HRVATSKE ŠUME 23 (18.8.1993.)

18. kolovoza 1993.RAZGOVOR S PROGNANICIMA -LIPOVAC.RADNICIMA ŠUMARIJENADA SE POSLJEDNJA GUBIšumarija Lipovac graniči s agresorskom granicom i zato se ne treba čuditižestini ratnih operacija. Od 86 stalno zaposlenih radnilca prije nametnutog ratana platnom spisku ove šumarije sada se nalazi 47 radnika, koji su dislocirani ismješteni u Šumariji Otok, Vrbanji, Vinkovcima i Cerni.azgovarali smo s upra-Rviteljem Šumarije Lipovacinž. Ivanom Rajkovićem(dislociranomu Šumariji Cerna) o svimproblemima vezanim za ratnestrahote sa kojim su bilisuočeni šumarski radnici i* mještani ovog pitomog slavonskogmjesta.— Šumarija Lipovac poslujei radi u sklopu Uprave šumaVinkovci. Nismo se upravilu ni ustrojili, odnosnopočeli raditi po novom Zakonu(jedinstveno poduzeće zacijelu Hrvatsku), a srpski agresornametnuo nam jeprljavi, neravnopravni rat,tako da je šumarija u potpunostiizgubila svoj nekadašnjistatus. Vjerujem da će naševjerne čitaoce zanimatišto se dešavalo na ovom Istočno-slavonskombojištu imislim da nije na odmet dakažem nekoliko rečenica:Jugoistočno bojište bilo jeiedno od najtežih i najžešćihu Hrvatskoj. U zemljopisnomsmislu to je jedini dio Hrvatskekoji se dodiruje sa agresorskomgranicom. Zato sene treba čuditi žestini ratnihoperacija u Istočnoj Slavoniji.Pucati i ispaljivati minobacačko-tenkovskei topovskegranate na nevine, nenaoru-Upravitelj Šumarije Lipovac, inž.Ivan Rajkovićžane ljude i obiteljske kuće,škole, vrtiće, i crkve mogusamo zločinci kojima ništanije sveto, posebno je naglasioRajković. Silna je laž imržnja posijana i zlo sjemeisklijalo je na zemlji našoj.Sada dolazi vrijeme otrežnjenja.Spoznat će svako svojuzabludu. Zločinci i izdajicesramit će se svojih najbližih.Sto se tiče Šumarije Lipovaci zaposleniih radnika zavrijeme nezapamćenog ratasve smo poduzeli da sačuvamovozni park i arhivu. Inačešumarija je upravljala saSindikalna dvorana šumarije Otok, pretvorena u spavaonice za prognaneradnike iz LipovcaJosip Čolaković zaposlen je ušumariji Vrbanja nada se skorompovratku6581 hektara šuma i toprvenstveno hrasta lužnjaka.U šumariji je bilo zaposleno86 radnika, međutim zbogsuludog rata za sada na platnomspisku imamo samo 47radnika koji rade u ŠumarijiOtok, Vrbanja, Vinkovci iCerni. Članovi uže porodiceraštrkani su kao rakova djeca.Ima ih u Vinkovcima,Umagu, Zagrebu, Austriji,Njemačkoj, itd., itd. Na krajubih rekao da su netočne informacijekoje se plasiraju ujavnosti da su sve šumskepovršine kojima upravlja ŠumarijaLipovac pod nadzoromagresora. Od ukupnihšumskih površina ŠumarijeLipovac pod nadzorom agresoranalazi se 30 posto šumskihpovršina, 30 posto je ničijazemlja, dok sa 40 postošumskih površina upravljamomi, međutim zbog sigur-'nosne situacije naših radnikana ovim šumskim površinamane obavljamo nikakveradove — do daljnjeg.Posjetili smo prognaneradnike šumarije Lipovac(jednu grupu) koji žive i radeu šumariji Otok. Razgovor jebio više nego mučan i potresan.Zvonko PEIČEVIĆJosip Mesić i Marko Čolaković ostatak dana krate najčešće »belom« samo da ne misle na svoje mjesto kojenije daleko, a do njega još uvijek ne mogu...Ovako je izgledalo ono što je ostalo od uzornog pčelinjaka uKakovcima: košnice porazbacane, polomljene.PČELARSTVO KAO (NE)PREKINUTAI PČELESUBILEKRIVELJUBAV PERE ČURIĆAat je za Peju Curica,namještenikašumarije Pakrac u'prijeratnim razdoblju,,bio dvostruKo koban.Morao je, kao i mnogidrugi napustiti svojgrad gdje mu je razrušenstan, smjestiti se u izbjeglištvuu Bjelovaru, kasnijeu Ivanskoj. Šumarija Lipik,smještena u prvo vrijerrieu Garešnici a tekovih dana ponovno u Lipiku,postala je novo odredišteP. Curica.No Pejo je tokom rataostao i bez druge svoje ljubavi,hobija, pčela. Pčelarstvomu je zapravo bilo iviše od hobija, bilo je tododatno zanimanje komeje posvećivao sve svojeslobodno vrijeme. I ovamala priča o Peji Curicukao pčelaru, dobitniku»zlatne značke« Plečarskogsaveza Hrvatske,podsjećanje je na ne takodavno, grubo i krvavo vrijemekoje je iz temelja mijenjalosudbine, ljude, navike.Kada su pobunjeni Srbizaposjeli područje okoBučja i selo Jakovce, svakaveza s pčelama koje su, tu bile smještene je prekinuta.Daleko od Pakraca,od Jakovaca, u Bjelovaru,Pejo je početkom prošlegodine mogao samo na.vijestimaslušati kako se tamo,na prvoj liniji fronta,bez obzira na sva primirjai dalje sporadično puca.Ipak, ožujka prošle godine,uspio je u pratnji pripadnikaHV, unatoč svimopasnostima, stići u Jakovce.I imao što vidjeti!Ponovo na početku: Pejo Čurićpred šumarijom Lipikobjekti razoreni ili spaljeni.Gospodarska zgrada skompletnim pratećim priborom(vrcaljka, stol cirkularza obradu drveta,auto prikolica i ostalo)spaljena. Košnice razbarcane, polomljene, mitraljirane,kao da su pčele kriveza ludilo...— Imao sam 106 pčelinjihzajednica, 60-ak velikihkošnica, 40 nastavljača,a na životu je ostalotek nekih 20 zajednica.Dosta ih je oboljelo, bezsvakodnevne njege, bez lijekova,u prevrnutim košnicama,razbacanih poklopaca,krovišta... Nestaloje i 19 aluminijskih kanti,šest limenih bačava zamed. Ukupna vrijednostpo sadašnjim cijenamablizu 40 tisuća DEM!Preseliti pčelinjak, iliono što je od njega ostalo,ali kamo? I sam je u izbjeglištvu.Zar u poznomživotnom dobu, kad većtreba razmišljati o mirovini,još jednom počinjali?Nema druge, no ne možesam. Skrpao je nekako nekolikokošnica, dvije je dobios dva nukleusa od Pčelarskogsaveza Hrvatske,na dar. 'Svaka pomoć jedobro došla (možda i udrveiu, za košnice). PejoCurtć još jednom je na početku,u ime ljubavi, potrebe,možda i inata, ilisvega zajedno. Bit će jošmeda i Pejinih košnica.M. Mrkobrad