Download - Skupstina Crne Gore

I Ustavni osnov
OBRAZLOŽENJE
Ustavni osnov za donošenje Zakona o zaštiti kulturnih dobara sadržan je u članu 16 tačka
5 Ustava Crne Gore, kojim je propisano da se zakonom, u skladu sa Ustavom, uređuju druga
pitanja od interesa za Crnu Goru.
II Razlozi za donošenje zakona
Ustavom Crne Gore kulturna baština je prepoznata kao dobro od opšteg interesa, koje je
svako dužan da čuva a država da je štiti. Najznačajniji dio kulturne baštine čine materijalna i
nematerijalna kulturna dobra, koja predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo o prošlosti odnosno
prisutnosti čovjeka i ljudskih zajednica u prostoru i vremenu, njihovim aktivnostima,
stremljenjima, kretanjima i razvitku.
Zaštita i očuvanje tragova prošlosti su izuzetno kompleksna pitanja koja posežu u sve
interesne sfere sadašnjosti, a uz to su civilizacijska obaveza i dug prema budućim generacijama.
Problematika zaštite kulturnih dobara uređena je važećim Zakonom o zaštiti spomenika
kulture (“Sl. list RCG”, broj 47/91). Međutim, analiza stanja kulturnih dobara u Crnoj Gori jasno
govori da ovaj zakon ne sadrži efikasne mehanizme zaštite, što je, pored ostalog, uslovilo da je
veliki dio zaštićenih spomenika kulture značajno devastiran uticajem subjektivnih i objektivnih
faktora.
Sam zakonski koncept, definisan kao zaštita spomenika kulture, usko je postavljen i
potpuno zanemaruje nematerijalnu baštinu koja je i te kako prisutan i bitan izraz i dokaz
kulturnog i nacionalnog identiteta raznih struktura društva. Pored toga, važeči zakon nema
cjelovito izvedena rješenja za brojna pitanja u ukupnom zaštitarstkom ciklusu, što postojeći
sistem zaštite čini inertnim, defanzivnim, neefikasnim, a u određenim segmentima i nemoćnim
da odgovori na razne savremene izazove.
Zaštita i očuvanje kulturne baštine su među prioritetnim ciljevima međunarodne
zajednice i predmet su brojnih propisa koji ih, polazeći od zajedničkih ciljeva, sagledavaju i
regulišu kroz pojedine segmente, sa zahtjevima da se nacionalnim zakonodavstvim ova pitanja
cjelovito urede na odgovarajući način.
Prijedlog Zakona o zaštiti kulturnih dobara (u daljem tekstu: Prijedlog zakona)
koncepcijski i sadržinski, uz puno uvažavanje pravila i standarda sadržanih u međunarodnim
dokumentima, adekvatan je normativni i institucionalni odgovor na sve izraženiju tendenciju
nepovoljnog stanja svih vrsta kulturnih dobara i na neadekvatan odnos društvenih subjekata
prema njima. Istovremeno Prijedlog zakona sadrži konkretna rješenja i instrumente za njihovu
dinamičnu sanaciju i revitalizaciju. Pored toga, Prijedlogom zakona je predviđeno donošenje 17
podzakonskih akata, kojima će se, radi lakše primjene, bliže razraditi i precizirati određeni pravni
instituti.
III Usaglašenost sa međunarodnim regulatornim okvirom

Zaštita i očuvanje kulturnih dobara je predmet regulative brojnih propisa UNESCO-a,
Savjeta Evrope i Evropska unija od kojih su najznačajniji:
1) Propisi UNESCO
- Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine – Pariz 1972. godine (član 1, 3, 4, 5 i
6)
Konvencija uređuje opšte mjere nacionalne i međunarodne zaštite kulturne baštine, a
naročito: dužnosti svake države u pogledu identifikacije, zaštite, konzervacije, prezentacije i
prenošenja budućim generacijama kulturnih dobara; usvajanja politike usmjerene na to da se
kulturnim dobrima da određena funkcija u životu zajednice i da se njihvoa zaštita intergriše u
programima opšteg razvojnog planiranja; formiranja jedne ili više službi zaštite koje će imati
odgovarajuće osoblje i sredstva za izvršavanje postavljenih zadataka; razvoja studijskih
programa, istraživanja i metoda rada na osnovu kojih će država biti u stanju da se suprostavi
opasnostima koje ugrožavaju njenu kulturnu baštinu; preduzimanja zakonskih, naučnih,
tehničkih, administrativnih i finansijskih mjera koje su neophodne za pronalaženje, zaštitu,
konzervaciju, popularizaciju i obnavljanje baštine.
Odnos UESCO-a prema zaštiti i očuvanju kulturne baštine jasno je iskazan kroz poziv,
sadržan u Konvenciji, da države, ne kršeći pravo vlasništva, priznaju da njihova baština
predstavlja dio svjetske baštine, na čijoj zaštiti treba da sarađuje cijela međunarodna zajednica.
- Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine – Pariz 2001. godine (član 1 – 12)
Konvencijom je definisana podvodna kulturna baština kao i ciljevi i načela njene zaštite i
ovlašćenje država da regulišu i odobravaju aktivnosti usmjerene na podvodnu kulturnu baštinu u
svojim unutrašnjim i arhipelaškim vodama i teritorijalnom moru, kao i odgovornost za zaštitu
podvodne baštine u epikontinetalnom pojasu. Takođe, ovom Konvencijom države se pozivaju da
se deklarišu da će od svojih državljana ili zapovjednika plovnog objekta koji plovi pod njenom
zastavom zatražiti da je izvijeste o svakom pronalasku podvodne kulturne baštine i aktivnostima
na njoj i će obezbijediti da se takvi izvještaji brzo i efikasno dostave svim drugim državama
članicama. Uz to, države se pozivaju da prihvate da će pravila o podvodnoj kulturnoj baštini
primjenjivati i na svoje unutrašnje vode koje nemaju obilježja mora i da će formirati najmanje
jedno tijelo nadležno i osposobljeno za zaštitu i prezentaciju podvodne kulturne baštine.
- Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine – Pariz 2003. godine (član 1, 2, 11, 12, 13,
14 i 15).
Ovom Konvecijom je utvrđena svrha zaštite nematerijalne kulturne baštine i područja
njenog manifestovanja, kao i obaveze država da preduznu mjere radi njene održivosti, a naročito
da: izvrše identifikaciju (popis); usvoje politiku promovisanja; unapređuju naučne, tehničke i
umjetničke studije, kao i istraživačke metodologije; usvoje odgovarajuće pravne, tehničke,
administrativne i finansijske mjere; omoguće utemeljivanje institucija za dokumentovanje i
olakšaju pristup tim institucijama; omoguće podizanje svijesti o ovoj baštini i učešće zajednica,
skupina i pojedinaca u aktivnostima njene zaštite. Za spovođenje ove Konvencija i
transponovanje njenih odredbi u nacionalno zakonodavstvo posebno su važni članovi 11-15, koje
se odnose na propisivanje mjera zaštite na nacionalnom novou.

- Konvencija o zaštiti i promovisanju raznolikosti kulturnih izaza – Pariz 2005. godine (član 1, 2,
4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12 i 13).
Cilj ove Konvencije je da se stvore uslovi za: napredak i slobodnu interakciju različitih
kultura na uzajamno koristan način; podsticanje dijaloga radi obezbjeđivanja šire i ujednačene
kulturne razmjene u svijetu u korist međukulturnog poštovanja i kulture mira; njegovanje
multikulturalnosti u duhu izgradnje mostova između naroda i država; podizanje svijesti o
vrijednostima različitih kultura na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou; valorizovanje
specifične prirode kulturnih dobara, djelatnosti i usluga kao nosilaca identiteta, vrijednosti i
značaja.
Konvencija sadrži principe zaštite i promovisanja raznolikosti kulturnih izraza, kao i
obaveze država da ih na odgovarajući način implementiraju.
- Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba, sa Pravilnikom o izvršenju –
Hag 1954. godine
Konvencijom je propisano da će države, preduzimajući mjere koje smatraju primjerenim,
još u vrijeme mira pripremiti čuvanje kulturnih dobara na vlastitom prostoru od predvidljivih
posljedica oružanog sukoba. Posebno je bitna odrednica da su države dužne da se, u slučaju
oružanog sukoba, uzdržavaju od upotrebe kulturnih dobara i njihove neposredne okoline u svrhe
koje bi ih mogle izložiti uništenju ili oštećenju, kao i od bilo kojeg neprijateljskog čina prema
njima. S tim u vezi države su obavezne da zabrane, spriječe i, prema potrebi, zaustave svaki
oblik krađe, pljačke i otuđenja kulturnih dobara, kao i svako vandalsko djelo usmjereno prema
njima. Takođe, države su dužne da se uzdržavaju od rekvizicije pokretnih kulturnih dobara koje
se nalaze na teritoriji druge države, kao i od svih mjera represije prema kulturnim dobrima.
- Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedvozvoljenog uvoza, izvoza i prenosa
vlasništva na kulturnim dobrima – Priz 1970. godine
Ova Konvencija propisuje mjere zaštite kulturnih dobara u pogledu uspostavljanja
evidencije kulturnih dobara, izvoznih dozvola, kontrole izvoza i uvoza. Takođe, Konvencija
upućuje da se nacionalnim zakonodavstvom preciziraju ove mjere, kao i da se reguliše vraćanje
kulturnih dobara zakonitim vlasnicima.
- Preporuka o međunarodnim principima koje treba primjenjivati pri arheološkim iskopavanjima
– Nju Delhi 1956. godine (član 4-10, Član 22-25).
- Preporuka za zaštitu ljepote i karaktera pejzaža i predjela – Pariz 1962. godine (poglavlja I, II,
III i IV).
- Preporuka o mjerama za zabranu i sprječavanje nezakonitog uvoza i prenosa prava svojine na
kulturnim dobrima – Pariz 1964. godine (poglavlja I, II i III).
- Preporuka o zaštiti spomenika kulture ugroženih izvođenjem javnih i privatnih radova – Pariz
1968. godine (poglavlje I, II i III).
- Preporuka o zaštiti na nacionalnom planu kulturnog i prirodnog nasleđa – Pariz 1972. godine
(poglavlje III, IV i V).

- Preporuka o zaštiti istorijskih i tradicionalnih cjelina i o njihovoj ulozi u savremenom životu –
Najrobi 1976. godine (poglavlje I, II i IV).
- Preporuka o međunarodnoj razmjeni kulturnih dobara – Najrobi 1976. godine (poglavlje II).
- Preporuka o zaštiti pokretnih kulturnoh dobara – Pariz 1978. godine (poglavlje I, II i III).
- Preporuka o očuvanju tradicionalne kulture i folklora – Pariz 1989. godine (poglavlje A, B, C,
D i F).
- Deklaracija u vezi sa namjernim uništavanjem kulturnog nasljeđa – Priz 2003. godine
(poglavlje III, IV, V, VI i VII).
2) Propisi Savjeta Evrope
- Evropska konvencija o kulturi – Pariz 1954. godine (član 1, 2, 3 i 4)
U cilju zaštite kulturnih dobara, ovom Konvencijom države su obavezane da preduzimaju
odgovarajuće mjere kako bi očuvale svoj dorinos zajedničkom kulturnom nasleđu Evrope i
podsticale njegov dalji razvoj. Takođe, predviđeno je da će svaka država članica smatrati kao
integralni dio zajedničkog nasljeđa djela koja predstavljaju evropsku kulturnu vrijednost, a koja
se budu našla pod njenom kontrolom, sa obavezom njihovog očuvanja i omogućavanja
dostupnosti.
- Okvirna konvencija o vrijednosti kulturne baštine za društvo – Faro 2005. godine (član 1- 14)
Ova Konvencija u velikoj mjeri obuhvata principe i standarde sadržane u drugim
međunarodnim konvencijama, deklaracijama i preporukama koje su proistekle iz dugogodišnje
brige i rada na zaštiti kulturne baštine u okviru UNESCO-a, Savjeta Evrope i Evropske unije.
Ciljevi Konvencije su očuvanje, njegovanje i razmjena kulturne raznolikosti kao
najvrednijeg kulturnog nasljeđa čovječanstva, uz naglašavanje pozitivnih aspekata globalizacije
na jačanje interkulturalnog dijaloga i otvaranje prema drugim kulturama.
Konvencijom se promoviše kulturno bogatstvo i afirmiše jezička raznolikost kojom
nematerijalna baština u potpunosti postaje dio kulturnog nasljeđa.
Za zakonsku regulativu na nacionalnom nivou posebno su važne odredbe čl. 5 – 14 u
kojima su opisane obaveze država članica Konvencije, a posebno obaveza na održivo korišćenje
kulturne baštine, odgovarajući način upravljanja kulturnim dobrima (tačka B) i podsticanje
kvalitetnog rada na njihovom očuvanju (tačka E). Prva tačka je važan argument za uvođenje
spomeničke rente za ekonomsko iskorišćavanje kulturnih dobara, a druga tačka za licenciranje
izvođača radova na kulturnim dobrima.
- Konvencija o zaštiti arhitektonske baštine – Granada 1985. godine (član 1-17)
Glavna svrha ove Konvencije jeste jačanje i promovisanje politike usmjerene na
konzervaciju arhitektonske baštine. Ona potvrđuje potrebu za evropskom solidarnošću u pogledu
konzervacije i podstiče praktičnu saradnju država članica u tom pogledu. Konvencija uvrđuje
načela evropske koordinacije politika o konzervaciji, kao i obaveze država članica na
uspostavljanju zaštite i sprovođenju efikasnih mjera, koje obuhvataju: identifikaciju dobara koja
podliježu zaštiti, zakonske procedure zaštite; zabranu uklanjanja, u cjelosti ili djelimično, bilo

kojeg zaštićenog spomenika, osim kada je to neophodno radi njegove zaštite; obezbjeđivanje
finansijske podrške za očuvanje i restauraciju; usvajanje politike integralne zaštite kao osnovnog
cilja urbanističkog planiranja gradova i sela; podsticanje primjene tradicionalnih vještina i
materijala; korišćenje zaštićenih dobara u skladu sa potrebama savremenog života i njihovo
adaptiranje, kada je to pogodno, za nove svrhe.
- Konvencija o zaštiti arheološke baštine – Valeta 1992. godine (član 1-11)
Konvencija posebno naglašava potrebu da ciljevi uređenja gradova i sela treba da budu
podređeni zaštiti i očuvanju arheološke baštine, što se može ostvariti saradnjom između
arheologa i prostorno-planskih službi. Konvencija određuje smjernice za finansiranje
iskopavanja, istraživanja i objavljivanja istraživačkih nalaza i uređuje pitanja javnog pristupa
arheološkim lokalitetima, kao i pitanje obrazovnih mjera koje treba preduzeti radi razvijanja
svijesti o vrijednostima arheološke baštine.
Odredbama 2-10 propisane su obaveze koje se najvećim dijelom moraju razraditi
nacionalnim zakonodavstvom, a naročito u pogledu: vođenja inventara arheološkog nasleđa,
stvaranja arheoloških rezervata; slučajnih nalaza; izdavanja dozvola i vršenja nadzora nad
iskopavanjima i drugim arheološkim aktivnostima; sprečavanja nelegalnih iskopavanja; zaštite
nalazišta i nalaza; stručnosti lica koja vrše iskopavanja; izdavanje posebnih odobrenja za
detektore i drugu specijalizovanu opremu.
3) Propisi Evropske unije
- Helsinška deklaracija o političkoj dimenziji očuvanja kulturnog nasleđa u Evropi – Helsinki
1996. godine (tačka 11).
- Deklaracija o ulozi nevladinih organizacija u oblasti kulturnog nasleđa – Portorož 2001.
godine.
- Preporuka o promovisanju turizma radi unapređivanja kulturnog nasleđa kao faktora održivog
razvoja – Strazbur 2003. godine.
- Direktoiva Br 3911/92 od 9. decembra 1992. godine o izvozu kulturnih dobara.
- Direktiva 93/7 EEC od 15. marta 1993. godine o povraćaju kulturnih dobara nezakonito
odnesenih sa teritorije država članica.
V Objašnjenje osnovnih pravnih instituta
1. Osnovne odredbe (čl. 1-11)
Osnovnim odredbama su određeni: predmet zakona, pojam kulturnog dobra, ciljevi,
osnovi i načini zaštite kulturnih dobara, poslovi, djelatnosti i subjekti zaštite i značenja pojedinih
izraza.
Zaštita i očuvanje kulturnih dobara je veoma kompleksna i zahtjevna oblast, čije
uređivanje obuhvata brojne odnose, situacije i stanja. Pri tome, tako postavljen zakonski koncept
treba da bude valjana potpora za punu afirmaciju primjene principa i pravila raznih zaštitarskih
struka.

Normativno određenje pojma kulturno dobro je izvazov i rizik, jer ne postoji njegova
univerzalna stručna definicija. Međutim, to je i neophodnost da bi se moglo pristupiti uređivanju
brojnih pitanja u vezi sa zaštitom i očivanjem kulturnih dobara.
Prema definiciji datoj u članu 2 Prijedloga zakona »kulturno dobro je svako nepokretno,
pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog
istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektnoskog, antropološkog, tehničkog ili
drugog društvenog značaja od javnog interesa, tj. koje ima kulturnu vrijednost«. Prema tome,
osnovni element kulturnog dobra je njegova osobenost i značaj za određenu oblast od javnog
interesa odnosno kulturna vrijednost.
Osnov zaštite kulturnih dobara je definisan u skladu sa ustavnom odrednicom da je svako
dužan da čuva kulturnu baštinu od opšteg interesa, a država da je štiti. Kulturna dobra su
najvredniji segment kulturne baštine i zato je Prijedlogom zakona propisano da su ona
valorizovani dio kulturne baštine od opšteg interesa i da su zaštićena bez obzira: na vrijeme,
mjesto i način stvaranja, ko ih je stvorio, u čijem su vlasništu, na njihov svjetovni ili vjerski
karakter i kojoj konfesiji pripadaju. Iz osnova zaštite jasno se vide dva primarna međunarodna
principa zaštite, tj. cjelovitost i ravnopravnost. Imperativ rješavanja raznih pitanja u vezi sa
zaštitom kulturnih dobara, koji je nerijetko u suprotnosti za zagarantovnim pravima i interesima
njihovih vlasnika, nametnuo je potrebu da se zaštita kulturnih dobara podigne na nivo javnog
interesa, koji omogućava da se, u slučaju potrebe, vrše određena ograničenja u pogledu
korišćenja i raspolaganja kulturnim dobrima.
Postavljeni ciljevi zaštite kulturnih dobara opredjeljuju režim i sistem mjera zaštite razlog
su za uspostavljanje određenih ograničenja, predostrožnosti, zabrana i obaveza raznih subjekata
u odnosu na kulturna dobra.
Kao što je to Ustavom prepoznato, osnovni zaštitar kulturnih dobara je država, a
Zakonom je ta uloga dodijeljena i ostalim subjektima zaštite. Kada je u pitanju uloga države
bitno je napomenuti da se njena obaveza zaštite odnosi na sva kulturna dobra na teritoriji Crne
Gore, uključujući tertorijalno more i unutrašnje vode, što je u skladu sa međunarodnim
konvencijama o pravu mora i o zaštiti podvodne kulturne baštine. Takođe, s obzirom na značaj
kulturnih dobara za kulturni i nacionalni i državni identitet, briga države je proširena i na dobra
koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu kulturu i istoriju.
Osnovnim odrebama (član 7) predviđeni su načini ostvarivanja zaštite kulturnih dobara,
koji su detaljno razrađeni u posebnom dijelu Prijedloga zakona.
Zaštita kulturnih dobara se ostvaruje kroz vršenje propisanih upravnih i stručnih mjera i
radnji od strane nadležnih organa državne uprave, ustanova kulture i drugih pravnih i fizičkih
lica, koja ispunajvaju za to propisane uslove. Ovako široko postavljen krug nosilaca poslova
zaštite rezultat je raznovrsnosti kulturnih dobara i njihove teritorijalne rasprostranjenosti. U tom
pogledu bitno je napomenuti da je Prijedlogom zakona prepoznata potreba da upravne i sa njima
povezane stručne poslove na zaštiti kulturnih dobara treba da vrši specijalizovani organ uprave –
Uprava za zaštitu kulturnih dobara, a da se za vršenje stručnih poslova, koji nijesu u nadležnosti
Uprave, osnuju specijalizovane ustanove. Osnivanje specijalizovanih organa i tijela za zaštitu
kuturnih dobara je zahtjev koji je sadržan u većem broju međunarodnih konvencija, a naročito
onih koje se odnose na zaštitu arheološke i arhitektonske kulturne baštine. Osnivanjem Uprave i
javnih ustanova za obavljanje konzervatorske djelatnosti izvršiće se reorganizacija postojećih
javnih ustanova kulture (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture na Cetinju, Regionalni
zavod za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i Centar za arheološka istraživanja u Podgorici).

2. Vrste kulturnih dobara (čl. 12-17)
Iz pojmovnog određenja kulturnog dobra izvedene su vrste i podvrste kulturnih dobara,
koje svojim opisima i tipičnim primjerima olakšavaju identifikaciju i dokumentovanje, kao i
uspostavljanje zaštite i utvrđivanje režima i mjera zaštite u svakom konkretnom slučaju.
Osnovna podjela kulturnih dobara je na materijalna i nematerijalna. Nematerijalna
kulturna dobra mogu biti nepokretna i pokretna. Nepokretna kulturna dobra su kulturno-istorijski
objekti, kulturno-istorijske cjeline, lokaliteti i područja. Pokretna kulturna dobra mogu biti
pojedinačna i zbirna, dok se nematerijalna kulturna dobra prepoznaju kroz razna ljudska umijeća,
izražaje i vještine, kao i predmete i prostore koji su sa tim povezani.
3. Uspostavljanje zaštite kulturnih dobara (čl. 18-36)
Prijedlogom zakona je propisano da se zaštita svih vrsta kulturnih dobara uspostavlja
upravnim aktom (rješenjem) koji donosi Uprava, po službenoj dužnosti, na osnovu utvrđenih
dokaza. Predloženim načinom uspostavljanja zaštite kulturnih dobara napušteno je rješenje
sadržano u važećem Zakonu o zaštiti spomenika kulture da nepokretne spomenike kulture
proglašava Skupština Crne Gore, a da pokretne spomenike kulture utvrđuje nadležna javna
ustanova kulture. Činjenica da od 1991. godine Skupština Crne Gore nije stavila pod zaštitu
nijedan nepokretni spomenik kulture jasno ukazuje da je postojeće rješenje neodrživo i da je u
suprotnosti sa zahtjevima i potrebama da se obezbijedi blagovremena i efikasna pravna i stručna
zaštita kulturnih dobara.
Predloženo rješenje u pogledu nadlženosti za donošenje akta o zaštiti od strane organa
uprave pravno je utemeljeno i prihvatljivo, ako se ima u vidu da je Zakonom utvrđen javni
interes u pogledu zaštite kulturnih dobara i da je njihovo očuvanje opšti interes, što znači da
dobra koja, sa stanovišta struke, imaju trajni značaj i vrijednost treba da budu blagovremeno i
efikasno zaštićena.
Prijedlogom zakona je predviđeno da se zaštita kulturnih dobara uspostavlja na dva
načina, tj. kroz institut prethodne zaštite i kroz utvrđivanje statusa kulturno dobro. Prethodna
zaštita je predviđena iz preventivnih razloga da bi se zaštitila i sačuvala dobra za koja se
osnovano vjeruje da imaju kulturnu vrijednost, do prikupljanja relevantnih dokaza i formiranja
stručnog stava o njihovoj vrijednosti i značaju. Navedeni razlozi za uspostavljanje prethodne
zaštite oprjedjeliji su rješenje da se ona uspostavlja po pravilima skraćenog upravnog postupka,
jer se zbog predupređenja mogućih rizika nameće hitnost postupanja, koje isključuje mogućnost
sprovođenja potpunog ispitnog postupka. Ovo je posebno izraženo kod nepokretnih dobara koja
predstavljaju cjeline, odnosno lokalitete ili područja, na kojima veći broj lica ima pravo svojine,
gdje bi redovni postupak, sa usmenom raspravom, zbog velikog broja učesnika, mogao trajati u
nedogled.
Prethodna zaštita na nepokretnom i pokretnom dobru može trajati najduže godinu dana
od dana uspsotavljanja. Od ovog pravila propisan je izuzetak u odnosu na arheološke lokalitete i
arheološke rezervate, na način što prethodna zaštita na arheološkom lokalitetu može trajati do
završetka arheoloških istraživanja, a na arheološkom rezervatu na neodređeno vrijeme. Propisani
izuzeci su u skladu sa međunarodnim konvencijama o zaštiti arheološke baštine, kojim je

predviđeno da, kada je god to moguće, arheološka nalazišta treba sačuvati za istraživanja
budućih generacija. Za režim prethodne zaštite je bitno da u toku njenog trajanja treba da se
sprovedu radnje i mjere koje će rezultirati stručnim stavom o potrebi uspostavljanja trajne zaštite
ili o prestanku dalje zaštite.
Status kulturno dobro se utvrđuje u redovnom tj. ispitnom upravnom postupku, što
omogućava učešće svim zainteresovanim licima da se izjasne o činjenicama koje opredjeljuju
njegovu zaštitu. Utvrđivanju statusa kulturno dobro prethodi uvrđivanje njegove kulturne
vrijednosti od strane ovlašćenih stručnih lica, odnosno stručni stav o značaju njegovih osobenosti
i svojstava zbog kojih se trajno stavlja pod zaštitu. Iz tog razloga, Prijedlogom zakona propisani
su osnovni kriterijumi za utvrđivanje kulturne vrijednosti, koji će biti bliže definisani, odnosno
razrađeni podzakonskim aktom.
S obzirom da je svako dužan da čuva i poštuje kulturna dobra, uspostavljena zaštita
djeluje prema svima, zbog čega je propisano da se izvod iz riješenja o prethodnoj zaštiti i
rješenja o statusu kulturno dobro objavljuju u “Službenom listu Crne Gore”.
Zavisno od utvrđenog značaja, kulturna dobra se razvrstavaju u tri kategorije, tj. kulturna
dobra od međunarodnog značaja, kulturna dobra od nacionalnog značaja i kulturna dobra od
lokalnog značaja.
Evidentiranje kulturnih dobara je jedan od načina njihove zaštite, kako na domaćem tako
i na međunarodnom nivou. Iz tog razloga Prijedlogom zakona je predviđen jedinstveni registar
kulturnih dobara, za razliku od postojećeg rješenja koje ima centralni registar i registar za
pojedina područja.
4. Režim zaštite kulturnih dobara (čl. 37-69)
Režim zaštite kulturnih dobara utvrđen je kroz upravljanje, protok, korišćenje i povraćaj
kulturnih dobara.
U dijelu koji se odnosi na upravljanje kulturnim dobrima uređena su pitanja zasnivanja
prava svojine na nalazima od arheološkog značaja i upravljanje kulturnim dobrima u državnoj
svojini i u privatnoj svojini. Kod upravljanja kulturnim dobrima u državnoj svojini propisano je
da se svako kulturno dobro kojim raspolaže država ili opština mora dati na upravljanje
određenom licu, kako bi ono bilo predmet svakodnevne brige i kako bi nadležni subjekti zaštite
mogli sprovoditi propisane mjere i radnje.
Kulturnim dobrima u privatnoj svojini, po prirodi stvari, upravljaju njihovi vlasnici, s tim
što se to pravo može prenijeti ugovorom na drugo lice. Prijedlogom zakona je propisano da se
ugovor o prenosu prava upravljanja nad kulturnim dobrom, kao i svakog drugog prava u vezi sa
kulturnim dobrima, zaključuje u pisanoj formi i dostavlja Upravi kako bi ovaj organ mogao znati
koje odgovoran za stanje kulturnog dobra i za preduzimanje mjera zaštite. Javni interes u
pogledu zaštite kulturnih dobara uslovio je da se regulišu situacije kada vlasnik odnosno držalac
kulturno dobro ne čuva, ne održava ili ne koristi na propisani način, kao i kada je vlasnik
kulturnog dobra privremeno odsutan, a nije odredio lice koje će se o njemu starati.
Protok kulturnih dobara je uređen kroz institute otuđivanja, iznošenja, unošenja i
izmještanja.
Prijedlogom zakona je propisano da se kulturno dobro u državnoj svojini ne može otuđiti,
osim pokretno dobro putem razmjene, ako je to neophodno za popunu javne zbirke. Na ovaj
način se štiti integritet nacionalnog kulturnog blaga, jer bi omogućavanje bilo kojeg vida
otuđivanja kulturnih dobara u državnoj svojini doprinijelo njegovom osiromašivanju.

Kulturna dobra u privatnoj svojini mogu se otuđivati, ali se ne mogu trajno iznositi iz
Crne Gore, jer ona jednako predstavljaju segment nacionalnog kulturnog blaga.
U pogledu otuđivanja kulturnih dobara u privatnoj svojini, Prijedlogom zakona je
uređeno samo kupoprodaja iz razloga što je, radi lakše i efikasnije primjene propisanog režima
zaštite, ustanovljeno pravo njihove preče kupovine od strane države.
Ostvarivanje prava preče kupovine propisano je za slučaj prodaje kulturnog dobra
neposrednom pogodbom, na aukciji i u izvršnom postupku, na način koji ne šteti interese
vlasnika u pogledu kupoprodajne cijene i ostalih uslova prodaje. Naime, država ima samo pravo
da kulturno dobro kupi pod uslovima koje je vlasnik sam odredio ili koji su postignuti na javnom
nadmetanju. Imajući u vidu da je Zakonom o državnoj imovini propisano da država, odnosno
Vlada može ustupiti opštini na raspolaganje određenu imovinu, to je Prijedlogom zakona
predviđeno da država može pravo preče kupovine kulturnog dobra prenijeti na opštinu.
Iznošenje kulturnih dobara u inostranstvo je moguće samo privremeno, radi prezentacije,
ekspertize, konzervacije ili restauracije. Izuzetak od ovog pravila propisan je samo u slučaju
kada je kulturno dobro u državnoj svojini otuđeno putem razmjene za drugo kulturno dobro iz
inostranstva, kojim se obogaćuje nacionalni kulturni fond. Neovlašćeno iznošenje kulturnih
dobara je prepoznato kao problem međunarodne zaštite, što je uslovilo da su UNESCO i
Evropska unija donijeli određene propise o uređivanju ovog pitanja i pozvali države članice da to
isto urade svojim nacionalnim zakonodavstvima. Međunarodna kontrola iznošenja kulturnih
dobara je proširena i na antikvitete i umjetnine koje nemaju status kulturnog dobra, ali se njihovo
iznošenje u inostranstvo, zbog predostrožnosti, podvodi pod režim koji važi za kulturna dobra.
Izmještanje nepokretnih kulturnih dobara se, po pravilu, ne može vršiti, jer se tim činom
mijenja njihov istorijski kontekst, a samim tim i značaj i značenje. Izuzetak od ovog pravila
propisan je samo za slučaj kada je to neophodno radi spašavanja kulturnog dobra od opasnosti
koja se ne može preduprijediti, kao što je klizanje zemljišta i druge elementarne nepogode.
U dijelu koji se odnosi na korišćenje kulturnih dobara uređena su pitanja određivanja
namjene kulturnog dobra, korišćenje kulturnih dobara u komercijalne svrhe i davanje kulturnog
dobra na korišćenje putem koncesije. Određivanjem namjene kulturnom dobru obezbjeđuje se
njegovo održivo korišćenje uz primjenu mjera rehabilitacije i adaptacije shodno savremenim
potrebama, što znači da se nastoji da se kulturno dobro prvenstveno koristi za svoju tradicionalnu
odnosno izvornu namjenu, a ako to nije moguće onda se dozvoljava druga odgovarajuća namjena
kojom se obezbjeđuje očuvanje kulturnog dobra i ostvarivanje ciljeva zaštite. S obzirom na to da
je za trajnu zaštitu kulturnog dobra najbolje rješenje kada je ono u funkciji, to je propisano da se
nepokretno kulturno dobro u državnoj svojini može dati na korišćenje za određene namjene
putem koncesije. Režim zaštite nepokretnih kulturnih dobara uslovio je da se određena pitanja
koncesije dodatno urede i na taj način osigura primat javnog interesa u odnosu na interese
koncesionara.
Povraćaj nelagalno iznesenih kulturnih dobara je institut koji je prepoznat u
međunarodnim okvirima i ustanovljen kao sredstvo za sprečavanje krijumčarenja kulturnim
dobrima, radi zaštite nacionalnih kulturnih fondova. S obzirom da su ovom problemu posvećeni
određeni propisi UNESCO-a i Evropske unije, Prijedlog zakona su posebno uređeni načini
povraćaja kulturnih dobara koji su protivpravno odneseni sa teritorije neke od država članica
Evropske unije, teritorije drugih država i sa teritorije Crne Gore. Obaveza posebnog i cjelovitog
uređivanja povraćaja kulturnih dobara državama članicama Evropske unije proističe iz direktive
Savjeta Evropskog parlamenta 201/38 EC i Direktive Savjeta 97/7 EES od 15. marta 1993.
godine o povraćaju nezakonito odnesenih kulturnih dobara sa teritorije države članice Evropske

unije. U ovom dijelu zakona umjesto termina kulturno dobro koristi se termin kulturni predmet,
jer države članice Evropske unije i druge države imaju različite načine i režime zaštite svog
nacionalnog kulturnog blaga, pa je bilo neophodno ostaviti prostor za širu primjenu ovog
pravnog instituta.
5. Mjere zaštite kulturnih dobara (čl. 70-110)
Mjere zaštite kulurnih dobara su radnje i aktivnosti kojima se neposredno ili posredno
utiče na očuvanje trajnosti kulturnih dobara i ostvarivanje njihove kulturne misije.
Mjere zaštite su podijeljene u četiri grupe i to: preventivne mjere zaštite, istraživanja,
integralna zaštita i konzervatorske mjere.
Preventivnim mjerama zaštite se predupređuju rizici od uticaja prirodnih sila, fizičkih,
hemijskih i bioloških faktora i drugih potencijalnih rizika kao što su požar, ekspolozija, kvarovi
na instalacijama, masovna okupljanja, akti vandalizma, kao i razvijanje svijesti o značaju i
značenju kulturnih dobara i opasnostima kojima su ona izložena. U tom smislu ovim mjerama je
i dato primaprno mjesto u Prijedlogu zakona, jer od njihove efikasnosti i djelotvornosti zavisi
obim i intenzitet konzervatorskih mjera koje su, po prirodi stvari, kompleksnije, zahtjevnije i
skuplje i sa neposrednim uticajem na autentičnost i integritet tretiranog kulturnog dobra.
Pojedine preventivne mjere zaštite su individualnog karaktera jer se odnose na određeno
kulturno dobro (istraživanje, dokumentovanje, obilježavanje, čuvanje, održavanje i
promovisanje), dok su ostale preventivne mjere univerzalnog karaktera i odnose se na sva
kulturna dobra (edukacija, baza podataka – informacioni sistem, saradnja sa nevladinim
sektorom). Nažalost veliki broj kulturnih dobara u Crnoj Gori, posebno nepokretnih kulturnih
dobara se, zbog višegodišnje zapuštenosti i neadekvatnog odnosa, nalazi u stanju koje zahtijeva
neodložno sprovođenje oređenih konzervatorskih mjera.
Istraživanja kulturnih dobara su neophodna radi njihovog otkrivanja, dokumentovanja,
proučavanja i zaštite. Međutim, kao i svaka druga aktivnost koja je usmjerena prema kulturnim
dobrima tako da i ove zaštitarske aktivnosti nose sa sobom određene potencijalne rizike, koje je
neophodno na odgovarajući način normativno preduprijediti.
Prijedlogom zakona su posebno uređena konzervatorska i arheološka istraživanja, pri
čemu, su u stvari, razrađene i implementirane obaveze sadržane u odgovarajućim međunarodnim
konvencijama.
Osnovna pitanja ovog dijela regulative su izdavanje odobrenja za istraživanja, nadzor nad
istraživanjima, licenciranje istraživača, dokumentovanje istraživačkih aktivnosti i nalaza i
objavljivanje rezultata istraživanja.
Porerd arheoloških istraživanja, kojima je primarni cilj otkrivanje novih kulturnih dobara
ili otkrivanje novih elemenata postojećih kulturnih dobara, postoji mogućnost da se kulturna
dobra otkriju i slučajno u toku vršenja određenih djelatnosti kojima to nije cilj. Da bi se
uspostavila i obezbijedila adekvatna zaštita i u tim slučajevima, Prijedlogom zakona su
pecizirane obaveze pronalazača i subjekata zaštite, kao i obaveza države u pogledu
obezbjeđivanja sredstava za vršenje arheoloških istraživanja i arheološkog nadzora.
Propisane mjere integralne zaštite se oslanjaju na principe sadržane u međunarodnim
konvencijama o zaštiti arhitektonske baštine prema kojima je država dužna da zaštitu kulturnih
dobara integriše u opštee razvojne planove, a prvenstveno u urbanističko planiranje urbanih i
ruralnih sredina. Propisane mjere se neposredno oslanjaju na rješenja sadržana u važećem

Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objakata, prema kojima uređenje prostora i izgradnja
objekata mora biti usklađena sa posebnim propisima iz različitih oblasti, među kojim i sa
propisima o zaštiti kulturne baštine. Pri tome, propisani sadržaj svakog državnog i lokalnog
planskog dokumenta predviđa definisanje režima zaštite kulturnih dobara. Da bi se taj predviđeni
režim mogao valjano odrediti, Prijedlogom zakona je utvrđen sadržaj dokumentacije koja se u te
svrhe izgrađuje i na odgovarajući način koristi (studija zaštite, menadžment plan i konzervatorski
uslovi).
Uklanjanje, odnosno izmještanje zaštićenih kulturnih dobara je zabranjeno Evropskom
Konvencijom o zaštiti arhitektonske baštine. Istovremeno ova Konvencija kao jedini izuzetak od
ove zabrane propisuje mogućnost uklanjanja kulturnog dobra u slučaju kada je to neophodno radi
njegove zaštite. U skladu sa tim, Prijedlogom zakona propisana je mogućnost izmještanja
nepokretnog kulturnog dobra na drugu lokaciju, ako je to neophodno za njegovo spasavanje iz
razloga što mu prijeti neposredna opasnost od uništvenja usljed klizanja zemljišta ili drugih
elementarnih nepogoda koje nije moguće spriječiti, kao i ako je to potrebno za izgradnju objekta
od javnog interesa koji je predviđen državnim planom.
Konzervatorske mjere su suštinske zaštitarske mjere kojima se obezbijeđuje produžetak
trajanja kulturnih dobara i njihovo funkcionalno korišćenje, shodno odgovarajućim namjenama.
Ovim mjerama je posvećena posebna pažnja zato što se njima neposredno izazivaju promjene na
kulturnim dobrima i ukoliko se ne vrše stručno i po verifikovanoj dokumentaciji nose veliki rizik
da postanu svoja suprotnost. Polazeći od toga da je sadržaj i način sprovođenja ovih mjera stvar
konzervatorske i restauratorske struke, Prijedlogom zakona su samo određeni osnovni elementi
koji su neophodni za njihovo utvrđivanje i sprovođenje.
Uslov za preduzimanje konzervatorskih mjera je postojanje konzervatorskog projekta,
kao tehničke dokumentacije za izvođenje radova i konzervatorskog odobrenja.
S obzirom na to da su konzervatorske mjere potrebne na svakom nepokretnom i
pokretnom kulturnom dobru, Prijedlogom zakona je napravljena odgovarajuća veza za
sprovođenje ovih mjera na nepokretnim kulturnim dobrima, sa opštim propisima o izgradnji
objekata, uz propisivanje određenih specifičnosti koje je neophodno ispoštovati zbog
uspostavljenog režima zaštite.
Konzervacija i ostale konzervatorske mjere na kulturnim dobrima zahtijevaju obavezno
angažovanje posebno osposobljenih lica, što je uslovilo da se propiše licenciranje pravnih lica
koja će izvoditi radove na kulturnim dobrima i fizičkih lica koja će rukovoditi tim radovima ili
vršiti stručni nadzor. Takođe, nad sprovođenjem ovih mjera je neophodan stalan stručni nadzor,
jer ako se radovi ne vrše kvalitetno ili ako se odstupa od odobrenih rješenja postoji veliki rizik
da nastanu oštećenja na kulturnom dobru koja se često ne mogu otkloniti. U skladu sa tim,
propisane su i posebne mjere zaštite, tj. vraćanje kulturnog dobra u prvobitno stanje i naknada
stvarne štete. Vraćanje u prvobitno stanje jeste prepoznatljiva mjera za otklanjanje nenamjernih i
namjernih grešaka u toku izvođenja radova na kulturnim dobrima. Međutim, imajući u vidu da se
često ova mjera ne može sprovesti bez dodatnih oštećenja kulturnog dobra, kao zaštitna mjera
propisana je naknada stvarne štete državi, koju su dužni da plate vlasnik, odnosno držalac
kulturnog dobra i izvođač radova.
6. Prava i obaveze vlasnika i držalaca kulturnih dobara (čl. 111-119)
Uspostavljanje zaštite kulturnih dobara, po prirodi stvari, mijenja redovni vlasnički režim
i uspsotavlja određene obaveze i ograničenja koja ne bi postojala da kulturno dobro nije po

zaštitom. Ako se ima u vidu da je svojina apsolutna vlast na stvari, a da se uspostaljanjem zaštite
kulturnog dobra ta vlast redukuje na način što se može vrštiti samo na određeni način i pod
određenim uslovima, jasno je da postoji potreba da se cjelovito propiše kapacitet prava i obaveza
vlasnika i držalaca kulturnih dobara.
Pravo na stručnu pomoć, javnu prezentaciju i deponovanje kulturnih dobara ustanovljena
su u interesu vlasnika odnosno držaoca kulturnih dobara, ali i radi ostvarivanja propisane zaštite
kulturnih dobara. Pravom na naknadu za pristup, naknadu troškova i naknadu štete i finansijsku
podršku države vrše se određena nadomještanja za propisana ograničenja i nametnute obaveze
pojačanog opreza, čuvanja i održavanja kulturnih dobara.
Obaveze vlasnika i držaoca kulturnih dobara propisane su radi ostvarivanja zaštite
kulturnih dobara u odnosu na prijavljivanja pravnih i faktičkih promjena, na kulturno dobro,
održavanje, čuvanje i sprovođenje utvrđenih mjera zaštite, dopuštanje istraživanja, ustupanje
kulturnog dobra radi javne prezentacije i omogućavanja pristupa kulturnom dobru. Sadržina
svake naznačene obaveze je potpuno definisana i utemeljena ciljevima zaštite.
7. Obavljanje djelatnosti zaštite kulturnih dobara (čl. 120-124)
Zaštita kulturnih dobara se ostvaruje kroz obavljanje konzervatorske, muzejske,
bibliotečke, arhivske i kinotečke djelatnosti. S obzirom na to da su sve navedene djelatnosti,
osim konzervatorske, predmet regulative posebnih zakona, Prijedlogom zakona su posebno
utvrđeni poslovi konzervatorske djelatnosti i uslovi za njihovo vršenje. Pri tome je posebno
bitno da je država dužna da obezbijedi institucionalno obavljanje ove djelatnosti. Ova obaveza je
preuzeta iz potvrđenih međunarodnih konvencija, a naročito Konvencije o zaštiti podvodne
kulturne baštine. S druge strane, vršenje arheoloških i konzervatorskih istraživanja,
laboratorijskih ispitivanja i ekspertiza je osnov za uspostavljanje adekvatnog sistema mjera
zaštite, kao i za izvršavanje preuzetih međunarodnih obaveza. Svakako da pri osnivanju ustanova
zaštite, kao i pri osnivanju Uprave za zaštitu kulturnih dobara, treba imati u vidu da je potrebno
izvršiti transformaciju postojećih javnih ustanova tj. Republičkog zavoda za zaštitu spomenika
kulture na Cetinju, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i Centra za
arheološka istraživanja Crne Gore u Podgorici, u skladu sa stvarnim potrebama, materijalnim
mogućnostima i raspoloživim kadrovskim potencijalima.
8. Finansiranje zaštite kulturnih dobara (čl. 125-130)
Finansiranje zaštite kulturnih dobara je prvenstveno obaveza njihovih vlasnika, nezavisno
do oblika svojine u kojem se nalaze. Međutim, polazeći od činjenice da se zaštita kulturnih
dobara uspostavlja u javnom interesu, da se uspostavljanjem zaštite uspostavljaju i određena
ograničenja i dodatne obaveze vlasnicima kulturnih dobara, koje često nijesu u skladu sa
njihovim redovnim interesima i namjerama i da se ograničenjima prava korišćenja umanjuje
mogućnost ostvarivanja prihoda od kulturnih dobara, kao i da su potrebe za ulaganjima u
očuvanje kulturnih dobara daleko iznad mogućnosti i spremnosti njihovih vlasnika u tom
pogledu, Prijedlogom zakona je predviđena obaveza države da obezbjeđuje sredstva za
finansijsku podršku funkcionisanja predivđenog sistema zaštite, uključujući i finansijsku podršku
vlasnicima kulturnih dobara za pokriće troškova koji prelaze troškove redovnog održavanja
kulutrnih dobara.

Iz tog razloga Prijedlogom zakona je propisano da se zaštita kulturnih dobara finansira iz
više izvora, tj. iz sredstava vlasnika i držalaca, opštih prihoda Budžeta Crne Gore, spomeničke
rente kao namjenskog prihoda, opštih prihoda opština, donacija i iz drugih izvora, u skladu sa
zakonom.
Obaveza države u pogledu izdašne finansijske podrške u zaštiti i očuvanju kulturnih
dobara prepoznata je međunarodnim konvencijama, jer se sa ovim problemom praktično susreću
sve države. Iz tog razloga ova normativna rješenja su podržali i eksperti Savjeta Evrope koji su
razmatrali nacrt ovog zakona.
Spomenička renta kao namjenskih izvor prihoda za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara
biće ustanovljena poreskim zakonima i koristiće se u skladu sa godišnjim programom zaštite
kulturnih dobara koji će usvajati Vlada Crne Gore.
9. Nadzor nad sprovođenjem zakona (čl. 131-133)
Prijedlogom zakona je propisano da inspekcijski nadzor nad sprovođenjem ovog zakona
vrši Ministarstvo nadležno za poslove kulture i Uprava za zaštitu kulturnih dobara, preko
inspektora za kulturnu baštinu i inspektora za kulturna dobra. Poslovi inspekcijskog nadzora su
podijeljeni na način što Ministarstvo vrši nadzor u pogledu uspostavljanja zaštite, kategorizacije i
registrovanja kulturnih dobara, a Uprava u odnosu na stanje kulturnih dobara, sprovođenje mjera
zaštite i ostvarivanje obaveza vlasnika i držalaca kulturnih dobara. U tom smislu inspektorima
su, pored obaveza i ovlašćenja koje imaju prema zakonu kojim se uređuje infpekcijski nadzor,
data posebna ovlašćenja koja im omogućavaju efikasnu kontrolu primjene ovog zakona.
10. Kaznene odredbe (čl. 134-140)
Za povrede pojedinih odredaba ovog zakona, propisana je prekršajna odgovornost
pravnih lica, odgovrnih lica u pravnim licima i fizičkih lica. Pri tome, treba imati u vidu da
određene radnje prema kulturnim dobrima predstavljaju krivična djela i da su obuhvaćene
Krivičnim zakonikom.
11. Prelazne i završne odredbe (čl.141-150)
Prelaznim odredbama uređena su pitanja u pogledu donošenja podaznakonskih akata,
statusa postojećih spomenika kulture, određivanja granica zaštićene okoline za nepokretna
kulturna dobra za koje ta obaveza nije izvršena po ranijem zakonu, ustanovljavanja registra
kulturnih dobara, osnivanja Uprave i javnih ustanova za obavljanje konzervatorske djelatnosti i
rješavanja započetih postupaka.
Završnim odredbama propisan je prestanak važenja postojećih zakona i stupanje na snagu
ovog zakona.
Sredstva potrebna za sprovođenje zakona
Za sprovođenje ovog zakona potrebna su značajna sredstva iz Budžeta Crne Gore za
sljedeće namjene:
1) čuvanje i redovno održavanje kulturnih dobara u državnoj svojini sa kojima raspolaže
država,

2) finansijsku podršku za održavanje kulturnih dobara u privatnoj svojini, po osnovu člana
115 ovog zakona,
3) naknadu štete vlasniku kulturnog dobra u privatnoj svojini, po osnovu člana 115 ovog
zakona,
4) sticanje kulturnih dobara po osnovu prava preče kupovine,
5) isplatu nalzačke nagrade za stlučajna otkrića arheoloških nalaza,
6) eksprorpijaciju nepokretnih kulturnih dobara u korist države,
7) arheološka istraživanja, identifikaciju i konzervaciju arheoloških nalazišta i nalaza, ako
nije drukčije ugovoreno,
8) izradu studija zaštite i menadžment planova,
9) izradu konzervtoskih projekata i sprovođenje konzervatorskih mjera,
10) očuvanje kulturnih dobara kja se nalaze u inostranstvu, a koja su od značaja
za istoriju i kulturu Crne Gore,
11) pravičnu naknadu i troškove postupka u vezi sa povraćajem kulturnih dobara
koja su protipravno odnesena sa teritorije Crne Gore.
Stanje kulturnih dobara u Crnoj Gori, a posebno nepokretnih kulturnih dobara je veoma
loše i nepovoljno, sa tendencijom daljeg pogoršanja. O tome najbolje govori činjenica da je od
ukupno 357 registrovanih nepokretnih spomenika kulture njih 246 ili 68% devastirano, odnosno
u stanju neposredne opasnosti od potpunog propadanja. Prema preliminarnoj procjeni za sanaciju
samo ovih kulturnih dobara potrebno je preko 250.000.000,00 €. Ako se tome doda da
preliminarna procjena, zbog kompleknosti posla, nije urađena za 12 starih urbanih cjelina,
stvarni zahtjev za potrebnim i nedostajućim sredstvima je mnogo veći, jer samo, primjera radi,
Stari grad Bar unutar svojih zidina ima ostatke oko 600 objekata koje je neodložno potrebno
zaštiti od daljeg propadanja.
Polazeći od navedenih pokazatelja o stanju kulturnih dobara, kao i od činjenice da u
Crnoj Gori postoje brojna materijalna i nematerijalna dobra koja nijesu istražena, valorizovana i
stavljena pod zaštitu, procjenjuje se da je za sprovođenje ovog zakona potrebno obezbijediti
sredstva na godišnjem nivou u iznosu o cca 20.000.000,00 €. Potrebna sredstva obezbjeđivaće se,
u skladu sa godišnjim planom zaštite kulturnih dobara, iz opštih prihoda Budžeta Crne Gore,
spomeničke rente i donacija.
S obzirom da se spomenička renta ustanovljava poreskim zakonima ovom procjenom
obuhvaćena su samo sredstva iz opštih prihoda Budžeta Crne Gore.
U 2010. godini za sprovođenje ovog zakona potrebna su sredstva iz Budžeta Crne Gore u
iznosu od 2.609.173,12 €, od čega iz 2.085.319,12 € iz opštih prihoda budžeta, 14.094,00 € od
djelatnosti ustanova zaštite i 509.760,00 € od inostranih i domaćih donatora. Naznačena sredstva
planirana su Zakonom o Budžetu Crne Gore za 2010. godinu kod sledećih potrošačkih jedinica:
(1) Ministarstvo kulture ............................................................................1.258.253,18
Program - Kulturna baština............................................................1.218.748,70
- rashodi za materijal i usluge.................................................201.440,00
- transferi NVO i pojedincima................................................158.150,00
- kapitalni izdaci......................................................................349.398,70
- donacije.............................................................................509.760,00
Program – Administracija
(bruto zarade i ostala lična primanja).....................................................39.504,48

(2) Republički zavod za zaštitu spomenika kulture........................................725.641,33
- opšti prihodi Budžeta............................................................725.641,33
(3) Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture.....................................281.608,00
- opšti prihodi Budžeta........................................................267.514,00
- prihodi od djelatnosti......................................................................14.094,00
(4) Centar za arheološka istraživanja Crne Gore.........................................343.670,61
- opšti prihodi Budžeta.....................................................................343,670,61
Sredstva od spomeničke rente u 2010. godini ostvariće se u zavisnosti od vremena
usvajanja potrebnih zakona kojim će ustanoviti ovaj prihod.
U 2011. godini za sprovođenje ovog zakona potrebna su sredstva iz opštih prihoda
Budžeta Crne Gore u iznosu od 2.085.319,12 €. Naznačena sredstva biće planirana kod sljedećih
potrošačkih jedinica:
1) Ministarstvo kulture..............................................................................748.493,18
- program Kulturna baština...............................................................708.988,70
- program Administracija
(bruto zarade i ostala lična primanja)...............................................39.504,48
2) Uprava za zaštitu kulturnih dobara i
javne ustanove za konzervatorsku djelatnost......................................1.336.825,94
Ovim zakonom prredviđeni su brojni upravni i stručni poslovi na zaštiti kulturnih dobara.
Upravne poslove će, pored Ministarstva kulture, vršiti novi organ uprave za zaštitu kulturnih
dobara (Uprava), a stručne poslove ustanove za konzervatorsku djelatnost.
Osnivanje Uprave za zaštitu kulturnih dobara i javnih ustanova za konzervatorsku
djelatnost podrazumijeva reorganizaciju postojećih ustanova kulture (Republički zavod za zaštitu
spomenika kulture, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i Centar za arheološka
istraživanja).
Reorganizacija postojećih ustanova u nove subjekte zaštite izvršiće se na osnovu
eleborata kojim će se sagledati svi neophodni parametri i uslovi za efikasno funkcionisanje
novog sistema zaštite kulturnih dobara i utvrditi broj, organizaciona struktura i teritorijalna
rasprostranjenost Uprave i ustanova za obavljanje djelatnosti zaštite, kao i neophodni materijalni,
tehnički, kadrovski i finansijski uslovi za njihov rad. U skladu sa zakonom, elaborat će utvrditi
Vlada na prijedlog Ministarstva, nakon čega će donijeti odgovarajuće osnivačke akte.
Sredstva od spomeničke rente u 2011. godini biće planirana kod Ministarstva kulture i
koristiće se u skladu sa godišnjim programom zaštite kulturnih dobara, koji će donijeti Vlada, na
prijedlog Ministarstva kulture.
U 2012. godini za sprovođenje ovog zakona potrebna su sredstva iz opštih prihoda
Budžeta Crne Gore u iznosu od 2.085.319,12 €. Naznačena sredstva biće planirana kod sledećih
potrošakih jedinica
1) Ministarstvo kulture................................................................................748.493,18
- program Kulturna baština.................................................................708.988,70
- program Administracija
(bruto zarade i ostala lična primanja).................................................39.504,48

2) Uprava za zaštitu kulturnih dobara i
javne ustanove za konzervatorsku djelatnost........................................1.336.825,94
Sredstva od spomeničke rente u 2012. godini, kao namjenskog prihoda za zaštitu
kulturnih dobara, biće planirana kod Ministarstva kulture i koristiće se u skladu sa godišnjim
programom zaštite kulturnih dobara koji će donijeti Vlada Crne Gore.