ZVONIMIR KAMENAR BIOGRAFIJA - Opatija.net

ZVONIMIR KAMENARBIOGRAFIJAPo očevoj obiteljskoj liniji prezime Kamenar potječe iz grada Grobnika (podaci dr. sc. IrvinLukežić). Drugom polovicom 17. stoljeća iz grada Grobnika na Trsat doseljavaju tri obitelji sistim prezimenom. Iz braka Grge Kamenara (1861-1943) i Antonije rođ. Kamenar (1871-1957) rađa se 14 djece od kojih osmero preživi i stvara svoje obitelji.Autorov otac Romualdo rođen je 1901 godine. Školuje se na Trsatu u osnovnoj školi, a potomu Mađarskoj gimnaziji u Rijeci. Na drugoj godini dolazi u sukob s učiteljem, trsatskimmađaronom, nakon čega prekida školovanje te izučava mesarski zanat, zaposlivši se kaopomoćnik u mesnici svog brata, Klementa Kamenara./Vela Placa u Senju/.Godine 1924. Romualdo Kamenar ženi se Olgom rođenom Dvoršak. Iz njihovog se braka 4.svibnja 1939. godine, kao šesto dijete, rađa sin Zvonimir.Majka mu je pričala da ju je pri porodu jako namučio zbog svoje iznimne težine (više od 5kilograma). Kako je bio posljednji u nizu zvali su ga poberuh, a poslije Funć, od čega munastaje nadimak Funči. I tata Romualdo je često govorio da su rodili „Diva“.U drugoj godini njegova života, na kastavski praznik „Belu Nedeju“, na koju su roditeljitradicionalno odlazili, zamalo se nije dogodila velika nesreća. Naime, grozd kojeg je otacdonio kući i dao ga djetetu, po svemu sudeći nije bio dovoljno opran od naslaga modre galice,pa se dijete silno razbolilo. Naglo gubi na tjelesnoj težini i pada u komatozno stanje. Bio jetoliko blijed i proziran da su mu se kroz kožu nazirali unutrašnji organi. Izgledi zaozdravljenje bili su gotovo nikakvi. No, nakon brze intervencije liječnika Kozulića stanje seznatno poboljšalo pa je dijete ubrzo ozdravilo. Pa ipak najteži su dani tek dolazili. Posebno jeteška bila godina talijanske okupacije 1941. ali ne toliko za dječaka koliko za obitelj.Talijanski fašisti uhićuju mu oca i odvode ga s cijelom obitelji u logor – u Italiju (osimnonota Grge, i jedne sestre koja je, s obzirom da je bio invalid bez noge, morala o njemuskrbiti.)Kako je nono bio jako vezan za svoju ženu Antoniju /Toncu / zapadao bi u teška duševnastanja tako da je od tuge izvršio suicid, 1943. godine.Majka Olga je ostala kroz cijelo vrijeme rata sa svojom djecom kao skrbnik. Iz straha odzračnog bombardiranja Sušaka bježi s brojnim mještanima u Praputnjak. Tu se obitelj smještau jednu napuštenu kuću pored crkve na Praputnjaku. Sa strepnjom se bori održati obitelj anajveća joj je briga ipak sin Romualdo, petnaestogodišnjak koji 1943. godine odlazi saskupinom prijatelja u partizane. Ne čuje i ne zna ništa o njemu. Jednoga dana pred sumrak sinRomualdo, koji nosi očevo ime, čuvši za prisutnost svoje obitelji dolazi na Praputnjak snekoliko svojih prijatelja, suboraca. Zvonimir se toga sjeća kao kroz maglu. Te večeri majkasvoga sina odvraća od povratka na front i pokušava zadržati, ali strah da ne postane dezerterbio je jači. Pred jutro odlazi i nakon nekog vremena pada u ruke njemačkoj vojsci. Strijeljanje na području Krasice. Obitelj nije nikada saznala mjesto njegove pogibije. Do kraja života

majka je živjela u uvjerenju da je sin Romualdo živ i da će se jednog dana vratiti, no bila je tosamo iluzija.Pred sam kraj rata povratak na Trsat iz Praputnjaka pješice do stana gdje su stanovali bio jetraumatičan i pomalo tužan. Stan u kojem su stanovali bio je izpremiješan i opljačkan, ali neod neprijateljske vojske već od ljudi koji su bili njihovi najbliži susjedi i poznanici. Sviukradeni predmeti su na kraju bili vraćeni uz ispriku i obrazloženje navodnog čuvanja što jemajka prihvatila s nepovjerenjem. Ogorčena tim događajima cijela obitelj seli u drugi stankod današnjeg lokala Frankopan gdje će dočekati povratak oca Romualda, koji se nakonkapitulacije Italije vraća u Rijeku.Obitelj tu nastavlja živjeti do kraja rata i nekoliko godina poslije, do 1950. godine.1946 godine Zvonimira upisuju u I. razred Osnovne škole na Trsatu. Učiteljica mu jeVladimira /Mira / Sušanj, nježna i dobra osoba. U školi pokazuje sklonost za likovnost pa sekod jednog crteža na zadanu temu učiteljica divi mašti dječaka koji je s puno vještine narisaonekoliko mostova preko „Rečine". Bilo je to u četvrtom razredu. Često je govorio da će bitiumjetnik neznajući što to zapravo znači i nikad nije dozvoljavao da mu netko zaviruje u papirdok crta. Njegovi crteži najčešće su nastajali na podu njegove sobe.Godine 1950. upisuje prvi razred gimnazije, ali zaostaje prvu godinu nezainteresiran zanastavu. Koban je bio predmet iz hrvatskog jezika. Nakon ponavljanja prve godine stvari sebitno popravljaju.Dječak svu svoju energiju uz igru usmjeruje prema risanju i modeliranju u ilovači,/neočišćena glina/ jedinoj mogućoj masi za modeliranje. U gimnaziji nije bilo modeliranjakoliko se sjeća. Profesori likovnog su mu slikari I. Blažičević, Mirko Uzorinac, AleksandarVirag i Zdenko Balabanić.Godine 1952. je zapažen njegov dar za crtanje pa mu profesor sugerira da se upiše na tečajcrtanja pod mentorstvom slikara Jakova Smokvine. Od tog trenutka u njemu se po prvi putjavlja želja da postane umjetnik. Upoznaje kipara Vinka Matkovića i posjećuje njegovuradionicu iza Sušačkog nebodera. Prvi put ima u rukama pravu glinu. U Guvernerovoj palačiupoznaje svoje kasnije kolege, Branku Marčetu i Ivana Kinkelu. Boravak na tečaju kodvoditelja Jakova Smokvine bio je vrlo uspješan i koristan ali i poticajan za budućeškolovanje. Iako ga otac uporno želi upisati u Tehničku školu (bivša Građanska škola naSušaku), on ne odustaje od svojih namjera.Godine 1955. otac popušta i u dogovoru s majkom šalje ga u Zagreb. U Školi za primijenjenuumjetnost uspješno polaže prijemni ispit i upisuje se na Odjel za industrijski dizajn kiparskogsmjera. S obzirom na slabe materijalne prilike u obitelji dobiva stipendiju grada Sušaka.Tijekom školovanja zapažen je kao vrlo dobar učenik, ali i kao dobitnik nekoliko učeničkihnagrada za izradu plakete (model u sadri) za potrebe KUD “Pavao Markovac“ iz Zagreba.Živi u Đačkom domu na Kraljevcu.punih pet godina., zajedno sa svojim današnjim kolegamai slikarima, M.Brajnovićem, Jeanom Likićem i Josipom Diminićem.

U školi su mu profesori: Vojta Braniš, Belizar Bahorić, Josip Poljan, Želimir Janeš, AnteDespot, slikar Antun Motika, V Parač, prof. Jakov Bratanić, i drugi.Godine 1957. umire mu u Rijeci sestra Đurđica, s kojom je duboko vezan.Sedam dana poslije od tuge za svojom unukom umire nona Tonca.Godine 1959. putuje vlakom i autostopom u Francusku na berbu grožđa, u mjesto Loud narijeci Marni, kraj grada Reimsa. Svojim skromnim ali vrijednim honorarom vraća se nakonberbe u Pariz. Stanuje ispod Mont Martresa, a na legendarnom slikarskom placu (Place duTertre) crta portrete turista kako bi poboljšao svoje financijske prilike. Pariz je njegovaopsesija kao i svakom mladom umjetniku. Ovdje iz prve ruke upoznaje.djela velikihumjetnika, posjećuje Louvre, Grand Palais i Muzej Impresionista - upija svjetlosti velegrada.Za vrijeme školovanja u višem razredu povremeno radi s ekipama za izradu filmskih kulisaitalijanskih redatelja u Dubrovi/ film „David i Golijat /Godine 1960. diplomira kiparstvo na Školi primjenjenih umjetnosti s odličnim uspjehom teprima medalju za učenje i zalaganje u radu.Iste godine polaže prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.Tu su mu kroz studij vrsni profesori i predavači iz kiparstva: Grga Antunac, Ivan SabolićVanja Radauš, te slikari, Đuro Tiljak, Vladimir Filakovac, Krsto Hegedušić, FerdinandKulmer, prof. povijesti umjetnosti Matko Peić, Andro Vid Mihičić.Kroz čitavo vrijeme studija živi na različitim adresama, upoznavajući se ne samo s gradom injegovim kulturnim znamenitostima, već i s brojnim protagonistima hrvatske umjetnosti ikulture. U starogradskim kavanama koje su duhovna oaza i stalno mjesto razgovora i susretaupoznaje Vjekoslava Majera /Pod startim krovovima/, Jozu Laušića, Danijela Dragojevića/književnici/, Antu Peterlića /filmski kritičar/. U Kazališnoj kavani izoštruje kritičke stavove isudjeluje u žučnim raspravama o umjetnosti. Posjećuje kazališne predstave i filmskeprojekcije, likovne izložbe i Sveučilišnu biblioteku,Godine 1961. na prvoj godini studija prof. Frano Kršinić odabire mu skulpturu s kojom ćeravnopravno sa starijim kolegama sudjelovati na „Majskoj izložbi studenata LikovneAkademije“, u Studentskom Centru .Godine 1964. uspješno diplomira u klasi prof. Vanje Radauša te kao diplomant, u organizacijiAkademije, putuje u London, a potom i u Pariz. U Calaisu se na licu mjesta upoznaje sRodinovim remek djelom “Građani Calaisa“.U kraljevskoj Akademiji u Londonu ostaje zadivljen pred Leonardovom slikom „Madona uspilji“. Oduševljavaju ga Michelangelove voštane minijature malih aktova pod staklenimzvonima, kao i "Čovjek s razbijenim nosom" od A. Rodina, ali i mnoga druga remek djelasvjetske umjetnosti.

Godine 1964. vraća se u svoj rodni grad i traži atelje. Povremeno radi u ateljeu kipara VinkaMatkovića pomažući mu pri radu na skulpturama Sudjeluje u izradi bakrenih reljefa premaskicama V. Matkovića za poduzeće „Jadroliniju„ te na skulpturi „Brodograditelj„ postavljenojispred 3.Maja.Godine 1965. odlazi na odsluženje vojnog roka.Godine 1966. vraća se s vojnog roka, ulazi u brak dvije godine kasnijePostaje član ULUH.a Zagreb podružnica Rijeka i počinje likovno djelovati na kolektivnimizložbama u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima tadašnje države.Godine 1968. putuje u Nizozemsku, i u svom petnaestodnevnom boravku posjećuje gradoveRotterdam, Hag, Utrecht, Amsterdam. U amsterdamskom Rijks Museumu posjećuje velikuizložbu H. Moorea dok u Kraljevskom muzeju stoji pred Noćnom Stražom i Rembrandtovimportretima.Godine 1967. primljen je u redovno članstvo HDLU-Zagreb čime započinje samostalnuumjetničku djelatnost kao član Zajednice Umjetnika Hrvatske.Od grada Rijeke dobiva prostor za atelje na adresi Šetalište XIII. divizije 11Iste godine počinju likovna izlaganja nastupi na kolektivnim izložbama (Biennale Mladih iSalon mladih). Intenzivno radi u drvu, jedinom materijalu koji mu je u to vrijeme dostupan.Godine 1968. postiže svoj prvi međunarodni uspjeh na Bienalu skulpture u Varšavi, primivšidiplomu i medalju za svoj rad.Godine 1970 raskida brak sa S .O.Iste godine priređuje svoju I. samostalnu izložbu reljefa u drvu u galeriji Filodrammatica–uRijeci i suočava se sa prvom javnom kritikom iz pera likovne kritičarke R.Matejčić, koja jevrlo afirmativna i ohrabrujuća. Nešto suzdržanija u ocjeni izložbe bila je dr. Vanda Ekl.1969. god.žirirani su mu radovi za izložbu Biennale mladih u Rijeci. Cijela postava BienalaMladih seli u /Egipat/ Kairo u organizaciji Moderne Galerije Rijeka poprimajući međunarodnikarakter.1972 . sklapa brak s Marijom Stipaničić iz Grižana1973. godine izrađuje portret pjesnika Ivana Gorana Kovačića koji je postavljen ispredStudentskog Doma u Rijeci. Na dan otkrivanja upoznaje se s književnikom JuromKaštelanom. koji tom prigodom pohvaljuje njegovo ostvarenje: «Mladi umjetniče Vi steizradili izvrstan psihološki portret pjesnika Gorana Kovačića, kojeg sam osobno poznavao».Bio je to veliki kompliment izgovoren iz usta velikog pjesnika.1973. sudjeluje na javnom ex jugosl. natječaju za spomenik A.Cesarcu u Zagrebu i osvajaIII. Nagradu. Suradnici ing. Arh. Zdenek Sila i ing. arh. Miro Rodin.

Od 1973/85 godine u zimskim mjesecima odlazi kao pedagog u Dječje odmaralište“ StaraSušica„ gdje s učenicima riječkih osnovnih škola oblikuje skulpture u snijegu što mu iuspijeva/ boji bojama snijeg/ Snimljen crno bijeli kratki film /autor M.Kušec TV Zagreb/.1973/74. postaje voditelj DALUM-a, likovne sekcije 3.Maj u Rijeci i djeluje punih 13 godina,kao voditelj i pedagog riječkih amatera svih dobi. Mnogi od njegovih polaznika danas supoznata likovna imena, bilo kao umjetnici, ili, nastavnici i profesori riječkih škola.1974 . dobio je kćerku Moranu.Živi dvije godine u ateljeu na Sušaku u ul. Šetalištu XIII divizije 11 s obitelji .Godine 1975. boravi ponovno u Parizu1976. izrađuje reljef u tehnici bakra u „Zavjetnoj Kapeli senjskog kapetana Petra Kružića“ naTrsatu za potrebe Franjevačkog samostana1977. u suradnji s Ivom Kalinom priređuje u Ljubljani zajedničku izložbu koja je naišla navrlo povoljne kritike iz pera poznatog slovenskog krtitičara J.Mesesnela1979. postaje prvim suradnikom Kiparske radionice u Lokvama. Izrađuje monumentalnuskulpturu u drvu“ Žaga“. Osnivač radionice je prof likovne kulture u Lokvama NikolaLepinski. Kao vjeran suradnik i član umjetničkog savjeta djeluje u njezinom radu sve dodanašnjih dana.Godine 1979. započinje se intenzivno baviti restauracijom spomenika kulture i graditeljskognasljeđa.Prvi restauratorki radovi vezani su za pučku keramiku s otoka Cresa na čijem se lokalitetuprovode arheološka istraživanja pod vodstvom prof. dr. Radmile Matejčić. Nakon što jezavršio radove na restauraciji keramike i predmeta iz metala koji sačinjavaju dio muzejskezbirke u Novom Vinodolskom, ona javno i s velikim oduševljenjem pohvaljuje njegov rad.Osamdesetih godina on će ostati trajno upisan kao drugi po redu restaurator na gradskomtornju u Rijeci, gdje na pročelju timpanona obnavlja figure habsburških vladara Leopolda I iKarla VI, kao i kameni grb koji se nalazi iznad ulaza u stari grad. U okviru istog projektabakrenom folijom izvodi zaštitu reljefa pod kupoloma a nekoliko godina kasnije obnavljareljef orla oslikava bojom i zlatnim listićimaU Eufrazijevoj Bazilici u Poreču spaja i restaurira polomljeni blagovaonički kameni stol i diodrvenog narteksa.Godine 1980. postaje članom Kulturno-prosvjetnog društva Ivan Matetić Ronjgov kojeg vodiprof. Dušan Prašelj zajedno sa drugim djelatnicima iz prosvijete i kulture grada Rijeke, Istre idrugih krajeva HrvatskeTe iste godine radi na dizajnu proslave 80 godišnjice rođenja Ivana Matetića Ronjgova

Sudjelovanjem u društvo KPD—a Ronjgi inspiriran je kao kipar Istarskom ljestvicom IvanaMatetića Ronjgova.1981 boravi na tromjesečnom studiju u Cite International Des Arts-Pariz ,gdje pred krajboravka sudjeluje na kolektivnoj izložbi svojim crtežima na temu mijeha i sopila.Te istegodine postaje članom AIAP-a(unesco hous)Godine 1981. pozvan je na Međunarodni kiparski simpozij „Forma Viva„ u Ravne naKoroškem, gdje u tvornici željeza realizira monumentalnu skulpturu „Stanovnik. Nasimpoziju upoznaje slovenskog kipara Slavka Tiheca, kiparicu Milenu Braniselj, NjemicuHelmut Olhme i AmerikancaThomasa Linsdea .1983. godine postavlja svoju I. konceptualnu izložbu „Zlatno Doba„ u Malom Salonu uRijeci, u suradnji s umjetničkim fotografom Rankom Dokmanovićem i pjesnikomLjubomirom Stefanovićem.Tih godina u Kostreni izvodi spomenik palim sportašima u NOR-u, /Žuknica/ - suradnikakad.kipar Ž. Violić.Osamdesetih godina angažiran je u nekoliko predstava kao vanjski suradnik u riječkomKazalištu lutaka kao autor scenografije i izrade lutaka, za predstave „Plava boja snijega“Pinocio“ Šešir i šeširica“, u režiji glumice Nevenke Benković.1984 godine za boravka u Parizu s četvoriciom suradnika osniva grupu 5+1 /idejni tvoracgrupe akad. grafičar i slikar Tomislav Dugonjić iz Banja Luke /koju sačinjavaju grafičariKnez iz Ljubljane, Opy Uomi iz Atene, Enes Mundžić iz Banja Luke te sam autor.1982 godine sudjeluje u koloniji željezare Sisak u Sisku gdje izrađuje dvije munumentalneskulpture u željezu – „Leptir i Imaginarni stroj - postavljene u parkovnom prostoru gradaSiska.1983 godine u Rijeku dolazi gđa Carmen Vosila De Texier i Ksenija Grisogono, ugledneosobe rodom iz Splita koje žive u Parizu Taj će mu susret i poznanstvo omogućiti samostalnoizlaganje u Parizu u novom djelu grada Pariza-La DefenseGđa Ksenija Grisogono ugledna je arhitektica koja je u svom radnom vijeku surađivala i sglasovitim Le Corbusierom, u projektu izgradnje Novog Pariza „La Defensa„. KsenijaGrisogono je prijateljica Dore Maar, ali i glumice Marlen Dietrich. Prigoda da se upozna svelikom glumicom u njezinom pariškom stanu nije se nažalost ostvarila zbog njezineiznenadne bolesti.1983 izrađuje veliki drveni reljef /obojeno/ sa slikarom Z. Kutnjakom za Studentski Centar uulici Braće PolićTih godina izvodi veliku zidnu dekoraciju u emajlu na temu „Mijeha i sopile“ u PrivrednojBanci u Rijeci-Stari grad

1984. godine posvećuje svoj kiparski opus u kamenu Ivanu Matetiću Ronjgovemu „Mjeh isopila„ izložbom u Parizu – Galerija BUREF studio 2 „La Defense“ /Novi dio grada Pariza/Izložbu organizira gđa. Ksenija Grisogono. Iste godine posjećuje Versailles.1984. Za vrijeme trajanja izložbe daje intervju na“ Radio France „ i „Slobodna Europa“ kojaemitira razgovor diljem Europe 28. i 29. rujna iste godine /snimka sačuvana/I985. upoznaje Jelku Ban prof. glazbe i posvećuje joj crtež. Jelka mu postaje vjerni pratilac iprijatelj do današnjih dana te ga prati na njegovom životnom i stvaralačkom putu.1986. Pariška grupa 5+1 izlaže u novo otvorenoj Galeriji“ Juraj Klović„ u Rijeci i nakon togaprestaje s djelovanjem .1987. sudjeluje u izradi idejnog rješenja uređenja središnje pješačke zone Rijeke, /anketninatječaj u suradnji s prof. Z Silom dipl. ing arh, Vladi Bralićem. dipl. ing .arh.1986/87 Samostalno radi na idejnom projektu Mrtvog Kanala: “Brodovi su kao Saksofoni“.Objavljeno viđenje projekta u „Sušačkoj reviji„ - autor teksta dipl. ing. arh.Vladi Bralić.1987. izrađuje cjelovit dizajn 100. obljetnice Hrvatske Čitaonice na Trsatu.1987. upoznaje se s kiparom Jorgenom Haugenom Sorensenom iz Kopenhagena, koji dolaziu Lovran i tu boravi nekoliko mjeseci. Korisna razmjena iskustava Sorensen, Kalina,Kamenar.Iste godine izrađuje spomenik skulpturu u bronci „Korablja“ palim u NOB.i za oslobađenjemjesta Punat i otoka Krka./suradnik na projektu dipl.ing arh Miro Rodin/1988/9 u Samoboru u tvornici stakla „Kristal“ izrađuje u radionici za umjetničku obradustakla svoje prve skulpture u kristalu .1988.godine u suradnji s dipl .ing. arh. Z.Silom i dipl-ing .arh. V. Bralićem pokreće projektpostave portalne spomen dizalice marke „GAAZ TARSA“ iz riječke luke, kao eksponatizveden ljudskom rukom / spajan metalnim zakovicama /u namjeri očuvanja povijesne ikulturne baštine grada Rijeke.Tih godina šalje u Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Rijeci prijedlog programaza osnivanje Restauratorske radionice u Rijeci. /suradnik Z Sila /1988. godine prima otkupnu nagradu na republičkom javnom natječaju za spomenik palimborcima žrtava fašizma u NOR-u otoka Krka u suradnji s dipl .ing. arh Vladi Bralićem.1989. sudjeluje u idejnom rješenju spomenika Tinu Ujeviću u Zagrebu u suradnji sa dipl ingarh. Z Silom i V.Bralićem /regionalni javni republički natječaj/.1989 u Beču izrađuje skulpturu u kamenu na Međunarodnom likovnom simpoziju“ Agora ImBurgarten „Veli mjeh“ koja je postavljena uz šetnicu rukavca rijeke Dunav, u centru gradaBeča.

1989. pokreće idejni projekt „Prijedlog svjetlosnog znaka“ kao vizualnog identiteta gradaRijeke, zajedno sa dipl. ing. arh. Z. Sila i dipl. ing. arh. V.Bralićem i prof. dr. A. Peršinom .1989. izrađuje prvi riječki suvenir u bronci „Trsatski Zmaj“ prema predlošku kipara A.Felkorna u tri varijante.1991. godine tijekom Domovinskog rata izrađuje antiratnu protestnu skulpturu u sadriizloženu u prosincu 91. u Rijeci, a potom u Zagrebu, na Izložbi „Oči Istine“- suradnicidipl.arh. Z. Sila, V.Bralić, M.Franolić, te antiratni plakat “Apage Satanas“ 1991.Iste godine u čast 700. godišnjice dolaska Franjevaca na Trsat izrađuje portret u reljefu/bronci /Gvardijana trsatskog samostana I. Glavinića i slikara A. Schőna, te reljef MajkeBožje prema slici koju je samostanu poklonio Papa Karlo V u 15. stoljeću.1991. godine radi cjelovit dizajn velike 750-te obljetnice u gradu Grobniku, legendarnog bojaHrvata s Tatarima na Grobničkom polju.1991. objavljuje svoju I. grafičku mapu „Risane Harte“ na temu 750. godišnjice Bitke sTatarima na Grobničkom polju, u suradnji sa akad.slikarom Z.Kutnjakom i povjesničaromumjet. prof. Borisom Tomanom. Izrađuje zaštitni znak obljetnice i katalog programa.1991. Jedan je od osnivača Kluba Prijatelja Trsata.1992. u suradnji s majstorom puhačem D. Doblanovićem uspješno izrađuje svoju drugu serijuskulptura u staklu, u tvornici stakla „Boral“.u Puli1992. umire mu otac Romualdo1993 sudjeluje na Međunarodnom kiparskom simpoziju u Dubrovi-Labin gdje izrađujemonumentalnu skulpturu u kamenu pod nazivom Kralj i kraljica koju posvećujeroditeljima.Ovdje upoznaje kipare Slovaka Gavulu iz Bratislave i Lj.Drinkovića iz Zagreba.1993. prima I. Nagradu na natječaju kluba “CROMA“ sa suradnicima dipl ing arh.VladiBralić i slikarom Z. Milićem /konzultant dipl in arh.Z Sila./1993. samostalno izlaže u Malom Salonu u Rijeci staklenu skulpturu./suradnik u postaviizložbe dipl ing. arh. Anton Juretić.1993/2000 u Opatiji pripremio i održao desetak predavanja o sociološkom značenju pojedinihvrsta gradnje / trg, neboder, most itd./ studentima Građevinskog Fakulteta iz Rijeke u sazivupod nazivom „Društvo i tehnologija„ organizatora i voditelja Prof. Dr .Juraja Plenkovića..1993. restaurira kamenu fontanu u Opatiji poljskog kipara Rathautskog .1993. radi na adaptaciji „Ville Kirigin“ i zvodi cjelokupnu fasadnu dekoraciju.1994. umire supruga Marija Kamenar-StipaničićU tim godinama autor skulpture kao nagrade „Zlatni mikrofon“ Melodije Istre i Kvarnera,kojeg primaju poznati apjevači zabavnih melodija /R.Šverko i drugi/

1994. godine objavljuje svoju II grafičku mapu „Dubrova“ inspiriranu boravkom u Istritijekom kiparskog simpozija u Dubrovi kraj Labina. Tekst o autoru i djelu potpisuje pjesnikDrago OrlićI995. Uvrštenu Enciklopediju Hrvatske umjetnosti Knjiga 1/A/N strana 309 u izdanjuLeksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ , Zagreb1996. umire majka Olga1996. objavljuje svoju III. Grafičku mapu „Drhtaj zemlje“ sa goranskim pjesnikom FranjomŠvobom-Franinom.1997. izrađuje spomen skulpturu palim djelatnicima brodogradilišta 3. Maj u Domovinskomratu 1991/951997. prima I. nagradu za slikarstvo na II. Likovnim jesenjim susretima u Gradu Grobniku.1998. izrađuje u sadri skulpturu književnika Janka Polić Kamova i izlazi s njom u javnost.Skulptura je po prvi put javno predstavljena ispred Kavane Kontinental gdje ju opaža dipl.ing. arh. Silađin koji ju godinu danas kasnije, ugrađuje u svoj projekt restauracije Strižićevogmosta.1998. Sudionik je 1.internacionalnog simpozija u kamenu „Sculptura Su Pietra Pisasentina“ uReani del Rojale Udine (Italija) gdje izrađuje skulpturu u kamenu „Sv Sebastijan“ koja jekasnije postavljena uz granicu Italije i Austrije (mjesto Milich).Osvrt na djelo likovni kritičarUgo Cara1999. izrađuje i postavlja u javni prostor skulpturu Sv. Vid kod Malinske otok Krk „KRISTXX. Stoljeća“ donacija Vlč. A.Spicijarića svojim mještanima.2000. primljen u Ljubljani u hrvatski ogranak Svjetske humanitarne organizacije St. Fortunat.2000. Grad Rijeka postavlja skulpturu J.Polić Kamova na Strižićevom mostu u Rijeci.2000. godine pokreće glasilo „Tarsatika“ Kluba Prtijatelja Trsata„ i postaje njegovimglavnim urednikom.2000. odlazi u starosnu mirovinu, ali i dalje ne miruje.2001. dobiva nagradu Grada Rijeke za likovna ostvarenja u godini 1999-2000.2002. izvodi restauraciju, konzervaciju i restituciju kamenih lapida iz „Čotine zbirke“ –Lapidarij / u Pomorskom povijesnom muzeju Grada Rijeke/današnji postav / .2002. izrađuje 5 vitraža u crkvi Krista Kralja, u Matuljima pokraj Rijeke, projekt dipl. ing.arh.Antona Juretića, (mentor msg.Josip Šimac).2003 u Brodu/K sudjeluje na međunarodnom kiparskom simpoziju Goranske kiparskeradionice u drvu gdje izrađuje monumentalnu skulpturu Drhtaj Zemlje /postav Golubinjak-Lokve/.

2004. Postaje “Počasni gost“ na Likovnim susretima Sinji Vrh–Slovenija gdje upoznaje nizpoznatih europskih autora - slikare Klavdija Tuttu, S Jemeca (Slovenija), Carmela Zottija,Franca Duga (Italija) i Luisa Rapelu (Španjolska).2004. izrađuje spomen skulpturu u kamenu prvom osnivaču direktoru poduzeća“ KamenPazin“ Josipu Pauliću.2004. vraća vlasnicima obitelji Kezele prostor /atelje/i seli u barake /nužni smještaj/ uStudentskom Kampusu na Trsatu.2005. umire mu brat Dragutin (Drago).Iste godine obnavlja devastiranu skulpturu „Djevojka s galebom“ u Opatiji.2006. zbog izgradnje Sveučilišnog Kampusu na Trsatu ostaje bez radnog prostora.2006. uvršten je u Hrvatski Bibliografski Leksikon leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“- objavljeno 2009. god.. knjiga broj 7 pod Kam. Ko./stranica 5.2006. u suradnji s dipl. ing. arh. Ž. Mahuljom izrađuje skulpturu Krista za pale branitelje uDomovinskom ratu 1991/95 iz Viškova2007. na poziv Msg.Ivoslava Linića izrađuje dva vitraža u Prvostolnici Sv. Vida u Rijeci.2007. izrađuje za grad Opatiju-Volosko spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu1991/952009. u organizaciji opatijskog Muzeja Turizma postavljena je u izložbenom Paviljonu J.Šporer prva retrospektivna izložba njegovih skulptura i crteža.2009. uvršten je u knjigu „Hrvatsko kiparstvo druge polovice XX. Stoljeća“ /autori I. Šimat-Banov i I.Gabrić / još nedovršeno/2009. godine kćerka Morana odlazi u Amsterdam i udaje se.2010.postavljena mu je u središtu Voloskog kamena skulptura „Veli mih“2010. godine u crkvi Sv. Ane u Voloskom uz mnoge vjerske dostojanstvenike uklesano je injegovo ime kao suradnika na projektima dipl.ing .arh. A.Juretića, koje je za potrebeVološćanske Župe vodio Msg. J. Šimac.2011.Ponovno restaurira fontanu u Opatiji rad kipara Rathautskog i odstranjuje atmosferilije