Zvjezdače - gljive koje hodaju - Hrvatske šume

LJUDSKOM SRCUznači ljudskome rodu. To je najjasniji izraz ljudske prisnosti ipovjerenja u stablo.Kao što crnika voli svoj plavi otok, i na njemu, usprkos burii valovlju krvareći opstoji, i Hrvat se krvlju izborio i još uvijekhori za svoj komadić univerzalne modrine i svevremenog zelenila.Onoga koji je ukorijenjen u svoju zemlju i zasađen u svoju šumu,nijedan val i nijedan vjetar ne može iz njih iščupati. Zato čovjek,baš kao i stablo, mora biti ukorijenjen u svoju zemlju. On je željesvojega obiteljskog i nacionalnog stabla, a to je i šuma. U dubinisvojega smisla ljudski se korijen jedva razlikuje od korijena stablakoje je izniklo u istom dvorištu.Zaželiš li se, prijatelju, topline rodnoga ognjišta, pogledajdrvo i u njemu ćeš vidjeti božanski odsjaj plamena obiteljske vatre!Zaželiš li se vratiti u svoju mladost i opet pomilovati lice kojesi tada milovao, ti pomiluj tek poniklo stabalce i osjetit ćeš kakojoš uvijek titra od ljubavi. Želiš li se prepustiti zaboravu, prošetajšušnjevitim šumskim stazama pa ćeš osjetiti neodoljiv čar prolaznosti.Kada umoran od rada sjedneš na stolac, zahvali stablu izkojega je stolac nastao i pobrini se da na njegovo mjesto novostablo posadiš. Kada se, tučen nevremenom, zaželiš krova svojekuće, stani pod krošnju i ona će ti biti krov. Zaželiš li se vlastitekolijevke, zaljuljaj mladu granu sa gnijezdom iz kojega su ptićiupravo poletjeli i shvatit ćeš da se tvoja kolijevka još uvijek ljulja.Izgovoriš li riječ »čovjek«, izgovorio si riječ »stablo«. Kada izgovoriš»stablo«, izgovorio si riječ »šuma«, jer i čovjek i stablo o šumisvjedoče.Kolijevke, krevete, rala, kipove, oltare - podarila nam ješuma! I prvi su nam bogovi u šumi živjeli! Zar je onda čudno štoljudi i svoja svojstva izražavaju simbolima drveta? - Snažan kaohrast, vitak i visok kao jela, nježan kao breza!Suma je dijete, šuma je djevojka, šuma je domovina. Otkudaonda sve te kisele kiše, otkuda zagađenja, otkud haračenja?Čovječe, zaboga!, pazi kako ideš ispod zvijezda! I nikako nezaboravi: - Kao svako živo biće, i šuma može umrijeti!Posebnu ljubav za šumu, i prirodu općenito, goje oni koji odšume žive. To su oni u kojih se cvrkut ptice, urlik vuka i tresakoborena stabla zbivaju i u njihovu srcu, zelenu poput krošanjavoljene šume, bijelu poput osnježenih planinskih vrhunaca i modrupoput neba kojemu svaka krošnja i svaka nada teži. I kadaumiru, glasi šume u srcu im odjekuju.Ecce homo! - reci će Gospod tek kada dokažemo da sve činimokako bismo zaštitili ono što je On stvorio, jer - nestane lišume, što će ostati od čovjeka?! Zato - uzvrati joj čovječe, uzvratijoj i ti, šumare, na njezinu molitvu! Ti prvi moraš razumjeti štoona govori!Samo onome tko ih voli, šume vječno pjevaju! Sumu trebavoljeti kao svoje ognjište, svoj grad. Ona je neprolazna briga iglavobolja, baš zato što je dio ognjišta, zavičaja i domovine.Nema stabla koje nije rodilo pticu, nema šume koja nije odgojilasvoju srnu, svojega vuka, svojega šumara. Svojega čovjeka!Suma je zbiljska učiteljica. Od jauka do pjesme, odjave do sna,ona tješi, liječi i čelici.Zato neka se druži stablo sa stablom, čovjek sa čovjekom; jelas hrastom, smreka s jasenom i lužnjak sa crnikom. Kada je srca idobre volje, sve je moguće!