Autorske bure_Zbornik_Komercijalno izdanje

Autorske bure
(zbornik)
Rujan 2019.

Priredila: Željka Horvat Čeč
Uredio: Kruno Lokotar
Dizajn, prijelom i naslovnica: Studio Sonda; Matko Plovanić, Rajko Ban
Copyright: © RIJEKA 2020 d.o.o.
Izdavač: V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Za izdavača: Mladen Zatezalo
Suizdavač: RIJEKA 2020 d.o.o.
Voditeljica projekta: Iva Kelentrić
Lektura i korektura: Nives Franić
Tisak: Denona d.o.o., Zagreb
Zbornik je nastao kroz programski pravac Lungomare Art
u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
Zahvaljujemo svim našim partnerima
bez čije pomoći ne bismo realizirati ovaj projekt.
ISBN 978-953-52-0190-8
ISBN 978-953-48369-4-1
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001041867.

Partneri
Camp Kovačine
Centar za kulturu
Lopar
Grad Bakar
Grad Cres
Polo Line turistička
agencija
Prirodoslovni muzej
Rijeka
Turistička zajednica
Grada Bakra
Grad Crikvenica
Grad Mali Lošinj
Grad Opatija
Turistička zajednica
Općine Baška
Turistička zajednica
Općine Lopar
Hotel Kimen
Općina Baška
Gradska knjižnica
Bakar
Općina Lovran
Općina Lopar
Općina Kostrena
Općina
Mošćenička Draga
Gradska knjižnica
Crikvenica
Muzej Apoksiomena
Narodna knjižnica
Kostrena

9 Uvod
14
25
31
37
50
56
70
76
Milena Benini
Šuma ponad mora
(Mošćenička Draga)
Zoran Žmirić
Titraj plave boje
(Lovran)
Josip Novaković
Okus mora
(Opatija)
Dorta Jagić
Tajna crnog notesa
(Volosko)
Faruk Šehić
Katedrala
od riblje krljušti
(Riječka ribarnica)
Vladimir Arsenijević
Duhovi mesta
(Pećine)
Lejla Kalamujić
Remont ljudskih
sudbina
(Kostrena)
Nora Verde
Ajkula
(Bakar)
83
91
96
105
113
124
130
139
Enver Krivac
U Fordu
(Zebar)
Robert Perišić
Pozdravi Cara!
(Crikvenica)
Edo Popović
April
u Bašćanskoj dolini
Asja Bakić
Sezona
(Lopar)
Bekim Sejranović
Miss Misery
na otoku Susku
Tea Tulić
Dama iz Čikata
(Mali Lošinj)
Damir Karakaš
Križevi
(grad Cres)
Olja Savičević Ivančević
Tramuntana
(Filozići)
149 Biografije
7

H
b

ip, hip,
ura!
Pitalica iz moga djetinjstva išla je ovako: “Ima jedna luka u koju brod
nikada nije uplovio. Koja je to luka?” Odgovor popraćen dječjim smijuljenjem,
kojim se nagrađuje dovitljivost, bio je: “Banja Luka”. Suvremena
parafraza bila bi: “Ima jedna luka u koju svaki brod može uploviti, koja
je to luka?”, a odgovor: “Rijeka”. Ovaj odgovor bi djetetu bio u prvi mah
glup, jer luka je na moru, tek onda, ako uopće, na rijeci, a onda bi mu sinulo
da se misli na Rijeku s velikim R. Danas bi pak taj odgovor dobio
puni smisao jer Rijeka je dobila titulu prijestolnice kulture 2020. pod sloganom
“Rijeka: luka različitosti.”
9

Vođena tim sloganom, u okviru projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica
kulture, programskog pravca Lungomare Art, riječka spisateljica
Željka Horvat Čeč odabrala je za program Autorske bure 16 autora/ica
koji pišu na “bhsc” jezicima i koji su si mogli priuštiti mjesec dana boravka
na različitim lokacijama riječko-kvarnerskog pojasa. Obaveza svih autora
bila je samo jedna: da nakon boravka napišu kratku priču inspiriranu
lokalitetom, priču u kojoj će se susresti njihovo autorsko i lokalitet.
Teško je opisati koliko se različitosti sreće u ovoj knjizi. Autori/ce su
različitih generacija, biografija i preferencija, spisateljski im se opusi razlikuju
po opsegu, dosegu i profilu, različite su im i metode stvaranja.
Recimo, autorica Asja Bakić zamolila je da se njezina priča izuzme od uređivanja,
u duhu različitosti i individualnog tretiranja svakog autora, želja
joj je ispunjena.
Autorice i autori živjeli su u lokalnim zajednicama od ožujka do svibnja
2018., a klimatska prevrtljivost je htjela da ih, možda baš zbog globalnog
zatopljenja, zadesi uglavnom hladno vrijeme s pokojim neočekivano
jakim i zakašnjelim udarom bure. Utoliko se pokazalo da je naslov zbornika
“Autorske bure” itekako prikladan. Bura je onaj vjetar koji čisti i bistri,
koji čini da pogled i uvid sežu dalje i dublje.
Ako autorice i autore povezuje tek “bhsc” jezik/ci, lokacije nude sasvim
drugi tip zajedničkog. Okružile su Kvarnerski zaljev kao nekad
Rimljani Sredozemlje. Gleda se iz tih lokacija na Kvarner s obale, s otoka i
s planine, iz grada i sa sela, iz mikroklima otočkih, priobalnih ili čak planinskih,
iz zajednica svih vrsta: ribarskih, industrijskih, turističkih, onih
koje se kolebaju oko vlastitog identiteta, onih koje pamte bolje dane pa
kao da su umočene u sepiju i nostalgiju ili onih kojima se smiješi jarko
sunce napretka... Iz sraza tih mnogih različitosti ispisale su se, kakve drugačije,
nego vrlo različite priče.
Naravno, cijelog ovoga projekta, pa ni priča ni zbornika ne bi bilo bez
naklonosti i gostoljubivosti pobrojanih zajednica, a zajednice čine ljudi.
Njima treba posebno zahvaliti.
Iz sraza tih autorskih i lokacijskih raznolikosti, garniranih, vjerujem, i
pokojim slučajem, nastao je ovaj, po metodi nastanka unikatan, zbornik.
Pa da zavirimo u njega, ovlaš i na brzaka, obalom od zapada prema Rijeci,
pa dalje do Crikvenice, a onda da prošvrljamo po bliskim i daljim otocima.
1 0

Milena Benini u drevnoj Liburniji, u Mošćeničkoj Dragi nalazi portale,
sinkronicitete i gaimanovske simpatične i ležerne slavenske bogove koji
bi trebali rješavati ljudske probleme, ali kao da im to nije baš najvažnija
stvar u životu. Zoran Žmirić u Lovranu nalazi plavooku djevojku i ispisuje
lijepu i okrutnu priču o platonskoj zaljubljenosti i konkretnom ratu, priču
koja se pita kako je moguće sve to strašno što se dogodilo, a dogodilo se,
itekako, i pazilo da o tome malo tko svjedoči. Josip Novaković će se na potezu
opatijskog Lungomarea sjetiti ljetovanja i Mediterana kakvi su nekad
bili, dječje radoznalosti i dječačkih inicijacija. U Voloskom Dorta Jagić ispisuje
starinski otmjen dnevnik u kojemu se sreću umjetnice, u kojemu su
vrtovi mirisni i uređeni a ateljei bogati, i − koji prerasta u triler. Dnevnik
pak pisca, koji započinje mitskom riječkom kišom, a kojega uvijek poetični
Faruk Šehić naziva Agentom Smithom, nastaje oko riječke ribarnice i
u krljuštima ribe vidi cijeli svemir, bit će onda i obrnuto, i prerasta u odu
tom sveujednom uvidu. Ovaj dnevnik seli na društvene mreže koje, autor
je u pravu, većina korisnika i koristi u svojevrsne dnevničke svrhe.
Vladimir Arsenijević će na riječkoj plaži, na kojoj tulum grupi teenagera
poremeti doplutali leš, rekonstruirati jedan život i jednu ljubav iz prošlosti.
U Kostreni će Lejla Kalamujić preispitivati mogućnosti izbora koje su
svojim odlukama likovi njezine priče davno onemogućili. Nora Verde će
u Bakru tražiti identitet tog, nekad industrijskog grada i svog, u međuvremenu
invalidiziranog junaka, koji se s tim gradom tako lijepo podudara i
shvaća da baš od te sličnosti mora pobjeći. Enver Krivac će on the road i s
visine, s planinskog prijevoja Zebar s kojega se pruža lijepa perspektiva,
mijenjati pripovjedačke perspektive, neobuzdano eksperimentirati i igrati
se s jezikom i pravopisom ne bi li pokazao fluidnost identiteta. Robert
Perišić će u Crikvenici, što kroz unutarnji, što kroz vanjski dijalog, ispričati
melankoličnu priču o podrazumijevanju koje vodi u nerazumijevanje i
mačku Edgaru koji živi u knjižnici, kao lik iz neke bajke. O gradskom trošku,
napomenimo.
Pređimo odatle na Krk gdje u Baškoj Edo Popović okreće ploču i leđa
moru pa se u svojoj ekopriči uputi u brda i divi stočarskoj arhitekturi, te
tako napominje da otoci nisu samo obala. Na Rabu, u Loparu, Asja Bakić
predsezonski ne nalazi ljude, nego samo njihove tragove, ali nalazi pogled
na Goli otok i mračne prikaze, pa ispisuje uznemirujući horor.
11

Na pučinskom Susku Bekim Sejranović će u osami pisati priču o suočenju
s ovisnošću i paranoji. A s paranojom ni na pučinskom, dosta pustom
otoku, ni u bijegu – nisi sam. Na susjednom Lošinju Tea Tulić će svoj
poetski rukopis razviti prema nadrealnom i svojoj Marju, junakinji čudna
imena, dati podjednako čudesne moći, demijurške i rušilačke, kako joj
se prohtije. Damir Karakaš će u gradu Cresu finalizirati na kopnu započetu
ljubavnu priču nad koju se nadvija zlokobna globalna prijetnja, kao onomad
“omorina nad Europu”, i učas shvaćamo koliko smo mali ispod zvijezda
i politika. Na sjeveru Cresa, Olja Savičević Ivančević u Filozićima
ispisuje refleksivno-poetičnu priču zasićenu osjetilnim senzacijama o povratku
“promijenjene” kćeri u rodni kraj, o sukobu tradicije i berlinske
fluidnosti, ali i o njihovoj harmoniji.
Eto, ako je netko sumnjao, već na temelju ovog skicoznog uvida u priče
“Autorskih bura”, jasno je da se radi o zborniku različitosti u kojem cvjeta
tisuću svjetova, izraslih iz konkretnih lokacija koje ove priče reflektiraju,
ali i kreiraju. Za kraj nam je samo još poželjeti dobro čitanje iz trena u
tren, iz hipa u hip, i reći: hip, hip, bura!
Kruno Lokotar
1 2

m i l e n a b e n i n i
Šuma
ponad
Milena Benini
Gazda Pero bio je na svojoj trećoj kavi, onoj zadnjoj koju bi popio prije
nego što je bilo pristojno prijeći na pivo. Mala Ive, koja je radila jutarnju
smjenu u Velebitu, znala je točno kako ih on pije: prva najjača,
k’o kamen, da ga probudi; druga s mlijekom, oblačna, umjesto doručka.
Ova treća morala je biti dugačka k’o vjetar, da se razvuče do poslije
podneva.
Taman ju je dobio kad je iz smjera obale izronila krupna pseća njuška.
Mala Ive spustila je kavu pred Peru i nasmiješila se psu.
“Eee, Kiki, a di ti je brat?”
Gazda Pero diskretno je prevrnuo očima. Kiki je stvarno mogao razumjeti
što ga mala pita, ali svejedno – pričanje sa psima uvijek ga je ljutilo.
Možda zato što mu je Morana bila sklona.
Kao da su je njegove misli prizvale – a nisu, naravno, moglo se to i
očekivati nakon Kikijevog dolaska – na obali se pojavila Perina kći, a uz
nju drugi veliki pas. Kiki je sjeo i zadovoljno mahnuo repom.
1 4

mora
m o š ć e n i č k a d r a g a
“Pametan Kiki!” rekla je Ive nepotrebno i nasmiješila se Morani.
“Kafé?”
Morana je odmahnula glavom i bez poziva se spustila na stolac kraj
Pere. “Trebam te, tata”, rekla je umjesto pozdrava.
Gazda Pero samo je upitno podigao jednu obrvu. Bile su to impresivne
obrve, guste i čupave kao Kikijevo krzno, pa je potez bio vrlo efektan.
Ali, naravno, Morana ga je predobro poznavala. Prevrnula je očima (bar
je nešto od njega naslijedila) i duboko uzdahnula (to je bilo od majke).
“Ozbiljno. Trebam pomoć. Netko je prošao kroz tvoje Dveri.”
* * *
Dveri, naravno, nisu zapravo Perunove. Starije su, ako ne od njega, a
ono barem od ljudi koji su ga ovamo doveli. Već su stajale – puzavcem
prekrivena stijena s jedne strane, mahovinom obraslo stablo s druge –
kad su Perun i njegova obitelj stigli dovde. Stajale su i u vrijeme dok je
okolnom šumom kročila Diana, morem valjao Posejdon. Titrale između
kamenih međaša na razmeđi liburnskih i japodskih šuma. Zaustavljale
korake koza i kozara prije toga. Vjerojatno bi se moglo reći da su tu bile
oduvijek, ili bar dovoljno dugo da se približe vječnosti. Otkad je bilo
ovog i onog svijeta. Otkad je bilo onih koji bi ih popunili.
15

m i l e n a b e n i n i
* * *
Gazda Pero se i protiv volje namrštio. “Pa to se ne može”, rekao je
automatski.
Morana je prezrivo odmahnula rukom. “E, pa, netko može. Ali nije
bilo namjerno, ako te to tješi.”
“A otkud ti to znaš?”
“Šetala sam Aru i Kikija pa smo ih našli.”
“Ih?”
“Dvoje su.” Podigla je ruke da ga zaustavi prije nego što je stigao reagirati.
“Samo je ona prošla. On misli da je doživjela nekakav moždani
udar ili tako nešto... rekla sam mu da idem po pomoć. Stranci su. Turisti.
Mislim da su Česi.”
“Ah”, gazda Pero je na trenutak razmišljao, “znači, naši jesu. Ali to
još uvijek ne objašnjava kako je uopće vidjela Dveri, kamoli kako je njima
prošla.” Nagnuo se naprijed. “Je li u pitanju dijete?”
Morana strese glavom. “Starica.”
Gazda Pero zavalio se natrag u svoj stolac. “Pa onda nije važno.”
Nehajno je mahnuo rukom. “Mislim, bit će možda malo nezgodno za TZ,
ali, molim te, koga još briga za neku senilnu babu?”
Morana je namršteno zurila u njega. “Znači, nećeš mi pomoći?” upita
na kraju.
Gazda Pero otpio je malo svoje kave. Sunce se dizalo: još malo i morat
će se premjestiti u hlad. Stizalo je i ljeto: još malo i Moranu će zamijeniti
Vesna. Ona pristojna kći. Koja ga neće gnjaviti.
“Budi razumna, dušo”, rekao je, odlažući šalicu krupnim, čvornatim
prstima. “To čak i nije stvarno moje područje. Neću sad iskopavati davno
riješene stvari zbog neke stare babe.”
“Jedan razgovor bi te ubio?”
Uzdahnuo je. “Znaš da nismo razgovarali stoljećima... a zadnji razgovor
me skoro ubio. Ako ti je baš toliko stalo, idi sama pričaj sa stricem.”
Na časak je šutjela. Povjetarac joj je dizao kosu. Mogla bi se bar tu
i tamo počešljati, pomislio je gazda Pero, ali nije ništa rekao. Stoljeća
iskustva ponekad su i njega nečemu naučila.
“Dobro”, rekla je Morana ustajući. “Kiki. Aro. Idemo.”
I otišla je bez pozdrava. Djeca.
16

* * *
Dveri nastaju na mjestima kontradikcije. Tamo gdje planine uranjaju
u more, gdje se miješaju plemena, narodi, jezici. Gdje je život dovoljno
težak da zahtijeva pomoć onog drugog svijeta, dovoljno lagan da
mu ima što ponuditi zauzvrat. Bar je tako bilo nekad. Današnje Dveri su
drukčije: virtualne, neopipljive. Čudno pucketanje u signalima, nepredviđeni
bugovi u kodovima. I svjetovi u koje vode su drukčiji, naravno,
nastanjeni košmarnim stvorovima nastalim miješanjem mačaka i pornografije,
slika iz automobila u pokretu i sa satelita. Mjesta gdje se inkvizitori
bore sa zombijima, a ljudski je um potreban tek da prepozna sve
prometne znakove, iščita iskrivljene kućne brojeve.
Ali Morana se ne boji košmara, ni tih ni onih drugih. Konačno, ona
jest mora; Kiki i Aro, kad nisu pretjerano razrasli belgijski ovčari, koračaju
kraj nje u oba svijeta, dovoljno krupni i opasni da bi i majka princeze
Mononoke razmislila prije nego što ih napadne. No ona je i sama na
razmeđi, jedna treća vrst dveri, i ima pametnijeg posla.
Dveri – ove Dveri, u parku koji je nekad bio šuma ponad mora, nemaju
posla. Samo stoje (dobro, i povremeno se urušavaju, jer bezlični
Kronos, jednom navinut, otkucava nemilosrdno) i vode: odavde tamo.
Natrag je malo teže.
m o š ć e n i č k a d r a g a
* * *
Gazda Veljko već je odavno prešao na pivo. Njega nije brinulo što će
netko pomisliti vidi li ga kako pije još i prije marende. Bilo mu je vruće,
Njega mu. Mogao je doduše skinuti kožnu jaknu, zamijeniti čizme
sandalama ili bar tenisicama, ali znao je da ništa ne bi pomoglo. On je
bio stvor osoja; za koji tjedan, kad počne ronilačka sezona, moći će se
bar dva-tri puta dnevno baciti u osvježenje mora. Dotad je morao trpjeti.
Najradije bi sve to vrijeme provodio u Zijavici, visoko i u hladu. No
Moka bi se naljutila kad bi je te zadnje dane ostavio samu. Još malo pa
će i ona otići, vratiti se Peri, provesti s njim proljeće i ljeto. Veljko će ih
prespavati u miru. Jedva je čekao. Već su mu se i oči sklapale. Pustio si
je kapke da padnu, zaklanjajući sunce.
17

m i l e n a b e n i n i
A onda mu je nešto krupno i hladno i vlažno dotaknulo obraz.
“Kiki, jebemumene, nemoj mi to raditi!”
Crni kuštravi pas potišteno je spustio krupnu glavu Veljku u krilo.
On je inače bio, kako se to moderno kaže, više cat-person. (Zapravo,
snake-person.) Ali Kikija to nikad nije zaustavilo. S pravim psećim optimizmom,
on je volio sve, uporno i naporno. Gazda Veljko ga nevoljko
počeše iza ušiju.
“Ah”, rekao je kad se, neizbježno, i drugo dvoje pojavilo pod
tendom.
“Barba Veljko”, rekla je Morana spuštajući se na stolac preko puta,
“trebam tvoju pomoć.”
Veljko se nasmijao. “Mene mi, to nisam očekivao.” Nastojao se držati
ravnodušno, ali zapravo mu je bilo drago: u zadnje vrijeme, jedini koji
su tražili njegovu pomoć bili su ili potpuno pogrešno informirani, iako
dobroćudni, ili čudni ljudi puni bijesa koji su od njega tražili čišćenje
svijeta od svega što su doživljavali kao “pogrešno”. Ti su mu pogotovo
išli na živce. Što se Veljka ticalo, ništa nije bilo pogrešno, i nitko nije
bio pogrešan. On nije vjerovao u micromanagement.
Ali u obitelj već jest. Zato mu je bilo drago kad bi se Morana sjetila
da postoji, makar i samo kad ga zbog nečeg treba. I zato se razočarao
kad je čuo što treba.
“Pa ljudi ne mogu proći kroz Dveri”, rekao je nestrpljivo. “Odnosno,
naravno da mogu, ali ne... stvarno. Samo na ovoj strani.”
“Ali ona jest prošla, bar do pola”, odgovorila je Morana iritantno razumno.
“Mislim da je to zato što joj je um već dovoljno daleko otišao...
kao dijete.”
Veljko je uzdahnuo. “Još da je stvarno dijete, možda bih nešto i učinio.
Ali ovako... ne bi bilo u redu da se petljam.”
“Pa ne moraš se petljati!” uzviknula je Morana neočekivano. “Nije da
te tražim da je vraćaš iz mrtvih!”
Veljko je podigao ruke da je smiri. “To bi zapravo bilo lakše...” promrmljao
je s nelagodom. “To mi jest posao. Petljanje s Dverima nije.”
Morana je sumnjičavo zaškiljila prema njemu.
Veljko se nelagodno promeškoljio, pa iz džepa izvukao sunčane naočale
i nataknuo ih na nos. Pogled mu je pao na pivo koje je zaboravio
1 8

kad je Morana došla. Stajalo je na suncu: dosad je već vjerojatno mlako.
Uzdahnuo je.
“Zovi si mater”, reče tiho.
* * *
Dveri, dakle, nisu Perunove, ni Velesove. Dveri, ako ćemo precizno,
ne pripadaju nikome, kao što nikome ne pripada ni zrak, vatra, voda.
Sve je to samo svoje, samo ničije. Nedovoljno svoje i ničije da bude
biće, a opet, više od kiše, više od konkretnog kamena ili jezera, ili čak
mora. Između.
Između je vrlo moćno. Kad bi se uklonilo sve između atoma, cjelokupna
ljudska rasa imala bi volumen samo jedne kocke šećera. Kad
nema ničeg između ljudi, to je ili prelijepo ili prestrašno... ali rijetko
kad nešto između.
A Dveri su znamen upravo toga: neopisive, neuhvatljive moći
između.
m o š ć e n i č k a d r a g a
* * *
Morana se provlačila između automobila, tek krajičkom oka prateći
Kikija i Aru. Oni su dovoljno veliki da ih ništa ne straši, dovoljno pametni
da ne straše djecu, manje pse ili mačke (dobro, njih možda tu
i tamo, ali iz čiste igre, ne iz zlobe). Ali još uvijek, nakon toliko godina,
ne shvaćaju moć koju automobili imaju nad ljudima. Nije se jednom
dogodilo da se neki metalni monstrum zaleti na nekog od njih, iz
nehaja, slučajno, ili čak samo zato što misli da može. A Morani je uvijek
neugodno ispričavati se što su njeni psi ulubili automobil. Zato
ih je obojicu zaustavila prije prelaska ceste, pogledala lijevo pa desno
kao da je to naučila u školi (nije), pa su tek onda svi zajedno prošli
trg i prešli na krupni šljunak plaže, tamo gdje je sigurno. Kiki je pojurio
za golu- i galebovima; Aro, stariji i dostojanstveniji, mirno je hodao
kraj Morane. Ali čim je Morana skrenula prema popločanom dijelu
obale, jurnuo je, preskočio visoku ogradu od kovanog željeza i taman
1 9

m i l e n a b e n i n i
se spremao zagrebati po vratima kad se ova otvore, a na njima zastane
Moranina majka.
Djeluje pomalo iscrpljeno, kao što to već biva s majkama kad im djeca
zađu u određene godine (ili stoljeća). Već pomalo prosijeda kosa podignuta
je u neuredan rep, majica s rasprodaje sportskog dućana ima na
sebi nekoliko mrlja, za pojas traperica zadjenuta joj je kuhinjska krpa
umjesto pregače.
Pozdravila se s Arom: zna ga otkako je bio samo gužva prljavobijele
dlake i oštrih zubića, a on pamti kruh raskvašen u mlijeku i tople ruke
koje su ga podizale, i sad joj se pokušavao popeti u naručje. Onda ju je
ugledao i Kiki, i njih dvojica zamalo je sruše, a Mokoš se na to samo nasmije,
pa podigne pogled prema kćeri.
“Ima kave u kuhinji”, reče umjesto pozdrava.
Morana ovlaš poljubi majku u obraz, kako se to s majkama već radi, i
prođe u kuhinju, objašnjavajući usput što se dogodilo. Slušajući je, majka
dijeli pseće slatkiše Kikiju i Ari, briše stol, ruke o krpu za svojim pojasom.
Kad Morana stigne do kraja priče, odmahne.
“Nisi valjda stvarno mislila da će neki od njih dvojice nešto riješiti?”
upita s nevjericom, i određenom dozom sažaljenja. Možda čak i pomalo
s visoka: tako to biva s majkama. “Pa oni se nisu u stanju odlučiti čak ni
tko gdje stanuje”, mahne rukom po kuhinji, “pa moramo održavati dvije
kuće, jednu preko druge, obje skrivene od pogleda ljudi.” Na trenutak,
cijela kuhinja zadrhti od dvostrukosti: dva sudopera, dva hladnjaka,
dvije mikrovalne pećnice. Sve je tu isto, kao što je i Mokoš ista, ali je
udvostručeno. “Sreća da je Slatina dovoljno velika da to podnese.”
“Pa mislila sam...” Morana je osjećala potrebu da se opravda, kako to
već biva s kćerima. “To je ipak tatino brdo. A šuma je svaka barbina.”
“Ali Dveri, dušo, Dveri. Muškarci malo znaju o Dverima.”
“Možeš onda ti...?”
Moranina majka odmahne glavom. “Bogovi ti tu neće biti od koristi.
Mi svi baratamo apsolutima.”
“Pa onda, tko?” pita Morana.
2 0

* * *
Baba Jana živi u kući usred brda. Ujedno usred šume, ali to bi bilo
moguće postići i drugačije. Ovako, njena je kuća točno na crti koju bi,
da je brdo kojim slučajem torta, prošao slastičarski nož praveći prostor
za kremu. Na određeni način, baba Jana i njena kuća i jesu krema na
brdu: ono što ga čini posebnim, drukčijim. Biskviti su kao sretne obitelji,
više-manje su svi isti. Kreme su ono zbog čega se vrijedi (ako vrijedi) baciti
pod vlak.
Baba Jana o sebi doduše ne razmišlja kao o kremi, još manje kao o
Karenjinoj. Ona živi daleko od svega jer baš ne voli ljude, a i ne trebaju
joj. Preko interneta prodaje svoje ručne radove, hranu uzgaja, što ne
može uzgojiti naruči dostavom. Ako je netko baš jako treba, pošalje joj
mail.
Zato se nemalo iznenadila kad je njen gavran Poe (baba Jana voljela
je čitati) toga popodneva graknuo riječ koju već dugo nije imao prilike
upotrijebiti.
“Ljudi”, graknuo je Poe, a baba Jana podigla je pogled sa salate i
onjušila zrak.
“Sicuro?” upita.
Poe je uzletio s kolca za grah na kojem se bio šćućurio, napravio
krug, vratio se. Ponovio: “Ljudi!”
Baba Jana sad se uspravila do kraja i pogledala niz padinu koja se
spuštala od njenog vrta. Tu i tamo, poneki nadobudni planinar zna zalutati
do nje, ali obično u sezoni: sad je još prerano za to.
A i činilo se da se Poe ipak zabunio: netko je doista išao prema kući
usred brda, ali taj netko imao je četiri noge, dugačak ružičasti jezik i gusto,
tamno krzno pretjerano razraslog belgijskog ovčara. Prije nego je
stigao do vrta, iza njega se pojavila neobična skupina.
Prvo je hodala žena duge, guste, tamne kose skupljene u neuredan
rep i blijedog lica. Za njom stvor koji izgleda slično kao pas koji je prvi
uzbunio Poea – čupav i dugodlak, uzdignutih oštrih ušiju – samo što
je ovaj bijel, i velik kao poni. Na njemu je jahala starica kovrčave sijede
kose, odjevena samo u ljetnu haljinu, laganu kačkanu vestu i platnene
tenisice. Držala se uspravno, ali oči su joj bile zagledane u prazninu,
m o š ć e n i č k a d r a g a
2 1

m i l e n a b e n i n i
s ruba usnica kapala je slina. Pokraj nje, držeći je za ruku, hodao je čovjek
istih godina, isto tako neprikladno obučen. Na kraju kolone, žena
pojavom gotovo jednaka onoj mlađoj. Baba Jana ih je trenutak promatrala
u tišini, onda se okrene Poeu.
“Trećinu si pogodil”, rekla mu je.
* * *
Dok je Morana objašnjavala što se dogodilo, baba Jana napravila im
je svima kavu – instant, što Morana nije očekivala, ali baba Jana samo
se nasmiješila i slegnula ramenima, psima dala vode (Aro se vratio na
svoju uobičajenu veličinu), a staru gospođu polegla na kauč prekriven
indijskim prostirkama. Njenom mužu objasnila je, malo glasnim govorom,
malo mahanjem rukama, da će sve biti u redu, a onda se okrenula
Morani i njenoj majci.
“E chiaro ća je bilo”, objavila je mirno. “Gospođa ni više... sasvim
odrasla, pa vidi i ća ljudi ne moreju vidit. I je uhodila u Dveri. Certo, ni
vela proć kroz jih. Ma se više ni mogla ni vrnut – i je zapela između.”
“Može li joj se pomoći?” upita Morana.
“Chiaro se more.” Baba Jana iskapila je svoju kavu i ustala. “Ovdi
mamo iskustva s između, mala. Ti bi to bar morala znat.” Otvorila je ormarić
i izvadila iz njega veliki lonac, kao za kuhanje pašte. Iza njega je
izvukla žutu kutiju kockica za roštilj.
“U dvorišću je roštilj”, rekla je preko ramena, pružajući kutiju
Morani. “Pej mi ga potpalit.”
Morana je začuđeno pogleda. “Roštilj?”
“A imaš boji način da dobim vrućega uglja? Je ti brat tu?”
Morana je načas oklijevala. Nije navikla da joj se smrtnici tako obraćaju
– pogotovo ne ako, kao što je ovdje očito bio slučaj, znaju tko je
ona. Bacila je pogled na svoju majku, ali ona je samo blago kimnula
glavom.
“I ka smo pri familiji”, nastavila je baba Jana, “kako su oni tvoji?”
Mokoš je odmahnula rukom. “A znaš kakvi su, Jano moja... Muški...”
Morana je brže-bolje izašla na dvorište.
2 2

* * *
Ugljen i nije dio prirode, i jest; djelo je ljudskih ruku, ali i ne mora biti.
Baš zbog te svoje dvojne prirode, ugljen, žar i vatra igraju bitnu ulogu u
magijskim obredima širom svijeta. U lokalno pučko vjerovanje postupak
bacanja ugljena stigao je vjerojatno preko Turaka – slična praksa još
uvijek se bilježi u Turskoj, pa i Srbiji – no adaptacije na nove elemente i
njihovo korištenje za vlastite svrhe ionako su oduvijek karakteristika slavenskih
vjerovanja.
m o š ć e n i č k a d r a g a
Izvadak iz eseja “Bacanje (u)roka: liminalni prostori slavenskih mitoloških
praksi” (u pripremi)
* * *
Morana shvaća da je zahvaćanje u između opasna stvar. Shvaća
isto tako i da svaka magija ima svoja pravila, kojih se svi moraju držati.
Zato bez riječi pristaje kad joj baba Jana objasni da ona, kao donositeljica
molbe, mora biti prisutna kod obreda zajedno sa staricom. Njen
suprug pak ostaje s Mokoš u kući, daleko od pogleda, daleko od opasnosti.
Samo su Moranini psi u dvorištu, jer tko će zadržati psa izvan
dvorišta u kojem se pali roštilj?
Baba Jana iznosi zdjelu za paštu i stavlja je na drveni stol. Teška je i
puna vode. Zatim uzima metalne hvataljke za salatu i oprezno razgrće
Moranin žar. Odabire jedan komad ugljena, baca ga u vodu. Pri tome izgovara
riječi: kakve, bolje je ne znati, jer to su stvari za profesionalce.
Ponavlja isti postupak još jednom, pa još jednom, i zadovoljno cokne
usnama. Zatim dohvaća veliku kacijolu i njome zahvaća vodu iz zdjele.
“Podigni je malo”, govori Morani pokazujući glavom na staricu.
Morana je posluša, a baba Jana napoji ženu jednom, dvaput, triput, pa
onda uzme zdjelu i počne iz nje izlijevati vodu. U pol posla stane. “Veš”,
kaže preko ramena, “ka već ovo delamo, moremo sve izlit. I ono ća ti
muti glavon.”
U prvi čas, Morana misli da se baba Jana obraća njoj, i ništa joj nije
jasno: u njenoj glavi nema magle, iako bi ponekad voljela da je ima. A
2 3

m i l e n a b e n i n i
onda se starica u njenom naručju nasmije, neočekivano mladalačkim
glasom, ali čisto, jasno. “Kdyby si chtěla zachovat rozum”, kaže, “by to
udělala.” Da sam htjela ostati pri sebi, tako bih i učinila.
Jana je očito razumije, jer prekida lijevanje vode i samo izbaci ugljen
iz zdjele. “A ćemo otin zalit pomidore”, kaže, i smije se i ona, pa onda i
Morana, sve tri se smiju, dvije stare žene i jedna istovremeno puno starija
i zauvijek puno mlađa od njih, tri žene neodređene dobi se smiju, a
Moranini psi bacaju se na leđa i one im češkaju trbuhe, u kući posred
brda, u šumi ponad mora.
2 4