da su u rad radionica 

bile uključene sve strukture ljudi na lokalnoj 

razini zainteresirane za rješavanje 

ove problematike, što je ponekad, 

nakon vrlo burnih diskusija, rezultiralo 

i određenim zaključcima. 

Donosimo neke od važnijih zaključaka 

s tih radionica: 

Osijek: 

– trebalo bi iznova povećati šumovitost 

Slavonije na prijašnjih više od 12 

posto 

– zaštititi vodocrpne zone od utjecaja 

pesticida 

– uskladiti nacionalnu zakonodavnu 

regulativu s područja zaštite okoliša s 

načelima certificiranja šuma i međunarodnih 

konvencija 

– pri aktivnostima gospodarenja šumama 

treba snimiti stanje na tržištu uz 

uvažavanje mišljenja javnosti. 

Delnice: 

– država bi trebala vratiti šumu prvobitnim 

vlasnicima 

– članovi nacionalne radne skupine 

za certificiranje šuma trebali bi na terenu 

lobirati da se što više zainteresiranih 

strana uključi u proces održivog gospodarenja 

i certificiranja šuma 

– uz državne trebalo bi certificirati 

privatne šume za što na području Gorskog 

kotara postoji velik interes. 

Čakovec: 

– Pri održavanju javnih rasprava npr. 

kod donošenja šumsko-gospodarskih 

osnova područja, trebalo bi izvršiti dobru 

pripremu uz pozivanje ljudi na te 

rasprave. Preporuka je indentificirati 

interesne skupine 

– u donošenje Zakona o šumama 

trebalo bi uključivati i širu javnost 

– potrebno je napraviti inventarizaciju 

privatnih šuma i osmisliti izradu 

26 


HRVATSKE ŠUME

A 

avnost i potaknuti 

krajeva 

programa gospodarenja za privatne 

šume na lokalnoj, gradskoj ili županijskoj 

razini 

– osmisliti modele edukacije za 

privatne šumovlasnike i upoznati ih s 

načelima održivog gospodarenja i certificiranja 

šuma 

– pošumiti devastirane površine. 

Bjelovar: 

– šumari bi trebali aktivnije sudjelovati 

u promidžbi svoje struke 

– certificiranje šuma otvara vrata 

javnosti u provedbi aktivnosti gospodarenja 

šumama 

– napraviti analizu isplativosti certificiranja, 

i zauzeti stav da »Hrvatske 

šu me« ne isporučuju građu onima koji 

nemaju certifikat 

– bolje nadzirati provedbu Zakona 

o šumama vezanog uz gospodarenje 

privatnim šumama 

– na području Bjelovara postoji 

udruga proizvođača božićnih drvaca 

koji bi ih željeli certificirati zbog lakšeg 

plasmana na inozemno tržište i postizanja 

bolje cijene. 

Karlovac: 

– edukacijskim programima razvijati 

ekološku svijest javnosti u cilju približavanja 

šumarske struke 

– planirati gospodarenje nedrvnim 

proizvodima kao dodatnog izvora financiranja 

lokalnih zajednica 

– »Hrvatske šume« d.o.o. trebale bi 

sponzorirati neke od programa vrtića i 

škola na lokalnoj razini. 

Zagreb: 

Prigodom održavanja radionice u 

Zagrebu sudionici su zbog masovnosti 

bili podijeljeni u četiri grupe koje su radile 

na načelima razrade kriterija Nacionalnog 

standarda za certificiranje šuma 

koje se tiču sudjelovanja javnosti. Prva 

i druga grupa obrađivale su pitanja vezana 

uz odnose sa zajednicom i prava 

radnika i to iz dva aspekta. Prvi, kako 

će rezultati procjene društvenih utjecaja 

biti uključeni u planiranje i aktivnosti 

gospodarenja uz uključivanje pojedinaca 

i skupina na koje aktivnosti gospodarenja 

izravno utječu; drugo, kada se 

primjenjuju odgovarajući mehanizimi u 

slučajevima gubitka ili štete na zakonskim 

ili običajnim pravima korištenja 

imovine, resursima i načina života lokalnog 

stanovništva. Grupe su predložile 

aktivnosti koje bi trebale pomoći 

pri realizaciji navedenih ciljeva: 

– trajnu edukaciju lokalnog stanovništva 

– povezivanja svih sudionika u navedenim 

procesima od planinara do 

lokalnog stanovništva 

– rješavanje nekih poslova poput 

skupljanja nedrvnih šumskih proizvopotrebnih 

za nadzor, uz prijedlog aktivnosti 

koje će tome pomoći (anketiranja 

posjetitelja, dojavljivanja nedozvoljenih 

aktivnosti na terenu, postavljanja 

sandučića za javnost i sl.). 

Četvrta grupa bavila se planovima 

gospodarenja i njihovoj prezentaciji 

široj javnosti. Pri tome se moralo poštivati 

načelo povjerljivosti podataka, 

a sugerirane su aktivnosti koji bi lakše 

dovele do njihove realizacije u smislu: 

– Potrebno je napraviti inventarizaciju privatnih šuma i osmisliti 

izradu programa gospodarenja za privatne šume na lokalnoj, 

gradskoj ili županijskoj razini. 

– Osmisliti modele edukacije za privatne šumovlasnike i upoznati ih 

s načelima održivog gospodarenja i certificiranja šuma. 

– »Hrvatske šume« d.o.o. trebale bi sponzorirati neke od programa 

vrtića i škola na lokalnoj razini. 

– Planirati gospodarenje nedrvnim proizvodima kao dodatnog izvora 

financiranja lokalnih zajednica. 

Kako poticati ekološku poljoprivredu 

da, donacijama sadnica i drvne građe 

lokalnom stanovništvu 

– utvrđivanje linije odgovornosti 

– podrška tradicijskom načinu života. 

Treća grupa bavila se nadzorom i 

procjenom, što znači da se u procese 

gospodarenja šumom moraju uključivati 

istraživanja i prikupljanja podataka 

– kome se informacije daju (preporuka 

je prepoznavanje interesnih skupina 

na lokalnoj razini (stanovništvo, 

udruge, lokalna samouprava, javne 

ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima 

prirode) 

– odabrati informacije koje se daju, 

koliko puta na godinu i u kome obliku. 


zaštićeno bilje 

ZAŠTIĆENE BILJKE U HRVATSKOJ 

Rani jaglac (Primula vulgaris) Visibaba (Galanthus nivalis) Proljetni drijemovac (Leucoium vernum) 

Piše: 

Ivica 

Tomić 

Foto: 

Arhiva 

U našim 

listopadnim i 

crnogoričnim 

šumama, na 

rubovima 

šuma, šumskim 

progalama i 

prosjekama 

proljetnice nas 

upozoravaju na 

dolazak najljepšega 

godišnjeg doba 

Među desetak zaštićenih 

proljetnica u našim šumama 

izdvajamo zbog 

njihovih osobitosti rani 

jaglac, visibabu, proljetni drijemovac, 

velecvjetni kukurijek, 

šafran i ljubičicu, šumske zeljaste 

biljke koje spadaju među prve vjesnike 

proljeća. 

Rani jaglac (Primula vulgaris) 

ubrajamo među najranije proljetnice, 

jer cvate uoči proljeća, u veljači 

i ožujku, rjeđe u travnju, odmah 

poslije otapanja snježnoga pokrivača, 

osobito na prisojnim položajima. 

Rasprostranjen je u zapadnoj, 

srednjoj i južnoj Europi, na Krimu, 

u Maloj Aziji, Siriji i Armeniji. Niska 

je zeljasta biljka koja se pojavljuje 

u skupinama ili pojedinačno. Listovi 

su naborani, s natrag zavinutim 

rubovima, tijekom cvatnje dugi su 

3 – 6 cm, a kasnije dosižu veće di- 

Proljetnice 

menzije. Na donjoj strani listova, 

na rubovima lista, cvjetnim peteljkama 

i rubovima čaške nalaze se 

do 2 mm duge dlačice. Dvospolni 

i polusimetrični cvjetovi su na tankim 

drškama, izlaze iz sredine lisne 

rozete. Sulatični svijetložuti cvjetni 

vjenčić je s 5 latica. Čaška je valjkasta 

i bridasta, sa zelenim i u gornjem 

dijelu žućkastim bridovima. 

Duga je 12 – 15 mm, sastavljena 

od 5 međusobno sraslih lapova. 

Poznati su oblici ranoga jaglaca s 

laticama različitih boja, od sasvim 

bijele (forma albiflor), do purpurne, 

crvene i ljubičaste. Postoje brojni 

spontani križanci s jaglacima (Primula 

elatior i P. Veris), a poznati su 

mnogi hortikulturni oblici, s izrazitim 

dekorativnim svojstvima. 

Rani jaglac uspijeva u svijetlim 

listopadnim šumama i šikarama, 

na rubovima šuma, šumskim čistinama 

te drugim sličnim staništima. 

Proteže se od nizina pa sve do subalpskog 

vegetacijskog pojasa, a 

nalazimo ga u različitim šumskim 

zajednicama. Nerijetko i obilno se 

pojavljuje u nizu zajednica dolinskih 

livada. Voli svježa, rastresita, 

hranjiva te neutralna do umjereno 

kisela humozna, pjeskovita ili kamenita 

tla. Ova poznata proljetnica 

danas je zbog masovnog branja 

ugrožena i prijeti joj nestanak. Treba 

istaknuti da je poznata u pučkoj 

medicini, jer korijen sadrži ljekovite 

tvari. Djelotvoran je čaj za liječenje 

dišnih puteva, a list je bogat vitaminom 

C. 

Visibaba − najranija 

proljetnica 

Visibaba (Galanthus nivalis) je 

poznata kao najranija proljetnica, 

jer nerijetko cvate još dok snijeg 

nije ni okopnio. Dolazi u listopadnim 

i crnogoričnim šumama, od 

poplavnih nizinskih do onih u subalpskom 

području. Zanimljivo je da 

je u Alpama nalazimo na visinama i 

do 2 200 m. Odgovaraju joj svježa, 

rastresita, hranjiva, blago do umjereno 

kisela, humozna i ilovasta tla. 

Njezin areal proteže se od Pirenejskog 

poluotoka, preko Francuske, 

Švicarske, Italije, južne Austrije, 

Mađarske, Balkanskoga poluotoka, 

Karpata, jugozapadne Rusije, Poljske, 

Krima, Kavkaza do Male Azije. 

Lukovica je približno 1,6 cm visoka 

i do 1,5 cm široka. Tijekom cvatnje 

listovi su dugi 8 – 9 cm i 0,4 

– 0,7 cm široki, u osnovi se dodiruju. 

Katkada se nailazi i na primjerke 

s dva cvjetna stabalca, koji se razvijaju 

iz jedne lukovice (forma biscapum). 

Karakteristično je da cvjetovi 

slabo mirišu. Oko 10 cm duga 

trodijelna plodnica ima u svakom 

dijelu više sjemenih zametaka. 

Plod je tobolac, za vrijeme zrenja 

je žutozelen i mesnat, a otvara se 

s tri šava. Ima nekoliko svijetlih sje- 

28 


HRVATSKE ŠUME

Velecvjetni kukurijek (Helleborus niger) Šafran (Crocus vernus) Ljubičica (Viola odorata) 

naših šuma 

menki, dugih 3 – 4 mm, koje raznose 

mravi. Visibaba je u narodu vrlo 

cijenjena i omiljena te se nerijetko 

zbog svojih dekorativnih svojstava 

uzgaja u vrtovima. 

Ljepotan pognute 

glavice 

Proljetni drijemovac (Leucoium 

vernum) je rasprostranjen u srednjoj 

Europi i na Pirenejskom poluotoku, 

a cvate u rano proljeće. U 

narodu još je poznat i kao zvončić, 

raste na svježim, hranjivim, neutralno 

do umjereno kiselim, humoznim, 

rastresitim ilovastim i glinovitim 

tlima, od nizina do gorskoga 

vegetacijskog pojasa. Ime je dobio 

po znakovitoj pognutoj cvjetnoj 

glavici. Ima ga u listopadnim šumama 

i šikarama, poplavnim šumama, 

sjenovitim šumarcima, u klancima, 

voćnjacima, na vlažnim livadama i 

sličnim staništima. U redu Fagetalia 

dolazi kao karakteristična vrsta. 

Proljetni drijemovac ima lukovicu 

promjera većeg od 2 cm te 

uspravnu, debelu, sočnu, golu i 

bezlisnu stabljiku, na kojoj je obično 

jedan, a rjeđe dva cvijeta. Kao 

i kod visibabe mogu se naći i primjerci 

s dvije cvjetne stabljike, koje 

se razviju iz jedne lukovice (forma 

biscapum). Iz lukovice se formiraju 

3 – 4 prizemna uska, tamnozelena 

lista, duža ili kraća od cvijetne 

stabljike, pri vrhu tupa, 4 – 13 mm 

široka. Listovi ocvijeća su 15 – 25 

mm dugi, bijeli, sa znakovitom žutozelenom 

pjegom na vršcima. U 

sjeveroistočnom dijelu areala nalazi 

se takson subsp. carpaticum, 

koji je veći i od tipskog oblika i 

uglavnom dvocvjetan. Karakterističan 

je po izrazito žutim vrhovima 

listića ocvijeća. Na specifičnim 

staništima naše flore, nerijetko u 

vrlo gustim populacijama, javlja 

se vrsta kasni drijemovac (L. aestivum). 

U odnosu na prethodnu 

vrstu, znatno je viši (30 – 60 cm), a 

pri vrhu stabljike smješteno je 2 – 7 

cvjetova. Karakteristična je vrsta u 

vegetaciji močvarnih ili periodično 

plavljenih livada i pašnjaka unutar 

sveze Deschampsion caespitosae H- 

ić. Nalazi se u sastavu naših posavskih 

i podravskih nizinskih šuma, 

nerijetko u slavonskoj šumi hrasta 

lužnjaka, a karakteristična je vrsta u 

zajednici Leucoio-Fraxinetum angustifoliae 

(šuma poljskoga jasena 

s kasnim drijemovcem). 

Lijepi i otrovni 

kukurijek 

Velecvjetni kukurijek (Helleborus 

niger) raste u Sloveniji i Hrvatskoj, 

u pretežito svijetlim šumama 

i šikarama, na rubovima šuma, 

šumskim čistinama i krčevinama, 

od nizina pa do brdskih predjela. 

U nas ga još zovu snježnica, kokoška 

i glavobolek. Razlikuju se dvije 

podvrste. Podvrsta niger dolazi u 

našoj flori, a karakteristična je po 

sjajnim modrozelenim listovima, 

čiji su segmenti rombično-klinasti, 

s prileglim zupcima. Cvjetovi su 

svjetloružičasti, promjera 6 – 8 cm, 

lapovi su bijeli ili slabo crvenkasti. 

Ova proljetnica je otrovna i oštrog 

okusa, a često je skupljaju zbog 

njezinih dekorativnih svojstava. U 

narodu se može čuti izreka: »Ne 

nosite kukurijek u kuću jer od njegova 

mirisa boli glava, a kokoši više 

ne nesu jaja«. Podvrsta macranthus 

nije zastupljena u našoj flori, a endem 

je južnoga Tirola. Listovi su 

mu plavičastozeleni, široko-lancetasti 

s istaknutim zupcima, a lapovi 

uglavnom crveno nahukani. 

Šafran (Crocus vernus) je niska 

livadna i šumska biljka koju svrstavamo 

među prve vjesnike proljeća 

u nižim i brdskim područjima. Na 

većim nadmorskim visinama cvjeta 

početkom i sredinom ljeta, na 

mjestima gdje se tek otopio snijeg. 

Šafran ima vrlo široku ekološku 

amplitudu: dolazi u mješovitim listopadnim 

šumama i šikarama, uz 

rubove šuma, na šumskim progalama 

i prosjekama, u živicama i voćnjacima 

te na livadama, od nizina 

pa do subalpskih i alpskih rudina. 

Uspijeva uz potoke, na svježim, 

močvarnim i hranjivim tlima. Gomoljaste 

lukovice promjera su približno 

1 – 1,5 cm, cvjetovi gotovo 

prizemni, sa svijetloljubičastim 

laticama, a listići ocvijeća dugi su 

25 – 40 mm i 7 – 13 mm široki. Pri 

dnu su međusobno srasli u dugačku 

cijev perigona. Njuška tučka je 

žutonarančaste boje, a kod posve 

razvijenoga cvijeta nadvisuje pra- 


šnike. Postoje primjerci s potpuno 

bijelim listićima perigona (forma 

niveus). Plod tobolac ima više golih 

sjemenki, dugih oko 2,5 mm i oko 

2 – 2,2 mm širokih, a otvara se s 

tri zaklopca. 

Mirisavi ukras naših 

šuma 

Ljubičica (Viola odorata) raste 

u svijetlim listopadnim šumama i 

na rubovima šuma, a nalazimo je 

također u šikarama, živicama, na 

obalama rijeka i potoka, uz puteve, 

u vrtovima i parkovima. Rasprostranjena 

je u pretežitom dijelu 

europskog i azijskog kontinenta, 

a cijenjena je ukrasna vrsta. Stoga 

se uzgajaju njezini različiti hortikulturni 

oblici koji se razlikuju po boji 

listova, izgledu cvjetova i drugim 

osobinama. 

Ljubičica je trajna, sitna biljka s 

vriježama, visoka 5 – 10 cm, kojoj 

su svi listovi skupljeni u prizemnoj 

rozeti, na 1 – 5 cm dugim peteljkama. 

Listovi su okruglasto bubrežasti 

do široko jajasti, sa srcastom 

osnovom, do 3,5 cm dugi. Cvjetovi 

su mirišljivi, dugi 1,5 – 2 cm, na 3 

– 7 cm dugim drškama, s 5 – 10 

ljubičastih, a rijetko bijelih latica, 

od kojih je jedna izdužena u 5 – 7 

mm dugu ostrugu. Ona je debela, 

ravna ili neznatno savijena te iste 

boje kao latice. Listići čaške su jajasti, 

4 – 5 mm dugi, a listići vjenčića 

uglavnom purpurnoljubičasti, 

a samo na dnu bijele boje. Palistići 

(brakteje) su lancetasto-jajasto ušiljeni, 

dugi 1 – 1,5 cm i 3 – 4 mm široki, 

cjeloviti ili, osobito u gornjem 

dijelu, s resama dugim 0,5 – 1 mm. 

Cvatnja je od ožujka do svibnja, a 

okruglasti plod tobolac promjera je 

oko 7 mm, fino dlakav i nerijetko 

ljubičaste boje. Otvara se s 3 – 6 

zaklopaca, a sadrži sjemenke koje 

skupljaju i raznose mravi (mirmekohorija). 

Naime, sjemenke imaju 

veliki sočni resasti nastavak (karunkula) 

koji mravi jedu, pridonoseći 

tako rasijavanju sjemena. 

Potrebno je istaknuti da je ljubičica, 

kao ukras naših šuma, vrlo 

cijenjena u medicini, osobito njezini 

cvjetovi (Flores Violarum). Od 

cvjetova, listova, pa i od korijena 

priprema se čaj protiv bolesti grla 

i usne šupljine. Nekada se mnogo 

uzgajala radi proizvodnje parfema, 

koji se danas dobiva na sintetski 

način. 

U 9. stoljeću 

prije Krista bio je 

liburnsko naselje, 

potom kroz stoljeća 

pod vlašću Istočnih 

Gota, Bizanta, 

Franaka, Venecije, 

i inih osvajača koji 

su protutnjali ovim 

područjem. Iza 

njih ostao je Grad 

prepun povijesnih i 

kulturnih obilježja 

Malo je gradova i mjesta u 

Hrvatskoj koji se mogu 

pohvaliti tako bogatom 

poviješću i kulturnom 

baštinom kao Zadar. Od rimskog 

doba kada su ga nazivali Jaderom 

do današnjeg vremena, civilizacija 

je na ovim prostorima ostavila tragove 

po čemu je ovaj dalmatinski 

grad prepoznatljiv i van granica 

naše zemlje. 

Kroz povijest često je mijenjao 

gospodare. U 9. stoljeću prije Krista 

bio je liburnsko naselje, a od 

1. stoljeća pod vlašću je Rimljana. 

Zahvaljujući svojim čvrstim bedemima 

odolijevao je razornom valu 

seoba naroda, a u tom razdoblju 

dolazi pod vlast Istočnih Gota. 

Nakon toga pod vlašću je Bizanta. 

Početkom 7. stoljeća središte 

je bizantskog temata Dalmacije i 

sjedište namjesnika. Početkom 9. 

stoljeća njime vladaju Franci, a 

Aachenskim mirom iz 812. vraćen 

je Bizantu. U 10. i 11. stoljeću stvarnu 

vlast nad gradom imaju hrvatski 

vladari, iako se uskoro počinju voditi 

sve intenzivnije borbe sa Venecijom 

koja ga osvaja 1202. 

Poslije Zadarskog mira 1358. pod 

hrvatsko-ugarskom vlašću je do 

1409. kada ga zajedno s Pagom, 

Ninom, i svim pravima na Dalmaciju 

Ladislav Napuljski prodaje 

Mlečanima. Otada Zadar počinje 

gospodarski propadati. Početkom 

16. stoljeća s osvajanjima zadarskog 

zaleđa započinju Turci. 

Usprkos neprilikama u 15. i 16. 

stoljeću, grad je humanističko žarište 

i središte književnosti na hr- 

Crkva sv. Donata 

i iskopine rimskog 

foruma 

Zadar – 

vatskom jeziku kada pišu poznati 

hrvatski začinjavci: Petar Zoranić, 

Brne Krnarutić, Šime Budinić i Juraj 

Baraković. 

Poslije pada Venecije 1797. pod 

Austrijom je do 1918., izuzevši razdoblje 

francuskog vladanja (1805. 

– 1813.) ostajući glavni grad Dalmacije. 

Za svoje vladavine Francuzi 

ukidaju zadarsko sveučilište koje su 

osnovali dominikanci 1396., a to je 

bilo prvo hrvatsko sveučilište. U vrijeme 

vladavine Francuza, od 1806. 

– 1810. izlaze prve novine na hrvatskom 

jeziku »Kraljevski Dalmatin«. 

U drugoj polovini 19. stoljeća 

Zadar je žarište pokreta za kulturni 

i nacionalni preporod u Dalmaciji. 

Po Rapallskom ugovoru 1920. pripao 

je Italiji, a 1944. pripojen je 

Hrvatskoj. 

Urbanu strukturu dobio je već u 

rimsko doba, u vrijeme Cezara utvrđen 

je, a za cara Augusta podignut 

gradski zid s kulama i brojnim vratima 

prema kopnu. U okviru antičkoga 

grada razvijao se i srednjovjekov- 

30 


HRVATSKE ŠUME

aština 

Hrvatskoj; zvonik crkve sv. Marije iz 

1105. lijepi je primjerak romanike 

a dao ga je sagraditi hrvatsko-ugarski 

kralj Koloman; crkvica sv. Petra 

i Andrije Starog iz 6. stoljeća; škrinja 

sv. Šime sa svečevim tijelom, 

najvrjedniji primjer srednjovjekovnog 

zlatarstva u Hrvatskoj; bedemi 

s reprezentativnim renesansnim 

kopnenim vratima iz 16. stoljeća; 

morska vrata s ugrađenim rimskim 

slavolukom; stalna izložba crkvene 

umjetnosti u kojoj prednjače pozlaćeni 

crkveni predmeti u obliku relikvijara 

te slike iz zadarskih crkava 

i crkava u okolici. 

To je i grad, kolijevka glagoljaštva, 

gdje su stvarali i radili »popovi« 

glagoljaši dajući gradu Zadru kroz 

književna i umjetnička djela pravu 

hrvatsku dušu. Još 1177. povijest 

bilježi da narod Grada i okolice pjeva 

papi Aleksandru III. hvalospjeve 

na hrvatskom jeziku. 

Zadar je grad poznatih i istaknutih 

pojedinaca, nema područja 

ljudske djelatnosti, a da pokoji 

Zadranin u njoj nije ostavio svoj 

trag: kao kipar i graditelj Juraj Dal- 

grad bogate 

povijesti 

Piše: 

Vesna 

Pleše 

Foto: 

V. Pleše 

Crkva sv. Stošije 

Crkva sv. Marije 

ni grad, tada je izgrađen cijeli niz 

crkava i samostana. Tijekom srednjeg 

vijeka dobio je završni urbani 

izgled koji je sačuvan do današnjeg 

dana. Premalo je prostora da 

pobrojimo sve važnije spomenike 

kulturne baštine, spomenut ćemo 

samo neke: crkva sv. Donata iz 9. 

stoljeća unikatna u Europi; Forum 

iz 1. stoljeća iz doba cara Augusta – 

najveći istraženi forum na istočnoj 

obali Jadrana; samostan sv. Frane 

s riznicom i najstarijom gotičkom 

crkvom u Dalmaciji; katedrala sv. 

Stošije iz 13. stoljeća – najljepši 

primjer romanike u Hrvatskoj s 

podnim mozaikom iz 5. stoljeća; 

crkva sv. Krševana (zaštitnika grada 

Zadra) iz 12. stoljeća pripada 

najljepšim primjercima romanike u 

Urbanu strukturu dobio je 

već u rimsko doba, u vrijeme 

Cezara utvrđen je, a za cara 

Augusta podignut gradski zid 

s kulama i brojnim vratima 

prema kopnu. U okviru 

antičkoga grada razvijao se 

i srednjovjekovni grad, tada 

je izgrađen cijeli niz crkava i 

samostana. Tijekom srednjeg 

vijeka dobio je završni urbani 

izgled koji je sačuvan do 

današnjeg dana. 

matinac, slikar i bakrorezac Andrija 

Medulić, svećenik i pjesnik Juraj 

Baraković, Ante Kuzmanić, liječnik 

i novinar i mnogi drugi. 

Etnografski 

muzej 


oštećenost šuma 

PARK PRIRODE MEDVEDNICA 

Tetan 

Piše: 

Miroslav 

Mrkobrad 

Foto: 

M. Mrkobrad 

Kesten, bukva i 

hrast na Medvednici 

ozbiljno ugroženi 

Bukva na 

Medvednici 

Bukva, hrast kitnjak i pitomi kesten u Parku prirode 

Medvednica oštećeniji su od prosjeka u Hrvatskoj i 

njihovo bi stanje trebalo trajno pratiti i utvrditi uzroke 

oštećenosti, poruka je jednogodišnjeg istraživanja 

što ga je za potrebe Parka proveo Šumarski institut 

Jastrebarsko 

Tetanus je vrlo 

teška zarazna bolest 

koja često završava 

smrću. U našem 

podneblju toj bolesti 

pripada neslavna 

reputacija bolesti s 

najvećom smrtnošću. 

Uzrokovana je klicom 

koja se razmnožava 

u dubini rane, 

bez prisutnosti 

kisika. Prilikom 

razmnožavanja klice 

oslobađaju vrlo 

snažan toksin koji 

napada živčani sustav. 

Posljedica toga su 

grčevi mišića, tipični 

za ovu bolest 

Više od 14.500 ha šuma Parka 

prirode Medvednica koje čine 

64% ukupne površine Parka, 

oštećenije su od ostalih u Hrvatskoj, 

pokazalo je jednogodišnje 

istraživanje o oštećenosti šumskog 

ekosustava ovog zaštićenog prirodnog 

objekta koje je izvršio Šumarski institut 

Jastrebarsko. Istraživanje je naručila 

Uprava Parka, a za potrebe ovoga 

projekta na Medvednici su postavljene 

24 primjerne plohe raspoređene tako 

da obuhvate različite stanišne uvjete. 

Oštećenost je ocjenjivana procjenom 

osutosti krošanja i gubitka boje četiriju 

glavnih vrsta drveća u Parku prirode - 

bukve, hrasta kitnjaka, jele i pitomoga 

kestena. 

Rezultati su pokazali da značajna 

oštećenost tih vrsta na Medvednici 

iznosi 67,4% što je puno više od one 

u Hrvatskoj (25,2%). Pritom treba reći 

da se pod stručnim pojmom značajne 

oštećenosti smatra osutost krošnje 

25%. Najugroženija vrsta je pitomi kesten 

(značajna oštećenost 74,1%), potom 

bukva sa 70,7 %, 

Obična bukva je naša najvitalnija 

vrsta i njena oštećenost u Hrvatskoj 

gotovo ne prelazi 10%. Ovako visoka 

oštećenost bukve na Medvednici daleko 

premašuje i europski prosjek, istaknuo 

je jedan od voditelja projekta mr. 

Nenad Potočić. 

Oštećenost hrasta kitnjaka tek je nešto 

niža nego kod bukve (64%), no i to je 

dvostruko više nego u Hrvatskoj (34%). 

Zanimljivo je da je s oštećenošću od 

60,2 posto jela najzdravija vrsta na Medvednici! 

U Hrvatskoj je zbog sušenja 

ona vrlo ugrožena (86,5 posto oštećenosti). 

Bilo bi dobro ustanoviti razloge, 

smatra mr. Ivan Seletković iz Instituta, 

zbog kojih je šuma tako oštećena. To 

bi se postiglo daljnjim istraživanjima 

koja bi prerasla u trajno praćenje što 

bi pridonijelo izradi plana upravljanja 

Parkom. 

Isti cilj imalo je jednogodišnje istraživanje 

o stanju i populaciji zaštićenih 

ptica na Medvednici – vodenkosa i bijele 

i gorske pastirice koje je proveo 

mr. sc. Davor Ćipković iz Zavoda za ornitologiju 

HAZU. Utvrđeno je ukupno 

38 parova bijelih pastirica, 90 parova 

gorskih pastirica te 7 parova vodenkosa 

koji žive uz riječne tokove i potoke 

Medvednice. 

Obje vrste pastirica su brojne i manje 

ugrožene, dok je populacija vodenkosa 

mala (uz potoke izbrojano je 

samo sedam parova), izolirana te zbog 

toga i osjetljiva na bilo kakve promjene 

u staništu (npr. promjene strukture 

staništa, melioracije, sječe, izgradnje 

putova). Zbog toga vodenkos može 

poslužiti kao dobar indikator kvalitete 

vode. 

Uzročnik tetanusa je bacil Clostridium 

tetani. U nepovoljnim 

prilikama stvara spore, 

koje u zemlji prežive više godina. 

Spore su otporne u toj mjeri da 

podnose temperaturu od 100 °C duže 

od 30 minuta. Prigodom zagađenja 

rane, zemljom u kojoj ima životinjskog 

izmeta, moguć je unos spora koje se u 

prisutnosti pogodnih čimbenika okoline 

aktiviraju. 

Izvor zaraze 

Tetanusne spore moguće je naći 

posvuda: u zemlji (posebice obrađenoj 

i gnojenoj stajskim gnojivom), prašini 

i izmetu životinja i ljudi. Uzročnik je 

utvrđen u izmetu psa, ovce, kokoši, 

konja, krave i štakora. Dokazan je i kod 

čovjeka. Vjerojatno se tetanusne klice 

unose u crijevni sustav hranom. Razmnožavaju 

se u debelom crijevu, bez 

izazivanja probavnih smetnji. Smatra 

se da najvažniju ulogu u razmnožavanju 

i širenju imaju konji i preživači. 

To je razlog da se spore mogu naći u 

zemlji koja se obrađuje, ali i u prašini 

gradskih ulica, premda se konji njima 

ne kreću već desetljećima. Očigledno 

je da su rezervoari i izvori zaraze tetanusom 

mnogobrojni. Značajno je istaći 

da se tetanus ne prenosi s čovjeka na 

čovjeka. 

32 


HRVATSKE ŠUME

zoonoze 

us ili zli grč 

Najznačajniji čimbenik je narušavanje 

integriteta kože. Stoga to mogu 

biti ubodne rane izazvane čavlom, žicom, 

trnom i slično, koji su zagađeni 

zemljom ili izmetom životinje i čovjeka. 

Opasni su i ugrizi životinja poput psa, 

vuka ili lisice. Ulazno mjesto u organizam 

mogu biti i opekotine, ali i manje 

nevidljive rane koje u vrijeme pojave 

bolesti nije moguće utvrditi. 

Tetanus se javlja češće kod manjih 

bezazlenijih povreda, nego kod opsežnih 

rana koje se nužno kirurški obrađuju. 

Posebice su opasne duboke ubodne 

rane, pri kojima se ubodno mjesto 

brzo samo po sebi zatvori. 

Prirodna otpornost na tetanus kod 

sisavaca je različita. Zna se da su vrlo 

osjetljivi konj, magarac, ovca, koza i 

miš, dok su pas i mačka manje osjetljivi. 

Zanimljivo je da su ptice vrlo otporne 

na tu zarazu. Nažalost čovjek je osjetljiv 

i može oboljeti od tetanusa. Premda 

češće obolijevaju muškarci, među spolovima 

nema razlike u osjetljivosti. 

Muškarci češće obolijevaju jer su 

profesionalno izloženi mogućnosti zaraze 

(poljoprivrednici, lovci i sl.). Bolest 

se češće javlja kod osoba iznad 50 godina 

života, te kod novorođenčadi. U 

starijim dobnim skupinama bolest je 

češća jer se docjepljivanje donedavno 

nije vršilo redovito u tom dijelu pučanstva. 

Stanje u Hrvatskoj 

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godišnje 

se u Hrvatskoj bilježi između 10 i 20 slučajeva ove bolesti s 

prosječnom smrtnošću od 13%. 

Tetanus je značajan osobito u poljoprivrednim 

područjima Hrvatske, poput 

Podravine i Posavine, te se ta područja 

nazivaju tetanogenima. Procijepljenje 

pučanstva, kao i dostupnost liječnika 

dovode do snižavanja učestalosti tetanusa, 

kao i njegove smrtnosti. 

Prema podacima Hrvatskog zavoda 

za javno zdravstvo godišnje se u Hrvatskoj 

bilježi između 10 i 20 slučajeva 

ove bolesti s prosječnom smrtnošću od 

13%. Zanimljiv je pad broja oboljelih 

od tetanusa od početka Domovinskoga 

rata u Hrvatskoj. Naime, poznato je da 

u ratnim zbivanjima broj oboljelih od 

tetanusa naglo raste, što je povezano s 

velikim brojem ranjenih i na druge načine 

povrijeđenih osoba. Teško ranjeni 

i povrijeđeni redovito se obrađuju u kirurškim 

odjelima bolnica, što podrazumijeva 

i prevenciju tetanusa kod takvih 

osoba. No, problem je kako spriječiti 

pojavu tetanusa među osobama koje 

su zadobile manje povrede, koje same 

po sebi na zahtijevaju kiruršku obradu. 

Tu je jedini način pravovremeno cijepljenje, 

odnosno tzv. aktivna imunizacija 

pučanstva. Tako je početkom rata, 

u samo godinu dana procijepljeno više 

od dva milijuna ljudi. Naravno, cijepljenjem 

su bili obuhvaćeni i pripadnici Hrvatske 

vojske i policije. 

Relativno niska smrtnost od tetanusa 

u Hrvatskoj može se prije svega 

pripisati ranom otkrivanju ove bolesti 

i pravilnom liječenju u zaraznim odjelima 

naših bolnica. 

Kako spriječiti 

obolijevanje 

Prije svega trebalo bi smanjiti broj 

povreda, jer tada nema niti opasnosti 

od tetanusa. Ako je došlo do povređivanja 

nužna je kirurška obrada rane. 

Pravilna obrada rane najbolja je prevencija 

tetanusa. No, brojne rane ne 

zahtijevaju kiruršku obradu, ili ih povrijeđeni 

zanemare. Ako takve osobe 

ranije nisu pravilno cijepljene protiv 

tetanusa mogu postati žrtve ove teške 

zarazne bolesti. Primjena lijekova, poput 

antibiotika, nema gotovo nikakvo 

značenje u prevenciji tetanusa. 

Osnovna i najadekvatnija mjera je cijepljenje 

protiv tetanusa. Cijepljenjem 

se započinje vrlo rano u djetinjstvu, 

već u prvoj godini života. Ako je majka 

otporna na tetanus ona prenosi na svoje 

dijete tijekom trudnoće protutijela koja 

ga čuvaju od zaraze u prvim mjesecima 

života. Stoga je nužno procijepiti i 

trudnice, ako nisu ranije procijepljene. 

U djetinjstvu se dijete cijepi višekratno 

tako da se pri dolasku u vojsku vrši 

samo docjepljivanje jednom dozom 

cjepiva. Od prije nekoliko godina uvedeno 

je obvezno cijepljenje i osoba u 

dobi od 60 godina. Stoga bi svi poljoprivrednici 

ove dobi, osobito žene, trebali 

iskoristiti tu zakonsku mogućnost 

te obaviti besplatno cijepljenje protiv 

tetanusa u najbližoj ambulanti. 

Cijepljenje protiv tetanusa je najjeftinije, 

najefikasnije i potpuno bezopasno. 

Potpuno cijepljenje se provodi s tri 

doze cjepiva. Jedan do tri mjeseca nakon 

prve doze daje se druga doza, dok 

se treća daje nakon 6 do 12 mjeseci. 

Docjepljivanje se vrši svakih 10 godina. 

Zapravo, cjepivo protiv tetanusa smatra 

se jednim od najkvalitetnijih cjepiva 

za postizanje višegodišnje otpornosti 

na neku od zaraznih bolesti. Stoga treba 

našim čitateljima preporučiti da odu 

do liječnika i utvrde svoj cjepni status 

(na temelju podataka o ranijem cijepljenju 

protiv tetanusa). Nakon toga 

treba izvršiti potpuno cijepljenje ili 

samo docjepljivanje, ovisno o preporuci 

liječnika. 

Izuzetna učinkovitost cjepiva protiv 

tetanusa prvi je put uočena tijekom 

Drugoga svjetskog rata. Tako je npr. 

među pripadnicima američke vojske 

na 2,7 milijuna registriranih povreda 

od tetanusa oboljelo svega 12 osoba, 

među kojima je polovica izbjegla 

cijepljenje. To je potvrđeno i tijekom 

našeg Domovinskoga rata kada među 

pripadnicima vojnih postrojbi nije zabilježen 

niti jedan slučaj tetanusa, a zbog 

pravovremeno provedenog cijepljenja 

pučanstva (uključujući prognanike i 

izbjeglice) ukupan broj oboljelih od 

tetanusa je u padu. 

Piše: 

prof. dr. sc. 

med. Darko 

Ropac 

Foto: 

Arhiva 


hrvatska fauna 

ORNITOLOGIJA 

Bijela roda 

– vjesnik 

proljeća 

Piše: 

Antun 

Zlatko 

Lončarić 

Foto: 

Arhiva 

Jeste li je vid'li 

vratila se veće 

naša draga roda 

nosi nam proljeće! 

Po prvi put poslije niz godina, 

kalendarski je stiglo proljeće, 

ali nisu se vratile rode, ti prvi 

vjesnici proljeća, u brojna gnijezda 

diljem naše zemlje. Pa ni u Čigoču, 

europskom selu roda u Parku prirode 

Lonjsko polje, na blagdan Sv. Josipa, 

19. ožujka, nije bio priređen svečani 

doček brojnih ljubitelja tih ptica, kako 

je to običaj prijašnjih godina u tome 

kraju. Duga i oštra zima u uobičajeno 

vrijeme povratka tih omiljenih ptica selica, 

odgodila je njihov povratak, pa su 

gnijezda roda, njih više od 1500 koliko 

je prebrojavanjem ustanovljeno u Hrvatskoj, 

ostala prazna. Najviše gnijezda 

nabrojeno je u selu Čigoč, čak više od 

pedeset. Stoga je i Europska zaklada 

prirodne baštine – EURONATUR još 

1994. godine proglasila Čigoč prvim 

europskim selom roda. Selo broji samo 

stotinjak mještana, a čak 54 gnijezda, 

pa kad se napune gnijezda i izlegu mladi, 

njih bude trostruko više od seljana 

Čigoča. Tako se već desetak godina u 

lipnju priređuje Dan rode – Štrokovo, 

posvećen zaštiti samo jedne životinjske 

vrste. Time se želi upozoriti na potrebu 

i važnost postojanja ove ptice u čovjekovu 

okolišu. Sela poput Čigoča postoje 

još samo u Mađarskoj – Nagybayom, 

Rumunjskoj – Andrid, Njemačkoj – Ruhstad, 

Sloveniji – Velika i Mala Polana i 

Španjolskoj – Malpartida de Caceres. 

Nažalost, mnoge se europske zemlje 

ne mogu više pohvaliti ovim pticama, 

jer su nestale iz njihovih sela. Već više 

od 550 godina nema ih u Škotskoj, a 

ni u Švicarskoj i Švedskoj, gdje postoje 

samo još u pričama. Obilje raznovrsne 

hrane na prostoru Lonjskoga polja pogoduje 

gniježdenju ovih naših najomiljenijih 

ptica. Žabe, zmije, gujavice, 

ribe, kukci, voluharice i poljski miševi 

te drugi insekti nalaze se na jelovniku 

bijelih roda, pa ju svi stanovnici naših 

krajeva stoljećima smatraju korisnom 

domaćom pticom. 

Gotovo u svim predajama naroda ne 

samo Europe već i Afrike, postoje priče 

o rodama kao kućnim životinjama. 

Rode se spominju uz priče o rađanju i 

Najomiljenija 

naša ptica 

svakako je roda, 

koja se gnijezdi 

u neposrednoj 

blizini čovjeka, 

na krovovima 

kuća, a mnogi je 

čak smatraju i 

zaštitnikom kuće 

od udara groma 

nošenju beba, no u nas postoje i ozbiljnija 

vjerovanja kako munje i grom neće 

udariti u kuću ako se na njezinu krovu, 

najčešće na dimnjaku ili uz njega, nalazi 

gnijezdo rode. Tako u nekim krajevima 

postoji običaj da vlasnici novih 

kuća stavljaju na krovove stare drvene 

kotače seoskih kola kako bi privukli 

nove mlade rode da izgrade gnijezdo 

baš na njihovu krovu. Bijele rode jedinstven 

su primjer među ptičjim vrstama, 

jer su postale dio života mjesta 

u kojem obitavaju stoljećima. Toliko su 

privržene selu u kojem su rođene i poštuju 

tradiciju, čak se može reći da osjećaju 

nostalgiju za rodnim krajem, da se 

vraćaju u svoja gnijezda desetljećima, 

a zabilježeno je i da je jedno gnijezdo 

bilo starije od stotinu godina. 

Prema Zakonu o zaštiti prirode, u 

Hrvatskoj je bijela roda zaštićena vrsta 

ptica, pa nije dopušteno rušiti njezina 

gnijezda, uzimati jaja, uznemiravati ih, 

a kamoli ubijati mlade ili odrasle ptice. 

Pravilnikom o visini naknade za ubijenu 

rodu, svaki će prekršitelj biti kažnjen sa 

14.400 kuna. 

Naše bijele rode (Ciconia ciconia) pripadaju 

istočnoeuropskoj populaciji, jer 

34 


HRVATSKE ŠUME

lovstvo 

se putevi njihove jesenske selidbe, kao 

i proljetnog povratka kreću preko Balkana 

do Rumunjske, Bugarske i Bospora, 

pa preko Turske duž Izraela te dalje preko 

Sinajskog poluotoka dolinom Nila do 

porječja Bijelog i Plavog Nila u Sudanu. 

A neke nastavljaju čak i dalje na jug do 

Južnoafričke Republike, put koji je dug 

i do desetak tisuća kilometara. 

No što je to što bijele rode i ostale 

ptice selice tjera uvijek u isto vrijeme 

da napuštaju naše podneblje Kakav 

je to nepogrešivi mehanizam koji im 

U našoj se zemlji bijela roda gnijezdi 

u cijelom kontinentalnom dijelu u 

dolinama rijeka Save, Drave, Dunava i 

njihovih pritoka. Odmah po povratku 

obnavljaju svoja gnijezda ili grade nova. 

Gnijezdo je svake godine sve veće, pa 

često ima promjer veći od metra i pol 

i težinu preko 700 kilograma, ovisno 

o duljini korištenja. Prvo leglo mlade 

ženke imaju u starosti od četiri godine 

i prve godine snesu jedno do dva jajeta, 

dok starije redovito snesu tri, četiri 

pa čak i do sedam jaja. Težina jajeta je 

Prema Zakonu o zaštiti prirode, u Hrvatskoj je bijela roda 

zaštićena vrsta ptica, pa nije dopušteno rušiti njezina gnijezda, 

uzimati jaja, uznemiravati ih, a kamoli ubijati mlade ili odrasle 

ptice. Pravilnikom o visini naknade za ubijenu rodu, svaki će 

prekršitelj biti kažnjen sa 14.400 kuna. 

PODSJETNIK ZA 

LOVNIKA 

Travanj 

Piše: 

Dražen Sertić, dipl. ing. šum. 

U 

travnju počinje nova lovna 

godina. Obavljeni 

su svi pripremni poslovi, 

izvršeno je prebrojavanje 

divljači i ustanovljeni fondovi. 

Divljači je prije svega potreban 

mir. Jelenima rastu novi rogovi, srnjaci 

su svoje očistili ili ih čiste, lopatari 

ih još odbacuju. Krmače se 

prase, koncem mjeseca iz brloga 

izlazi medvjedica s ovogodišnjim 

mladima. Fazanke, trčke i ostala 

pernata divljač sjedi na jajima. Bit 

će zanimljivo pratiti kako će se 

zakašnjela zima i produženo snježno 

razdoblje u ožujku odraziti na 

ustaljeni ritam života divljači. 

U travnju treba promatrati 

srnjake koji zaposjedaju svoje 

teritorije i utvrditi im starost i 

uzgojnu vrijednost. To je mjesec 

u kojem tetrijeb pjeva svoj očaravajući 

svadbeni pjev. Od radova 

u lovištu treba obrađivati njive i 

remize za divljač te puniti hranilišta 

solju. 

Za mjesečine u travnju love se 

medvjedi, čeka vepar i odstreljuje 

nazimad. Utvrđuje se brojno i 

spolno stanje divljači, a tijekom 

ljeta potrebno ga je kontrolirati 

tako da prije početka lovne sezone 

znamo što imamo u lovištu. 

Hrvatske šume završile su lovnu 

godinu; ovih dana utvrdit će 

se kako je ispunjen plan odstrijela, 

kakva je bila protekla lovna 

godina te koliki je bio prihod od 

lovnih usluga. 

govori kada u jesen točno određenih 

dana kreću na dalek put, i kako nepogrešivo 

znaju kada se treba vratiti Još 

uvijek nam nisu poznate te ptičje tajne, 

a vjerojatno će ostati tako još dugo godina, 

možda i zauvijek. 

Danas znamo pravac njihova putovanja, 

znamo motive i razloge tih dalekih 

putovanja, u kojima prelijećući tisuće 

kilometara po kiši i vjetru, mijenjajući 

krajeve i krajolike nepogrešivo dolaze 

na cilj. Za povratak im treba i do tri tjedna, 

a kad se vrate izmorene od duga 

letenja nužan im je oporavak i dosta 

hrane, koje ovog proljeća baš neće imati 

dovoljno, upravo zbog duge zime. 

oko sto grama. Nakon sjedenja na jajima, 

koja oba roditelja naizmjence griju, 

poslije 33 ili 34 dana izlegu se mladi 

ptići. Oba ih roditelja intenzivno hrane 

kako bi što prije izrasli u odrasle ptice, 

jer već krajem kolovoza moraju krenuti 

na put u Afriku, gdje provode ostatak 

godine. Mladi se ondje tek nakon tri do 

četiri godine starosti sparuju i ponovno 

kod nas grade gnijezda i odgajaju mlade. 

Dok su u gnijezdu mladi ptići imaju 

crn kljun i noge, a kad odrastu i postanu 

spolno zreli, kljun i noge postaju 

crveni, tijelo je bijele boje, krila su crna, 

a ptići dosegnu veličinu 110-115 centimetara 

s repom. 


Piše: 

Zoran 

Timarac 

Foto: 

Arhiva 

lovački psi 

Živimo u vrijeme 

raznih novina, na 

koje se mnogi 

ljudi teže navikavaju. 

Tako je u lovaca bilo 

s retriverima. Događalo 

se da su ljudi zavoljeli 

neke pasmine pasa zbog 

mode, a kada je došao 

novi modni val, smanjio 

se broj pasa nekada čestih 

pasmina. 

Očekuje li ista sudbina 

retrivere, koji se naglo 

šire u mnogim europskim 

zemljama i koji u svijetu, 

posebno u prekomorju, 

spadaju u najviše uzgajanu 

pasminsku grupu 

lovačkih pasa Odgovor 

je: najvjerojatnije ne. Jer, 

ne treba postaviti pitanje 

što ti psi mogu uraditi, 

nego što ne mogu. 

Retriveri su lovački psi, 

na prvi pogled isti – snažni, 

ali ne veliki, čvrsti psi 

s kraćom ili dužom dlakom 

i s izvrsnim lovnim 

osobinama. Tu spada 

šest pasmina, od kojih 

su jedni, subjektivno 

gledano, lijepi, a drugi 

nisu. Neki lovci smatraju 

da ovi drugi imaju bolje 

lovne osobine. 

Najljepši je, i među 

najljepšim pasminama 

pasa uopće, zlatni retriver 

(na slici), a najmanje 

lijep je labrador retriver. 

Između njih su toling 

retriver, kovrčavi retriver, 

ravnodlaki retriver, čizopik 

retriver (nisu svrstani 

po ljepoti). 

Lovci su zavoljeli retrivere 

ponajprije zbog njihove 

naravi i izvrsne uslužnosti u suradnji 

s vodičem, a te se osobine očituju 

u lovu ili pri ispunjavanju uloge psa za 

društvo (vodiča slijepih osoba itd.). Manje 

ili više neobični eksterijer je daljnji 

razlog povećane brojnosti tih pasa. 

Najtipičniji rad tih pasa, za što je cijela 

pasminska grupa nastala, lov je na 

ptice vodarice, koje spadaju u divljač. 

Može se navesti nekoliko krajnosti. 

Tvrdi se da bez teškoća rade u vodi 

sa sitnim ledom. Amerikanci tvrde da 

je retriver jedini lovački pas, koji može 

aportirati divlju gusku, ulovljenu u 

bilo kojim uvjetima. Može zaroniti za 

divljom patkom koja je ostala pod vodom 

ili donijeti oborenu iz rijeke, gdje 

je brzo odnosi tok vode. 

U nekim zemljama se od retrivera 

očekuje i ispituje sposobnost registriranja 

broja divljači (do pet primjeraka), 

koja je oborena, i donošenje divljači 

istim redom, kojim je oborena. Bilo koji 

rad u kojem se traži aport, za retrivera 

je prava pasija. 

LOVAČKI PSI S KOJIMA (NE) LOVIMO 

Svestrani 

retriveri 

U retrivere spada šest pasmina 

lovačkih pasa, od kojih su jedni, 

subjektivno gledano, lijepi, a 

drugi nisu. Neki lovci smatraju 

da su ovi drugi s boljim lovnim 

osobinama. Ne treba postaviti 

pitanje, što ti psi mogu uraditi, 

nego što ne mogu 

Retriveri ne spadaju u pse, koji mrcvare 

divljač. Mnogi psi mogu bez teškoća 

donijeti cijelo jaje. Kada retriver 

ulovi živu mačku, nema namjeru oštetiti 

lovinu, što mu se često obije o glavu. 

U lovu krupne (nastrijeljene) divljači 

pokazuje daleko veću oštrinu i nastoji 

Amerikanci tvrde 

da je retriver jedini 

lovački pas, koji može 

aportirati divlju gusku, 

ulovljenu u bilo kojim 

uvjetima. Može zaroniti 

za divljom patkom koja 

je ostala pod vodom 

ili donijeti oborenu 

iz rijeke, gdje je brzo 

odnosi tok vode. 

je uhvatiti za grlo. U trenutku, 

ako uspije, baca se 

na zaustavljenu divljač. 

Šteta je što, s iznimkom, 

ne javi o divljači kada je 

goni. 

Za zdravom divljači ne 

ide daleko, mora ga se 

bodriti da je slijedi onih 

dvije stotine koraka, koji 

se traže u radu. Dok se 

s većinom lovačkih pasa 

teško vlada pri gonjenju 

divljači, kod retrivera je 

poteškoća traženje oborene. 

Vidi li da je divljač 

ranjena ili da je pala, 

nastoji je naći po svaku 

cijenu. Ne mora se uvijek 

raditi o divljači. Zabilježen 

je slučaj da je retriver 

donio sačmom odsječenu 

grančicu na kojoj je sjedila 

ptica koja je odletjela 

poslije pucnja. 

Aportiranje je retriveru 

urođeno, treba ga samo 

što prije upoznati s divljači, 

no donosit će i do 

tada nepoznatu. S neiskusnim 

psom, tamo gdje se 

odstreljuje puno divljači, 

može biti teškoća zato 

što odjednom nosi više 

primjeraka. Od toga ga 

treba odučiti. 

Druga teškoća je naučiti 

psa donositi više primjeraka 

divljači jedan po jedan 

i to onim redom, kako 

je oborena. Cijela obuka 

traje jedno do dva popodneva, 

no najbolje ju je 

obavljati s divljači, a ne 

s njenom zamjenom. Slična 

teškoća se javlja kod 

obuke na krvavom tragu 

koji je načinjen pomoću goveđe krvi. 

To slabije privlači psa, ali zato bez teškoća 

prati trag vučenja sitne divljači 

star nekoliko sati. 

Umjetni trag papkaste divljači retriver 

prati s velikim zanimanjem. Za 

stvaranje povezanosti za praćenje traga, 

koji pas nerado prati, potrebna je 

pomoć. Na kraju treba smjestiti aport. 

Za većinu retrivera to je najbolji stimulans. 

U praksi retriveri prate trag s 

velikim zanimanjem, a ima slučajeva da 

to rade i nedorasli psi. 

Na kraju treba spomenuti da se retriveri 

mogu koristiti i u lovu divljih 

svinja. Na prvi pogled to baš ne odgovara: 

jaki, naizgled slabo pokretni psi, 

na relativno visokim nogama. No, Rusi 

koji kao i Amerikanci gledaju praktičnu 

stranu, često ne trebaju retrivera kao 

aportera, nego ga koriste kao goniča u 

lovu divljih svinja. A retriveri uspješno 

konkuriraju inače odličnim, autohtonim, 

pasminama ruskih goniča. 

36 


HRVATSKE ŠUME

NEOBIČNA SUDBINA JEDNE PTICE 

GRABLJIVICE 

Škanjac mišar kao 

domaći ljubimac 

Piše: Zlatko Peičević 

Foto: Z. Peičević 

U jednom domaćinstvu škanjac mišar živi 

kao domaći ljubimac. To nije prirodno 

okruženje ovog grabljivca i nije čest 

slučaj. Kako je došlo do toga i što dalje 

U 

časopisu Hrvatske šume 91/92 (srpanj – kolovoz) pisali 

smo o sudbini jednog orla – bjelorepana, naše 

najveće ptice grabljivice koja spada u prirodno blago 

spačvanskih i slavonskih šuma. No to nije jedini 

slučaj da orao živi u domaćinstvu. Saznajemo da je jedna 

privatna poduzetnica iz Vinkovaca u Gospodarskoj jedinici 

Kunjevci kojom gospodari Šumarija Vinkovci, uz rub kanala, 

bez većih poteškoća uhvatila pticu grabljivicu – škanjca 

mišara (Buteo, buteo, L.). 

Smjestila je u ograđeni žičani 

kavez u svom dvorištu 

u Vinkovcima. Kako je došla 

do njega 

– Ovu lijepu pticu uhvatila 

sam bez većih napora, 

Škanjac mišar u kavezu 

naime nije mogla letjeti 

jer joj je bilo slomljeno 

desno krilo. Željela sam 

joj omogućiti oporavak i 

pustiti je na slobodu, kaže 

gospođa koja ga je našla. 

To je bila velika obaveza. 

Osim što sam mu morala 

napraviti primjeren kavez 

i naći mjesto u dvorištu, 

škanjcu dnevno treba osigurati 

prehranu. A on jede 

sve vrste mesa, najomiljenije 

mu je pileće, i sve vrste 

iznutrica. U prirodi kod 

škanjaca u prehrani dominiraju sitni glodavci, a najzastupljeniji 

su sisavci (voluharice, miševi, krtice, rovke). U početku 

škanjac je bio radost, veselje, jer nema svatko ovakvu pticu 

u svom dvorištu – kaže gospođa. No s vremenom rastu brige 

oko nabave hrane i zdravstvenog stanja, puno je posla oko 

održavanja reda. 

Europska ptica 

Škanjac mišar (Buteo, buteo L.) srednje je velika ptica dužine 

50 – 56 cm, kratkog, u korijenu zavinutog kljuna koji je 

bez zubca na kraju. Noge su mu srednje duge, oboružane 

šiljatim, oštro savinutim pandžama. Boja njegova perja vrlo 

je različita i varira od tamnosmeđe do bijele. Danas postoje 

tri varijante: tamna, srednja i svijetla varijanta. Škanjac mišar 

je prava europska ptica koja gotovo nigdje ne prelazi granice 

kontinenta. U našim šumama, poljima pa do najviših planina 

on je uobičajena pojava. U prirodi ga najčešće viđamo kako 

sjedi na drvetu ili električnom stupu koji mu služe kao mjesto 

za odmor i osmatračnica. Leti obično vrlo nisko, polagano, 

nečujno, a u zraku se zadržava na istom mjestu brzim 

trepetanjem krilima da bi bolje uočio plijen. U visine se diže 

samo kada ga ljubav ponese, pa oko ženke leti ljubavne krugove. 

Zakonom o zaštiti ptica grabljivica stvoreni su uvjeti za 

povećanje populacije ove korisne vrste. Povećanjem populacije 

glodavaca poglavito voluharica, miševa omiljene škanjčeve 

hrane pirodno se povećava i brojnost škanjca mišara. U 

zatočeništvu je beskorisno biće, trajno izgubljeno. 

U 

skijaškom 

događaji 

“NAJBOLJI SKIJAŠ-ŠUMAR” 

Dobar nastup hrvatskih 

šumara 

centru 

Predal kod Brašova, 

u Rumunjskoj od 1. 

– 4. ožujka održano 

je tradicionalno međunarodno 

natjecanje “Najbolji šumar skijaš”, 

na kojem su treću godinu 

za redom sudjelovali predstavnici 

Hrvatskih šuma, članovi 

Hrvatskog sindikata šumarstva. 

U ekipi su bili skijaši šumskih 

uprava Delnice, Ogulin, Gospić, 

Našice i Požega. 

S natjecanja 

u Rumunjskoj 

– U konkurenciji šumara skijaša iz Rumunjske i Mađarske, 

u natjecanju u veleslalomu u nekoliko dobnih kategorija, 

hrvatski natjecatelji postigli su zapažene rezultate. 

U ženskom veleslalomu Jasminka Rožman bila je prva a 

Bernarda Jakopač (obje iz Ogulina) druga. 

U kategoriji muških iznad 35 godina delnički šumari skijaši 

osvojili su sve tri medalje: 1. Tihomir Arih, 2. Siniša Arih, 

3. Dražen Abramović. Branko Starčević bio je drugi, a Milan 

Čuljat (Gospić) četvrti u konkurenciji do 35 godina starosti. 

Organizator natjecanja bio je rumunjski sindikat šumarstva 

Silva, a uz naše skijaše u Rumunjskoj je bila Gordana 

Colnar, predsjednica Hrvatskog sindikata šumarstva. Rumunji 

su uz sportska natjecanja svojim gostima organizirali 

obilazak podružnice rumunjskih šuma u Craiovi. (Jasminka 

Rožman) 

TREĆE ZIMSKO-SPORTSKE IGRE 

ŠUMARA 

Šumari dobri skijaši 

U 

Tršću u Gorskom kotaru 

su 24. veljače održane 

3. zimsko-sportske 

igre šumara. Pokrovitelj 

natjecanja bio je Hrvatski 

sindikat šumarstva, a organizator 

Sindikalno povjereništvo 

delničke Uprave, šumarija Tršće 

i Ski centar Rudnik Tršće. 

Ekipa Stručnih službi delničke 

Uprave osvojila je u ukupnom 

plasmanu prvo mjesto s 205 bodova 

što im je donijelo u trajno 

vlasništvo prijelazni pehar, jer 

su tri godine zaredom bili najbolji. 

Drugo mjesto u ekipnom 

Postrojavanje ekipa 

plasmanu pripalo je šumariji Gerovo 

s osvojena 62 boda, treće šumariji Tršće s 55 bodova, 

četvrta je bila ekipa UŠP Ogulin s 41 bodom... 

Natjecalo se u skijaškom trčanju i veleslalomu za žene i 

muškarce, a natjecatelji su bili podijeljeni s obzirom na godine 

starosti po kategorijama. 

Pobjednici po kategorijama bili su: Marija Gubić, Marija 

Perković, Tijana Grgurić, Ivan Majnarić, Nikola Jakovac, Denis 

Štimac, Zoran Šestan (u skijaškom trčanju), te Višnja Cividini 

Osmak, Bernarda Jakopač, Vesna Uršić, Anton Sabo, Aleksandar 

Mrvoš, Branko Starčević i Milan Čuljat (veleslalom). 

Piše: 

Vesna 

Pleše 

Foto: 

B. Pleše 


ljudi i planine 

ANDE – NA NAJVIŠEM AKTIVNOM VULKANU 

Na putu za Ojos de 

Laguna Verde, prvi logor 

Laguna Verde, 4 300 m 

Piše: 

Božidar 

Krznarić 

Foto: 

B. Krznarić 

Kad sam prvi put boravio u Južnoj 

Americi posjetivši Argentinu, 

Čile i Peru, penjući se na 

Aconcaguu, a i upijajući nova 

znanja o starim kulturama, sve me to 

fasciniralo pa sam odlučio da ću se 

jednoga dana ponovno vratiti. Našao 

sam i povod – aktivni vulkani, a među 

njima i najviši na svijetu, Ojos del Salado. 

Ono što sam iz sakupljenog materijala 

saznao bilo je vrijedno poštovanja 

i divljenja – nalazi se u Andama, (Čile), 

u provinciji Salta, pustinji Atacama, na 

izuzetno nepristupačnom i najneplodnijem 

području pustinje; na vrhovima 

i padinama snijeg i glečeri izdržavaju 

pustinjske vrućine; područje je puno 

vrhunaca viših od 6 000 m među kojima 

dominira baš Ojos del Salado sa 

svojih 6 893 m noseći epitet najvišeg 

aktivnog vulkana na svijetu, najvišeg 

vrha u Čileu i drugog u Andama iza 

Aconcague. U red aktivnih vulkana spada 

zbog svoje aktivnosti tijekom plejstocena 

i holocena, a pokazuje svoju 

sekundarnu sulfatnu aktivnost 1937., 

1956. i nedavne 1994., kada je stvarao 

oblake vodene pare i sulfatnih plinova. 

Ova aktivnost dodatno smanjuje već 

ionako malu količinu kisika iznad 6 400 

m. Sve činjenice govore da se treba 

izuzetno pažljivo i detaljno pripremiti, 

a pogotovo uz saznanje da ćemo biti 

ostavljeni 300 km duboko u pustinji, 

na visoravni od 4 300 m sa svom opremom, 

hranom i vodom koju moramo 

ponijeti sa sobom, gdje visinska bolest 

već uvelike napada. Zato sam, razradivši 

detaljno plan putovanja, turistički 

dio putovanja stavio na prvo mjesto jer 

su lokaliteti koje sam planirao posjetiti 

Dva člana PD Šumar, Božidar Krznarić 

i Dubravko Stipanček ove su zime boravila 

na Andama, na najvišem aktivnom vulkanu 

na svijetu, Ojos del Salado. Naš će časopis u 

nekoliko nastavaka pratiti njihove doživljaje 

na visinama preko 3 500 metara, što se 

poslije pokazalo vrlo korisno jer smo 

jedan aklimatizacijski logor mogli preskočiti 

bez zdravstvenih tegoba. To je 

bilo smjelo zbog toga što nam je prvi 

cilj bio uspon, a moglo se dogoditi da 

zbog turističkih obilazaka u slučaju lošeg 

vremena ne ostane dovoljno dana 

u rezervi za uspon. 

Čile 

Za uspon se dozvola izdaje u gradu 

Copiapu, 800 km sjeverno od Santiaga. 

Zatražio sam je 3 mjeseca ranije elektronskom 

poštom i dobio odgovor da 

ju mogu podići kada dođem u Čile. Vožnja 

autobusom od Santiaga do Copiapa 

trajala je 12 sati. Smjestili smo se u 

hotel i odmah otišli po dozvolu i u potragu 

za vozilom sa vozačem koje nas 

treba odvesti u pustinju i nakon dva 

tjedna doći po nas. Sve smo isti dan 

uspjeli obaviti, dogovoriti datume i detalje 

prijevoza, prepakirati stvari, sve za 

uspon ostaviti u hotelu na čuvanje i sa 

najnužnijim krenuli u turistički obilazak 

(o kojem će biti riječi kasnije). 

Čile se morfološki sastoji od tri međusobno 

različita i paralelna pojasa, 

Anda na istoku, primorskog gorja na 

zapadu i velike doline između. Ande 

su građene od jurskih i krednih naslaga 

s intruzijama vulkanskog kamenja tercijarne 

starosti. Na klimu Čilea utječe 

hladna Humboltova morska struja nad 

kojom je stalno visoki pritisak zraka, pa 

odatle relativno suh zrak struji prema 

sjeveru i uzrokuje suhu klimu sjevernog 

dijela Čilea (pustinja Atacama). 

Godišnja količina padalina iznosi od 0,5 

mm do 1,5 mm za razliku od južnog dijela 

Čilea (5 400 mm) koji dobiva obilne 

kiše pod utjecajem putujućih depresija 

južno od Ognjene Zemlje. Biljni pokrov 

ovisi o reljefu i rasporedu padalina. U 

sjevernom suhom dijelu razvijene su 

stepe i pustinje (Atacama), mjestimično 

uz rijeke ima oaza sa bujnijom 

vegetacijom. U južnom dijelu zbog 

jednolično raspoređenih padalina kroz 

cijelu godinu razvile su se bjelogorične 

Nakon 5 sati uspinjanja 

osvojili smo vrh Mulas 

Muertas od 5 665 m, sjeli, 

izvadili sendviče, ali zalogaj 

zbog visine, suhog zraka 

i umora je jednostavno 

nemoguće progutati bez 

pomoći dobrog gutljaja vode. 

38 


HRVATSKE ŠUME

NA SVIJETU 

l Salado (6 893 m) 

Atacama, prvi visinski logor na 5 210 m 

Ojos del Salado 

i crnogorične šume i travnjaci, naročito 

na Andama. Prevladava južna bukva 

– norhofagus. Šume pokrivaju oko 

20% teritorija. Stanovništvo se sastoji 

od Kreola, mješanaca (mestici), čistih 

Indijanaca i bijelih doseljenika. Ljudi 

se bave poljoprivredom (uzgoj žitarica 

i vinove loze, stočarstvom i ribarstvom) 

i iskorištavanjem rudnih bogatstava 

(nekada salitra, danas bakar, željezo i 

nafta). 

Pripreme za uspon 

Vrativši se s turističkog obilaska u 

Copiapo u naš hotel Atacama, 7. veljače, 

prepakirali smo stvari, kupili 

hranu za dva tjedna i javili se našem 

prijevozniku. Doći će sutra u 8 sati po 

nas sa već natovarenih 150 litara pitke 

vode. Jutro je, sve je utovareno, dobro 

povezano i u 8 i 30 krećemo. Prvih 80 

km je asfaltna cesta koja vodi prema 

graničnom prijelazu San Francisko za 

Argentinu. Skrenuvši s asfalta vozimo 

se još 200 km po makadamu. Nigdje 

ništa osim pijeska i kamena. Nakon 6 

sati vožnje dolazimo do velikog slanog 

jezera Laguna Verde na 4 300 m. Da nismo 

aklimatizirani na 3 809 m, morali 

bismo stati na 3 600 m u Laguni Santa 

Rosa i ostati par dana, a ovako smo to 

preskočili. Uz jezero je policijska postaja 

gdje predajemo dozvole za uspon 

i putovnice vjerojatno zbog blizine 

granice s Argentinom. Dobit ćemo ih 

na povratku. Kilometar prije policijske 

postaje na samoj obali jezera je mala 

kućica u kojoj dežura jedan čovjek od 

kada je (1. 12. 2004. g.) uvedena naplata 

uspona od 160 USD. Tu počinjemo 

s aklimatizacijom i ostajemo 4 dana. 

Prvi visinski logor je na 5 210 m i 30 

km daleko, a do njega moguće je doći 

terenskim autom ako ima pogon na 

svim kotačima jer je dubok pijesak. 

Odmah smo odvezli gore svu ostalu 

opremu, hranu i vodu ostavivši sve u 

šatoru koji smo podigli i dobro osigurali 

zbog jakih vjetrova, osim onoga što 

će nam trebati u iduća 4 dana i vratili 

se natrag u Lagunu Verde. Ovdje vjetar 

ne puše samo ujutro od 6 do 10,30 

sati, ako su izuzetno povoljne vremenske 

prilike. Prema kraju dana i tijekom 

noći je u pojačanju. Dnevna temperatura 

između 12 i 15 sati je oko 6 do 7 0 C 

iznad nule, a kada zađe sunce naglo se 

spušta do nekih -10⁰C. 

Sutra, 9. veljače, idemo u šetnju oko 

jezera. Dobro smo zaštitili lice i uši zaštitnom 

kremom s faktorom 30, jer što 

se ide više to je utjecaj UV i infracrvenih 

zraka jači. Naočale su obavezne i 

to sa deklariranim visokim stupnjem 

zaštite. Jezero je toliko veliko da ga nismo 

obišli nego smo se vratili i utrošili 

5 sati u tu šetnju. Temperatura vode 

je 9⁰C pa baš i nije za kupanje. Idućeg 

dana idemo radi aklimatizacije ispenjati 

vrh Mulas Muertas. Nakon 5 sati 

uspinjanja osvojili smo vrh od 5 665 m., 

sjeli, izvadili sendviče, ali zalogaj zbog 

visine, suhog zraka i umora je jednostavno 

nemoguće progutati bez pomoći 

dobrog gutljaja vode. Krećemo dolje, 

vjetar je u pojačanju, brzo se spuštamo 

u bazu, proces prilagodbe na dosegnutu 

visinu teče. Jedina blagodat 

baznog logora je termalni izvor slatke 

vode (+28⁰C) i mali protočni bazen u 

prostoriji do naše. Odmah ulazimo u 

njega i opuštamo umorne mišiće. Slje- 

dećega se dana odmaramo, a peti dan 

se premještamo u prvi visinski logor na 

5 210 m. Šator je na mjestu i odolijeva 

vjetrovima. Ovdje je znatno hladnije, a 

naročito noću. Voda nam se smrzava u 

kanistrima pa ju moramo otapati. Što 

će tek biti u drugom visinskom logoru 

Jedemo još teže, ustvari više se prisiljavamo 

i to samo juhe i kompote. 

Prva dva dana šetamo i odmaramo 

se u šatoru. Noću vjetar puše tako jako 

da se šator ponekad deformira. Treći 

dan pakiramo jelo, kuhalo sa kartušama 

plina i vodu i odnosimo u drugi visinski 

logor Tejos na visini od 5 825 m. Ruksak 

je jako težak a, uz ostalo, i 7 litara 

vode. Trebalo nam je 3 sata za uspon. 

Tu je također postavljen kontejner, ali 

ne znam kada i kako. Ima 6 ležaja i momentalno 

nema nikoga. Sutradan smo 

se odmarali i pažljivo pakirali u ruksake 

stvari za završni uspon. Ruksak je pretežak. 

Ujutro ustajemo, sve još provjeravamo, 

jedemo i krećemo. Ponovno 

nam je trebalo tri sata za uspon, ali 

išlo je znatno teže. Vjetrovitije je pa i 

hladnije nego dva dana ranije, voda 

u kanistrima je sva smrznuta. Rano se 

uvlačimo u vreće za spavanje jer je u 

metalnom kontejneru izuzetno hladno 

sjediti. Ujutro ne žurimo sa ustajanjem 

dok sunce malo ne ugrije pijesak. Dan 

je vedar i oko podneva je ugodno 

sjediti u zavjetrini, naravno, u toploj 

odjeći. Sutra krećemo na vrh. Puše jak 

vjetar. Prije spavanja pripremamo sve 

što ćemo obući. Pakiramo ruksake. Noć 

provodimo u osluškivanju vjetra. 


događaji 

STRUČNA SURADNJA 

Šumari iz Bavarske 

u Spačvi 

U dvodnevnom posjetu istočnoj 

Hrvatskoj, UŠP Vinkovci, bili su ugledni 

šumarski stručnjaci iz Bavarskog 

ministarstva poljoprivrede i šumarstva, 

Reinhold Erlbeck, Reinhardt Neft te 

Hermann Meyer 

37. EUROPSKO PRVENSTVO ŠUMARA 

U NORDIJSKIM DISCIPLINAMA, 

MINSK, BJELORUSIJA, 2/2005. 

Uspješno u 

Bjelorusiji 

Brončanom medaljom na 10 km (A. 

Abramović) te dobrim nastupima u 

ostalim disciplinama, hrvatski šumari 

skijaši uspješno se predstavili na 

37. EFNS-u u Bjelorusiji 

Piše: Vesna Pleše 

Foto: R. Abramović 

Deveti put zaredom hrvatski šumari sudjelovali su na 

37. EFNS-u (Europskom prvenstvu šumara u nordijskom 

skijanju), koje se ove godine održavalo od 20. 

do 26. veljače u Raubichi kraj Minska u Bjelorusiji. 

U konkurenciji tisuću natjecatelja iz cijele Europe, hrvatski 

šumari skijaši postigli su izvrsne rezultete. Alen Abramović 

osvojio je brončanu medalju u skijaškom trčanju na 10 km 

Nezaobilazan je bio i snimak u Ložama pored izabranog 

sjemenskog hrasta lužnjaka 

Ugledni šumarski stručnjaci iz Bavarske boravili su 

prošli mjesec u Hrvatskoj gdje su obišli dio slavonskih 

šuma u vinkovačkoj Upravi. Direktor Hrvatskih 

šuma mr. sc. Darko Beuk sa suradnicima bio je u 

lovačkoj kući Spačva domaćin njemačkim stručnjacima Reinholdu 

Erlbecku, ministarskom nadsavjetniku i voditelju 

Odjela za šumarsku politiku i šumarstvo, Reinhardtu Neftu, 

ministarskom savjetniku i voditelju promjena Bavarskih državnih 

šuma te Hermannu Meyeru, ministarskom savjetniku 

i voditelju referade za šumarske radnike, mehanizaciju i 

otvaranje šuma Bavarskog državnog ministarstva za poljoprivredu 

i šumarstvo u Münchenu. U razgovoru su razmijenjena 

mišljenja i informacije o predstojećim zahvatima u 

reorganizaciji Bavarskih državnih šuma kao i Hrvatskih šuma. 

Domaćini, dipl. ing. Ilija Gregorović i dipl. ing. Luka Vukovac 

proveli su njemačke šumare po spačvanskim šumama, gdje 

su mogli vidjeti očuvane prirodne šume te se upoznati s 

tehnologijom uzgoja i njege pomlađenih šumskih sastojina 

hrasta lužnjaka, (naplodni te dovršni sijek), primanjem i otpremom 

drvnih sortimenata terenskim računalima te najnovijim 

zahvatima u podizanju klonskih plantaža hrasta lužnjaka. 

Neizostavan je bio i posjet šumskom rezervatu Lože, kao i 

preostalim, više od tri stoljeća starim, hrastovim gorostasima 

u Drenovcima. Na kraju obilaska spačvanskih šuma, posjetili 

su i prvu klonsku plantažu hrasta lužnjaka nedaleko mjesta 

Otok. Tom prilikom njemački šumari priznali su kako o tome 

još nisu ni čuli, jer to je “pravi voćnjak” hrasta lužnjaka. Obilazak 

istočnog dijela Hrvatske gosti iz Bavarske nastavili su 

posjetom šumariji Vukovar, gdje ih je s obnovom šumskih sastojina 

crnog oraha, upoznao Željko Majer, dipl. ing. Posjetili 

su i dvorac grofa Eltza o kojem je govorio Žarko Lončar, dipl. 

ing. Obilaskom Spomen groblja i grada Vukovara, završio je 

dvodnevni posjet njemačkih šumara Hrvatskoj. 

Naša ekipa u Bjelorusiji 

slobodnim načinom, a Franjo Jakovac osmo mjesto. U utrci 

klasičnim načinom na 10 km A. Abramović bio je izvrsni 

četvrti, a F. Jakovac sedmi. I ostali natjecatelji (Josip Žagar, 

Tomislav Kranjčević), svaki u svojoj kategoriji, bili su uspješni. 

Štafeta 4x10 km (A. Abramović, A. Crnković, K. Lisac, F. 

Jakovac) zauzela je 17. mjesto među 158 štafeta. 

U Bjelorusiji su kao »stručna potpora« bili i predsjednik 

Hrvatskog šumarskog društva akademik Slavko Matić, tajnik 

HŠD Hranislav Jakovac i Robert Abramović predsjednik 

delničkog ogranka, a Jakovac i Abramović nastupili su i kao 

natjecatelji. 

U sklopu EFNS tradicinalno se organiziraju tematske stručne 

ekskurzije, a ovogodišnja je bila vezana za gospodarenje 

šumama Bjelorusije. 

Hrvatski šumari uspostavili su kontakte i s delegacijama 

drugih zemalja, a s nekima od njih npr. Švedskom, dogovorena 

je i suradnja i stručne ekskurzije. Upućen je i poziv predsjedniku 

EFNS-a Rudiju Kynstu da posjeti Hrvatsku i sam se 

uvjeri u mogućnost kandidiranja naše zemlje kao domaćina 

jednog od budućih susreta šumara u nordijskom skijanju. 

Odlazak našoj ekipi u tu daleku zemlju i ove godine omogućili 

su organizatori Hrvatsko šumarsko društvo i Hrvatske 

šume. 

Domaćin EFNS-a 2006. je Bosna i Hercegovina, grad Sarajevo. 

40 


HRVATSKE ŠUME

u šumarskom miljeu 

Drvena ljepotica 

Drvena ljepotica, kapelica sv. Petra i Pavla u Pokupskom Cerju, jedna od desetak do danas sačuvanih u Turopolju, Vukomeričkim 

Goricama i Pokuplju. Građene su od hrastovih greda, u sjeni lipe i bora. Obilazak idealan za nedjeljnji odmor ... 

(I za “stilske vježbe” digitalnim aparatom što ih je tog nedjeljnog popodneva u Turopolju proveo naš suradnik Goran Cajzek)

Drvena ljepotica - Hrvatske šume

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?