Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Pučka <strong>1878</strong><br />
<strong>Kasina</strong><br />
(11) Dio<br />
Povijest<br />
HRVATA<br />
Za hrvatsku nacionalnu samostalnost i<br />
državnu opstojnost posebno je važna<br />
samostalna odluka hrvatskog Sabora<br />
o pragmatičkoj sankciji iz 1712. godine,<br />
što se spominje i u preambuli današnjegUstava<br />
Republike Hrvatske. Prema zakonu<br />
iz 1687. godine pravo nasljeđivanja prijestolja<br />
u Habsburškoj monarhiji imali su<br />
samo muški nasljednici. Kako kralj Karlo<br />
nije imao sinova, hrvatski su staleži i redovi<br />
na sjednici Sabora održanoj 9. ožujka<br />
1712. godine potaknuli pitanje nasljeđivanja.<br />
Kao posljedica toga izglasovan je članak<br />
VII. poznat kao Hrvatska pragmatička<br />
sankcija kojom je Habsburškoj monarhiji<br />
priznato pravo nasljeđivanja hrvatskougarskog<br />
prijestolja i ženskoj lozi dinastije.<br />
Ovom odlukom hrvatski je Sabor zadržao<br />
snažan oslonac u Habsburškoj dinastiji i<br />
time osujetio nametanje mađarske prevlasti<br />
unutar hrvatsko-ugarske zajednice.<br />
Moderan hrvatski Sabor svoje začetke<br />
ima u zasjedanju Narodne skupštine<br />
iz 1848. godine u Narodnom domu u<br />
Zagrebu. Tada su se prvi put u povijesti<br />
sastali predstavnici svih društvenih slojeva<br />
koji su predstavljali Kraljevinu Hrvatske,<br />
Dalmacije i Slavonije, a cilj njihovog<br />
sastajanja bio je prihvaćanje dokumenta<br />
pod nazivom Zahtijevanja naroda. Bio je<br />
to dokument kojim se, između ostalog,<br />
tražio izbor Josipa Jelačića Bužimskog<br />
za hrvatskog bana, pripojenje Dalmacije<br />
Hrvatskoj, samostalost Hrvatske od Ugarske<br />
te neovisnost u jeziku, slobodi govora<br />
i pisanja, školstvu i financijama, kao i ravnopravnost<br />
na sudu.<br />
Prvi poznati Sabor sa sačuvanim zapisnikom<br />
i zaključcima održan je u Zagrebu,<br />
19. travnja 1273. godine i tada je utvrđen<br />
njegov naziv: Opći sabor čitave kraljevine<br />
Slavonije. Bez obzira na spominjanje Slavonije<br />
u njegovom nazivu, u radu ovog<br />
Sabora sudjelovali su i predstavnici iz Križevaca,<br />
Varaždina, Virovitice i Zagreba,<br />
međutim ne i predstavnici hrvatskog plemstva.<br />
Zbog toga mnogi smatraju kako se<br />
ovaj Sabor zapravo ne bi trebao evidentirati<br />
kao hrvatski već isključivo kao slavonski,<br />
a kao prvi hrvatski navode onaj koji je<br />
ustoličen 1350. godine kada je kod sela<br />
Podbrižane, u blizini Benkovca, održana<br />
skupština na kojoj je plemenu Virevića<br />
potvrđena pripadnost instituciji dvanaest<br />
plemena.<br />
U odnosu na nadležnosti Sabora u feudalnom<br />
razdoblju Sabor Kraljevine Hrvatske,<br />
Slavonije i Dalmacije imao je znatno<br />
smanjeno područje djelatnosti, što je bilo<br />
uvjetovano političkom situacijom nakon<br />
sloma neoapsolutizma, uvođenja pseudoustavnosti<br />
i Hrvatsko-ugarske nagodbe.<br />
Tako je Saboru od izborne funkcije preostalo<br />
pravo predlaganja predsjednika i<br />
dvojice potpredsjednika Sabora koje je<br />
24<br />
Podrijetlo Hrvata je tema o kojoj postoji nekoliko teorija. Ovo pitanje je zaokupljalo<br />
znatan broj stručnjaka stotinama godina. Sama tema je višeznačna i na nju vjerojatno<br />
nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor.<br />
potvrđivao kralj. Također je birao iz svojih<br />
redova poslanike na zajednički Ugarskohrvatski<br />
sabor u Budimpešti. Sabor je imao<br />
zakonodavnu funkciju za one poslove, koji<br />
su prema Nagodbi pripadali u nadležnost<br />
Kraljevine Hrvatske i Slavonije (poslovi<br />
uprave, sudstva, prosvjete, kulture i bogoštovlja).<br />
Sabor je u nadležnosti imao samo<br />
proračun koji je bio u vezi s odobravanjem<br />
rashoda Zemaljske vlade, jer je razrez<br />
poreza bio u nadležnosti Ugarsko-hrvatskog<br />
sabora.<br />
Stvari se ipak počinju kristalizirati tijekom<br />
kasnog Srednjeg vijeka pa tako tada<br />
već jasno razlikujemo hrvatski i slavonski<br />
Sabor. U više navrata došlo je do napetosti<br />
pa čak i do sukoba između ova dva<br />
tijela, a kulminiralo je 1527. godine kada<br />
je hrvatski Sabor za kralja izglasovao Ferdinanda<br />
Habsburškog, a slavonski Ivana<br />
Zapolju. Od 1558. godine ova dva sabora<br />
se ujedinjavaju i sukobi time nestaju.<br />
1681. godine Sabor usvaja naziv Sabor<br />
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije<br />
kojeg će zadržati sve do 1918. godine.<br />
Tijekom 16. stoljeća Sabor se sastajao<br />
samo onda kada bi ga za to ovlastio kralj<br />
ili mu izdao izravno naređenje. Međutim,<br />
kako je u drugoj polovici tog stoljeća bila<br />
prisutna stalna opasnost od rata, što je<br />
zahtjevalo mogućnost hitrog odlučivanja,<br />
kralj Maksimilijan Habsburg dao je pravo<br />
hrvatsko-dalmatinsko-slavonskom banu<br />
Franji I. Frankopanu Slunjskom na sazivanje<br />
hrvatskog Sabora prema vlastitoj<br />
procjeni. Saborski zaključci koje je potvrdio<br />
kralj imali su snagu zakona. Već u 15.<br />
stoljeću počinje se za saborske zaključke<br />
koristiti naziv articulus (članak), a taj izraz<br />
postaje uvriježen u 16. i zadržava se u<br />
hrvatskoj pravnoj terminologiji sve do<br />
današnjeg dana.<br />
Povijesno je također posebno zanimljiv<br />
Sabor iz 1861. godine koji se smatra<br />
najintelektualnijim hrvatskim Saborom u<br />
povijesti. Većinska stranka u njemu bila je<br />
Narodna stranka, a značajan je po tome<br />
što je zahvaljujući njemu Hrvatskoj priznata<br />
samostalost od Ugarske u području<br />
školstva, pravosuđa, uprave i bogoštovlja.<br />
Međutim, u svim ostalim aspektima Hrvatska<br />
je i dalje bila ovisna o Ugarskoj, čemu<br />
se tada protivila jedino malobrojna Stranka<br />
prava. Ovdje valja napomenuti kako ovaj<br />
Sabor mnoge odluke nije ni stigao donijeti<br />
jer ga je car Franjo Josip I. raspustio zbog<br />
otpora kojeg je pružao centralističkom<br />
državnom uređenju.<br />
Sabor je tijekom svojeg građanskog<br />
razdoblja djelovanja prošao kroz nekoliko<br />
strukturalnih promjena: Prednagodbeno<br />
razdoblje (1861. - 1867.): Odluku o<br />
sazivanju Saboru donosio je kralj, dok je<br />
ban predsjedao saborskim sjednicama. U<br />
banovoj odsutrnosti sjednicama je predsjedao<br />
najstariji veliki župan. Potpredsjednike<br />
Sabora je birao Sabor. U Sabor su bili<br />
birani zastupnici temeljem izbornog reda<br />
za Sabor 1848., uz neke preinake uvjetovane<br />
upravnim promjenama (bez riječkog<br />
gubernatora, upravitelja komorskih<br />
dobara, predsjednika Sudbenog stola te<br />
predsjednika mjeničnih sudova u Karlovcu<br />
i Rijeci). Pravo dolaska u Sabor (virilno<br />
pravo) ostalo je svim velikašima i crkvenim<br />
prelatima, dok je ostatak zastupnika<br />
(njih 120) bilo birano. Nagodbeno razdoblje<br />
(1868. - 1918.): Kralj saziva Sabor te<br />
ga i otvara, osobno ili preko svojeg izaslanika,<br />
najčešće bana. Do pripojenja Vojne<br />
krajine 1881. u Sabor je ulazilo 48 virilnih<br />
zastupnika i 67 biranih, a nakon 1881. još<br />
35 krajiških narodnih zastupnika, čime je<br />
broj biranih zastupnika iznosio 112. Broj<br />
zastupnika izmijenio je Khuen Héderváry<br />
1888. smanjivši broj izabranih zastupnika<br />
na 88 i broj virilnih članova na 44. Virilno<br />
pravo je također bilo posebno propisano.<br />
Tako da su virilni članovi bili zagrebački<br />
nadbiskup, srijemsko - karlovački metropolit,<br />
svi dijecezanski biskupi i vladike,<br />
vranski prior, veliki župani, turopoljski<br />
župan, svi muški članovi magnata s navršenih<br />
24 godine i koji su znali hrvatski<br />
jezik i plaćali 2000 kruna poreza. Zastupnici<br />
su u Saboru nastupali osobno i nije<br />
im bilo dopušteno primati naputke. Imali<br />
su pravo govora, glasa, podnošenja prijedloga<br />
i interpelacija, kao i nazočenja<br />
sjednicama svih saborskih odbora, uz<br />
ograničenje da su smjeli glasovati samo<br />
na sjednicama onih odbora čiji su bili članovi.<br />
Imali su pravo na dnevnice i naknade<br />
putnih troškova za dolazak (i odlazak) na<br />
Sabor (“miljarine”). Zastupnici su bili dužni<br />
nazočiti sjednicama. Predsjednik Sabora<br />
je smio podijeliti najviše tri dana dopusta,<br />
a više od toga Sabor. Na čelu Sabora se<br />
nalazilo Predsjedništvo Sabora (“Saborski<br />
biro”) koje su činili predsjednik, dvojica<br />
potpredsjednika i bilježnik, a birao ih je<br />
Sabor na konstituirajućoj sjednici. Važan<br />
dio Sabora činili su saborski odbori koji<br />
su se dijelili na stalne i one osnovane<br />
“ad hoc” za rješavanje konkretnih pitanja.<br />
Stalni odbori su bili sljedeći: 1. Odbor za<br />
zemaljski proračun; 2. Odbor za poslove<br />
unutarnje zemaljske uprave; 3. Odbor za<br />
narodno gospodarstvo; 4. Odbor za bogoštovlje<br />
i nauku; 5. Odbor za pravosuđe; 6.<br />
Odbor za peticije i pritužbe; 7. Odbor za<br />
verifikaciju i imunitet; 8. Odbor za poslove<br />
Sabora, saborskog proračuna i ispitivanje<br />
saborskih računa te za disciplinske<br />
poslove. Sabor je do 1881. (reinkorporacije<br />
Vojne krajine) slao u zajednički sabor<br />
29 zastupnika, a od tada 40 zastupnika.<br />
Unutar Sabora postojala su i dva pomoćna<br />
ureda: Ravnateljstvo saborske pisarne i<br />
Uprava saborske blagajne.<br />
G. Nimčević<br />
mjesečnik br.<strong>114</strong>
Change language