PROSTOR - Arhitektonski fakultet - Sveučilište u Zagrebu

70 PROSTOR 1[43] 20[2012] 60-73 V. IVANKOVIÆ Le Corbusierov model Unité Znanstveni prilozi | Scientific Paperspuko sredstvo provedbe. Promjena i nesigurnost,nekoæ latentno postojane, nakonrata sve su dominantnije, a to koincidira spredominacijom demokratskih naèela u njegovujoš uvijek autoritativnom (djelomièno itotalitarnom) naèinu razmišlja nja. No, nisusve implikacije relativno mlakoga politièkograzuvjerenja i promjene nakon razoèaranjakolektivistièkim ideologijama jasnovidljive u odabiru egzemplarne estetike sirovogbetona i megakonstrukcije kao izraza‘idealnih demokratskih masa’.Odabir monumentalnog izraza, gotovo u manirispomenika, te izgradnja i odreðenjeestetskih obi lježja zgrade pokazuju na krajusvu složenost Le Corbusierova pristupa - njegovudvo znaènu, èak i višeznaènu, istovremenuusmjerenost te slojevitu višestrukostkojom je arhitekt-umjetnik obojio novu estetikutrenutno vrlo aktualnoga i cijenjenoga‘kolektivnog rada’. Glavni su akteri te novevrijednosti - društvenog rada - bili ljudi organiziraniu strogu shemu obitelji i pojedinaca,u društve ni kalup koji je sav zatvoren u meðusobneeksperimentalne preokupacije. Akruta je shema Le Corbusierove obitelji zapravoèvr sto od reðenje njegove definicije‘novoga društva’. Ta definicija, objavljena u„Œuvre Complte” 1958. godine, naglašavadvije temeljne jedinice: socijalnu grupu kaooblik zajedništva/jedinstva (fr. unité) i onošto bismo današnjim rjeènikom nazvali ‘klasiènaobitelj’, te nadilazi pojam samostanskogži vota kao odreðene inicijacije za koncepcijumegakonstrukcije Unitéa. Štoviše,ona nagla šava stanovit pred civilizacijski konceptplemenskog ustrojstva.Èinjenica da se radi o prvoj monumentalnojvišestambenoj graðevini koje je oblikovanjerezultat i aktualnih razmatranja buduænostiarhitekture poslijeratnoga demokratskog svijetau kontekstu ‘novoga monumentalizma’1943.-1945. ukazuje takoðer na Le Corbusierovosvrstavanje meðu stilski autoritativnearhitekte koji vjeruju u društvenu ulogu arhitekture.To je meðutim u suprotnosti s nekimod temeljnih postavki modernizma, koje nekolikogodina ranije ponajbolje ocrtava LewisMumford tvrdeæi da graðevina ako je spomenikne može biti moderna, a ako je moderna,ne može biti spomenik. 31 To je, uostalom, biosvojevrstan projektantski moto ve æine modernista.Moderna je arhitektura tako 1940-ihimala dva prepoznatljiva divergentna smjera.Le Corbusier se svrstao na stranu ‘demokratskogmonumentalizma’ predvidivo kratkogaživotnog vijeka. Meðutim ipak je, uza sve navedeno,konaèan ‘demokratski’ oblik zgrade uMarseilleu eks plicitno zatvorio jedan društveniuzorak iza èvrste ’rešetke’, iza koje pojedinci’zaštiæeno gledaju svijet’. Ta gruba vizijazaštite u æe lijama za stanovanje, lišenim kontaktasa zemljom, upuæuje na kritiku krajnjelijeve opcije prije nego se njen politièki svijetpoèeo urušavati u vlastitim metodama pokušajai promašaja u planiranome procesupreuzimanja vlasti u Francuskoj.Kritizirajuæi vlastitim radom kroz konceptemegakonstrukcija francusku ljevicu, prikazujuæiarhitekturom njihov kolektivistièki pristupkao pokušaj kontrole života i mišljenjamasa, te specifiènim ekspresionistièkim oblikovanjemgrubog betona kao metafore životaradnièke klase - Le Corbusier se ipaksvrstao u individualiste koji potièu razvoj po-31 Mumford, 1938.