REOSIGURANJE - Bosna RE

REOSIGURANJE 

UNIVERZITET U SARAJEVU 

EKONOMSKI FAKULTET 


DIPLOMSKI RAD 

Student: Memić Elma 

Redovan student 

Broj indexa: 58110–R-01 

Smjer: Bankarstvo i osiguranje 

Predmet: Osiguranje 

Mentor: doc. dr. Šain Željko 

3


Sarajevo, septembar 2005.godine 

UVOD 

Reosiguranje svoj nastanak i postojanost duguje činjenici da niti jedno društvo za osiguranje 

ne može ili ne želi samo nositi sve rizike što ih je preuzelo. Isto tako niti jedno nacionalno 

tržište osiguranja ne zadržava sve preuzete rizike, već ih djelomično cedira na svjetsko tržište 

reosiguranja. Drugim riječima reosiguranje kao instrument dodatne disperzije rizika 

nezaobilazna je potreba svakog društva za osiguranje i važna sastavnica svakog nacionalnog 

tržišta. U pregledima o poslovanju najvećih društava za (re)osiguranje u svijetu što ih 

povremeno objavljuje agencija za ocjenu boniteta Standard & Poors i A.M. Best, nema 

doslovno niti jednog društva koje ne bi cediralo dio svoje bruto premije u reosiguranje. 

Spomenuti proces disperzije rizika kroz reosiguranje teče na dvije razine: 

Prostornoj - tako što pojedini rizik biva uključen u reosiguravateljnu portfeljnu 

zajednicu u koju se slijevaju rizici iz mnoštva društava za osiguranje i iz raznih 

zemalja svijeta. Osnovna ekonomska poluga takvog izravnanja je tekuća premija. 

Vremenskoj - koja se provodi uz pomoć rezerve sigurnosti svih reosiguratelja koji 

nose rizik, a funkcioniraju kao svojevrsne kompenzacione posude u koje se unosi dio 

dobitka u profitabilnim godinama i iz kojih se namiruje “gubitak” kad štete budu veće 

od tekuće premije. Uz disperziju rizika kao osnovnu funkciju reosiguranjem se postižu 

i dodatni učinci. 

Osiguravajuće društvo se reosigurava kod jednog reosiguravatelja, a taj cedira dalje, ne 

jednom, već desetinama reosiguravatelja - svakome tek nekoliko postotaka ili čak promila 

rizika. Time se bitno umanjuje takozvani rizik likvidnosti osiguravatelja tj. opasnost da 

reosiguravatelj neće biti finansijski sposoban isplatiti neku veliku štetu budući da rizik nije na 

jednom, već na desetinama reosiguravatelja. 

Za malu privredu važan je još jedan učinak reosiguranja. Svaka, a posebno velika šteta 

predstavlja gubitak za nacionalnu privredu i po definiciji znači negativni “input” koji djeluje 

kao faktor smanjenja domaćeg bruto proizvoda. Dio štete u mjeri u kojoj je naplaćen od 

stranih reosiguravatelja potpuno poništava taj negativni učinak. 

Unatoč važnosti reosiguranja za ukupno funkcioniranje osiguravajuće djelatnosti, pravna 

regulativa reosiguranja u većini država vrlo je oskudna. Pa i od tako oskudne regulative 

pretežiti dio se odnosi na uređenje, poslovanje i porezni položaj reosiguravatelja. Sa aspekta 

ugovorenog odnosa između reosiguravatelja i reosiguranika propisa je malo, a i to malo često 

je u neobjašnjenoj kontradikciji. Takvo stanje regulative koje je ispod nivoa ekonomske 

važnosti reosiguranja, može se objasniti jedino činjenicama da se ono događa između dva 

profesionalca, pa nema potrebe da se država upliće u njihov ugovoreni odnos kako bi štitila 

slabijeg prinudnim normama. 

4


1. Zašto reosiguranje? 

Ako bi se osvrnuli unazad nekoliko stotina godina, vidjeli bismo da se potreba za 

reosiguranjem javila još tada, te davne 1370. godine kada je i potpisan prvi ugovor o 

raspodjeli rizika u Genovi, sklopljen između dvojice trgovaca kao reosiguravatelja i trećeg 

trgovca koji je zastupao direktnog osiguravatelja, za potrebe osiguranja robe u prevozu od 

Genove do luke Sluys u Belgiji za dionicu puta koja se smatrala najopasnijom. Dakle, još tada 

znalo se da jedan osiguravatelj nije u stanju pa pokrije i isplati sve rizike koje preuzima u 

pokriće, te da i on ima potrebu za dodatnim osiguranjem od preuzetih teških rizika. To 

osiguranje osiguravatelja tada, dobilo je naziv reosiguranje ( lat. re – ponovno). 

Osnovni razlog postojanja reosiguranja leži u atomizaciji rizika, odnosno raspoređivanju 

rizika na što veći broj učesnika u lancu raspodjele, koji bi, u slučaju da nastupi osigurani rizik 

izmirili svoj dio preuzete obaveze. Time, ne samo da osiguravajuće kuće osiguravaju preuzete 

rizike, nego i osiguravaju vlastitu likvidnost, u slučaju da nastupi neka velika štete ili se 

pojavi kumul šteta. Upravo to obezbjeđivanje vlastite likvidnosti i atomizacija rizika daju 

odgovor na pitanje postojanja reosiguranja. 

Sljedeći razlog koji opravdava ideju reosiguranja jeste homogenizacija rizika, koja se u nekim 

slučajevima može pojaviti samo na nivou reosiguranja, jer su neki rizici apsolutno heterogeni 

na nivou osiguravajućih kuća, a da bi osiguravajuće kuće preuzele u pokriće takve rizike, one 

se moraju reosigurati i homogenizirati ih. 

Iako, reosiguranje za samog osiguravatelja predstavlja, tradicionalno gledano trošak, ono ipak 

svoje opravdanje pronalazi u alternativi izvora kapitala i kao takav mora biti promatran od 

strane osiguravatelja. 

1.1. Pojam reosiguranja 

S obzirom da su osiguravajuće kuće razvile veliki dijapazon rizika koje osiguravaju i 

preuzimaju u pokriće i koji su po svojoj prirodi nehomogeni, njihova potreba za osiguranjem i 

homegenizacijom preuzetih rizika vremenom dobiva sve veći značaj. Osnova na kojoj 

nehomogeni rizici prelaze u homogene i kojom se vrši osiguranje rizika koje je osiguravač 

preuzeo u pokriće jeste reosiguranje. 

Pojam reosiguranja o osnovi označava osiguranje rizika koji je preuzeo osiguravač. 1 Prema 

definiciji reosiguranje jeste ustanova kojom osiguravač na osnovu ugovora o reosiguranju, 

prenosi dio rizika (ponekad i cio rizik) na reosiguravača. 2 Najčešće se primjenjuje kada 

1 Ivica Jankovac: “Ugovor o osiguranju za uporedno pravo”, Beograd, 1968. 

2 Marović Boris, Nebojša Žarković: “Leksikon osiguranja”, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi Sad 2002., 

str 398 

5


osiguravač nije u stanju da zbog ograničenih novčanih sposobnosti samostalno preuzme neki 

težak rizik (na primjer, rafinerija nafte, prekookeanski brod), pa ga dijeli na osiguravače 

drugog reda, odnosno reosiguravače u zemlji i inostranstvu. Osiguravač također preuzima 

rizik čak i u onim slučajevima kada ocijeni da bi eventualna velika, djelimična ili totalna šteta 

ugrozila njegovu solventnost, zadržavajući za sebe onoliki dio toga rizika koji u slučaju štete 

može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj dio, koji 

osiguravač zadržava za sebe, naziva se samopridržaj. Visinu samopridržaja svako 

osiguravajuće društvo određuje samo za sebe, i ne postoji niti jedna jedinstvena formula na 

osnovu koje na jedinstven način, različite osiguravajuće kompanije, naravno uzimajući u obzir 

vlastite visine pojedinih varijabli, mogu izračunati. Preostali dio rizika osiguravač predaje u 

reosiguranje. Ovako preuzeti dio rizika reosiguravač, ili u potpunosti zadržava za sebe kao 

sopstveni samopridržaj, ili, što je i najčešći slučaj u praksi, on sam zadržava onoliki dio koliki 

može pokrivati sopstvenim sredstvima, ako do štete dođe, a ostalo predaje dugom 

reosiguravaču – retrocedentu. 

Ove relacije imaju sopstvenu terminologiju, nastalu iz sljedećih pojmova: osiguravač ustupa 

(lat. cessio – ustupati) dio obaveze reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje cedent. 

Reosiguravač preuzima dio obaveze i naziva se cesionar. U slučajevima kada reosiguravač 

prenosi dio obaveze na druge reosiguravače, on vrši retrocesiju, a ti reosiguravači se nazivaju 

retrocedenti. 3 Na ovaj način najprije se distribuira premija, a u slučaju nastanka štete i sam 

iznos štete. 

Karakteristično za poslove reosiguranja je da između reosiguravača i osiguranika ne postoji 

nikakav pravni, a u izvjesnom smislu ni ekonomski odnos. Osiguranik uplaćuje premiju 

svom osiguravatelju, koji dio te premije, ukoliko je predao u reosiguranje, uplaćuje 

reosiguravatelju, a koji opet taj svoj dio premije ukoliko je predao drugom reosiguravatelju 

uplaćuje njemu, i tako redom. Na isti način, na koji se premija plaća, vrši se i prikupljanje 

sredstava kada se izvrši isplata po osnovu nastale štete. Najprije, obavezu isplate štete prema 

osiguraniku osiguravatelj u potpunosti izmiri, a onda potražuje za isplaćena sredstva od svog 

reosiguravatelja, koji potražuje od svog reosiguravatelja i tako redom. 

1.2. Podjela reosiguranja 

Različiti autori na različite načine prilaze podjeli reosiguranja. Kriteriji za klasifikaciju su 

mnogobrojni, počevši od sadržaja, pojedinosti, načina pokrića, obaveznosti davanja rizika u 

reosiguranje, tehnike predaje rizika u reosiguranje, itd. Najvažnija, i u praksi, najčešće 

korištena podjela reosiguranja jeste po kriteriju prostorne distribucuje rizika na osnovu čega 

se reosiguranje dijeli na reosiguranje u zemlji i reosiguranje u inostranstvu. 

Reosiguranje u zemlji je veoma značajno sa stanovišta odliva sredstava, pa je važno da 

reosiguravajuće kuće na nivou nacionalne privrede u tom smislu izvrše međusobnu razmjenu, 

po mogućnosti srodnih rizika, pa da se tek nakon toga pristupa “izvozu” preostalog dijela 

rizika u inostranstvo. Upravo iz tog razloga potrebno je da prva disperzija rizika u prostoru 

bude na nivou nacionalne ekonomije. 

Distribucija sa stanovišta prihvata, odnosno predaje rizika u reosiguranje razlikuje aktivna i 

pasivna reosiguranja, a suština njihove podjele leži u aktivnosti pokrića cesionara i pasivnosti 

3 Petranović Vladimir: “Osiguranje i reosiguranje”, Informator, Zagreb 1984., str 113 

6


strane cedenta. Dakle, ukoliko se vrši preuzimanje rizika u reosiguranje od strane 

reosiguravača radi se o aktivnom reosiguranju. Osnovni interes svakog reosiguravača je što 

širi obim poslova aktivnog reosiguranja, jer na taj način u sopstvenom samopridržaju može da 

vrši veći odabir rizika i na toj osnovi da formira sopstvene fondove, kako za pokriće troškova 

poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti. U slučaju kada reosiguravač predaje dio 

rizika u retrocesiju radi se o pasivnom reosiguranju. Pasivnom reosiguranju treba prilaziti sa 

određenom dozom opreza, u čijoj osnovi treba da postoji dobro analizirana mogućnost 

pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane postoji mogućnost suviše velikog odliva premije u 

slučaju predaje u retrocesiju i onih dijelova rizika koje bi reosiguravač mogao zadržati u 

sopstvenom samopridržaju, sa druge strane prijeti još veći rizik ako reosiguravač zadrži za 

sebe više nego što mu njegove rezerve sigurnosti dozvoljavaju. 

2. Mehanizam reosiguranja 

Djelatnost reosiguranja je po mnogo čemu specifičan posao. Na poslove reosiguranja utiče 

veliki broj faktora, počevši od političkog i privrednog sistema jedne zemlje, preko određene 

pravne regulative, strukture privrede, pa do poslovne politike osiguravajućih kuća, broja 

osiguravača, broja cesija i sl. 

Ekonomski slabije zemlje, kao što je naša, gotovo po pravilu rade pasivne poslove 

reosiguranja prema inostranstvu i bave se najvećim dijelom izvozom rizika u reosiguranje, 

zadržavajući u sopstvenom pokriću, ili nimalo, ili relativno mali dio reosiguravateljnog 

portfelja. 

2.1. Osnovni pojmovi u reosiguranju 

Kako bi bolje razumjeli oblast reosiguranja, i njegovu specifičnosti, potrebno je da se 

detaljnije osvrnemo na osnovne termine koji se koriste u reosiguranju i da ih što je moguće 

bolje objasnimo kako bi dobili jasniju sliku o ovom pojmu. 

2.1.1. Samopridržaj 

Jedan od osnovih faktora koji se koristi prikom opredjeljivanja koji će rizik ići u reosiguranje 

je samopridržaj. To je najveći iznos koji osiguravač može prihvatiti za pojedini rizik, odnosno 

ukupno za sve rizike iz svog portfelja osiguranja, a da po njegovoj isplati ne postane 

insolventan. 4 Određivanje visine samopridražaja izuzetno je važno za svaku osiguravajuću 

kuću, koja želi maksimalno da iskoristi svoj osiguravajući kapacitet. Visina samopridržaja 

zavisi od niza faktora i njihovo izračunavanje je prije svega rezultat rada aktuarske službe, ali 

i kombinacija još niza faktora, kao što je: tehnička premija, rezerve sigurnosti, suma 

osiguranja, maksimalno moguća šteta i dr. Izuzetno je važno da osiguravač ispravno odredi 

4 Marović Boris, Nebojša Žarković: “Leksikon osiguranja”, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi sad 2002., 

str 412 

5 Marović Boris, Avdalović Veselin: “Osiguranje i upravljanje rizikom”, Birografika, Subotica 2005, str 315 

7


visinu svog samopridržaja, jer bi se u suprotnom dešavalo da se reosigurava premalo ili 

previše rizika. Njegova visina određuje se u svakom pojedinačnom ugovoru o reosiguranju. 

Za razliku od velikih, dobro razvijenih kompanija, male kompanije čiji portfelj još nije 

izbalansiran, moraju odrediti samopridržaj pojedinačno za svaki rizik, pri čemu se koriste 

pravilima koja su uspostavljena baš za te svrhe (na primjer, maksimalan pridržaj po riziku i po 

šteti ne može biti veći od 1% od kapitala i slobodnih rezervi). 5 

2.1.2. PML (Maksimalno moguća šteta) 

Drugi veoma bitan fakrtor prilikom utvrđivanja dijela rizika za prenos u reosiguranje jeste 

maksimalno moguća šteta (Posible maximum loss – PML). Prilikom dešavanja štetnog 

događaja nikada se ne dešava apsolutno uništenje jednog materijalnog dobra. U najgorem 

slučaju ostane makar otpadni materijal, koji ima izvjesnu materijalnu vrijednost, tako da je 

PML (Probable maximum loss) u pravilu niži od osigurane svote, osim u rijetkim slučajevima 

kada se procjenjuje da je ipak moguća totalna šteta pa je u takvim slučajevima PML jednak 

osiguranoj svoti. 

Procjenom PML-a određen je limit do kojeg se proteže odgovornost reosiguravača. Na ovaj 

način se vrši ukupna distribucija jednog rizika. Prvoosiguravač (cedent) određuje učešće svog 

samopridržaja u okviru PML-a, da bi se nakon toga na nivou reosiguranja preostali dio 

podijelio između reosiguravača. Dakle, PML je jedan od osnovnih faktora od kojih se polazi 

prilikom reosiguranja rizika. Stoga, posao procjene PML treba da bude izvršen sa najvećom 

mogućom tačnošću i u timovima koje sačinjavanju kako ekonomisti tako i inžinjeri, tehnolozi, 

itd., odnosno svi eksperti za pojedine discipline sadržane u jednom riziku. 

Kao i u slučaju samopridržaja, pravilna procjena PML-a je izuzetno važna, jer podcjenjen ili 

precjenjen PML mogu da imaju posljedice kao i kod iste greške u procjeni samopridržaja. 

PML se najčešće izražava u apsolutnim brojevima ali može bit izražen i u relativnim 

(procentima). 

Da bi se spriječila manipulacija osiguravača koji se niskom procjenom PML-a plaćaju 

relativno niske premije reosiguranja, a pojavom šteta naplaćivali daleko veće iznose od 

vrijednosti PML-a, reosiguravač obično u ugovor unosi klauzulu o pogrešnoj procjeni PML-a, 

koja se kreće u priznavanju greške u procjeni od 50% pa do 200%, sve u zavisnosti od 

iskustva i povjerenja u cedenta. 6 

3. Tržište reosiguranja 

Kao što sam već navela, potreba za reosiguranjem javila se još 1370. godine, tako da njen 

razvoj u mjestu gdje je nastala i nivo do koga se razvilo reosiguranje, nije jednak za cijeli 

svijet. Danas, tržište reosiguranja “drži” mali broj velikih svjetskih reosiguravatelja, koji 

politike naplate i plaćanja međusobno dogovaraju, i tako, po približno jednakim uslovima 

6 Marović Boris, Avdalović Veselin: “Osiguranje i upravljanje rizikom”, Birografika, Subotica 2005., str 318 

8


istupaju na tržište. Ja ću se sada najprije osvrnuti na pregled svjetskog, a poslije na pregled 

bosansko-hercegovačkog tržišta reosiguranja. 

3.1. Pregled svjetskog tržišta reosiguranja 

Posljednjih godina mnogo se toga promijenilo na svjetskom tržištu reosiguranja. Nakon 

višegodišnjeg razdoblja “mekog” tržišta u kojem su osiguravatelji mogli relativno lako 

plasirati svoje rizike vrhunskim reosiguravateljima, uz prihvatljive cijene, a reosiguravateljski 

kapaciteti koji su se nudili na tržištu bili vrlo visoki, uslijedilo je sasvim drukčije razdoblje. I 

dok su još prije nekoliko godina reosiguravatelji tražili cedente i nudili svoj kapacitet, a 

eventualne negativne tehničke rezultate nadoknađivali prihodima od ulaganja na tržištima 

kapitala, u posljednjih nekoliko godina sve je bitno drukčije. Današnje okruženje jedva se 

može usporediti s onim od prije nekoliko godina. Danas su osiguravatelji ti koji traže 

reosiguravatelja koji je voljan uzeti udio na njihovim ugovorima o reosiguranju, pri čemu do 

izražaja dolazi važnost održavanja stalnih međusobnih kontakata. 

Osiguravatelji-cedenti, koji kupuju reosiguranje, sve više pažnje posvećuju ratingu 

reosiguravatelja, negoli samoj cijeni pokrića, jer kupnjom reosiguranja on zapravo kupuje 

obećanje da će reosiguravatelj platiti štetu kad ona dođe na naplatu, a to ponekad može biti i 

nakon 10 ili čak 20 godina. 

Prve naznake kraja ”mekog” tržišta primijećene su već 2000. godine, nakon što su oluje 

Lothar i Martin 1999. poharale dijelove Europe. Tržišta dionica i kapitala počela su 2000. 

godine ostvarivati niže prinose, što je utjecalo na prihode od ulaganja kako reosiguravatelja, 

tako i osiguravatelja koji su snažni institucionalni investitori. Reosiguravatelji se više nisu 

mogli osloniti na tržište kapitala kao kompenzaciju za eventualne negativne tehničke 

rezultate. 

Nakon 11. septembra 2001., tržište reosiguranja bitno se promijenilo. Osim što su osiguranja i 

reosiguranja bila pogođena velikom osiguravateljskom štetom, još teži udarac pretrpjeli su 

zbog lošeg stanja na svjetskim berzama. 

Nakon 11. septembra 2001., poimanje rizika potpuno je promijenjeno. Šteta Svjetskog 

trgovinskog centra premašila je i najpesimističnije scenarije. To je bila ne samo najveća šteta 

u historiji (trenutačno se procjenjuje na oko 40 milijardi dolara) nego je zahvatila gotovo sve 

vrste osiguranja. Oko dvije trećine te štete plaćeno je iz reosiguranja. Osim dva tornja 

Svjetskog trgovinskog centra, najviših nebodera u New Yorku i simbola američke ekonomske 

moći, srušeno je ili teže oštećeno još 50-tak zgrada u okolici. Visina i razmjer štete nastale u 

Svjetskom trgovinskom centru nametnuli su sasvim novu dimenziju opasnosti od terorizma, 

što je promijenilo gledanje na osigurljivost rizika terorizma. Dotadašnje shvaćanje pojma 

maksimalne moguće štete postalo je upitno. Pri određivanju maksimalne moguće štete 

uzimale su se u obzir normalne okolnosti, te činjenica da šteta u određenoj mjeri može biti 

ograničena preventivnim mjerama. 

Većina reosiguravatelja odgovorila je uvođenjem klauzule o isključenju terorizma, što za nas i 

nije bila neka velika promjena jer je u našoj zemlji terorizam tradicionalno isključen iz 

pokrića. Danas, nekoliko godina poslije, od terorizma se ipak moguće osigurati, ali na 

relativno ograničenoj osnovi, i uvijek se posebno ugovara i plaća se posebna premija. 

Pretrpjevši velike štete od Svjetskog trgovinskog centra, te gubitke na tržištu kapitala, neki 

9


manji, ali i neki veći reosiguravatelji povukli su se s tržišta, dok su ostali bitno promijenili 

svoju underwriting politiku i smanjili kapacitet. 

Slika 1: Procijenjena raspodjela šteta WTC-a po vrstama osiguranja 

Izvor: Časopis “Osiguranje”, broj 10, listopad 2004. 

Sljedeći događaj koji je imao negativan utjecaj na tržište kapitala, pa time i na osiguranje i 

reosiguranje, jest val bankrota u SAD-u (Enron, WorldCom, Xerox). Ti događaji - osim što su 

poljuljali povjerenje u tržišta dionica i kapitala, koje je u posljednje vrijeme bilo oslabljeno i 

neizvjesno - doveli su i do niza šteta iz osiguranja (osiguranje naplate potraživanja, osiguranje 

kredita, osiguranje profesionalne odgovornosti kako odgovornih osoba tih tvrtki, tako i 

njihovih revizora, investicijskih banaka). 

Dodatni udarac reosiguranju imovine zadale su i poplave u srednjoj Europi, koje su u augustu 

2002.godine pogodile Njemačku, Austriju i Češku. Ekonomska šteta procjenjuje se na 31 

milijardu eura, a osigurana šteta na 3,9 milijardi. 

Velike štete i smanjenje prihoda s tržišta kapitala doveli su do smanjenja profita ili čak 

gubitaka nekih reosiguravatelja, a time i do povlačenja kapitala iz reosiguranja (iz 

reosiguranja se povuklo oko 100 milijardi dolara kapitala). Ovakvo je stanje, međutim, dovelo 

do preispitivanja uslova i pokrića koje reosiguravatelji daju svojim cedentima, kao i do rasta 

premijskih stopa uz istovremeno reduciranje pokrića. Reosiguravatelji pomno prate tehničke 

rezultate, nastojeći što adekvatnije odrediti premiju. Za određivanje premije potrebno je 

mnogo dodatnih informacija, kako bi cedirani portfelj bio što transparentniji, a cijena pokrića 

određena što preciznije. Jasna i redovita direktna komunikacija između reosiguravatelja i 

cedenta pokazala se iznimno važnom, u današnjem okruženju zapravo, presudnom. U vrijeme 

“mekog” tržišta, kad je ponuđenog kapaciteta bilo u izobilju, bilo je lako plasirati portfelj uz 

minimum informacija. U ovoj izmijenjenoj situaciji potrebno je uložiti dodatne napore kako 

10


bi se informacije prezentirale reosiguravateljima. Posebna se pažnja posvećuje kvaliteti, 

pouzdanosti, iscrpnosti i pravovremenosti prezentiranih podataka. Kvaliteta datih informacija 

direktno utiče na underwriting reosiguravatelja. U nastojanju da se što preciznije izmjeri rizik, 

aktuari su po prvi put uključeni u proces underwritinga reosiguranja. Zanimljivo je da na 

osnovu istih informacija koje osiguravatelji prezentiraju svojim reosiguravateljima, različiti 

aktuari donose često vrlo raznolike zaključke i ocjene o određenom portfelju, odnosno riziku. 

U činjenici da se očekuje kako će premije reosiguranja nastaviti svoj trend rasta, neki novi 

reosiguravatelji prepoznali su pravi trenutak za ulazak na to tržište. Tako je na tržište 

reosiguranja ušlo i nešto novog kapitala, i to djelimično kroz dokapitalizaciju postojećih 

reosiguravatelja, a djelimično kroz osnivanje novih. Na tržište reosiguranja ušlo je oko 30 

milijardi američkih dolara novog kapitala, a od toga se između 6 i 7 milijardi odnosi na 

novoosnovana društva pretežno na Bermudskim otocima. Suprotno očekivanjima, ta društva 

ne idu s dampinškim cijenama, nego se od početka nastoje pozicionirati kao solidni 

reosiguravatelji nudeći kvalitetnu alternativu “starim” reosiguravateljima. 

3.1.1. WTC: Napad na WTC – ipak dva štetna događaja 

Punih jedanaest dana trebalo je 

porotnicima Suda u New Yorku da odluče 

o tužbi protiv 20 osiguravatelja koji su 

poznati teroristički napad 11.septembra 

2001.godine na World Trade Centar 

proglasili jednim štetnim događajem. Na 

kraju je, u prvim danima decembra, Sud 

odlučio da se napad dva aviona na dva 

tornja WTC-a, u postupku za naknadu 

štete, treba smatrati odvojenim štetema, 

odnosno da ga treba gledati kao dva 

neovisna, štetna događaja te je 

osiguravateljima naložio da isplate 

dvostruku osiguranu svotu. Naime , čak 20 

velikih osiguravajućih kuća sudjelovalo je 

u osiguranju newyorških “blizanaca” koji 

su za slučaj totalne materijalne štete, bili 

osigurani na 3,5 milijardi dolara. 

Ovom odlukom Suda osiguravatelji će za 

građevinsku vrijednost WTC-a morati 

dodatno isplatiti još 1,1 milijardu dolara. 

Time je odvjetnički ured Larrya 

Silversteina, poznat po preuzimanju velikih 

tužbi protiv osiguravatelja, izborio još 

jednu pobjedu koja će posebno pogoditi 

devet vodećih svjetskih osiguravajućih 

koncerna. Primjerice, ova će presuda samo 

američku podružnicu münchenskog 

Allianza stajati dodatnih 78 milijuna 

dolara. Allianz je do sada, na ime 

sudjelovanja u jednostrukoj osiguranoj 

svoti, isplatio oko 433 milijuna dolara. U 

novoj isplati s 355 milijuna dolara 

sudjelovat će i francuski Scor kod koga se 

Allianz reosigurao za slučaj da ga Sud 

natjera na isplatu dvostruke osigurane 

sume. Na ovu vijest pariška je burza 

reagovala osjetnim padom vrijednosti 

Scor-ovih dionica. Od ostalih osiguratelja 

ova će presuda najviše pogoditi američki 

St. Paul Travelers, britanski Royal&Sun i 

Zürich Financial, a još nije poznato jesu li 

ove kuće obavile rezervacije šteta za ovu 

prigodu. 

Ova je presuda u medijima dočekana kao 

pobjeda Grada New Yorka u njegovom 

11


nastojanju da prikupi sredstva za obnovu 

srušenog poslovnog kompleksa, dok je u 

stručnim krugovima dočekana sa 

iznenađenjem. Naime, u prvostupanjskoj 

presudi, porota je prihvatila argumente 

osiguravajućih društava da je, s obzirom 

na organizaciju i način napada, riječ o 

jednom štetnom događaju i da se ukupna 

šteta treba isplatiti temeljem jedne police. 

No, spor između osiguravatelja i 

odvjetničkog tima Larrya Silversteina još 

nije završen. Naima, sud će temeljem nove 

tužbe uskoro odučivati i o tome kolika je 

realna vrijednost štete. 

SVIJET OSIGURANJA, prosinac 2004 

4


3.1.2. Najveći svjetski reosiguravatelji 

Svjetskom scenom na tržištu reosiguranja vladaju reosiguravajuće kuće, koje su nadolazeću 

potrebu za reosigurenjem prepoznale još davnih 50-tih godina XVIII vijeka (danas, četiri 

vodeća reosiguravatelja u svijetu imaju tržišni udio od 35% reosiguravateljnog posla) 13 , te od 

tada, razvijajući se, postale i lideri, te svojom dugogodišnjom tradicijom osigurale sebi mjesto 

među najpriznatijim reosiguravajućim kuća u svijetu. 

Tabela 1: Ocjene rejtinga reosiguravatelja 

Izvor:www.benfieldgroup.com 

Münchener Rüch ja danas najveći svjetski reosiguravatelj na koga se oslanja 5000 

osiguravajućih kompanija iz 160 zemalja svijeta, slijedi Swiss Re, Berkshire, itd. Mnogima 

od njih pozicija je bila zaljuljana dešavanjima od 11.septembra 2001., a šta je sa sobom donio 

i kakve ja posljedice ostavio, ne samo na rejting reosiguravajućih kuća, nego i na cijelo 

reosiguravateljno tržište, objasnit ću u nastavku. 

Od 11. septembra 2001., došlo je do povlačenja više od 10 firmi, bilo da su to učinile 

dobrovoljno – kao Overseas Partners Ltd. i Scandinavia RE – ili su bankrotirale, uključujući 

Taisei Fire & Marine. A.M. Best je snizio rejting Lloyd’s-a, Gerlinga, Scora, London Life, a 

sa negativnim izgledima pridodanim nekolicini drugih uključuje se i GE Globalovu Employes 

Re group. Lloyd’s-u je vraćen rejting A (excellent) 12.08.2004. (Best), a to je slijedilo 

vraćanjem rejtinga u sedmom mjesecu i od strane S&P – A (strong). A.M. Best je od aprila 

2002. smanjio rejtng 7 do 10 najvećih reosiguravatelja, a Lloyd’s je za sada jedini među 20 

najvećih koji je povratio rejting u periodu od dvije godine. 

Dok A.M. Best vjeruje da će dinamika tržišta reosiguranja i dalje uticati na promjenjivost lica 

tog segmenta osiguranja, vjerovatno je da će vodeći reosiguravatelji zadržati dominantnu 

ulogu na sceni. 

13 Časopis “Osiguranje”, broj 10, listopad 2004 

11


3.1.3. NOVOSTI: Direktiva o reosiguranju 

Europski je parlament na temenju prijedloga Komisije, početkom juna 2005. godine glasao za 

direktivu o reosiguranju čiji prijedlog datira još od aprila 2004.godine. Prijedlog Komisije 

usmjeren je ka uspostavljanju i usklađivanju okvirnog nadzora za poslove reosiguranja, a 

trebao bi pomoći u podizanju reosiguravateljnog posla i izvan granica Europe te podići 

međunarodnu kompetentnost međunarodnih reosiguravatelja. 

Direktiva bi trebala uvesti sistem u kojem će reosiguravajuća kuća osnovana sa licencom u 

jednoj od država članica europskog privrednog prostora, moći poslovati i na prostoru bilo 

koje druge države članice. Da bi to bilo tako bit će podvrgnuta nadzoru vlastite zemlje te će 

na taj način smanjiti i administrativno opterećenje. 

Značajno obilježije Direktive je to što uspostavlja opsežne zahtjeve solventnosti Europske 

unije. U skladu sa Direktivom, reosiguranje i života i neživota bit će podvrgnuto istim 

zahtjevima solventnosti kao i neživotno osiguranje. Odredbe solventnosti direktive o 

reosiguranju su prijelazne i ne bi trebale predodrediti tretman reosiguranja ka budućim 

Solvensy II pravilima. 14 Zakon će postupno ukinuti kolateralne zahtjeve, koji su trenutno 

nametnuti od strane nekih zemalja članica. 

CEA je podržavalu tu aktivnost od samog početka te je i sama dala značajan doprinos 

institucijama EU kroz cjelokupnu proceduru. Općenito, industrija je zadovoljna prijedlogom 

jer uzima u obzir poslovnu stvarnost, a bit će i značajan pokretač europskog tržišta 

reosiguranja. CEA je uvjerena da će Direktiva pomoći u uvjeravanju SAD-a da odustane od 

kolateralnih zahtjeva koji su trenutno nametnuti europskim reosiguravateljima. CEA drži 

nametenje tekvih staromodnih, skupih i neefikasnih mjera, na neameričke reosiguravatelje, 

diskriminacijskim i nepravednim. Direktiva će morati biti uključena u nacionalne zakone 

unutar dvije godine od donošenja. Nakon isteka roka za implementaciju Direktive, države 

članice imat će još jednu godinu dana dodatno da postpno ukinu kolateralne zahtjeve. 

Zašto je tužen American RE? 

Dvije američke savezne države (North Carolina I Texas) istodobno su tužile reosiguravatelja 

American RE (u vlasništvu Münchener Rücka) da je u dogovoru sa tvrtkom 

Marsh&McLennan, posrednikom u sklapanju (re)osiguravateljnih ugovora, sklapao, po 

krajnje osiguranike štetne ugovore. Riječ je zapravo o širenju procesa koji je u listopadu 

pokrenuo zloglasni odvjetnik Eliot Spitzer, a zanimljivo je da su se pravnici jače okomili na 

osiguravatelja nego na Marsh&McLennan. To je mnoge iznenadilo s obzirom da je čak i 

Spitzer pojasnio da je u varanju osiguranika i manipulacijama tržištem zapravo sudjelovalo 

tek nekoliko pojedinaca u posredničkoj tvrtki, zaduženih za poslovanje American RE-om koji 

su od toga imali osobnu korist, a pravno gledano, radili su u ime i za račun 

Marsh&McLennana. Oni su krajnjim osiguranicima lažno predstavljali uvjete i pokrića na 

tržištu reosiguranja i u okolnostima, koje tek treba rasvijetliti sudska rasprava, 

14 Solvensy II je strateški projekat EU, koji ima za cilj dati osnovni pregled osiguravateljnih zahtjeva za 

solventnošću. 

12


ugovarateljima ponudu American RE, iako skuplju, predstavljali kao najpovoljniju. Zbog toga 

u Münchener Rücku smatraju da tužba protiv American RE-a nije osnovana jer je 

reosiguravatelj dostavio ponudu, a nema dokaza da je bilo kakvom kriminalnom radnjom 

uticao na to da ona bude prihvaćena. Uz takvo obrazloženje American RE protiv svojih 

djelatnika, izravnih sudionika u ugovaranju polisa, nije preuzeo nikakve stegovne mjere. U 

Münchenu se tim povodom pozivaju i na sličan spor u Kanadi gdje je bio optužen pa 

oslobođen Zürich Financial, a zbog pogodovanja jednom osiguravatelju kažnjeni su jedino 

zaposleni u posredničkoj tvrtki. 

SVIJET OSIGURANJA, broj 6, prosinac 2004 

3.2. Pregled bosansko-hercegovačkog tržišta reosiguranja 

Bosna i Hercegovina zauzima površinu od oko 51.000 km2 i broji oko 3,7 mil. stanovnika. 

Njenu površinu od 51% sačinjava Federacija Bosne i Hercegovine, 48,5% Republika Srpska i 

0,5% grad Brčko, organizovan kao Distrikt. 

Na njenom prostoru, egzistira samo jedno reosiguravajuće društvo, koje se tu zadržalo duži 

niz godina, i koje njegujuću dobre poslovne odnose sa svojim cedentima razvija i jača 

saradnju kako sa postojećim tako i sa novim cedentima. Samo zahvaljujući kvaliteti, 

pouzdanosti i iscrpnosti u svomu radu, Bosna Re je uspjela da stvori ugled priznate 

reosiguravajuće kompanije. 

3.2.1. O nama: Bosna RE 

Bosna RE je svoju djelatnost počelo da obavlja 1978. 

godine kao prvo i do sada jedino bosanskohercegovačko 

društvo za reosiguranje. Sa dramatičnim promjenama 

koje su se desile zadnjih deset godina, uloga i pozicija 

društva se znatno izmijenila. Uvođenje novih tehnologija, koje su uspješno praćene i 

prihvaćene, dugogodišnje poslovne veze sa vodećim svjetskim društvima za reosiguranje 

predstavljali su dobru osnovu za potvrdu položaja na bosanskohercegovačkom tržištu 

osiguranja a također omogućili ulazak i na druga tržišta. 

Odlukom “Sarajevo osiguranja” iz Sarajeva i “Triglav osiguranja” iz Ljubljane (po zakonu su 

za osnivanje reosiguravatelja bila potrebna dva osiguravača) formirano je1978. godine Bosna 

reosiguranje d.d.. S obzirom da osiguranje i reosiguranje na prostorima Bosne i Hercegovine 

postoji još od kraja 19. vijeka, a time i veze sa međunarodnim tržištem reosiguranja, Bosna 

RE je imao zadatak da te veze proširi i da na najbolji mogući način zaštiti portfelj svoga, u 

prvo vrijeme, jedinog cedenta Sarajevo osiguranja. Jačanjem Bosna RE-a povećavali su se i 

kapaciteti, broj ugovora, cedenata i partnera. Do početka devedesetih godina, Bosna RE je 

izrasla u respektabilnu kompaniju, sa ostvarenom premijom od preko DEM 50 miliona 

godišnje i ukupnim prihodom od oko DEM 60 miliona. 

Promjene koje su se desile na tržištu osiguranja u Bosni i Hercegovini zahtijevale su drugačiji 

način poslovanja. Veliki broj novonastalih društava za osiguranje, sa manjim kapacitetima i 

dominantnim učešćem osiguranja autoodgovornosti, postavio je zahtjev za brzim pružanjem 

kvalitetnih usluga. Trenutno Bosna RE više ili manje pruža usluge reosiguranja gotovo svim 

13


društvima za osiguranje u Federaciji BiH i manjem dijelu društava u R Srpskoj. Svakako tu je 

i nekoliko društava za osiguranje iz regiona, prvenstveno iz susjedne Hrvatske i Makedonije. 

Važno je istaći da Bosna RE pruža usluge reosiguranja kako u neživotnom tako i u životnom 

osiguranju. 

3.2.2. Fakti o funkcionisaju tržišta 

Jedina reosiguravajuća kuća u BiH je 

"Bosna reosiguranje". Iako bi, prema 

Zakonu, sva osiguravajuća društva prvo 

njima morala ponuditi reosiguranje, u BiH 

nije takva praksa jer se firme iz RS-a, osim 

nekoliko izuzetaka, reosiguravaju u 

Jugoslaviji, dok društva koja su djelimično 

osnovana hrvatskim kapitalom, pored 

"Bosna reosiguranja", uzimaju reosiguranje 

i u Hrvatskoj. 

Izvor: Časopis “Dani”, broj 7 

Jasnu sliku, o stepenu razvijenosti našeg tržišta, kojim se baš po tom osnovu i ne možemo 

pohvaliti, daje naredni graf o strukturi premije u Bosna RE za 2004.godinu, koja ujedno i 

predstavlja odraz premije za Bosnu i Hercegovinu. 

Slika 2: Struktura premije reosiguranja za 2004. godinu 

Izvor: www.bosna-re.com 

Ono što se jasno vidi jeste da ostala imovinska osiguranja sačinjavaju najveći dio premije, 

dok ja najmanji dio premije sačinjava osiguranje od različitih finansijskih gubitaka, što je 

opet sasvim logično s obzirom na nivo razvijenosti naše zemlje. 

14


Sada, nakon što smo vidjeli šta to sačinjava premiju u Bosna RE, važno je da vidimo koliko 

to premije Bosna Re retrocesira, a koji dio zadržava za sebe. 

12


Tabela 2: Premija reosiguranja, cedirana premija, neto premija, kapital i tehničke reserve 

za perid 1996 - 2005 


Slika 3: Rast premije reosiguranja, premije retrocesijei i neto premije u periodu 1996. – 

2004.godine 


Sa stanovišta nacionalne ekonomije premija koju domaći reosiguravatelj, u konkretnom slučaju 

Bosna RE, plaća inostranim reosiguravateljima, zapravo negativno utiče na platnu bilansu i 

pogoršava odnos između izvoza i uvoza usluga koji bi trebao biti za domaću ekonomiju na 

strani izvoza, odnosno primljenih premija od inostranih reosiguravatelja po istom poslu. 

Bosna RE je od svoje ukupne premije u 2003. godini (za koje postoji tačan podatak) u 

inozemstvu ostvarila 32,84% premije, a u 2004. godini 42,39%. Većinom je ova premija 

ostvarena u Hrvatskoj i Makedoniji, dok je premija iz drugih zemalja zanemariva. 

Ono što zasigurno ne smijemo izostaviti, iz ovog naslova jeste pitanje šteta. Ukupne štete u 

2004. koje je Bosna RE platila su KM 13.579.294. Od toga smo od stranih partenra po retrocesiji 

povukli KM 12.194.216 šteta, a sami smo snosili KM 1.385.080 šteta. Nažalost, nisu izdvojeni 

podaci o provizijama koje se također u retrocesiji tretirajau kao priliv (plaća se saldo koji se 

dobije po formuli: premija - provizija, ako je ima - štete). 

13


Faktički, KM 12.194.216 bi bio priliv, u odnosu na premiju retrocesije koja je odliv sredstava, ne 

zaboravljajući da se radi o štetama koje su odmah isplaćene osiguravajućim kućama, a ne 

korištene onako kako bi se inače priliv sredstava trebao koristiti. 

3.2.3. Pitanje priliva i odliva sredstava iz BiH po osnovu poslova 

reosiguranja 

Kao što je poznato, priliv i odliv sredstava u ili iz BiH poboljšavaju ili pogoršavaju platni bilans. 

Pošto nema podataka za prethodne godine, a postoje podaci za 2004.godinu, na osnovu njih ću 

pokušati objasniti uticaje poslova reosiguranja na platnu bilansu. 

Za 2004. godinu stanje je bilo ovako: 

Premija Bosna RE iz BiH KM 17.850.509 

Premija Bosna RE iz drugih zemalja KM 13.135.741 

Štete plaćene partnerima u BiH KM 7.512.720 

Štete plaćene partnerima u drugim zemljama KM 6.066.574 

Premija retrocesije KM 24.128.741 

Štete retrocesije povučene od stranih partnera KM 12.194.214 

Teško je dati procjenu neke prosječne provizije, jer nemamo tačne podatke, ali recimo da je 

prosječna provizija 20%. 

Otprilike bi saldo pri ovoj procijenjenoj proviziji izgledao ovako: 

Premija Bosna RE iz drugih zemalja KM 13.135.741 

Pretpostavljena provizija plaćena partnerima iz drugih zemalja KM 2.627.148 

Štete plaćene partnerima iz stranih zemalja KM 6.066.574 

Saldo: (priliv) KM 4.442.019 

Premija retrocesije KM 24.128.741 

Pretpostavljena provizija dobijena od partnera u retrocesiji KM 4.825.748 

Štete naplacene od partnera u retrocesiji KM 12.194.214 

Saldo: (odliv) KM 7.108.779 

Efektivno, odliv KM 7.108.779 - priliv KM 4.442.019, procijenjeni odliv KM 2.666.760. 

3.2.4. Zakonska regulativa u BiH 

Novim Zakonom o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju FBiH, usvojenom u aprilu 

2005. godine, regulisano je pitanje aktivnosti neposrednog osiguranja i reosiguranja. Tako, 

Članom 3. ovog zakona utvrđuje se da sva društva, osim DUO (društvo za uzajamno 

osiguranje), mogu obavljati djelatnost reosiguranja, uz odobrenje Agencije za nadzor. Agencija 

za nadzor će nadzirati poslove reosiguranja preuzete od društava iz Federacije, a naročito 

njihovu solventnost i finansijski potencijal za preuzimanje tih rizika, uključujući ovlaštenje da 

zabrani društvu preuzimanje rizika u reosiguranja za koje nema dovoljan finansijski potencijal. 

14


Svako dioničko društvo koje obavlja isključivo djelatnost reosiguranja je obavezno pribaviti 

posebno odobrenje od Agencije za nadzor koje pokriva sve vrste reosiguranja. Društva za 

reosiguranje se obrazuju kao dionička društva koja poslove reosiguranja imaju kao svoj 

isključivi predmet djelatnosti. Djelatnost reosiguranja je pod nadzorom Agencije za nadzor. 

Društvima koja posluju u Federaciji neće biti odobreno da zaključuju ugovore o reosiguranju sa 

društvima za reosiguranje koja nemaju odobrenje za rad izdato u BiH, bez prethodnog odobrenja 

Agencije za nadzor. Agencija za nadzor neće odbiti odobrenje za rad društvima za reosiguranje 

koja ispunjavaju međunarodno prihvatljive standarde za solidno obavljanje poslova reosiguranja. 

Ograničenje iz ovog stava se neće primjenjivati na društva za reosiguranje sa odobrenjem za rad 

izdatim u BiH. 

Međunarodno prihvatljive standarde za davanje odobrenja za rad društvima za reosiguranje koja 

nisu registrovana u BiH, donijet će Agencija za nadzor, uz saglasnost Agencije za osiguranje u 

BiH i objavit će u "Službenim novinama Federacije BiH". 

Društvo sa odobrenjem izdatim u Federaciji ili RS može pružati reosiguravajuće pokriće na 

cijeloj teritoriji BiH. 

Na društvo za reosiguranje posebno se odnose sljedeće odredbe: 

odredbe o davanju odobrenja za rad određenim vrstama osiguranja ne odnose se na 

društva za reosiguranje; 

društva za reosiguranje imat će najveću marginu solventnosti zahtijevanu za društva; 

društva za reosiguranje mogu stvoriti tehničke rezerve u saradnji sa neposrednim 

osiguravačem u namjeri da se izbjegne dvostruko stvaranje tehničkih rezervi; 

ne primjenjuju se odredbe čiji je osnovni cilj zaštita potrošača. 

Članom 17. ovog zakona, iako kratko regulisani su i ugovori o reosiguranju, gdje se ističe da 

Agencija za nadzor vrši nadzor ugovora reosiguranja koje zaključuju društva. Nadzor će se 

proširiti i na kontrolu identiteta druge strane - reosiguravača kao i uvjeta i odredbi pod kojima je 

reosiguranje zaključeno, kao i o omjeru cediranog rizika. 

Prema Zakonu o porezu na dodatu vrijednost usvojenom i objavljenom u «Službenom glasniku 

BiH», br.9/05 I 35/05 od 06.06.2005 Članom 25. utvrđuje se da su usluge osiguranja i 

reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenata (zastupnika) u osiguranju, 

oslobođena plaćanja PDV-a. 

3.2.5. SorS 

Već duži niz godina u Sarajevu, Bosna RE organizuje regionalni Susret osiguravatelja i 

reosiguravatelja SorS. Cilj ovih susreta jeste razmjena poslovnih iskustava i prikupljanje 

informacija o stanju na tržištu (re)osiguranja. Sve teme, razmatraju se posredstvom okruglih 

stolova, na kojima učestvuje oko 80 društava iz šire regije i 20 društava iz inostranstva, kao i 

predstavnici institucija koje nadziru rad (re)osiguravatelja, predstavnici strukovnih udruženja te 

predstavnici industrija koje prate osiguranja. 

SorS ne čine samo predavanja i okrugli stolovi, već ovaj skup podrazumijeva i druge aktivnosti, 

kao što su: prezentacije knjiga i časopisa, izložbe izdavačke djelatnosti s područija osiguranja, 

finansija i drugih područija bliskih osiguranju i reosiguranju, prezentacija softverskih rješenja za 

djelatnost osiguranja te druge opreme neophodne ovoj djelatnosti. 

Na posljednjem SorS-u održanom u Sarajevu od 13. do 16. juna 2005. godine raspravljalo se o 

Problemima međunarodnih šteta u regiji i Finansijama i knjigovodstvu o osiguranju. Svoje 

komentare o ovom skupu dali su neki od učesnika, od kojih se izdvajaju: 

15


MIDHAT TERZIĆ - direktor Sarajevo osiguranja, Sarajevo - Informacije i kontakti na SorS-u 

vrlo su značajni jer nam omogućavaju upoznavanje sa radom i proizvodima ostalih 

osiguravajućih društava iz regije. U rad SorS-a treba uvesti što više diskusija na temu iz prakse 

osiguravajućih kuća. 

FEJSAL HRUSTANOVIĆ - predsjednik Uprave Triglav BH osiguranje, Sarajevo - Održavanje 

Sors-a predstavlja veliki značaj za tržište osiguranja, kako za BiH, tako i cijelu regiju. 

Informacije i znanja koja dobivamo od SorS-a , u pogledu instituciunalnih refeormi u industriji 

osiguranja i reosiguranja regije, u svakoj mjeri nam pomažu u približavanju EU. Okrugli stolovi 

imaju veliki značaj u prikupljanju informacija o stanju na tržištu u regiji i razmjeni iskustava. 

Samim tim osnovna funkcija i ciljevi održavanja SorS-a su ispunjeni. 

DRAGAN LAZERESKI-generalni direktor Euromak Broker, Skoplje - Značaj SorS-a vidljiv je po 

broju projekata i sudionika i stoga sam mišljenja da svake godine potvrđuje primat 

najkvalitetnijeg skupa profesionalaca iz industrije osiguranja i reosiguranja u regiji. Možda bi 

uvođenje stalnih komisija oko određenih tema, s ciljem unificiranja rješenja od zajedničkog 

interesa, doprinijelo praktičoj primjeni svog tog iskustva i znanja prisutnog na ovoj sjajnoj 

manifestaciji. 

DUŠAN ČEČ - predsjednik Uprave Pozavarovalnice Sava, Ljubljana - SorS ja za naše društvo 

jako značajan; zbog toga svake godine i dolazim u Sarajevo. Svojim sudjelovanjem želimo 

pokriti sve aspekte događaja, kako sudjelovanjem na predavanjima i u radu okruglih stolova, 

tako i u razvijanju novih i postojećih poslovnih kontakata. SorS nam daje dovoljno informacija o 

razvoju, stanju, smjernicama te potrebama tržišta regije. S druge strane, bilo bi dobro da Sors 

dobije što više medijske pažnje u cijeloj regiji. 

4. Princip rada reosiguranja 

U zavisnosti od toga o kakvom ugovoru o reosiguranju se radi, postoje određena pravila o 

obavljanju poslova reosiguranja. Kako štete spadaju u kategoriju nepredviđenih događaja, veoma 

je važan protok vremena od odluke cedenta za reosiguranje do obezbjeđenja reosiguravajućeg 

pokrića. Iz tih razloga se neke aktivnosti u vezi sa plasmanom u narednoj godini, započinju već 

početkom četvrtog kvartala u prethodnoj godini, a ponekad i ranije. To se naročito odnosi na 

plasman rizika u ekscedentno i fakultativno reosiguranje. Kada se radi o neproporcionalnim 

ugovorima, postupak se razlikuje, ali i tu je veoma važan pravovremeni početak pripreme za 

sklapanje ugovora. 

4.1. Prikupljanje ponuda 

Način na koji će otpočeti proces plasiranja rizika u reosiguranje zavisi od vrste ugovora. Tako 

kod kvotnih ugovora, samo se jednom utvrdi visina pridržaja, i za svaki rizik, po osnovu 

određene kvote, dio premije se šalje u reosiguranje. Kad ekscedentnog ugovora postupak je nešto 

složeniji. Također, postupak plasmana rizika u reosiguranje počinje utvrđivanjem samopridržaja, 

te izračunavanjem koji i koliki dio treba cedirati. Priprema se rade u vidu spiska rizika, tz. 

privremenog borderoa, sa svim podacima iz njega osim distribucije rizika u reosiguranje. Osim 

16


ovoga, kao osnova za pregovore služi i statistika portfelja, posebno većih šteta za što duži 

vremenski period kao i procjena premijskog prihoda za rizike koji se planiraju predati u 

reosiguranje. Kada je prikupio svu dokumentaciju, cedent se obrati reosiguravajućim kućama. 

Počinju pregovori sa njima, i na kraju slijedi dostavljanje ponude od strane reosiguravača. 

Kada je riječ o neproporcionalnim ugovorima, postupak je približno isti, s tim što cedent 

reosiguravačima dostavlja o rizicima koje želi da zaštiti, svoj samopridržaj i statistiku, a 

reosiguravači sačinjavaju ponudu. U ovim ponudama često sugerišu kojom vrstom ugovora bi se 

najbolje zaštitio dotični portfelj, a nivo pokrića daju u više varijanti, tako da cedent može da 

izabere i mimo onog što je tražio kombinaciju koja mu najviše odgovara. 

4.2. Razmatranje ponuda 

Na osnovu prispjelih ponuda cedent vrši selekciju. Taj odabir obično vrši komisija sastavljena od 

stručnih lica, koja sagledava sve elemente iz ponude i na osnovu njih prihvata optimalne uslove. 

Prilikom odabira ponuda u obzir se uzimaju svi bitni elementi, kao što su: limit ugovora, 

provizija, super provizija, rokovi plaćanja premije, visina akontacije štete, visina premije (ako se 

radi o neproporcionalnim ugovorima), i sl. Veoma često se dešava da cedent ne prihvati niti 

jednu ponuđenu varijantu, nego sačinjava svoj prijedlog. Nakon toga slijedi usaglašavanje 

stavova, iz čega treba da proistekne konačno rješenje. 

Za svaku svoju odluku bez obzira da li se radi o prijedlogu varijante za dodatne pregovore, ili o 

konačnom prihvatanju ponude, komisija sastavlja zapisnik. 

Nakon međusobnog usaglašavanja stavova, reosiguravač sačinjava slip, koji sadrži dogovorene 

detalje i dostavlja ga cedentu, sa prijedlogu svog učešća u ugovoru. 

4.3. Plasman 

Plasman rizika vrši se na svjetskim berzama reosiguranja. Rizik koji je preuzeo reosiguravač, 

sada treba retrocedirati drugim reosiguravateljima kako bi se izvršila potpuna distribucija rizika. 

Dio rizika koji iz nekih razloga ne bude preuzet od retrocesionara, sam reosiguravatelj zadržava 

za sebe. Mogu postojati mnogi razlozi zbog kojih neko ne želi preuzeti u pokriće rizik nekog 

osiguravatelja: poznata neposlovnost osiguravatelja, njegova sklonost za nelegalne radnje, itd. U 

tom slučaju, taj ne plasirani dio bit će pokriven nekim neproporcionalnim ugovorom, što je za 

cedenta prilično nepovoljno, ili što je još nepovoljnije da taj rizik ostane u samopridržaju 

cedenta. 

Nakon ovih radnji, retrocedenti upućuju cedentu sa svoje strane ovjerene cover note i iza toga 

slijedi ovjera i potpis ugovora. 

4.4. Obračun premije 

Način na koji će se obračunavati i plaćati premija zavisi od tipa ugovora. Kod kvotnog ugovora 

osiguravatelj i reosiguravatelj dijele premiju prema utvrđenoj visini kvote. Tako npr. ako je 

kvota reosiguranja 50 %, to znači da osiguravatelj za sebe zadržava 50% a drugih 50% pripada 

reosiguravaču. Kada je riječ o ekscedentnom reosiguranju, obračun se obično ugovara kvartalno 

sa konačnim obračunom krajem februara naredne godine. Prije konačnog obračuna kvartalni 

obračuni se vrše između cedenta i reosiguravača na obrascima «bordero premija», koji cedent 

dostavlja reosiguravaču. U ovom obračunu se obuhvata bruto ili tehnička premija, zavisno od 

17


toga kako je ugovoreno. Od obračunate premije odbija se dio koji cedent zadržava u svome 

samopridržaju i eventualni dio provizije 9 , a ostatak se prenosi u reosiguranje. Reosiguravač 

izrađuje «Izvještaj o knjiženju» u kojem sumira po tarifama obračunatu premiju i dostavlja 

cedentu na ovjeru. Svojim potpisom cedent potvrđuje ispravnost obračuna. 

Postupak utvrđivanja premije u neproporcionalnom reosiguranju je mnogo složeniji nego u 

proporcionalnom, osobito za gornji layer i pokriće katastrofalnih šteta za koje reosiguravatelj 

nema dovoljno iskustvenih podataka. Tada se premija utvrđuje u paušalnom iznosu ili se ugovara 

određeni postotak na ukupnu godišnju premiju osiguravatelja po odbitku cediranog dijela u 

reosiguranje. 10 

Za obračun premije obično se primjenjuju dvije sljedeće metode: 

Obračun premije na osnovu «buring cost». Premija se obračunava na taj načina da se 

utvrdi minimalna i maksimalna premijska stopa pa se ovisno o odnosu ubrane premije i 

isplaćenih šteta obračunava premija primjenom unaprijed dogovorenih premijskih stopa. 

Obračun premije pro rata odnosno u više nivoa (layera), dakle u višem ili nižem iznosu. 

Cilj je da se osiguravatelj ne opterćuje visokim premijama za povišeno pokriće koje bi 

morao ugovoriti prilikom sklapanja ugovora o reosiguranju. 

4.5. Obračun šteta 

Između cedenta i reosiguravača, obračun šteta vrši se na osnovu borderoa šteta. Obrazac 

borderoa šteta po rizicima ispunjava cedent i dostavlja ga reosiguravaču. Zajedno sa premijom, 

reosiguravač unosi po tarifama ukupan iznos šteta u «Izvještaj o knjiženju», te ga dostavlja 

cedentu na ovjeru. Nakon ovjere plaća se saldo (ukoliko su premije veće od šteta, saldo plaća 

cedent, a u obratnom slučaju reosiguravač). 

Na relaciji reosiguravač - retrocedent, postupak je identičan, s tim što retrocedenti dobijaju 

formu obrazca «Izvještaj o obračunu». 

4.6. Statistike 

Posao reosiguranja je u principu posao koji se bazira na dugoročnoj saradnji potpisnika ugovora. 

Posebno važan faktor za uspješnu i korektnu dugogodišnju saranju među subjektima u 

reosiguranju je izrada statističkih podataka. Na osnovu kvalitetne statistike, retrocedenti mogu da 

grade svoju poslovnu politiku u dijelu saradnje sa određenim reosiguravačem, isto kao što i 

reosiguravači koriste statistiku u poslovnoj saradnji sa direktnim osiguravateljima. Ovo je 

izuzetno važno za obje strane, naročito u slučaju velikih šteta u određenoj godini ili godinama. 

Važno za osiguravajuća i reosiguravajuća društva jeste i to da analizu svoga poslovanja vrše i 

vode u nekoj čvrstoj valuti, (danas je to euro), kako bi znali i dobili jasnu sliku o svome 

poslovanju, njegovom napretku ili nazatku. Ako bi se statistika vodila u domaćoj valuti koja ima 

svake godine određenu stopu inflacije u odnosu na prethodnu, nakon proteka četiri do pet godina 

(da ne govorimo o dužem periodu) pokazatelji koji bi se dobili niti bi se mogli usklađivati sa 

pokazateljima iz prethodnih godina, niti bi se uopšte mogli koristiti za izradu bilo kakvih 

izvještaja. 

9 U proporcionalnom reosiguranju uobičajno je da reosiguravatelj odobri proviziju (diskont) za dobiveni posao, kao 

svoj «doprinos» za provizije i troškove reosiguravatelja. Može mu odobriti dodatnu proviziju – za pozitivan 

finansijski rezultat, ako je reosiguravač primio veću proviziju, nego što je isplatio šteta i proviziju prema ustupljenoj 

premiji koja se smanjuje sa porastom kvote šteta – ovdje se utvrđuje skala koja je u omjeru šteta i provizije. Tako 

npr. ako su štete 50% odobrava se 5% provizije, ako su štete 60% odobrava se 4% provizije, itd. 

10 Andrijašević Sanja, Petranović Vladimir: “Ekonomika osiguranja”, Alfa, Zagreb 1999., str 322 

18


5. Ugovori o reosiguranju 

Kada ne bi imao reosigurateljevu zaštitu, osiguravatelj bi mogao preuzimati u pokriće samo one 

rizike koji ne prelaze njegov samopridržaj, a ako bi ipak zaključio i police koje bi prelazile 

njegov samopridržaj, izložio bi se riziku da se dogodi velika šteta pokrivena osiguranjem ili pak 

kumul šteta koje bi mogle dovesti u pitanje njegov opstanak. 

S obzirom na veliki broj polica osiguranja koje svakodnevno zaključuje, osiguravatelju je skupo, 

a i zbog prevelike administracije i vrlo nezgodno ugovaranje individualnih (fakultativnih) 

reosiguranja za svaki pojedini rizik kojeg treba reosigurati. Stoga je i daleko raširenije 

zaključivanje takozvanih obligatornih ugovora o reosiguranju, kojim se obuhvata čitava jedna ili 

čak više vrsta srodnih vrsta osiguranja. Obligatornim ugovorima o reosiguranju se osiguravatelj 

obavezuje predati u reosiguranje, a reosiguravatelj se obavezuje da će automatski preuzeti u 

reosiguravateljno pokriće sve rizike koje mu, u okvirima zaključenog ugovora o reosiguranju, 

osiguravatelj ustupi. 11 Zaključivanje ovakvih ugovora za cedenta je veoma povoljno jer mu 

omogućavaju da, unutar okvira zadatih ugovorom, samostalno i slobodno preuzima u pokriće 

čak i one rizike, koji prelaze njegov samopridržaj. U ugovoru o reosiguranju «osiguranik je 

osiguratelj iz ugovora o osiguranju i reosiguranju, a reosiguravatelj je njegov osiguravatelj». 12 

Dva su vrlo važna aspekta materijalno pravne naravi poimanja ugovora o reosiguranju. 

Prvi, reosiguranina nikad ne može biti veća od naknade osiguraniku po ugovoru o osiguranju. (I 

u ovome aspektu ima jedna suptilna razlika: prema ugovoru o osiguranju na ugovorenu 

vrijednost – agreed value, dopušta se mogućnost da osiguranina bude veća od tržišne vrijednosti 

uništene stvari. Reosiguranje ne poznaje takve iznimke). 

Drugi, čak važniji aspekt se ogleda u tome da reosiguranik ima pravo na reosiguraninu samo 

onda kad postoji njegova obveza na plaćanje osiguranine i to u oba aspekta; i s aspekta osnove i 

s aspekta visine. Što više, teret dokaza je na reosiguraniku: s jedne strane mora dokazati da je on 

prema odredbama ugovora o osiguranju obvezan platiti osiguraninu i s druge strane da je njezina 

visina određena u skladu s tim ugovorom. 13 

Posmatrano čisto teoretski takvo gledište ima opravdanja. U stvarnosti, međutim, valja uvažavati 

poslovni aspekt reosiguranja. O čemu se radi? Kad osiguranik sklapa ugovor o osiguranju, s 

pravom očekuje da će njegovo pravo na naknadu biti određeno na stručan, pravičan i poslovan 

način. Kad bi znao da će nositelj rizika koristiti svaki formalni ili materijalni nedostatak ili 

nesavršenost kako bi izbjegao plaćanje naknade, sigurno bi od takvog osiguranja odustao i 

okrenuo se drugom osiguravatelju, koji ima razvijen osjećaj za poslovnost. Isto razmišljanje 

dakako vrijedi i za reosiguranje. 

5.1. Načela ugovora o reosiguranju 

Ugovori o reosiguranju temelje se na nekoliko bitnih načela koja važe za sve vrste ugovora o 

reosiguranju. 

U osnovna načela ubrajaju se: 

Načelo savjesnosti i povjerenja - koje proizilazi iz same prirode posla reosiguranja u 

kojem reosiguravatelj preuzima dio obaveze osiguranja posredno te za to očekuje 

11 Vladimir Petranović: “Osiguranje i reosiguranje”, Informator, Zagreb, 1984., str. 125 

12 Vladimir Petranović: “Osiguranje i reosiguranje”, Informator, Zagreb, 1984., str. 126 

13 Ripert: Droit maritime, Paris 1953., str. 576, Arnould: On marine insurance, London, 1954., str. 348 

19


savjesnost i stručnost cedenta u poslovima koje ustupa u reosiguranje, a posebno u ocjeni 

rizika. Također, cedent očekuje savjesno ispunjenje obaveze reosiguravatelja iz ugovora 

kada nastupi osigurani slučaj, odnosno obaveza cedenta. 

Načelo iste sudbine osiguravatelja i reosiguravatelja – koje proizilazi iz istovjetnih 

interesa ugovorenih strana, posebno u ocjeni rizika, utvrđivanju premije, stručnom poslu 

likvidacije štete i dr. 

Načelo interesa osiguratelja u reosiguranju - za dio obaveze što ga je dao u pokriće da 

ne pretrpi gubitak ako nastupi osigurani slučaj. Osiguravatelj koji nema raspoloživih 

sredstava da u potpunosti izravna rizik u vlastitom portfelju ima opravdan interes da 

višak dijela obaveze pokrije u reosiguranju. 

Načelo kontrole poslovanja cedenta u reosiguranim poslovima - ovo je zaštitna mjera 

osiguravatelja prema nesavjesnom radu cedenta. 

Načelo arbitraže – u rješavanju sporova koji nastanu iz razlike u tumačenju ugovorenih 

odnosa ili se odnose na izvršenje obaveza ugovorenih strana. 

5.2. Klauzule ugovora o reosiguranju 

Kao dodatak ugovorima o reosiguranju, mogu se unijeti određene klauzule. Njima, strane u 

ugovoru, cedent i reosiguravač, nastoje da se na neki način zaštite. Uobičajne klauzule koje se 

ugovaraju su klauzula o respektovanju odluke cedenta prilikom utvrđivanja visine reosigurnine, 

zatim klauzula o saradnji prilikom obrade odštetnog zahtjeva i klauzula o arbitraži. 

Pošto obveza na plaćanje reosigurnine čini samu bit pravnog posla reosiguranja, sasvim je 

razumljivo da se u tekstu ugovora posvećuje posebna pažnja formuliranju klauzula kojima se 

preciziraju pitanja vezana uz plaćanje reosiguranine. Među njima bismo na prvo mjesto stavili tz. 

follow the settlemenst clause (FS). Tom se klauzulom želi obvezati reosiguravatelj da uvaži i 

respektuje odluke cedenta prilikom utvrđivanju osiguranikova prava na osigurninu jer time 

cedent posredno prejudicira i obvezu reosiguratelja prema njemu na plaćanje reosigurnine. 

Takva klauzula u američkoj praksi se ponekad naziva i follow the fortune clause (FF). Ona je 

sadržajno šira jer obvezuje reosiguravatelja da respektuje reosiguranikove odluke ne samo po 

osnovu osigurnine već i širine osiguravajućeg pokrića,visine i dinamike plaćanja premije. 14 

Nema nekog standardnog tipiziranog teksta FS klauzule, ali većina tekstova varira oko ovakvog 

sadržaja: “stranke su saglasne da će reosiguravatelj u granicama svojih obveza preuzetih 

ugovorom slijediti cedenta u njegovim odlukama po osnovu obveza na plaćanje osigurnine”. 

Klauzulom se hoće obvezati cedent na plaćanje reosiguranine ako se osiguranik obvezao na 

plaćanje osigurnine postupajući sukladno prevladavajućoj poslovnoj praksi, pa i ako bi se moglo 

dokazati da je ta odluka pogrešna. 15 Postavlja se pitanje šta je prevladavajuća poslovna praksa? 

Dobra je poslovna praksa da se nenamjerni propust ili greška osiguranika u čije se poštenje 

osiguravatelj godinama uvjeravao (recimo zakašnjenje u obnovi pokrića) ne uzima kao razlog za 

odbijanje plaćanja štete. FS klauzula je uobičajena u tz. obligatornim ugovorima o osiguranju 

gdje je reosiguranjem obuhvaćen cijeli cedentov portfelj u nekoj skupini osiguranja sa znatnim 

pridržajem cedenta. Za razliku od toga u tz. fakultativnim reosiguranjima - reosiguranje nekog 

pojedinačnog objekta u pravilu velike vrijednost ili u slučaju frontinga reosiguravatelj ugovorom 

o reosiguranju često preuzme veliku kontrolu naročito prilikom obrade i likvidacije šteta unoseći 

u ugovor tz. claims co-operation clause (CC). U mnogim državama je bilo propisano da se 

14 Golding: U Journal of the ins. Institute, London, Sv. 23, str. 14-15 

15 Golding: Op. Cit., str. 15 

20


domaći rizici moraju osigurati isključivo kod domaćih osiguravajućih društava. S druge strane, 

inozemni investitori ili kreditori u velike projekte nisu imali povjerenja u domaća društva. 

Problem je riješen tako da bi policu osiguranja izdao domaći osiguravatelj, a potom bi u cijelosti 

ili gotovo u cijelosti rizik putem reosiguranja prenio stranom reosiguratelju kojeg odredi 

investitor. Takav postupak se naziva fronting. 

Rečena klauzula u pravilu ima dva aspekta: 

obavezu reosiguranika da u predviđenom vremenu obavijesti reosiguratelja o događajima 

iz kojih se jasno može očekivati šteta predviđene visine (claims notification) i 

pravo osiguravatelja da preko svojih ovlaštenika učestvuje u procesu utvrđivanja 

osiguranine i pravo davanja suglasnosti na plativost i visinu osiguranine (claims control). 

Ako je ugovorena CC klauzula u praksi mogu nastati mnoge sporne situacije. Osiguravatelj 

može pristupiti rješavanju štete na svoju ruku – bez saradnje sa reosiguravateljem na koju se 

obavezao. 

Postavlja se pitanje kakve posljedice mogu proizaći iz takvog ponašanja. U slučaju kad 

osiguravatelj ne sarađuje sa reosiguravateljem, u stručnoj literaturi i sudskoj praksi ne daje se 

reosiguravatelju apsolutno pravo da odbije plaćanje štete. Osiguravatelj će međutim morati 

dokazati da je šteta nedvojbeno pokrivena policom osiguranja i da je utvrđena naknada u 

najmanjem mogućem iznosu. 

Najveće kontraverze nastaju onda kad se u istom ugovoru nađu i FS i CC klauzula. Načelno 

govoreći prva ima za svrhu zaštitu cedenta, a druga pak jača položaj reosiguratelja. Na načelnoj 

razini promišljanja može se reći da nema mjesta drugoj ako je u ugovoru unesena prva i obrnuto, 

jer se po svojoj svrsi isključuju. 

Kao što smo pokazali postoje problemi i javljaju se sporovi između reosiguravatelja i njegova 

cedenta vezani uz formuliranje FS i CC klauzule; posebno onda kad u istom ugovoru nalazi i 

jednu i drugu. Takvih sporova kao što se vidi ima i onda kad je širina pokrića po polici 

osiguranja identična sa pokrićem iz ugovora o reosiguranju – back to back cover. Posve druga 

vrsta problema dolazi iz razlike u širini pokrića i obima jamstva; kad je reosiguravateljno pokriće 

uže od pokrića iz polica osiguranja. 

Praksa reosiguranja, međutim poznaje ne samo prvu retrocesiju kad direktni reosiguravatelj 

cedira rizik drugom reosiguravatelju (prva retrocesija) već retrocesionar cedira narednom 

reosiguravatelju (druga retrocesija) itd. Šta više, u tom lancu cesija principi reosiguranja mogu 

biti različiti: može se započeti sa kvotnim reosiguranjem, a završiti sa reosiguranjem viška šteta. 

Problem je mnogo složeniji, nego što se to na prvi pogled čini. Kad se radi o lancu od nekoliko 

retrocesionara u pravilu se remeti identitet širine pokrića odnosno opsega naknade štete. 

Klauzula o arbitraži je u većini slučajeva neizostavan elemenat ugovora o reosiguranju. Prednosti 

koje arbitraža pruža su mnogobrojne: izbor arbitra je u rukama stranki, stranke također mogu 

uticati i na sastav suda, nema pritisaka medija, manje emotivno sagledavanje spora, itd. Arbitri 

su redom stručnjaci iz područija (re)osiguranja, dobri poznavatelji poslovnih običaja i prakse u 

poslu (re)osiguranja. Postupak obično traje vremenski kraće nego pred redovnim sudom. Svaka 

stranka obično bira po jednog arbitra, koji nakon toga biraju nepara i predsjedavajućeg, prije 

nego što pristupe proučavanju materijala o predmetu spora. Arbitražna odluka donosi se većinom 

glasova. Odluka je u pisanoj formi, u kojoj moraju biti objašnjeni razlozi donošenja takve 

odluke. 

6. Vrste ugovora o reosiguranju 

21


Ugovor o reosiguranju je odraz potrebe, želje i volje ugovorenih strana i sadrži ono o čemu se 

osiguravatelji reosiguravatelj saglase. Postoji različiti pristupi autora kada su u pitanju parametri 

kod podjele ugovora o reosiguranju, a ovdje ćemo se osvrnuti na dva osnovna parametra kod 

podjele: masovnost ugovora i način sudjelovanja reosiguravatelja u riziku. 

6.1. Podjela sa stanovišta masovnosti 

S obzirom na broj ugovora u reosiguranju razlikujemo tri vrste ugovora: oni u kojima se 

pojavljuju jedan ili nekoliko ugovora o reosiguranju koji predstavljaju pojedinačne ugovore, 

ugovore koji se odnose na čitavu grupu ugovora i nazivaju se opći, i kao treće vrsta ugovora 

pojavljuje se kombinacija prethodna dva. 

6.1.1. Pojedinačni (fakultativni) ugovori 

Pojedinačni ugovor u reosiguranju zaključuje sa za pokriće određenog rizika u određenom poslu 

osiguranja, te se reosiguravatelj upoznaje sa svim elementima rizika i donosi svoju odluku o 

preuzimanju toga rizika u pokriće. Za ove ugovore karakteristično je da se sklapaju tek nakon 

zaključenja ugovora o osiguranju. S obzirom na to da reosiguravatelj može ponuđeni rizik odbiti, 

onda se ova vrsta ugovora naziva i dobrovoljnim ili fakultativnim ugovorom. Obzirom da su 

ugovori pojedinačni, oni zahtjevaju veće pripreme i vrijeme u kojem reosiguravatelj odlučuje o 

preuzimanju rizika, a s obzirom na povećene troškove vezane za ove ugovore, znatno su i 

skuplji. 

Koriste se kod teških rizika ili rizika koji se rijetko pojavljuju, odnosno koji su po kvaliteti rizika 

različiti od prosječnih ili uobičajnih. Zaključivanje ovih ugovora zadržalo se i danas samo u 

nekim vrstama transportnog osiguranja ( pomorski i avio kasko, teškim industrijskim rizicima, 

osiguranju anormalnih rizika u životnom osiguranju). 

6.1.2. Opći (okvirni) ugovori 

Opći ugovor o reosiguranju je ugovor u kojem osiguravatelj i reosiguravatelj unaprijed 

ugovaraju da će reosiguravatelj primiti u reosiguranje udjel u određenoj vrsti ili portfelju 

osiguravatelja po utvrđenim uslovima. Radi obaveznosti ugovorenih strana iz ugovora nazvano 

je obligatorno ili obavezno što često dovodi do pogrešnog zaključka na obaveznost 

osiguravatelja za reosiguranjem koja proizilazi iz zakona. Osnova ove obaveznost leži u uplati 

premije osiguravatelja reosiguravatelju, odnosno obavezi reosiguravatelja za isplatu štete u 

slučaju dešavanja osiguranog slučaja. 

6.1.3. Opcioni ugovor 

Opcioni ugovor u reosiguranju predstavljaju prelazni oblik između pojedinih i općih ugovora. 

Zaključuje se kada osiguravatelj daje pojedinačne rizike u pojedinačno reosiguranje redovito, a 

22


ne povremeno. Prvoosiguravatelj ima pravo u svakom konkretnom slučaju odlučiti hoće li ga 

dati u reosiguranje ili ne, a za reosiguranje je obaveza da ponuđeni rizik prihvati. 16 

6.2. Podjela prema načinu sudjelovanja reosiguravatelja u 

riziku 

Prema načinu sudjelovanja reosiguravatelja u riziku postoje dvije glavne grupe ugovora o 

reosiguranju: 

Proporcionalni ugovori o reosiguranju, gdje je osnovni kriterij raspodjele rizika između 

osiguravatelja i reosiguravatelja osigurana svota ili maksimalno moguća šteta-PML. Ovim 

ugovorima reosiguravatelj preuzima srazmjeran dio rizika i pripadajuću premiju, a u istom 

razmjeru plaća i štete iz reosiguranog portfelja. 

Neproporcionalni ugovori o reosiguranju kao kriterij uzimaju visinu štete koja je pogodila 

reosigurani portifelj ili tehnički rezultat i reosiguravatelj plaća samo utvrđeni iznos, a premija se 

ugovara i plaća unaprijed. 

Slika 4: Vrste reosiguranja 

VRSTE UGOVORA 

PROPORCIONALNO 

NEPROPORCIONALNO 

Kvotno 

reostiguranje 

Reosiguranje 

ekscendenta (viška) svota 

Reosiguranje viška šteta 

Reosiguranje tehničkog 

rezultata 

Na riziko 

Po događaju 

Izvor: Diacon, Success in Insurance, str.225. 

6.2.1. Proporcionalni ugovori o reosiguranju 

Ovo su najstariji oblici ugovora o reosiguranju, te se još nazivaju i ugovori u reosiguranju svote. 

Kod njih reosiguravatelj određuje svotu ili proporciju sa kojom sudjeluje u premiji ili štetama. 

Znači, reosiguravatelj preuzima u pokriće proporcionalan dio svakog rizika, za što mu pripada 

proporcionlan dio premije, a također plaća i cedentu proporcionalan dio šteta. Dvije su osnovne 

vrste ugovora o reosiguranju: ugovor o kvotnom reosiguranju i ugovor o osiguranju ekscedenta. 

6.2.1.1. Kvotno reosiguranje 

16 Dr Chr. Pfeiffer naziva ovu vrstu ugovora: «fakultativno-obligatorni ugovor» - ibid., str.14. 

23


Kvotno reosiguranje je vrsta proporcionalnog reosiguranja u kojem se u reosiguranje uvijek 

prenosi isti postotak premije i naplaćuje isti postotak šteta, bez obzira o kojoj osiguranoj svoti se 

radi, pa u njemu osiguravatelj i reosiguravatelj dijele istu sudbinu. 

Ovi ugovori uspješno štite cedenta od malih i srednjih šteta u osiguranom portfelju, ali ga ne štite 

od pretjeranog gomilanja šteta ili velikih pojedinačnih šteta. Zato, je ovaj tip ugovora prikladan 

za portfelj sa ujednačenim svotama osiguranja. Ugovori o reosiguranju kvote tačno određuju 

koja je vrsta rizika obuhvaćena reosiguranjem i na kojem području (teritorijalni limit), te koji su 

rizici isključeni. 

Osnovne prednosti za reosiguravatelja su u tome što sudjeluje u čitavom portfelju, a ne samo u 

vrhovima rizika pa se ne vrši selekcija rizika na njihovu štetu. Pored ovoga prednost je i 

jednostavnost primjene. Kada je jednom ugovor zaključen, za njegovu primjenu nije potrebna 

velika administracija ni stručna obrada. Nedostatak kvotnog reosiguranja je što reosiguranik ne 

može selektirati rizike koje predaje u reosiguranje, pa u reosiguranje odlazi i onaj dio premije 

koju bi cedent mogao, s obzirom na svoj finansijski kapacitet, zadržati u samopridržaju. 

Osnova za obračun premije je originalna premija naplaćena od osiguranika, a obračuni su obično 

kvartalni, te ih izrađuje sam cedent. Kako zapravo u funkcionišu ovi ugovori vidjet ćemo u 

primjeru: 

Primjer 1: Kvotno reosiguranje 

Kvota 

Limit pokrića Obaveza 

(osigurana svota) reosiguravatelja 

Obaveza cedenta 

% n.j. n.j. n.j. 

50 20 000 10 000 10 000 

75 40 000 30 000 10 000 

90 100 000 90 000 10 000 

Kvotno reosiguranje ugovara se kod počinjanja sa novim vidovima osiguranja u kojima cedent 

još nema dovoljno iskustva o kretanju premije i štete, pa u tom slučaju reosiguravatelj pomaže u 

razvoju novog posla, odnosno izgradnji portfelja. 

6.2.1.2. Ekscedentno reosiguranje (reosiguranje viška osigurane 

svote) 

Ovo je najčešće vrsta proporcionalnog reosiguranja, a posebno se često koristi kod reosiguranja 

imovinskih rizika. Cedent odredi iznos svoga samopridržaja, a rizik preko pridržaja reosigurava 

– postotak učešća cedenta i reosiguravatelja u pojedinim rizicima u ugovoru varira, ovisno o 

svoti osiguranja ili PML-u. Što je osigurana vrijednost veća, postotak odnosno učešće cedenta u 

riziku je manje i obratno. Dakle, kod manjih osiguranih vrijednosti moguće je da čitav rizik 

ostane unutar samopridržaja cedenta, pa se time izbjegava neselektivnost pri plasmanu u 

reosiguranje, čime se direktno izbjegava osnovni nedostatak kvotnih ugovora o reosiguranju. 

Ugovor o ekscedentnom reosiguranju ima gornju granicu, tj. limit, često izražen kao višestruki 

broj pridržaja npr. 8,9,10 itd. iznosa limita osiguravatelja. Reosiguravatelj mora znati iznos 

samopridržaja na temelju kojeg ugovara omjer svoje obaveze. Ako se ugovorom o reosiguranju 

utvrdi da reosiguravatelj preuzima devet samopridržaja od ponuđenog rizika, a samopridržaj 

iznosi npr. 1 000 000 n.j.(novčanih jedinica), osiguravatelj može preuzeti rizik od 10 000 000 

24


n.j., od čega u ekscedent reosiguranja daje 9 000 000 n.j., a u vlastitom samopokriću zadržava 

1 000 000 n.j. koliko je i njegov samopridržaj. 

Nedostatak ovog ugovora jeste složenost postupka obrade i time povezanih troškova njihove 

obrade, jer se za svaki rizik posebno izračunava postotak raspodjele premije i štete između 

osiguravatelja i reosiguravatelja. Osim toga, kod proporcionalnih ugovora o reosiguranju 

reosiguravatelji premiju dobivaju «unatrag», tj. tek nakon završetka kvartala i proteka dodatnog 

roka za plaćanje, i tada obično dobivaju samo saldo premije i štete, naravno ako je obračun 

uopšte za reosiguravatelja pozitivan. Zbog toga mnogi reosiguravatelji više nisu skloni 

zaključivanju proporcionalnih ugovora o reosiguranju, već preferiraju neproporcionalne ugovore 

kod kojih se premija plaća unaprijed, a troškovi njihove provedbe su niži. 

Da bi rizici zaista bili plasirani u reosiguranje, cedent ih mora deklarirati, odnosno prijaviti 

reosiguravatelju - to je takozvani bordero rizika, a sadrži osnovne podatke o svakom riziku koji 

je reosiguran putem ugovora o reosiguranju ekscedenta (ime osiguranika, predmet osiguranja, 

svota osiguranja/PML), te eventualne promjene do kojih u portfelju dolazi u toku godine. Na 

temelju ovog borderoa, za svako obračunsko razdoblje (obično kvartal) stručne službe cedenta 

obično izrađuju borderoe premija i šteta za reosigurani portfelj i dostavljaju ih reosiguravatelju. 

Osnovicu obračuna premije predstavlja orginalna bruto premija. 

Kod ove vrste reosiguranja cedent obično sam obrađuje štete i iskazuje ih kvartalno u 

borderoima šteta, ali je obavezan prijaviti reosiguravateljima veće štete koje pogode 

reosiguravateljni portfelj. Naravno, obrađivanje i likvidaciju štete reosiguravatelj i osiguravatelj 

mogu vršiti zajedno, a također i reosiguravatelj samostalno. Ako se dogodi šteta koja pređe 

ugovorom utvrđenu visinu, cedent može tražiti od reosiguravatelja da mu, ne čekajući kvartalni 

obračun plati akontaciju. Iznos štete koja se akontira izvan kvartalnog obračuna unosi se u 

sljedeći kvartalni obračun, ali se prije toga reosiguravatelj odobri za unaprijed plaćeni iznos. 

Kod eksedentnih ugovora najvažnije je odrediti samopridržaj cedenta. Određujući svoj 

samopridržaj, cedent vodi računa o optimalnom korištenju svojih kapaciteta, pazeći da pri tome 

ne ugrozi svoje poslovanje. Cedent odluku o visini svog samopridržaja donosi samostalno, no on 

mora biti prihvatljiv i reosiguravatelju – ako je samopridržaj određen prenisko, to ostavlja mjesto 

za sumnju da sam cedent nema dovoljno povjerenja u vlastiti portfelj. 

Pridržaj i veličina pojedinog rizika mogu biti iskazani dvojako: 

na bazi svote osiguranja 

na bazi PML-a. 

Kod rizika kod kojih je moguća totalna šteta (npr. kasko pokrića, osiguranje života i slično) 

pridržaj se određuje na bazi svote osiguranja. Kod ostalih rizika, uglavnom imovinskih, samo 

iznimno postoji mogućnost nastupa totalne štete, pa se vrši procjena kolika bi se najveća šteta 

zapravo mogla dogoditi, čime se dobiva realistična slika reosiguranih rizika. 

Za cedenta je povoljnije da se rizik iskazuje na osnovu PML-a, jer u tom slučaju se i 

samopridržaj iskazuje na toj osnovi. Zato je posebno važno što tačnije utvrđivanje PML-a za 

svaki pojedini rizik. 

Primjer 2: Reosiguranje viška štete 

Polica 

Osigurana 

Reosigurani Postotak 

Samopridržaj 

svota 

iznos reosiguranja 

Ostatak 

A 20 000 20 000 0 0 0 

B 31 250 25 000 6 250 20,00 0 

C 75 000 25 000 50 000 66,67 0 

D 125 000 25 000 100 000 80,00 0 

25


E 150 000 25 000 125 000 83,33 0 

F 160 000 25 000 125 000 78,13 10 000 

Polica A ima osiguranu svotu 20 000 n.j. i u potpunosti je pokrivena samopridržajem, polica B 

svota prelaza 25 000 n.j. koliki je samopridržaj pa se ostatak pokriva sa reosiguranjem, isti je 

slučaj i svim ostalim policama osim police F. Na polici F svota osiguranja iznosi 160 000 n.j., 

samopridržaj 25 000 n.j., a reosiguranje preuzima maksimalno pet samopridržaju u svoje 

pokriće, tako da 10 000 n.j. ostaje nepokriveno i za koje osiguravatelj mora sklopiti dodatno 

fakultativno osiguranje. 

Dakle određivanje visine samopridržaja u ovom ugovoru je jako važno, ali šta se dešava kada 

dođe do pogreške u njegovom utvrđivanju? Ako se ipak desi da šteta dospjela na naplatu ipak 

bude viša od utvrđenog PML-a, ona se ipak raspoređuje prema utvrđenim procentima na 

osiguravača i reosiguravača, s tim da su sada iznosi koje plaćuju i jedan i drugi znatno viši. U 

ugovor se, također mogu unijeti i klauzule koje na određeni način definišu moguće pogreške. 

Tako npr. može se unijeti klauzula kojom se ograničava veličina pogreške koju reosiguravatelj 

toleriše i pristaje nositi rizik u neizmjenjenoj proporciji; ako je npr. ta granica utvrđena kao 

150% PML-a, do tog iznosa šteta se raspodjeljuje u neizmjenjenoj proporciji, a iznos preko toga 

pao bi na teret cedenta. 17 

6.2.1.3. Kvotno-ekscedentno ili ekscedentno-kvotno reosiguranje 

Ovi ugovori, ako i što im samo ime kaže, predstavljaju kombinaciju prethodna dva ugovora. 

Njihova suština jeste u tome da je pridržaj cedenta određen postotkom, ali pod uslovom da 

pridržaj ne prelazi određeni iznos. Prema tome, rizici nižih vrijednosti raspodjeljuju se kao 

kvotni ugovor, a rizici viših vrijednosti kao ekscedentni ugovor. 

6.2.2. Neproporcionalni ugovori o reosiguranju 

Poznajemo dva osnovna tipa ugovora o reosiguranju, a to su: ugovor o reosiguranju viška šteta 

(engl. «excess of loss» ili kraće «XL» ugovori), te ugovori o reosiguranju tehničkog rezultata 

(engl. «stop loss» ugovori). 

6.2.2.1. Ugovor o reosiguranju viška šteta 

Neovisno od toga da li se radi o ugovoru o reosiguranju viška šteta na riziko osnovi ili prema 

događaju, koncept ove vrste ugovora je jednak. Reosiguravatelj će nadoknaditi cedentu svaku 

štetu u njegovom portfelju iznad ugovorenog iznosa. To znači, da reosiguravatelj automatski 

preuzima obavezu nadoknađivanja štete iznad visine samopridržaja osiguravatelja. Ugovor o 

reosiguranju viška štete štiti osiguravatelja od prevelikih šteta na pojedinom riziku ili kumula 

šteta. Reosiguravatelj ograničava svoju obavezu na određeni iznos po jednom štetnom događaju, 

a najčešće i na ukupan iznos naknade. Kada svoju obavezu ograniči na ukupni iznos naknade, po 

iscrpljenju tog iznosa, ugovor se automatski gasi. Dakle, osiguravatelj ako želi da se u potpunosti 

zaštiti za limit koji mu je potreban, a to ne može postići jednim ugovorom, on mora zaključiti 

17 Časopis “Osiguranje”, broj 10, listopad 2004 

26


drugi, treći, itd. kako bi imao potpunu zaštitu.18. Ovaj oblik reosiguranja ne štiti reosiguravatelja 

od promjene intenziteta onih šteta koje su ispod samopridržaja osiguravatelja. 

Ovo se reosiguranje može ugovoriti: 

na riziko osnovi, gdje je reosiguravatelj u obavezi da svaku štetu koja prelazi 

samopridržaj osiguravatelja on isplati, ali naravno do maksimalno ugovorenog pokrića. 

Primjer 3: . Ugovor o reosiguranju viška šteta na riziko osnovi 

Šteta Iznos štete 

Obaveza Obaveza Nepokriveni dio 

osiguravatelja reosiguravatelja štete 

A 40 000 40 000 0 0 

B 60 000 50 000 10 000 0 

C 140 000 50 000 90 000 0 

D 160 000 50 000 100 000 10 000 

Prva šteta A je ispod ispod visine samopridržaja osiguravatelja, te reosiguravatelj nema nikakve 

obaveze prema toj šteti. Za štete B i C reosiguravatelj je u obavezi za visine iznad 

samopridržaja, dok za štetu D, reosigravatelj je u obavezi do maksimalnog pokrića koje je 

ugovoreno, i ne isplaćuje više, iako je iznos šteta veći. Za dio (10 000 n.j.) koje se iznad visine 

osiguravateljevog samopridržaja i maksimalno ugovorenog pokrića reosiguravatelja, snosi 

osiguravatelj, osim ako nije ugovorio dodatno pokriće (takozvani layer). 

Zato osiguravatelji obično zaključuju novi dodatni ugovor za pokriće štete koja prelazi limit iz 

osnovnog ugovora. 

Osnovni problem ugovaranja ovakvog reosiguranja jeste utvrđivanje pravilne i tačne premije 

reosiguranja jer treba ukalkulisati mnoge elemente koji su odlučujući za rizik pokrića (učestalost, 

visina štete, itd). 

na osnovu događaja, reosiguravatelj nadoknađuje sve štete po jednom događaju po 

policama koje su na snazi, bez obzira sa kojim su datumom započete. Kod ovog 

reosiguranja reosiguravatelj navodi rizike koje pokriva i utvrđuje što se prema ugovoru 

smatra jednim događajem. Sve štete ispod donje i iznad gornje granice svodi direktni 

osiguravatelj (što je jako pogodno za reosiguravatelja ukoliko postoji opasnost od velikih 

šteta koje bi mogle pogoditi osiguravateljev portfelj). Ovaj sistem može stvoriti cedentu 

problem u slučaju da reosiguravatelj raskine ugovor ili ako cedent iz nekih drugih razloga 

odluči prekinuti takav ugovor. 

Slika 5: Reosiguranje viška katastrofalnih šteta 

18 Andrijašević Sanja, Petranović Vladimir: “Ekonomika osiguranja”, Alfa, Zagreb 1999., str 317 

27

6 mil 

Layer na 

sredini 

2mil 

Su-reosiguranje 

linija pokrića REOSIGURANJE 

samopridržaj 

Ako dođe do katastrofalnih šteta u iznosu od 2 miliona cijelu štetu podmirit će osiguravatelj. 

Ako je šteta u rasponu od 2 do 6 miliona, tada štetu od 2 miliona podmiruje osiguravatelj, a 

razliku reosiguravatelj. Štetu iznad 6 miliona podmiruje osiguravatelj. Tako, npr. štetu od 7 

miliona podmiruje reosiguravatelj i osiguravatelj i to reosiguravatelj 4 miliona, a osiguravatelj 3 

miliona, pa je iznos od 1 milion nepredviđeni gubitak za direktnog osiguravatelja. 

6.2.2.2. Ugovori o reosiguranju tehničkog rezultata 

Ovakav ugovor zaključuje osiguravatelj kada želi da se zaštiti od prevelikih isplata šteta tokom 

godine. Osiguravatelj limitira iznos štete u određenom postotku od visine tehničke premije, kao 

donju granicu, s tim da i reosiguravatelj može da ograniči pokriće i odozgo. Ovim oblikom 

reosiguranja osiguravatelj nastoji očuvati određenu kvotu šteta, što znači da je reosiguranje 

vezano uz ukupan iznos godišnjih šteta, za razliku od ostala tri oblika reosiguranja koja su u 

direktnoj međuovisnosti s oblikom i ponašanjem distribucije šteta po veličini. Ako npr. 

osiguravatelj želi da kvota šteta koju on pokriva ne prelazi 75% njegove ukupne premije 

zaključuje ugovor o reosiguranju kojim se reosiguravatelj u višku šteta iznad pokrića 

osiguravatelj učestvovati s 90%, a 10% iznad 75% ostaje osiguravatelju da bi se stimulisao za 

uspješno poslovanje. Jer ako šteta raste, raste i obaveza tj. udio osiguravatelja. 

Ako je npr. neto premijski prihod 4 000 000 n.j., maksimalna obaveza reosiguravatelja računa se 

na sljedeći način: 

Obaveza osiguravatelja 4 000 000 

+10% (razlika do 100% jer reosiguravatelj preuzima 90%) 400 000 

4 400 000 

Udio reosiguravatelja (75% od 4 000 000) 3 000 000 

Višak štete koji treba pokriti (1 400 000), a dijeli se tako da: 

90% snosi reosiguravatelj 1 260 000 

10% snosi osiguravatelj 140 000 

4 400 000 

Ovaj je oblik reosiguranja za osiguravatelja jako pogodan, jer on unaprijed zna svoje obaveze. 

Jedini problem koji može nastati ako štete pređu limit obaveze reosiguravatelja, pa višak šteta 

pada na teret osiguravatelja. 

28

Slika 6: Izbor oblika reosiguranja 


Pojedinačne 

velike štete 

Kvotno 

reosiguranje 

Reosiguranje 

viška svote 

Akumulacija 

šteta po 

događaju 

Reosig. viška 

šteta- na riziko 

osnovi 

Akumulacija štete 

u nekoj godini 

Reosig. 

viška šetepo 

događaju 

Reosiguranje 

tehničkog 

rezultata 

Izvor 

: 

Diac 

on, 

Suc 

cess 

in 

Insu 

ranc 

e, 

str.2 

30 

Objašnjenje: 

Direktno smanjuje veličinu zadržanih individualnoh rizika 

Indirektno pomaže u smanjenju određenih vrsta šteta 

Iz obilježija vrsta reosiguranja može se zaključiti da kvotno reosiguranje, reosiguranje viška 

svota i reosiguranje viška šteta na riziko osnovi smanjuju veličinu zadržanih individualnih šteta i 

izloženost osiguravatelja akumulaciji šteta. Reosiguranje viška šteta na bazi događaja pogodno je 

za kontrolu šteta, iako je pravi oblik te kontrole na pravi i potpun način vidljiv iz reosiguranja 

tehničkog rezulata. 

Prema tome, osiguravatelji koji se žele zaštititi od velikih šteta na pojedinačnom rizicima sklopit 

će ugovor o svotno-ekscedentnom reosiguranju, dok će za odstupanja u veličini i učestalosti u 

području malih i srednjih šteta zaštititi putem ugovora o kvotnom reosiguranju ili reosiguranju 

tehničkog rezultata. Od kumuliranja velikog broja pojedinačnih šteta, izazvanih jednim štetnim 

događajem, koje mogu dovesti do značajnih poremećaja u poslovanju, osiguravatelj se najčešće 

štiti ugovorom o reosiguranju viška šteta. 

Povremeno se čuju mišljenja da je vrijeme proporcionalnih ugovora o reosiguranju prošlo i da će 

u budućnosti sve više preovladavati neproporcionalni ugovori o reosiguranju. Izgleda da ipak 

nije tako, jer iako je provedba proporcionalnih ugovora o reosiguranju skuplja od provedbe 

neproporcionalnih ugovora, zahvaljujući današnjem kompjutorizovanom poslovanju i obradi 

podataka troškovi njihove provedbe se ipak smanjuju, pa se može očekivati da će proporcionalni 

ugovori o reosiguranju i dalje ostati glavni oblik prijenosa rizika u reosiguranje te učvrstiti 

poslovne odnose koji su orijentirani na dugotrajnu suradnju i kontinuitet, a ne samo na brzo 

kolektiranje premije. 

Negativni rezultati koje su osiguratelji i reosiguratelji bilježili u nizu proteklih godina nisu naime 

prouzročeni samo neobično velikim i brojnim štetama, niti su gubici ostvareni samo kod 

proporcionalnih reosiguranja. Gubici su najvećim dijelom proistekli iz velikih slobodnih 

kapaciteta na tržištu koji su korišteni u borbi za povećanje tržišnog udjela pod svaku cijenu, pri 

čemu su napuštena pravila struke - daleko ispod cijene pružalo se vrlo široko pokriće. 

29


Važno je imati na umu činjenicu da i cedenti i reosiguravatelji žele imati stabilne pozitivne 

poslovne rezultate, a to ne mogu ostvariti jedni nauštrb drugih. Upravo suprotno, dijeleći 

sudbinu, cedenti i reosiguravatelji upućeni su jedni na druge. 

30


SADRŽAJ 

UVOD 

1. Zašto reosiguranje? 

4 

1.1. Pojam reosiguranja 

4 

1.2. Podjela reosiguranja 

5 

2. Mehanizam reosiguranja 

6 

2.1. Osnovni pojmovi u reosiguranju 

6 

2.1.1. Samopridržaj 

6 

2.1.2. PML (Maksimalno moguća šteta) 

7 

3. Tržište reosiguranja 

7 

3.1. Pregled svjetskog tržišta reosiguranja 

7 

3.1.1. WTC: Napad na WTC – ipak dva štetna događaja 10 

3.1.2. Najveći svjetski reosiguravatelji 

11 3.1.3. NOVOSTI: Direktiva o reosiguranju 

12 3.2. Pregled bosansko-hercegovačkog tržišta 

reosiguranja 13 

3.2.1. O nama: Bosna Re 

13 3.2.2. Fakti o funkcionisanju tržišta 

14 3.2.3. Pitanje priliva i odliva 

sredstava iz BiH po osnovu poslova 

reosiguranja 

16 3.2.4. 

Zakonska regulativa u BiH 16 

3.2.5. SorS 

17 

4. Princip rada reosiguranja 

18 

4.1. Prikupljanje ponuda 

19 

31

4.2. Razmatranje ponuda 

19 

4.3. Plasman 

19 

4.4. Obračun premije 

20 

4.5. Obračun šteta 

20 

4.6. Statistika 

21 


5. Ugovori o reosiguranju 

21 5.1. Načela ugovora o reosiguranju 

22 5.2. Klauzule ugovora o reosiguranju 

23 

6. Vrste ugovora o reosiguranju 

24 

6.1 Podjela sa stanovišta masovnosti 

25 

6.1.1. Pojedinačni (fakultativni) ugovori 

25 

6.1.2. Opći (okvirni) ugovori 

25 

6.1.3. Opcioni ugovor 

25 

6.2. Podjela prema načinu sudjelovanja reosiguravatelja 

u riziku 

26 

6.2.1. Proporcionalni ugovori o reosiguranju 

26 

6.2.1.1. Kvotno reosiguranje 

26 

6.2.1.2. Ekscedentno reosiguranje 

27 

6.2.1.3. Kvotno-ekscedentno reosiguranje 

29 

6.2.2. Neproporcionalni ugovori o reosiguranju 

29 

6.2.2.1. Ugovor o reosiguranju viška šteta 

30 6.2.2.1. Ugovor o reosiguranju tehničkog rezultata 31 

32

ZAKLJUČAK 

34 


LITERATURA 

ZAKLJUČAK 

Dok neke karakteristike sugerišu da je industrija reosiguranja, već zrelo tržište, to je također i 

tržište koje i dalje evoluira i samo sebe ponovo otkriva - kao odgovor na krizne situacije. 

Oportunistički igrači na tržištu kapitala privučeni mogućnošću većih zarada nakon katastrofe, 

pokazali su više nego jednom svoju sposobnost da brzo prikupe milijarde dolara u kapitalu i da 

ih usmjere u osnivanje novih reosiguravajućih kompanija. Ali, iako tržište reosiguranja 

omogućuje lagan ulaz, povrat na investicije i ne mora biti tako lagan. 

Pogled na popis 35 vodećih reosiguravatelja ističe snagu postojanosti lidera, čiji korijeni sežu još 

od kasnih 1800-tih i ranih 1900-tih. Kada gledamo listu današnjih, novih reosiguravatelja koji 

tek započinju posao, pitamo se koji će od njih preživjeti i uspješno napredovati u sljedećem 

tržišnom ciklusu, te će biti uvrštene u popis najvećih, a koji od njih će nestati sa liste. 

33


Postavlja se svakako neizbiježno pitanje šta to omogućava opstanak na tržištu? Šta je to što kupci 

reosiguranja najviše cijene i na osnovu čega prodavci reosiguranja stiču lojalnost? Svakako, 

mislim da iscrpnost informacija, njihov kvalitet i pravovremenost, kao i održavanje stalne 

komunikacija sa cedentima predstavljaju snagu uspjeha. Za osiguravajuću kuću, jako je važno da 

se može uvijek osliniti na svoga reosiguravača kod preuzimanja rizika, koji su u novije vrijeme 

postali znatno kompleksniji i sofisticiraniji. Sada, osiguravajuće kuće, da bi zadovoljile potrebe 

svoga klijenta, nude veoma veliki dijapazon proizvoda (rizika koje preuzimaju u pokriće), koje 

svakako, da nema kontinuirane saradnje sa reosiguravačem u raspodjeli tih rizika, sama 

osiguravajuća kuća ne bi mogla preuzeti. 

Dakle, činjenica da je, osiguravajuće kuće koje žele ugovarati velike i složene rizike koji su 

najčešće iznad njihovih kapaciteta ili kapitala koji im je na raspolaganju, moraju koristiti tuđe 

kapacitete odnosno, moraju koristiti reosiguranje. Isto tako, ne smije biti podcijenjen uticaj 

kupovine reosiguranja na ugovaratelje osiguranja kao dodatni elemenat sigurnosti. Oni 

osiguravatelji koji ugovaraju osiguranje samo na teret vlastitog kapitala, a bez reosiguranja, teže 

ka tome da budu konzervativniji u tim procesima od onih koji osiguranje ugovaraju 

upotrebljavajući reosiguranje kao zaštitu i koristeći tuđi kapital. 

Reosiguranje mogu koristiti na način da znaju kakve su rizike preuzeli u osiguranje , kakav im je 

portfelj, jer će sa upoznavanjem svog portfelja moći izabrati jedan od načina ili formi 

reosiguranja svojih rizika. Dakle, važno je istaći da, kao oblik zaštite osiguravatelja, reosiguranje 

nije samo trošak, već alternativni izvor kapitala i kao takav mora biti posmatran od strane 

osiguravatelja. 

Način na koji upravljaju rizicima preuzetim u osiguranje odredit će i način plasmana rizika u 

reosiguranje. Prema tome, optimalno kupovanje reosiguranja započinje optimalnim upravljanjem 

rizicima u porflju osiguravatelja. 

LITERATURA 

1. Andrijašević Sanja, Petranović Vladimir: “Ekonomika osiguranja”, Alfa, Zagreb 1999. 

2. Bijelić Mile: “Osiguranje i reosoguranje”,Tectus, Zagreb 2002. 

3. Marović Boris, Avdalović Veselin: “Osiguranje i upravljanje rizikom”, Birografika, 

Subotica 2005. 

4. Marović Boris, Nebojša Žarković: “Leksikon osiguranja”, DDOR, Novi sad 2002. 

5. Marović Boris: “Međunarodni transport, špedicija osiguranje i reosiguranje”, Zavod za 

izdavanje udžbenika, Novi Sad 1988. 

6. Petranović Vladimir: “Osiguranje i reosoguranje”, Informator, Zagreb 1984. 

7. Petrović Zdravko, Drekić Ljubomir: “Upravljanje rizikom u osiguranju života”, Želnid, 

Beograd 2000. 

8. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, april 2005. 

34

9. Zakon o porezu na dadanu vrijednost, juni 2005. 

10. Časopis “Osiguranje”, broj 10, oktobar 2004. 

11. Časopis “Svijet osiguranja”, 

12. Internet stranice: www.bosna-re.com 

www.osiguranje.ba 

www.osiguranje.hr 

www.revicon.info 

www.benfieldgroup.com 


Popis slika: 

Slika 1: Procijenjena raspodjela šteta WTC-a po vrstama osiguranja 

Slika 2: Struktura premije reosiguranja za 2004. godinu 

Slika 3: Rast premije reosiguranja, premije retrocesije I neto premije u periodu 

1996.-2004.godine 

Slika 4: Vrste reosiguranja 

Slika 5: Reosiguranje viška katastrofalnih šteta 

Slika 6: Izbor oblika reosiguranja 

Popis tabela: 

Tabela 1: Ocjene rejtinga reosiguravatelja 

Tabela 2: Premija reosiguranja, cedirana premija, neto premija, kapital i tehničke 

reserve 

za period 1996.-2004. godine 

35


Popis primjera: 

Primjer 1: Kvotno reosiguranje 

Primjer 2: Reosiguranje viška štete 

Primjer 3: . Ugovor o reosiguranju viška šteta na riziko osnovi 

36

REOSIGURANJE - Bosna RE

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?