ZVONIMIR KAMENAR BIOGRAFIJA - Opatija.net

majka je živjela u uvjerenju da je sin Romualdo živ i da će se jednog dana vratiti, no bila je tosamo iluzija.Pred sam kraj rata povratak na Trsat iz Praputnjaka pješice do stana gdje su stanovali bio jetraumatičan i pomalo tužan. Stan u kojem su stanovali bio je izpremiješan i opljačkan, ali neod neprijateljske vojske već od ljudi koji su bili njihovi najbliži susjedi i poznanici. Sviukradeni predmeti su na kraju bili vraćeni uz ispriku i obrazloženje navodnog čuvanja što jemajka prihvatila s nepovjerenjem. Ogorčena tim događajima cijela obitelj seli u drugi stankod današnjeg lokala Frankopan gdje će dočekati povratak oca Romualda, koji se nakonkapitulacije Italije vraća u Rijeku.Obitelj tu nastavlja živjeti do kraja rata i nekoliko godina poslije, do 1950. godine.1946 godine Zvonimira upisuju u I. razred Osnovne škole na Trsatu. Učiteljica mu jeVladimira /Mira / Sušanj, nježna i dobra osoba. U školi pokazuje sklonost za likovnost pa sekod jednog crteža na zadanu temu učiteljica divi mašti dječaka koji je s puno vještine narisaonekoliko mostova preko „Rečine". Bilo je to u četvrtom razredu. Često je govorio da će bitiumjetnik neznajući što to zapravo znači i nikad nije dozvoljavao da mu netko zaviruje u papirdok crta. Njegovi crteži najčešće su nastajali na podu njegove sobe.Godine 1950. upisuje prvi razred gimnazije, ali zaostaje prvu godinu nezainteresiran zanastavu. Koban je bio predmet iz hrvatskog jezika. Nakon ponavljanja prve godine stvari sebitno popravljaju.Dječak svu svoju energiju uz igru usmjeruje prema risanju i modeliranju u ilovači,/neočišćena glina/ jedinoj mogućoj masi za modeliranje. U gimnaziji nije bilo modeliranjakoliko se sjeća. Profesori likovnog su mu slikari I. Blažičević, Mirko Uzorinac, AleksandarVirag i Zdenko Balabanić.Godine 1952. je zapažen njegov dar za crtanje pa mu profesor sugerira da se upiše na tečajcrtanja pod mentorstvom slikara Jakova Smokvine. Od tog trenutka u njemu se po prvi putjavlja želja da postane umjetnik. Upoznaje kipara Vinka Matkovića i posjećuje njegovuradionicu iza Sušačkog nebodera. Prvi put ima u rukama pravu glinu. U Guvernerovoj palačiupoznaje svoje kasnije kolege, Branku Marčetu i Ivana Kinkelu. Boravak na tečaju kodvoditelja Jakova Smokvine bio je vrlo uspješan i koristan ali i poticajan za budućeškolovanje. Iako ga otac uporno želi upisati u Tehničku školu (bivša Građanska škola naSušaku), on ne odustaje od svojih namjera.Godine 1955. otac popušta i u dogovoru s majkom šalje ga u Zagreb. U Školi za primijenjenuumjetnost uspješno polaže prijemni ispit i upisuje se na Odjel za industrijski dizajn kiparskogsmjera. S obzirom na slabe materijalne prilike u obitelji dobiva stipendiju grada Sušaka.Tijekom školovanja zapažen je kao vrlo dobar učenik, ali i kao dobitnik nekoliko učeničkihnagrada za izradu plakete (model u sadri) za potrebe KUD “Pavao Markovac“ iz Zagreba.Živi u Đačkom domu na Kraljevcu.punih pet godina., zajedno sa svojim današnjim kolegamai slikarima, M.Brajnovićem, Jeanom Likićem i Josipom Diminićem.