Zasto liberalizam_w

Patrick J. Deneen 

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

PATRICK J. DENEEN 

ZASTO 

LIBER ALIZAM 

NIJE USPIO 

VERBUM

Biblioteka: 

TEMPUS 21. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: 

Why Liberalism Failed 

Izvorno objavio Yale University Press. 

Copyright © 2018 by Patrick J. Deneen 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Ni jedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović 

Prijevod: Mijo Pavić 

Redaktura: Boris Beck 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Knjiga je objavljena 

uz potporu 

Grada Splita i Grada Zagreba. 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-707-3 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180924083.

Posvećeno Ingi

Jaz između prevladavajućega načela 

srednjovjekovnoga kršćanstva i svakodnevnoga života 

velika je klopka srednjega vijeka. Taj problem proteže 

se kroz cijelu Gibbonovu povijest kojom se on bavi 

profinjenom malicioznom lakoćom, ukazujući, kad 

god mu se pruži prilika, na, kako se njemu činilo, 

licemjernost kršćanskoga ideala u kojemu je vidio 

oprečnost prirodnom funkcioniranju čovjeka... 

Viteštvo kao dominantna ideja vladajuće klase ostavilo 

je za sobom jednako dubok jaz između ideala i prakse 

kao i religija. Taj ideal bio je vizija reda koji održava 

ratnički stalež, formulirana u slici Okrugloga stola, 

savršena prirodnoga oblika. Vitezovi kralja Artura 

izvrgavali su se opasnosti braneći pravo protiv 

zmajeva, čarobnjaka i zlikovaca, uspostavljajući red u 

divljem svijetu. Od njihovih se živih pandana, prema 

tome, očekivalo, barem u teoriji, da štite Vjeru i budu 

branitelji pravde i zaštitnici potlačenih. U stvarnom 

životu, pak, upravo su oni bili tlačitelji pa su u 14. 

stoljeću nasilje i bezakonje ljudi od mača postali 

glavni uzročnici nereda. Kada jaz između idealnoga 

i stvarnoga postane predubok, sustav se urušava. O 

tome pripovijedaju mnoge legende i priče. U baladama 

o kralju Arturu Okrugli stol biva razmrskan iznutra. 

Mač se vraća u jezero; napori počinju iznova. Koliko 

god nasilan, destruktivan, pohlepan i pogrešiv bio, 

čovjek zadržava svoju viziju reda i nastavlja tragati. 

Barbara Tuchman, 

Daleko zrcalo: zlosretno XIV. stoljeće

PREDGOVOR 

PREDGOVOR 

Niz Yale University Pressa pod nazivom Politika i kultura 

započinje premisom prema kojoj samouprava, simbol i ponos 

Sjedinjenih Američkih Država, zapadnoga svijeta i sve 

većega broja zemalja u svijetu, ozbiljno boluje. Oni koji tu bolest 

primjećuju ne slažu se uvijek oko njezine dijagnoze, a još 

manje oko načina kako bi je trebalo liječiti; to neslaganje koje 

se, kako vrijeme odmiče, samo produbljuje, zapravo je dio 

bolesti. Početkom dvadeset prvoga stoljeća liberalna demokracija, 

sustav koji objedinjuje vladavinu većine i individualna 

prava, ušla je u krizu legitimiteta. Kao način na koji posljednjih 

nekoliko desetljeća funkcionira u praksi, i kao načelo 

koje uređuje odnose u međunarodnoj zajednici, liberalna 

demokracija iznevjerava sve više ljudi, a oni su sve organiziraniji 

i glasniji. 

Simptome te bolesti lako je uočiti: sve veća nejednakost 

u raspodjeli bogatstva; raspadanje tradicionalnih institucija, 

od građanskih udruga preko radničkih sindikata do obitelji; 

gubitak povjerenja u autoritet – politički, vjerski, znanstveni, 

novinarski – kao i među samim građanima; razočaranje 

nedovoljnim napretkom u postizanju jednake pravde za 

sve; iznad svega, možda, postojana i sve izraženija polarizacija 

između onih koji žele što otvorenija i eksperimentalnija 

društva i onih koji žele očuvati različite tradicionalne institucije 

i prakse. Fragmentacija ne samo što se nastavlja, nego se, 

dapače, produbljuje. Dok se ljudi svrstavaju u nova društvena 

i politička plemena, izborni rezultati zbunjuju i alarmiraju 

stručnjake, dodatno produbljujući polarizaciju. Stih W. B. 

7

PREDGOVOR 

Yeatsa u kojemu pjesnik kaže da „središte ne drži“ vrijedi za 

naša fragmentirana društva jednako kao što je vrijedio i prije 

jednoga stoljeća kada je napisan. U eri obilježenoj Trumpom 

više nije jasno čak ni gdje je središte ni kako bismo ga mogli 

ponovno otkriti i zaposjesti. 

Patrick Deneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio, drugoj 

u spomenutom nizu, uzrok krize legitimiteta nalazi u liberalizmu 

samom. Pod liberalizmom Deneen ne podrazumijeva 

suženu definiciju te političke filozofije kako je shvaća 

prosječni Amerikanac, tj. sve jaču vladu ili vladu koja se brine 

o svojim građanima (u ovisnosti o stajalištu koje zastupate). 

On ima na umu širu koncepciju liberalizma, blisku političkim 

filozofima, tj. niz načela na kojima se temelje liberalne 

demokracije širom svijeta. Knjiga Zašto liberalizam nije 

uspio govori o mnoštvu razloga za nezadovoljstvo liberalizmom 

danas, razloga koje nalazimo u akademskoj i političkoj 

domeni, no jednako tako i među tzv. običnim građanima. 

Rezultat je hrabra i dalekosežna kritika temeljne liberalne 

pretpostavke, koju se povezuje s filozofom prosvjetiteljstva 

Immanuelom Kantom, one o autonomiji pojedinca. Ovdje 

smo se hotimice poslužili izrazom „temeljne“. Deneenova 

je kritika temeljnoga karaktera jer on tvrdi da liberalizam 

ne treba reformirati, nego umiroviti. Problem nije u tome što 

je liberalizam otet, već u tome što je njegovo uzdizanje autonomije 

pojedinca bilo pogrešno od početka, s tim što su protekla 

desetljeća njegovu grešku učinila još očitijom. 

Mislioci su i prije izlagali liberalizam kritici. S ljevice su 

dolazili snažni verbalni napadi, prvenstveno Marxa i njegovih 

sljedbenika, uključujući frankfurtsku školu, te postmodernih 

mislilaca kao što je Foucault. S desnice su ga napadali 

Nietzsche, Schmitt i tradicionalisti u Katoličkoj Crkvi i drugim 

religijskim institucijama. S položaja koje je teško precizno 

odrediti dolazili su napadi Milbanka i Hauerwasa. Ta- 

8

PREDGOVOR 

kve kritike izazivaju snažne reakcije drugih mislilaca i intelektualaca. 

To i jest smisao radikalnih kritika: prekinuti dominantni 

diskurs i osporiti njegovo rutinsko usvajanje te preusmjeriti 

kritike kako bi ljudi mogli temeljitije razmisliti o političkim, 

društvenim i ekonomskim institucijama i praksama. 

Knjiga Zašto liberalizam nije uspio ne samo što osporava 

mišljenje mnogih čitatelja, već osporava i mnoge od njihovih 

omiljenih pretpostavki o politici i našemu političkom poretku. 

Deneenova je knjiga remetilačka ne samo zbog načina na 

koji bolesti u društvu povezuje s ključnim načelima liberalizma, 

već i zato što ju je teško kategorizirati u odnosu na naš 

konvencionalni spektar ljevice i desnice. Mnogo toga u njoj 

napisana razveselit će socijalne demokrate i razbjesniti zagovornike 

slobodnoga tržišta; mnogo toga obodrit će tradicionaliste 

i odbiti one koji se zalažu za napredak društva. Neki 

čitatelji naći će se u iskušenju da je svrstaju u ovu ili onu 

poznatu kategoriju kako bi s njom što lakše izašli na kraj i, 

možda, odbacili njezine kritičke primjedbe. Takvi bi se trebali 

oprijeti tom iskušenju koje je već samo po sebi simptom polarizacija 

u našem vremenu i, možda, najvažniji razlog zašto 

nam je Deneenova argumentacija danas potrebnija no ikada. 

James Davison Hunter 

i John M. Owen IV., urednici niza 

9

PREDGOVOR AUTORA 


Pisanje ove knjige završio sam tri tjedna prije predsjedničkih 

izbora 2016. Njezini glavni argumenti sazrijevali su 

protekloga desetljeća, prije nego što smo mogli i zamisliti da 

će doći do Brexita ili da će na čelo naše države doći Trump. 

Moja temeljna pretpostavka bila je da će podloga civilizacijskoga 

poretka koji smo naslijedili – norme koje smo usvojili 

u obitelji i u našim užim zajednicama kojima su nas naučile 

religija i kultura koja je podupire – biti neizbježno podrovana 

pod utjecajem liberalnoga društvenog i političkog stanja. 

Pretpostavljao sam, međutim, da će liberalizam i dalje neumorno 

zamjenjivati tradicionalne kulturne norme etatističkim 

flasterima dok će sve izraženija kriza legitimiteta prisiliti 

njegove zagovornike da nametnu liberalnu ideologiju sve jogunastijem 

stanovništvu. Smatrao sam da će liberalizam na 

taj način, tj. ogoljujući se do kraja, istodobno „prevladati“ i 

pretrpjeti neuspjeh. 

Promatrajući stvari iz te perspektive, dao sam naslutiti da 

je takvo političko stanje u osnovi neodrživo te da je moguće 

očekivati kako će reakcije stanovništva na sve represivniji 

liberalni poredak poprimiti ovaj ili onaj oblik autoritarnoga 

neliberalizma koji će građanima obećati moć nad silama za 

koje se činilo da više nisu pod njihovim nadzorom: vladom, 

ekonomijom i rastvaranjem društvenih norma i nesređenim 

načinom života. Takav razvoj događaja liberalima bi bio dokaz 

potrebe za nametanjem još čvršćega liberalnog režima, 

ali bi bili slijepi za činjenicu da je do krize legitimiteta doveo 

upravo liberalizam. Nisam sugerirao te zaključke očekujući 

11


da ću tu dinamiku vidjeti na djelu za moga života, i u svjetlu 

najnovijih događaja mogao sam napisati ponešto drukčiju 

knjigu. Vjerujem, međutim, da nam moja prvotna analiza 

može još uvijek pomoći u razumijevanju temeljnih obrisa trenutka 

u kojem živimo i izbjegavanju pretjerano uska fokusa 

kao posljedice odviše duboka uranjanja u naslovnice. 

Današnja rasprostranjena žudnja za snažnim vođom, čovjekom 

jake volje koji bi narodu vratio nadzor nad raznovrsnim 

oblicima birokratizirane vlasti i globalizirane ekonomije 

karakteristične za liberalizam, javlja se nakon desetljećâ 

liberalnoga demontiranja kulturalnih norma i političkih navika 

ključnih za samoupravu. Raspadanje obitelji, društvene 

zajednice i religijskih norma i institucija, posebno izraženo 

među onima koji imaju najmanje koristi od napredovanja 

liberalizma, nije potaknulo nezadovoljnike liberalizmom 

da ponovno uspostave te norme. Takvo što zahtijevalo bi napor 

i žrtvovanje u kulturi koja umanjuje vrijednost i jednoga 

i drugoga. Umjesto toga, sada mnogi nastoje razviti etatističku 

moć liberalizma protiv njegove vlastite vladajuće klase. 

U međuvremenu golema energija troši se na masovne 

prosvjede umjesto na jačanje samozakonodavstva i ozbiljno 

promišljanje, odražavajući ne toliko obnovu demokratskoga 

upravljanja koliko politički gnjev i očajanje. Liberalizam 

je stvorio uvjete i instrumente za uspon svojih vlastitih najgorih 

noćnih mora, no nedovoljno poznaje sebe da bi shvatio 

vlastitu krivnju. 

Završavajući ovu knjigu pozivom političkim filozofima 

da pomognu pronaći izlaz iz škripca u kojem se trenutačno 

nalazimo – mentalnoga škripca revolucionarnih ideologija 

koje je u modernost prvi inaugurirao sam liberalizam – smatram 

da pravi put nije ni u kakvoj političkoj revoluciji, već 

u strpljivu poticanju novih oblika zajednice koji nam mogu 

poslužiti kao prirodna luka u našemu depersonaliziranom 

12


političkom i ekonomskom poretku. Kao što je češki disident 

Václav Havel napisao u svojoj knjizi Moć nemoćnih: „Bolji sustav 

neće nam automatski osigurati bolji život. Istina je, zapravo, 

obrnuta: jedino stvarajući bolji život možemo razviti 

bolji sustav.“ 1 Samo politika utemeljena na iskustvu polisa 

– sudjelovanju u životu drugih, s razvijenim osjećajem za 

zajedničku svrhu, s obvezama i zahvalnošću koji proistječu 

iz tuga, nada i životnih radosti jednoga naraštaja, i njegovanju 

sposobnosti za povjerenje i vjeru – može početi zauzimati 

mjesto nepovjerenja, otuđenja, neprijateljstva i mržnje karakterističnih 

za vrijeme u kojem živimo. Kao što je moj učitelj 

i prijatelj Carey McWilliams napisao u zaključku jednoga 

od svojih najpronicavijih eseja, „jačanje [našega zajedničkog] 

demokratskog života teška je, čak zastrašujuća zadaća koja 

zahtijeva više žrtvovanje i strpljenje nego blistave podvige“ 2 . 

Žrtvovanje i strpljivost nisu značajke doba etatističkoga individualizma. 

Ali to dvoje bit će nam potrebno u izobilju želimo 

li biti pripušteni boljem, nesumnjivo posve različitom, 

vremenu nakon liberalizma. 

13

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA 


Politička filozofija začeta prije otprilike 500 godina i provedena 

u vrijeme rađanja Sjedinjenih Država, gotovo 250 godina 

kasnije, bila je oklada na to da je političko društvo moguće 

zasnovati na drukčijim temeljima. Njezini tvorci zamišljali 

su ljude kao pojedince koji posjeduju prava i koji su sposobni 

samostalno oblikovati i slijediti vlastitu inačicu sretna 

života. Najveće izglede za ostvarenje slobode pružala je 

ograničena vlast posvećena „osiguranju pravâ“, zajedno sa 

slobodnotržišnim ekonomskim sustavom koji je otvarao prostor 

individualnoj inicijativi i ambiciji. Politički legitimitet temeljio 

se na zajedničkom vjerovanju da je moguće stvoriti 

„društveni ugovor“ koji bi mogli potpisati čak i pridošlice, a 

koji bi se potvrđivao na slobodnim i poštenim izborima gdje 

se biraju zastupnici sa sluhom za potrebe građana. Ograničena, 

ali učinkovita vlast, vladavina zakona, neovisno sudstvo, 

odgovorni javni dužnosnici te slobodni i pošteni izbori bile 

su samo neke od značajki toga nadmoćnog društvenog poretka 

i, kako se činilo, nevjerojatno uspješne oklade. 

Danas oko 70 posto Amerikanaca vjeruje da njihova zemlja 

ide u pogrešnom smjeru, a polovica zemlje misli da su 

njezini najbolji dani iza nje. Većina naših građana vjeruje da 

će njihova djeca živjeti gore nego oni i imati manje mogućnosti 

od prethodnih naraštaja. Građani sve manje vjeruju institucijama 

vlasti, a duboki cinizam ogleda se u pobunama 

protiv političkih i ekonomskih elita na svim stranama političkoga 

spektra. Izbori, nekoć smatrani uspješno organiziranim 

događajima smišljenima da daju legitimitet liberalnoj demo- 

15

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO 

kraciji, sve više se doživljavaju kao neprobojan manipulativni 

i koruptivni sustav. Svima je očito da je politički sustav u 

kojem živimo propao i da se društveno tkivo istrošilo, naročito 

ima li se u vidu da se jaz između imućnih koji imaju 

mnogo i manje uspješnih koji imaju malo sve više produbljuje, 

da netrpeljivo razdvajanje onih koji vjeruju i onih sklonih 

sekularnim vrijednostima uzima sve više maha te da i dalje 

traje neslaganje oko uloge Amerike u svijetu. Bogati Amerikanci 

sve više gravitiraju prema zatvorenim enklavama u 

odabranim gradovima i oko njih dok sve veći broj kršćana 

uspoređuje naše vrijeme s onim kasnoga Rimskog Carstva te 

razmišlja o potpunu povlačenju iz širega američkog društva i 

odlasku u neki od obnovljenih oblika benediktinskih monaških 

zajednica. Znakovi vremena daju naslutiti da mnogo toga 

ne valja u Americi. Sve su brojniji glasovi koji upozoravaju 

da možda svjedočimo kraju Republike i da njezino mjesto 

zauzima nešto što još nismo sposobni imenovati. 

Iznevjereno je gotovo svako obećanje što su ga dali arhitekti 

i tvorci liberalizma. Liberalna se država širi i uspostavlja 

kontrolu nad gotovo svakim aspektom života, a građani u 

vladi vide udaljenu moć koju je nemoguće kontrolirati, moć 

koja, neumorno promičući projekt „globalizacije“, samo pojačava 

njihov osjećaj bespomoćnosti. Jedina prava koja se danas 

doimaju sigurnima pripadaju onima koji imaju dovoljno 

bogatstva i utjecaja da ih zaštite, a njihovu autonomiju – uključujući 

pravo vlasništva, biračko pravo i njegovu popratnu 

kontrolu nad predstavničkim institucijama, vjerskim slobodama, 

slobodom govora i sigurnošću vrijednosnih papira 

i nepovredivosti stana – sve više kompromitira zakonska osnova 

ili tehnološki fait accompli. Ekonomija favorizira novu 

„meritokraciju“ koja perpetuira svoju nadmoć generacijskim 

nasljeđivanjem, poduprtu obrazovnim sustavom koji uporno 

odvaja dobitnike od gubitnika. Sve veći nesrazmjer izme- 

16


đu tvrdnja liberalizma i stvarnosti sve više potiče sumnje u 

njegove tvrdnje, umjesto da stvara ozračje pouzdanja da će 

se taj jaz suziti. 

Liberalizam nije uspio – ne zato što nije ispunio očekivanja, 

već zato što je ostao vjeran sebi. Podbacio je zato što je 

uspio. Kako je, s vremenom, liberalizam „postajao sve sličniji 

sebi“, kako je njegova unutarnja logika postajala sve očitija, 

a njegova proturječja počela bosti oči, ta je politička filozofija 

počela proizvoditi patološka stanja koja su istodobno 

deformacija njegovih tvrdnja i ostvarenje liberalne ideologije. 

Politička filozofija koja je pokrenuta kako bi promicala 

veću pravednost, zaštitila široku paletu različitih kultura 

i vjerovanja i ljudsko dostojanstvo te, dakako, proširila prostor 

čovjekove slobode, u stvarnosti generira neizmjernu nejednakost, 

nameće uniformnost i homogenost, potiče materijalnu 

i duhovnu degradaciju i potkopava slobodu. Njezin 

uspjeh može se mjeriti njezinim ostvarenjima, koja su oprečna 

onom što smo vjerovali da će postići. Umjesto da u nadolazećoj 

katastrofi vidimo dokaze našega neuspjeha da živimo 

u skladu s idealima liberalizma, potrebno nam je jasno 

vidjeti da su ruševine koje je liberalizam prouzročio znak 

upravo njegova uspjeha. Pozivati da bolesti liberalizma liječimo 

još liberalnijim mjerama znači nadolijevati ulje na vatru. 

To će samo produbiti našu političku, društvenu, ekonomsku 

i moralnu krizu. 

Možda je ovo trenutak za nešto više od pukoga krpanja 

institucija. Ako se doista događa nešto što je temeljnije i što 

posjeduje veću preobrazbenu moć od „obične politike“, tada 

nismo samo usred novoga političkog restrukturiranja što 

ga karakterizira predsmrtni hropac nekadašnje bjelačke radničke 

klase i prosvjedi prezaduženih mladih. Možda umjesto 

toga svjedočimo sve izraženijem sistemskom neuspjehu 

17


prouzročenom bankrotom političke filozofije koja tvori njegovu 

okosnicu, političkoga sustava koji smo najčešće uzimali 

zdravo za gotovo. Struktura vjerovanja koja je uzrokovala 

gotovo 250-godišnji američki ustavni eksperiment možda se 

približava kraju. Dok su neki od očeva utemeljitelja SAD-a 

vjerovali da su upalili svjetlo „nove političke znanosti“ koja 

će se pokazati otpornom na neizbježnu činjenicu da svi režimi 

propadaju i na koncu umru – te je čak za ustavni poredak 

mislio da je perpetuum mobile, „stroj koji se pokreće sam 

od sebe“ i prkosi entropiji – mi bismo mogli s pravom ustvrditi 

ne samo da Amerika nije u ranim danima svoga vječnog 

života, već da se umjesto toga približava kraju prirodnoga ciklusa 

truljenja i propadanja koji ograničava životni vijek svih 

čovjekovih tvorevina. 

Ta politička filozofija za suvremene je Amerikance bila 

ono što je voda za ribu, sveobuhvatni politički ekosustav 

u kojem smo plivali, nesvjesni njegova postojanja. Liberalizam 

je prva od tri velike suprotstavljene političke ideologije 

suvremenoga svijeta, a s odlaskom fašizma i komunizma 

sa scene zasad je jedina ideologija koja i dalje tvrdi da ima 

dobre izglede. Kao ideologija liberalizam je bio prva politička 

arhitektura koja je sebi postavila za cilj preobrazbu svih 

vidova ljudskoga života tako da se podudaraju s unaprijed 

stvorenim političkim planom. Živimo u društvu, sve više i 

u svijetu, koje je prerađeno prema slici ideologije – prva smo 

nacija utemeljena na eksplicitnu prihvaćanju liberalne filozofije, 

čiji su građani gotovo u potpunosti oblikovani njezinim 

ciljevima i vizijama. 

Ali za razliku od uočljivo autoritarnih režima nastalih na 

promicanju ideologija fašizma i komunizma, liberalizam nije 

toliko vidljivo obilježen ideologijom i samo potajice prepravlja 

svijet prema vlastitoj slici. Nasuprot suprotstavljenim 

i okrutnijim ideologijama fašizma i komunizma, liberalizam 

18


je podmukliji: kao ideologija ima pretenzija na neutralnost, 

tvrdeći da nema nikakvih preferencija i opovrgavajući da 

ima namjeru oblikovati ljude nad kojima vlada. Dodvorava 

se ljudima pozivajući ih na lako dostižna prava, razonode i 

privlačnosti slobode, zadovoljstva i bogatstva. Čini sebe nevidljivim, 

baš kao što je operacijski sustav računala uglavnom 

nevidljiv – sve dok se ne sruši. Liberalizam postaje iz 

dana u dan sve vidljiviji baš zato što njegove deformacije postaju 

previše očigledne da bi ih se moglo ignorirati. Kao što 

Sokrat kaže u Platonovoj Državi, većina ljudi u svim vremenima 

i na svim mjestima živi u špilji, vjerujući da je to cijela 

stvarnost. Kod špilje u kojoj živimo najpodmuklije je to što 

su njezini zidovi slični kulisama iz starih filmova koje nam 

omogućuju naizgled beskonačne perspektive bez ikakvih 

ograničenja, zbog čega ne vidimo da smo zatvoreni. 

Među nekolicinom željeznih zakona politike jedva se koji 

doimlje neslomljivijim od krajnje neodrživosti ideologije u 

politici. Ideologija propada iz dvaju razloga: prvo zato što se 

temelji na obmani o ljudskoj naravi, pa stoga i ne može drugo 

nego propasti; i drugo, zato što se, s obzirom na to da te 

obmane postaju sve očitije, sve više produbljuje jaz između 

onoga što ideologija tvrdi o sebi i proživljenoga iskustva ljudi 

pod njezinom vlašću sve dok režim ne izgubi legitimitet. 

Ili nameće suglasnost s laži koju se trudi obraniti ili se urušava 

nakon što jaz između tvrdnja i stvarnosti među stanovništvom 

napokon rezultira potpunim gubitkom vjerovanja u 

njegove zasade. Jedno vrlo često prethodi drugome. 

Na taj način, unatoč tome što je liberalizam prodro u gotovo 

svaku naciju na kugli zemaljskoj, njegova vizija čovjekove 

slobode doimlje se više podrugivanjem nego obećanjem. 

Daleko od toga da bi slavilo utopijsku slobodu „kraja 

povijesti“ koja se 1989., nakon pada posljednje suprotstavljene 

ideologije, činila na dohvat ruke, čovječanstvo oblikovano 

19


u najvećoj mjeri liberalizmom danas stenje pod rezultatima 

njegovih uspjeha koji su ga zavili u crno. Liberalizam se sve 

češće daje uloviti u zamku koju je sam sebi namjestio, zapleten 

u istu onu napravu koja je trebala rezultirati čistom i neokrnjenom 

slobodom. 

Danas to možemo vidjeti posebno u četirima zasebnim, 

ali povezanim područjima našega svagdanjeg života: u politici 

i upravljanju, ekonomiji, obrazovanju te u znanosti i tehnologiji. 

U svakoj od tih domena liberalizam je preobrazio 

čovjekove institucije u ime širenja prostora slobode, ovladavanja 

i kontrole nad našim sudbinama. U svakom od tih slučajeva 

rasprostranjeni gnjev i sve dublje nezadovoljstvo pojavili 

su se kao posljedica raširena shvaćanja da su instrumenti 

našega oslobođenja postali željezni kavezi našega ropstva. 

20 

politika 

Građani razvijenih liberalnih demokracija samo što se 

ne pobune protiv vlastitih vlada, „establishmenta“, i političara 

koje su sami izabrali kao svoje vođe i zastupnike. Pretežna 

većina građana smatra svoje vlade hladnim i neosjetljivim, 

zarobljenicima bogatih, koje vladaju samo radi probitka 

moćnika. Liberalizam je u svojim početcima obećavao uklanjanje 

stare aristokracije u ime slobode; unatoč tome, dok liberalizam 

zatire svaki trag staroga poretka, baštinici njihovih 

optimističnih antiaristokratskih prethodnika smatraju njezinu 

zamjenu novom i možda još pogubnijom vrstom aristokracije. 

Jedna od premisa liberalizma bila je ograničenje uloge 

vlade i oslobađanje pojedinca od arbitrarne političke kontrole. 

Sve veći broj građana, međutim, smatra vladu odvojenom 

od njihove volje i nadzora, a ne nečim što su sami stvorili, kako 

je obećavala liberalna filozofija. „Ograničena vlada“ libe-


ralizma danas bi izazvala ljubomoru i čuđenje nekadašnjih 

tirana koji su mogli samo sanjati o tako obimnim sposobnostima 

nadzora i kontrole nad kretanjem, financijama, čak i 

djelima i mislima. Slobode koje je liberalizam trebao zaštititi 

– individualno pravo savjesti, pravo na odabir religije, pravo 

na udruživanje, pravo govora i pravo na samoupravu – 

obimno se kompromitiraju zadiranjem vlade u sva područja 

života. Unatoč tome, to se zadiranje nastavlja, najčešće kao 

reakcija na to što ljudi osjećaju u mnogim različitim područjima 

gubitak vlasti nad smjerom svoga života – ekonomskim 

i drugim – što dovodi do zahtjeva za dodatnom intervencijom 

entiteta koji je nominalno čak pod njihovom kontrolom. 

Naša vlada spremno udovoljava tim zahtjevima krećući se, 

poput mehaničarskoga ključa, samo u jednom smjeru, povećavajući 

i šireći svoje ovlasti kao reakciju na pritužbe građanstva 

što, opet, da ironija bude veća, samo pojačava osjećaj 

udaljenosti građana od središta odlučivanja i njihove bespomoćnosti. 

Na taj se način građani osjećaju jedva povezanima sa svojim 

političkim predstavnicima čiji je posao bio „oplemeniti i 

ojačati“ raspoloženje javnosti. Njihovi politički predstavnici, 

sa svoje strane, izražavaju relativnu bespomoćnost u odnosu 

na vječnu birokraciju, popunjenu karijernim uposlenicima 

kojima je stalo isključivo do toga da zadrže ili povećaju svoje 

budžete i aktivnosti. Veća moć pripada izvršnoj grani vlasti, 

koja nominalno kontrolira birokraciju i koja administrativnim 

odredbama može barem osigurati privid odgovornosti 

u očima jogunastih državljana. Politička vlast koju obnaša 

sve nepopularnije zakonodavno tijelo koje u teoriji svoj legitimitet 

izvodi iz naroda biva zamijenjena naredbama i ovlaštenjima 

egzekutive koja je do svoje službe došla obilnim priljevom 

novca. 1 Liberalizam je tvrdio da će arbitrarnu vlast 

udaljenih, od naroda neizabranih vođa zamijeniti odgovor- 

21


nom vlašću preko izabranih državnih službenika. Naš izborni 

sustav, međutim, danas se više doima Potemkinovim selima 

koja imaju za cilj osigurati privid slaganja stanovništva s 

osobom koja će imati neusporedivu moć arbitriranja nad domaćom 

politikom, međunarodnim aranžmanima i, naročito, 

odlukama oko mogućega ulaska u rat. 

Ovako jasna svijest o postojanju udaljene vlade i nepostojanju 

kontrole nije problem koji bi trebalo rješavati uspješnijom 

i savršenijom verzijom liberalizma – prije će biti da je kriza 

upravljanja kulminacija liberalnoga poretka. Liberalizam 

je postavio sebi za cilj stvaranje društvenoga sustava u kojem 

će povremeni pristanak biračkoga tijela biti dostatan za 

uzdizanje upravljačke klase sastavljene od „primjerenih karaktera“, 

tj. onih koji će, ako nam je ovdje dopušteno poslužiti 

se neusporedivim riječima Alexandera Hamiltona, skrbiti 

za „trgovinu, financije, pregovaranje i rat, a sve su to ciljevi 

koji imaju čara za one kojima ta strast upravlja“. Arhitekti toga 

sustava naumili su potaknuti građane da se usredotoče 

na privatne interese – res idiotica koju su nazvali „republika“. 

Postoje li teškoće „u njezinu održanju“, republika se ne može 

održati ako ne postoje „stvari od javnoga interesa“. Vjerovanje 

da liberalizam može postići modus vivendi poticanjem 

nedostatka brige za javni život kulminiralo je u gotovo potpunu 

odvajanju vladajuće klase te nastanku građana koji nisu 

cives. 

22 

ekonomija 

Potištenost se građana ogleda u ekonomskom nezadovoljstvu. 

Iako se građane sve više naziva „konzumentima“, 

sloboda kupnje svakoga zamislivog potrošačkog dobra jedva 

može ublažiti raširenu ekonomsku zabrinutost i nezadovoljstvo 

sve većom nejednakošću – dapače, ekonomski vođe


kao da vjeruju da će povećana kupovna moć jeftinih dobara 

kompenzirati nepostojanje ekonomske sigurnosti i podjelu 

svijeta na generacijske dobitnike i gubitnike. Ekonomska nejednakost 

uvijek je postojala i vjerojatno će uvijek postojati, 

no malo je civilizacija koje su na tako širokoj osnovi usavršile 

odvajanje dobitnika od gubitnika te stvorile tako glomazan 

aparat za prosijavanje onih koji će uspjeti od onih koji će propasti. 

Marx je nekoć tvrdio da glavni uzrok ekonomskoga 

nezadovoljstva nije nužno nejednakost, već otuđenje – odvajanje 

radnika od proizvoda i, kao posljedica toga, gubitak bilo 

kakve povezanosti s ciljem i predmetom čovjekova truda. 

Današnja ekonomija ne samo što podržava i pojačava to otuđenje, 

već mu pridodaje duboku i novu formu geografskoga 

otuđenja, fizičko odvajanje dobitnika globalizirane ekonomije 

od onih koji zaostaju. To navodi ekonomske dobitnike da 

kombiniraju tužaljke o ekonomskoj nejednakosti s potihim 

osudama nazadnih shvaćanja onih koji osuđuju smjer globalizacije. 

U međuvremenu gubitnike se tješi, podsjećajući ih 

da su neusporedivo bogatiji od nekadašnjih najbogatijih aristokrata. 

Materijalna udobnost najdjelotvorniji je lijek za nezadovoljstva 

duše. 

Kao što reakcije u urbanim centrima na ishod glasovanja 

o Brexitu i na izbor Donalda J. Trumpa pokazuju, iste te vođe 

zaprepašćuje to što su uvjeti društvenoga ugovora neprihvatljivi 

Walmartovim kupcima. Ipak, na kraju se ništa ne 

može učiniti jer je globalizacija neizbježan proces koji ne može 

zaustaviti ni jedan pojedinac i ni jedna država. Što god tko 

mislio o ekonomskoj integraciji, standardizaciji i homogenizaciji, 

besmisleno je razmišljati o alternativama. Jedan od najistaknutijih 

navijača globalizacije Thomas Friedman opisao 

ju je upravo u kategorijama neizbježnosti: 

23


Neizbježna je integracija tržištâ, nacija-državâ i tehnologijâ 

na dosad neviđenu stupnju – na način koji će pojedincima, 

korporacijama i nacijama-državama omogućiti da do udaljenih 

mjesta na svijetu stignu brže i jeftinije nego ikada dosad 

i na način koji će omogućiti svijetu da u život pojedinaca, korporacija 

i udaljenih nacija-država posegne brže, dublje i jeftinije 

nego ikada dosad. 2 

Žele li ljudi da svijet „posegne“ u živote pojedinaca, korporacija 

i nacija-država – o tome se nema što razgovarati jer 

je taj proces nezaustavljiv. Ekonomski sustav koji je, poput 

frankenštajnovskoga čudovišta, istodobno sluškinja liberalizma 

i njegova lokomotiva, zaživio je vlastitim životom, a 

ljudi koji tobože uživaju najveću slobodu u ljudskoj povijesti 

ne mogu više kontrolirati njegove procese i logiku. Svečano 

obećanje slobode robuje ekonomskoj neizbježnosti. 

24 

obrazovanje 

Mlado pokoljenje izloženo je indoktrinaciji s ciljem da 

prihvati ekonomski i politički sustav kojega se očigledno boji. 

Mladi cinično gledaju na svoju budućnost i svoje sudjelovanje 

u održanju poretka koji ne mogu izbjeći, ali u koji 

ne vjeruju niti se u njega pouzdaju. Daleko od toga da bi se 

osjećali dijelom najslobodnijega i najautonomnijeg naraštaja 

u povijesti, mladi ljudi, tek dosegnuli zrelost, manje vjeruju u 

svoju zadaću nego što je vjerovao Sizif gurajući uzbrdo golemi 

kamen. Oni pristaju na obveze koje im nameću stariji, ali 

bez radosti i ljubavi, bolno svjesni da drugoga izbora nemaju. 

Njihova najčešća reakcija na svoju sudbinu – izraženu u 

nebrojenim komentarima koje sam čuo tijekom dugogodišnjih 

istraživanja, u kojima sam nastojao opisati njihovo iskustvo 

i očekivanja u pogledu rezultata njihova obrazovanja –


svodi se na osjećaj da su ulovljeni u stupicu i da „ne postoji 

izlaz“, da su cinični sudionici sustava koji nemilosrdno proizvodi 

dobitnike i gubitnike, premda se od njih traži da shvate 

kako je taj sustav instrument „društvene pravde“. Nikoga 

ne iznenađuje što čak i „dobitnici“ u trenutcima iskrenosti 

priznaju da su istodobno varalice i prevareni. Jedna studentica 

ovako mi je opisala sudbinu svoje generacije: 

Mi smo meritokrati jer nas vodi instinkt preživljavanja. 

Ako nismo spremni trčati do samoga vrha, preostaje nam jedino 

bezdana jama neuspjeha. Više se ne isplati jednostavno naporno 

raditi i dobivati dobre ocjene ako vjeruješ da imaš samo 

dvije mogućnosti: uspon na vrh i pad u najdublji ponor. Riječ je 

o klasičnoj dilemi zatvorenika: sjediti dva ili tri sata u blagovaonici 

i čavrljati, ili provoditi vrijeme u intelektualnom razgovoru 

o moralnim i filozofskim pitanjima, ili otići na spoj, sve nam 

to oduzima vrijeme koje smo mogli utrošiti na to da se uspnemo 

na vrh, zbog čega ćemo proći lošije od drugih... Budući da 

čovječanstvo, pa stoga i njegove institucije, smatramo korumpiranim 

i sebičnim, preostaje nam jedino da se oslonimo sami 

na sebe. Prema tome, jedini način na koji možemo izbjeći neuspjeh 

i razočaranje, i da konačno ne podlegnemo kaotičnom 

svijetu oko nas, jest da imamo sredstva (financijsku sigurnost) 

da se oslonimo isključivo na sebe. 3 

Uznapredovali liberalizam revnosno i surovo eliminira liberalno 

obrazovanje, smatrajući ga ideološki i ekonomski nepraktičnim. 

Većina profesora humanističkih i društvenih znanosti 

nastoji uvjeriti svoje studente da je jedini politički sadržaj 

koji je još preostao taj da se ujednači poštivanje i dostojanstvo 

za sve ljude, premda su upravo te institucije tvornice za prosijavanje 

ekonomski održivih od onih koji će trpjeti porugu 

zbog svojih natražnih pogleda na trgovinu, imigraciju, nacionalnost 

i religijska vjerovanja. Gotovo potpuna jednoglasnost 

25


političkih stavova u sveučilišnim kampusima ogleda se u raširenu 

vjerovanju da obrazovanje mora biti ekonomski praktično 

te da je njegov vrhunac u dobro plaćenu radnom mjestu 

u gradu naseljenom istomišljenicima s diplomama koji će i 

dalje pružati potporu njihovu revnu ogorčenju zbog nejednakosti, 

a istodobno uživati njezine izdašne plodove. Sveučilišta 

se iz petnih žila upinju ne bi li kako osigurala praktične „rezultate 

učenja“, bilo tako što na vagone uvode nove programe 

usmjerene na što brže zapošljavanje svojih studenata, bilo 

tako što ažuriraju i preusmjeravaju postojeće studije, nametljivo 

reklamirajući njihovu ekonomsku relevantnost. U globalizirajućem, 

ekonomski kompetitivnom svijetu treća mogućnost 

jednostavno ne postoji. Rijetki se osvrću na činjenicu da je 

takav način govora sve uobičajeniji u uznapredovalu liberalizmu, 

režimu koji je trebao osigurati beskrajne mogućnosti 

slobodnoga izbora. 

U trenutku kulminacije liberalizma, dakle, svjedočimo 

naglu izgonu humanističkih znanosti. Humanističke znanosti 

dugo su se smatrale neophodnim modelom obrazovanja 

slobodnih ljudi, napose građana koji su težili vladanju sobom. 

Naglasak na glasovitim tekstovima – glasovitim ne samo 

zato, ili baš zato, što su stari, već zato što su sadržavali s 

mukom stečene pouke o tome kako ljudska bića uče biti slobodna, 

posebno slobodna od tiranije njihovih nezasitnih želja 

– odbačen je kao suvišan teret u korist nečega što se smatralo 

„odgojem robova“, obrazovanjem kojem je isključiva 

briga bila kako zaraditi što više te stoga pridržanim za one 

koji nisu uživali titulu „građanina“. Današnji liberali osuđuju 

režim koji je nekada dijelio slobodnjaka od kmeta, gospodara 

od roba, građanina od sluge, no iako smo proglasili sve 

ljude slobodnima, i time dosegnuli sam vrh moralne superiornosti 

nad našim predcima koji su živjeli u mraku neznanja, 

prihvatili smo gotovo isključivo obrazovni model rezerviran 

26


za one kojima je sloboda bila uskraćena. Pa ipak, usred naše 

blistave slobode ne pada nam na pamet upitati se zašto više 

nemamo raskošne mogućnosti obrazovanja čiji naziv – „slobodna 

umjeća“ (artes liberales) – sam po sebi ukazuje na temeljnu 

potporu odgajanju slobodne osobe. 

znanost i tehnologija 

Današnje studente posebno se potiče da studiraju discipline 

koje se odlikuju korisnošću, naročito one vezane uz 

STEM – znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku. 

Oslobađanje od različitih oblika ropstva trebalo se postići uz 

pomoć instrumenata liberalizma, posebno transformacijama 

u političkoj sferi, tj. u predstavničkom sustavu, koji se danas 

doima izvan kontrole; u ekonomiji, posebno u tržišnom kapitalizmu, 

čijoj se globalizirajućoj logici nemoguće oduprijeti; 

te u znanosti i tehnologiji, uvjerljivo najznačajnijem ishodištu 

našega oslobođenja i, istodobno, uzroku ugrožavanja 

životnoga okoliša, deformacijâ naše osobnosti zbog naših 

vlastitih tehnologija i duboke zabrinutosti zbog naše nesposobnosti 

da kontroliramo svoje vlastite izume. Suvremeni 

znanstveni projekt čovjekova oslobođenja od tiranije prirode 

zamišljen je kao nastojanje da se „ovlada“ prirodom, ili kao 

„rat“ protiv prirode, u kojem će njezino proučavanje osigurati 

instrumente za njezino podjarmljenje. Francis Bacon – koji 

je odbacio klasičnu tvrdnju da je cilj učenja stjecanje vrlina 

kao što su mudrost, razboritost i pravičnost, tvrdeći, umjesto 

toga, „znanje je moć“ – usporedio je prirodu s utamničenikom 

koji pod mukama otkriva svoje dugo čuvane tajne. 

Premda više ne govorimo u tim kategorijama, ovaj suvremeni 

znanstveni projekt sada dominira onim što smatramo 

korisnim istraživanjem. Pa ipak, priroda se, čini se, nije predala. 

Kao što je poljoprivrednik i pisac Wendell Berry napi- 

27


sao, ako mislimo da znanost i tehnologija „vode rat protiv 

prirode“, tada je „to rat u svakom smislu – priroda se bori 

protiv nas jednako kao što se mi borimo protiv nje. Po svemu 

sudeći, međutim, mi u tom ratu gubimo“ 4 . Mnoštvo elemenata 

onoga što danas nazivamo krizom zaštite okoliša – klimatske 

promjene, iscrpljivanje bogatstava, zagađenost podzemnih 

voda i njihova oskudnost, istrebljivanje vrsta – sve to 

znakovi su dobivenih bitaka i izgubljena rata. Danas smo navikli 

tvrditi da bismo u problemu kao što su klimatske promjene 

trebali slijediti znanost, zanemarujući pritom činjenicu 

da je naša kriza posljedica dugogodišnjih trijumfa znanosti i 

tehnologije u kojima je „slijediti znanost“ značilo isto što i civilizacijski 

napredak. Naš ugljikom zasićeni svijet mamurluk 

je nakon zabave koja traje već 150 godina, u kojoj smo do samoga 

kraja vjerovali da smo ostvarili san o oslobođenju od 

ograničenja prirode. Još uvijek gajimo nesuvislo uvjerenje da 

nas znanost može osloboditi od ograničenja dok rješavamo 

popratne posljedice toga projekta. 

U međuvremenu sve više nas oblikuje tehnologija koja 

nam obećava oslobođenje od ograničenja prostora, vremena, 

čak i identiteta. Računalo u džepu svakoga od nas, pokazalo 

se, mijenja strukturu našega mišljenja, pretvarajući nas u 

drugačija stvorenja i suobličavajući nas zahtjevima i prirodi 

tehnologije za koju vjerujemo da će nam omogućiti izražavanje 

našega istinskog ja. 5 Koliko među nama ima onih 

koji mogu sjesti i sat vremena čitati knjigu ili naprosto razmišljati 

ili meditirati, a da nam ne usfali samo jedna doza 

narkotika koji nazivamo mobitelom, a da ne osjetimo žudnju 

koja nam ne dopušta da razmišljamo i koncentriramo se 

sve dok nismo dobili svoju dozu? Ista ona tehnologija koja bi 

nas trebala tijesno povezati sa što većim brojem ljudi čini nas 

još usamljenijima i odvojenijima od drugih. 6 Različite naprave 

zamjenjuju ljude na radnom mjestu, prividno nam daju- 

28


ći slobodu, no čineći nas istodobno ovisnima o vlastitoj tehnologiji 

i njezinim poslužiteljima. A uspjesi u manipuliranju 

prirodom neizbježno povećavaju mogućnost redizajniranja 

samoga čovječanstva pa je zamisliv sukob Čovječanstva 2.0 i 

onih koji odbijaju ili si ne mogu priuštiti odbaciti verziju 1.0. 7 

Ono što bi trebalo preobraziti naš svijet preobražava umjesto 

toga nas same, pretvarajući nas u bića za koja mnogi, ako 

ne i većina nas, nisu dali svoj „pristanak“. Pretvara nas sve više 

u bića čija je priroda, po mišljenju liberalizma, bila u onomu 

„prirodnom stanju“ koje je postojalo prije dolaska civilizacije, 

zakona i vlasti. Ironično, ali možda ne i sasvim slučajno, 

politički projekt liberalizma oblikuje nas u bića svoje pretpovijesne 

tlapnje koja je, zapravo, zahtijevala kombinirani glomazni 

aparat moderne države, ekonomije, obrazovnoga sustava, 

znanosti i tehnologije kako bi od nas učinila sve odjeljenije, autonomne, 

ni s kim povezane jedinke prezasićene pravima i definirane 

svojom slobodom, ali nesigurne, nemoćne, uplašene i 

usamljene. 

Uspjeh liberalizma danas je najuočljiviji u sve brojnijim 

znakovima njegova neuspjeha. Liberalizam je preoblikovao 

svijet na svoju sliku, posebno kroz politiku, ekonomiju, obrazovanje, 

znanost i tehnologiju, s tim što su sva ta područja 

usmjerena postizanju najviše i potpune slobode oslobađanjem 

pojedinca od konkretnih mjesta, odnosa, pripadništava, 

čak i identiteta – osim ako oni nisu rezultat slobodnoga izbora, 

ako ne sputavaju pojedinca i ako ih se može preinačiti ili 

odbaciti po volji. Autonomni pojedinac na taj je način danas 

primoran kretati se suverenom putanjom istih onih sila koje 

prihvaćamo kao instrumente svojega oslobođenja. Unatoč 

tome, naše nas oslobođenje čini nesposobnima da se suprotstavimo 

tim definirajućim silama – obećanje slobode rezulti- 

29


ra time da robujemo neizbježnostima kojima se moramo pokoriti 

jer drugoga izbora nemamo. 

Ti su alati trebali osloboditi pojedince od „zadatosti“ njihova 

stanja, prvenstveno pomoću „depersonalizacije“ i „apstrakcije“ 

– vizije slobode od konkretnih dužnosti, obveza, 

dugovanja i odnosa, kako je to shvaćao liberalizam. Ti su ciljevi 

postignuti pomoću depersonalizacije i apstrakcije potpomognutima 

dvama glavnim tvorevinama, državom i tržištem. 

Premda su one djelovale zajedno kao kliješta pomoću 

kojih nas je trebalo još više ogoliti kao pojedince, naše političke 

debate prikrivaju postojanje toga saveza tvrdeći da će 

nas privrženost jednoj od tih sila zaštititi od pustošenja druge. 

Naše najvažnije političke odluke svode se na pitanje koji 

će depersonalizirani mehanizam navodno promicati našu 

slobodu i sigurnost: tržište, koje prikuplja milijarde i milijarde 

naših odabira kako bi udovoljilo našim željama i potrebama 

ne tražeći od nas nikakvo konkretno razmišljanje ili namjeru 

o željama i potrebama drugih; ili liberalna država, koja 

utvrđuje depersonalizirane procedure i mehanizme za zadovoljenje 

želja i potreba drugih koje nije dovoljno zadovoljilo 

tržište. 

Na taj način uporno navaljivanje da izaberemo između 

zaštite individualne slobode i jačanja djelovanja države prikriva 

pravi odnos između države i tržišta: da to dvoje konstantno 

i neizbježno jačaju zajedno. Etatizam omogućuje individualizam, 

individualizam zahtijeva etatizam. Unatoč 

svim tvrdnjama o izbornim transformacijama – da oni donose 

„nadu i promjenu“ ili da će „Amerika ponovno postati velika“ 

– dvije su činjenice očite: moderni liberalizam nastavlja 

dalje svojim putem stvarajući od nas istodobno sve veće individualiste 

i sve veće etatiste. Nije to zato što jedna strana promiče 

individualizam ne reducirajući istodobno etatizam dok 

30

SADRŽAJ 

SADRŽAJ 

Predgovor ...........................................7 

Predgovor autora ....................................11 

Uvod: Kraj liberalizma ...............................15 

1. NEODRŽIVOST LIBERALIZMA ....................34 

2. STAPANJE INDIVIDUALIZMA I ETATIZMA ........55 

3. LIBERALIZAM KAO ANTIKULTURA ..............75 

4. TEHNOLOGIJA I GUBITAK SLOBODE ............101 

5. LIBERALIZAM PROTIV HUMANISTIČKIH 

ZNANOSTI ......................................119 

6. NOVA ARISTOKRACIJA..........................139 

7. DEGRADACIJA GRAĐANSTVA ..................160 

Zaključak: Sloboda nakon liberalizma.................182 

Zahvale............................................201 

Bilješke ............................................203 

Bibliografija ........................................217 

Kazalo.............................................225 

231

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u rujnu 2020.

ISBN 978-953-235-707-3 

VERBUM

Zasto liberalizam_w

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?