pdf (565 KB)

More documents

Recommendations

Info

1035 O. RADOLOVIĆ, Odgovornost ugostitelja za štetu zbog povrede obveza... Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 30, br. 2, 1034-1080 (2009) aspekt štete , a nikako ne i moralnu, odnosno neimovinsku štetu , smatravši da bi uvođenjem takvog instituta nastalo niz poteškoća . Rješenja starog ZOO-a iz 1978. godine, bila su utemeljena na francuskom (Code Civil) i talijanskom građanskom zakoniku (Codice Civile), koji u svojim odredbama ne sadrže institut odgovornosti za neimovinsku štetu povredom ugovora, već isključivo reguliraju imovinski aspekt ugovorne odgovornosti. Veliki prevrat, salto mortale, dogodio se u hrvatskom zakonodavstvu donošenjem ZOO-a iz 2005. godine (na snazi od 1. siječnja 2006. godine). Odredbom iz članka 346. stavka 1. ZOO-a iz 2005. godine, u hrvatsko je zakonodavstvo uveden institut odgovornosti za neimovinsku štetu povredom ugovorne obveze. Tim je rješenjem, u hrvatskom pravu, ostvaren veliki napredak u poštivanju prava ličnosti i dostojanstva ugovornih subjekata i dodana nova dimenzija načelu pacta sund servanda. Usporedna zakonodavstva dijelila su do prije dvadesetak godina većinom mišljenje s hrvatskim zakonodavcem (po starom ZOO-u). Iznimke su bili prava Njemačke i Švicarske , koja su ranije poznavala taj institut. Međutim, u posljednjih 20-ak godina, usporedna prava snažno akceptiraju institut ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu. Na razvoj takve teorije i prakse snažno je utjecalo učenje o pravu ličnosti i shvaćanja osjećaja ljudskog dostojanstva, pa su mnoga usporedna prava Klarić, P., Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede ugovora o organiziranju putovanja, Zbornik Pravnog Fakulteta u Zagrebu, vol. 56, 2006., str. 381. Radolović, A., Naknada neimovinske štete zbog povrede ugovora, Zbornik radova: Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, Zagreb, 2005. str. 75. Napijalo, D., Naknada neimovinske štete zbog povrede ugovorne obveze (Rušenje dogme o imovinskom karakteru ugovora), Odvjetnik, br. 3-4/95, str. 103-109. Gorenc V., Šmid V., Poslovno pravo u ugostiteljstvu i turizmu, Školska knjiga, Zagreb, 1999, str. 19. Radolović, A. op. cit., str. 76-77, ističe razloge za kašnjenje uvođenja instituta ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu: dogma o isključivo imovinskom karakteru činidbe, kašnjenje klasifikacije štete i restriktivna stajališta o pojmu neimovinske štete. Argumenti protiv uvođenja instituta ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu bili su umanjenje pravne sigurnosti ugovaratelja, nesigurnost na tržištu i mogućnost plaćanje prevelike naknade štete. Članak 346. stavak 1. ZOO-a (NN 35/2005, 41/2008) glasi: Vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Larenz, K., Lehrbuch des Schuldrechts, I, Allgemeiner Teil, München, 1976., str. 342- 346, utvrđuje da postoji preventivni i represivni cilj odgovornosti za štetu, kao i da cilj svake odgovornosti za štetu nije samo sankcija, prevencija, reparacija ili satisfakcija već i poštivanje ljudske osobe i ljudskog dostojanstva. O tome i Radolović, A., op. cit. str. 79. Gorenc, V., i Šmid, V., op. cit., str. 19.; dok je njemačko pravo prošlo veliki put od donošenja BGB 1985. godine (o čemu više u drugom poglavlju), u švicarskom pravu još od 1911. godine (kada je donesen V. dio GZ iz 1907. godine - Obvezno pravo) postoji ugovorna odgovornost za neimovinsku štetu ali samo ako ugovorna povreda sama predstavlja građanski delikt.
O. RADOLOVIĆ, Odgovornost ugostitelja za štetu zbog povrede obveza... Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 30, br. 2, 1034-1080 (2009) 1036 prihvatila stajalište da se i povredom ugovora osoba 10 može osjećati psihofizički oštećena u neimovinskom smislu. Danas se u usporednim pravima uvriježio dvostruki način prihvaćanja instituta ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu. Jedne države, usprkos činjenici da nemaju zakonodavnu regulaciju tog instituta, iskazuju primjenu tog instituta kroz sudsku praksu i teoriju; sudovi široko tumače naknadu štete priznavajući i neimovinski karakter štete (Francuska, Italija, Austrija). Druge države izričito reguliraju ugovornu odgovornost za neimovinsku štetu posebnim zakonima i sudskim presedanima (Njemačka, Velika Britanija, SAD); naš je zakonodavac učinio i korak više, promijenivši normu „glavnog“ zakona (ZOO-a). Posebno je pitanje je li naše sudstvo moglo i prije 1.siječnja 2006, određivati naknadu i za neimovinsku štetu za povredu ugovora Posebno je to pitanje u kontekstu usporedne sudske prakse, gdje unatoč praznini u zakonskoj regulaciji, sudovi dosuđuju istu. Vrhovni sud je 1988. godine 11 , primjenjujući stari ZOO, odbio dosuditi naknadu za neimovinsku štetu (za duševne boli zbog propalog razgledavanja turističkih destinacija u Šri Lanki), tumačeći da vjerovnik ima pravo samo na naknadu imovinske štete 12 . S aspekta razvoja prava osobnosti i poštivanja dostojanstva vjerovnika, odluka je, kao i odluke iz europskih zemalja (kod kojih su zakonske norme bile slične), mogla biti i drukčija. To defacto znači da je naše sudstvo moglo 13 dosuđivati naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede ugovora, tumačeći ugovornu odgovornost dužnika, na koju se supsidijarno primjenjuje izvanugovorna odgovornost za neimovinsku štetu, na malo ekstenzivniji način 14 . Takvo stajalište nikako ne znači da se u potpunosti mogu prihvatiti neka usporedna mišljenja, koja nalazimo u talijanskoj pravnoj literaturi, 15 postojanje jedne vrste odgovornosti dužnika (štetnika) prema vjerovniku (oštećeniku), odnosno da se ugovorna i izvanugovorna odgovornost za štetu stapaju u jednu jedinstvenu odgovornost. Usporedna je teorija odbacila ideju „prevladavanja“ razlika između 10 Neimovinski se može oštetiti svaka osoba, fizička i pravna. O tome Nass, G., Person, Personlichkeit und iuristiche Person, Berlin, 1962., str. 89; Gavella, N., Osobna prava, Pravni fakultet u Zagrebu, 2000, str. 34; Klarić, P., Nematerijalna šteta pravne osobe, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, broj 4-5,1995. str. 393. 11 Odluka Vrhovnog suda - VSRH Rev 985/88. O odluci pišu Napijalo, D., op. cit. i Klarić, P., op. cit., str. 384. 12 Klarić, P., op. cit., 200, ispravno tumači da sud danas ne bi mogao donijeti takvu odluku. morao bi odlučivati na temelju drukčije norme iz čl. 346. st. 1. ZOO-a iz 2005. godine. 13 U prilog tome ide i činjenica što se i u novom ZOO-u odredbe o ugovornoj odgovornosti za štetu nalaze u poglavlju kojem se regulira izvanugovorna odgovornost za štetu, kao i činjenica da se povreda prava ličnosti (koji je temelj instituta neimovinske štete) može počiniti ugovorom i izvanugovornim radnjama. 14 Slakoper, Z., Odgovornost dužnika za štetu zbog povrede ugovora, Hrvatska pravna revija, br. 12/2002, str. 1-15; Slakoper tvrdi da šteta mora biti „cjelokupna“ i obuhvaćati neimovinski dio ali samo u slučaju prijevare, namjere i krajnje nepažnje (članak 266. stavak 2. starog ZOO-a). 15 Lipari, N.L, : Diritto privato europeo, II, Padova, 1997, str. 989. Lipari govori o „prevladavanju“ („superamento“) podjela na ugovornu i izvanugovornu odgovornost.
Page 1: O. RADOLOVIĆ, Odgovornost ugostite
Page 5 and 6: O. RADOLOVIĆ, Odgovornost ugostite
Page 47: O. RADOLOVIĆ, Odgovornost ugostite

pdf (565 KB)

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?